GOSPODINE OČUVAJ NAS OD SITNE GAMADI

U staljinovoj biografiji, na 577. starnici, autor Isaac Deutscher o Titi i njegovoj družini kaže :

“Vidjeli smo s kakvim žarom su jugoslavenski predstavnici podupirali inauguralno zasjedanje Kominforme bezrezervno podupirući najnovije Staljinove i Ždanove političke zaokrete. Nije uobće čudo da su Tito i njegovi drugovi do 1948. smatrani najdogmatskijim i najfanatičnijim od svih staljinista. Ova ‘čast’ utemeljena je na njihovom rekordu. Nije bilo baš radi ničega da je Tito bio promoviran na vodstvo njegove partije dok je boravio u Moskvi za vrieme velikih čistki.....”. 

Iako Deutscher ovdje točno navodi ekremni boljševizam Tite i njegovih partizana on kao stranac i ‘zapadnjak’ nije bio u stanju shvatiti da seTito i njegovi dželati ni poslije 1948. nisu ni malo promijenili. Zapadni političari to nisu mogli, niti htjeli, shvatiti jer njima je bilo važno da se Tito, kad mu je došlo gusto, usudio ‘posvaditi’ sa Staljinom, jer je znao da će ga Amerika, Engleska i Francuska zaštititi, ne radi toga što ga vole, nego radi svojih interesa. Njih uobće nije smetalo krvološtvo ‘šumskoga maršala’  i njegovih crvenih vampira jer žrtve nisu bili njihovi državljani. 

Takva politika Zapadnih saveznika trajala je sve do nestanka prividne transformacije Sovjetskog Saveza i njegovih boljševičkih satelita u kojima je na prvom mjestu bila Jugoslavija.  Nu stvarnost je da se politika tih zapadnih ‘demokratskih’  i istočnih boljševičkih prividno opoznih strana do danas uopće nije promijenila.  Što se je promijenilo kod jedne i druge jest njihov modus operandi.                   

Glavni cilj jedne i druge strane bio je, i jest, podpuna kontrola i gospodstvo nad čitavim svijetom - nad njegovim prirodnim dobrima, svim  tkzv. man made  proizvodima i, napose, nad cijelim pučanstvom.                                                                                                                        

Prema Hegelovoj teoriji sve na ovome svijetu utemeljeno je na osnovici neprestane borbe između pozitivnoga  i negativnoga. Prema toj teoriji najprije nastane ono pozitivno, koje će kroz vrieme u sebi stvoriti ono negativno, što će prouzročiti međusobnu borbu do uništenja jednog ili drugog, poslije čega dolazi stanje nekakvog zatišja, pa opet ponovno borba.                                                     

Taj neprestani proces bezkonačno se nastavlja tako što, kako reče Hegel,  najprije dolazi teza  (akcija), onda antiteza (reakcija), pa sinteza (neakcija), pa opet akcija - i tako  u bezkonačnost.                    

Na temelju te  borbe između pozitivnoga  i negativnoga  kapitalizam se smatra pozitivnim a komunizam negativnim.  Istina je pak da ni jedan ni drugi ljudskome društvu ne donose ništa pozitivnog, jer ni ova ‘pozitivna’  strana nije previše pozitivna, a obje idu za istim ciljem.                                                            

Razlika je samo u tome što su se do tobožnjeg konca ‘hladnoga rata” 1991. svaka od njih zasebno borila za dominaciju svijeta, a sada su pod plaštem globalizma ujedinjene u jedan svijetski kapitalističko-komunistički tabor koji stremi za globalnom dominacijom u kojoj će vladati mala grupica njihovih najbogatijig, crnih i crvenih oligarha.                                                                         

Najbistrije ogledalo i pravi mikrokozm takvog  komunističko-kapitalističkog tandema jest današnja Hrvatska. U njoj nesmetano vedri i oblači mala dobro organizirana i od stranih antihrvatskih kapitalističkih i komunističkih lobija dobro podmazana  grupa neoboljševika udružena s grupom najgorih gangstera,  kradljivaca i lopova svih vrsta, čiji novac financira njihove izborne kampanje,                                                                                        

Nu vratimo se na Hegelovu teoriju.  Ako tu teoriju primjenimo na ono što se u Hrvatskoj događa od 1990. do danas, dolazimo do slijedećeg zaključka.  

