Pismo patrijarha Irineja papi Franji u kojem nebulozno, neistinito, ulizivački i prevarantski blati Bl. Kardinala Alojzija Stepinca

Prenosim u cijelosti u originalu, pismo patrijarha Irineja papi Franji. Čitajući ovo licemjerno,  lažljivo i ulizivačko  pismo, ne čudi  što je papa Franjo na njega nasjeo!

Pismo blaženo počivšeg patrijarha Irineja, koje do sada nije objavljeno u srpskim medijima i koje je objavio hrvatski publicista Drago Pilsel na portalu ‘Autograf’, prenosimo u celosti:

Broj 1684

30. aprila 2014. godine

U Beogradu

Njegovoj Svetosti

Episkopu Rima

Papi FRANCISKU

Vatikan – Rim

Vaša Svetosti,

Sa velikom pažnjom smo od početka Vašeg pontifikata pratili Vaše nastojanje na intenzivnijem dijalogu Rimokatoličke i Pravoslavne crkve, kao i Vaše poruke o miru i međusobnom uvažavanju koje nam je danas toliko potrebno. Pored Vaših zalaganja za jedinstvo među hrišćanima, posebno nas ohrabruje Vaš odnos prema svima onima koji nevino stradaju i pate, kao i Vaš jasan i nedvosmislen stav o Holokaustu, koji ste nazvali ‘sramotom čovečanstva’. S tim u vezi, a posle najave kardinala Angela Amata, Prefekta Kongregacije za proglašenje svetih, da postoji inicijativa da se Vašoj Svetosti predloži da se kardinal Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački za vreme Drugog svetskog rata, uzdigne u red svetih Rimokatoličke crkve, podstakla nas je da Vam se obratimo, jer, kao i u slučaju Stepinčevog savremenika, pape Pija XII, tako ‘izgleda da nema kraja kontroverzi’ – kako kažu istraživači – u vezi sa ulogom nadbiskupa zagrebačkog u Drugom svetskom ratu.

Krvava strahovlada

Toj kontroverzi je na najgori mogući način doprinela krvava komunistička strahovlada posle Drugog svetskog rata, kao i proces koji se protiv kardinala Stepinca vodio pred komunističkim sudom 1946. godine, a koji je rezultirao njegovim dugogodišnjim zatvorom i konfinacijom. Na procesu je kardinal Stepinac prikazan kao inicijator i naredbodavac stravičnih zločina koji su se desili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za vreme njenog postojanja od 1941. do 1945. godine. Pogotovu u Jugoslaviji, Stepinčeva slika stvorena ovim procesom je odredila kardinalovu javnu sliku u narednim decenijama; za i protiv te slike su se vodile polemike i na taj način nije u javnosti nikada stvoren izbalansiran istorijski sud o Stepincu.

Gušenje istine

Jasenovac je postao duboki jecaj u srpskom narodu, tim dublji i teži jer su komunističke bezbožne vlasti posle rata gušile svaki pokušaj da se o Jasenovcu iznese istina; bez istine nije moglo biti pravde, a bez pravde – ni pomirenja

Ta slika je svakako, bila radikalizovana i nerealna: ne samo da nadbiskup Stepinac nije imao moć da naređuje i rukovodi političkim, vojnim i policijskim aparatom Nezavisne Države Hrvatske – nacističkog satelita par excellence, kako je ovu zločinačku državu nazvao Paul Hilberg – nego iz vrlo ranih izvora saznajemo o slučajevima gde se kardinal Stepinac zauzimao za pojedine progonjene Srbe i Jevreje. To je bio i razlog zbog kojeg su neki od spasenih bili spremni da svedoče u Stepinčevu korist na procesu 1946. godine, uprkos pretnjama komunističkih tužitelja.

Dužni smo, međutim, istine radi, reći i ovo: kardinal Stepinac je svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vođstvo i višestruko učestvovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Nemačke i Musolinijeve Italije.

Dok danas sve civilizovane nacije i istorijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. marta 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio za ‘najveće prokletstvo Evrope’ i upravo te reči zabeležio u svom dnevniku odmah posle kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske.

