KONAČNO OBRAĆENJE ILI JOŠ JEDAN PODMUKLI POKUŠAJ OBMANE

Gledam ovu sliku s nedavnog predstavljanja  knjige "Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji" slovenskih autora Mitje Ferenca i Uroša Košira u kojoj ovi časni ljudi nepobitnim znanstveno utvrđenim dokazima  opisuju monstruozne zločine genocida nad hrvatskim narodom, koje su poslie završetka 2. svj. rata po zapoviedi njihova “vrhovnog komandanta” Josipa Broza Tita izvršili jugokomunistički partizani i koliko god pokušavam nikako ne mogu vjerovati da sve ovo može biti stvarnost.

Kada pogledam kako u prvome redu sjede Plenković i njegov Njonjo ne mogu se oteti dojmu da je ovo nekakav blesavi san, a kada pogledam da odmah iza njih sjedi i Mate Granić s onom njegovom odvratnom facom permanentnog popizdenja moram pomisliti da mi se konačno zbog starosti počelo u glavi mantati. Moram ovdje napomenuti da nemam običaja rabiti vulgarne izraze koje, kao baštinu iz zajedništva sa Srbima, rabe mnogi u Hrvatskoj, ali za tu facu nisam mogao naći ni jednu drugu prigodnu  rieč.

Da bi uvreda žrtvama jugokomunističkih vampira dostigla svoj vrhunac na slici uz Plenkovića, Njonju i “velikog diplomatu” Pizdeka još samo fali ona komunistička žaba izbuljenih očiju Plenkovićeva ministrica ne-kulture, koja već osam godina milijunima hrvatskog novca financira “stvaralaštvo vizualnih umjetnika”, drugim riječima najotrovnije jugokomunističko smeće koje svojim “umjetničkim” predstavama i filmovima slavi ubojice ovih nevinih žrtava.

No nitko tko nije podpuno lud ne vjeruje da su Plenković, Njonjo, Granić & Co. došli na predstavljanje ove knjige iz bilo kakovog pijeteta ili poštovanja prema hrvatskim žrtvama i da bi ovo mogao biti znak njihova obraćenja.

Ovo je prvoklasni primjer dobro smišljenog politikantskoga PR-a, kojim se želi obmanuti i privući što više birača na idućim izborima. Zašto se ni jedan od njih nije pojavio na onim tužnim vađenjima kostiju nevinih hrvatskih  žrtava iz Jazovke, Gračana, Macelja, Gospića i niza drugih masovnih grobnica?

Svi znamo tko je naredio da se ona vađenja i izkapanja čine onako “poskrivećki”. Sigurno ne zato što se stide monstruoznih zločina svojih predaka nego da ih sakriju pred očima svieta.

Da se tu radi o židovskim žrtvama tu bi od početka do kraja bili novinari i televizije iz čitavoga svieta. A da je riječ o srbskim broj od 814 žrtava u Jazovki automatski bi narastao na više od “osamsto iljada” i dreka njihovih političara odjekivala bi do nebeske Srbije. 

I baš kad su pomislili da je njihov PR uspio, Josip Dabro u svojoj kući negdje u Slavoniji sa svojim prijateljima zapjeva neku ustašku pjesmu i sve pokvari. Nastade zbrka, trka, frka i kuknjava lijevih, srednjih, desnih i inih “antifašista” jer je Dabro kao zastupnik u “našem” Narodnom saboru, tom pjesmom ne samo uvrijedio kriptočetnika Pupavca i sve antifašiste nego je ugrozio temelje antifašističkoga modela demokracije i pluralizma i Hrvatsku ponovno strpao u ustaški totalitarni sustav. 

Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis errore perseverare.                                   
(Svaki čovjek može griješiti, samo budale uvijek ponavljaju iste grješke) M. T. Cicero

Tako je ovaj Dabrin “desant na demokraciju” očito shvatio i urednik nekog “domoljubnog” portala Crodex gdje uz ostale gluposti piše: 

“Hrvatska u 2026. mora raščistiti s mitovima: bez demokratskog legitimiteta nema vođe, samo totalitarni režim. U nastavku donosimo jasan i nedvosmislen pogled na jednu povijesnu činjenicu koju dio javnosti i dalje uporno zamagljuje: ni Ante Pavelić ni Josip Broz Tito nikada nisu bili vođe svih Hrvata. Nisu izabrani slobodnom voljom naroda. Nisu dobili demokratski legitimitet. Bili su projekti velikih sila i jednih od najvećih zločinaca – jedan pod okriljem Adolf Hitlera, drugi uz podršku Josif Staljina. Nametnuti, a ne izabrani. Ako nema izbora – nema ni demokratskog legitimiteta.” 

O kakvim izborima i kakvoj demokraciji ovaj glupak lupeta!?

U kojim su to državama zaokupljenim vihorom 2. svj. rata, održavani bilo kakovi izbori?  U kojim dielovima  Nezavisne Države Hrvatske, na koju su od dana njezine incepcije ustale sve mračne sile Balkana, mogli održati bilo kakvi izbori? 

U južnoj polovici okupiranoj od talijanskih fašista gdje četnici pod njihovim patronatom od prvoga dana kolju i progone sve što je hrvatsko?
U sjevernoj gdje se nakon nešto više od mjesec dana nakon njezine uzpostave četnicima pridružuju i “hrvatski” komunisti, koje vi danas slavite kao velike vođe, demokrate i osloboditelje!?

Jedini “izbori” za vrieme 2. svj. rata održani su u Americi gdje je F. D. Roosevelt protivno odredbama ustava proklamacijom po treći put postavljen za predsjednika.
U toj svojoj narativi on dalje piše da “ako već tražimo vođe svih Hrvata onda su to bili Stjepan Radić i Vladko Maček.”

Stjepan Radić je bio vođa najbrojnije i u ono vrieme najpopularnije hrvatske stranke. On se borio za bolji položaj hrvatskog naroda unutar kraljevine SHS, a Ante Pavelić bio državnik koji se borio, i izborio, za zasebnu hrvatsku državu.
O Mačeku dosta je reći samo ovo:  Radić je prije nego je umro sa svoje smrtne postelje svojim nasliednicima uputio onaj svima poznati apel “Nikada više u Beograd !”
Njegovo tielo se još nije u grobu ohladilo, a Maček je odjurio u Beograd.

Mačekovi “seljaci”, velikom većinom stari ekonomski emigranti “kolumbusari”,  okupljeni u emigrantskim organizacijama HSS-e nama koji smo u tuđinu došli poslie “oslobođenja” bili su veći neprijatelji od Đujićevih četnika.

A tko je osvetio Radića?
U jednom od svojih zapisa poznati srbijanski politički prvak Milan Stojadinović piše i ovo:
“Kada je Račić počeo pucati u hrvatske zastupnike, ubio Radićeva nećaka i Basaričeka, ranio Radića i neke druge, nastao je metež, trka i bježanje. Svi su tražili izlaz ili bilo kakav zaklon, samo je jedan hrvatski zastupnik, koji nije bio član Radićeve stranke, ostao mirno stajati uz jedan stup i tiho rekao: “Platit ćete vi za ovo!”

Kako znamo, prvi je platio glavom u Marselleu 1943. “kralj ujedinitelj”, koji je naredio i organizirao mučko ubojstvo hrvatskih zastupnika. Zato je dr. Pavelić za ove novopečene “hrvatske demokrate” zločinac.

Ponavljanjem te već do kraja izlizane jugokomunističke floskule ovaj “domoljub” valjda želi nekoga uvjeriti da ogromna većina hrvatskoga naroda nije bila za onu hrvatsku Državu i da je blagopokojni kardinal Stepinac lagao kada je na jugoboljševičkom sudu rekao: “Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu, i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda!”

Plebiscit je latinska rieč koja doslovno znači - glas kojim jedan čitav narod glasuje za ili protiv nekog priedloga, poglavito za izbor vlade ili vladara.