Pobjedom ondašnje Hrvatske demokratske zajednice na izborima 1990. godine, te konačnom pobjedom Hrvatskih oružanih snaga nad srbijanskim okupatorom i njegovim eksponentima u Hrvatskoj, došlo je do akcije pozitivnoga, jer je pozitivna, nacionalna strana stupila u akciju i porazila onu negativnu velikosrbsku okupatorsku i domaću boljševičku. Ili, tako to je to onda izgledalo.                                                                                                  

Nažalost, u onom  domoljubnom zanosu, u onoj euforiji koja je nastala poslije oslobođenja od jugoboljševičke vladavine, mnogi ondašnji hrvatski političari na čelu s dr  Tuđmanom nisu obraćali dosta pozornosti na probleme s ratnim profiterma, kriminalcima ( iz domovine i dijaspore) koji su u sprezi s komunističkim “biznismenima”  svu vodu ondašnjeg ad hoc pripremljenog plana za privatizaciju državnog  (do tada  komunističkog) vlasništva,  odmah usmjerili na svoj mlin i započeli sustavnu, do sada neviđenu, krađu svega što je bilo vrijedno u Hrvatskoj. 

Nije se također obraćala pozornost ni na “lojalne Srbe”, to jest onu pravu velikosrbsku petu kolonu vođenu raznim Đukićima, Pupovcima, Hinićima, Uzelcima i drugima.    Nu najveća grješka bila je ta što se nije pod strogu kontrolu stavilo poznate boljševike poput raznih Račana, Manolića, Boljkovca, Mesića, Pusića, Fumića i mnogih drugih, koji su sve to vrieme u potaji planirali svoj comeback, u čemu su 2000. i uspjeli.                               

Razumije se da su se neki od ovih, kako bi izbjegli sud za zločine koje su za vrieme njihove boljševičke strahovlade počinili nad hrvatskim narodom, privremeno uključili u borbu protiv okupatora ( s kojim su potajno i dalje bili u savezu ), pa se je mislilo da su se ipak promijenili.                               

Nu nije dugo trebalo čekati da bi u dogovoru sa svojim starim drugovima iz UDBe i Subnora pokušali izvršiti državni udar s namjerom da ponovno preuzmu vlast, uklone (!) Tuđmana i sve one koji nisu bili ‘njihovi’.   

Da, istog onog Tuđmana koji ih je, ‘radi sloge među narodom’,  zaštitio od dobro zaslužene kazne koja ih je trebala stići za gnusna zlodjela koja su počinili nad hrvatskim narodom.  

Poslije pokušaja puča učinjena je još veća pogrješka.  Ako se vjerovalo da, zbog pripreme za konačni obračun sa srbskim agresorom, obračun s njima mogao biti štetan, onda ih je poslie završetka Oluje trebalo likvidirati.  Da se je tako postupilo njihova boljševička pozadina i podzemlje bila bi obezglavljena i nikada više nebi uspjeli doći na vlast. 

Ali, dogodilo se što se dogodilo.  A ono što se je dogodilo, dogodilo se njprije za to što su odmah poslije Tuđmanove smrti na površinu u ondašnjoj vladajućoj stranki kojoj je on bio na čelu izplivali pritajeni crveni  udbaški operativci koje je još prije početka odpora srbokomunističkoj i vekikosrbskoj agresiji KOS ubacio u tu stranku .

Jedni su se vratili natrag u Račanovu  Partiju, a drugi, ne želeći se odreći pozicija kojih su se dočepali, ostadoše i dalje u HDZ-u - i na svojim pozicijama -  sve do izbora 2000., kad Vladu i Predsjedništvo preuzimlju Račanovi partijaši.  Pozitivnu akciju sada je pobjedila negativna reakcija. Poslije nekoliko godina opet na vlast dolazi, sada “rekonstruirana” Hrvatska demokratska zajednica popunjena istim onakvim crvenim izdajnicima i lopovima kao što su bili i oni Račanovi. U stvari ništa se nije promijenilo.  Dogodilo se ono što kaže ona bosanska - sjašio Kurta, uzjašio Murta.                               

