1. Politički ispit savjesti

Dnevna politika, a još više obrana naše još nedovoljno osigurane i učvršćene slobode i državne nezavisnosti od nasrtaja međunarodnih središta moći, toliko nas zaokupljaju da često zaboravljamo da je potreban povremeni povratak na bitne odrednice hrvatskog narodnog života. Nije samo grijeh isključivo se baviti teorijom u našem javnom djelovanju, odvojiti ga od dnevnog života i njegovih konkretnih zbivanja, nego je isto takav grijeh zbog dnevne politike zanemariti trajne temelje našeg narodnog života.

Ne želim time kritizirati samo druge, nego te misli služe i meni kao podsjetnik da ni najbolje utemeljene kritike javnih zbivanja nisu korisne ako povremeno ne zastanemo da bismo pogledali, nismo li se odviše udaljili od svojih temelja kad smo se stalno bavili konkretnim političkim djelatnostima.

Ova je godina za nas, hrvatske republikance, poseban podsjetnik da bismo izvršili, ili obnovili, politički ispit savjesti, budući da se 9. siječnja 2001. navršilo pedeset godina otkad je u dijaspori osnovana Hrvatska republikanska zajednica. A u listopadu ove godine navršit će se pedeset godina neprekinutog izlaženja njenog službenog glasila, tromjesečnika Republika Hrvatska, u kojemu smo tijekom pola stoljeća raščlanjivali hrvatska politička pitanja. Osim dnevnopolitičkih sastavaka i suvremenih bilježaka, povremeno smo donosili veće političke eseje, među kojima je zacijelo najbolji i najvažniji onaj pod naslovom "Povijest se ne briše" u prvom broju našeg časopisa. U njemu je osnivač i prvi predsjednik Hrvatske republikanske stranke, prof. Ivan Oršanić, raščlanjivao pad prve hrvatske države u novom vijeku, branio je njenu uspostavu u teškim ratnim danima i pružao je prve obrise za nastavak osloboditeljske djelatnosti u poratnim godinama, u novom stanju u Europi, kad se Hrvatska nalazila u nadiru svoga nacionalnog života.

2. Nacionalna integracija hrvatskog naroda

Ne namjeravam pisati povijest časopisa Republika Hrvatska, nego ću se ograničiti na jednu temu koja je po svojoj složenosti i zbog premoćnih stranih uplitanja, ali i zbog naših hrvatskih slabosti i promašaja, danas dalja od mogućih optimalnih rješenja nego što je bila za vrijeme Nezavisne Države Hrvastske i u većem dijelu političkih razmatranja u dijaspori do 1990., prije uspostave druge hrvatske države, Republike Hrvatske. Radi se o Bosni i Hercegovini koju mi, hrvatski nacionalisti, uvijek smatramo dijelom hrvatskog narodnog područja bez obzira na postojeće ustavne, državno-političke i međunarodne poteškoće.

Naše zanimanje nije ni novo ni prolazno. Uključeno je u u bitan dio hrvatskog političkog i nacionalnog razmišljanja i preuzeli smo ga od dr. Ante Starčevića i njegovih pravaša.

Počevši s Antom Starčevićem, hrvatska je politika naučila dijeliti vjeru od narodnosti, čime je postavila temelje za ispravno shvaćenu suvremenu, vjerski neutralnu državu isto kao i za ispravno shvaćene, politički nevezane vjerske zajednice. Starčevićanstvo je, kao protusnaga Strossmayerovu jugoslavenskom klerikalizmu, udarilo temelje nacionalnoj integraciji hrvatskog naroda i počelo je liječiti rane koje su razdirale hrvatsko narodno tijelo zbog višestoljetnih ratova između krsta i polumjeseca. Nije stoga nikakvo čudo da su prvi nacionalno-politički svjesni muslimanski Hrvati bili skoro listom pravaši, jer su u pravaštvu osjetili mogućnost nacionalnog izražavanja bez opasnosti vjerskog prozelitizma sa strane katolika, što nije bio slučaj s jugoslavenstvom biskupa Strossmayera, koji je želio pomoći narodnosti izgraditi most između Istočne i Zapadne Crkve.

