GLAGOLJICA PRIJE ĆIRILA I METODA

GLAGOLJICA PRIJE ĆIRILA I METODA?

“Amicus Plato, sed magis amica veritas”[1] Aristotel

U zadnje vrijeme ljudi nam sve češće šalju publikacije koje navodno dokazuju postojanje glagoljice prije sv. Ćirila. Puno je onih koji tvrde da je autor glagoljice zapravo sv. Jeronim (340? – 420.), koji je preveo Bibliju na latinski [ili revidirao prijašnje prijevode], prozvanu Vulgata.[2]

Svi se trude dokazati da sv. Ćiril nije autor nego sv. Jeronim, kao onaj prvi je izum panslavizma, koji nama nikako ne odgovara ali onaj drugi je pravi autor a da nitko niti ne pokušava dokazati tu svoju tvrdnju.

Puno se piše i govori o glagoljici, a da se zaboravlja da je ona samo pismo, koje mora biti vezano za neki jezik. Nikako to nije latinski na kojem je sv. Jeronim preveo Sv. Pismo s grčkog (cijeli je Novi Zavjet u originalu na grčkom, bez evanđelje po Mateju, koje je na aramejskom). Piše se i o tome kako je neki papa u 15. st. dozvolio korištenje glagoljice u Dalmaciji. Zašto je to bitno i što je točno taj papa dozvolio nije jasno jer Crkva nikad nije propisivala koje se pismo smije koristiti. Zapadna crkva se je držala stava da se mogu koristiti samo oni JEZICI, na kojem je na križu bilo napisano Isusovo ime a to su bili grčki, latinski i aramejski tj riječ je o JEZICIMA, NE O PISMU.

Kad je već riječ o jeziku nikako se ne smije glagoljica povezivati za slavenskim jezicima (zbog panslavizma), nego se mora povezati za nekim drugim jezikom i radije da je to ilirski, koji je postojao prije sv. Ćirila (9 st.), prije sv. Jeronima (4-5 st.) pa i prije kršćanstva. Zna se da je takav jezik postojao ali je nestao i ne postoji niti jedan tekst pisan ilirskim jezikom i bilo kojem pismu.

Jedan od onih, na koje se najčešće pozivaju je akad. Mirko Vidović.

Nedavno smo pročitali jedan njegov članak na tu temu, koji je i razlog da na tu temu pišemo. ILIRSKI JEZIK (LINGUA ILLYRICA), Mirko Vidović.[3]

Odmah na početku Vidović piše:

“Dovoljno je uzeti odlično opremljeni “POLJIČKI ZBORNIK” pa tu otkriti ‘popove ilirce’ koji su nekako potisnuti u šutnju i u anonimnost zbog navale panslavista da to staro ilirsko pismo nazovu (najprije u Kijevu u srednjem vijeku – ‘ćirilica’ jer da ga je izmislio neki Ćirilo, brat Metodija, zvanih Solunska braća.”

Potpuno nejasno je zašto Vidović s visoka i s prezirom govori o svetoj braća Ćirilu i Metodu, koja osim što su svetci Pravoslavne crkve, svetci su i Katoličke crkve. Postali su to stoljećima prije Šafarika i panslavizma.

Sv. Kilril i njegov stariji brat sv. Metodij (grčki: Κύριλλος καὶ Μεθόδιος, starobugarski: Кѷриллъ и Меѳодїи) prevode Sv. Pismo na slavenski (starobugarski, koji se je govorio u okolici Soluna) jezik godine 855. u manastiru Polihron u središtu Male Azije.

Godine 894. Bugarsko carstvo donosi zakon po kojem taj slavenski jezik postaje njegov službeni jezik – mora se koristiti u bogolužju i u državnoj upravi. Narednih 200 godina Bugarsko je carstvo jedina država koja razvija slavenski jezik.

Početak pokrštavanja Kijevske Rusi je godine 988. godine, tj 133 godine nakon što je Sveto pismo prevedeno na slavenski i skoro 100 godina nakon što je taj jezik postao službeni jezik Bugarskog carstva. Sredinom 9. st. Rusima je Sveto pismo nebitno kao i jezik (uz pismo) na koji je prevedeno jer oni tad još nisu bili kršćani. Tako da pogani u Kijevu ni su mogli (čak i kad bi bili pismeni) nazvati pismo kojem je pisano Sv. Pismo ćirilicom ili bilo kojim drugim nazivom.