Tu se više nije radilo o borbi između pozitivnog i negativnog. To je bila borba za vlast  između dva negativa.  Pa recimo da je dobro da dva negativa pokušavaju uništiti jedan drugoga, ali problem je u tome što oni jedan drugoga ne mogu uništiti, jer se paralelno bore za iste ciljeve.  Zapravo oni se uopće ne bore jedan protiv drugoga.  Oba se bore protiv onoga pozitivnog.  Oni su po svemu jednaki, pa kako stara poslovica kaže - vrag vragu ne kopa oči.                                                                                   

Izborne kampanje jednih i drugih financirali su i financiraju njihovi ortaci, instant-tajkuni, kriminalci koji su se obogatili velekrađom hrvatske narodne imovine. Jedni i drugi  pajdaše i koaliraju s četnicima i podpuno su složni i jednako aktivni u progonu najboljih hrvatskih branitelja koji su svojom krvlju i svojim životima  oslobađali svoj narod od agresora. 

I jedni i drugi milijunima kuna iz državnog proračuna financiraju otvoreno antihrvatske velikosrbske ekponente u Hrvatskoj i zajedno s njima gaze i pljuju po svemu što je časno i plemenito u našem narodu. Oni su za hrvatski narod jednako negativni jer su mu zajedno orobili njegovu imovinu, osramotili domovinu, pronevjerili povjerenje, pogazili dostojanstvo, oskvrnuli svetinje i uništili mu budućnost.                                                                   

A zašto je do toga došlo ?  Zašto su oni uspjeli doći na vlast u državi koju su izdali i uništili, državi u kojoj zbog svoje izdaje i svojih zločina mnogi od njih kao kriminalci ne bi  smjeli biti na slobodi?      

Odgovor na ta pitanja je jasan i jednostavan. To se je dogodilo za to što poslije odcjepljenja od Jugoslavije i sloma  boljševičkog jednopartijskog sustava i konačne pobjede 1995. g. u Hrvatskoj nije došlo do tranzicije barem na neku vrstu normalnog višestranačkog sustava.                                          

Što se dogodilo u Hrvatskoj nije se dogodilo ni u jednoj od zemalja u kojima je do 1990. vladao boljševički sustav.                                                                                                              

U Hrvatskoj, državi od oko4 milijuna stanovnika, u političkom smislu, dogodio se pravi egzodus rakove djece. Svak kome se prohtjelo vukao je na svoju stranu.  Svaki novi politikant bio je ‘pametniji’ i ‘hrvatskiji’ od onoga drugoga.   Komu god je palo na pamet osnovao je svoju strančicu tako da danas u toj našoj mini-državici postoji više od 120 smiješnih političkih stranaka i strančica.                          

Tu je također jedinstveni fenomen koji ne postoji u ni jednoj drugoj državi na svijetu.  Tu se za vlast, uz otvoreno antihrvatske komunističke projugoslavenske , natječu i otvoreno velikosrbske grupe na čelu s četničkim huljama eksponentima Garašaninove Velike Srbije.  U tobožnjem Hrvatskom Saboru uz ove, hrvatskim narodnim novcem dobro plaćene jugokomunističke i četničke predstavnike sjede i pljuju svoj antihrvatski otrov drugi tobožnji predstavnici “manjina”, koje nitko nije birao, kao napr. onaj srbijanski Ciganin Kajtazi i Jugotalijan Furio Radin.  Prvo pitanje koje se svaki Hrvat treba upitati jest tko je tome srbijanskom Ciganinu, rođenom na Kosovu, dao hrvatsko državljanstvo?  