A kada već aludira na superdemokratičnost izbora 1990. i 1992. trebao bi znati da su se tadašnje  prilike u mnogo čemu razlikovale od onih 1941. godine. A također bi trebao znati da su glasači na tim izborima za svoje lidere uz Tuđmana izabrali i Josipa Boljkovca, Josipa Manolića, Stipu Mesića i niz drugih oznaških i udbaških ubojica, koji su od 1945. do tada zatvarali, batinali i ubijali svakoga tko se usudio reći da je Hrvat. Da je Tuđman kao “predsjednik svih Hrvata” do svoje smrti u svome uredu držao bistu Josipa Broza Tita, najvećeg zločinca nad hrvatskim narodom u povijesti.

Ne znam u koju točno vrstu “antifašista” ovaj tip spada, ali sudeći po onome gdje u svome Crodexu Poglavnika dra Pavelića naziva zločincem i izjednačuje s komunističkim krvnikom Titom, sigurno spada u onu najgoru. 

Takove bezočne i zlonamjerne objede častnoga čovjeka, koji je zbog svoje bezkompromisne borbe protiv krvavog okupatora hrvatskog naroda, od istoga toga okupatora tri puta osuđen na smrt, čovjeka koji je 1934. okupatorskoj nemani skinuo glavu i, kako u knjizi “Slom Velike Srbije”  kaže dr. Georges DesBons, slomio san o Velikoj Srbiji, su za svaku osudu

Ako je po njegovome izopačenom mišljenju  dr Ante Pavelić bio zločnac onda su naravno zločinci i sve one stotine tisuća žrtava u skrivenim grobištima o kojima ovi častni slovenski ljudi pišu u ovoj knjizi.

Zar zločincem nisu nedavno proglasili i častnoga vrhbosanskog nadbiskupa Ivana ev. Šarića?

Dokumenti jasno dokazuju da je Jugokomunistički krvnik J. B. Tito, ne jednom, nego bezbroj puta izdao zapovijedi svojim partizanima da izvrše genocid nad hrvatskim narodom.

Nasuprot tome ne postoji niti jedan dokument niti ikakav drugi dokaz da je Poglavnik dr. Ante Pavelić ikada izdao zapovijed da se ikoga ubija, osim onih koji su se oružanom borbom ustali protiv NDH.

Naprotiv, postoje mnogi dokumenti koji jasno svjedoče da je On svim hrvatskim oružanim postrojbama izdavao upozorenja kojima zabranjuje svako protuzakonito djelovanje. 

Jednu od tih zapovijedi navodi i, ne Hrvatima naklonjeni, kanadski profesor Max Berghotz u svojoj knjizi “Violence as a Generative Force” gdje se, poslie svih njegovih - ustaše prve počele ovo, ustaše krive za ono - odlučio napisati i malo istine, pa piše:

“(…) Počele su se širiti glasine o prietnjama srbske pobune koje će četnici dignuti na 28. lipnja (1941.), poznatom kao srbski blagdan Vidovdan, u raznim dielovima NDH. Kako se atmosfera straha povećavala Pavelić je 26. lipnja izdao izvanrednu zapovied koja je (prema nekome nerazumljivom Bergholzovome shvaćanju ), dovela do eskalacije nasilja u lokalitetima gdje su četnici spremali pobunu.

Zapovied je glasila: “Sve ustaške organizacije i svi zapovjednici ustaških oružanih jedinica osobno su odgovorni za svaki nemir i njihova je dužnost upotriebiti sve potrebne mjere da zaustave svaki nemir. Gdje god se na prostoru Nezavisne Države Hrvatske pojave bilo koji pojedinci u grupi tzv. četnika ili ostataka srbske vojske ili bilo koje druge osobe kojima nije dozvoljeno nositi oružje, ustaške ili bilo koje druge vojničke odore dužnost je svih vlasti protiv njih upotriebiti oružje. Ovo uključuje redarstvo, ustaške jedinice i, ako je potrebno, tražiti pomoć domobranstva”.