Bazilika San Klemente u Rimu: sveta Braća donose moći sv. Klimenta papi Hadrijanu I.

Ovako papa Hadrijan I. susreće sv. Braću, koje Vidoviću ništa ne znače. – “neki Ćirilo i njegov brat Metodije“.

Vidović nastavlja: „Važna je Hammova (Dr. Josip Hamm ) tvrdnja da ti Skiti nisu govorili slavenskim jezikom pa ga njihovi pripadnici u Invaziji Balkana u sedmom stoljeću nisu na jug donijeli. Jer da su ti Saklabi donijeli na jug, najprije bi ga naučili Moldavci i Rumunji, a ne tek Bugari i Makedonci.“

Ne znamo je li Hamm sve baš tako napisao ali nama sve to izgleda kao ogledni primjer jugoslaveske historiografije kojoj 500 ili 1000 godina ništa ne znače. Država Rumunjska osnovana je godine 1861. ujedinjenjem dvije Osmanskom carstvu vazalne kneževine Vlahije i Moldove. Nova država preuzima naziv starog Rima ROMANIA kako bi dokazala da je nasljednik Rima (što nije). Dakle prije 1861. Rumunja nema. Moldavci se pojavljuju 200 godina ranije, a (slavenski) Makedonci čak 1943. Stoga nisu mogli ni Moldavci, ni Rumunji, a ni Makedonci naučiti ništa od Skita (Saklaba) u 7. st. jer tad još nisu postojali.

U razdoblju od 7. do 15. stoljeća teritoriji suvremenih država Moldove, Rumunjske i Sjeverne Makedonije su sastavni dio Bugarskog carstva.

Vidović nastavlja: „Podsjetimo se da je Aleksandar Makedonski (oko 335. pr. Kr.)
osvojio cijelu Trakiju do Dunava, Trakija je kao službeni jezik koristila jezik makedonskih osvajača.“

Je li možda Vidović mislio na tzv. makedonski jezik, koji je stvoren 1944. nije jasno ali vrijedi napomenuti da su antički Makedonci kao etnički Grci koristili grčki jezik, kojeg su tada koristili, pored svog tračkog, i Tračani.

Vidović nastavlja: “Upadom Bugara u Trakiju pod vodstvom kana Asparuha polovicom
7. stoljeća, novi vladar Trakije i Makedonije svojoj je državi dao svoje plemensko ime V’lgaria/Blgaria (Tatari s obala Volge), ali se njegovih oko 50.000 vojnika u novoj zemlji (za koju je Herodot tvrdio da ima najbrojnije stanovništvo poslije Indije) poženilo tamošnjim
djevojkama, a djeca su im naslijedila materinski jezik i tako su umjesto dotadašnjeg naziva Tračani, dobili novi politički naziv Bugari, koji su Makedoniju zbog uzurpiranog i zajedničkog jezika smatrali dijelom svoje države, a sve to jer su govorili jezik Makedonaca.”

Herodot (grčki Ἡρόδοτος, Hēródotos), grčki povjesničar (Halikarnas, Karija, nakon 490. pr. Kr. – Atena, nakon 430. pr. Kr.). je to očito napisao [WU1] [k2] 1200 godina prije dolaska Bugara.

Svoju su državu Bugari uvijek nazivali Bulgarija (България) i dok su bili na teritoriju današnje Ukrajine i kod rijeke Volge, koja je po njima nazvana.

Po imenu tog naroda – Bugari (gr. Βουλγάρων – Vulgaron) rjeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl), nazvana je Volga (gr. Βούλγα – Vulga).

Vidović, kojeg su jugoslavenski komunisti proganjali smatrao je da ono što su njegovi progonitelji pisali u svojim uđbenicima istina i tako nastavio širiti srpskojugoslavensku izmišljotinu da su Bugari Tatari.