Zločinačka priroda

Jedino takvim njegovim odnosom prema Pravoslavnoj crkvi moguće je objasniti i njegov odnos prema prisilnom prevođenju Srba u NDH u rimokatoličku veru i Crkvu (pokatoličeno je 240-250 hiljada ljudi), a pritom je ta prisilna prozelitistička akcija sprovođena najčešće i kroz ponovno krštavanje. Stepinac je, doduše, podsećao na to da prelazak u katoličku veru treba da bude slobodan, ali prozelitizam u praksi nije sprečio nego i odobrio, iako je svakome, a ponajpre njemu samom, bilo jasno pod kakvim užasnim nasiljem se on vrši.

Zločinačka priroda NDH ubrzo je postala jasna i onima koji su u njoj videli legitimno pravo hrvatskog naroda na svoju državu: samo kompleks logora smrti Jadovno, koji je postojao od kraja aprila do polovine avgusta 1941. godine, mesecima pre bilo kakvog gerilskog pokreta i ustanka, kao i mesecima pre operacije Rajhard i stvaranja nacističkih logora smrti, progutao je, po rečima sadašnjeg hrvatskog predsednika Ive Josipovića, između ‘trideset i četrdeset tisuća ljudi’.

Sistem logora Jadovno je prestao sa radom kada je italijanska vojska, užasnuta zločinima koje je podrobno dokumentovala (i danas tu dokumentaciju drži u svom arhivu), reokupirala deo NDH u kome su se logori nalazili. Ali i tada, kada su državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske bestidno i naočigled svih pretvorile zemlju u klanicu, kardinal Stepinac se uzdržavao od osude režima, zalažući se isključivo za pojedinačne žrtve progona i nemajući snage da osudi vlast koju je od početka tako srdačno pozdravio.

Užasni zločini

Nažalost, kardinal Stepinac nije protestovao, nego je ćutao i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha i više stotina hiljada pravoslavnih vernika, njegovih sugrađana. Nije protestovao, nego je ćutao i kada su hrvatske ustaše, između ostalih, mučili i ubijali i one pravoslavne Srbe koji su već, pod pretnjom sile, bili primili katoličku veru, a pritom su mučitelji i ubice sa besprimernim cinizmom izjavljivali da će ‘Gospod već nekako prepoznati koji su Njegovi, a koji nisu’. Nije protestovao nego je ćutao i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sistematski ubijana i deca ‘nepoćudnih’ građana te države – Srba, Jevreja, Cigana… Procenjeno je da ukupan broj dece žrtava u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj iznosi oko sto trideset hiljada, od toga samo u logoru smrti Jasenovac oko trideset pet hiljada. Prikupljena su i popisana imena i prezimena jednog dela dece žrtava (njih 74.762), od kojih su većina (42.791) bila deca iz srpskih pravoslavnih porodica. Samo logor Jasenovac je progutao 20.545 dečjih života. U tim mračnim danima bilo je, ipak, ljudi koji su, nadahnuti Hristovom ljubavlju, spasavali žrtve, osobito decu. Najsvetliji primer je lik Dijane Budisavljević, pobožne Austrijanke, rimokatolikinje udate za pravoslavnog Srbina u Zagrebu, koja je, zajedno sa svojim saradnicima, spasla iz Jasenovca preko dvanaest hiljada dece.

Kao rečit primer ove ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca, najblaže rečeno, služi njegovo pismo tadašnjem ministru unutrašnjih poslova NDH Andriji Artukoviću, koji je u tom trenutku – 22. maja 1941. godine – nadgledao sprovođenje ubilačkih procesa u kompleksu logora Jadovno, koji je sam i stvorio. U ovom pismu Stepinac moli Artukovića ‘da se židovski i ostali slični zakoni (mere protiv Srba i drugo) provode tako da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječije dostojanstvo’. Kardinal Stepinac, kako vidimo iz pisma, ne samo da ničim ne dovodi u pitanje postojanje zakona i mera protiv Jevreja i Srba nego se zalaže za poštovanje njihovog ‘dostojanstva’ u trenutku kada je i te kako dobro znao da pomenute ‘mere’ znače skoro isključivo jezivu smrt desetina hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH.

Ako se ne radi o cinizmu, sigurno je da je reč o stravičnom kompromisu, kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klira sa NDH i koji su, i pored spasavanja pojedinaca Stepinčevim zauzimanjem, stvarali odijum prema Rimokatoličkoj crkvi u Hrvata, simbolizovanoj u ličnosti kardinala Stepinca.

Pitamo se: da li je taj odijum uopšte mogao da izostane ako se ima u vidu uloga koju je veliki deo Stepinčevog klira igrao u NDH? Da damo samo nekoliko primera: u aprilskim danima tranzicije 1941. godine, kada je NDH stvarana na ruševinama Kraljevine Jugoslavije, ustaški pokret koji je preuzimao vlast uputio je preko medija uputstvo građanstvu i svojim pristalicama da se za sve smernice u ponašanju i radu na formiranju nove države obraćaju rimokatoličkom kliru. Od tog trenutka, pa sve do kraja rata, ogroman deo Stepinčevog klira otvoreno učestvuje u ustaškom pokretu, a vrlo često i u zločinima, uključujući i komandovanje koncentracionim logorima smrti – među njima i zloglasnim logorom Jasenovac, koji je po rečima Jehude Bauera, ‘bio ako ništa drugo, okrutniji od svih nacističkih parnjaka’, a sve u slavu novostvorene ‘države’. Ostao je do danas zapamćen, između ostalih, i franjevac Miroslav Filipović-Majstorović, nazvan fra-Sotona, iz samostana Petrićevac, koji je svojeručno klao ljude i decu u Drakuliću.

Kao da je enciklika pape Pija XI Non abbiamo bisogno, kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, izgubila vrednost u NDH samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički.

Vojni vikarijat

Slovenac, rimokatolik (a posle rata poznati australijski slikar) Stanislav Rapotec posetio je okupiranu Jugoslaviju 1942. godine u saradnji sa Britancima i ovako svedočio u svom izveštaju: ‘Na nju (Katoličku crkvu) pada strašna odgovornost za jedan od najgorih zločina naše civilizacije u dvadesetom veku. Stotine hiljada grobova nevinih žrtava biće večni svedoci protiv ovih propovednika ljubavi’. Iako Rapotec izdvaja Stepinca od ostaloga klira, on ga ne razrešava odgovornosti, jer je, po svojoj poziciji, nadbiskup zagrebački morao da ima uticaja na svoje biskupe i sveštenstvo.

Vaša Svetosti, suviše često se Stepinac prikazuje kao nemoćan i izolovan pojedinac koji je činio što je mogao da pomogne i kao čovek koji nije imao vlasti nad svojim sveštenstvom. Nama se pak čini da je Stepinčeva situacija realnije i iskrenije opisana pitanjem koje je postavio Domeniko Tardini povodom slične situacije u Slovačkoj, gde je sveštenik Tiso bio premijer satelitske kvislinške vlade: ‘Svi znaju da Sveta stolica ne može da komanduje Hitleru. Ali ko će shvatiti da ne možemo kontrolisati jednog sveštenika?’ Pogotovu ovo duboko odjekuje, znajući, što je od posebnog značaja, da je kardinal Stepinac bio lično na čelu vojnog vikarijata oružanih snaga takozvane NDH, čije je sveštenstvo velikim svojim delom bilo uključeno u zločine koje su vršile oružane snage NDH.

Sa istinskim razumevanjem smo čitali duboko tumačenje nacističkih zločina Vašeg časnog i mudrog prethodnika, pape emeritusa Benedikta XVI, koji govori da su hitlerovci, ubijajući jevrejski narod, ‘želeli da ubiju Boga koji je prizvao Avrama, koji je govorio na Sinaju i koji je postavio načela da vode čovečanstvo, načela koja su večno važeća’.

Nacisti su to činili da bi ‘iščupali koren hrišćanske vere i zamenili je verom koju su sami izmislili’. Kakav se samo strašan obrat desio u Hrvatskoj, gde se u ovo bogoubistvo uključio, u znatnom broju, i rimokatolički klir, ali ne u ime izmišljene neopaganske vere nego u ime Crkve, na čijem ste Vi danas čelu! I šta je sa takvim predstavnicima jerarhije i klira – biskupima, sveštenstvom, redovnicima – činio kardinal Stepinac? Moramo se suočiti sa činjenicom da je, nažalost, uglavnom ćutao.