Na koncu ovoga Bergholtz kaže: “U Pavelićeve zapoviedi uključeno je i upozorenje kojim opominje ustaše da se drže zakona i da će bilo kakav njihov protuzakoniti čin biti strogo sankcioniran.”

Kao 19-godišnjeg dječaka prognali su me iz Domovine oni čije otrovne laži ponavlja taj Crodexov “stručnjak za demokraciju”, i u više od 65 godina teškoga emigrantskog života i borbe, ne za ovakvu Hrvatsku nego za Hrvatsku u kojoj će jedino vladati Bog i hrvatski narod svašta sam proživio i imao nesreću suočiti se s nizom takvih tipova pa me ove njegove glupe i zlonamjerne izjave uobće ne čude.

Jedini koji me ovdje iznenadio je Davorin Karačić s njegovom izjavom nekom jugonovinaru, a ovaj odmah objavio masnim slovima: “Meni Pavelić ili Luburić ne trebaju. Tito pogotovo. Imam Tuđmana, Šuška, Norca, Glasnovića, Rosu, Gotovinu, Merčepa…”

Davorin je za mene u svakom pogledu hrvatski domoljub. Nu kad već spominje Rosu i druge častne ljude koji su se hrabro borili za ovu Hrvatsku onda bi trebao napomenuti da isti ti raznobojni “antifašisti” sve njih kao i Maksa i Pavelića smatraju zločincima i da su Merčepa osudili za izmišljene zločine i na koncu umorili, Norca za “zločine po zapovjednoj odgovornosti” osudili na 12 godina robije.

Da je Roso napustio Hrvatsku u kojoj su na vlast opet zasjeli oni od kojih ju je oslobađao i odselio u Francusku gdje je nedavno umro.

Gotovina je za mene prestao biti herojem onoga časa kada je po izlazku iz haaškoga zatvora stao uz rame jugokomunističkome štakoru Josipoviću i izjavio: “Rat je prestao trebamo se okrenuti budućnosti”.

Glasnovića već više od 30 godina pokušavaju na sve moguće načine diskreditirati, kompromitirati, omalovažiti i zastrašiti. No to im nikako ne uspjeva,  jer naš Željko je za njih vrlo, vrlo tvrd orah.

A što se Šuška tiče, ne znam da li Davorin zna da je Šušak čitavoga svoga emigrantskog života bio član Hrvatskog Narodnog Odpora, koji je osnovao i do svoje smrti vodio Maks Luburić, a poslie njegove smrti Dinko Šakić. Nu ni tamo nije bio na nekoj višoj poziciji, a drugim emigrantskim političkim organizacijama Šušak je bio nepoznanica.

A ako se ne varam ni Norac se nije baš javno odricao Luburića (!). Nu to ga u mojim očima, a vjerujem ni očima većine branitelja i istinskih domoljuba ne čini ništa manjim hrvatskim herojem.

Novinar Vjekoslav Krsnik u knjizi “Ivo Josipović - kronologija izdaje” piše : “Treba voditi računa i o pozadini Josipovićevog posjeta baš fra Ljubi Krasiću u etničkom institutu u Chicagu . Fra Ljubo je pripadnik tzv. Norvalske skupine i njihov ideolog, a kao i Šušak bio je suradnik Udbe…”.

Ne mogu tvrditi da je Šušak bio suradnik Udbe, ali znam da je bio prisni prijatelj Ljube Krasića. Ljubo, sada već navodno pokojni, bio je mlađi brat fra Petra Krasića upravitelja kapelanije i parka Masna Luka gdje su često, bez ikakve predhodne najave, dolazili i odsjedali  vodeći hercegovački udbaši,

Ivan Lasić Gorankić, Jerko Bradvica, Ljubo Prskalo i drugi. S njima su dolazili i udbaški glavešine iz drugih krajeva. Tu bi bančili i pijančili poslie čega bi išli u lov gdje im je Krasić bio vodič. Povrh toga Krasić je, kako je sam izjavio,  kao “stručnjak” za pasmine udbaških lovačkih pasa putovao u Kragujevac i druga mjesta po Bosni i Srbiji.

