DRŽAVOTVORNOST DINARSKIH HRVATA

Piše: Dr. Ivan Mužić
Švicarski antropolog Eugen Pittard u svom djelu "Les
peuples des
Balkans" (1917. god.) ustvrdio je da "dinarska rasa živi kompaktno bez
obzira na narodnost u Dalmaciji, i stolnoj Bosni i Hercegovini, Crnoj
Gori, Albaniji i dijelu Grčke. Ta rasa potječe od prasjedilaca
balkanskog poluotoka...". I u današnjih Hrvata postoji snažna dinarska
komponenta
Da i mi Hrvati imamo u svom biološkom sklopu dinarsku
dominantu i da
su iz nje nikli najoriginalniji predstavnici našeg naroda, poznata je
stvar, premda se ne može odbiti činjenica, da su i predstavnici drugih
rasnih tipova davali svoje prinose kod našega političkoga i kulturnog
razvoja... Pittard je dokazao, da je dinarski rasni tip više raširen u
krajevima naseljenim Hrvatima, nego Srbima, piše Filip Lukas, Hrvatska
revija Zagreb, br. 10, 1937.
Brđansko ojkanje
Dvorniković je kao iskusni etnopsiholog na temelju neposrednih
zapažanja zaključio da postoji "balkanski etnički kontinuitet", odnosno
da je čovjek "na dinarskom kršu... prastari Ilir". (Vladimir
Dvorniković, Karakterologija Jugoslavena, Izd. Geca Kon, Beograd, 1939.
str. 86.-87., 303.). Žarko Trebješanin točno prosuđuje da
Dvornikovićeva teoretska konstrukcija pojma "Jugosloven" karakterološki
odgovara Cvijićevu "dinarskom tipu", odnosno gorštaku.
Dvorniković je posebno osjetio da je "brđansko ojkanje" na dinarskom
području starobalkanski "muzičko-morfološki praoblik". Dinko Tomašić
navodi da u Hrvatskom zagorju, gdje je očuvana zadružna kultura i gdje
je poezija obredna ili lirska, nema ni traga herojskoj poeziji ili
herojskim tradicijama (D. Tomašić, Društveni razvitak Hrvata. Izd.
Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1997., str. 30.). I Olinko Delorko
ističe da hrvatski kajkavci poznaju samo kraću lirsku pjesmu (O.
Delorko, Narodne epske pjesme, I, Zagreb, 1964., str. 220.).
Jezični dokazi
Ispravnost Dvornikovićeva zaključivanja potvrdio
je Živko Mikić, koji je brojnim ispitivanjima kostura dokazao
antropološki kontinuitet dinarskog čovjeka na području rimske Dalmacije
od prapovijesti od dolaska Turaka, a i kasnije. Etnički je element
starosjeditelja - u antropološkom i duhovnom smislu - gotovo
neusporedivo veći u odnosu na sve doseljenike na teritorij rimske
Dalmacije. Đuro Basler to zaključuje ovako: "Vama već sada mogu reći da
mi arheolozi u Sarajevu tvrdimo da je nakon invazije Slavena i Avara u
zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva, a da slavenska
komponenta neće biti veća od 10 do 12 posto. To mišljenje zastupa i dr.
Zdravko Marić." (Đ. Basler u pismu koje je uputio autoru iz Sarajeva
dne 24. travnja 1989.).
Jezik je na zapadnom Balkanu bio u biti isti u antičko doba
kao i
danas. "Službeni, diplomatski jezik, kao i jezik Crkve i poslije
doseljenja Hrvata u novu domovinu bio je, kao i svuda na Zapadu,
latinski jezik. Ipak iz kasnog antičkog vremena imamo podatke o
slavenskom jeziku i pismenosti na ovim prostorima. Svjedoče o tome
sačuvane neke nedvojbeno slavenske riječi - cerna (crna), bog Dobrat,
piće medos i dr. - kao i pojedina nelatinska slova u osobnim imenima na
nadgrobnim spomenicima, koja su inače klesana službenim latinskim
jezikom...
Nedostatak tragova
Kod razrješenja pitanja postanka hrvatskog naroda, moramo
uzeti u
obzir još jednu činjenicu. Stari grčki pisci opširno pišu o masovnim
prijelazima Slavena preko donjeg Dunava i njihovu naseljavanju u
istočne pokrajine Bizantskog Carstva (Meziju i Trakiju), a nema nikakva
spomena o sličnim naseljavanjima Slavena u zapadne pokrajine Balkanskog
poluotoka. I to bi potvrđivalo istinitost podataka o slavenskom
karakteru starosjeditelja u tim pokrajinama, a koje su stari pisci
nazivali različitim imenima: Veneti, Vendi, Iliri, Kureti. Budući da su
oni prema došljacima i osvajačima Hrvatima (bili ovi Goti ili ne) bili
većina, sasvim je prirodno da su živeći stoljećima zajedno u istoj
državi Hrvati prihvatili slavenski jezik starosjeditelja." (Benedikta
Zelić, Problematika postanka i pokrštenja hrvatskog naroda. U knjizi I.
Mužić, Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske provincije Dalmacije.
Zagreb, 1998., str. 31.-33.).
Od Slavena, koji su prema nekim pretpostavkama u masama pristigli
u VI. i VII. stoljeću, nije ostao gotovo ni jedan trag u fizičkoj
(antropološkoj) i duhovnoj baštini, a on bi se morao osjetiti da su se
oni masovno doselili. Ostaje kao jedina mogućnost da se doseljavanje sa
sjevera stalno događalo, ali samo u manjim (ratničkim) družinama koje
su se zbog svoje malobrojnosti u odnosu na starosjeditelje potpuno u
njih pretopili. Čak su prihvatili i organizaciju vlasti
starosjeditelja.
Liburni su do u rimsko doba bili organizirani u četrnaest
općina.
Sasvim je vjerojatno da su Hrvati nakon doseljenja preuzeli
teritorijalnu podjelu ilirskih općina. Konstantin Porfirogenet navodi
četrnaest starohrvatskih županija koje su bile političko-upravne
ustanove. Spomenuli smo da su sjedišta starohrvatskih župa u sjevernoj
Dalmaciji bila pretežno u prvotnim sjedištima ilirskih općina. Zato je
vjerojatno da im se i područje poklapalo. Podžupanije su, možda,
odgovarale ilirskim seoskim zajednicama ili manjim političkim
jedinicama. Stara hrvatska plemenska organizacija od 12 plemena
nalazila se uglavnom na području sjeverne Dalmacije, upravo na području
Liburna. Veze s ilirskom organizacijom nameću se same od sebe, tim više
što je S. Gunjača uvjerljivo dokazao da se Petrova gora ili planina
Gvozd, na kojoj se odigrala sudbonosna bitka posljednjega hrvatskog
kralja Petra s Mađarima, nalazila ne u gornjoj Hrvatskoj već u srednjoj
Dalmaciji. Tim je razumljiv ugovor o personalnoj uniji (Pacta conventa)
između 12 hrvatskih plemena i kralja Kolomana nakon te bitke. (Šime
Batović-Olga Oštrić, Tragovi, ilirske kulturne baštine u narodnoj
kulturi našeg primorskog područja. Simpozij: Predslavenski etnički
elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slavena, ANUBiH, posebna
izdanja, knjiga XII., Sarajevo, 1969., s. 276.).