Molimo Vas da razumete da je ovo ćutanje kardinala Stepinca – uz sve nabrojano – učinilo da spomen na njega u ovom trenutku ne ističe iz biblijskog korena niti je put ka pomirenju kada su u pitanju Rimokatolička i Pravoslavna crkva. Naprotiv, bojimo se da je suviše otvorenih pitanja i nezalečenih rana koje kardinal Stepinac simbolizuje, te bi njegova kanonizacija samo produbila rane i postojeće razlike, a znamo koliko je manipulacija pamćenjem i prošlošću doprinela tragičnim događajima na Balkanu devedesetih godina prošlog veka, događajima od kojih su samo neprijatelji hrišćanstva imali koristi i radosti.

Upravo zato, priznajući i visoko ceneći Vaš neumorni trud na zalečenju râna između hrišćanskog Istoka i Zapada i u vremenu kada se otvaramo jedni prema drugima, obraćamo Vam se ovim pismom, tražeći način kako naša zajednička odgovornost prema temeljima na kojima počiva hrišćanska Evropa i obaveza na zajedničko delanje pred opasnostima koje Evropi prete ne bi bila izneverena. Onome koji je ‘Put, Istina i Život’, Gospodu našem, dugujemo obavezu da Njemu kao Istini i služimo, a kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmatranje njegovog mesta u istoriji, pogotovu ako je ono obremenjeno Jadovnom i Jasenovcem, vaskolikim simbolom stradanja više od milion pravoslavnih Srba i Jevreja u Drugom svetskom ratu, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i, šire, u Jugoslaviji.

No, kao ljudi prizvani da jevanđelski sagledamo istoriju i eshatologiju, mesta stradanja su i mesta koja nas osvešćuju, zalečuju i mire jedne sa drugima: nije li kamen na kome je praotac Avram vezao Isaka da bi ga prineo na žrtvu postao krajeugaoni kamen Hrama Gospodnjeg? Tako je naročito logor Jasenovac za Srbe, Jevreje i Rome – i sve antifašiste, među kojima je bilo i dosta Hrvata, čije stradanje u borbi protiv države koja je trebalo da bude njihova posebno poštujemo – postao stravični oltar na kome su neizbrojive hiljade žena, dece i muškaraca maljem i nožem prinesene na žrtvu NDH, koja je to radila tvrdeći da time brani Rimokatoličku crkvu.

Jasenovac je postao duboki jecaj u srpskom narodu, tim dublji i teži jer su komunističke bezbožne vlasti posle rata gušile svaki pokušaj da se o Jasenovcu iznese istina; bez istine nije moglo biti pravde, a bez pravde – ni pomirenja.

Ali Jasenovac, kao i pomenuto Jadovno, zato jesu i velika šansa i velika nada: kao što je mera Avramove žrtve postala mera svetosti starozavetnog Hrama i kao što je mera golgotske žrtve Gospoda Hrista postala mera našeg vaskrsenja u vaskrslom Gospodu Hristu, tako i mera užasa i stradanja u Jadovnu i Jasenovcu može postati mera izmirenja.

Sud Božji

Vaša Svetosti, nadamo se da ćete nas pravilno razumeti jer samo ako ličnosti i događaje iz prošlosti objektivno sagledamo i istinom osvetlimo, onda će i naš dijalog i saradnja u ime Gospoda svih nas, pravoslavnih i rimskih katolika, biti po blagodati Božjoj, a na radost našu i na spasenje svih nas, pastira Crkve Hristove, i vernog naroda koji nam je poveren.

Zbog svega iskreno iznetog u našem bratskom pismu, a u ime ljubavi Hrista Spasitelja, kojom nas jedino On ljubi, pozivajući nas da i mi ljubimo jedni druge kao što On ljubi nas, Mi Vas, Vaša Svetosti, molimo da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete sa dnevnog reda i prepustite nepogrešivom sudu Božjem.

Time ćete dati snažan podstrek dijalogu istine i ljubavi na putu ka jedinstvu hrišćana i pokazati da autentični smisao primata u Crkvi jeste kenotičko, samožrtveno, Hristovim primerom nadahnuto služenje svim crkvama Božjim u svetu i njihovom jedinstvu u punoći jedne, svete, katoličanske i apostolske Crkve.

Nasuprot tome, Stepinčeva kanonizacija bi, na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susednih i geografski izmešanih hrišćanskih naroda, besumnje vratila duboko u tragičnu i našega hrišćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost.