Ovo je većinu hrvatskoga pučanstva odguralo u ono Hegelovo treće stanje - stanje političke letargije, nehaja i kompletne stagnacije. To je glavni uzrok onoj - ‘Neću ići na izbore, jer nemam za koga glasati. Svi su jednaki’ itd.  Tako su se Račan, Mesić, Josipović, Milanović i svi njma slični Hrvatsku uspjeli domoći vlasti, jer ih je, kako rekoše, ‘narod izabrao na slobodnim izborima’.

E, jadni moj narode, ovi zlotvori doveli su tvoju domovinu na rub ponora iz kojega se , ako im dozvoliš da ti i dalje vladaju, nikad više nećeš izvući. Obtužbama i progonima najboljih među braniteljima  tvoga suvereniteta, tvoje časti i tvoje slobode oduzeli su ti i pravo na nacionalni ponos čast i dostojanstvo koje si njihovom borbom i žrtvom bio postigao.

Tvoj čovjek više nema pravo biti ponosan Hrvat kao što je bio do njihovoga dolazka na vlast Uveli su te u “Europu” u kojoj  nećeš biti Hrvat nego neka vrsta generičnog Europejca koji se mora klanjati tuđim “svetinjama”.  Vode te tamo gdje ćeš kao mala ribica nestati u nezasitnoj utrobi velike globalističke ribetine

Kao nekad njihovim očevima, starim udbašima, za vrieme postojanja njihove Jugoslavije i  novim udbašima , njihovim sinovima i unucima, njima veliku opasnost predstavljaju hrvatski aktivisti iz dijaspore.  Njih se na svaki način mora neutralizirati.

Zato od svoga dolazka na vlast oni, oduzimanjem prava na glas u izborima i na sve druge moguće načine pokušavaju izolirati i obezpraviti Hrvate koji žive izvan Hrvatske.   Ali ne sve!   To se ne odnosi na one podobne poput onih koji su Josipoviću, Milanoviću i drugim izrodima pripremali svečane prijeme u crkvenim dvoranama koje smo mi svojim trudom i svojim teško zarađenim novcem izgradili. Kad aim ni time ne uspjeva ušutkati one koji se ne daju tako lako ušutkati, onda rabe onaj stari dobro izprobani udbaški sustav postavljanja svojih  istomišljenika, sljedbenika i suradnika u sve sredine gdje živi veći broj Hrvata.

Nu danas su u svijetu malo drukčije prilike od onih za vrieme postojanja njihove lepe Jugoslavije pa se ne mogu rabiti stare metode obračunavanja s “neprijateljskom emigracijom”.

Ne može se baš tako lako, kao nekada, u strane zemlje slati naoružane udbaše s zadatkom da likvidiraju hrvatske domoljube koji su opasni za njihov režim.

“Under democracy one party always devotes its chief energies to trying to prove that the other party is unfit to rule  - and both commonly succed, and are right.”
(Pod demokracijom jedna stranka uvijek posvećuje svoje glavne energije u pokušaje da dokaže da je druga stranka nije sposobna vladati - i obe uglavnom uspiju i obe su u pravu.)  H. L. Mencken 

Kada samo na tren pogledamo na ovo što se danas događa u Hrvatskoj svaki imalo zdrav čovjek mora upitati kako se to moglo dogoditi?  Kako su oni koji su takorekuć goloruki ili naoružani primitivnim oružjem  u neravnopravnoj borbi potukli JNA, najmodernijim oružjem opremljenog jugokomunističkog behemota, mogli dozvoliti da posli toga na vlast u državi, čije oslobođenje je plaćeno njihovom krvlju i životima njihovih hrabrih suboraca, sjedne na vlast ova sitna jugokomunistička gamad.

Ma zaboravimo mi na onu šačicu pobunjenih četnika, vlaških odrpanaca jer svatko tko nije podpuno glup zna da bez velikosrbske JNA njihove “sao krajine” ne bi obstale ni tjedan dana - što se 1995. dokazalo operacijom Oluja.

