MOJE USPOMENE NA ORUŽANE SNAGE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Piše: Josip Jozo SUTON

Od razoružane jugoslavenske vojske u Hrvatskoj nije ništa ostalo. Ako je nešto i ostalo, bilo je bezvrijedno zbog zastarjelosti. Kako u Hrvatskoj nije bilo vojne industrije, naoružavanje i opremanje hrvatske vojske bilo je vezano za uvoz iz Njemačke i Italije. I iz tih zemalja uvoz je bio jako ograničen, pogotovo iz Italije, koja je surađivala sa srpskim četnicima. Radi toga se je naoružavanje hrvatske vojske znalo svesti na nabavke iz Njemačke. I ta nabavka iz Njemačke obavljala se pretežito u obliku izravnoga naoružavanja hrvatske vojske koja se borila zajedno s njemačkim postrojbama u Hrvatskoj i na istočnom bojištu. Pri ustrojavanju hrvatske vojske nije zaboravljena ni tradicija hrvatskoga domobranstva, koja je izgrađena od njegova osnutka 1858. sve do ukinuća 1918. Pri tome je sačuvano i ugrađeno u hrvatskog vojnika sve ono što ga je krasilo i čuvalo od utjecaja sa strane, odgajajući ga da bude vojnik svoga naroda, da brani i čuva slobodu svoga naroda, bez ikakvih osvajačkih težnji. Odmah u početku ustrojavanja hrvatske vojske, 30. srpnja 1941. izrađen je prvi njezin Propisnik, koji se nije smatrao konačnim, pa je kasnije dopunjavan. Isto tako je izrađen i Službovnik, te naputak za tjelovježbu i bojnu izobrazbu. Doneseni su i svi popratni vojni propisi za stegovni i kazneni postupak. Poseban se vodilo računa o tome da se napusti vojno nazivlje iz jugoslavenskoga doba, te se vrati hrvatsko vojno i ratno nazivlje.

Zbog nedostatka oružja, streljiva i opreme, tek u kolovozu i rujnu 1941. izvršeno je prvo novačenje. Tim novačenjem obuhvaćeno je oko 43.000 momaka, koji su nastupili kao vojni obveznici, služiti vojni rok. Iza toga je nastavljeno redovito dalje novačenje vojnih obveznika u regularnu hrvatsku vojsku. Prema prikazanom stanju u mjesečniku "Nezavisna Država Hrvatska", br. 11 za studeni 1992. pod naslovom: "Postrojenje i brojčano stanje HOS-a 1941.-1945.", brojčano stanje hrvatske vojske koncem 1941. bilo je kako slijedi:

Ustaške postrojbe:

15 bojni s 9.300 momaka, te dvije prometne bojne s 1.200 dragovoljaca, što znači sveukupno 10.500 ustaša.

Domobranstvo:

15 pješačkih pukovnija - 27.000 vojnika

Oružništvo:

Oružničke postaje - 6.000 oružnika

Novaci:

Unovačeni za redovnu vojsku - 43.000 momaka

Usporedno sa snagama koje su djelovale na području NDH tijekom 1942. ustrojena je od 3.000 dragovoljaca pješaka i 1.000 zrakoplovaca te nekoliko stotina mornara, 369. pješačka pukovnija, koja je nešto kasnije prozvana "Vražja pukovnija". Ona je upućena na istočno bojište, u sastavu njemačkih oružanih snaga, a potom se nakon staljingradske bitke vratila u Hrvatsku i djelovala pod imenom "Vražja divizija".

- 3 ustaške divizije, druga i peta sačinjavale su Poglavnikov tjelesni sdrug. - 25.000 vojnika,

1 "Handžar" divizija - 18.000 vojnika i

Od ovoga ukupnog broja pripadalo je borbenim postrojbama 171.100 boraca, od kojih 18.000 izvan hrvatskih granica. Početkom 1945. godine provedeno je novačenje na koje se odazvalo oko 10.000 novaka, od kojih su ustrojena 4 ustaška, dopunska sdruga ( XXI. - XXIV.), pod zapovjedništvom generala Božidara Zorna, koji su postali dio 2. dopunske divizije sa sjedištem u Zagrebu. Koncem ožujka 1945. preustrojene su hrvatske oružane snage. Tim preustrojem nastali su vojni sborovi i to:

I. Poglavnikov tjelesni sbor.

Zapovjednik sbora je general Ante Moškov.

- Udarne ustaške divizije sa zapovjednikom generalom Rudolfom Šimićem, a kasnije generalom Antom Nardellijem;

II. Ustaški sbor.

U sastavu sbora su:

III. Ustaški sbor.

U sastavu sbora su:

IV. Vojni sbor.

U sastavu sbora su:

Vojni sbor.

- 10. divizija sa zapovjednikom pukovnikom Krešimirom Kurajom;

Izvan sborova ostala je 16. divizija, koja je bila 1. posadna divizija u Zagrebu.

TIJEK POVLAČENJA OD ZAGREBA PREKO SLOVENIJE U AUSTRIJU

Dne 5. svibnja 1945. Hrvatske oružane snage su, prema zapovijedi Glavnoga stožera, prešle iz borbenog poredka, s takozvane Zvonimirove crte, u stanje povlačenja, smjerom kako slijedi:

II. vojni sbor, pod zapovjedništvom generala Vjekoslava Maksa Luburića, smjerom: Sunja - Sisak - Petrinja - Zagreb - Brežice - Rogatec - Celje - Slovenj Gradec - Dravograd - Klagenfurt.

IV. vojni sbor, pod zapovjedništvom generala Josipa viteza Metzgera, smjerom: Zagreb - Zaprešić - Rogatec - Celje - Slovenj Gradec - Dravograd - Klagenfurt.

O planu i strategiji povlačenja HOS-a malo se čulo u javnosti. Koliko je meni poznato, o tome je donekle općenije pisao pok. Vladimir Šklopan, predsjednik Hrvatskoga domobrana, u mjesečnom glasilu Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, br. 69 od prosinca 1997., te broj 70 od siječnja i br. 71 od veljače 1998., a iza toga i dr. Anđelko Mijatović u svome posebnom izdanju Bleiburška tragedija i križni put hrvatskoga naroda godine 1945. Posebno je bilo za očekivati da o planu i strategiji povlačenja Hrvatskih oružanih snaga više piše preživjeli i u inozemstvo izbjegli domobranski pukovnik i pričuvni brigadir HV, sada već pokojni Josip Aleksić. No, i njegovo pisanje o tome u g1asi1u Hrvatskoga domobrana broj 2 od travnja 1999., pod naslovom "Bleiburg", prikazano je šturo. Istina, o tome su ponešto i drugi pisali. Adam Zahirović u g1asilu Hrvatski domobran broj 2, 4 i 5/1996., Tomislav Sabljak i Ivo Smoljan u knjizi Povlačenje 1945. - krivci i žrtve (Zagreb, 2000.) i drugi. Zapravo, oni su prikazivali povlačenje i to onako kako su ga osobno vidjeli, proživjeli ili od drugih čuli. Sabljak i Smoljan, pak, povlačenju pristupaju krajnje tendenciozno.

Povlačenje je teklo, uglavnom, u tri smjera. Srednjim smjerom kolona se kretala Zagreb - Rogatec - Celje; sjevernim smjerom Varaždin - Rogatec - Celje i južnim smjerom Karlovac - Samobor - Zidani Most - Celje. Celje je bilo stjecište sva tri smjera. Dalje od Celja, svim kolonama bio je glavni smjer hoda prema Slovenj-Gradecu i dalje Dravogradu, s ciljem: prijeći u Austriju i stići u Bleiburg u susret engleskoj vojsci.