Pravaštvo je svojim odvajanjem vjere od narodnosti otvorilo vrata i pravoslavnom pučanstvu Hrvatske da se politički integrira u hrvatski javni život, što bi uspjelo da Austrija u svojoj polovici (kasnije uz otvorenu potporu talijanskih iredentista) i Mađarska u svojoj nisu djelatno pomagale posrbljivanju pravoslavnog pučanstva, jer su u tome vidjele učinkovito sredstvo za slabljenje osloboditeljskih poriva Hrvatske.

Ni Antun ni Stjepan Radić nikada nisu napustili Starčevićev temeljni stav da su bosansko-hercegovački muslimani dio hrvatskog naroda i Bosna dio Hrvatske. Važno je utvrditi da ni Starčević ni Radić nisu svojatali Bosnu i Hercegovinu kao područje, nego da su u prvi red stavljali narod u tim pokrajinama, a jedinstvo u etničkom smislu potkrepljivali su povijesnim i državnopravnim argumentima. Starčević, dakle, nije "osvajao" Bosnu, nego je kao prvi, nakon dugog razdoblja nerazumijevanja između Hrvata obiju vjera prihvaćao hrvatske muslimane kao jednake, kao dio hrvatskog naroda.

U još težim prilikama, dr. Džaferbeg Kulenović, novi predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije, većinske političke strukture bosanskohercegovačkih muslimana, koji je bio izraziti hrvatski nacionalist i kasnije potpredsjednik vlade Nezavisne Države Hrvatske, javno je zahtijevao u studenom 1939. oblikovanje Bosne i Hercegovine u njihovim povijesnim granicama kao posebne, četvrte jedinice uz već postojeću Banovinu Hrvatsku i uz planiranu slovensku i srpsku jedinicu (u citatu iz prethodnog odsjeka).

Na suprotnom ekstremu hrvatskog političkog spektra, dr. Franjo Tuđman, tada već politički disident u Jugoslaviji, u svojoj knjizi "Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi", izdanoj u dijaspori 1981. u knjižnici Hrvatske revije, kritizira avnojsko rješenje koje odvaja Bosnu-Hercegovinu od Hrvatske: "Ako su kod uključivanja u Srbiju Vojvodine, u kojoj postoji veća raznolikost stanovništva, poštivani narodnosno-politički i gospodarski razlozi, a kod uključivanja Kosova, na kojemu je srpsko crnogorsko pučanstvo u manjinskom odnosu prema daleko brojnijoj većini albanskog pučanstva; a isto tako i kod podjele Sandžaka, u kojemu je većina pučanstva muslimanska, poštivani povijesni razlozi, onda su svi ti razlozi u slučaju Bosne i Hercegovine u ne manjoj mjeri govorili, da bi bilo u interesu ne samo Hrvatske nego i BiH, pa prema tome i cijele južno-slavenske zajednice, da su Bosna i Hercegovina ušle u sastav Hrvatske federalne države."

U onim prilikama, to je bilo maksimum do kojega je dr. Tuđman mogao ići.

3. Kriza Jugoslavije i aktualizacija našeg programa u dijaspori

Promjene u SFRJ i početak velike krize u njoj, koja se nazirala već 1986., navele su me da se posvetim aktualizaciji političkog programa Hrvatske republikanske stranke, tada u dijaspori, koji je bio nepromijenjen od 1950. kad je stranka osnovana. Posebnu sam pažnju posvetio pitanju bosansko-hercegovačkih muslimana kao vjersko-političke zajednice koju je Titova Jugoslavija strogo odijelila od hrvatskog naroda u S.R.Hrvatskoj i u kojoj je nastojala uništiti svaki trag hrvatske prošlosti.

Dubinu i oštrinu komunističkog uništavanja hrvatske prošlosti u Bosni i Hercegovini dobro je ilustrirao dr. Esad Ćimić jednom sličicom iz svog đačkog razdoblja pedesetih godina u Mostaru u razgovoru objavljenom sa Željkom Buzovom (FOKUS 4.VI.2001.):

"Nikada nisu (vlast i partija, moj umetak) mogli razumjeti moje nacionalno hrvatsko opredjeljenje -sjeća se Esad Ćimić. - Još sam u gimnaziji na skojevskom sastanku morao odgovarati kako to da sam se jedini od osamnaest muslimanskih omladinaca iskazao kao Hrvat, a svi ostali kao Srbi. Srećom sam uvijek bio brz na jeziku, pa sam se snašao: >>I drug Tito je Hrvat!<< - To ih je zbunilo, nisu mi mogli ništa."

Ovaj se sustav postupno mijenjao, ali u biti se nije popravljao. Štoviše, vremenom je postojao sve više nepodnošljiv te je zato u pozivu upravljenom stranoj i domaćoj javnosti u siječnju 1988. na engleskom i hrvatskom jeziku (pod naslovom "Treba podijeliti Jugoslaviju - Treba odstraniti nered") Hrvatska republikanska stranka posvetila odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i prema njenom pučanstvu točku tri, koja glasi:

"Hrvatsku treba organizirati kao saveznu državu s dvije autonomne jedinice: sadašnja Republika Hrvatska i sadašnja Republika Bosna i Hercegovina. Unatoč njihovom istovjetnom, hrvatskom narodnom podrijetlu, radi povijesnih zbivanja ova su dva dijela Hrvatske poprimila različite običaje. Sadašnja Republika Hrvatska bila je dugo vremena pod utjecajem Italije, Mađarske i Austrije, dok je Republika Bosna oblikovana kroz četiri stoljeća pod snažnim istočnim, muslimanskim utjecajem u okviru Otomanskog Carstva. Tako je jedna polovica Hrvatske živjela pod pretežno katoličkim vladama, dok su u drugoj polovici vladali muslimani. Prema tome, treba sačuvati obje tradicije i omogućiti im slobodno suživljavanje u okviru zajedničke savezne države."

Ovaj prijedlog sadržava dva bitna vida. Jedan je stvaranje hrvatske države na cijelom hrvatskom povijesnom području, a drugi je osiguravanje kulturnih i vjerskih tradicija koje su se posebno razvijale u obje polovice Hrvatske, istočnoj pretežno muslimanskoj i zapadnoj pretežno katoličkoj.

Iz vlastitog iskustva dobro sam poznavao stavove i odnose hrvatskih nacionalista prema Hrvatima muslimanima, od kojih su neki, kasnije veoma poznati, kao na primjer Muhamed Hadžijahić i Halid Čaušević, bili s nama u Sveučilišnom pododboru Matice hrvatske u Zagrebu, a drugi u Hrvatskom akademskom društvu "August Šenoa", najborbenijem nacionalističkom središtu na sveučilištu u razdoblju 1941. godine. Bilo je dosta bosanskohercegovačkih muslimana među komunistima, ali, koliko je meni poznato, na zagrebačkom sveučilištu nije bilo Srba muslimana.

Moje zanimanje za tu temu nije prestalo ni kad sam došao u Argentinu i pristupio Hrvatskoj republikanskoj stranci. O toj sam temi održao 1965. ili 1966. predavanje na skupu hrvatskih katoličkih sveučilištaraca koji je vodio o. Bonifacije Perović. Kasnije sam to predavanje nešto popunio i dotjerao te je ono objavljeno kao članak pod naslovom "Geopolitički i kulturni smještaj Hrvatske" u broju 73 (god. 1968.) časopisa Republika Hrvatska. Ovo poznavanje teme poslužilo mi je kao putokaz kad sam pripravljao navedenu točku 3 našega poziva javnosti od siječnja 1988. Iz moje navedene raščlambe navest ću samo zaključak:

"Iako je, dakle, glavnina Hrvatske orijentirana prema zapadnoj kulturi i razvila se pod njenim utjecajem, sama perifernost dovela je do toga da taj kulturni krug nije mogao biti apsolutnog reda u Hrvatskoj, nego da je morao poprimiti dosta i od istočnokršćanskog i još više od muslimanskog, arapsko-sirijsko-perzijskog kulturnog kruga, tako da danas imamo u Hrvatskoj utjecaje svih triju sredozemnih kulturnih krugova, u različitom omjeru u različnim pokrajinama, ali uvijek i svagdje prisutnih.

Spojeni s hrvatskim partikularizmom kao posljedicom oblika tla i stranih ekspanzija, ovi različiti kulturni utjecaji slabe hrvatsku koheziju, te je samo bitna jedinstvenost hrvatskog naroda i hrvatskog područja uspjela održati hrvatsko ime i hrvatsku svijest unatoč tolikih utjecaja.

4. Muslimani, bitni čimbenik u odnosima između Bosne i Hrvatske

Pripremajući točku 3. o odnosu buduće nezavisne Hrvatske prema Hrvatima muslimanima, shvatio sam da iznad povijesnih, pravnih i zemljopisnih argumenata stoji ljudski čimbenik. Taj je čimbenik dobro formuliran u spisima dr. Ferida Karihmana koji je od 1971. bio glavni govornik Hrvata muslimana u Hrvatskoj reviji. Karihman je taj ljudski problem sažeo u zaključku svog priloga "Muslimani hrvatskog jezika i koljena" (u knjizi "Hrvatski razgovori o slobodi", izvješće s drugog simpozija Hrvatske revije u srpnju 1971., Munchen-Barcelona 1972.):

"Posebno apeliram na hrvatske nacionaliste, kako katolike tako i muslimane, da ne budu ekskluzivni te da imaju razumijevanja za kompleksnost i delikatnost psihe većine Muslimana, posebno pod postojećim okolnostima u Herceg-Bosni, gdje se mora velikosrpstva još uvijek najteže osjeća. Isto tako, vrijeme je da hrvatski emigrantski tisak usvoji pisanje riječi Musliman s velikim početnim slovom, kad se radi o muslimanskom življu Herceg-Bosne i Sandžaka i da tako ne bude vremenski zaostajao za uvedenom praksom u domovini." Pišući uglavnom o kulturnim temama, i pogotovo književne prikaze, Karihman napušta hladni razumski pristup i raščlanjuje osjećaje muslimanskog pučanstva Bosne i Hercegovine, koje je unatoč vjerskoj istovjetnosti s albanskim pučanstvom politički i po svim kulturnim izražajima veoma daleko od njih.

U eseju "Hrvatski književnici muslimani" (Hrvatska revija br. 4(80) , 1970.) osvrće se na jednog od najboljih bosanskih muslimanskih pisaca u razdoblju dok je SFRJ silom nametala bosanskohercegovačkim muslimanima nacionalnu neopredjeljenost, dakle politiku uništavanja nacionalne osobnosti, te kaže: "Zato uz vlastitu neopredjeljenost, Meša Selimović u svom izvrsnom romanu >>Derviš i smrt<< zdvaja nad žalosnom sudbinom svih neopredjeljenih muslimana, kojoj je uzrok upravo ta pesimistička neopredjeljenost, neopredjeljenost i zbrkanost, nepoznavanje sama sebe i vlastite prošlosti:

"-Što smo onda mi? Lude? Nesrećnici?

-Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti . Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog odpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zašto zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje."

No bosanskohercegovački muslimani, nastavlja Karihman, koji smo prebrodili kompleks i zdvojnost mrtvog >>rukavca majke rijeke<<, imamo drugačiji, pozitivistički pogled na našu islamsku zajednicu.

-Što smo onda mi? Ono, što su nam bili djedovi, koljenom HRVATI!

-Ne najzamršeniji ljudi na svijetu, nego oni, koji sudbini povijesti ravno gledamo u oči. Ono, što smo bili jučer, ne smijemo zaboraviti, to je naša povijest i iz toga moramo naučiti. Mi ne trebamo postati nešto drugo, nego tek naći sami sebe. Ne smijemo stati na pola puta, niti zabezeknuti čekati naše rješenje. Mi moramo biti s onima, koji kao prava braća čekaju. Nismo otrgnuti i bit ćemo uvijek prihvaćeni, ali moramo i prihvatiti. Ne kao odvojeni rukavac majke rijeke, nego kao snažni pritok, dovoljno velik da dopuni hrvatsko jezero, koje zemlja ne može upiti.. S jasnim osjećajem hrvatskog porijekla, bez stida i krivice bilo kakova otpadništva, gledajmo ponosno unatrag i smjelo unaprijed, ne zadržavajući vrijeme i bez ikakvog straha u prirodni, hrvatski ishod našeg nacionalnog rješenja. Braća nas ne preziru, a došljaci će nas prestati prezirati u našem muškom, odlučnom nastupu. Htjeli smo i moramo se sačuvati, ali samo znajući ono što jesmo. Vrijeme je, da prestane biti toliko nacionalnih bespolnika među nama."

I u nastavku ove teme, Karihman upozorava u jednoj bilješci u Hrvatskoj reviji (sv. 1/93, god. 1974. ) da "moramo spriječiti da te ljude (zbunjene, još neopredjeljene) naši neprijatelji stave pred zlobnu i zbunjujuću alternativu: ili drugorazredni muslimani unutar jedne od postojećih nacija, ili ravnopravni Muslimani u smislu nacionalne posebnosti. Na ovo mi možemo imati samo jedan odgovor: ravnopravni Muslimani u smislu zaokružene (etnološko - etnografske) cjeline sa svojim vjerskim i društvenim specifičnostima zaštićenim unutar hrvatske nacije."

Spremajući, dakle, aktualizirani program Hrvatske republikanske stranke, koji kao takav mora biti kratak i sažet, shvatio sam da je za prihvaćanje takva programa potreban širi okvir i osjećajni elementi koji će mu otvarati vrata (i srca) u narodu. Uvidio sam da programu trebaju simboli, a učinkoviti simboli mogu biti upravo pjesnički izražaji. Dr. Ferid Karihman kitica njegove pjesme "Hrvobošnjački nišani" (u Hrvatskoj reviji, sv.3(119), 1980.) gdje nišan bez natpisa (nijemi nadgrobni spomenik) govori:

Budući da nisam imao nikakvih veza s Karihmanom, niti sam imao njegovu adresu, poslao sam 19. veljače 1987. prof. Vinku Nikoliću pismo koje ovdje prenosim:

Mislim da Ti je poznato da mi izdajemo letke nazvane "Domovinsko izdanje" (tj. Republike Hrvatske), u kojima donosimo, osim skraćenih i smanjenih članaka iz RH i drugi materijal rodoljubno-pobudnog značaja. Tako smo donosili i pojedine rodoljubne pjesme, a među ostalima donijeli smo u dva navrata, u brojevima posvećenim Bosni, "Baladum o srušenim minaretima" Ferida Karihmana.

Spremajući novo Domovinsko izdanje kao i novu magnetofonsku kasetu za domovinu, željeli bismo donijeti jednu pjesmu u čast zagrebačkog muftije Ismet eff. Muftića, koga su partizani 1945. objesili na vratima zagrebačke džamije. Ne znam da li se ijedan pjesnik toga sjetio, pa Te zato molim da pošalješ gosp. Feridu Karihmanu priloženi list u kojemu ga molim za takvu pjesmu.

Osim toga željeli bismo donijeti u takvom izdanju (i pogotovo na magnetofonskoj vrpci) jednu Tvoju noviju pjesmu rodoljubnog značaja, posvećenu hrvatskoj mladeži koja se u domovini bori da održi i ojača plamen hrvatskog rodoljublja i često za to žrtvuje svoju slobodu, svoju karijeru i svoje zdravlje. Toj mladeži, koja s veoma malo pomoći i jedva poznavajući borbu svojih očeva od prije pedeset godina (kad smo Ti i ja bili mladi i poletni kao oni danas), jest naš jedini kapital za budućnost. Imaš li nešto što bi tome odgovaralo? Idealan bi bio oblik soneta, a ako već nije sonet, da duljina pjesme bude otprilike jednaka njemu, jer želimo da se pjesma lako pamti i tako proširi u domovini (donijeli bismo je dobro recitiranu na magnetofonskoj vrpci). Naravno, kako u slučaju gosp. Karihmana kao i u Tvome, speaker bi najavio ime autora."

5. Islam, vjera dijela Hrvata - muslimani, ravnopravni građani Hrvatske

Nikada se nisam vratio na pismo koje je ostalo bez odgovora, iako sam od 1992. do 1995. bio više puta u Zagrebu i svaki put sam posjetio Vinka Nikolića u uredništvu Hrvatske revije u Matici Hrvatskoj. Razumio sam njegovo nastojanje da sačuva za sebe svoga vrijednog suradnika. Njegov oprez međutim nije bio potreban, jer nisam imao namjeru "preoteti" mu suradnika. Poznavao sam Vinka još sa zagrebačkog sveučilišta, zatim sam bio s njim u Italiji u engleskom zarobljeničkom logoru, a kasnije, u dijaspori, surađivao sam povremeno, na njegov poziv, u publikacijama koje je uređivao. Još manje sam htio ponovno tražiti suradnju od dr. Karihmana, koji mi nije ni odgovorio na uljudno pismo, a kojega uopće nisam osobno poznavao.

Prilažem Vam ovdje zamoljenu pjesmu koja je posvećena šehitu mučeniku Ismetu eff. Muftiću i istovremeno otvorenju druge zagrebačke džamije. Nijesam mogao udovoljiti želji da pjesma ima oblik soneta jer bi joj tada usfalilo ritam i dinamika koje ta pjesma zahtijeva, da bi se u njoj moglo mnogo toga reći.

Sadržaj i redoslijed je ovaj:

(Daljnji dio pisma posvećen je Nikoliću kao uredniku, a tek je konac ponovno upravljen obojici - Nikoliću i meni.)

"Zahvaljujući kao i uvijek prof. Nikoliću da se među malo hrvatskih muslimanskih glasova u zadnje doba povremeno čuo barem moj glas u njegovoj Hrvatskoj reviji, iako su moji doprinosi rijetki i samo kulturno-rodoljubne prirode. Mene srećom do sada neprijatelji hrvatskog muslimanstva nisu mogli ni eliminirati, niti ušutkati (iako su tragali za mnom), jer kako nemam osobnih ambicija, ne znaju i ne nalaze s koje strane bi me zahvatili i uništili.

U svom posljednjem velikom eseju, objavljenom u Hrvatskoj reviji, svezak 4/160, prosinac 1990., pod naslovom "HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ (u znak priznanja i počasti povodom 100. obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti)", očevidno napisanom 1988. ili 1989., dakle prije travanjskih izbora u S.R. Hrvatskoj, koje su izgubili komunisti i na kojima je stvarno rođena Republika Hrvatska pod predsjedništvom dr. Franje Tuđmana, Ferid Karihman daje najbolje formulacije stavova Hrvata muslimana i njihovih pogleda na Hrvatsku kao zajedničku državu Hrvata obih vjera, kao i hrvatsko-muslimanski odgovor na postulate hrvatskog nacionalizma. Istovremeno sažima kritiku hrvatskih muslimana na 45-godišnji pritisak jugoslavenskih komunističkih vlasti na muslimansko pučanstvo Bosne i Hercegovine.

U svjetskoj krizi humanih vrednota, koja, eto, nije mimoišla ni Hrvate a ni ostalo pučanstvo sadašnjih republika Hrvatske i Herceg-Bosne, moramo se trsiti da oživljavamo i revaloriziramo već ostvarena djela onih naših velikih ljudi koji su, kao upravo Hamdija Kreševljaković, izvanredno mnogo pridonijeli osvjetljavanju i simbiozi višecivilizacijske i viševjerske hrvatske nacionalne kulture, kao ustrajni istraživači, proučavatelji i kulturolozi, a koji su istovremeno kao ličnosti bili i najbolji primjeri čovječnosti, visokih ćudorednih kvaliteta, religioznosti, ljudi principa, radinosti i studioznosti, velikog znanja i istančana osjećaja za povijest, znamenite ljude, ljepotu i umjetnost.

6. Gorki plodovi prošlosti

U 120 do 130 godina koje su protekle od prvih posjeta mladih bosanskih begova Ocu Domovine Anti Starčeviću, narodno-politička suradnja između katoličkog i muslimanskog dijela hrvatskog naroda dobila je u slobodnim razgovorima i brojnim spisima svoje čvrsto idejno opravdanje.

Ali ostale su i mračne posljedice onih koji su djelovali protiv toga procesa mirne i slobodne integracije. Njihova je djelatnost počela davati svoje gorke plodove upravo u presudnom času ostvarivanja hrvatskog oslobođenja.

Strane promidžbe, koje su 1990. nastojale braniti Titovu Jugoslaviju, ponovno su počele djelovati u procesima uoči Daytona da bi zamutile sliku stvarnog stanja u Bosni i tako neutralizirale veoma nepovoljnu sliku srpskog djelovanja. Stoga je korisno ukratko opisati politiku Titove države prema bosansko-hercegovačkim muslimanima i pozadinu njihova pretvaranja u poseban narod. Početkom sedamdesetih godina pisao je o tome dr. Ferid Karihman u već navedenom eseju "Muslimani hrvatskog jezika i koljena", uključenom u izvješću s drugog simpozija Hrvatske revije godine 1971.: "Kao potpora tom stavu navodi se deklariranje velike većine bosansko-hercegovačkog muslimanskog pučanstva kao >>Muslimana << (u etničkom smislu), prilikom brojidbe pučanstva 1961., te masovno naspuštanje dotadašnjeg termina >>Jugoslaven neopredjeljen<<, koji je bio promoviran na brojidbama 1948. i 1953."

Zaključak "da su muslimani poseban narod" donijet je na 20. sjednici CK/SKBiH dne 17. svibnja 1968., iako je bila poznata polarizacija muslimanskih dinamičkih snaga između hrvatskog nacionalizma i partizanske ljevice za vrijeme prošlog rata, što su priznali Salim Ćerić i Atif Purivatra, teoretičari posebne narodne individualnosti bosanskohercegovačkih muslimana.

Međutim, kako ističe Karihman, "posebna izdiferenciranost Muslimana je vjersko-društvena, a ne etnička", što se vidjelo 1992., kad su se Bosna i Hercegovina odcijepile od Jugoslavije i proglašena je treća narodnost, sada bošnjačka, nakon neopredjeljene jugoslavenske (1948.) i muslimanske (1968.). Ovaj podatak nikada nisu spomenuli zapadni diplomati koji su se bavili Bosnom, pa ni kad su spominjali bosanskohercegovačke muslimane u Jugoslaviji za Titova života, pa ni W. Zimmermann koji je za to sigurno saznao od svojih prijatelja, beogradskih intelektualaca.

Ne smijemo zatvoriti oči pred nerazumijevanjem dijelova hrvatskog javnog života poslije 1990. Budući da većina vodećeg sloja nije bila iz nacionalističkog smjera nego politički odgojena u komunizmu, nisu imali dubljeg osjećaja za probleme bosansko-hercegovačkih muslimana u onom prijelaznom razdoblju, kao što ni vodeći muslimanski slojevi u Bosni i Hercegovini iz sličnih razloga nisu pokazivali dublje razumijevanje za probleme novostvorene Republike Hrvatske, koja se aktivno borila za hrvatsku državnu nezavisnost.

7. Pokusni kunići ili slobodni narodi

Između 1987., kad sam tražio argumente i simbole za politiku prirodnog usklađivanja između Hrvata katoličke vjere i Hrvata muslimanske vjere, odnosno u današnjem raslojavanju sociološki ispravnije rečeno između Hrvata iz katoličkog zapadnog i Hrvata istočnog muslimanskog kulturnog kruga, i godine 2001., nakon tragičnog rata između Hrvata katolika i Hrvata muslimana, ne možemo više predlagati zajedničku hrvatsko-bosansku državu. Ali možemo, i moramo, popraviti odnose između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, i raditi na ponovnom zbližavanju obiju hrvatskih grana. Već se osjeća potreba njihove djelatne suradnje, a nazire se da će u bližoj budućnosti ova suradnja postati presudnom, da nas strani interesi ne bi, kao u nedavnoj prošlosti, izigravali jedne protiv drugih i uništili obje zemlje kao slobodne međunarodne subjekte, da bi ih mogle uključiti u Zapadni Balkan pod vodstvom Srbije kao amorfni ljudski materijal te kao prometno i gospodarski vrijedna područja. Bez Bosne i bez Hrvatske ne može se ostvariti izražena želja ili plan posljednjeg američkog ambasadora u Titovoj Jugoslaviji, Warrena Zimmermanna, (što je možda i potajna namjera znatnog dijela State Departmenta):

"Možda će se sjetiti (stanovnici bivše Jugoslavije, moj umetak) da je Jugoslavija u kojoj su živjeli, iako ne slobodarska, ipak bila slobodnija od ubitačne džungle koju su naslijedili, te da je isto na više civiliziran i širokogrudan način gledala na vanjski svijet. Jednoga dana mogli bi početi razgovarati o uspostavi gospodarskih veza i onda o postupnom stvaranju političkog okvira. To bi bilo posve razborito jer, konačno, većina ovih minidržava stvarno nisu sposobne za nezavisnost, njihove su etničke skupine nerazrješivo izmiješane i po svom su položaju osuđene da zauvijek budu susjedi. Netko bi tada, neki veliki demokratski vođa vjerojatno iz Bosne, mogao predložiti stvaranje države. Neće se zvati Jugoslavija, ali će imati uzore u prošlosti" ("Origins of a Catastrophe", prvo broširano izdanje, 1999.).

Da li smo već, nakon sarajevskog Pakta o stabilnosti od 31. srpnja 1999. i zagrebačkog "summita" od 24. i 25. studenog 2000., u početnim etapama ostvarivanja Zimmermannovih želja odnosno političkih planova za uspostavu nove južnoslavenske države što je, čini se, bilo zamišljeno kao nastavak Daytona u State Departmentu pod vodstvom Madeleine K. Albrigth?