Kako se moglo dogoditi da se narodu koji je podnio toliko muka pod jednim od najtotalitarnijih, najokrutnijih sustava na svijetu, koji je u mnogočemu bio puno gori od onog davnog robovlasničkog, bez ijednog izpaljenog naboja, na mučki način ponovno na grbaču zajaše gamad mizernih potomak onih protiv kojih se gotovo goloruk ustao i na koncu ih do nogu ptukao?

Golemi dio krivnje je u onome što su na početku agresije na Hrvatsku zaključili Franjo Tuđman i njegovi ondašnji najbliži “suradnici”, kada je zaključeno da se bez starih iskusnih “stručnjaka” (udbaša) ne može stvoriti sposobna vlada, policija, ni bilo koja druga važna ustanova, naročito diplomacija i sudstvo, jer da novi nacionalni kadrovi, bez obzira na to što su mnogi od njih u svakom pogledu bili daleko sposobniji od partizanskih udbaških zločinaca, nisu imali dovoljno sposobnosti, ni izkustva za visoke i odgovorne službe.

Tako su na gotovo svim važnijim pozicijama u policiji, obavještajnim, protuobavještajnim službama, legislaturi, sudstvu, zakonodavstvu i svim drugim forumima državne uprave ostali isti oni koji su na njima zatečeni poslie slobodnih demokratskih izbora 1990. godine.

I dok je Tuđman navodno sve činio kako bi u jedan hrvatski nacionalni tabor integrirao čitav hrvatski narod, njegovi “suradnici”: Mesić, Manolić, Boljkovac i drugi, sve što su činili činili su s ciljem da, ako već njihova komunistička Jugoslavija mora nestati  Hrvatska ne postane demokratska stabilna nacionalna zajednica. 

Među “ bivšim hrvatskim” komunistima postojale su dvije grupe,  ona malobrojnija čiji su ljudi u sebi imali koliko toliko hrvatskoga nacionalnog osjećaja i ona velika, sastavljena od okorjelih jugokomunista, koji su se uključili u prividnu suradnju s jer su znali da i njima kao “rvatskim “ komunistima neće biti života u Miloševićevoj Veliko Srbiji.

Ovi prvi kao što su bili Franjo Tuđman i Janko Bobetko i nekolicina drugih, u kojima je, uza sve njihove nekadašnje ideološke zablude i stranputice koliko toliko kucalo bilo hrvatske nacionalne svijesti, bili su na koncu kadri prekoračiti preko svojih komunističkih sjena i razkrstiti s svojom antinacionalnom prošlošću. Iako su prije toga bili na najvišim pozicijama jugokomunističkih partizana i (velikosrbske) JNA, oni su, iako kasno, koliko toliko osjetili bilo svoga naroda i imali dovoljno moralne i intelektualne snage da uvide pogrieške svoje prošlosti. 

Oni su, makar i u poznim godinama, shvatili da su jugoslavenstvo i komunizam najveće prijetnje za biološki obstanak hrvatskoga naroda, ali se, sudeći prema njihovim vlastitim izjavama, nikako nisu mogli otresti svoga “antifašizma”. 

Tuđman se opravdavao da je inzistirao da se u preambuli ustava spomene i nekakav “hrvatski antifašizam” jer da nas bez toga strani svijet ne bi priznao, iako je vrlo dobro znao da nitko iz toga stranoga svijeta nije kao uslov za priznanje spomenuo nikakav antifašizam i da je “strani svijet” počeo Hrvatsku priznavati tek kada je njemački ministar vanjskih poslova H. D. Gensher zaprietio da će ju Njemačka ako biude potrebno sama, jednostrano  priznati.

A Janko Bobetko u svojoj knjzi “Sve Moje Bitke”, u kojoj opisuje njegove hvale vrijedne planove, podhvate i zasluge u Domovinskom oslobodilačkom ratu, nije mogao izbjeći da na koncu spomene i svoj “antifašizam” za vrieme 2. svj. rata.

A što je zapravo taj toliko prežvakani antifašizam, tko ga je izmislio i protiv koga je usmjeren?