Borba i lukavstvo
Temeljna osobina dinarskog čovjeka od prapovijesti do naših
dana
očitovala se u njegovoj snažnoj ratničkoj naravi. "Dinarski tip je
prototip muškarca, možda najizraženiji uopće među svim bijelim rasama:
sama ideja i utjelovljenje toga tipa... Sirov, snažan i marcijalan
morao je biti taj ilirski čovjek. Violentnost koja se stalno pominje
kada je rječ o dinarcima, vjerovatno se u Ilira nalazila u još
elementarnoj formi. T. Livaja govoreći o ilirskom kralju Genciju,
ističe njegovu urođenu plahovitost "violentia insita ingenio". A Gelije
priča da je pogled u Ilira bio tako strašan i fascinativan da su mogli
njime "ubiti čovjeka"...I lukavstvo proizilazi iz ilirskog karaktera,
što je sasvim u stilu brđanskog plemenika. Ima ih koji suhoparnost i
neki grubi racionalizam smatraju dubljom psihičkom oznakom Ilira, više
nego svu njihovu divlju hrabrost i ratničku violentnost. Junaštvo i
lukavstvo usporedo se oštre - u borbi. Pored violentnosti odlikuju se i
današnji dinarci, a naročito jugoslavenski, jakom crtom biološke
pronicljivosti. Otuda i smisao za poslove, trgovinu i - prijevaru, jer
i to je također jedna forma borbe". (Dvorniković, Karakterologija, s.
208., 295.-296.)
Dinarci su, a posebno Ličani, u prošlosti bili poznati kao elitni
ratnici. "Vele da je rodom iz Like bilo dvjesta generala...Ti su
graničari pripadali među najbolje vojnike svijeta, pa je i sam Napoleon
rekao da su Hrvati prvi vojnici na svijetu." (J. Zidarić, Stanovnici
hrvatskoga krša. Hrvatska prosvjeta, XIX/1932., 10,226.). U borbi za
narodni opstanak, a kasnije i u otporu turskim osvajanjima posebno su
se isticali hrvatski hercegovački plemićki rodovi (Balinovići,
Ivaniševići, Laste-Margetići, Lučići, Šoići i drugi). Dinarac vjeruje
da mediteranski i zagorski tip hrvatskoga čovjeka nije revolucionaran i
da su bune Matija Ivanića i Matije Gupca historiografske izmišljotine.
Opažena je činjenica da je i čovjek širega dinarskoga područja koji
živi u nizinama i koji se pretežno bavi zemljoradnjom biološki mekši.
"Tvrdi" i "meki"
Prema Hadžijahićevim istraživanjima u Bosni je na islam
najviše
prelazilo seljačko stanovništvo u nizinama. Cvijić je nekritički
vjerovao u moć bosanskih franjevaca kad je pisao da su oni u Bosni
stvorili krotke kršćane, a nije razmišljao o tome zašto to franjevcima
nije uspjelo u Hercegovini. Osim toga da katolici u Bosni nisu "meki"
dokazuje njihovo trajno održanje na svojim djedovskim prostorima
usprkos svim progonima.
Istina je čak da se primorski ljudi, posebno oni na otocima, nisu
degenerirali zahvaljujući isključivo priljevu biološki zdrava elementa
iz dinarskog krša. U dinarcima prevladava kult snage i snalažljivosti.
Taj element posebno zadivljuje hrabrost u snazi, a karakterizira ga i
subjektivno vrednovanje etičkih norma dobra i zla. Dinarac poznaje sam
strah od tajanstvenih, odnosno od nadzemaljskih sila.
Mit junaštva
Dinarski mentalitet je u biti isti u pravoslavnih i katolika.
U
snažnom dinarskom tipu hrvatskoga i srpskog čovjeka naslućujemo gotovo
istu psihosomatsku konstituciju. Dinko Šimunović, koji je u mladosti
veliki dio života proveo u Dalmatinskoj zagori, osjećao je tu
istobitnost pravoslavnog i katoličkog elementa. Junaštvo je u jednih i
u drugih glavno mjerilo vrijednosti. "Radi toga je i veselo u manastiru
uvijek bilo, a stari kaluđeri više su govorili o junaštvu nego o
molitvi. Spominjalo se, koji je od njih na konju bolji "binjedžija"
bio, koji li kamenom odbacio dalje ili mu jasno grlo bolje uz gusle
ječalo. A po zidovima i uglima, među mrkim portretima monaha, visjelo
oružje svake ruke". (D.Šimunović, Izabrana djela, Zagreb, 1996., s.
368.)
Primorski Hrvati osjećajući identičnost pravoslavnog i katoličkog
elementa sve brdsko stanovništvo bez obzira na vjeru i narodnost
nazivaju Vlasima. Po mišljenju većine povjesnika, iako se to ne može
generalizirati, imena Vlah i pastir bili su dugo vremena sinonimi.
Naziv vlah ("vlaj") dugo je bio oznaka za socijalni status. Nužno je
napomenuti da je pogrdni smisao riječi Vlah pridavan raznim
kategorijama stanovništva i da se odnosio samo na Srbe. Fran Kurelac,
ističući da su Vlasima u užoj Hrvatskoj i Sloveniji nazivani Srbi, u
Bosni pravoslavni katolici, u Dubrovniku seljaci, u Srbiji i Dalmaciji
Rumunji, u primorju Talijani, piše i ovo: "Čudno je to s imenom Vlah.
Koga god preziremo toga danas Vlahom zovemo." (Kurelec, Fluminensia,
Zagreb, 1862. s. 215.)
Vlast muškaraca
U Bosni (Vareš) pravoslavni se i danas nazivaju Vlasima, ali u
pogrdnom smislu upotrebljava se riječ "vlašina". U Dalmaciji stanovnici
cijelog obalnog pojasa nazivaju Vlasima sve Zagorce bez obzira na
vjeru, zanimanje i društveni položaj. U poveljama srpskih i bosanskih
vladara iz prvih desetljeća XIII. stoljeća Vlasima se nazivaju i
Dubrovčani. (Leksikon srpskog srednjeg veka, Beograd, 1999. s. 86.).
Međutim u Dubrovniku i u dubrovačkom zaleđu (prema usmenom kazivanju
prof. Ivana Boškovića) od pamtivijeka katoličko stanovništvo naziva
Vlasima samo pravoslavne.
Dinarac prožet ratničkim mentalitetom obrađivanje zemlje očekuje
od drugih sunarodnjaka, a često i od svoje žene. Dinarskim društvom
vlada muškarac, a nepisani je zakon patrijarhalnog mentaliteta da su
djeca one vjere i nacije kojoj pripada otac, što se očitovalo i na
primjeru Ante Starčevića ("Oca domovine"), kojemu je majka bila
pravoslavna. Međutim, činjenica je da je onoliko koliko je dinarac
biološki jači u odnosu na nedinarca, toliko je i njegova žena snažnija
od nedinarske. "I na dinarskoj ženi zapaža se maskulina tendencija u
samom tipu rase... Dinarska žena ne mora nimalo da bude ono što narodna
zove muškobanja, pa ipak nešto muško govori iz nje, taman toliko da to
uđe u europske udžbenike rasne antropologije" (Dvorniković,
Karakterologija, s. 209.).
Kult vođe
Patrijarhalni dinarac ima u sebi prirođen osjećaj za
hijerarhiju,
koji se posebno očituje u kultu vođe. "Na ljude dinarskog tipa najviše
utjecaja imaju vođe u čijem ponašanju ima nečeg tajanstvenog ili mu oni
to pripisuju" (J. Cvijić-I. Andrić, O balkanskim psihičkim tipovima,
Beograd, 1996. s. 27.). Njemu je prirodno da u ljudskom društvu,
jednako kao u vučjem i pasjom čoporu, predvodi samo onaj tko se ističe
snagom i hrabrošću i zato doživljava parlamentarnu "demokraciju" kao
ideal čovjeka mase. Dinari su u prošlosti (posebno u inozemstvu kako je
to opisano u literaturi) poznati i kao surovi ratnici među kojima ne
postoji ideal srednjovjekovnoga zapadnog viteza.
"Surove životne prilike... morale su izazvati jak i budan nagon za
samoodržavanjem... U Jugoslavenu razvio se u takvim životnim prilikama
tip čovjeka koji je isuviše biološki zaokupljen sam sobom. Ko sam mnogo
pati i strada, otupi i za drugoga, postaje manje osjetljiv u svojoj,
ali i u tuđoj nevolji (poznata psihička crta, zapažena i na asketima).
Altruistička sentimentalnost i osjećajna obazrivost prema drugome ne
odgovara krutom životnom stilu čovjeka borca. Nije to nordska hladna
bezosjećajnost i nesposobnost za toplija osjećanja prema drugom.
Dispozicije za jaču osjećajnost izbijaju u mnogim znacima i oblicima
narodnog života, čak i u izvesnim običajima i praznovericama, narodnim
pesmama, poslovicama i uzrečicama, ali stil života, naročito u južnim
patrijahalnim krajevima, skučio je ispoljavanje tih osećanja u neke
tvrde i rudimentarne oblike.
Hajdučki mentalitet
Već sama fizionomija i mimika dinarca ima često u sebi nešto
mrko,
zatvoreno i nepristupačno... U nežnosti i ganutosti takav je čovek
mnogo sporiji i uzdržljiviji, iako ne mora da bude "zao". (Dvorniković,
Karakterologija, s. 768.).
U mentalitetu dinarca živi i hajdučki element. Hajdučiju na balkanskom
prostoru poznaje već stari tračko-ilirski Balkan. Neki su pisci u
srednjem vijeku smatrali naše zemlje "hajdučkim zemljama".
Pojava hajduka ima i odgovarajuće povijesno opravdanje. "Hajduk u
pravilu nije ni u čijoj službi, on je slobodan kao vuk... hajduk se
javljao u srcu zemlje, ponajviše u planinama BiH i Srbije. Onaj koji bi
se usred turske zemlje 'odbio gore u hajduke' ispadao bi time iz
svakoga zakonskoga i društvenog poretka, pretvarao se u šumsku zver da
po drumovima presreće silnike i gospodare, da sveti rajine muke,
pljačka i zastrašuje Turke... U izvesnim epohama hajduk je bio idol i
jedina nada porobljenog naroda. Bez ove psihičke veze ne bi puste
hajdučke pjesme, pune krvi i osvete stekle popularnost koju naročito u
BiH uživaju i dan današnji. Hajdučka romantika, ma kako sumorna bila
njena pozadina, oduvek je imala velike draži i privlačnosti za narod
koji je tavorio pod krovovima svojih čifčiskih koliba i uživao da
hajduk bar u pesmi davi i robi njemu mrskoga gospodara. Bez potrebe te
oduška hajdučka samohvala i fantastika ne bi naišla toliko odjeka u
narodu" (Dvorniković, Karakterologija, s. 551., 553.).
U mnogim "junačkim" pjesmama s motivima iz prošlih, turskih
stoljeća, u kojima Marko, među ostalim, zna zapaliti ljubavnicu
namazanu smolom da mu svijetli pri večeri, osjećamo dah prapovijesnog
divljaštva. Prodor tog duha očituje se u nerazmjernom prevladavanju tih
"junačkih" motiva nad lirskim pjesništvom u kontinentalnoj Dalmaciji.
Fra Andrija Kačić Miošić u "Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga" s
oduševljenjem opisuje odsijecanje turskih glava, a mnogobrojna izdanja
toga njegova djela potvrđuju da su dinarski Hrvati to štivo prihvaćali
kao izraz vlastite duše. Dakako da svi gorštaci nisu hajduci.
Poštenje i opačina
"Već smo kazali kako se među ljudima na Kršu vide velike
opreke
karaktera. Naći ćeš najčestitije ljude u tome kraju, ali se nađe i
mnogo zločinačkih karaktera. I začudo, kolika je razlika među ljudima u
Kršu. Dalje, sjevernije među hrvatskim kajkavcima ima neka
izjednačenost karaktera. Kako se čini, tamo danas prevladava tip
slabijeg mlitavog karaktera. Vidi što je dobro, i priznaje da treba
raditi dobro, ali se toga mlitavo drži u svagdašnjem životu. Ljudi
opaka značaja u Kršu hvale se svojom opačinom" (Josip Zidarić,
Stanovnici..., s. 225.).
Dinarac je poslije pokušaja kristijaniziranja nastavio živjeti
svoju iracionalnu narav doživljavajući često Dekalog kao nadstvarni
ideal, kako je to vjerno opisao Mile Budak. Dvorniković zaključuje kako
se rimokatolicizam prihvatio samo u primorskim gradovima i da dinarac
"otaje borac, balkanska, a ne slovensko-hrišćanska duša". Da dinarac,
ako ga se vjerski dobro pouči, može biti praktični kršćanin potvrđuju
primjeri stotina časnih sestara iz Dalmatinske zagore (na primjer iz
Otoka kod Sinja), koji su kršćanskim življenjem za bližnje dokazali
svoju vjeru. (Činjenica je da je Katolička crkva na Balkanu uspjela
više kristijanizirati katoličke mase nego Srpska pravoslavna crkva
pravoslavne vjernike.).
U biti dosadašnja prošlost dinaraca, bio on "Ilir" Bato ili
Hercegovac Zvonko Bušić, povijest je neustrašive borbe za pojedinačni i
narodni opstanak. Stoga nije slučajno da je u temeljima izgradnje sve
tri hrvatske države na Balkanu najviše ugrađena borba dinarskoga
čovjeka.
Brdska pradržava
Nedinarac kada prokušava vrijednosti dinarca koji je kao
psihosomatski tip posve drukčiji, zamišlja sebe kao glavno mjerilo
vrijednosti. Tako Dinko Tomašić (otočanin iz Korčule) primitivno
zaključuje da se u rodovsko-plemskoj organizaciji "rod razvio u četu
pljačkaša, i da je u ovoj sredini prvotna društvena vrijednost bila
"junaštvo" tj. isticanje u otimanju i u ubijanju" (Tomašić, Društveni
razvitak Hrvata, s. 68.). Dvorniković to mišljenje, očito misleći i na
Tomašića, komentira ovako:"Bez uživljavanja u taj unutrašnji svet
vrednosnih merila, patrijarhalnog morala i patrijarhalnih etičkih
ideala, nema ni razumevanja ovog tipa. Oni koji govore samo o
pljačkaškom ili razbojničkom tipu kao što to i u nas, iz vrlo providnih
razloga, čine neki istorici i sociolozi iz severnih i zapadnih
pokrajina Jugoslavije, nisu ušli u dušu toga tipa ni koliko površni
stranci turisti za koje su ti ljudi ništa drugo nego "Hammeldiikebe".
Neki naši pisci grade se toliki "zapadnjaci", toliko strani tom tipu,
kao da se uopšte u njegov unutrašnji svet ne mogu ni trenutno uživeti"
(Dvorniković, Karakterologija, s. 797.).
Prva hrvatska država na Balkanu nastala je u brdskim krajevima. O
smještaju prvobitne balkanske Hrvatske suglasno izvješćuju svi
postojeći povijesni izvori. Iz pisanja Konstantina Porfirogeneta može
se zaključiti da su Hrvati svoju prvobitnu oranizacijsku jedinicu imali
baš na teritoriju na kojem Toma arhiđakon smješta doseljenje Sklava ili
Gota. O Gackoj, Liki i Krbavi u ranosrednjovjekovno doba ne znamo
mnogo. Prema poglavlju XXX. "De Administrando imerio" zemlja Hrvata
proteže se od Cetine do grada Labina, a hrvatski ban vlada Krbavom,
Gackom i Likom.
Kontinent granica
Nada Klaić upozorava kako je, s obzirom na to da su u hrvatske
županije ubrojene Imota, Pliva i Pset, očito da je "hrvatska granica
napuštala Cetinu i preko Dinare obuhvaćala ne samo Livno i Imotski,
nego i udaljenije krajeve u porječju gornjega Vrbasa" (Nada Klaić,
Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1975., s. 75.-76.).
Božidar Ferjančić konstatira da Hrvatska iz DAI "na kontinentu prema
sjeveru nije prelazila tok Kupe jer se u DAI ne spominje ni jedna župa
koja se nalazi severno od te reke" (B.Herjančić (priredio), Vizantinski
izvori za istoriju naroda Jugoslavije, II. SAN, Beograd, 1959., s.
35.). Ova tvrdnja o kontinuitetu starih granica posebno je važna zato
što je ranije do Kupe dopiralo područje Japona. Područje Like, Gacke i
Krbave bilo je stvarno vrlo pogodno i za širenje hrvatske vlasti i
hrvatskog imena i u današnju Slavoniju, Bosnu i primorje.
Iz Ljetopisa popa Dukljanina očito je da su Hrvati
smješteni na širem teritoriju nekadašnje Liburnije, odnosno Donje
Dalmacije od VI. stoljeća pa dalje. Hrvati prema Ljetopisu nisu vladali
cijelom goto-slavenskom državom. Bijeli su Hrvati, kako ih naziva
hrvatska redakcija izvora, prvobitno zauzimali posebno kontinentalni
pojas Donje Dalmacije, dakle samo jednu od više postojećih banovina u
velikoj zajedničkoj državi. Hrvatima su vladali banovi, koji su do
svršetka VIII. stoljeća priznavali vrhovništvo samo gotoslavenskih
kraljeva. Ti su Hrvati najranije poslije početka franačko-avarskog
rata, dakle do kraja VIII. stoljeća, do najkasnije u prvim desetljećima
IX. stoljeća dijelom naselili i cijeli stari teritorij Dalmata i to
tako da su tijekom vremena njime u cijelosti zavladali.
Smještaj Kuretije
"Sclavi ili Goti" su se, prema Tomi Arhiđakonu, nakon
doseljenja
naselili u brdovitim krajevima na sjeveru Dalmacije, a to bi uglavnom
odgovaralo prijašnjem teritoriju Liburna i posebno Japoda, odnosno
kasnijem području Like, Gacke i Krbave (pored ostalog). Prema Viktoru
Novaku u brdovite krajeve gdje su živjeli starosjeditelji
"nesumnjivo... spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom
moru u smeru Livna i Neretve" (V. Novak, Sitni prilozi, Jugoslovenski
istorijski časopis, II/1936., s.4., 121.). Kerubin Šegvić je u
izvanredno temeljitoj studiji Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splićanina
istaknuo da Toma opisuje "Croatiu" "kao da je imao pred očima Liku i
Gorski kotar tamo do Save" (K. Šegvić, Hrvat..., Nastavni vjesnik, za
1931/32., knj. XL., s.19.).
Toma nije mislio da se pojam te brdovite Hrvatske, u kojoj su
živjeli oni koje se nazivalo Kuretima, ograničuje geografski na otok
Krk. Tomi je, naime, Hrvatska brdovita zemlja koja se prostire na
sjeveru Dalmacije, a iz toga bi slijedilo da je Krk u vrijeme kad je
Toma smještao opisana zbivanja, direktno graniči s Dalmacijom. Pogrešno
je tumačenje da Toma Arhiđakon Kurete izvodi prema Lukanu od stanovnika
otoka Kurikte, današnjeg Krka. Hrvatska je, prema njemu, planinsko
područje, koje se nastavlja na sjeveru Dalmacije. Tomini Kureti ne mogu
biti stanovnici Krka ni zato što taj otok nije u smislu Tominih
shvaćanja, bio na sjeveru Dalmacije. Kad Toma priča (u XIII. poglavlju)
o granicama kraljevstva Dalmacije i Hrvatske u doba narodnih vladara
onda je prema njemu tom kraljevstvu na zapadu Koruška, a to kraljevstvo
na sjeveru počinje od obale Dunava. Iz toga se može zaključiti da se
otok Krk može smjestiti samo na zapadu, a ne na sjeveru Dalmacije gdje
Toma smješta Kuretiju.
Starosjedioci Snaci
Doseljeni Hrvati bili su ratnici koji su se prema Tomi stopili
s
brojčano nadmoćnijim starosjediteljima u jedan narod. Iz Tominih navoda
proizlazi da su Sclavi ili Goti doselili u zemlju Hrvatsku u kojoj su
preostali živjeti rijetki stanovnici ("coloni"), koji su se nazivali
Snati (Snaci). Doseljenici su te starosjeditelje počeli podvrgavati pod
svoju vlast. Novak cijeli citirani Tomin pasus točno interpretira
ovako:"Dakle, ma ko bio korektor ovoga mesta, on je hteo da doda ime
ovih kolona koje su doseljenici našli u Hrvatskoj, a ta je iz celoga
konteksta nesumnjivo Dalmatinska zagora, pošto se kaže da je 'regio
montuosa' i da sa severne strane 'adheret Dalmatie'. Znači, ovi koloni
zvali su se Snaci. Ti su bili nesumnjivo starosedeoci-rari coloni kao
preostaci mnogobrojnog starosedelačkog seljačkog masiva i stočara (ili
ratara?) - u brdovitim krajevima docnije Tomine Hrvatske,... Nesumnjivo
među te krajeve spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom
moru u smeru Livna i Neretve. Tu treba tražiti te retke naseljenike,
preostale Snace, koji su dočekali 'septem uel octo tribus nobilium'"
(V. Novak, De iis qui Snaci nominantur. Jugoslovenski istoriski časopis
II/1936., s.l. - 4., 119.-121.).
Turci i Vlasi
Turci su svojim osvajanjima i dovlačenjem nehrvatskih Vlaha
zaprijetili opstanku zatečenoj dinarskoj jezgri uslijed čega se težište
hrvatskoga političkog života premjestilo na sjever. Takvo je stanje
trajalo stoljećima sve do slabljenja turskih vlasti. Po naravi
agresivan hrvatski dinarac od druge polovice XIX. st. postaje ponovno
nositelj nacionalne samohrvatske državne ideje. Eugen Kvaternik je kao
praktički katolički vjernik odbio pomoć talijanskog masonstva u
uspostavi samostalne hrvatske države, ali je zato sam protiv
Austro-Ugarske Monarhije podigao oružani ustanak u Lici 1871. Ante
Ciliga ispravno konstatira da su Ličani do 1903. pa i do 1914. bili
"avangarda radikalnog krila hrvatske političke borbe", a da su od 1918.
pa dalje to bili Hercegovci. (A. Ciliga, Sve i odmah. Hrvatski list,
Mainz-Washington-Toronto-Lund, 1998., s. 28.).Višestoljetna
nagodbenjačka politika na sjeveru Hrvatske može se razumjeti i zbog
toga što se ona događala unutar jedne kršćanske monarhije u kojoj je
bilo normalno očekivati promjene. Međutim, oni Hrvati koji su živjeli
uz događanja na dijelu četiristoljetnoga turskoga Balkana naučili su da
se samo nasiljem mogu osloboditi od nasilja. ("Na ljutu ranu ljutu
travu")
Pavelić u vjerskom smislu nije bio ni najmanje katolički
isključiv, tako da nikad nije mrzio ni pravoslavlje kao vjeru. Dapače,
bio je osobno angažiran prije I. svjetskog rata u pripremi osnutka
hrvatske Pravoslavne crkve, i to tako da i sam bude njezin pripadnik.
Naime, kad se godine 1911. pročula vijest da će na traženje madžarske
vlade kod Svete Stolice Rijeka biti odcijepljena od Senjske biskupije i
postati samostalna biskupija, zagrebački sveučilištarci, a među njima i
Pavelić, već na prvom sastanku, na kojemu se raspravljalo o toj stvari,
potpisali su izjavu da će prijeći na pravoslavlje. Oni su se i obvezali
da će poraditi kod svega pučanstva u biskupiji da to i ono učini ako
Rijeka bude odcijepljena.
Meštrović o Srbima
Bez obzira na mogućnost da sama ideja o stvaranju hrvatske
Pravoslavne crkve nije potekla od Ante Pavelića, nedvojbena je i jedino
važna činjenica da je stvaranje hrvatske Pravoslavne crkve isključivo
Pavelićevo osobno djelo. Pavelić je vjerovao da će stvaranjem HPC-a
stvoriti građanski mir u NDH i da pravoslavni u NDH, kao potomci
pravoslavnih Vlaha, ne mogu biti Srbi, nego samo pravoslavni Hrvati.U
jednom razgovoru poslije Meštrovićeva izlaska iz zatvora, on je
Meštroviću to ovako obrazložio: "Ne idem ja za istrebljenjem tobožnih
Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u
podređenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta
poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili
da se smire i postanu lojalni građani. Ne treba ih siliti da se
pokatoliče, kako neki misle. Briga mene za Katoličku crkvu. Neka se oni
priznadu Hrvatima, pa ću i ja primiti pravoslavlje. Napravit ćemo mi
Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu i dokrajčiti nesporazum" (I. Meštrović,
Uspomene na političke ljude i događaje, Buenos Aires, 1961., s.364.).
Poglavnik i muslimani
Pavelić je (jednako kao i Ante Starčević)
posebno simpatizirao islam, i to iz uvjerenja da su bosanski Muslimani
etnički najčišći Hrvati. I iz Pavelićevih simpatija prema Muslimanima
vidi se da on nije bio katolički fanatik. Pavelić je, kako piše Ismet
Muftić, već u emigraciji bio odlučio da će se graditi džamija u
Zagrebu. Čak je sam napravio njezin nacrt i donio ga kad se vratio u
domovinu. Bez uspjeha je ostala intervencija opata Marconea, izaslanika
Svete Stolice kod hrvatskog episkopata 1941.-1945., koji je prigovorio
Paveliću da će gradnja džamije u središtu Zagreba uznemiriti katoličko
pučanstvo. Pavelićevo je uvjerenje bilo da su Muslimani "krv naše krvi,
oni su cviet naše hrvatske narodnosti". Pavelić je u susretu s Hitlerom
u Berlinu 6. lipnja 1941. izrazio mišljenje da su Muslimani "najčistiji
dio hrvatskog naroda".
Antijudaizam
Pavelić nije bio ni antijudaist. On je samo u memorandumu
Hrvatsko
pitanje (iz 1936., napisan na njemačkom jeziku za njemački politički
vrh) židovstvo tretirao kao neprijatelja Hrvata. Tekst je očito
nadahnut političkim pragmatizmom pa je razumljivo da antijudaizma nema
u drugim njegovim međuratnim tekstovima. U samom vrhu ustaškog pokreta
bilo je osoba židovskog podrijetla."Na području NDH živjelo je godine
1941. oko 30.000 stanovnika židovskog porijekla. Samo jedan dio bio je
zatočen u logorima, a 5000 (prebjeglih iz Njemačke, Austrije i
Čeho-Slovačke), odveli su Nijemci smatrajući ih njemačkim
državljanima... Stav Hrvata prema Židovima općenito, nije bio
negativan, već naprotiv pozitivan, unatoč pritisku nacista iz Njemačke.
Oni hrvatski Židovi koji su bili zaslužni za i pri uspostavi NDH i njoj
lojalni, bili su smatrani počasnim arijcima i punopravnim državljanima
NDH. Sve osobe izraelićanskog porijekla u braku s hrvatskim
državljanima ili državljankama, i njihovi potomci bili su ravnopravni
državljani NDH i takove obitelji nisu bile prisiljene na rastavu, kao u
Njemačkom Reichu i u drugim europskim zemljama pod njemačkim
zaposjednućem ili nadzorom.
Židovske izbjeglice
Nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika
bilo je
oženjeno Židovkama (obitelj vojskovođe viteza Slavka Kvaternika,
obitelj ministra Milovana Žanića, obitelj državnog savezničara prof.
Ivana Oršanića itd.) - a neki su bili čisto izraelićanskog porijekla
(povjerenik GUS Vlado Singer - ustaša povratnik); član Hrv. Državnog
Sabora prof. David Karlović, bojnik Ljubo Kremzir (ustaša povratnik);
opunomoćeni predstavnik pri bugarskoj vladi dr. Stipe Mosner; na
kulturnom i znanstvenom polju istaknuti prof. dr. Mirko Breyer;
povjesničar iranolog dr. Zdenko Vinski i drugi. Stav velike većine
Hrvata općenito prema progonima Židova što su ih vršili njemački
nacisti, jasno proizlazi iz slučaja '23 hrvatske flote lovaca
podmornica' na Crnom Moru tijekom rata. Po tajnome nalogu zapovjednika
te flotile (koji je još prije rata pripadao Ustaškom pokretu) sva je
hrvatska flotila podmornica, svi njeni časnici, dočasnici i mornari,
zdušno preuzela zaštitu brodova, koji su kradom prebacivali europske
židovske izbjeglice iz rumunjske luke Konstance u Carigrad, da bi ovi
bjegunci iz neutralne Turske proslijedili u Palestinu... Na taj su
način hrvatski mornari pomogli spasiti nekoliko tisuća Židova od
njemačkih progona." (Istina o NDH. Buenos Aires, 1991.,s.61.).
Ustaški prvak Maks Luburić o tome navodi: "Na Jankapusti (Janka
Puszta) to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim
Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke... Duhovni vođa
emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin ustaškog vođe dr. Josipa
Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika gđa Mara bila
iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i
cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i
najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko
Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite poženjene čistim
Židovkama. I u državnom vodstvu, i u vojničkom i političkom vodstvu, pa
i u samom Ustaškom Pokretu, svugdje smo imali 'svoga Židova'. Nikome
nije ni napamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne pohrvaćene
srednje klase u cijeloj Hrvatskoj" (General Drinjanin (Maks Luburić),
Legije i Legionari. Drina (Madrid), XVII/1967., 1-2, s. 328.-329.
Judenhörig Hrvati
Važno je i svjedočanstvo Slavka Kvaternika, koji posebno
ističe
sljedeće "Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da
su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa...
Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji
u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i
Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i
požurili u donašanju židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na
progone Židova, jer je bilo izgrađeno mišljenje o rješenju židovskog
problema... Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je
saopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u
poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judehörig. Mene su
čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih
snaga, u bolnicama i jednicima, te izdajem uvjerenje da ih se ne smije
dirati" Vojskovođa i politika. Sjećanja Slavka Kvaternika, Zagreb,
1997., s. 204, uredila i uvod napisala Nada Kisić-Kolanović).Eugen Dido
Kvaternik (sin Slavka Kvaternika) dopunjuje svoga oca ovako: "Što se
tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna
ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i
da su započeli već 11. 4. 1941. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je
pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i
stradanja Židova s područja N.D.H. otvoreno priznao, da, ako je s
područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade
pripisati korupciji visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji
Kvaternik sa Židovima. Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških
motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve, što je
sa hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo
mnogo. Nijemci su nam uvijek a napose meni osobno - prebacivali, da su
Srbi mnogo radikalniji u rješavanju židovskog pitanja od nas" (Jere
Jereb - uredio, Eugen Dido Kvaternik. Sjećanja i zapažanja 1925-1945.
Zagreb, 1995., s. 255.).
Protivnici anacionalnoga
Gotovo svi Pavelićevi povratnici iz emigracije bili su
dinarci.
Dinarac je na upozorenje da je Pavelić ustupio Italiji dio Dalmacije
rezonirao da je to bilo trenutno rješenje, a da je i bez toga
privremeno oduzetoga dijela hrvatskog teritorija Pavelićeva Hrvatska
bila prostorno najveća hrvatska država u povijesti. Nacionalno
nadahnuti dinarac mrzi sve što je anacionalno pa tako i internacionalni
komunizam što se posebno očitovalo tijekom Drugoga svjetskog rata.
Činjenica je da su u tome ratu gotovo svi odrasli dinarski Hrvati bili
u sastavu oružanih snaga NDH, a ustaške dobrovoljačke formacije
sastojale su se samo od njih.
Ivan Meštrović (i sam iz dinarskog krša) opazio je u ratu sljedeću
činjenicu: "Čudno je da su svi ustaški 'prvoborci' bili redom iz onih
krajeva za koje braća Srbi vele da su 'čisto srpski'. I zaista,...
nekoga vraga imade u tom istine. Tako, kad su me Talijani iz okupiranog
Splita uputili u Zagreb - valjda im je bilo milije da me tamo zatvori
Poglavnik, nego da me oni gone na Lipare, kao što su učinili s velikim
brojem Hrvata - i kad sam stigao i prvi put vidio ustaše na Jelačićevom
trgu, uskliknuo sam drugu: 'Vidi vraga, da nemaju onaj 'U' na kapi i
talijanske uniforme, ja bih se zakleo da su svi od reda Srbi, od onih
što ureduju u Glavnjači'. I nisu samo oni pod puškom tako izgledali,
nego i oni 'glavni' u civilu i kad bi ih bio, prije toga, neko sreo u
Beogradu, ne bi mu ni nakraj pameti došlo da su Hrvati, a neki ni da ih
je sreo u Bukureštu."
Staljinova ponuda
"Poglavnik dr. Ante Pavelić je u više
navrata spomenuo da je Sovjetski Savez pri kraju rata, godine 1944. bio
preko svojih diplomatskih predstavnika u Švicarskoj ponudio
izaslanicima NDH da će priznati hrvatsku državu, ukoliko ona prestane s
ratnim djelatnostima protiv Sovjetskog Saveza te mirno propusti
sovjetsku vojsku preko svojih granica i područja do Trsta odnosno
Austrije. Poglavnik je iznio da je odmah odbio takove ponude kako zbog
hrvatskog protukomunističkog uvjerenja tako i zbog osvjedočenja da one
neće biti održane" (Istina o NDH, s. 24.).
Jedan istaknuti ustaša vrlo bliz Paveliću u doba poslije
kapitulacije NDH svjedoči ovako: "Neki su sumnjali u tu ponudu, tj. da
nije postojala. Međutim, kada sam Poglavnika pitao, odgovorio je: 'Da,
istina je, dobio sam tu ponudu, a zar ti misliš, da sam ja mogao
vjerovati Staljinu. Kada bi on postigao svoj cilj, pogazio bi sva svoja
obećanja, a osim toga što je najvažnije, nikada ne bi mogao na to
rješenje pristati jer bi to bila izdaja Europe.' Poglavnik je u ono
vrijeme mislio na poslijeratnu Europu..." (Ovaj navod se nalazi u
tekstu koji je napisan u Buenos Airesu, u rujnu 1995. str. 11.
Fotokopija kod autora.).
Razgovor S Milom
Meštrović nastavlja: "Ima nekoga vraga u onom nazivu 'Vlasi'.
Tako,
kad sam jednom bio u Sinaji, u Rumuniji, i vidio kako popovi i njihovi
vjernici izgledaju, prosto mi se činilo da sam u Plaškom. Ne zato što
su popovi bili pravoslavni i s bradom nego po nečem što im je intimnije
i starije od pravoslavlja. Kad sam se nekoliko dana iza dolaska u
Zagreb vidio sa Milom, koji me je htio zaštićivati, on me je upitao da
li još vjerujem da smo sa Srbima jedan narod. Na to sam mu odgovorio:
'Ja sam, da Vam pravo kažem, bio počeo sumnjati, dok vi, ustaše, evo ne
dokazaste da jesmo, ili barem vi i oni'. On se je na to nasmijao i
lagano uzdahnuo: 'Znadem šta mislite. U tome, na žalost, jesmo; ali,
šta ćete, kad smo takvi. Zub za zub, glavu za glavu'.Malo sam ustaša
vidio, a Vi znate zašto sam ih izbjegavao, dok me konačno nisu odveli
na Savsku cestu. Neki su od njih imali humora, ali ne bez nekog
prizvuka tuge. Tako sam na ulici sreo Mladena Lorkovića, sina mog
starog prijatelja Ivana Lorkovića, koga sam još kao dječaka sreo u
očevoj kući. On me pozdravio i zaustavio me je da me pita, kako sam.
Nekako, iza par riječi, me je upitao: 'Što kažete na sve ovo?' stiskao
sam se u ramenima i odgovorio: 'Kako ko ore, onako će i žeti, samo me
je strah da će oni za koje, Vi mislite, da će žeti još gore proći nego
orači'. I on se je nasmijao, kao i Mile, pa mi uzvratio: 'Svašta može
biti, ali se još nešto objasnilo: Razbio se je mitos o srpskom junaštvu
i o hrvatskoj hiljadugodišnjoj kulturi.'" (Ivan Meštrović, Neugodni
razgovori. Chicago/Danica, broj od 18. travnja 1951., s. 3.).
Hrvati o partizanima
"Partizana Hrvata tijekom II. svjetskog rata nije bio znatan
broj
čak kad se računaju i oni koji su mobilizirani poslije pada Italije u
rujnu 1943. Hrvatskih partizana iz Like, Dalmatinske Zagore i Bosne i
Hercegovine gotovo da nije bilo. 'Pred Božić 1941. partizanski pokret u
čitavoj Dalmaciji, uključujući i livanjski kraj, broji oko 250
naoružanih pripadnika. Uskoro su pod vojnu kompetenciju Dalmatinskog
štaba, osim Livna, došli i okruzi Bugojno, Glamoč i Tomislavgrad. Na
sveukupnu području pod zapovjedništvom tog štaba, sredinom ožujka 1942.
partizanske su snage brojale oko 610 ljudi, dok u južnoj Dalmaciji 'do
Dubrovnika i Kotora' partizanskog pokreta do tada uopće nije bilo...
Sredinom prosinca 1941. partizanski odredi u Hrvatskoj nisu
brojali više od 6370 pripadnika, s tim da Glavni štab nije imao nikakve
veze sa Slavonijom, Hrvatskim Zagorjem i Dalmacijom, te uz napomenu, da
taj broj treba uzeti s rezervom i držati ga prije pretjeranim, negoli
točnim. Zanimljivo je da je u to vrijeme, osim spomenutih 250 partizana
u Dalmaciji, prema partizanskim podatcima, u Slavoniji bilo još
tristotinjak, a u Hrvatskome Zagorju svega tridesetak partizana."
(Tomislav Jonjić, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942. Rukopis, s.
108. Jonjić je ove zaključke temeljio na izvorima.). Prema objavljenim
komunističkim podacima do svršetka 1941. pod komandom Glavnog štaba
partizanskih odreda Hrvatske bilo je 6500 boraca, a na svršetku 1942.
njihov je broj narastao na više od 20.000, dok ih je sredinom 1943.
bilo više od 30.000.
Brozova procjena
Pojedini pisci navode da su u partizanskim odredima na
teritoriju
NDH većinu boraca tvorili Srbi. Takav razmjer nastavio se i poslije
pada Italije u rujnu 1943., kad je veći broj Hrvata u Dalamciji
mobiliziran u partizane. To je očito i iz podataka koje je Josip Broz
ovako prikazao: "Po narodnosti NOV je sastavljen od 44 posto Srba, 30
posto Hrvata, 10 posto Slovenaca, 4 posto Crnogoraca, 2,5 posto
muslimana, dok ostale narodnosti, ubrajajući tu i Talijane sačinjavaju
6 posto" (Tito, Govori i članci. I., Beograd, s. 174-175.).
Podaci vlasti NDH o nacionalnom sastavu partizana nešto se
razlikuju od onih koje je naveo Broz. Prema izvještaju Ministarstva
oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav
partizanskih postrojba po narodnostima bio je sljedeći: "Najvećim
dijelom partizani su Srbi (domaći, Crnogorci i Srbijanci) - oko 90
posto; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji,
vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, Muslimani u Bosni) oko 8
posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim
nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta i Židova" (Mladen Lorković, Hrvatska
u borbi protiv boljševizma. Zagreb, 1944., s. 45.).
Podaci o NDH
Prema službenim podacima vlasti NDH, krajem 1943. stanje je
bilo
sljedeće: "a) Partizanske postrojbe: Srbi (domaći, Crnogorci i
Srbijanci) u većini - oko 75-80 posto. Hrvati (katolici u krajevima
sjeverno od Save, u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, Bosni i
Hercegovini te muslimani u BiH) - oko 15-20 posto. Značajno je, da među
ovim Hrvatima ima dobar broj koji su prisilno unovačeni u partizanske
postrojbe. Slovenci (u Žumberku i Gorskom Kotaru) oko 3-5 posto. b)
Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto
Hrvata i Slovenaca. Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u
absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim
štabovima." (Lorković, ibid., s. 45.-46.).
Prema prikupljenim podacima u NDH unovačeno je 108.900 vojnika
koji se broj potkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na
235.100. Ove i druge važne podatke objavio je Vjekoslav Vrančić na
temelju dokumentacije generala (pravoslavne vjere) Fedoera Dragojlova u
Godišnjaku Hrvatskog Domobrana, Buenos Aires, 1953., s. 153. i 156.
Mladen Lorković kao ministar unutrašnjih poslova NDH tvrdi da
su
oružane snage NDH 1944. imale 250.000 domobrana i ustaša, a da ih je do
tada u borbi s partizanima i četnicima poginulo 20.000. "Hrvatske
oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim
ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile: krajem
1941. - 115.000; krajem 1942. - 152.000; god. 1943. - 166.000;
1944-1945. - 258.000 vojnika. Za vrijeme NDH prijavilo se 120.000
novaka, a bilo je i 150.000 dobrovoljaca-ustaša, legionara i nešto
domobrana. Ovi brojevi dokazuju, da je mnogo veći broj Hrvata bio u
Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu - nego u
jugoslavenskim partizanima." (Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,
ibid. s. 31.).
Što kaže Jere Jareb
Povjesničar Jere Jareb (poznat po veoma kritičkom stajalištu
prema
Pavelićevoj politici) točno zaključuje: "Hrvatski vojnici, jednako
domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i
slobode. Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da
žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko
osjećanje hrvatskog naroda. Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan
približavanjem konca rata, nego je bio još i bolji. Činjenica je, da je
hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945. brojila oko
230.000 vojnika. Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio
hrvatski narod.
U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške
vojničke formacije, s rijetkim izuzecima, borile i djelovale kao
redovita vojska. Tito je u svibnju 1944. izjavio dopisniku Reutera J.
Taboru, 'da su ustaše najbolji neprijateljski vojnici'. Ta je izjava
bila objavljena u New York Times, 15. svibnja 1945. Biljeg koljaštva,
koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.
Ustaška obrana, kao policijska formacija, te neke ustaške milicije i
formacije, stvarane prvih mjeseci mlade države, kao
policijsko-oružnički organi nisu se ponašali kao vojska i na njih se ne
odnosi gornja tvrdnja" (Jere Jereb, Pola stoljeća hrvatske politike.
Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1960., s. 96.).
Suprotna gledišta
U Drugom svjetskom ratu pobijedila je (i Hrvate) nadmoćnija
tehnika
Anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u
usporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima. Tihomir
Dujmović je na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod "u ogromnoj većini
stajao uz NDH" upitao Ciligu "jesu li Hrvati na strani pobjednika ili
poraženih". Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u Drugom
svjetskom ratu "bili poraženi", a u svezi s činjenicom da Tuđman
zastupa mišljenje "da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici"
zaključio: "To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika
zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti da
ne budu likvidirani" (T. Dujmović, Razgovori s dr. Antom Ciligom,
Zagreb, 1996., s. 73.).
Od sveukupno 230.000 hrvatskih vojnika ostalo je na hrvatskom državnom
području njih oko 30.000, koji su se raspršili (često ranjeni) po
šumama ili se borili i bivali zarobljeni Najmanje 200.000 hrvatskih
vojnika prešlo je slovensko područje. Englezi su namjerno izručili
hrvatske vojnike i civile i najveći dio njih jugoslavenski su partizani
na monstruozan način poubijali.
"Otkrivajući, pak, stratišta slovenskih, hrvatskih, njemačkih i
brojnih drugih zarobljenika, vojnika i civila od područja, primjerice,
Zasavskog Hribovja, Maribora, Škofje Loke do Celja, (Franc) Perme tvrdi
da je u prvim danima nakon završetka Drugoga svjetskog rata ubijeno 189
tisuća hrvatskih domobrana i civila. Od toga broja 145 tisuća su žrtve
križnoga puta. Žrtava Kočevskoga Roga je 14 tisuća, Zasavskog Hribovja
24 tisuće te Brežičkoga polja šest tisuća.
Kolone smrti
Ilustrirajući pobliže strahote stradanja hrvatskih vojnika i
civila,
on navodi kako je 'prema opisu 2. kolone smrti, od najvažnijih putova
od Austrije do Rumunjske, kolona Bleiburg-Maribor-Ptuj-Varaždin i
kolona Bleiburg-Celje-Krapina bio put na kojemu je, ne računajući
ostale slovenske krajeve, smrt našlo 144.500 Hrvata'. Na tome putu,
tvrdi on, nije bilo jame ili šljunačare koja nije bila napunjena
hrvatskim truplima" (Marijana Cvrtila, Slovenija otkriva istinu o
zločinima nakon 2. svjetskog rata počinjena na njezinu tlu, uglavnom
nad Hrvatima. Slobodna Dalmacija, broj od 12. rujna 1999. str. 2.-3.).
Ni jedan od poznatih partizanskih i komunističkih koljača nije suđen ni
u jednoj državi bivše Jugoslavije.
Hrvatski dinarac je u poratnom razdoblju živio od usmene predaje
koja mu je pripovijedala o ratnom junaštvu njegovih očeva i djedova.
Preživjeli ustaše podrijetlom iz dinarskih krajeva u emigraciji su
nastavili živjeti u uvjerenju da je ustaška borba bila pravedna.
Ustaše su na prigovor o postojanju u NDH logora odgovarali da su
tijekom Drugog svjetskog rata i Amerikanci bez humanosti sve Japance
zatvorili i logore.
Američke internacije
"Interniranja Amerikanaca japanskog porijekla, cjelokupnog
stanovništva zapadne obale, pa i onih, koji su imali državljanstvo
Sjedinjenih Država i biti rođeni u toj zemlji, izvršeno je na temelju
dviju odredaba predsjednika Roosevelta: broj 9066 od 19. veljače 1942.
i broj 9102 od 18. ožujka 1942. Bili su smješteni u deset logora,
raspuštenih tek 30. srpnja 1946. Prema službenim podacima je zatvoreno
u njima 112.985 osoba, odraslih i djece... To je obavljeno bez
preslušavanja i sudbena postupka. Nijedan od tih Amerikanaca japanskog
porijekla nije bio optužen radi sabotaže ili kojeg drugog protudržavnog
čina. Sa sobom su smjeli ponijeti samo ono što su mogli nositi. Njihov
bankovni računi bili su 'zamrznuti', pa su morali zatvoriti svoja
poduzeća ili ih prodati na vrat na nos u bescjenje, ako im se pružila
prilika za to. Radi ovog postupka sjevero-američkih vlasti su uništene
mnoge egzistencije. Gubitak je procijenjen na 400 milijuna dolara.
Internirani su bili prisiljeni raditi ulogorima 44 sata tjedno. Razlika
između postupka Sjedinjenih Država i NDH je očita: u prvoj su zemlji
bili internirani svi za koje se pretpostavljalo da bi mogli biti
korisni neprijatelju, uključivši i djecu iako nisu dolazila u obzir za
takvu mogućnost, dok su hrvatske državne vlasti internirale u
jasenovačkom logoru utvrđene protivnike hrvatske Države. Osim ove
razlike, ima i jedna sličnost: logori u Sjedinjenim Državama su se
nalazili s obzirom na ratne prilike pod zapovjedništvom vojske"
(Senjski, Strahote zabluda, Obrana, Vi/1968., 81. 82., 7.).
"Demokratizacija" Jugoslavije
Zapad je u procesu hrvatskog slamanja i njegove druge
Jugoslavije
vjerovao da se Hrvate može zadovoljiti dopuštenjem da nekažnjeno
pjevaju rodoljubne pjesmice i vijore nacionalni barjak. Takvu politku
"demokratizacije" Jugoslavije trebale su sprovesti osobe u koje su
međunarodni moćnici imali puno povjerenje (od Hrvata to su bili u prvom
redu Ante Marković i Budimir Lončar).Hrvati su takve infantilne ponude
odbili, a u njihovu oružanom rušenju Jugoslavije prednjačili su dinarci
među kojima je samo onih podrijetlom iz Hercegovine poginulo više od 60
posto. Hercegovci su ginuli i za priključenje stare hrvatske zemlje
Hercegovine matici Hrvatskoj, ali je Zapad to onemogućio na način da je
naknadno i samu takvu težnju kriminalizirao. Treba istaknuti da su
mnoge pobjede u Domovinskom ratu - izvojevali dinarci, Zagorci i
Slavonci, što može poslužiti kao temelj stvaranju jedinstvenoga
hrvatskog mentaliteta.
Zapadne obavještajne službe suočene s njima neprihvatljivom
iracionalnošću balkanskog elementa pokušali su infiltrirati svoje
kandidate (posebno neke Hrvate iz emigracije koji su bili masoni ili
obavještajci) vodeće hrvatske domovinske stranke. Zapad je posebnu
pozornost posvetio i Franji Tuđmanu, koji im se činio veoma
perspektivnim kao nekadašnji partizanski general i osoba agnostičkog
svjetonazora. Zapadu su bili interesantni i Tuđmanovi bližnji u
stranačkoj hijerarhiji, među kojima se posebno izdvajao Josip Manolić,
poznat po svojoj komunističkoj prošlosti i ateističkom uvjerenju.
Manolićeva je zasluga što je gotovo cijelo ljudstvo UDB-e, dakle i
tajne agente angažirao u službu hrvatske države. To je razlog da su
među utemeljiteljima nove stranke bili i mnogi nekadašnji suradnici
jugoslavenske službe sigurnosti, koji su nastavili djelovati iz
koristoljubivosti te su bili sposobni i za manipuliranje izbornim
rezultatima.
Manolić i Tuđman
Manolić je svojedobno iz uvjerenja postao prozapadno
orijentiran i
kao takav shvaćao je Hrvatsku kao državu građana. On je kao čelnik
novostvorene hrvatske obavještajne službe mogao utjecati da osobe iz
njegove kadrovske strukture zauzmu i neke ključne položaje u državi.
Manoliću su se u borbi za prevlast u stranci i državi suprotstavili
tradicionalistički dinarci, koji su Hrvatsku zamišljali kao suverenu
državu Hrvata. Poslije Manolićeva političkog pada, neki su se njegovi
izabranici (i u izvanpolicijskim strukturama vlasti) našli na istim
političkim pozicijama (i) sa slobodnozidarskim kandidatima u zemlji.
Tuđman je poštovao ratne žrtve dinarskih Hrvata i zato je i njima
povjerio manji broj položaja u vojsci, te tajnim i javnim službama. Dio
ovih dinaraca bio je sklon američkoj politici državnih integracija što
dokazuje da nisu bili protuzapadno nadahnuti. On je inače odabirao
vodeće kadrove na temelju ili tendencioznih savjetovanja ili znalačkog
dodvoravanja zainteresiranih. O svjetonazoru Tuđmanovih izabranika
svjedoči općepoznata činjenica da su od hrvatskih ministara (do kraja
1999.) samo nekolicina (posebno nepotkupljiva Hercegovka Vokićka)
poznati kao praktički (dakle ne paradni) katolici. Hrvatsko dinarsko
pučanstvo ostalo je sirotinja i poslije pobjede u ratu.
Optuživanje Hercegovaca
Samo ovaj podatak opovrgava dovoljno izmišljotine međunarodnih
protukršćanskih središta i njihovih hrvatskih izdajničkih ispostava da
je Tuđman blizu klerikalizmu. Tuđmanu je pojavljivanje u javnosti s
crkvenim uglednicima služilo u prvom redu za pridobivanje hrvatskih
vjernika kao birača. On je osobno poštovao tradiciju, ali je sigurno
hrvatske mase, koje su oduševljeno dočekivale Ivana Pavla II.,
doživljavao kao potencijalne birače svoje stranke. Tuđman je vjerojatno
i htio Hrvatsku utemeljiti na kršćanskim zasadama, ali i s od njega
osobno odabranim funkcionarima to je bilo gotovo apsolutno nemoguće
ostvariti. Tuđmanu se posebno izmišlja "antisemitizam". Martin Sopta u
jednom razgovoru za tisak točno utvrđuje "da, nakon Izraela, nema
države na svijetu koja u postocima ima više ministara Židova u svojoj
vladi od Hrvatske" (Globus, od 17. 9. 1999.).
Bez obzira na to što se s vremenom broj dinaraca, a posebno
Hercegovaca, na utjecajnim položajima smanjivao, određeni pojedinci
(posebno iz nekih novinarskih krugova) dobili su kao plaćenici zadatak
rušiti u Hrvata nacionalni ponos i zato su nastavili i dalje
okrivljavati Hercegovce i za sva nepostojeća zla u Hrvatskoj. Suočeni s
tvrdokornošću dinarskoga ljudskog potencijala, međunarodni čimbenici i
njihovi hrvatski plaćenici poveli su u svojim medijima patološku
kampanju optuživanja posebno Hercegovaca za sva zla koja su snašla
hrvatski narod. Tako se Hercegovce poistovjetilo s demoniziranim
Pašalićem iako je opće poznato da je u zbilji samo provodio Tuđmanova
htijenja i da on nije Hercegovac jer je podrijetlom iz Šuice u Bosni.
Na žalost neki su naivni Hrvati povjerovali u izmišljotine te
promidžbe.
Pogreška u nazivu
Oni su pridali i novo značenje pojmu Hercegovac u smislu da se
pod
tim nazivom počelo razumijevati sve dinarce, pa čak i svakog
državotvornog Hrvata. Nekima su Hercegovci čak i Sinjani i Metkovčani.
U vezi s time treba napomenuti da stvarno Tomislav Grad, Šuica, Kupres
nikad nisu bili Hercegovina, a pogotovo ne Uskoplje, Bugojno, Jajce,
Travnik.
Nepobitne su činjenice ove: Dinarski čovjek nije imao vodeću ulogu u
vođenju hrvatske vanjske politike. Dinarci nisu kreirali ni gospodarsku
politiku, tako da se njima (bez obzira što su se pojedini od njih u
pretvorbi pretvorili u prave hajduke) ne može pripisati odgovornost za
slom hrvatskoga gospodarstva. Dinarac nije odlučivao ni o politici
zaduživanja kreditima, koji su bili uvjetovani i previsokim kamatama, s
kojima se trajno zarobljava narode i države. (Po uvodnom tekstu u
knjizi "Maček i Luburić"
Dr. Ivan Mužić

|
|