Klanjajući se Hristu Bogu našem, raspetom i vaskrslom Spasitelju, Iskupitelju i Gospodu, pozdravljamo Vašu Svetost najradosnijim pozdravom pobede, mira, ljubavi, nade, utehe, pomirenja i praštanja:

Hristos vaskrse!

Vaistinu vaskrse!

PREDSEDNIK SVETOG ARHIJEREJSKOG SINODA

AEM i Patrijarh srpski

† Irinej

Istine radi odgovaram sada već povijesnim činjenicama:

Gušenje istine

Mada poznajem srpsku pokvarenu, lažljivu i licemjernu politiku, svaki put ostanem šokirana beskrupuloznim lažima i objedama. Argumenata ima doista bezbroj, istaknuti ću ih samo nekoliko. Pored neistina i iskrivljavanja istine, puno toga patrijarh Irinej,  nije napisao papi Franji; ustvari sve što inkriminira SPC. I ne samo to, za sve što inkriminira SPC, Patrijarh Irinej optužio je Katoličku crkvu u Hrvata i Bl. Kardinala Alojzija Stepinca. Patrijarh Irinej bio je po izjavama srpskih političara i svećenika  dosljedni nositelj i provoditelj svetosavske velikosrpske politike.

1. Srpska Pravoslavna crkva osuđena je  1995. u Parizu, za pomaganje u genocidu u Srebrenici, što sakrivaju kao zmija noge. Srpski pisac Mirko Đorđević javno je objavio tu presudu u knjizi „ Kišobran patrijarha Pavla“ u kojoj na stranici 129 piše;

„Zastanimo tu nad još jednom gorkom čašom: odveli su ga 1995. u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čašu ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako neće ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe.“

• Drugi javno poznati podatak, koji naravno patrijarh Irinej nije napisao papi Franji  je  da je SPC 1941. pristala uz vlast Milana Nedića. Naime  Sveti Arhijerejski Sinod SPC-a objavio priopćenje o lojalnosti novim vlastima, u kojem je istaknuto da će Sveti  Arhijerejski Sinod SPC-a izvršavati naredbe i zakone okupatorskih vlasti i utjecati preko crkvenih organa na održavanje reda i mira u Srbiji, a shodno ovom stavu SPC podržala je i njemačke saveznike u Srbiji, Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Dražu Mihajlovića.

Kojeg li licemjerstva i laži;  Irinej optužuje Stepinca da je podržao NDH, a SPC je odmah podržala Nedićevu Srbiju.

Kanonizacija Bl.Alojzija Stepinca bila bi kraj srpskim manipulacijama i lažima ,stoga se oni žestoko bore protiv nje. Verbalna retorika i postavljanje izložbe o Jasenovcu u zgradi UN ,25 .siječnja 2018 godine, jedan je od načina kojim se služe. Drugo je preko Srpske Pravoslavne crkve, koja neće dati suglasnost Papi Franji za kanonizaciju, jer je SPC autokefalna (neovisna) Crkva isključivo u službi velikosrpske politike .

Ljubica Štefan u svojoj knjizi „ Srpska pravoslavna crkva i fašizam“ Nakladni zavod

Globus, Zagreb, 1996., 348. str . piše o dugoj povijesti antisemitizma u Srbiji i kako tadašnja hijerarhija SPC nijednom nije prosvjedovala protiv rasnih  zakona, niti ih pokušala spriječiti ili  barem ublažiti provedbu, za razliku od Katoličke crkve u Hrvatskoj i bl. kardinala Alojzija Stepinca koji je prosvjedovao zbog donošenja rasnih zakona. ( a patrijarh Irinej tvrdi da je „ćutao“, što znači da grijehe SPC-a, pripisuje tadašnjem  nadbiskupu Stepincu.)

Bl. Kardinal Alojzije Stepinac, nije „ćutao“. Kardinal Stepinac je intervenirao za svaki srpski, židovski i drugi dopis ugroženoga koji je dobio. Deset osobnih susreta i dvadeset pisama izravno na adresu Pavelića. Pavelić mu nije odgovorio ni na jedno. Jednom ili dva puta odgovorio je preko nekog ureda i rekao da nije istina što je napisano. Na jedan od prigovora SPC-a da je Stepinac bio za NDH, hrvatsku državu; „zašto bi bio zločin biti za hrvatsku državu”. To nije zločin nego izraz duboke domoljubne svijesti. Boriti se za nešto što je vrijedno u ljudskom, rodoljubnom smislu. Stepinac je razlikovao državu od konkretnog režima. Stepinac je rekao: “Hrvatska država je politički cilj svih dobrih rodoljuba. Ali ustaški i komunistički režim nisu država” To je na sudu bilo hrabro reći. Pred komunistima je rekao;” ja sam za hrvatsku državu, bio bih ništarija da ne želim hrvatsku državu” Nije mogao jasnije ni razgovjetnije objasniti.

Zločinačka priroda

U kolovozu 1942. vlada Srbije na čelu sa Milanom Nedićem objavila je da je Srbija – judenfrei („čista od Židova“), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem „riješila židovsko pitanje“ i to među prvima u Europi. Prije nje su to učinile samo maleni Luksemburg i Estonija.

Emanuel Schafer, zapovjednik zloglasnog Gestapa u Srbiji tada je izgovorio strašne riječi: „Srbija je judenfrei.“, dok je SS-ovac Harald Turner nešto kasnije izjavio: “Srbija je jedina zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje riješeno.” Tako ovaj događaj ostaje trajni sramotni biljeg na povijesti susjedne Srbije.

Prva je u Europi dosljedno provela Holokaust!

I to  kroz logore;

• Koncentracijski logor Banjica (kod Beograda), kroz koji je prošlo blizu 250 000 ljudi i streljano njih 30 000.
• Koncentracijski logor Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH, ali pod izravnom upravom Trećeg Reicha, okupacijska zona Istočni Srijem), procjenjuje se da je kroz logor Sajmište u Beogradu prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru Sajmište ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Najstrašniji zločin  je trovanje 6280 žena i djece ugljičnim -monoksidom, ( kamionom Dušegupka),  a potom sahranjeni u masovnoj grobnici u Jajincima. Bilo je i manjih logora:
• Topovske šupe, kod Beograda,  Veliki Bečkerek, Zrenjanin,
• Crveni krst (u Nišu) (30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odvedeno u druge logore) , Dulag , (Šabac), Svilara (Pančevo), Paraćin.

U Nedićevoj Srbiji je ubijeno 94% Židova i Roma, oko 80 000. Egzekucije su izvršavali pripadnici Specijalne policije i Državne straže, a ne Nijemci, a da SPC nije uopće prosvjedovala.

I još jedan znakovit podatak u knjizi Ljubice Štefan; SPC nije uopće reagirala, već je  prešućivala  masovna  strijeljanja građana Kragujevca u jesen 1941. godine, a nije se niti  zauzimala kod njemačkih vlasti protiv tih odmazdi. I neizmjerno licemjerno je ponašanje SPC-a u slučaju proglašenja  svecima ubojica i koljača vlastitog naroda citiram;

„Ako se ne radi o cinizmu, sigurno je da je reč o stravičnom kompromisu, kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klira sa NDH…“

O kakvom se kompromisu i cinizme tek radi , kada je SPC proglasila svetim četnike koljače,  ubojice svoga naroda,  koji nisu dostojni Kristova imena!?

Knjiga Miroslava Ćosovića  “Bizarni sveci Srpske crkve” u kojoj se navodi;“ da bi neko bio kanonizovan, proglašen svetim, mora ispunjavati bar tri uslova ­ treba imati savršeno moralan i neporočan život, poslije smrti mošti mu moraju biti netruležne i treće ­ poslije njegove smrti moraju se zahvaljujući njemu, dešavat posvjedočena čuda.

A četvrti uslov bi trebao biti da kult svetitelja prvo zaživi u narodu, pa da ga zatim crkva ozvaniči.“ e­novine.com ­ Ko može biti proglašen svetim

http://www.e­novine.com/feljton/122590­moe­biti­proglaen­svetim.html?print

Koji su to sveci SPC;

1.“Sveti” Stefan Nemanja Genocidni, krvoločan i svirep

Stefan Nemanja je bio klasični srednjevjekovni vladar koji ničim nije zaslužio da bude proglašen za sveca. U njegovom životu nije bilo ničeg svetog. Cijeli  život je ratovao, ubijao ljude, borio se za vlast i za teritorije. Za sveca  je proglašen jer je Srpska crkva osnovana kao privatna crkva Nemanjića i da bi se dinastija učvrstila, on je morao biti proglašen za sveca.

2. “Sveti” kralj Milutin, pedofil, svirepi otac i sladostrasnik, silovatelj  djece. I Srbima drag povjesničar  Vladimir Ćorović piše kako je Milutin Simonidu seksualno iskoristio, još kao djevojčicu i  upropastio je kao ženu upuštajući se sa njom u seksualne odnose dok je imala samo osam godina  i tako je povrijedio da ona više nije mogla rađati. „Kako je Milutin upotrebio Simonidu polno još kao nerazvijeno dete i pokvario joj matericu, to je bilo jasno da će taj brak ostati neplodan.” (Vladimir Ćorović, Istorija Srba, www.rastko.rs)

3.”Sveti” Stefan Dečanski (Kasapin) naredi da se njegov brat  likvidira na krajn­je svirepi  način. Stefan je dao Konstantina „opružiti na jednom komadu drveta, pa mu klincima probi mišice i butine, pa ga onda raseče na dvepole, po sredini“

4.”Sveti” Despot Stefan, hrišćanoubica i nogosek, Srpska crkva je Stefana Lazarevića proglasila za sveca 1927. godine. Ovaj veliki ratnik nema ni minimum uvjeta da bude svetac, to je bio još samo jedan u nizu bezumnih političkih poteza ove heretičke ­ etnofiletske crkve. Filetizam (grč. file) teološki je pojam kojim se označava nacionalizam unutar pravoslavne crkve. Filetizam, odnosno vjerski nacionalizam, osuđen je kao moderna crkvena hereza, jer sudbinu kršćanske crkve ne treba miješati sa sudbinom bilo kog posebnog naroda ili rase.

5.”Sveti” Joanikije Lipovac (Kvisling) , mitropolit crnogorsko primorski (1940-45.) bio je aktivni suradnik njemačkog i talijanskog okupatora, odgovoran za stradanje tisuća ljudi, Srpska pravoslavna crkva ga kanonizirala 1999. godine. Tijekom rata bio je vjerni suradnik talijanskih fašista. Umjesto da mu sude, komunisti su ga na kraju rata u lipnju  1945. ubili u Srbiji. Njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni.

6.”Sveti” Milorad Vukojičić Koljač, zvani pop Maca (deminutiv od “macola”) ili pop Koljač, je bio crnogorski svećenik SPC, vođa četničke crne trojke u drugom svjetskom ratu. Nakon rata je osuđen na smrt i pogubljen. Proglašen je za sveca Srpske pravoslavne crkve 2005. godine.

7.Nikolaj Velimirović Žički , duhovni otac Dimitrija Ljotića i njegovog fašističkog „Zbora“, proglašen svetim 2003.godine

8.Pop Slobodan Šiljak, poznati četnički koljač, pripadnik četničke trojke, klao i silovao, kanoniziran skupa sa svojim suborcem Miloradom Vukojičićem Macom u manastiru Žitomislić 2005. godine. U dokumentarnom filmu „Sveci i zločinci“ detaljno su opisana zlodjela koja su činili i to od živih svjedoka čije su članove obitelji i rodbinu okrutno pobili. episkopa Nikolaja Velimirovića i patrijarha upečatljiv je primjer antisemitizma i povijesnog revizionizma Srpske pravoslavne crkve. Srbi su Velimirovića proglasili “istinskim prorokom” i doživljavali ga kao najutjecajnijeg crkvenog vođu nakon Svetoga Save.

Vojni vikarijat

Valerijanov memorandum dokument je Srpske Pravoslavne Crkve,  episkopa Valeriana Stefanovića,  vikara njegove svetosti Patrijarha koji je predan 9. srpnja 1941.godine njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Schroderu sa 100 000 ubijenih  Srba od strane NDH,  te ponovno generalu Danckelmannu, u kolovozu 1941.godine sa 180 000 pobijenih  Srba od strane NDH. Da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300 000 ubijenih Srba!?

Taj  pamflet, s 24  krivotvorene fotografije navodnih hrvatskih zvjerstava nad Srbima, u inozemstvo je odnio dr. Miloš Sekulić.  Na taj je dokument odgovorio dr. Rudolf Bićanić, memorandumom objavljenim u: Jugoslavenske vlade…, I., dok. 118., str. 257-268.; Bićanićevje tekst izazvao bijes srpskih ministara. (Usp. Milan Grol, Londonski dnevnik, Filip Višnjić, Beograd, 1990., str. 34-39. i d.) Upravo taj dr Miloš Sekulić bio je četnički kurir od posebnog povjerenja Draže Mihailovića i upravo je on iznio klevetnički „Valerijanov memorandum SPC“ u inozemstvo, nakon čega je ta strašna kleveta Hrvata razglašena po čitavom svijetu. Apsurdno  je da taj isti Sekulić u svom izvješću vladi generala Simovića u listopadu 1941. godine sam izrijekom svjedoči, da do kraja lipnja i napada Njemačke na Sovjetski savez od strane Hrvata nije bilo (osim pojedinačnih slučajeva) „nikakvog značajnijeg progona Srba“ Sa Valerijanovim memorandumom počinje srpsko „igranje „sa brojkama ubijenih Srba , do milijunskih  visina.

I samo logičkim zaključivanjem, ne može se u roku tri mjeseca ( od lipnja , do rujna 1941 godine) pobiti 300 000 ljudi!

Srpska medijska propagandna nevjerojatno je jaka i prodorna, kao i revizionizam genocidnih radnji srpskih vlada u Drugom svjetskom ratu, slično kao i s ratovima 90-ih, koja od Srba radi isključivo žrtve, kako bi izbjegli odgovornost za počinjena zlodjela.

PREMA STROGIM PRAVILIMA KANONIZACIJE, NIJEDAN NEMANJIĆ NE ZASLUŽUJE DA BUDE PRIBROJAN SVETIMA

„U suštini nijedan Nemanjić ne zaslužuje da bude kanonizovan, najbliži liku pravih svetaca su Sava (Rastko) i Dragutin. Sava, jer je osnovavši zasebnu crkvu osnovao i narod, napravio je model ko je tokom istorije progovorio slovenskim jezikom i ušao u njegovu crkvu, taj je postao Srbin. Ne vjerujem da bi bez zasebne crkve koju je Sava isposlovao danas uopšte postojala srpska nacija. To je zaista Savina velika zasluga, nije u pitanju politika ili državništvo visokog dometa, ovo je iznad toga, Sava je napravio jednu naciju! Miks etničkih grupa koji se danas zovu Srbi vezuju samo dvije stvari ­ Savina crkva i jezik Vuka Karadžića. Idealan naziv za ovu naciju koja se danas netačno zove Srbi (po nekim Slovenima iz srednjeg vijeka) bio bi Vukosavci.“

U ratovima devedesetih jedan od glavnih zagovornika rata bila je Srpska crkva. Na Poveznici  YouTube postoji video zapis “SPC: Srbi i Hrvati Vjekovni neprijatelji”. https://www.youtube.com/watch?v=L26QurCtUG4

Zaključak iz knjige Miroslava Ćosovića “Bizarni sveci Srpske crkve”  CRKVA KOJA USHIĆENO SLAVI ZLIKOVCE JE ZLOČINOLJUBNA CRKVA!

„Srpska crkva ogrezla je u etnofiletizmu, ponaša se kao masovni ubica kad počini prvo ubistvo, poslije mu to postane stvar navike. Kao kad se narkoman navuče na drogu, poslije joj se vraća iz ovisnosti. Kao alkoholičar koji pije neprestano danima, pređe mu u naviku i ne može toga da se otarasi. Tako i Srpska crkva ima ovisnost. Kad je već jednom proglasila pedofila, nogoseka, kasapina, prokletnika, umobolnika i slične osobe za svetitelje, nema prepreka da se i ljotićevac i dušmanin Jevreja ne proglasi za sveca. Nema prepreke ni da se okoreli zlikovac kao što je Maca Vukojičić proglasi za svetitelja, ili kvisling Joanikije Lipovac. SPC je postala ovisna o zločincima, ne može bez njih…“

Bl. Kardinal Alojzije Stepinac snažna je moralna vertikala, koja svijetli svetošću nad mračnom politikom manipulacija i laži Srpske pravoslavne crkve. (hrvatskepravice,18 lipnja 2025.)

Lili Benčik