VOLŠKA BUGARSKA

Najprije moramo razjasniti na čemu se misli kad se kaže da se Bugari zovu po rijeci Volgi, jer navodno od tamo potiču. Povolška ili Volška Bugarska (bugarski: Волжка България, ruski: Волжская Булгария) također Volško-Kamska Bugarska (na ruskom: Волжско-Камская Булгария ) ili Itilska Bugarska (u Tataru : Идел Болгары, Chuvash: Атӑлçи́ Пӑлха́р), su nazivi za srednjovjekovne Proto-Bugarske države, koja pokriva područje oko spajanja rijeka Volge (Ithyl) i Kame. Ovu je državu osnovao bugarski vladar kan Kotrag 660. godine. Ova bugarska država postoji skoro 900 godina sve do 1555. kad nakon više godina ratova Ruski car Ivan IV. Grozni uspijeva preuzeti njen teritorij (tada su glavni gradovi Kazanj i Astrahan), koji postaje dio Rusije. Od tog trenutka Ivan IV. Grozni koristi titulu Car Bugarske kao i svi sljedeći ruski carevi.

Bugarski plemići postaju dio ruskog plemstva. Između najpoznatijih su Gavriil Ratša – rodonačelnik obitelji Puškin, Glanda Kambul rodonačelnik Romanovih i Šeremetjevih. Nasljednici takvih Bugara su Suvorov, Kutuzov, Gogolj, Bulgakov, Glinka, Rimskij-Korsakov, Rahmaninov…^[4]

Karta Povolške Bugarske 9-13 st. ^[5]

KAKO BUGARI POSTAJU TATARI

Nakon pada carskog režima novi komunistički vlastodršci nisu gajili osobito tople osjećaje prema Bugarima, i lokalno stanovništvo s područja Volge i Kame počinje dobivati novo ime – “Tatari”. To je nova odluka Trockog i kompanije, koji su smatrali da ljudi tamo ne zaslužuju biti samostalni, a još gore, smatrati se posebnim. Zanimljivo je da se finska plemena koja tamo žive i dalje obraćaju lokalnom stanovništvu starim imenom – Bugari. U to vrijeme povolški Bugari su ime Tatari smatrali uvredom.

Unatoč svim opaskama i nezadovoljstvima, 7. siječnja 1918. godine Sardar Vaisov proglašava u Kazanju Bugarsku Narodnu Republiku. Ta republika je postojala do 20. siječnja 1923. godine. Sam osnivač Vaisov je kasnije likvidiran od strane Trockijevih agenata. Godine 1923. njegovu sudbinu dijeli i Gazizan Vaisov, koji je poslan u Gulag do 1957. godine. Upravo je Lav Trocki taj koji briše bugarsku prisutnost u Kazanju i proglašava taj teritorij Tatarstanskom ASSR ili Republika Tatarstan. Svi Bugari tamo su dobili uvredljivi nadimak “Tatari”.

(Lav Davidovič Trocki (ruski – Лев Дави́дович Тро́цкий^[6], 7. studenog 1879. – 21. kolovoza 1940., rođen je kao Lejba Davidović Bronštajn – rus. Лейба Давидович Бронщайн ^[7]) bio je boljševički i marksistički teoretičar židovskog podrjetla. Bio je velika ličnost u SSSR-u, osnivač Crvene armije i Narodni komesar rata. Osnovao je i Politbiro.^[8]

Za vrijeme balkanskih ratova 1912.-1913. Trocki je živio u Sofiji i Bukureštu. Podiže slogan „Balkan – balkanskim narodima“ i lansira ideju o stvaranju Balkanske savezne države^[9].

Pojednostavljeno: Trocki je autor ideje o Balkanskoj federaciji, koju Kominterna realizira stvaranjem komunističke Jugoslavije izmišljanjem do tada nepostojećih naroda Makedonaca, Bošnjaka, Muslimana… )

Godine 1920. izbio je takozvani Viločki ustanak protiv pojave “Paklene republike” u bugarskim zemljama. U dva mjeseca Trocki je to uspio stati na kraj ustanku pobivši više od 40 tisuća Bugara. Dne 25. srpnja iste godine u Kazanu je zabranjen identitet “Bugarin”, a za njih je službeni naziv bio “Tatari” (pakleni ljudi, ateisti ili ološ). Kako bi osigurao potpuni uspjeh, Trocki je zabranio prodaju kruha Bugarima, pa je 1921. godine od gladi umrlo oko 1,5 milijuna Bugara. Tijekom sljedećih deset godina preživjeli su bili poslani u zatvore i također ubijeni. Od svih posebnih reformi koje su utjecale na gotovo 15 milijuna bugarskog stanovništva, preživjelo ih je samo 7 milijuna, ali niti jedan Bugarin – svi su oni već Tatari.

Niti danas u suvremenoj Ruskoj federaciji, čiji je sastavni dio Republika Tatarstan nitko se ne smije zvati Bugarinom.

Godine 1939. sovjetski su komunisti odlučili izbrisati grobove Bugara, spaliti knjige, kronike i bilo koji drugi trag da je nekada postojao narod koji je nosio to ime.

Veliki Bulgar bio je zgažen i uništen bagerima, kao da nikada nije postojao, dok su svi drevni artefakti sakupljeni i nikad ne će vidjeti svjetlo dana. U Kazanju, osnovan od Biš-Balta 376. godine, više nema ni traga od Bugara. Jedan kuriozan slučaj je da je Voltaire nekada napisao Ekaterini II 25. svibnja 1771.: “Atilla je bio rodom iz Kazanja (Ašla).” Ako je Atilla (vođa Huna – op.a.), rođen 394. godine, iz Kazanja, onda je sam grad očito postojao, ali ako pitate ruske invalidne povjesničare kada je točno osnovan Kazanj, oni će biti kategorični da je službena godina 1005.

Unatoč svemu Velika sovjetska enciklopedija (Большая советская енциклопедия – 1963.) ne zna da su Bugari Tatari.

Što kaže suvremena Hrvatska enciklopedija o Bugarima?

“Ime su dobili po tatarskom narodu Bugarima (Protobugari), koji su došli na Balkan s Volge potkraj VII. st. i, pokorivši Slavene, osnovali svoju državu.” ^[10]

Hrvatska enciklopedija iz 1942.^[11] ne zna da su Bugari Tatari ali ona suvremena to zna. Otkud njima sad ta spoznaja?

Već godinama Bugari su zgroženi kako u udžbenicima u Sjevernoj Makedoniji piše da su Bugari Tatari. (Piše to isto i u udžbenicima u ostalim državama na teritoriju nekadašnje komunističke Jugoslavije samo to Bugari ne znaju.) Zapravo cijela priča, koja se temelji na ideje druga Bronštajna (Trocki) je svesrdno prihvaćena od jugoslavenskih komunista kako bi se stanovništvo Socijalističke republike Makedonije, koji su etnički Bugari, uvjerilo da su nešto drugo – Makedonci, koji nemaju ništa zajedničko s Bugarima, koji su Tatari (pakleni ljudi, ateisti ili ološ). Pa tko bi to htio biti?

Tako su jugoslavenski komunisti nastavili širiti sovjetsku komunističku izmišljotinu da su Bugari Tatari.

Ista se priča nastavlja širiti i u RH, koja ne sumnja u kakvoću i vrijednost jugokomunističkog znanstvenog nasljeđa.

Nikako Bugari nisu mogli biti Tatari zbog više razloga:

Nikad nije postojao narod Tatari. Tatari je naziv za skupinu naroda (isto kao i Vlasi nekad kod nas – heterogena skupina raznih naroda).
Tatari dolaze u Istočnu Europu u 13. st.
Kako to da su Bugari koji su Tatari došli na Dunav u 7. st. – punih 500 godina prije Tatara?
Više od 700 godina na dijelu današnjeg ruskog teritorija oko rijeke Volge i Kama, postoji Velika Bulgarija sad nazivana Volžka Bulgarija. Godine 1551. ruskom caru Ivan IV Grozni uspijeva preuzeti glavni grad Kazanj. Ipak država postoji do 1740 g.

Vidović nastavlja O pitanju „staromakedonskog jezika“ prvi se usudio pisati bosanski povjesničar Ivan Pudić u Sarajevu. („Annuaire“, sv. IV. Centre d’etudes balkaniques, prilog Ivan Pudić, La langue macedonienne)

Staroslavenski i staromakedonski !?…

Vidović nastavlja širiti izmišljotine svojih progonitelja. Istina o nastanku „makedonskog jezika“ je i dan danas nepoznata na teritoriju bivše Jugoslavije, a to je da je taj jezik stvoren po nalogu jugoslavenskih komunista u jesen 1944. i zamijenio je bugarski jezik. To je jedini jezik na svijetu za koji se zna kad je stvoren[WU3] [AI4] .

Vidović piše: „U Makedoniji je tako domaći makedonski jezik nazvan
slavonskim, a u Iliriku i Dalmaciji postojeći je ilirski jezik kasnije pod
političkim pritiskom Habsburgovaca nazvan horvatskim.“

Čak i da je to istina, a nije, kad su to Makedonci postali Iliri ili bar otkud njima ilirski jezik.

Vidović piše: „Got Jordanes označava (u svojoj knjizi “De Rebus Geticis)– ‘narod u susjedstvu Bugara”. Očito je da Savensi nisu ista populacija kao i Sclavini.”

Sad Vidović citira Jordanesa, koji za sredinu 6. stoljeća spominje Bugare.

S jedne strane (po Vidoviću) Bugari su Tatari, koje stvaraju svoju državu na Dunavu u 7. st. (681. god.) ili 500 godina prije dolaska Tatara ali Bugara je bilo i u 6. stoljeću.

To je znanstveni pristup povijesti na jugokomunistički način.

Vidović: “Prijevodom “Gatha” svete knjige starih Medijaca, s izvornika na suvremeni hrvatski jezik, dokazao sam da je stari jezik medijaca za nas ‘prepoznatljiv’ po tome što su mnoge riječi ostale iste. Jezik starih Medijaca daleko je sličniji današnjem govoru u Bosni od bilo kojeg živog jezika, pa i od suvremenog persijskog jezika. A da i ilirski i slovinski dijalekti potječu od jezika tu, prema Herodotu, doseljavanih Medijaca, dokazuje osobito zamjenica prvog lica jednine “AZ6 “. Baščanska ploča počinje tom riječju “AZ6”. Točno tom riječju počinje i “Listina bana Kulina”. No, jedini živi jezik u kojem je očuvana skoro nepromijenjena zamjenica za prvo lice jednine je – slovenski jezik. Slovenci, naime, i danas kažu – “JAZ”.”

Vidović je diplomirao hrvatski jezik i jugoslavensku književnost, a ne zna ništa više o slavenskim jezicima od onog što je Šafarik pisao davne 1855.

Očigledno kad je napisao “AZ6 “ nije to učinio kako bi zavarao čitatelje da ne znaju o čemu je riječ nego nije imao na tipkovnici slavensko slovo Ъ. Zašto Vidović ne spominje da se ovo slovo osim u svim inačicama staroslavenskom (crkvenoslavenskom) jeziku postoji i u suvremenom bugarskom jeziku, koji je jedini živi jezik u kojem ovo slovo postoji?

Ma ne vrijedi čitati ništa što nije pisano u komunističkoj Jugoslaviji.

Koje je to slovo Ъ?

U hrvatskome jeziku taj slavenski samoglasnik nazivaju poluglasnikom. U stara vremena kad su se još koristile hrvatska glagoljica i hrvatska ćirilica i on je postojao. Nestao je kad je uvedena latinica jer u njoj takvog slova nema. Ipak Hrvati i dalje koriste taj poluglasnik [WU5] unatoč tomu što se ne piše. Ogledan je primjer naziv države HRVATSKA, s naglaskom između prvog slova H i drugog R. Naglasak se tako zove jer se stavlja na samoglasnik, a u ovom slučaju na nestali poluglasnik. Kad bi se taj samoglasnik (poluglasnik) danas pisao, naziv naše države bi izgledao ovako: HЪRVATSKA.

Vidljivo je da kad je Vidović napisao “AZ6 “ mislio je na АЗЪ (lat. AZЪ).

Latinsko pismo naziva se abeceda po nazivu prva tri slova: A, Be, Ce.

Slova glagoljice i ćirilice imaju iste nazive: Аз, Буки, Веди, Глагол, Добро, Ест …

Pisano latinicom: AzЪ, Buki, Vedi, Glagol, Dobro, Est …

Po nazivu prva dva slova oba dva pisma glagoljica i ćirilica nazivaju se azbuka. Zajednički je to naziv za glagoljicu i ćirilicu, koje po Vidoviću nemaju ništa zajedničko.

Vidović ne komentira jednu vrlo bitnu činjenicu: Hrvatska uglata glagoljica nastala je na temelju bugarske okrugle glagoljice, koja je starija nekih 200 godina.

Šafarik prije 170 godina spominje Praške listiće, njih 2 (fragmenti), pisane glagoljicom, koje je on vidio, i koji su svima u Hrvatskoj poznati. Poznata je i Baščanska ploča iz 1100.

U RH danas postoji 40 listova pisanih glagoljicom. U Bugarskoj ih je više od 400!

U muzejima diljem sveta čuva se najmanje 12 velikih knjiga iz Bugarskog carstva (9. – 11 st.) pisanih glagoljicom (Asemanijevo evanđelje Codex Assemanius, Zografsko četveroevanđeljeCodex Zographensis, Marijinsko četveroevanđeljeCodex Marianus … sveukupno nekoliko tisuća stranica)[12] a neki su od njih i do 200 godina stariji od Baščanske ploče.

U gornjem citatu je Vidović napisao: “Točno tom riječju (AZЪ ) počinje i “Listina bana Kulina”.

Istina je da je “Listina bana Kulina” ili Povelja Kulina bana (1189.) pisana hrvatskom ćirilicom i prvo je slovo teksta je „U“. Tekst započinje riječima „U ime Otca i Sina i Svetoga Duha …“

Ćirilicom je pisan i Poljički statut,[13] koji je objavljen u Poljičkom zborniku. Njegov najstariji poznati prijepis je iz 1568., a sam statut pisan je 1440.

Izgleda da Vidović ćirilicu ne zna čitati zato i tvrdi da su oba dva dokumenta pisana glagoljicom. Izgleda da Vidović ne zna čitati niti glagoljicu o kojoj piše članak u suprotnom bi prepoznao da ti tekstovi nisu pisani glagoljicom.

Tekstovima iz 12. i 15. stoljeća pisanim ćirilicom dokazuje kako je sv. Jeronim u 5. st., tj 700 do 1000 godina ranije izumio glagoljicu!?

Povelja Kulina bana[14]. Izvorni tekst.

Po Vidoviću ispada ovako:

Ilirski jezik je pisan glagoljicom, koju je u V. st. izumio sv. Jeronim.

Bugari su Tatari, koje su odnekud došli u 7. st. tj. 500 godina prije Tatara, ali oni su postojali još u 6. st. Niti su ilirskog podrijetla, niti su živjeli u Iliriku ali nekako koriste inačicu glagoljice (uz ilirski jezik) od koje je kasnije nastala hrvatska inačica glagoljice, koja je inače ilirska. Bugarski je jedini živi jezik, koji koristi slova kao što je Ъ, koji je postojao i u glagoljici i u ćirilici kao i zamjenica za prvo lice jednine AZЪ (hrv. JA) a tako se nazivaju i početna slova oba dva pisma.

Tužna slika jugokomunističke „vrhunske“ znanosti.

HRT – Na rubu znanosti

Nedavno je na HRT-u u emisiji Na rubu znanosti gostovao programer Tomislav Beronić, koji je objavio knjigu Glagoljica prije Ćirila i Metoda, koji je tvrdio da je autor glagoljice sv. Jeronim.

Postoje nekoliko desetaka teorija o nastanku glagoljice. Najvjerodostojnija izgleda ona da je sv. Konstantin Filozof (monaškog imena Kiril) autor glagoljice i baš su tim pismom bili pisani prijevodi (na slavenski) Svetog Pisma i bogoslužbenih knjiga. Kasnije je najvjerojatnije sv. Kliment (Ohridski arhiepiskop u Bugarskoj crkvi) osmislio pismo nazvano ćirilicom po njegovom učitelju sv. Ćirilu (Kiril).

Ali evo, programer se je odlučio držati teorije koju je neko vrijeme zastupala Katolička crkva, a kasnije je od nje odustala – da je sv. Jeronim autor glagoljice. Njegov najbitniji argument u korist te teorije je taj da je čak osam Papa to potvrdilo. Niti je rekao tko su ti Pape niti na koji su način potvrdili tu teoriju.

Sjetili smo se pape Hadrijana I., koji je priredio veličanstven prijam sv. Braći Konstantinu (kasnije monah Kiril) i Metodiju u Rimu godine 867. Tada su ga oni uvjerili da svaki narod može slaviti Boga na svom jeziku. Hadrijan I. blagoslovio je Sv. Pismo i ostale bogoslužbene knjige prevedene na slavenski jezik (tako je on rekao).

Sljedeće 868. (nakon smrti mlađeg brata Kirila), Papa šalje arhiepiskopa Metodija na teritorij današnje Češke kako bi širio to pismo i opismenjavao narod.

Nažalost, 869., samo dvije godine nakon donošenja odluke da se Boga može slaviti i na slavenskom jeziku Hadrijan I. mijenja svoje stajalište i vraća sve na staro. Sve to rezultira time da su njemački biskupi (koji su tada imali i svjetovnu vlast) uhitili arhiepiskopa Metodija zajedno s njegovim učenicima i strpali ih u zatvor gdje je Metodij umro. Petorica njegovih učenika koji su bili bugarski državljani, pušteni su jer im se nije smjelo suditi, prema sporazumu s Bugarskim carstvom. Bili su to Kliment, Naum, Savo, Gorazd i Angelarij koji su poslani natrag u Bugarsku u tadašnju bugarsku tvrđavu Belgrad (današnji Beograd). Mjestni upravitelj ih odmah šalje vladaru.

Drugi Papa, kojeg se ja sjećam je onaj, koji je od svih papa najviše volio Hrvatsku i tu bio čak tri puta – Ivan Pavao II., koji je sv. Braća Ćirila i Metoda proglasio zaštitnicima Europe.

Bilo kako bilo niti programer ne zna činjenicu da uglata hrvatska glagoljica potječe od starije okrugle bugarske glagoljice. Otkud bi on znao da je ona okrugla zapravo bugarska glagoljica.

Tvrdnja da se brojčana slova nisu koristila nije istina – koriste se i danas u tekstovima, koje se pišu na crkveno-slavenskom jeziku, koji izgleda programer ne zna pročitati. Tvrdi još da od sv. Braće nije ostalo ništa ali ne kaže što je ostalo od sv. Jeronima, a pisano je glagoljicom.

Pa kršćanstvo se širilo od Ilira prema ostalima!!! Sv. Pavao kad je pisao svoju poslanicu Solunjanima možda je mislio da je Solun na Iliriku ili je mislio da su Solunjani Iliri.

Znamo da je Novi Zavjet u originalu na grčkom, ali programer izgleda jedini na svijetu zna da je to zapravo grčki prijevod s originalnog ilirskog jezika pisan glagoljicom!?

Ma sve je to daleko i preko ruba znanosti!

OPROSTI IM GOSPODINE, JER NE ZNAJU ŠTO ČINE

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Bilješke:

[1] „Platon mi je prijatelj, ali istina mi je draža.”

[2] Jeronim, sv. – Hrvatska enciklopedija

[3] https://ilirikon.wordpress.com/2020/09/02/ilirski-jezik-lingua-illyrica-mirko-vidovic/

[4] Волжка България

[5] Volshka_Bulgariya.png (3830×2814)

[6] https://www.krugosvet.ru/enc/istoriya/TROTSKI_LEV_DAVIDOVICH.html

[7] Троцки – хладнокръвен, надменен, гениален – DW – 9.07.2012

[8] Lav Trocki – Wikipedija