Kolona se mukotrpno kretala. Put kojim se povlačila bio je toliko zakrčen mnoštvom ljudi, opreme i stvari, da je nastao jedan nesavladiv metež koji je samo napadaču koristio. Na istomu smjeru povlačenja izmiješali su se vojnici i civili. To je vojne postrojbe činilo neučinkovitima. Kolona se pretvorila u gomilu ljudi i stvari, vojnika i civila, žena, djece, staraca i starica, iznemoglih od umora, gladi i žeđi, kamiona, zaprežnih kola s konjima i volovima, motora, bicikala, odbačene razno-razne opreme i stvari itd. U svemu tomu je bila i kolona njemačkih vojnika, koja se nakon kapitulacije i polaganja oružja povlačila istosmjerno s hrvatskom vojskom i izbjeglim građanstvom. Takvo je stanje ometalo učinkovitost hrvatske vojske, a pogodovalo napadačkim snagama, koje su napadale začelje kolone i njezine bočne dijelove, vrebajući kakav pogodan klanac, držeći ga pod udarom oružja, ako ne zbog presijecanja puta, onda radi usporavanja njezina kretanja. U takvim okolnostima jugopartizanske su snage, čarkajući oko kolone, odvajale, tu i tamo, neke njezine skupine, te ih zvjerski uništavali. Čak su te snage, noću 9./10. svibnja, lansirale da im se predala legendarna 373. pješačka "Tigar" divizija. Tu lažnu predaju prihvatili su jugokomunistički mediji i pretvorili je u "istinitost", koja se, nažalost, i danas uvažava i podržava. Istina je o toj legendarnoj diviziji druga. Njezin zapovjednik (Nijemac) general Gravenstein, iza kapitulacije Njemačke, doveo ju je u bezizlazno stanje. Ostala je bez streljiva, pa je s jugopartizanima pregovarao o njezinoj predaji, izjednačujući je s postrojbama njemačke vojske. Zbog toga je nastala zbunjenost kod vojnika, pa su to jugopartizani iskoristili te nekoliko tisuća njezinih vojnika zarobili i, dakako, zvjerski likvidirali, dok su se neki dijelovi te slavne hrvatske divizije izvukli iz klopke, a potom se pridružili drugim HOS-vim postrojbama nastavljajući borbe sve do Bleiburške tragedije 15. svibnja 1945. Prema tome, legendarna 373. pješačka "Tigar" divizija je dio HOS-a. Ona se nije predala, nego je upitnim postupkom njezina njemačkog zapovjednika dovedena u stanje uništenja.

Dok su se u takvim okolnostima više stotina tisuća hrvatskih izbjeglica i vojske povlačilo od Celja prema Slovenj-Gradecu i dalje u smjeru Dravograda, bježeći iz svojih domova ispred jugočetnika maskiranih pod petokrakom zvijezdom, dok napadačke snage nasrtljivo napadaju kolonu sa svih strana, odvajajući neke njezine začeljne skupine radi zvjerskoga uništavanja, dok je koloni prekinut prolaz na dravogradskim mostovima koje su 9./10. svibnja zaposjeli slovenski partizani i postrojbe bugarske armije, dok partizanske snage dobivaju pojačanje, dotle predstavnici HOS-a general Vladimir Metikoš i pukovnik Danijel Crljen vode maratonske i neefikasne pregovore s predstavnicima slovenskih partizana i JA, i to s komandantom Simonom Srdičem, polit- komesarom Mitjom Hribovšekom i njegovim pomoćnikom Nandom Majcenom, u nazočnosti predstavnika bugarske armije generala Šterija Atanasova, o slobodnom prolazu kolone preko dravogradskih mostova radi ulaska u Austriju.

U takvim okolnostima zapovjedništvo HOS-a odlučilo se je na probijanje jugopartizanske blokade. Za vrijeme vođenja pregovora jugopartizanske snage, a to je trajalo od 9./10. do 12./13. svibnja, neprekidno su dobivale pojačanja i postajale sve jače i jače. Te su se snage toliko ojačale da su počele borbeno udarati po prostoru krcatom ljudima i opremom, po prostoru na koji su još uvijek pristizale skupine hrvatskih izbjeglica. Zapovjedništvo HOS-a, shvativši da je jugopartizanska strana koristila pregovore sračunato za dobivanje na vremenu, u kojem su joj pristizale nove postrojbe kojima je jačala borbeno djelovanje, prekinulo je dalje vođenje pregovora. No, HOS se napokon odlučio na proboj preddravogradske blokade. To je učinio odlučno i uspješno. Postrojbama HOS-a bio je prvi punkt proboja u Podklancu. Taj su proboj te snage izvršile u dopodnevnim satima 13. svibnja, te otvorile put koloni u smjeru Guštanj - Bleiburg. Istim su udarom te snage l3./14.ovladale dravogradskim željezničkim mostom i uspostavile mostobran kojim je krenula glavnina kolone u smjeru austrijske granice, te se povlačile dalje i slile se 14./15. svibnja na Loibaške poljane. Hrvatske vojne snage s izbjeglicama koristile su i treći smjer povlačenja prema Bleiburgu, i to zaobilaznim smjerom od Slovenj-Gradeca kroz naselja Sele - Kotlje prema Guštanju i dalje do Bleiburga. Kolona koja se je povlačila tim smjerom i prošla kroz Guštanje prije jugopartizanskoga presijecanja toga smjera u noći 13./14. svibnja, stigla je u predvečernjim satima 13. svibnja na Loibaške poljane. Istoga dana, noću 13./14. svibnja jugopartizanske snage presjekle su put koloni na području Guštanja. No, to nije dugo trajalo. Postrojbe HOS-a u ranim jutarnjim satima l4. svibnja protjerali su jugopartizanske snage s područja Guštanja (Ravne na Koroškem) i omogućile koloni da nastavi povlačenje tim smjerom prema Bleiburgu.

Blokada kretanja kolone ispred Dravograda uznemirila je generala Bobana, koji je sa svojom divizijom "Crne legije" štitio desno krilo kolone u povlačenju, pa je zbog toga, probijajući se kroz kolonu stigao pred Dravograd, da provjeri što se tu događa, zbog čega se kolona ne kreće naprijed. Sama njegova pojava podigla je moral zastalom mnoštvu, kojemu je bio cilj krenuti dalje i prijeći preko granice u Austriju. General Boban nije tu čekao, nego je održao kraći sastanak sa zapovjednicima koje je tamo zatekao, a potom naredio postrojbama da krenu u proboj blokade. Time je prekinuo pregovore koje je počeo voditi i vodio general Herenčić te je uspješno izvršio proboj opkola u Podklancu, te otvorio put koloni koja je krenula dalje u smjeru sjeverozapada od Dravograda prema Guštanju za Bleiburg. Ta je kolona toga istoga dana, tj. 13. svibnja u predvečernjim satima počela stizati na Loibaške poljane u Austriji.

Izbjegličke kolone na bleiburškim poljanama

Viđeno i proživljeno stanje na Loibaškim poljanama od 13. do 15. svibnja bit će prikazano u mojoj knjizi: "Moj križni put", čije se objavljivanje priprema. Stoga ću ovdje glede opisa pregovora od 15. svibnja prenijeti verziju jednoga od hrvatskih pregovarača, prof. Danijela Crljena, ustaškog pukovnika s engleskim vojnim predstavnicima u Koruškoj u Austriji, u nazočnosti jugopartizanskih emisara.

General Herenčić, kako navodi Crljen, nije istupio i kazao da su došli pregovarati, nego je kazao da su došli u ime Poglavara Nezavisne Države Hrvatske ponuditi predaju hrvatske vojske zapadnim saveznicima, a za civilne izbjeglice zatražiti azil. Britanski general Herenčiću je odgovorio da ne može prihvatiti predaju hrvatske vojske, jer se prema dogovoru Saveznika u Jalti sve neprijateljske postrojbe moraju predati onoj vojsci protiv koje su se borile. Sva obrazlaganja generala Herenčića i dodatnoga prikazivanja povlačenja civilnog pučanstva s političkog aspekta prof. Crljena ostala su bezuspješna. Britanski general, pored odbijanja predaje hrvatske vojske, odbio je i davanje azila civilnim izbjeglicama, s izgovorom da se on ne bavi političkim problemima, već da se strogo ograničava na izvršavanje zapovijedi vrhovnoga savezničkog zapovjednika za Sredozemlje, feldmaršala Harolda Alexandera, sa sjedištem u Caserti kraj Napulja, koji sve radi po uputama dobivenim od ministra predsjednika W. Churchilla. Britanac nije pokazivao nimalo interesa za poznavanje jugoslavenske stvarnosti, nego je indiferentno priopćio hrvatskim predstavnicima, da će stići predstavnici jugoslavenske vojske s kojima će se utanačiti uvjeti predaje, udaljujući ih u predsoblje na čekanje do dolaska jugopartizanske delegacije. Hrvatski su predstavnici izašli u predsoblje i utučeni razmišljali, hoće li moći slobodno izaći i otići u svoje taborište, te da li dalje tu ostati ili napustiti razgovore. U međuvremenu pojavila su se dva oficira (časnika) s jugopartizanskim znakovljem, prešli preko predsoblja i ušli u ured zapovjednika ekspedicijskoga britanskog korpusa. Iza toga britanski general pozvao je dvojicu predstavnika hrvatske vojske. Na taj poziv kod Britanca su ušli general Herenčić i pukovnik Crljen, dok su generali Metikoš i Servatzy ostali u predsoblju na čekanju. General Metikoš naknadno je došao u britansko zapovjedništvo da provjeri zašto se toliko dugo hrvatski pregovorači ne vraćaju u svoje taborište.

Razgovori su počeli preko prevoditelja, tumača, bez vođenja zapisnika, što znači bez pismenih tragova. Basta je u svome komesarskom stilu, dakako, minimalizirao hrvatsku vojsku, naglašavajući da se već glavnina te vojske predala pred Dravogradom, da je ostatak u rasulu, da dio te vojske koji se još nije predao ne predstavlja nikakvu borbenu snagu za partizanske divizije koje su ga opkolile, da se jedna od najborbenijih divizija te vojske predala zajedno sa zapovjednikom generalom Franjom Sudarom, koji je već njegov zarobljenik… Zacijelo, Basta je hrvatsku vojsku prikazao s jednom ironijom, da uvjeri britanskog generala u njezino rasulo i borbenu nemoć. Zatim je zatražio bezuvjetnu predaju u roku jednoga sata, s tim da se - ako hrvatski pregovorači prihvate tu predaju - civilno pučanstvo može vratiti svojim kućama, a vojnici i časnici bit će zadržani u zarobljeništvu gdje će im se suditi. Potom se prijetećim tonom zagrozio hrvatskim pregovoračima, da će, ako ne prihvate ponuđene uvjete predaje, za četvrt sata započeti opći napadaj na hrvatsko taborište koji će trajati sve do potpunoga uništenja i vojske i civila. Na veliku žalost, hrvatski su pregovorači prihvatili Bastine ultimativne uvjete predaje, s izuzećem da rok predaje ne bude 1 sat, nego 24 sata, imajući u vidu dobivanje na vremenu, u svrhu omogućavanja što većem broju pripadnika hrvatske vojske i izbjeglih građana da se izvuku iz namještene angloameričko-jugopartizanske klopke na Bleiburškim poljanama. Jugopartizanski predstavnici su odbili prijedlog hrvatskih pregovorača, pa i ponudu britanskog generala da rok za redaju bude dva sata umjesto jednoga.

Britanski je general predaju hrvatske vojske pretvorio u prijetnju. On je u tijeku tobožnjih pregovora upozorio hrvatske predstavnike da su engleski tenkovi opkolili njihove oružane snage, te ujedno ponudio oružanu pomoć jugopartizanskim izaslanicima. Uza sve to, ponudio im je, ako ustrebaju, i jednu savjetodavnu komisiju za praćenje i pružanje pomoći pri predaji. Na to su se oglasili jugopartizanski izaslanici, kazavši da im nije potrebna nekakva pomoć, ali ako im ustreba, da će je zatražiti. Vezano na to general Herenčić je ciljano Britancu dobacio da hrvatski predstavnici prihvaćaju ponuđenu britansku savjetodavnu komisiju za predaju, na što mu je Britanac odmah uzvratio, da hrvatska strana ne može ništa tražiti, da je on ponudio englesku komisiju u slučaju ako je zatraže njegovi saveznici, očito misleći na jugopartizansku stranu. Hrvatski predstavnici kolone u povlačenju, došli su u britansko vojno zapovjedništvo u Bleiburgu u Austriji, da ponude predaju hrvatske vojske i građanstva u izbjeglištvu, s uvjerenjem da će vojne snage zapadnih Saveznika prihvatiti ponuđenu predaju i provesti je po odredbama međunarodnoga prava o postupanju prema ratnim zarobljenicima. Međutim, britanski je general postupio suprotno od onoga u što su se uzdali hrvatski predstavnici. Sva njihova upozorenja i posredovanja a priori je odbijao, navodeći da su civili pobjegli bez ikakva razloga, zavedeni propagandom, a njegovi saveznici jugopartizani da će poštivati sva ljudska prava i međunarodne ugovore o vođenju rata i o pravima ratnih zarobljenika. General je Herenčić, uočavajući kod Britanca posvemašnje nepoznavanje jugoslavenske stvarnosti, pokušao upozoriti Scotta da je apokaliptički bijeg civila iz Hrvatske posljedica jugokomunističkih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, da taj izbjegli svijet radije ide u smrt, nego da se vrati u domovinu pod komunistički jaram, da se taj ispaćeni narod obraća danas Engleskoj da ga zaštiti od pokolja, jer će u protivnom Engleska snositi tešku moralnu odgovornost, ako ovaj goloruki narod preda jugokomunistima na pokolj. No, uza sve to, engleski je general prekinuo Herenčića, ponavljajući da se njega ne tiču politički problemi. Na to mu je hrvatski general uspio kazati da će njegovo odbijanje predaje biti uzrokom najstrašnije katastrofe u povijesti hrvatskog naroda.

ZA HRVATSKU TRAGEDIJU KLJUČNA JE ODGOVORNOST VELIKE BRITANlJE

Vidljivo je, da je o izručenju hrvatske vojske i izbjeglog pučanstva odlučivao najviši britanski državni vrh. Po odluci toga vrha britanski su vojni zapovjednici u Koruškoj prepustili hrvatsku vojsku i izbjegle civile Jugoslavenskoj armiji. Britanci su to učinili po vlastitoj ocjeni, pa su radi toga i najodgovorniji za taj pokolj. Uz britansku odgovornost za tu najveću tragediju hrvatskog naroda veže se i odgovornost jugoslavenskoga, partizanskoga vrha. U tom je najveća odgovornost njegova čelnog čocjeka, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, koji je naredio bleiburški pokolj i ustanovio marševe smrti. Radi toga nas mora čuditi da i danas ima, ne baš ni tako mali broj, tobožnjih Hrvata koji zagovaraju toga najkrvavijeg zločinca koji je poslao u smrt veliki dio svoga naroda. Naravno, za bleiburški pokolj i križne putove, te oznaška zatvaranja, mučenja i ubijanja, odgovorni su izravni počinitelji, među kojima je bilo i Hrvata.

Moja razmišljanja o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga

Kad gledamo unatrag, biva jasno da se je hrvatsko državno vodstvo, uzdajući se naivno u zaštitu zapadnih sila, odlučilo na to da se hrvatska vojska početkom svibnja 1945. povuče preko Slovenije ususret angloameričkim vojnim snagama u Austriju i da im se preda. S vojskom su bježale od jugokomunističke opasnosti stotine i stotine tisuća hrvatskog pučanstva. U tijeku povlačenja nastale su nepregledne kolone hrvatske vojske i civila od Zagreba preko Hrvatskoga Zagorja - Zidanog Mosta - Celja - Maribora - Slovenj Gradeca - Dravograda do Klagenfurta, a kasnije do Bleiburga. Kolone u povlačenju su kroz Sloveniju neprekidno napadale jugoslavenske snage potpomognute Rusima i Bugarima. No, unatoč svemu tomu, hrvatska je vojska uspješno dovela glavninu kolone u povlačenju na Loibaške poljane pred Bleiburgom. Dolazak kolone na te poljane značio je susret hrvatske vojske s britanskim snagama. Zbog hrvatskoga lakomislenog i zapravo naivnog povjerenja u pošten i pravičan postupak zapadnih saveznika, hrvatske su oružane snage odložile oružje i ostale goloruke. Tragičnoga 15. svibnja 1945. iz okolnih su šumaraka partizanski napadači nasrnuli na nemoćno, zbunjeno i zgomilano ljudsko mnoštvo na Bleiburškome polju. Tu je počeo pokolj hrvatske mladosti, časnika, vojnika, civila, žena, djece…

Dakle, sama je odluka bila razumna, ali je donesena prekasno i bez nužnih priprema. Odluku o povlačenju je trebalo ranije donijeti, te plan o povlačenju temeljitije i sveobuhvatnije razraditi, čak s alternativama u tijeku povlačenja. Da je povlačenje uslijedilo bar tjedan ranije, hrvatska kolona u povlačenju mogla je proći bez borbenih okršaja preko slovenskog teritorija, jer tada nije tamo bilo jugopartizanskih snaga koje bi se usudile suprotstaviti hrvatskim oružanim snagama. Povlačenje je trebalo temeljitije pripremiti i borbeno i materijalno, pa čak i za pružanje otpora i nakon povlačenja u Austriju, dakako, ukoliko bi ustrebalo. Nije se smjelo dogoditi da se civilno pučanstvo i vojska povlače u istoj koloni. Civilno pučanstvo trebalo se povlačiti u odvojenoj koloni, s tim da mu određene vojne postrojbe budu sigurnosna pratnja. Isto je tako trebalo u susretu s Angloamerikancima, u konkretnom slučaju s britanskim vojnim snagama, tražiti političko utočište za izbjegli narod iz Hrvatske. Pregovore s Britancima o pružanju političkog utočišta trebale su voditi građanske, a ne vojne osobe.

Propusti u povlačenju

U tijeku povlačenja, 9. svibnja u Celju, hrvatski su generali, uvidjevši da su Hrvatske oružane snage u povlačenju izgubile vezu s Glavnim stožerom i zapovjednikom povlačenja generalom Gruićem, izabrali novo zapovjedništvo s generalom Herenčićem na čelu vojničkog vijeća, koje su činili nazočni generali i neki glavnostožerni časnici. Od toga izbora general Herenčić s vijećem vodio je povlačenje sve do tragedije 15. svibnja u Bleiburgu. Godinama, pa i danas, razmišljam zašto je to novo zapovjedništvo povlačenja s generalom Herenčićem vodilo toliko dugo neefikasne pregovore u Dravogradu i natezalo se s nekakvim bugarskim i slovenskopartizanskim zapovjednicima o slobodnom prolazu kolone preko dravogradskih mostova?! Dalje, također se pitam zašto je u tijeku povlačenja mijenjan smjer, pa se je umjesto prema Klagenfurtu krenulo prema Bleiburgu? I danas je nejasno tko je zapovjedio hrvatskoj vojsci i izbjeglicama da se zaustave na Bleiburškome polju i da ne ulaze dublje u Austriju. Osobno sam stigao tamo među prvima, 13. svibnja u predvečernjim satima. Nitko nije stao ispred nas i kazao:"Ne možete dalje". Dakle, hrvatsko je vodstvo povlačenja odredilo da treba stati upravo na tome kobnom polju. Zašto?

Prolazeći kroz razne faze, HOS je postao respektibilna vojna snaga. U povlačenje je ušao s 5 suvremeno ustrojenih sborova u 18 borbenih divizija, s preko 200 tisuća vojnika. Ta vojnički nepobijeđena sila je, uza sve prateće neprilike, dovela uspješno izbjegličku kolonu na cilj. No baš na tgom je cilju postala borbeno neučinkovita! I sâm sam se našao u tome mnogoljudnom košmaru. Na bleiburšku visoravan ispod Karavanki stigao sam u koloni među prvima 13. svibnja pri zalasku sunca. Zaustavio sam se sa svima koji su sa mnom stigli i dalje pristizali upravo na lokaciji današnjega-spomen obilježja bleiburškim žrtvama. Ne znam po čijoj je zapovijedi tu kolona stala, niti znam zašto dalje nije išla. Uglavnom, nitko od vidljivih nije ju zaustavio, niti ju je sprječavao da dalje ide. Istina, ispred nas su se na kojih šestotinjak metara vidjeli poredani tenkovi, za koje smo kasnije doznali da su bili tenkovi engleske vojske. Kolona je dalje neprekidno pristizala i punila Loibaško polje. Tenkovi se nisu micali. Stajali su nepomično, sve do kobne predaje.

