TKO JE BIO IVO FRANK

TKO JE BIO IVO FRANK?

U POVODU PRIJENOSA NJEGOVIH POSMRTNIH OSTATAKA IZ BUDIMPEŠTE NA MIROGOJ

Piše: Dr. sc. Stjepan MATKOVIĆ

Nakon dugogodišnjeg zalaganja gospodina Petra Huisze iz Beča, i uz potporu triju domovinskih organizacija, ispunjena je želja jednog već u javnoj memoriji gotovo posve zaboravljenoga saborskog zastupnika pravaškog usmjerenja, da njegovi posmrtni ostatci budu položeni u rodnome gradu. Stjecajem političkih okolnosti moralo je proći nešto manje od sedamdeset godina da dr. Ivo Frank, zajedno sa svojom suprugom Aglajom, bude 2. lipnja ove godine dostojno pokopan u grobnicu obitelji Frank na Mirogoju.

Obitelj Frank odigrala je važnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Rijetko je koja obitelj ulagala toliko energije i strasti u političku borbu, a da pri tome njezini članovi nisu doživjeli gotovo nikakvu zadovoljštinu, dapače postali su u pretežitom dijelu literature negativnim simbolom i uvriježenim znakom za političku destruktivnost. Pojam "frankovci" standardno je obilježavao "ekstremističku" i "reakcionarnu" struju hrvatske politike, a nije se ustezalo i od najgore ocjene o "izdajnicima" u službi tuđinaca. Često puta se spominjalo i strano podrijetlo Frankovih kao izvorište njihova "nerazumijevanja" domaćih prilika, osobito hrvatsko-srpskih odnosa. Dugotrajnost takvih predodžbi imala je oslonca isključivo u političkim prilikama. Jednostavno rečeno, dosljedna, neprikrivena i ustrajna borba Frankove obitelji i njezinih sljedbenika protiv državnog saveza sa Srbijom, nije bila uklopiva u jugoslavensku priču 20. stoljeća.

Unatoč njihovoj neprijepornoj važnosti za razumijevanje političkih odnosa vremena u kojemu su živjeli, napose na području stranačko-saborskog djelovanja, ali i mnogih drugih oblika javnoga života, odbačeni su od strane pobjednika na "smetlište povijesti". Da je riječ o iskrivljenom pristupu, najbolje pokazuje podsjećanje na gledište jednog od njihovih revnih protivnika koje je dobar, ali ujedno i rijedak pokazatelj iskrenosti i svjedočanstvo političkog poštenja. Naime, nekolikog godina nakon Prvoga svjetskog rata i osnivanja prve jugoslavenske države, kad su se stekla prva iskustva o načinu života pod vlašću dinastije Karađorđević, neki su od najstrožih kritičara "frankovaca" ipak priznali da je bila riječ o skupini političara koji su poistovjećivali svoje političke ciljeve s interesima naroda, a samim time nisu mogli biti promatrani kao "izdajnička" stranka. Prvak hrvatskih Srba Svetozar Pribićević zapisao je: "Moram međutim priznati povijesnu istinu da ekstremni dio Stranke prava nije vodio takvu politiku zbog toga što se prodao Beču, kao što su im predbacivali, ili stoga što su njezine vođe očekivale za sebe osobnu korist u budućnosti - jednostavno su smatrali da takvu politiku nalažu interesi hrvatskog naroda." Frankovi su se pojavili u vremenu kad se nije dovoljno jasno kristalizirao način rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja i kad se činilo da je Hrvatska trajno razjedinjena u mreži dualistički podjeljene Austro-Ugarske. Dr. Josip Frank (1844.-1911.), pater familias i Ivin otac, nastupio je kao zagrebački odvjetnik u političku arenu tijekom 1870-ih godina, da bi postao u sljedećem desetljeću neovisni saborski zastupnik kojega je pratio glas jednog od najvrsnijih poznavatelja složenih ugarsko-hrvatskih financijskih odnosa nagodbenog razdoblja. U posrnulu Stranku prava ušao je 1890., pokazavši vrlo brzo izrazitu nadarenost za njezinim organizacijskim oživljavanjem. Međutim, njegov brzi uspon nije se mnogima svidio. Sukobi različitih ambicija, ali i razmimoilaženja o načinu vođenja politike unutar stranke, doveli su pet godina kasnije do raskola u kojemu su Frank, visokonakladni pisac Eugen Kumičić i nećak "oca domovine" Mile Starčević izišli iz matice stranke te pokrenuli Čistu stranku prava. Novu stranku je otvoreno podržao i dr. Ante Starčević, dajući joj na taj način pravo pozivanja na starčevićansku tradiciju, što je bila velika prednost u političkom nadmetanju s drugim pravaškim skupinama i u privlačenju simpatizera. Ta je stranka unatoč mnogim nepovoljnim okolnostima s vremenom izrasla u jednu od vodećih stranaka banske Hrvatske upravo Frankovim zaslugama. Najvidljiviji pokazatelj snage bili su broj osvojenih saborskih mandata, zavidna stranačka organizacija i rastući broj sljedbenika.

U zatvoru zbog spaljivanja madžarske zastave

Josip Frank je imao pet sinova, od kojih su dvojica ostvarili istaknute karijere u politici. Obojica su pokazali da "jabuka ne pada daleko od stabla". Stariji Vladimir (1873.-1916.) prvi je zakoračio stazama poznatoga oca. Njegovom putu pridružio se i Ivo (1877.-1939.), za kojega se može reći da je bio posljednji politički aktivni član obitelji, jedini koji je doživio prijelomni trenutak suvremene hrvatske prošlosti, raspad Austro-Ugarske i stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ivo Frank završio je 1895. Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a 1905. doktorirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Pravo vođenja odvjetničke kancelarije stekao je 1908. godine. Prema svjedočanstvu supruge Aglaje govorio je odlično njemački, engleski, francuski i talijanski, dok mađarski nikada nije u potpunosti savladao.

Političku inicijaciju obavio je u listopadu 1895. tijekom dolaska kralja i cara Franje Josipa I. u Zagreb, kada je sa skupinom srednjoškolaca i studenata zagrebačkog Sveučilišta sudjelovao u skidanju mađarskog stijega s prigodnog slavoluka na kolodvoru. Uslijedila je rasprava na Kraljevskome sudbenom stolu protiv svih sudionika demonstracija. Zajedno s bratom Vladimirom bio je osuđen na četiri mjeseca zatvora. Tom prigodom bio je osuđen i Aleksandar Horvat, student prava i budući najuži Ivin suradnik u vođenju Stranke prava nakon smrti Josipa Franka. Za vrijeme kraljeva dolaska u Zagreb demonstrirao je također ispred Srpske crkvene općine i pravoslavne crkve. Povod za demonstracije bilo je vješanje srpskog barjaka na zgradi Pravoslavne crkve, što je u dijelu pravaške mladeži shvaćeno kao otvorena provokacija, koja je potvrđivala čvrstu vezu između ozloglašenog režima bana Khuena i srpske politike u banskoj Hrvatskoj. Sljedeću javnu akciju izveo je dvije godine kasnije. Povod je bila javna kleveta Vjekoslava Fleišera, urednika suparničkog dnevnika Hrvatska Domovina, da je Josip Frank "rogonja". Na to je Frank mlađi, tada student prava, na ulici ćušnuo Fleišera. U protusrpskim demonstracijama puno širih razmjera sudjelovao je i u rujnu 1902. godine. Tada je Stjepan Radić, još uvijek sporedni političar na javnoj sceni, prozvao mladog Franka da je "skupljao čete, dotično, kako ih je on zvao, rulje; postavljao im predvodnike; davao naloge i primao izvješća o razbijanju i pljački srpskih dućana i stanova." Suprotno tome, Frank je zajedno s optuženim Schwabenitzom i Korenom odriješen krivnje, za razliku od 72 drugih osoba, uključujući Radića, koje su bile osuđene tijekom rujanskih događaja. Unatoč primjetno snažnoj nepodnošljivosti između prvaka seljačke stranke i Frankovih, ipak će se njihovi politički putovi približiti uoči Prvoga svjetskog rata i za vrijeme njega, kada su bili "saborski drugovi" čije su stranke bile zajedno u hrvatskome državnopravnom bloku, a znatno tanje spone će ih povezivati i neposredno nakon osnivanja Kraljevstva SHS u osudi novoga režima. Naposljetku, Frank je prozvan i zbog sudjelovanja u još jednim protusrpskim ispadima. Riječ je o događajima koji su bili posljedica Sarajevskog atentata, kad je ubojstvo prijestolonasljednika i njegove supruge izazvalo nemire uperene protiv Srba u raznim mjestima banske Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Frank je apostrofiran kao glavni začetnik zagrebačkih demonstracija. Tu je ocjenu prihvatio, tumačeći da je to bila "patriotska dužnost", ali nije prihvatio ocjenu da je bio intelektualni začetnik srpanjskih izgreda. Ogradio se od paljenja i pljačkanja trgovina u vlasništvu Srba, uz obrazloženje da su događaji bili pod nadzorom dok ih je vodila stranka, a kad se uključila policija, onda je do izražaja došla "bijesna svjetina", što je bio povod uvođenju prijekog suda u Zagrebu.

Osim sudjelovanja u demonstracijama, mladi Frank se počeo baviti i drugim uobičajnim oblicima političkih djelatnosti. Sve se redovitije nalazio uz oca koji je vrlo često održavao javne skupove radi promicanja stranačkih interesa. Tako je zabilježeno da su otac i sin zajedno nastupali na pučkim skupštinama tijekom nemira iz 1903. godine, poznatijih pod imenom Narodni pokret, kojima je uskoro zaključeno razdoblje krute Khuenove vladavine u banskoj Hrvatskoj.

Ivo Frank je dva puta uzastopce biran za saborskog zastupnika. Prvi put je neuspješno kandidirao 1906. u sisačkom kotaru. U hrvatski Sabor je ušao po prvi put 1911. godine i to izborom u kotaru Vojni Križ. Izbor je potvrdio i na sljedećim izborima dvije godine kasnije. Prije njega je u tom kotaru od 1887. do smrti bio uzastopce biran Josip Frank. Tijekom saborskog razdoblja 1913.-1918. bio je vrlo aktivan zastupnik. Usporedo je bio jedan od vodećih ljudi pravaške stranke, koja se nakratko ujedinila 1911., da bi dvije godine kasnije ponovno došlo do podjele na "frankovce" i "milinovce". Prevladavalo je mišljenje da je u tom razdoblju mlađi Frank zajedno s Aleksandrom Horvatom bio čelna osoba Hrvatske stranke prava, kako se službeno nazivala "frankovačka" skupina.

Neposredno nakon početka Prvoga svjetskog rata, u kolovozu 1914. je unovačen. Služio je vojsku u činu poručnika topništva, a sudjelovao je i u borbama na galicijskom bojištu protiv ruske vojske u sastavu druge baterije 6. poljsko-topničke pukovnije. Nakon obnove parlamentarnog života u Dvojnoj Monarhiji, ponovno se vratio u saborske klupe, gdje je ustrajno branio načela Hrvatske stranke prava prigodom rasprava o hrvatsko-ugarskoj financijskoj nagodbi, tumačenja hrvatskih interesa u Monarhiji i komunalnim problemima njegova izbornog kotara.

Protiv svakog oblika jugoslavenske zajednice

Ipak, u središtu njegovih saborskih istupa bilo je suzbijanje bilo kakvog vezivanja hrvatske sa srbijanskom politikom, a osobito je pobijao potrebu rušenja Habsburške Monarhije, jedinog jamstva da Hrvati "ne postanu žrtvom nezasitnih talijanskih aspiracija ili - što je isto takovo zlo - da se hrvatski narod ne bi utopio u moru velikog srpstva, koje je jednako jugoslavenstvu". Ivo Frank je držao da srpski političari iz redova Srpske samostalne stranke, vodeće stranke Srba u banskoj Hrvatskoj i članice Hrvatsko-srpske koalicije koja je imala saborsku većinu, bez ograda prate zov Beograda. Drugim riječima, slijede službenu politiku Kraljevine Srbije ("za srpsku samostalnu stranku mjerodavna je jedino politika Beograda") koja je u "dijametralnoj opreci" s hrvatskom politikom. Opreka je bila u tome, što je prema Franku, srbijanska politika "uzela cilj da anektira hrvatske zemlje", tako da za "hrvatski narod ne može ništa dobra izaći" iz suradnje s takvim saveznikom. Takav nastup sadržavao je još jednu težnju, osim one da se pokaže odnos prema srpskoj politici. Frank je glasno isticao da unutar Hrvatsko-srpske koalicije prevladava srpski dio, čime je bacio rukavicu u lice hrvatskom dijelu toga saveza, napose onome koji se pozivao na pravašku tradiciju, držeći da bi morao napustiti himbeno savezništvo, što bi značilo raspad Koalicije i preraspodjelu političke moći u hrvatskome političkom životu. Međutim, ti su pravaši ostali gluhi na te pozive i mnogi od njih preuzeli su vodeće uloge u utiranju puta prema čvrstom vezivanju uz Beograd (primjerice Ante Pavelić zubar, Grga Angjelinović, Mate Drinković, Živko Petričić i dr.). Karijere spomenutih pravaša upravo su napadno proturječne, jer su politički poniknuli u frankovačkom krugu, a kasnije su se prometnuli u političare sasvim drugoga kova, sa snažnim utjecajem u prilog jugofilstva tijekom prijelomnih trenutaka.

Još za vrijeme rata, polovicom 1918., zbog veza frankovačkih prvaka s visokim krugovima izvan banske Hrvatske, došlo je do optužbi iz redova Hrvatsko-srpske koalicije da se I. Frank, zajedno s A. Horvatom, zalagao 1915. za ukidanje ustavnog stanja i uvođenje vojnog komesarijata. Do te je afere došlo nakon policijske premetačine stana jednoga uglednog frankovačkog političara, a Frank i Horvat su tvrdili kako su njihovi potpisi na inkriminirajućim dokumentima bili krivotvoreni. Pojedini izvori doista upućuju na činjenice da su frankovački prvaci bili povezani s visokim vojnim krugovima. Te su veze imale korijene u ranijem razdoblju. Josip Frank je bio od prije u vrlo dobrim odnosima s generalom Moritzom von Auffenbergom (1852.-1928.) i zapovjednikom glavnog stožera, Conradom von Hötzendorfom (1852.-1925.). S potonjim su se navodno sastali tijekom srpnja 1914. u Zagrebu Ivo Frank i Aleksandar Horvat. Tom su prigodom raspravljali o mogućnosti uvođenja vojnog komesarijata. Dužnost komesara preuzeo bi jedan od austro-ugarskih generala, a najvažnija zadaća bila bi mu "suzbijanje sabotaže velikosrba na jugoistoku Monarhije." Radilo se o političkoj procjeni da bi se, uz pomoć visokih vojnih dužnosnika, u ratnoj situaciji moglo doći do ostvarenja dijela ciljeva Hrvatske stranke prava. Tu tvrdnju slijedi i zapis Ise Kršnjavija, što je zapravo iskaz nepouzdanog svjedoka iz unutarstranačkih redova, po kojemu: "Vjeruju (prvaci Stranke prava) da će postati sposobni za upravljanje; oduševljavaju se odlaskom trupa i svoje nade usmjeravaju u pravcu austrijskih generala. Potiorek, Conrad von Hötzendorf i Scheure za njih su zvijezde vodilje. Nadaju se da će pod jednim vojnim komesarom moći ostvariti ujedinjenje hrvatske braće." Razvoj događaja nuka na ocjenu da su u tadašnjim okolnostima spomenuti vojni krugovi bili ili posve inferiorni onima civilnima, koji su očigledno podržavali drugu političku stranu, ili su načelno stali uz Monarhiji lojalne frankovce, ali bez nakane da im stvarno pomognu. Kršnjavi u svojim zapiscima s dosta gorčine piše o frankovačkim prvacima. S jakom dozom bijesa bilježi da su ga "isključili iz stranke", što je očito teško podnio. Na niz mjesta posebno se obračunao s Frankovim sinovima. Prema njemu je velika pogrješka bila u stvaranju "Frankove dinastije", odnosno u očinskoj ljubavi prema sinovima koji su zbog toga bili predodređeni za visoke položaje u stranci. Kršnjavi nudi u slučaju Ive Franka još ubojitiju kritiku. On je držao da najmlađi Frank nije nesposoban. Problem je u tome što je "hulja", "gizdelin", "nevaljalac" i "nitkov". Međutim, Kršnjavi nije ponudio argumente za takve ocjene. Paradoksalno zvuči da su obje zavađene strane, Kršnjavi i prvaci frankovačke stranke, radili na osposobljavanju "stranke za vladu" u sklopu Monarhije, uz tu razliku da je Kršnjavi, ako uzmemo u obzir njegove zapiske, ipak bolje pogodio u procjenama kad je držao da dualistički nositelji vlasti ne će ništa učiniti na promjenama da bi zadovoljili Hrvate u ime njihove lojalnosti, a pokušaj vezivanja uz generale smatrao je neopravdanim s obzirom da "nitko ne zna kakav će biti njegov (ratni) ishod".

O vezama s utjecajnim čimbenicima izvan Hrvatske svjedoče i podatci koji govore da je najmlađi Frank bio dijelom Belvedere kruga. Riječ je o skupini političara raznih nacionalnih pripadnosti, koja se okupljala oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, radi izrade planova vezanih uz njegovo preuzimanja trona. Za sada još ne znamo ništa podrobnije koje je sve ideje Frank konkretno zastupao, ali njegovo ime nalazimo na popisu suradnika spomenutog kruga.

Frank je u skladu s politikom pravaške stranke nakon nasilnog umorstva Franje Ferdinanda nastavio tražiti rješenja hrvatskog pitanja pod habsburškom dinastijom. Tijekom rata često je putovao u Budimpeštu i Beč, pokušavajući pregovorima s mađarskim i austrijskim političarima ishoditi povoljniji položaj za Hrvate u sklopu Monarhije. Zajedno sa stranačkim predsjednikom dr. Aleksandrom Horvatom bio je u proljeće 1918. u audijenciji kod kralja Karla I.(IV.). Posrednik u pripremi posjeta bio je Friedrich Funder (1872.-1959.), ravnatelj uglednog dnevnika kršćansko-socijalnog usmjerenja Reichspost iz Beča, koji je održavao redovite odnose s "frankovačkim" prvacima.

Usporedo s besplodnim pokušajima pronalaska povoljnijih rješenja za hrvatski položaj uz privolu dvora, Frank je nastojao držati otvorenim vrata i za dogovore s ugarskim državnicima. Njegovi politički protivnici iz banske Hrvatske ukazuju na Frankov neuspjeh prigodom odlučivanja o imenovanju zemaljske vlade u ljeto 1917., kad je kratkotrajni ugarski ministar predsjednik Móric gróf Esterházy de Galantha (1881.-1960., na položaju od 15. lipnja do 20. kolovoza 1917.) podržao Hrvatsko-srpsku koaliciju u preuzimanju vlade. Tada je Frank zagovarao u Budimpešti postavljanje Pavla Raucha, ali je vrh ugarske politike odlučio drugačije. Neposredno prije nasilne smrti ugarskog ministra predsjednika Istvana Tisze (1918.) Frank je bio pozvan na razgovore u Budimpeštu radi pokušaja očuvanja Habsburške Monarhije. Razgovarao je i s Tiszom, koji mu je navodno rekao: "Ich sehe ein, dass wir gegenueber Kroatien grosse Fehler begangen haben." ("Uvidio sam, da smo počinili velike pogrješke u odnosu prema Hrvatskoj.") Uskoro je Tisza ubijen, a Frank se nakon proglašenja Države SHS vratio u domovinu.

Nakon "prisajedinjenja" i petoprosinačkih demonstracija

U danima prevrata, čelništvo Hrvatske stranke prava više nije čvrsto držalo kormilo u svojim rukama. Nakon proglašenja jedinstvenog Kraljevstva SHS stranka je objavila proglas u kojem je istaknula da nova država na čelu s dinastijom Karađorđevića nije nastala na temelju prava naroda na samoodređenje. Drugim riječima, u prijenosu vlasti pogaženo je suvereno pravo hrvatskog naroda da se izjasni o vlastitoj sudbini. Tekst proglasa nije poticao na pobunu, nego je ustanovio povrjedu hrvatskih prava koja su upravo pravaši sustavno zagovarali već pola stoljeća. O tome govori sljedeće poglavlje "Stranka je prava od svog nastanka pa do danas, vjerna nauci svoga utemeljitelja dra Antuna Starčevića, budila hrvatsku svijest u svome narodu, iznosila mu svijetle i tamne točke slavne njegove povijesti, da tako uščuva njegovu ljubav za tisućljetnu hrvatsku državu. Stoga se i u ovom času obraća na Tebe, hrvatski narode, vjernom požrtvovnošću svojom i živom svojom riječi, da dostojanstveno i mirno primiš objavu o jedinstvenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca pod srpskim kraljem Petrom I., da se ne dadeš zavesti na nasilja i zlodjela, s kojih bi Ti sam još i najviše patiti mogao."

Prvi javni pokazatelj nezadovoljstva s načinom stvaranja Kraljevstva SHS bili su tragični petoprosinački događaji. Do danas nisu posve jasni svi elementi oko tih događaja kada je u Zagrebu 5. XII. 1918. došlo do pobune hrvatskih domobrana koja je završila krvoprolićem na Jelačićevu trgu. Sigurno je da se tada okupio dovoljno velik broj osoba iz vojnih redova koji su, ogorčeni načinom promjena, bili spremni na javno izražavanje otpora. Ostalo je otvoreno pitanje, tko je stajao iza pobune. Je li riječ o spontanoj akciji ili je netko vukao konce iza kulisa? Na to pitanje nemoguće je odgovoriti bez provjerenih činjenica, a one nam nisu još uvijek dostupne, tako da samo možemo pretpostavljati o čemu je bila riječ. Prema mojim istraživanjima, bliži sam interpretaciji da se radilo o spontanom istupu koji je bio posljedica niza provokacija dijela vlasti, koje su željele dobiti izgovor za hitrim raspuštanjem hrvatskih vojnih postrojbi i da uz put maknu s političke scene sve ozbiljnije protivnike.

Posljedice petoprosinačkog događaja odrazile su se odmah i na rad političkih stranaka, prije svega na Stranku prava koju je tada vodio Vladimir Prebeg. Dan prije krvoprolića vlasti su zabranile izlaženje pravaškog dnevnika Hrvatska. Posljednji broj pravaško-frankovačke Hrvatske izašao je u utorak 3. XII. 1918. Taj broj donosi stranačku poslanicu narodu. Stranka prava izjasnila se u korist ujedinjenja svih Slovenaca, Hrvata i Srba u jednu nezavisnu, slobodnu saveznu državu, s uvjerenjem da se odluka o tom ujedinjenju ima prepustiti slobodnoj volji cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. No, Narodno Vijeće proglasilo je jedinstvenu, centraliziranu državu sa sjedištem u Beogradu. Pri tome je prenijela vlast na srpskoga kralja, a s takvim mjerama Stranka prava nije se nikako slagala. Pravaši upozoravaju da se "Hrvati ne dadu zavesti nasiljem i zlodjelima". Prinuđeni na vođenje nove taktike frankovci su za ustroj države koji bi proizlazio iz ujedinjavanja svih hrvatskih zemalja u novu državu republikanskoga i federalnog oblika. Federalni savez sačinjavale bi slobodne, nezavisne i suverene države Slovenaca, Hrvata i Srba. Takvo političko usmjerenje bilo je neprihvatljivo novomu režimu, tako da je neposredno nakon petoprosinačkih događaja dio vodstva stranke bio uhićen, a mnogi drugi frankovci šikanirani. I ostali događaji u Kraljevini SHS ubrzo su pokazali da je riječ o nestabilnoj političkoj tvorevini, koja je bila suprotnost javno proglašenom idealu narodne ravnopravnosti i demokracije.

Ivo Frank nije sudjelovao u pokušaju pobune. Međutim, već sljedeći dan bio je među uhićenicima, unatoč tomu što je bio saborski zastupnik. Nove vlasti nisu se prigodom progona protivnika osvrtale na zastupnički imunitet. Prema izvješćima Narodnog vijeća SHS bio je optužen da je vodio "pijane vojnike" zajedno sa Zyr Xapulom (Zvonimirom Vukelićem) i Ivanom Zatlukom, isto tako članovima HSP-a. Međutim, istraga nije potvrdila tu optužbu, tako da je za Božić pušten na slobodu.

U emigraciji - Hrvatski komitet

Kasnija rekonstrukcija Frankova životnog puta može se obaviti na temelju oskudnih izvora. Supruga Aglaja Frank opisuje u svojim zapisima da je krajem siječnja 1919. bila u Beču i da se tada našla u kavani Liebermann s grofom Szmrecsanyjem, koji je iznio ideju o stvaranju jedne skupine koja bi se zalagala za obnovu Habsburške Monarhije, a hrvatsku bi stranu predvodio Frank, što je ujedno značilo i njegov odlazak iz zemlje u inozemstvo. U svibnju iste godine Frank je prešao granicu i više se nije vraćao u domovinu. Godinu dana kasnije i Aglaja je emigrirala preko Drave, uz pomoć Ivinih prijatelja. U međuvremenu su se vlasti u Kraljevini SHS pobrinule da, prema spisu Kraljevinskog stola sedmorice od 21. svibnja 1920., Franku "utrne pravo odvjetovanja". Prije toga mu je akademski Senat u srpnju 1920. oduzeo doktorat prava. Verziju Frankova odlaska opisao je i Manko Gagliardi (1885. - 1942.), bivši pravaš i kasniji otpadnik iz redova Hrvatskog komiteta, koji je kraj Prvoga svjetskog rata dočekao u Austriji i otpočetka je sudjelovao u organiziranju hrvatske emigracije. Prema njemu, Frank je došao u Graz, "prešavši granicu pješice kod Spielfielda", na poziv već ustrojenoga Hrvatskog komiteta. Gagliardi tvrdi da je politički cilj organizacije bilo odvajanje Hrvatske iz Kraljevine SHS te "da se zajedno sa Ugarskom prisloni na Italiju." Prema njemu, u Hrvatskom komitetu nije bilo "karlističke propagande".

Prema svim izvorima vidljivo je da se Frank nakon odlaska u emigraciju vrlo brzo politički reaktivirao. Otpočetka je sudjelovao u radu Hrvatskog komiteta i to kao njegov čelnik. Taj dio povijesti još je uvijek obavijen velom nepoznanica. Može se sa sigurnošću zaključiti da je Hrvatski komitet bio protujugoslavenska organizacija. Tipično za emigrantsku organizaciju, može se ustanoviti da su čelnici Komiteta računali na pridobivanje inozemnih saveznika, odnosno uključivanje na njihovu stranu onih država koje su imale zaoštrene odnose s Kraljevinom SHS. O tome na koji su način zamišljali rušenje Kraljevstva SHS/Jugoslavije, postoje brojna, često puta proturječna razmišljanja. U prilog zamršenosti išla je i činjenica da je unutar Hrvatskog komiteta došlo do razmimoilaženja koja su pocijepala jedinstvo te političke skupine.

Središta Hrvatskog komiteta bila su u Beču (i Grazu) i Budimpešti. U Beču (i Grazu) su glavni predstavnici bili general Stjepan Sarkotić i Ivan Perčević. Prema Aglaji Frank, i proslavljeni vojskovođa Svetozar Borojević od Bojne bio je članom uprave Hrvatskog komiteta, premda nijedno historiografsko djelo ne navodi tu činjenicu. S druge strane, u Budimpeštu su glavnu riječ imali Frank i Stevo Duić. Većina članova Hrvatskog komiteta bili su bivši pripadnici austro-ugarske vojske (časnici Duić, Stipetić, Glogovac, Petričević, Jesenski i dr.), tako da je organizacija imala i potencijale za ustrojavanje oružanih postrojbi, do čega je i došlo osnivanjem Hrvatske legije u Mađarskoj.

U početku je Hrvatski komitet bio uključen u povezivanju predstavnika svih naroda koji su bili nezadovoljni aktualnim državnopravnim poretkom. Osobito se računalo na savezništvo onih naroda unutar Kraljevine SHS, koji su se osjećali zanemareni i podređeni u odnosu na položaj dominantnih Srba. Stoga se išlo na približavanje Hrvata, Crnogoraca okupljenih oko kralja Nikole, Albanaca i Mađara. Postupak povezivanja krenuo je uoči Pariške mirovne konferencije, radi utjecaja na međunarodnu javnost. Prema zapisima Aglaje Frank, konačni cilj bio je stvaranje samostalne Hrvatske, samostalne Crne Gore (s Albancima!) i priključenje Vojvodine Mađarskoj. Pojedini povjesničari su istaknuli da je Frank sa suradnicima i uz suglasnost Generalnoga konzulata Crne Gore u Rimu sudjelovao u organizaciji crnogorskoga emigrantskog tiska u Italiji kao što su bili "L'Eco del Montenegro" i "Il Montenegro". Kada je riječ o Albancima, onda su njih u protujugoslavenskoj djelatnosti predstavljali predstavnici Kosovskog komiteta na čelu s Hasan-begom Prishtinom. Ova skupina dogovarala je "zajedničku akciju sa Italijanima, D'Anuncijem, hrvatskim i crnogorskom 'nezadovoljnicima'". U sklop nezadovoljnih može se uklopiti i slovenskog političara Ivana Šusteršiča (1863.-1925.), nekadašnjeg prvaka Slovenske ljudske stranke te poglavara Kranjske pod nekadašnjom austrijskom upravom, koji je isto tako pokušao neposredno nakon Prvoga svjetskog rata uspostaviti čvršće veze sa službenom Italijom, radi provedbe akcije protiv Kraljevine SHS i stvaranja "nezavisne hrvatsko-slovenske države". U razgovoru s predstavnicima Vrhovnog zapovjedništva talijanske mornarice računao je Šusteršič s hrvatske strane na potporu "Frankove partije, jednog dela Radićeve, tri četrtine klera i Muslimana". Šusteršič je poslije odbacio takve planove i vratio se 1922. u Ljubljanu.

Pregovori i dogovori s Talijanima

Složeni mozaik međunarodnih odnosa i podređenost hrvatskog položaja utjecali su na metode političke borbe. Glavni Frankov teret bio je u odnosima prema Talijanima. S jedne strane pružala se mogućnost savezništva sa članicom pobjedničke Antante i regionalnom silom, a s druge je strane neizbježno slijedilo suočavanje s talijanskim aspiracijama prema istočnojadranskoj obali. Spone s Italijom bile su uspostavljene prije dolaska fašizma na vlast. One su bile u početku odraz događaja vezanih uz Mirovnu konferenciju u Parizu, kada je Italiji odgovarala destabilizacija Kraljevine SHS. Kasniji tijek zbivanja ukazuje da je Mussolinijeva vanjska politika bila spremna na oportunistički i pragmatički odnos prema Beogradu, što je značilo da je prihvaćala unitarističku Kraljevine SHS/Jugoslavije ako ona prizna političku hegemoniju fašističke Italije na Balkanu.

Frank je u početku doista računao na talijansku potporu u borbi/otporu protiv Srba. Talijani su otvoreno nastupili prema Hrvatskom komitetu, ali se nisu upuštali u davanje veće pomoći. Stoga je uslijedilo povezivanje s Gabrielom D'Annunzijem, koji je polovicom rujna 1919. zauzeo Rijeku. Proslavljeni talijanski pjesnik s državničkim ambicijama ugostio je predstavnike nezadovoljnih naroda, a bračni par Frank je smjestio u Villu Johnson. Među okupljenima bio je još jedan "frankovac", Vladimir Sachs-Petrović, koji je zastupao u emigraciji Crnogorce. Prema zabilješkama Aglaje Frank, njezin suprug sastao se, osim toga, i s jednim, neimenovanim talijanskim ministrom u Veneciji. Gagliardi tvrdi da je Frank bio u Veneciji na sastanku koji je sazvao D'Annunzio radi određivanja konačnog datuma vojne akcije u Kraljevini SHS. Treći izvor govori da je prvo došlo do pregovora između D'Annunzija s jedne, te Franka i Sachsa, koji su nastupali u ime Hrvatskog komiteta, s druge strane, u Veneciji (5. VII. 1920.), a zatim u Rijeci (19. X. 1920.). Razgovorali su o mogućnostima suradnje, a na dnevnom redu bilo je i uobičajeno pitanje preraspodjele teritorija. Talijanski poslanik u Budimpešti Ercole Durini od Monze zapisao je u pismu upućenom Rimu da je Frank sa Sachsom potpisao 5. srpnja 1920. Ugovor Saveza zajedno s Giovannijem Giuriatijem i Host Venturijem, kojim se obostrano išlo za rušenjem Kraljevine SHS.Aglaja Frank spominje plan iz 1921. kojim je definirana granica između Hrvatske i Italije, ali ona naglašava da "nije znala točno" koje bi se područje ustupilo talijanskoj strani radi dobivanja potpore velikoga jadranskog susjeda. U međuvremenu je, prema njoj, došlo do sporazuma u Nizzi (sic!, misli na Rapallo) između Kraljevine SHS i Italije, nakon kojega su službeni talijanski krugovi napustili veze s Hrvatskim komitetom. Aglaja Frank piše da su "Srbi obećali Talijanima veće dijelove istočnojadranske obale". Navela je još da je Manko Gagliardi, član Hrvatskog komiteta, dojavljao jugoslavenskoj strani što se sve događalo među hrvatskim emigrantima i kakva su stajališta imali u pregovorima s Talijanima, a to je također pridonijelo urušavanju organizacije.

Nakon propasti dogovaranja s Talijanima, Frank se trajno vratio u Budimpeštu. Neuspjesi su izazvali sukobe unutar Hrvatskog komiteta, koji će završiti i njegovim slomom. Razmjena kritika o načinu vođenja taktike potpuno je posvađala vodeće osobe. Frank je ušao u spor sa Stevom Duićem, koji je završio dvobojem. Tom je zgodom Frank bio lakše ranjen u ruku. Sukob je doveo do raskida veza između austrijskoga i mađarskog dijela Komiteta.

Jedan od najčešćih izvora o radu Hrvatskog komiteta su izvješća komande IV. armijske oblasti koja je pratila kretanja u emigraciji. Prema njima, Frank se 1921. povezao s neimenovanim "mađarskim krugovima i pojedinim ličnostima", a pri tome je zagovarao nova "Pacta conventa". Prema izvješću vojnog delegata iz Budimpešte, Frank je u ime Hrvatskog komiteta podržavao povratak Bačke, Banata i Baranje mađarskoj strani, a zauzvrat bi Mađari odustali od pretenzija na Međimurje. Ta činjenica ukazuje na širenje diplomatskih aktivnosti, odnosno izbjegavanje povezivanja isključivo s talijanskom stranom.

Nezadovoljstvo novonastalom situacijom u Kraljevini SHS nije se izražavalo samo u emigraciji. Tijekom 1920. val seljačke pobune, izazvane žigosanjem stoke, zapljusnuo je šire područja jugoistočno od Zagreba. U moslavačkom selu Ludina pronađen je trobojni letak s napisom "Živio Dr. Ivo Franck" koji je izazvao veliko uznemirenje kod žandarmerije. Ludina je bila dio bivšega izbornog kotara (za Austro-Ugarske križkog, a za Kraljevine SHS čazmanskog kotara), u kojemu je Frank pobijedio na posljednjim izborima za Sabor. Sada je taj kotar postao jedno od središte bunta. "Stare snage" su se probudile, no na čelu pobune pojavili su se, uz neke stare pravaše poput župnika Jurja Tomca, novi ljudi vezani uz radićevsku Hrvatsku pučku seljačku stranku, što je otvorilo prostor nagađanjima da su se povezale sve političke struje nezadovoljne položajem Hrvata u novoj državi. Tomu u prilog išla su i službena izvješća vojnih vlasti koja su redovito povezivala emigrantske krugove i radićevce. Prigodom nemira objavile su općinske vlasti u Križu proglas u kojemu su iznijele:

1.) Da Dr Ivica Frank stoji u svezi s neprijateljima našim: Crnogorskim raskraljem Nikolom, Talijanima, Madžarima i Nijemcima,

2.) Da Dr Ivica Frank od tih naših neprijatelja dobiva silne svote novaca,

3.) da tim novcem Dr Ivica Frank sjajno živi u inozemstvu,

4.) da tim novcem Dr Ivica Frank plaća i k nama šalje razne agente sa svrhom da medju nama razpire nezadovoljstvo i plemenske mržnje, što bi išlo u prilog našime neprijateljima."

Već sljedeće godine pokrenut je u Zagrebu proces protiv Milana pl. Šufllaya, Ive Pilara i drugova radi veleizdaje. Optužnica ih je teretila za veze s Hrvatskim emigrantskim pokretom na čelu s Frankom, za kojeg je režim istaknuo da se "predstavljao u inozemstvu pred inostranim vlastima kao zastupnik hrvatskog naroda, a naročito kao punomoćenik Stjepana Radića." Istaknuti povjesnik Šufflay bio je osobni prijatelj obitelji Frank i nije zanijekao tu činjenicu, ali je porekao veze s Hrvatskim komitetom, kojega je ocijenio diplomatskom, a ne revolucionarnom organizacijom.

Radićevi pregovori s Talijanima

Prvak Hrvatske republikanske seljačke stranke opovrgnuo je veze s Frankom. Nikada nije prihvatio priče da je bio sporazuman s Frankovim radom u inozemstvu. No, dio izvora i literature ipak upućuje na činjenice da ni Radić, bez obzira bio u dodiru s Frankom ili ne, nije bio imun od potrage za stranim saveznicima, uključujući i Talijane. Poznato je diplomatsko djelovanje Ljudevita Kežmana, člana radićevske stranke, koji je 1919. uspostavio veze s hrvatskom emigracijom, ali i s talijanskim časnikom Finzijem, radi internacionalizacije hrvatskog pitanja na mirovnoj konferenciji u Parizu. To je bilo vrijeme kada radićevska stranka nije priznavala Privremeno narodno predstavništvo u Beogradu i kad su se prikupljali potpisi za Memorandum mirovnoj konferenciji u Parizu, što je vodilo prema potrazi za dobivanjem međunarodne potpore.

Francuski izvori tvrde da je Radić u travnju 1919. dostavio hrvatske prosvjede predstavnicima talijanske vojske kako bi bili predati talijanskom izaslanstvu na Mirovnoj konferenciji. Povjesničar Ivo J. Lederer piše da je Radić pisao Sydneyu Sonninu, tražeći talijansku pomoć protiv "srpske okupacije Hrvatske". Sličnu obavijest preuzeo je i američki obavještajac poručnik LeRoy King, koji je slao izvješća iz Zagreba. Prema tom izvoru, Radić je neposredno prije uhićenja u noći s 25. na 26. ožujak 1919. bio pod krivim imenom u Rijeci, te se uskoro trebao sastati s dva talijanska časnika u Bakru. LeRoy King je sa zadrškom gledao na "italofilstvo" prvaka seljačkog pokreta, jer je polazio od gledišta da je tada bilo preveliko nepovjerenje prema Italiji u hrvatskoj javnosti, a naveo je i Radićeve riječi jednom francuskom obavještajcu, po kojemu iza poticanja nemira u Hrvatskoj stoje "agenti iz Beograda". U svibnju 1922. Radić je kao čelnik Hrvatske republikanske seljačke stranke osudio djelovanje hrvatske emigracije. Povezao je Hrvatski komitet s provokacijama beogradskog režima i optužio ih pred licem hrvatske javnosti da su "mađarski plaćenici".

Kasniji tijek pokazuje da se na razini javne politike, napose nakon osobne posjete središtima moći europske politike, Radić kretao prema sporazumu s Beogradom, što je bilo potpuno suprotno ciljevima hrvatske političke emigracije. Nakon Radićeve smrti ponovno je ojačala HSS-ova akcija u inozemstvu putem agitacije Augusta Košutića i Jurja Krnjevića, pri čemu je prvi imao veze s talijanskom stranom i Pavelićem, što je ponovno bio pokazatelj utjecaja političkih okolnosti koje su približavale ili udaljavale ključne hrvatske političare.

Prema jednom razgovoru s vodećim mađarskim novinama iz 1929. možemo zaključiti da se Frank zapravo povukao iz aktivnoga političkog života već nakon mira u Rapallu (12. studeni 1920.) i to tako da je raspustio Hrvatski komitet i za stalno se nastanio u Budimpešti, gdje je do kraja života zarađivao kao vrtlar blizu gradskoga groblja. Taj je razgovor pokazao da se Frank zamorio od političkog rada u emigraciji i da je sve više s nostalgijom težio povratku u domovinu.

Promemorija iz 1927. godine

S druge strane, neki drugi izvori upućuju da je i nakon utrnuća Hrvatskog komiteta ipak održavao političku aktivnost. Podsjetimo da je tijekom posljednje godine rada Sabora Frank izjavio da je pasivnost u politici jednaka smrti!

Tijekom lipnja 1927. uputio je povjerljivo pismo talijanskom poslaniku u Budimpešti Ercoleu Duriniju od Monze kojemu je pokušao ponovno privući pozornost prema hrvatskom pitanju, ističući da je u zadanim okolnostima "Italija jedini spas Hrvata" (che l'Italia sia la sola salvezza dei Croati). Durini od Monze zapisao je pak za Franka da je "ozbiljan i pošten čovjek, kako to proizlazi iz provedenih obavijesti". Početkom srpnja Frank je predao Promemoriju, u kojoj su iznesena načela o odnosima između Hrvata i Talijana.

O tekstu Promemorije već je pisano u historiografiji. Dio povjesnika drži da je riječ o dokumentu koji objašnjava postanak Rimskih ugovora, a drugi dio poriče takvu uzročno-posljedičnu vezu, polazeći od činjenice da je nužno uzeti u obzir različiti vremenski kontekst, pojmovnu razliku između promemorije i ugovora, držanje drugih važnih političara iz hrvatskih redova prema Italiji tijekom 1927., prijašnji Pavelićev neuspjeh u pregovorima s Mađarima, ustupke u Boki Kotorskoj, ali ne i u Dalmaciji.

Frankova promemorija vremenski se i sadržajno podudarala s početkom inozemnog djelovanja Ante Pavelića, koji je 1927. iskoristio prigodu da kao član izaslanstva grada Zagreba na pariškom skupu europskih gradova uz put posjeti Beč i tamošnji vodeći trolist hrvatske emigracije Sarkotić-Duić-Perčević. U sklopu iste inozemne turneje posjetio je i Rim, gdje se sastao s Robertom Forgesom D'Avanzatijem, članom velikoga fašističkog vijeća, što je bila prigoda za razgovor o talijansko-hrvatskim odnosima i predaju memoranduma istog sadržaja kao i onoga koji je predao Frank talijanskom poslaniku u Budimpešti. Konačno, put po inozemstvu obuhvatio je i Budimpeštu, a boravak u mađarskoj prijestolnici Pavelić je iskoristio i za susret s Frankom.

Međutim, većina povjesnika drži da su se unatoč početne povezanosti, koja je imala svoje uporište u zajedničkoj pripadnosti pravaštvu i protujugoslavenstvu, Frank i Pavelić postupno razišli. Tomu u prilog ide činjenica da je nakon uspostave Ustaško-domobranskog pokreta za glavnoga Pavelićeva predstavnika u Mađarskoj izabran Gustav Perčec. Međutim, dostupni podaci još uvijek ne pridonose pouzdanom rasvjetljavanju odnosa Frank - Pavelić. Kad govorimo o samim protagonistima, onda vidimo da prvi o tome ne ostavlja nikakav zapis, a drugi ipak donosi tri crtice koje razotkrivaju neke pojedinosti. Pavelić prvo iznosi podatak da je Frank otišao u emigraciju u dogovoru s već pokrenutim Hrvatskim komitetom. Zaključak bi bio da je odlaskom saborskog zastupnika u inozemstvo, emigraciji sastavljenoj gotovo isključivo od časnika pridodana politička komponenta, odnosno da je dolaskom istaknutog političara iz zemlje Hrvatski komitet izbjegao mogućnost da bude ustrojen kao vojna organizacija. Frank je bio onaj potreban političar s iskustvom koji je imao potrebne preduvjete - znanje jezika i poznanstva - za vođenje politike ispred međunarodne javnosti. Nadalje, Pavelić naglašava Frankov neuspjeh u daljnjem vođenju Hrvatskog komiteta i ističe, da su časnici emigranti tražili dolazak nekog drugog, starijeg narodnog zastupnika iz domovine. Naposlijetku, Pavelić bilježi da je 1927. boravio u Budimpešti, gdje je, uz posjetu Horthyju i Gömbösu, došlo do susreta s Frankom koji je prošao u "prijateljskom" tonu. Iz Pavelićeva pisanja stječe se dojam, da je otpočetka postojala dobra veza između emigracije i domovinskih političara iz pravaških redova. Osim toga, na temelju Pavelićevih zapisa može se zaključiti da je unatoč unutarorganizacijskim previranjima zadržan korektan odnos između budućeg Poglavnika i svih pripadnika nekad jedinstvenoga Hrvatskog komiteta, uključujući i Franka.

Je li Frank bio "član ustaške obitelji"?

Kako su ostali sudionici promatrali odnos Frank - Pavelić? Prema Branimiru Jeliću, jednom od vodećih hrvatskih političkih emigranata, oštricu borbe od 1929. preuzimaju oni "koji su u inozemstvo stizali nakon proglašenja diktrature kralja Aleksandra", što pretpostavlja promjenu odnosa moći i mogući povod narušavanju ustaljenih odnosa. No, Jelić tvrdi da su odnosi između starih i novih emigranata bili korektni, a možemo naglasiti da su upravo neki od starih emigranata razvili vrlo bliske odnose s pripadnicima pokreta (Perčević, Duić). Može se još kod Jelića pročitati da je Frank održavao korektne odnose s Perčecom u vrijeme rada ustaškog logora u Janka-pusti, što potvrđuje tvrdnju o korektnim odnosima dvaju skupina. Povjesnik Krizman je istaknuo, na temelju prepričavanja izjava Stijepe Perića iz 1937., i navodno privatne razloge sukobljavanja u odnosima između Franka i Pavelića. Naime, Krizman donosi priču da je Frank jako zamjerio Paveliću zbog uvlačenja Eugena Dide Kvaternika u organizaciju marseilleskog atentata. Podsjetimo da je Kvaternik mlađi odlukom francuskog suda u Aix-en-Provenceu osuđen na smrtu kaznu. Uz to, prema istome izvoru, Frank "nije nikada odobravao onakav rad Dr. Pavelića." Potonja tvrdnja ne može nam pomoći u odgonetavanju odnosa, jer je previše neodređena. Može se pretpostaviti, da je riječ o odbijanju primjena radikalnih metoda poput atentata.

Konačno, i spomenuti Eugen Dido Kvaternik potkrijepio je rodbinsku povezanost s Ivom Frankom, koji mu je bio ujak. Kvaternik je zapisao: "Ivice se dobro sjećam. Bio mi je od svih mojih rođaka najbliži. Krasan čovjek, vanrednih karakternih i umnih vrlina. U mladosti je bio buntovan, kasnije miran i staložen, ali potencijalno uvijek revolucionarac. Od njega znadem mnoge stvari iz naše politike, napose 1918. Posljednji puta vidio sam ga 1929. u Budimpešti. Živio je od prihoda svojeg cvjećarstva, kojeg je uzgajao kraj glavnog groblja u Budimpešti. God. 1934. pisao mi je u Italiju, da preselim njemu, jer da fašizam nije za Hrvate!" Posljednja rečenica iz Kvaternikova zapisa mogla bi uputiti na Frankovo okretanje od savezništva s Talijanima. U skladu s time, valja pridodati i da s talijanske strane više nije bilo zanimanja za Franka nakon uvođenja šestosiječanjske diktature. Fašisti su se od 1929. okrenuli Paveliću i Hrvatskoj seljačkoj stranci. S obzirom na to da za vrijeme NDH nije bilo istaknutijeg pisanja o Franku, može se zaključiti da, parafrazirajući rječnik službenog povjesničara ustaškog pokreta Mije Bzika, on nije bio članom "ustaške obitelji".

Za razdoblje 1930-ih godina glavni je izvor za proučavanje političkih koncepcija Ive Franka jedino brošura Hrvati i revizija. Prije toga, kao uvertiru toj tiskovini, valja spomenuti jedno izvješće Kraljevske banske uprave Savske banovine u Zagrebu iz 1932. godine. U njemu stoji: "Ovih dana sastali su se u Budim Pešti dr. Frank Ivo, poznati vodja frankovaca, Bajza Jozef, univerz. profesor u B.Pešti i dr. Krstić Aleksandar univerz. profesor u Pečuju, i osnovali odbor za propagandu 'Slobodne Hrvatske' koja će se vršiti u inostranstvu i u našoj državi putem tendenciozne literature. Sve brošure i letke i t.d. koje će izdati pomenuti odbor pored toga što će biti ubacivane u našu zemlju, bit će prevodjene i na strane jezike i kao brošure koje su pisali Hrvatski emigranti, rasturaće ih po inostranstvu organi madjarske 'revizionističke lige', a u našoj zemlji pristalice Frankovaca." Brošura je otisnuta 1933. u Budimpešti i to na mađarskom (A revízió és a Horvátság) i njemačkom (Die Kroaten und die Revision) jeziku. Izdavač je bila Udruga erdeljskih muževa, koja je 13. travnja 1933. organizirala Frankovo predavanje pod istim nazivom. Riječ je o udruzi koja je zagovarala reviziju dijela međunarodnih granica, što je bilo povezano s mađarskim gubitkom teritorija nakon Prvoga svjetskog rata po odredbama Trianonskog ugovora. Pojavu Frankove brošure zabilježio je i Odeljak za državnu zaštitu Kraljevske banske uprave Savske banovine, koji je sustavno pratio djelovanja svih protivnika jugoslavenske Monarhije. Prema izvješću Odeljka za državnu zaštitu, Frank je "pledirao za osnivanje slobodne Hrvatske". Važno je istaknuti da u brošuri Frank ističe, uz pravoslavni panslavizam, i pangermansku opasnost za sve narode Podunavlja. Talijansku stranu gotovo da ne spominje, osim u isticanju tvrdnje da su Italija i Engleska angažirani u problemu revizije odnosa, što uopće dovodi do zaključka da je vrlo moguća promjena odnosa na europskoj političkoj karti. Iz Frankove brošure vidljivo je da on u ideološkom i geopolitičkom smislu promišlja okupljanje podunavskih zemalja oko krune sv. Stjepana, ne izbjegavajući zaključiti da je konačni cilj hrvatskog pitanja ujedinjenje Dalmacije, Bosne i Hrvatske-Slavonije u jednu nezavisnu, slobodnu Hrvatsku. Drugim riječima, Frank vjeruje u reviziju europskog poretka i slom jugoslavenske države, upućuje hrvatsku politiku na uske veze s Mađarskom te ističe hrvatsko pravo na državno samoodređenje. Na neki način, politička koncepcija koja se kontinuirano nastavlja na pravaško-frankovački program iz doba kasne Austre-Ugarske uz određene prilagodbe političkim okolnostima.

Smrt Ive Franka zabilježio je u domovini poznati pravaš Stipe pl. Vučetić. Obojica su nekada na istoj strani sjedili u hrvatskom Saboru. U nekrologu objavljenom u Hrvatskom narodu osvrnuo se na ulogu obitelji Frank u javnome životu. Iznio je gledište da su Frankovi sinovi bili bez očeva genija, ali da su obojica do kraja života išli njegovim stopama. Gledajući na pokojnikov životni opus, Vučetić ga je opisao kao "pravog barjaktara prave hrvatske misli", što je bila najpovoljnija ocjena za jednog pravaškog političara.

Ivo Frank bio je neosporno domoljubno usmjeren političar. Predvidio je sve nepovoljne strane stvaranja jugoslavenske države još za vrijeme Austro-Ugarske. U tom je razdoblju dosljedno zagovarao rješavanje hrvatskog pitanja unutar Dvojne Monarhije. Zbog poraza njegovih političkih koncepcija morao je platiti osobni danak. Pod pritiscima novih vlasti, koje su mu odmah nastojale prigušiti usta, odlučio je nakon 1918. potražiti izlaz u emigraciji. To je bio gotovo jedini mogući put za političara koji se želio načelno držati svojega političkog programa, političara koji nije htio ulaziti u kompromise s novim režimom, nego je smisao djelovanja pronašao u rušenju odnosa s političkim Beogradom, držeći da srbijanska strana nije spremna izaći u susret hrvatskim interesima. Njegove akcije, napose one koje su išle za pregovaranjem s predstavnicima mađarske i talijanske države, do danas su predmet historiografskog spora, jer polaze od činjenice da je svaki sporazum bio utemeljen na načelu protusluga, po kojemu se u ovome slučaju za potporu samostalnoj Hrvatskoj nudi zauzvrat zadovoljavanje političkih, vojnih i gospodarskih probitaka saveznika. Kritičari ponekad zanemaruju činjenicu da su svi važniji politički čimbenici toga vremena uključivali u pregovoranja s predstavnicima relevantnih stranih država, što je bio stvarni pokazatelj podređenoga hrvatskog položaja i neizbježne diplomatske borbe u kojoj su sastavni predmet razgovora bila osjetljiva pitanja o razini suvereniteta i opsegu granica. U Frankovu slučaju ostaje zabilježeno da je ostao do kraja života vjeran ideji hrvatske državnosti.

Bilješke

1 Prethodno priopæenje. Obrada i ilustracije urednièki. 2 Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb 1990., 17.

3 Preslici zapisaka Aglaje Frank nalaze se u posjedu autora ovoga članka.

4 Hrvatsko Pravo, br. 427 od 6. 4. 1897.

5 Hrvatsko Pravo, Suđenje I. Franku i dr., br. 2069- 2071, 2.-4.10. 1902. Jedan od Frankovih alibija bila je mirna šetnja po gradu s mladim arhitektom Viktorom Kovačićem tijekom nemira.

6 Stenografski zapisnici Sabora Kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (dalje SZ), 1913-1918, sv. 5, Zagreb 1917., 274. (sjednica održana 20. srpnja 1917.), 291 (21. srpnja) i 598. (10. kolovoza).

7 Historiografski ih je u većim dijelovima prenio Bogdan Krizman u knjizi Hrvatska u prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi (Zagreb 1989.).

8 SZ, 539. (sjednica držana 8. kolovoza 1917.).

9 B Krizman, nav. dj., str. 70.

10 O tome je Većeslav Wilder objavio pamflet Dva smjera u hrvatskoj politici. Otkriće urote protiv ustava, Zagreb 1918. Radi boljeg uvida u povijest mentaliteta hrvatskih političara vrijedno je spomenuti mali isječak iz Wilderovog životopisa. On je postao 1925. državni podsekretar u Ministarstvu unutarnjih poslova Kraljevine SHS za vrijeme vlade Pašić-Pribićević. Tada ga je jugointegralist Toni Schlegel prozvao zbog "šikaniranja i proganjanja opozicione štampe u Hrvatskoj". Časni sud zagrebačke sekcije Jugoslavenskog novinarskog udruženja izrekao mu je kaznu "isključenja iz udruženja zauvijek" zbog protuustavnog progona tiska i novinara (Usp. Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Zagreb 1972., 111.). Navod je vrijedan raščlambe ponašanja političara koji su se pozivali na svetost ustavnosti i građanskih sloboda! No, nužno je naglasiti da Wilderova biografija ukazuje da je riječ o neosporno dosljednom zagovorniku jugoslavenstva.

11 Tako stoji i u bilješci francuskog ministra vanjskih poslova, prema kojoj frankovce podržavaju "bečki dvor i vojna vlast". Vidi: Miro Kovač, Francuska i hrvatsko pitanje 1914.-1929., Zagreb 2005., 127. U svojim zapiscima Kršnjavi piše o Frankovim vezama s "politizirajućim generalima". Iso Kršnjavi, Zapisci, Iza kulisa hrvatske politike, knj. 2, Zagreb 1986., 786.

12 Tu obavijest donosi Srđan Budisavljević u knjizi Stvaranje Države Srba, Hrvata i Slovenaca (Zagreb 1958, 24.). Budisavljević je bio saborski zastupnik iz redova Hrvatsko-srpske koalicije do 1918., kada je s manjim brojem disidenata pokrenuo posebnu skupinu oko lista Glas Slovenaca, Hrvata i Srba. Riječ je o zagovornicima jugoslavenskog ujedinjenja.

13 I. Kršnjavi, nav. dj., 737 (nadnevak 23. 12. 1914.). Radi se o Oskaru Potioreku (1853.-1933.), vojnom zapovjedniku Bosne i Hercegovine, te Eugenu von Scheureu (1859.-1922.), zapovjedniku zbornog područja zagrebačkog vojnog zbora na početku Prvoga svjetskog rata.

14 Jean-Louis Thiériot, François Ferdinand d'Autriche. De Mayerling a Sarajevo, Paris 2005., 189 i 256. U hrvatskoj historiografiji najviše podataka o vezama između pravaša i skupine oko Franje Ferdinanda donosi Mirjana Gross u radu Hrvatska politika velikoaustrijskog kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb 1970., br. 2, 9.-74. U tom članku se ne spominje ime Ive Franka.

15 Srđan Budisavljević, nav. dj., 66.

16 Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1992.2, 50.

17 Najpouzdanije pokazatelje o broju žrtava donosi Mislav Gabelica, Žrtve sukoba na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918, Časopis za suvremenu povijest, br. 2/2005., 467.-477.

18 Hrvatski državni arhiv, fond Narodno vijeće SHS, mjesni odbori, kut. 16. Drugi pišu da su bili nakon petoprosinačkih događaja uhićena još dvojica "frankovaca": Ivo Elegović i Vladimir Sachs. Vidi: Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske 1918-1929, Zagreb 1938., 169. Budući ustaški poglavnik navodi da su od "frankovaca" bili uhićeni Mirko Košutić i Mirko Puk. Vidi: Ante Pavelić, Doživljaji II, Zagreb 1998., 21.

19 Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Kraljevinski stol sedmorice, br. 1229/21. svibanj 1920.

20 Dr. Manko Gagliardi, Istina o hrvatskom emigrantskom revolucionarnom komitetu 1919-21. Odgovor na napadaje Stjepana Radića, Graz 1922.

21 Isto, 4.

22 Uz Gagliardijev opis najviše o Hrvatskom komitetu saznajemo kod: Josip Horvat, Hrvatski panoptikum, Zagreb 1965., 195-210. Istu organizaciju neki nazivaju Hrvatskim emigrantskim revolucionarnim komitetom (B. Krizman), Hrvatski emigrantski odbor (M. Gagliardi), Hrvatski oslobodilački pokret i Hrvatski emigrantski komitet (M. Colić) ili emigrantska Frankovačka stranka (E. Glaise von Horstenau).

23 Više o pukovniku Duiću: Stjepan Matković, Životopis časnika Stjepana Duića, Politički zatvorenik. Glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika, I. dio, br. 145, Zagreb 2004., 19.-24.

24 Dragoljub B. Živojinović, Italija i Crna Gora 1914-1925. Studija o izneverenom savezništvu, Beograd 1998, 372.

25 Goran Antonić, Kosovski komitet i Kraljevina SHS u svetlu jugoslovenskih izvora 1918-1920, Istorija 20. veka, 1, Beograd 2006., 37.

26 Milica Kacin Wohinz, Tajni predlog I. Šušteršiča o hrvatsko-slovenskoj republici, marca 1919., Stvaranje jugoslovenske države 1918. godine, Beograd 1989., 197.-199.

27 Luciano Monzali, Fascist Italy and Independent Croatia: a difficult Alliance, Tokovi istorije, br. 4, 2006., 86.

28 Neki radovi spominju tadašnje Frankove veze s predstavnicima talijanskih vojnih krugova i vojne obavještajne službe. Vidi: Bogdan Krizman, Vanjska politika jugoslavenske države 1918-1941,Zagreb 1975., 30-31.

29 Gagliardi, nav. dj., 30.

30 Ustaško-mačekovska sprega u sjeni fašističke osovine. Ustanak u Hrvatskoj, II. dio, Narodni list, Zadar, 26. 8. 1958., str. 3

31 J. Jareb, Šest dokumenata o prvom dodiru dra Ante Pavelića s talijanskom vladom 1927, Hrvatska revija, Buenos Aires, br. 4, 1970., 1169.

32 Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb 2006., 43. Autor se poziva na izjavu Ivana pl. Perčevića prema kojoj ni Stjepan pl. Sarkotić, vodeća osoba emigrantskog kruga u Austriji, nije držao do Franka. 33 Zbornik građe za povijest radničkog pokreta i KPJ 1919-1920, Historijski arhiv u Sisku, priredila Josipa Paver, Sisak 1970., 324-327. Za historiografski opis seljačke pobune vidjeti: Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb 1995.2, 203-212.

34 Navedeno prema članku Ivice Miškulina, Župnik Juraj Tomac i vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Croatica Christiana Periodica, br. 55, Zagreb 2005., 200.

35 Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, 126. i Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Zagreb 2002., 191.-219.

36 O "nekim kontaktima" Radića s Talijanima vidjeti: Ivan Mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb 1990.4, 42. i J. Jareb, Tri dokumenta o dodirima Sjepana Radića s Talijanima 1923-1924, Hrvatska revija, br. 4., 1968., 524-533.

37 Zlatko Matijević, Prilozi za političku biografiju dr. Ljudevita Kežmana: od 'Memoranduma' za Mirovnu konferenciju u Parizu do odlaska u Sjedinjene Američke Države (1919.-1922.), Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb 2006., 763-765.

38 M. Kovač, nav. dj., 178.

39 Ivo J. Lederer, Yugoslavia at the Paris Peace Conference. A Study in Frontiermaking, New Haven and London, Yale University Press, 1963., 170.

40 LeRoy King's Reports from Croatia March to May 1919, Journal of Croatian Studies, vol. I 1960., 134. Izvješće prenosi, bez tumačenja, i Bogdan Krizman, Korespondencija Stjepana Radića, knj. II, Zagreb 1973., 35.

41 B. Krizman, Korespondencija..., knj. II, 79.

42 Usp. James J. Sadkovich, Italian Support for Croatian Separatism 1927-1937, Garland Publishing, New York-London 1987., 65-90.

43 Miklós Diószeghy, Frank Ivo a híres horvát Frank-párt vezére kertész lett Budapesten, Budapesti Hirlap, Budimpešta, 13. 4. 1929., 5.

44 Jere Jareb, Šest dokumenata o prvom dodiru dra Ante Pavelića s talijanskom vladom 1927, Hrvatska revija, sv. 4, 1970., 1165-1175 i Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1978., 10. Jarebov prijevod dokumenata s talijanskog jezika preuzeo je Mata Rajković u novinskom podlistku Talijanski diplomatski arhiv: iza kulisa "Rimskih ugovora" (2), Vjesnik, Zagreb 4. rujna 1974.

45 J. Jareb, nav. dj., 1169.

46 Za prvu interpretaciju vidjeti: J. Jareb, nav. dj., 1166. i B. Krizman, Pavelić i ustaše, 9-16., a za drugu Tomislav Jonjić, Povijesno-politički okvir postanka Ustaškog pokreta, http://www.tomislavjonjic.iz.hr/hrv_obz.pdf (str. 13.-19., gledano 5. rujna 2007.) i Vjekoslav Vrančić, Branili smo Državu: uspomene, osvrti, doživljaji, pr. R. Arapović, Washington - HB Press, 2006., 275-281.

47 Isto, 1166.

48 Nada Kisić Kolanović, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb 2001., 26.

49 Ante Pavelić, Doživljaji II, 37. U gornjem dijelu ovoga teksta vidjeli smo da Aglaja Frank piše da je njezin suprug otišao u emigraciju "na poziv" krugova koji su se zalagali za restauraciju Habsburške Monarhije.

50 Isto, 37 i 39. Pavelić piše: "Medjutim su stizale viesti iz Beča, da se dr. Ivo Frank nije uspio koristno povezati s izbjeglim hrvatskim častnicima, pa je uslied toga rad zapinjao i nije se moglo računati s ozbiljnim uspjesima."

51 Isto, 144.

52 Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, prir. dr. Jere Jareb, Cleveland 1982., 205.

53 Željko Krušelj, U žrvnju državnog terora i ustaškog terorizma. Politička zbivanja u koprivničkoj Podravini od objave šestosiječanjske diktature do sloma Kraljevine Jugoslavije, Koprivnica 2001., 20.

54 B. Krizman, Ante Pavelić i ustaše, 297.

55 Eugen Dido Kvaternik. Sjećanja i zapažanja 1925-1945, ur. Jere Jareb, Zagreb 1995., 267.

56 U Mađarskoj dolazi 1932. na položaj predsjednika vlade general Gyula Gömbös koji je prema povjesničaru Dušanu Bajagiću još za vrijeme Austro-Ugarske, tijekom vojne službe u Zagrebu, uspostavio dobre odnose s I. Frankom, a nakon Prvoga svjetskog rata podupirao je njegove emigrantske aktivnosti. Vidi: D. Bajagić, Mađarska štampa o ubistvu kralja Aleksandra I Karađorđevića, Tokovi istorije, br. 3-4, Beograd 2005., 12.

57 Hrvatski državni arhiv, grupa VIII., Inv. br. 180. (Zagreb, 6. juna 1932.).

58 HDA, Okružni inspektorat Osijek, spis br. 1761/1933., Pov-II-D-Z-broj-28251/1933 s nadnevkom 3. listopada 1933. Predmet: Revizija i Hrvatska predavanje dr. Franka u Pešti.

59 Tijekom saborskih rasprava iz 1917. Frank je rekao da bi Mađari "morali biti naši naravni saveznici" u obrani ustavnih prava obaju naroda. SZ, sv. V, 538 (sjednica održana 8. kolovoza 1917.)

60 Pop Stipe pl. Vučetić, Dr Ivica Frank. Povodom njegove smrti, Hrvatski narod, br. 1a (48a) Zagreb 5. 1. 1940., 2.

NASLOVNICA

ARHIVA

Hrvatska Hrvatom!

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti! (dr. Milan pl. Šufflay)