|
KULTURA U HRVATA
TIJEKOM DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Piše: Ivica KARAMATIĆ
(Kratki
pregled)
Tisućljetna žilavost starodrevnoga hrvatskog naroda.
Ovo otvaranje zamagljenog prozora u kulturne prilike u Hrvatskoj
tijekom Drugoga svjetskog rata, ne imade političku ni politikansku
pozadinu, već nakanu progovoriti, bez idologijskih natruha, o bogatome
kulturnom životu Hrvata, unatoč teškim ratnim prilikama tijekom NDH.
(...) Kroz stoljeća, prastara hrvatska uljudbena baština i sama
hrvatska samobitnost bili su ugrožavani od: Mletaka, Turaka,
Austrijanaca, Mađara... Nu, u napose veliku krizu Hrvati su zapali
tijekom opstojnosti velikosrpske nenearavne tvorbe Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.). U
kako smo teškom položaju tada bili zorno govore činjenice: nismo imali
svoga Sabora, u javnome životu prvenstvo su imali ćirilica i srpski
jezik, izravno i neizravno oko osamdeset tisuća Hrvata i Hrvatica
stradalo je od velikosrpske ruke, oko dvjesto tisuća katolika silom je
prevedeno na pravoslavlje, to jest posrbljeno.
Inače, u svjetskoj povijesti Hrvati nisu nevažan narod. Dapače! Nismo
poznati samo po kravati, već i po iznašašćima padobrana, torpeda,
otiska prsta, izmjenične struje, naliv-pera i inim novinama. Slomom
Kraljevine Jugoslavije, u travnju 1941., stvorile su se nove okolnosti
za hrvatsko slobodno kulturno djelovanje – poglavito u Zagrebu. Od
proljeća 1941. dolazi do velikih promjena na području kulturnog života
hrvatskog naroda, komu su nove ustaške vlasti posvećivale osobitu
pozornost, podupirući novčano sve važne hrvatske ustanove, u cilju
promicanja hrvatske narodne svijesti. Skrb nad hrvatskom kulturom imalo
je Ministarstvo bogoštovlja i nastave, kasnije preimenovano u
Ministarstvo narodne prosvjete.
Matica hrvatska
Matica hrvatska začeta je 10. veljače 1842., u
vrijeme Hrvatskoga narodnog preporoda, kao „Društvo prijatelja narodne
izobraženosti“. Prvi predsjednik MH bio je glasoviti hrvatski domoljub
– grof Janko Drašković. Trnovita povijest MH zrcali se kroz progone
austrougarskoga, starojugoslavenskog i jugokomunističkog režima. Vlasti
Banovine Hrvatske, početkom 1941., uvode u MH prinudnu upravu, čime je
MH i njezinu predsjedniku, katoličkom svećeniku prof. Filipu Lukasu,
zapriječen rad. Projugoslavenskom banu dr. Ivanu Šubašiću, kao ni
Vladku Mačeku, nije se sviđala pogotovo državoljubna usmjerenost MH.
Uspostavom NDH, 10. travnja 1941., za MH dolaze bolji dani. Zasebnom
zakonskom odredbom, 13. listopada 1941., MH je jedina dobila povlasticu
objelodanbe prijevoda inozemene književnosti. Time je, uz državnu
podporu, MH došla do potrebitih prihoda za nakladnu djelatnost, premda
je 1940. izdala dvadeset knjiga, s nakladom od pedeset sedam tisuća
primjeraka. Taj se broj penje 1941. na dvadeset sedam objelodanjenih
knjiga, s devedeset sedam tisuća primjeraka.
Godinu dana kasnije, uz Stoljetnicu postojanja, MH je objavila trideset
različitih djela. Od 1943. do 1945., MH je objavila ukupno dvjesto
sedamdeset knjiga (dvjesto knjiga prije 1941.). Izdavala je mjesečni
časopis „Hrvatska revija“, u kome su zauzeto surađivali mnogi
državoljubno i protukomunistički raspoloženi hrvatski intelektualci. U
dugoj, bogatoj povijesti, MH poglavito domoljubnu ulogu je odigrala
tijekom Hrvatskog proljeća (1967. – 1971.).