Antifaschistische Aktion (Antifašistička Akcija) - danas  poznata pod raznim imenima kao: skraćenica “Antifa”, “Savez antifašista”,  “Antifašistička liga” i raznim drugim nazivima, bila je teroristička staljinistička komunistička organizacija koju je kao svoje najradikalnije krilo osnovala Njemačka komunistička partija 1932. godine. Te godine ona je na  izborima u Njemačkoj nastupila kao “Ujedinjeni crveni front” na čijem čelu su bili tvrdi staljinisti Clara Zetkin i Ernst Thälmann. Komunistička partija  Njemačke, čija grana je bio Ujedinjeni crveni front, fašizam je smatrala konačnom fazom kapitalizma a ne nekom specifičnom ideologijom, sustavom, pokretom ili grupom.

Tako je taj fašizam, koji nije imao nikakve veze s fašizmom, političkom ideologijom koja je u to vrieme vladala u Italiji, kao anatema svega marksističko-komunističkog, kao etiketa svega zla prilijepljen svim grupama i pojedincima koji se nisu slagali s njihovom doktrinom pa je Thälman čak i crvene socijaldemokrate proglasio “socijalnim fašistima”.

Stoga,  je li uobće potrebno ikome ponavljati da ti današnji “antifašisti” u Hrvatskoj nisu ništa drugo nego zagriženi neoboljševički teroristi, koji ništa iz njihovoga bivšega zločinačkog sustava nisu zaboravili a ništa iz novoga demokratkog naučili. Za njih bilo kakva Hrvatska, koja nije integralni dio bilo kakvog oblika jugokomunističke tvorevine, predstavlja direktnu suprotnost njihovim uvjerenjima i smrtnu opasnost za njihov obstanak. Zato se ne treba čuditi zašto oni toliko vrište na sve što je opozno njihovom “antifašizmu”.

Jedan od odgovora na pitanje kako je ova komunistička gamad opet uspjela uzurpirati vlast u Hrvatskoj je što hrvatskim braniteljima nije bilo dozvoljeno da se obračunaju s jugokomunističkim zločincima.  Zašto se to dogodilo i tko je za to odgovoran? “Obraćeni” bivši partizanski oficiri i udbaši, sami branitelji, strane sile poput Engleske, Francuske, Amerike i drugih, ili i jedni i drugi? To je pitanje na koje su naši velik generali i svi koji su se zaovu Hrvatsku borili, našim mladim naraštajima dužni dati odgovor.

A još puno važnije pitanje na koje su naši slavni generali dužni odgovoriti je - kako ste mogli dozvoliti da poslie onako sjajne pobjede nad četnicima i jugokomunističkim kolosom mogli dozvoliti da na vlast u Hrvatskoj dođu ostatci onih protiv kojih ste se četiri godine junački borili i na koncu ih do nogu potukli.

Kako ste dok ste uza se imali onu pobjedničku vojsku, umjesto da ga priekim putem pošaljete u “veselo lovište”,  mogli dozvoliti da za predsjednika države koju ste vi oslobodili dođe komunistički kreten, kradljivac i veleizdajnik Mesić?  Umjesto da ga pošaljete na jugokomunistički ahiret vi mu pišete onu smiješnu peticiju i, kao pravi komunistički “demokrata” on vas najprije “ekspresno” demobilizira a onda sustavno progoni. Kako ste mogli dozvoliti da vam i poslie njega za predsjednike i “glavne zapovjednike Hrvatskih oružanih snaga” postavljaju cmizdrave komunističke isprdke poput Ive Josipovića i ratne dezertere poput Zorana Milanolića?

Je li razlog za to vaše bizarno ponašanje bio što ste poslie Tuđmanove smrti ostali podpuno obezglavljeni ili je to po vašem shvaćanju bio nekakav vaš model demokracije?

Ali evo, kada sam prije par dana na nekim portalima “hrvatskih” mainstream medija pročitao kako se u  nekom poznatom hercegovačkom restoranu “Kod Cige” na putu između Širokog Brijega i Mostara s Markom Perkovićem Thompsonom našao i “proslavljeni hrvatski general i veliki prijatelj Zorana Milanovića, Ante Gotovina”, shvatio sam da su ova moja pitanja suvišna i uzaludna.

Napominju da se u tome restoranu često sastaju Dragan Čović i Mikorad Dodik (vjerojatno da se dogovore kako u spomenik sedamsto tisuća Srba koji su pobijeni u Jasenvcu ugraditi lonce u kojima su ustaše od njih kuhale sapun, nap. a. ). 

Čast iznimkama, ali kada god govorimo o našim slavnim generalima trebamo se prisjetiti i one njihove šutnje za vrieme onoga sramotnog tretmana pripadnika HOS-a za vrieme proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Kninu. HOSovaca koji su im bili dobri kada su ih dok se vodio krvavi rat slali na najopasnija mjesta bojišnice, kao napr. u Škabrnju.

Također se trebamo prisjetiti onih naših slavnih generala koji su 2022. podpisali molbu kojom toga istog dezertera Milanovića mole da pomiluje Perkovića i Mustača, udbaške ubojice koji su nas u progonili nas u emigraciji i ubili desetke hrvatskih domoljuba.

Nijedan od podpisnika “molbe” nije do sada progovorio ni jednu rieč protiv jugoantifašističkih pokušaja zabrane pozdrava pod kojim su najhrabriji među hrabrim braniteljima oslobađali i ginuli za ovu Hrvatsku, niti zabrane  poviesenoga grba i zastave, simbola pod kojima su 1990. održani prvi izbori za slobodnu i demokratsku Hrvatsku.

Simbola pod kojima su se kroz našu burnu povijest borile i umirale generacije najboljih hrvatskih sinova i kćeri. Simbola za koje Eugen Kvaternik 1868. u poviesnopravnoj razpravi “Iztočno pitanje i Hrvati” kaže:

“Stieg hrvatski, znajte da je svet i posvetjen. Koji pod njim vojuju gledaju kroz poviest, što je naš narod bio, koja su mu prava, svojina i narodnost.  Mi na temelju poviesti, to jest istine, nastojimo izposlovati našemu narodu ono što mu drugi gledaju proti poviesti, to jest na temelju neistine, oteti…”

Pod tim posvećenim stiegom borile su se i umirale hrvatske ustaše i svi drugi pripadnici Hrvatskih Obrambenih Snaga, koje neokomunistička bagra u Hrvatskoj svim silama pokušava ocrniti.

A pod čijim stiegom su se borili vaši očevi i djedovi?  Čiji stieg vi i danas u potaji ljubite? - pitam tu mizernu boljševičku kopilad.                                

Nu znaju oni vrlo dobro, a trebali bi znati i svi vi hrvatski branitelji, koji na svaki njihov jurš vičete “nismo mi ustaše”, da  nikada u dugoj poviesti hrvatskog naroda nije postojao jedan  pokret koji je više napadan, osuđivan, kritiziran i demoniziran, a da je u isto vrieme bio više obljubljen i imao više fanatičnih pristaša i odigrao veću ulogu u oslobođenju jednog naroda izpod tiranije okupatora i obnovi države za kojom su kroz duga stoljeća žudila sva njegova pokoljenja, kao hrvatski  Ustaški Pokret.

Danas smo svjedoci sve žešćih i sve učestalijih, vrištanja domaćih izdajnika neoboljševika alias antifašista, posebno nakaradnih jugokomunističkih drolja poput raznih Oreškovićka, Benčićka, Kekinica, Taritaška i drugih nakaza na sve što ih podsjeća na taj Pokret.

Nu one su toliko glupe da nisu kadre shvatiti da ako se ta njihova vrištanja i naricanja  uzmu kao mjerilo značaja i životne snage ustaštva onda Ustaški pokret  i 97 godina poslie svoga osnutka ne samo da nije izgubio ništa od svoga značaja i svoje vitalnosti, nego se, prolazeći kroz poviesni žrvanj borbe i mučeništva pomlađuje i obnavlja u istovjetnosti sudbine svoga hrvatskog naroda.

Ako je mjerilo vitalnosti, dubine i snage jednoga  revolucionarnoga pokreta privrženost, fanatizam i dragovoljne mučeničke žrtve s jedne  i bjesomučna mržnja i strah svih neprijatelja hrvatskoga naroda naprama tome Pokretu s druge strane, onda, po tim zakonima Ustaški Pokret nije bio samo jedan radikalni pokret za oslobođenje hrvatskog naroda izpod velikosrbske tiranije ili obična obrambena reakcija  na nepodnosive torture tuđinske tiranije, nego je to bilo nešto dublje, nešto sveobuhvatnije, ono što prodire u temelje duhovne i biološke egzistencije jednog naroda.
Drugim riečima, Ustaški pokret je suvremeno ogledalo sudbine čitavoga hrvatskog naroda.

Hrvatski narod je osjetio da, niti stranački despotizam balkansko-orientalnog izdanja, a još manje ideološka izključivost marksizma, ne odgovaraju duhovnoj tradiciji i demokratskom mentalitetu hrvatskog naroda.

U Ustaškom pokretu hrvatski je narod dobio sintezu svojoj demokraciji s naglaskom da hrvatski osjećaj demokracije proiztiče iz sdružene ravnopravnosti svih članova hrvatske narodne obitelji. Prema tome, hrvatska demokracija mora biti gospodarska, društvena i kulturna ravnoteža svih hrvatskih staleža.    Umjesto toga hrvatski je narod danas žrtva klasičnog sindikalizma i stranačkog nadjačavanja ideološke igre i natjecanja između anacionalnih neokomunističkih, alias “antifašističkih” Partija.

U svojoj većini, Ustaški pokret proiztekao je iz najširih slojeva hrvatskog puka sviestan da se hrvatski državotvorni i oslobodilački realizam mora temeljiti na hrvatskoj nacionalnoj integralnosti koja je proiztekla iz nužde, patnja, želja i borbenosti toga puka, sintetiziranog u uvjerenju da je samo neštedljivi ulog krvi u obćem oslobodilačkom ustanku, pa makar i golim šakama, jedini put koji može dovesti hrvatski narod do slobode.

Kao uputa našim mladim naraštajima, hrvatskim braniteljima i svima koji neznaju kako se trebaju obračunati jugokomunističkim nakazama koje iz dana u dan u saborskim klupama dreče o “fašizaciji i ustašizaciji”” Hrvatske može poslužiti ovaj primjer:

“ Jednog kišovitog posliepodneva izpred jedne trgovine u New Yorku grupa “antifašističkih” aktivista protestira i prolaznicima dijeli letke o “zločinima” koje je Amerika počinila. Ja sam uljudno odbio uzeti njihov letak. Iza mene je išla jedna starica kojoj priđe jedna oko 20 godina stara “antifa”, ponudi joj letak koji startica, kao i ja, odbija uzeti. Mlada antifa  nježno stavi ruku starici na rame i upita: “Zar vi ne žalite za djecom Iraka?”

Starica je oštro pogleda i povišenim glasom odgovori: “Slatka, moj otac je u 2. svjetkom ratu poginuo u Francuskoj, moj muž u Koreji, a sin u Vietnamu.

Sva tri su poginula za to da bi pokvarene, drogirane, naivne, ignorantne i glupe drolje kao što si ti imale pravo danas ovdje stajati i blatiti našu zemlju. I, ako me još jednom takneš zabit ću ti u guzicu ovaj moj kišbran - i ovoriti ga!!! “

Samo tim jugokomunističkim antifama  stražnjice mjesto kišobrana treba zabiti glogov kolac.

Kada god čujem kako se oni koji su se, kao i oni 1941., 1991. ustali u obranu svoga naroda brane, “nismo mi ustaše”, sjetim se poslovice  - Lord, save us from tiny gnats, we’ll take care of elephants ourselves.
(Gospodine, sačuvaj nas sitne gamadi, a sa slonovima ćemo se sami obračunati.).

Prije 30 godina znali ste kako obračunati s velikosrbskim i jugokomunističkim slonovima, a eto danas ne znate kako se obračunati s njihovom sitnom gamadi. 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen