|
Jadna naša Hrvatska...
MUČENIČKA SMRT STARICE JAGE ŠNJARIĆ
STARICI JAGI
SU ’91. KONOPOM ZAVEZALI NOGE ZA AUTO I VUKLI DO SMRTI, A DANAS JEDINO
NJENA KUĆA U SELU NIJE OBNOVLJENA
U ovom blagdanskom ozračju Hrvati se trebaju prisjetiti i mučeničke
smrti starice Jage Šnjarić koja se dogodila 10. prosinca 1991. godine
kada su povampireni pobunjeni Srbi iz Kozjana, Bunića i Ljubova
potpomognuti s JNA počinili pokolj nad hrvatskim stanovništvom u selu
Čanak u Lici pa otvoriti oči i konačno progledati u kakvoj karikaturi
od hrvatske države žive i tko vlada našom napaćenom Domovinom Hrvatskom
i kako žive njeni stradalnici i branitelji!
Selo Čanak nalazi se na području današnje općine Plitvička
Jezera i
smješteno je u dubokoj dolini okruženoj brdsko planinskim masivima,
udaljeno od većih naseljenih mjesta kao što su Gospić i Otočac.
Na teritoriju koji je tada bio pod nadzorom hrvatskih snaga
najbliže mu je mjesto bio Perušić. Prilazne ceste selu su brdske, uske
i na dosta mjesta s velikim usponima i strminama, u zimskim uvjetima
gotovo neprohodne. Vijugale su šumovitim nenaseljenim predjelima koji
nisu bili pod neprekidnim nadzorom pa su zbog toga bile nesigurne i
opasne jer je postojala opasnost da pobunjenici negdje postave zasjedu.
Selo je branila postrojba jačine samostalnog voda u sastavu
118.
brigade na čijem čelu je bio zapovjednik Ivan Grbac. Pripadnici voda
surađivali su i sa zapovjedništvom 133. brigade u Otočcu, uska suradnja
ostvarena je s njenom postrojbom u selu Ramljani.
Tijekom tromjesečne agonije selo sa šesdesetak stanovnika branilo je oko sedamdeset branitelja.
Ipak, obrana je i dalje imala previše nedostataka te je selo 10.
prosinca palo, okupirano i spaljeno.pri čemu je poginulo ukupno 28
branitelja, najviše pripadnika riječkih postrojbi 128. br. Sveti Vid i
111. brigade, zatim 133 br. iz Otočca, 1. gardijske brigade, kao i
nekoliko pripadnika MUP-a.
Prizori koji su dočekali Hrvatsku vojsku kada je, nakon tri
dana
oslobodila selo bili su stravični. Ubijeno je nekoliko seljana na
monstruozan način primjeren staroj srbokomunističkoj praksi od
zločinačkih im prethodnika četnika i partizana.
Jagu su tukli, a zatim konopom vezali za auto…
Najokrutnije su ubili Jagu Šnjarić: tukli su je pred kućom da im dade
devize, zlato, a kad nisu našli što su tražili, zavezali su joj konopom
noge za auto i vukli je tako izmrcvarenu vozeći se po cijelom selu.
Jadnica je vrištala u mukama, a četnici su se onako pijani i
ludi smijali i pucali u zrak od veselja.
Tako
su je vukli dok nije izdahnula u najvećim
mukama. Dugi sumještani su zaklani, ubijeni metkom u zatiljak, a jednog
starca su četnici objesili u njegovoj kući i potom je zapalili...
Rodbina ubijenih mještana ni dan danas ne zna za grobove svojih
najmilijih. Osmi mještanin Čanka ubijen je dana 30. travnja 1994.
godine kada je došao na grob svoje kćeri na seoskom groblju.
O stradanju malog ličkog sela snimljen je i dokumentarni film "Kome
zvone Čanak zvona". Gledajući ga, čovjek ne može suspregnuti suze pred
scenama stradalog sela.
Ipak, najviše potresno djeluje čizma pokojne Jage Šnjarić na
kojoj je ostalo vezano uže kojim su je vukli po selu.
U Drugom svjetskom ratu Čanak također doživljava krvavi pogrom.
Bilo je oko 150 poginulih i nestalih. Dolaze u selo partizani (vidila
im se kokarda ispod petokrake) i tjeraju pokupljeni narod na
likvidaciju iznad pećine. Tuda su prolazili drugi partizani te među
njima izbija verbalni sukob, te ovi drugi partizani pustiše narod
kućama, ali vrlo brzo dolaze i treći partizani pa pale dio sela i
odvode taj dio naroda u logor u Gospić (pretežno žene i djecu) gdje na
otvorenom logoru provode dvije godine. Strijeljanja, hajke i vješanja
se nastavljaju i poslije završetka rata.
U Čancima od 1.261 duša 1939. godine, ostalo ih je tek oko 300
koji
su dočekali prve demokratske izbore i demokratski izabranu hrvatsku
vlast 1990. godine.
Nakon što su 10. prosinca 1991. JNA i četnici zauzeli selo, a
potom napravili pokolj, smaknuvši bespomoćne civile, 12. prosinca 1991.
su ga potpuno zapalili i sravnili sa zemljom.
Četnici su spektakularno minirali crkvu. Najprije su ručnim
bacačima uništili unikalni drveni oltar, a poslije je u crkvu unesena
ogromna količina dinamita i izvršeno mioniranje. Drvene grede krovne
konstrukcije i zvonika letjeli su preko stotinu metara po okolnim
šljivarima a profesionalno razmješten eksploziv napravio je od kamenih
zidova običnu hrpu kamenja.
Selo je oslobođeno 17. prosinca 1991. u protunapadu Hrvatske vojske
Selo Čanak danas izgleda ljepše nego prije rata. Sve kuće su
obnovljene, mještani se bave poljoprivredom, okućnice su uređene i
popunjene poljoprivrednim strojevima. Jedina neobnovljena kuća koja i
dalje stoji kao bolan podsjetnik na proživljene ratne užase, je kuća
pokojne Jage Šnjarić:
Podnijela je ogromnu žrtvu, a država ju je zaboravila
"Želim da
javnost dozna kako je Jaga podnijela ogromnu žrtvu, a zbog čega se
država nikada i ni na koji način nije odužila njezinom sinu", kazuje
mještanka Vera Mrle, koja se kao općinski radnik naslušala teških
priča, ali kaže, ništa joj nije tako bolno kao sudbina Jaginog sina,
hrvatskog branitelja koji bez ikakve skrbi ili bilo kakvih primanja,
živi u majčinoj kući.
"Prije 20-tak godina bio je na listi za obnovu. Svima su kuće
obnovljene, međutim, kod Jagine kuće je negdje 'zapelo'. Njezin sin
Dragan je živio i radio kao automehaničar u Zagrebu, ali se odlučio
vratiti u svoje selo. Bez ikakvih primanja, sam, svojim rukama i
znanjem, donekle je svoj i dom svoje ubijene majke uredio za život. Da
stvar bude još gora, Dragan je izvrstan automehaničar i na glasu je kao
dobar majstor, pa je na općini zatražio dozvolu da ovdje otvori
radionu, međutim - odbijen je", dodaje sumještanka Vera koja suosjeća
sa ovim slučajem u svome susjedstvu.
Dragan Šnjarić, sin pokojne Jage, od države nema prevelika očekivanja:
Jagin sin: "Navikao sam na odbijenice"
"Što god sam zatražio,
odbijen sam… Moju majku su pronašli zakopanu u vrtu s još nekim žrtvama
iz Rijeke, pa je pokopana u Crikvenici. Tražio sam da se njezino tijelo
premjesti ovdje u selo jer sam ja sada ovdje, međutim ni to država nije
podmirila. Morao sam to platiti sam", kazauje sin Dragan.
"Bio sam u ratu, prošao sam tešku upalu pluća, doživio taj šok
sa
majkom, tako da… Zasigurno nisam iz svega izašao potpuno zdrav.
Ipak, nisam nikada ništa tražio jer me sramota pored ljudi koji
su ranjeni. Žao mi je samo moje majke koja je prošla takvo mučenje, a
niti kuću joj nisu obnovili. To me boli", kazao je Dragan, sin žrtve
Domovinskog rata i hrvatski branitelj bez posla i primanja koji se nada
kako će ova priča ipak nekome otvoriti oči, a u ovom blagdanskom
ozračju - i dušu.
|
|