Hrvatsko sveučilište
Zagrebačko sveučilište 1941. mijenja ime
u Hrvatsko sveučilište. Godine 1942. ustrojen je Farmaceutski fakultet
u Zagrebu te Medicinski fakultet u Sarajevu, kao začetnik Sarajevskog
sveučilišta. Pravo fakulteta dobili su: Viša islamska šerijatska
vjerska škola i Franjevačka bogoslovija u Sarajevu te
Hrvatskopravoslavna bogoslovija u Zagrebu. Tijekom NDH rektori
Hrvatskog sveučilišta bili su: prof. dr. Stjepan Ivšić, dr. Božidar
Špišić i prof. dr. ing. Stjepan Horvat. U onodobnoj Hrvatskoj djelovalo
je više od sedamdeset različitih znanstvenih ustanova. Sveučilištarci
su izdavali svoje glasilo „Glasnik hrvatskog akademskog društva“ te
druge stručne listove.
Na Hrvatskome sveučilištu, u jesen 1941., študiralo je 6412 študenata.
Zbog novačenja u Hrvatsku vojsku, broj študenata se naravski u idućim
godinama smanjivao. Unatoč općim ratnim prilikama i teškomu
gospodarskom stanju, Hrvatsko sveučilište susljedno je osposobljavalo
nove visokokvalificirane stručnjake. U nekojim segmentima proširivalo
je vlastitu djelatnost. Pri Hrvatskom sveučilištu su ustrojeni tako
Geofizički zavod i Zavod za farmaceutsku botaniku. U Fizikalnom zavodu
Filozofskog fakulteta ustrojen je laboratorij za atomsku fiziku.
Najznačajnija knjižnica u NDH bila je upravo Sveučilišna knjižnica. U
NDH, u travnju 1943., djelovalo je: dvanaest fakulteta i viših škola,
sedamdeset devet srednjih škola, dvesto četrdeset šest stručnih škola
te čak tri tisuće pučkih škola.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Slomom Kraljevine
Jugoslavije, u travnju 1941., prestala je djelovati tzv. Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti. Dne 12. srpnja 1941. službeno je
počela Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Cjelokupna imovina
prava i obveze bivše JAZU prešle su na HAZU. Broj akademika bio je
ograničen na četerdeset pet članova. Prvih deset hrvatskih akademika u
NDH bili su: Mirko Rački, dr. Tomo Matić, dr. Franjo Francev, dr.
Stjepan Ivšić, dr. Ivan Maurović, dr. Stjepan Zimmermann, dr. Stjepan
Škreb, dr. Stjepan Hondl, Franjo Dugan i dr. Ljubo Karaman. Na glavnoj
godišnjoj skupštini, 25. siječnja 1942., za predsjednika Akademije je
izabran dr. Tomo Matić. HAZU je imala stožernu zadaću promicati
znanstvena istraživanja i razvitak umjetnosti, nadovezujući se na
svijetlu hrvatsku znanstvenu i umjetničku baštinu te voditi hrvatski
narod stazom objektivne spoznaje istine. U NDH, HAZU je uz brojne
znanstvene edicije, objavila sedam knjiga. Pri Akademiji se razvila
knjižnica, koja je 1942. imala više od devedeset tisuća knjiga. Uz HAZU
su još djelovale: Strossmayerova galerija slika sa sedamsto
velevrijednih slika, i kipova tuzemnih i inozemnih umjetnika, Zbirka
glagoljskih isprava, glasovita Orijentalna umjetnička zbirka s više od
2700 primjeraka iz turskog doba i Arheološki muzej. HAZU je izdavala,
tijekom NDH, međunarodni vijesnik, pisan francuskim jezikom.
Društvo hrvatskih književnika
Tijekom opstojnosti nenaravne
tvorevine Kraljevine Jugoslavije, u DHK primani su samo prorežimski
orjentirani književnici, pa su u novim okolnostima stare članove
Društva morali zamjeniti novi književnici. Dr. Mile Starčević imenovao
je prvih dvadeset članova DHK. Za predsjednika je izabran glasoviti
hrvatski književnik dr. Mile Budak, za dopredsjednika hrvatski pjesnik
dr. Antun Bonifačić. DHK je 1943. imalo sto sedam članova, sve redom
poznatih pisaca, od kojih je čak dvadeset osmorica primljeno u „Društvo
europskih pisaca“. Društvo je bilo veoma djelatno. Utemeljilo je Dom za
književnike u Zagrebu, priređivalo niz književnih večeri i priredaba,
organiziralo česta gostovanja književnika u inozemstvu, potom „Večeri
hrvatske lirike“ te Proslave obljetnica hrvatskih književnika.
Uz Budaka i Bonifačića članovi DHK, između ostalih, su bili: Slavko
Kolar, Sida Košutić, Vinko Nikolić, Dragutin Tadijanović, dr. Julije
Makanec ... Među novim naraštajima hrvatskih književnica značajno
mjesto je zauzimala pjesnikinja Nada Kesterčanek. Objavila je knjigu
pjesničke proze „Sutoni na Tiberu“ (1942.). Umrla je zaboravljena u
izbjeglištvu. Glasoviti hrvatski pjesnik Tin Ujević objelodanjivao je
lirske pjesme za NDH u raznim kulturnim časopisima. Državne vlasti ga
nisu ostavile u neimaštini, već su mu pronašle prikladno zaposlenje.
Vjerojatno su ga stoga, iako je bio apolitičan, partizani kaznili
višegodišnjom zabranom objavljivanja. Poslije osude, zamahnuo je špagom
koju je nosio umjesto remena te pronicljivo upitao «sud»: - A što je sa
zapljenom imetka? – Poznati pjesnik, prevoditelj i gorljivi hrvatski
domoljub u NDH bio je vrhbosanski nadbiskup Ivan Ev. Šarić. Od Bokelja,
hrvatskih pjesnika, isticao se Viktor Vida. Pjesnik Frano Alfirević
objavio je dvije knjige za NDH: „More i daleki gradovi“ (zbirku pjesama
iz 1942.) te knjigu „Putopisi i eseji“ (1943.). Prvospomenuta
Alfirevićeva knjiga dobila je godišnju državnu Antunovsku nagradu
Zavoda za narodnu prosvjetu. Tijekom NDH najviše su objavljivana
književna djela dr. Mile Budaka.
Glazbena djelatnost
Glazbena djelatnost u NDH nije zaostajala
za drugim područjima hrvatskoga kulturnog života. Dapače, glazbena
umjetnost je bila na zamjetnoj razini. U Zagrebu su djelovali brojni
izvrsni orkestri: Zagrebačka filharmonija, Orkestri Hrvatskog državnog
kazališta, Krugovalni orkestar, Orkestar profesora Odaka, Zrakoplovni
zbor, Učenički orkestar Hrvatskog konzervatorija, Nastavnički orkestar
Glazbene škole, Komorni orkestar, Franjevački glazbenici ... Uz
Zagrebačku filharmoniju uspješno je djelovala Osječka filharmonija.
Poznato glazbeno središte bilo je Sarajevo. Nije bilo tjedna u Zagrebu
bez glazbene priredbe.
Često je bilo nekoliko priredaba tjedno. Brojni orkestri nastupali su
na državnim proslavama i dobrotvornim priredbama. Uz njih su nastupali
brojni solisti, guslači, čelisti, orguljaši i komorne skupine. Hrvatski
državi krugoval održao je u Zagrebu više od dvadeset koncerata.
Glasoviti su bili koncerti Hrvatskog glazbenog zavoda i Zagrebačke
filharmonije.
Među dirigentima ponajviše su se isticali: prof. Lovro pl. Matačić,
Mladen Pozajić, Boris Papandopulo, Krešimir Baranović, Božidar Kunc,
Ivan Muhvić, Branko Klobučar... Od onodobnih pjevača zabavne glazbe
valja istaknuti Vikija Glovackog. Hrvatski pjevači, dirigenti i
glazbenici istaknuli su se zapaženim priredbama u inozemstvu
(Nizozemska, Njemačka, Češka, Švedska, Finska, Bugarska, Italija). U
Zagrebu su gostovali brojni inozemni orkestri: Berlinska filharmonija,
Bugarski carski simfonijski orkestar, Gradački komorni orkestar,
Kvartet Avakumov i dr.
Državnom Antunovskom nagradom počašćeni su glazbenici: Ivo Parać, Ivan
Brkanović, Boris Papandopulo, Miroslav Šlik, Rudolf Matz, Petar Dumičić
i Vinko Žganec. Uz pedesetak KUD-ova, u NDH je u travnju 1943.
djelovalo sto četrdeset pjevačkih zborova.
Kazalište i opera
Osim Hrvatskoga državnog kazališta u
Zagrebu, djelovala su u NDH državna kazališta u Sarajevu, Osijeku,
Banjoj Luci i Dubrovniku. K tomu, postojala su brojna djelatna gradska
kazališta: Varaždinsko, Karlovačko, Zemunsko, Vukovarsko i druga
kazališta. U godištu 1941./1942., sarajevsko kazalište izvelo je
dvadeset praizvedbi, drama i opereta, od toga jedanaest hrvatskih
auktora. Diljem Bosne i u Mostaru, do sloma NDH, rečeno kazalište
izvelo je više od sedamdeset priredaba. Hrvatsko državno kazalište u
Osijeku, pod ravnanjem prof. Mirka Perkovića, u godištu 1941./1942.
izvelo je oko dvjesto priredaba, od toga dvadeset sedam praizvedbi. Na
kazališnim daskama izvođena su djela hrvatskih auktora: Gotovca,
Budaka, Držića, Ogrizovića, Begovića...
U godištu 1943./1944., osječko kazalište dalo je trideset osam
praizvedaba, od toga trinaest hrvatskih auktora, među kojima opere
„Porin“ Lisinskoga i Zajčev „Nikola Šubić Zrinski“. U više prigoda
osječko kazalište gostovalo je u Zagrebu i Sarajevu. Hrvatsko državno
kazalište u Zagrebu djelovalo je od 6. rujna 1941., na čelu s
intendantom prof. Dušanom Žankom. U prvih pet mjeseci djelovanja,
izvedene su na njegovim daskama osamdeset tri opere, operete i drame, a
u sezoni 1943./1944. izvedeno je čak petsto sedamdeset šest dramskih i
opernih izvedaba. Tijekom NDH Hrvatsko državno kazalište izvelo je više
od tisuću sto priredaba. Najpopularnije izvedbe u ono vrijeme su bile:
Zajčeva opera „Nikola Šubić Zrinski“, Gotovčeve „Morana“ i „Ero s onoga
sijeta“, Odakova „Dorica pleše“, Asićeva „Pjesmom kroz život“,
Muradbegovićev „Zmaj od Bosne“, Šenoino „Zlatarevo zlato“ te, naravice,
opera „Porin“.
Davana su i djela svjetskih majstora, a hrvatski kazališni i operni
umjetnici nastupali su izvan tuzemnih dasaka u Njemačkoj, Bratislavi,
Rimu, Sofiji, Beču i drugdje.
Novinstvo i nakladništvo
U NDH izlazilo je sveukupno oko
tristo pedeset izdanja. Izdavano je deset dnevnih listova, trideset
tjednika, trideset pet časopisa te mnoštvo stručnih, vjerskih,
kulturnih i znanstvenih časopisa i glasila. Tiskana su čak četiri
športska lista. Dvadeset hrvatskih gradova imalo je svoje tjednike, a u
Zagrebu je izlazilo čak deset tjednika. Među najuglednijim glasilima su
bili «Spremnost», „Sarajevski novi list“, „Hrvatski list“, „Nedjelja“,
„Katolički list“, „Hrvatska revija“, „Hrvatska smotra“, „Književni
tjednik“, „Hrvatska misao“...
Najpoznatiji dnevni list „Hrvatski narod“, svojedobno zabranjen u
ožujku 1940., izlazio je neprekidno do sloma NDH.
Inače, u NDH je izdano više od tisuću knjiga. Od poznatih nakladnih
zavoda valja spomenuti, uz Maticu hrvatsku, Hrvatsko književno društvo
sv. Jeronima, Hrvatsku narodnu prosvjetu, Prvu hrvatsku dioničku
tiskaru, Knjižnicu lijepe knjige (samo u Zagrebu radilo je više od
dvadeset tiskara). Osobitu ulogu u nakladništvu imalo je HIBZ (Hrvatski
izdavalački bibliografski zavod), ustrojen 9. kolovoza 1941.
Najznačajniji projekt u izdavaštvu HIBZ-a zacijelo je bila Hrvatska
enciklopedija, pod uredništvom prof. Mate Ujevića. Prvi svezak
Enciklopedije objavljen je 1941. u Banovini Hrvatskoj, a s obimnim
projektom Enciklopedije u dvanaest svezaka nastavilo se NDH. Do sloma
NDH završena su još četiri svezka s po osam stotina stranica (do slova
E). Uz Enciklopediju, značajna izdanja HIBZ-a bila su: „Rječnik
hrvatskog književnog jezika“ te „Enciklopedija za hrvatsku mladež“. Od
sto pedeset šest važnijih knjiga 1943., HIBZ je objavio njih trideset
sedam.
Naklade knjiga su išle od tisuću do deset tisuća primjeraka. U Zagrebu
i drugim većim hrvatskim gradovima svake godine priređivana je priredba
„Dani hrvatske knjige“. Inače, poglavita pozornost u NDH posvećivala se
čistoći hrvatskog jezika. Stoga je odmah u travnju 1941. ustrojen
Hrvatski državni ured za jezik. Prišlo se i uporabi «korijenskog»
pravopisa, koji se u Hrvatskoj rabio do 1892., a u rujnu 1942. u NDH je
objelodanjena prva knjiga s pravilima korijenskog pravopisa, pos
naslovom „Koriensko pisanje“.
Druga područja kulturnog života
Hrvatski državni krugoval
(radio), pod ravnateljstvom dr. Radovana Latkovića u NDH je vršio važnu
prosvjetnu ulogu te kulturno educirao hrvatski narod putem postaja u
Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku te razglasnih postaja u
Varaždinu, Petrinji, Ogulinu, Požegi, Osijeku i Hrvatskoj Mitrovici.
Ni likovna umjetnost u NDH nije bila na niskoj razini. Dapače, već u
studenom 1941. održana je u Umjetničkom paviljonu na Trgu kralja
Tomislava u Zagrebu Prva izložba hrvatskih likovnih umjetnika. Rečena
izložba je privukla trideset pet tisuća posjetitelja. Slično je bilo na
izložbi iste naravi 1943. na kojoj su sudjelovala 64 likovna umjetnika.
Uz službene izložbe, u Ilici su priređivane pojedinačne i skupne
izložbe skulptura i slika. Likovni umjetnici bili su onodobno okupljeni
u Društvu hrvatskih umjetnika. Prof. Vladimir Kirin uspješno je
organizirao hrvaske likovne izložbe u inozemstvu. Napose valja
spomenuti 23. Bijennale u Veneciji (lipanj 1942.), na kome su izlagali:
Joza Kljaković, Ivan Meštrović, Ante Motika, Ivo Režek, Bruno Bulić,
Josip Crnobori, Antun Medić, Slavko Kopač i Slavko Šohaj. Onodobna
Hrvatska likovna umjetnost obrađena je bila podrobno u zborniku „Naša
Domovina“, te u već spominjanoj Enciklopediji. Na području umjetničkog
svjetlopisa (fotografije) poglavito su se isticali August Frajtić i
Tošo Dabac, s nizom izložaba u tuzemstvu i inozemstvu.
U NDH je bila veoma razvijena i slikopisna (filmska) umjetnost. U
travnju 1943. u NDH je bilo više od sto slikokaza (kina). Na
međunarodnom festivalu u Veneciji 1942. hrvatski slikopis „Straža na
Drini“ proglašen je najboljim dokumentarnim filmom. Istom su zgodom
pohvaljeni hrvatski slikopisi „Barok u Hrvatskoj“ i „Tamburica“. U NDH
je snimljen i premijerno prikazan 10. travnja 1944., prvi hrvatski
igrani slikopis (film) „Lisinski“, redatelja i snimatelja Oktavijana
Miletića. Hrvatski radio je nedavno javio, da je u Austriji pronađen
još jedan vrijedan dokumentarni Miletićev slikopis „Život seljaka“,
iznimno filmsko ostvarenje iz razdoblja NDH.•
|
|