Iz ovog uvoda jasno proizlazi kako smatram da odluke hrvatskoga državnog vrha i Glavnog stožera HOS-a nisu uvijek bila najsretnije. Zasad nema dokaza da se ozbiljno razmišljalo o tome kako postupiti, ako Britanci odbiju predaju. Što u toj situaciji učiniti s mnoštvom koje se sleglo u južnu Austriju? Smatram, dakle, da je trebalo održati Hrvatske oružane snage u borbenoj postavi na bleiburškoj visoravni i nastojati da se ona očuva sve dotle dok se ne riješi njihov status i pitanje utočišta izbjeglog građanstva. Bilo je fatalno što smo držalii kako smo dolaskom na bleiburšku visoravan izvršili svoju zadaću i postigli cilj, pa smo se na toj visoravni izmiješali s izbjeglim građanstvom, stopili se s njim i tako izgubili svoju borbenu moć. Kako je poznato, jugopartizanskih snaga, uglavnom, nije bilo na bleiburškoj visoravni do 14. svibnja. Dio kolone koji je prvi stizao na tu visoravan 13. svibnja predvečer nije osjetio ni vidio oko sebe nikakve partizanske odrede. Dakle, partizanski su odredi počeli stizati na bleiburšku visoravan tek 14. svibnja u popodnevnim satima. Partizanske su snage ubrzanim maršom stizale na tu visoravan. Zapravo, glavnina njihovih snaga sve do 15. svibnja vodila je borbe s Hrvatskim oružanim snagama na području Dravograda, Slovenj-Gradeca i Guštanja. Čak i 15. svibnja, dok su se vodili pregovori, borbe su trajale na području Dravograda.

Vojno vodstvo, dakle, prvo, nije smjelo dovesti vojsku u neučinkovito stanje. Kolona nije trebala stati, a pogotovo se nije trebala gomilati na bleiburškoj visoravni, nego se trebala probijati dublje i u više smjerova u unutrašnjost Austrije. Drugo, bilo je nerazumno gomilati toliko mnoštvo na jednu lokaciju i taborovati nasred visoravni, koja je otvorena sa svih strana i kao takva teško branjiva. Dakako, niz je čimbenika pogodovao napadaču, kojemu nisu trebale jače vojne snage da ugrozi taj zbjeg. Vodstvo je pristupilo pregovorima, koji su počeli pregovorima u Hrustu kod Bleiburga 14. svibnja u popodnevnim satima, u tamošnjem zapovjedništvu britanske vojske. U pregovorima su sudjelovali generali hrvatske vojske Ivo Herenčić i Mirko Gregorić. U tim početnim pregovorima, britanski su pregovarači dali tračak nade da će prihvatiti predaju hrvatske vojske i izbjeglog pučanstva. Sutradan, 15. svibnja, u popodnevnim satima hrvatski su pregovarači u sastavu generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy, te pukovnik Danijel Crljen, nastavili pregovore o predaji, kod zapovjednika britanske 38. (irske) pješačke brigade generala Patricka Scotta, u starom dvorcu grofa Thurna Valsassina kod Bleiburga. Po zahtjevu britanskog generala Scotta, u pregovore su uključeni i jugopartizanski emisari - komesari, s činovima dobivenim u šumi. Da su hrvatski pregovarači, koji su i zapovijedali hrvatskom vojskom u povlačenju i vodili je, nastupili u pregovorima u ime pet vojnih zborova postrojenih u 18 divizija s preko 200 tisuća vojnika pod oružjem, uz uvjet da su tu vojnu silu zadržali u borbenom stanju, spremnu za pružanje otpora, onda bi se, sasvim sigurno, drugačije postavljao u pregovorima i general Scott, a jugopartizanski emisari manje bi prijetili hrvatskim pregovaračima.

Važna je okolnost odluka, da se svatko povlači prema svomu nahođenju ususret britanskoj vojsci, najprije prema Klagenfurt, a onda prema Bleiburgu. Takva se odluka negativno odrazila u povlačenju na jedinstveno i koordinirano djelovanje. I sam sam se povlačio od Celja do bleiburške poljane prema vlastitom nahođenju. U tijeku tog povlačenja izgubio sam svaku vezu sa Stožerom II. vojnog sbora kojemu sam pripadao. Sjećam se dobro, u koloni je vladalo uvjerenje, s iznimkom nekih postrojba, da treba sačuvati glavu i stići ususret Englezima, pa si time spašen. Koja je to lakomislenost, kao da nas Englezi čekaju ispruženih ruku…