Petar Krasić je 1980ih, za vrieme izručenja i suđenja dra Andrije Artukovića, bio i zamjenik provincijala Hercegovačke franjevačke provincije koji je poslie izgona fra Mladena Čuvala iz Norvala, koji je uz sve druge izmišljotine (je li potrebno navoditi od koga?) bio optužen da je dok je bio župnik u New Yorku iza oltara držao oružje,  na njegovo mjesto postavio svoga brata Ljubu.

Mnogima od nas nije jasno na temelju čega je Tuđman na poziciju ministra obrane postavio Šuška a još manje na temelju čega neki naši ljudi Šušku pripisuju najveće zasluge za pobjedu u Oslobodilačkom ratu.

Sjećam se da me je, kada sam 1993. bio na Hrvatskom radiju u Jurišićevoj, novinarka Nada Radošević upitala što mislim zašto je Tuđman poslie Martina Špegelja, Petra Kriste, Ivana Tolja, Šime Đodana i Luke Bebića, na tako važnu poziciju postavio Šuška.

Odgovorio sam joj da vjerojatno zato što Šušak, kada mu Tuđman kaže da skoči, ne pita zašto nego koliko visoko. Nu bilo kako bilo, Tuđman je vjerojatno radio ono što je mislio da mora i da je najbolje, ali pitanje nad svim pitanjima je gdje je dovraga našao i za ministra vanjskih poslova postavio cmizdravoga jugofilskog smrzlu Matu Granića? Pa svakome tko je imao nesreću da ga sretne moralo je biti jasno da je on samom svojom pojavom Hrvatskoj nanio više štete nego svi britanski lordovi.

Nu bez obzira na sve negativne poteze političkih, a i ponekih vojničkih, vođa, svaki pošteni Hrvat treba i mora biti zahvalan svima koji su dragovoljno stupili u obranu Hrvatske, a posebno onim našim generalima poput Glasnovića, Rose, Norca i drugih koji su čitav rat proveli zajedno sa svojim vojnicima na prvoj crti obrane.

A ako nam već smetaju i ne trebaju oni koji su stvarali, borili se i ginuli za Nezavisnu Državu Hrvatsku onda nam ne trebaju ni Višeslav, ni Domagoj, ni Tomislav, ni Zrinski, ni Jelačić, ni Starčević, ni Stepinac. Ne treba nam nitko iz naše prošlosti. Crvenim lijevim antifašistima ne treba nikakvih pouka iz povijesti, osim one koju pišu Ivo Goldstein, Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina, jer se u Hrvatskoj do “oslobođenja” 1945. nije ništa ni događalo.

A za ove duge hrvatska povijest je počela poslie samodestrukcije komunističkog jednopartijskog sustava  i višestranačkih izbora 1990. godine.

Davorina smatram jednim od rietkih poštenih ljudi u toj našoj nesretnoj Hrvatskoj, ali moram ga upitati zar  i njemu još nije jasno da su “antifašisti”  i ove koje on “ima”  na istoj listi “zločinaca”  s Poglavnikom Pavelićem, Maksom Luburićem, Antom Starčevićem i svima koji su se ikada borili i ginuli za svoj hrvatski narod?

Neka mi oprosti, ali nije mi jasno što se dobroga za hrvatski narod može postići ponavljanjem izlizanih  jugokomunističkih floskula o “neprihvatljivoj prošlosti okretanju prema budućnosti”.

Nu uvjeren sam da je Davorin bio zatečen iznenadnim pitanjem nekog jugonovinara, pa da ga se čim prije riješi,  ishitreno rekao to što je rekao.

Zato predlažem svim našim poštenim ljudima u Hrvatskoj da ubuduće ne dozvole da ih jugonovinari svojim provokativnim pitanjima navedu na tanak led i jedini odgovor koji im trebaju dati je - F… off!

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen