PARTIZANSKO-ČETNIČKI ZLOČINI NAD FRANJEVCIMA U HERCEGOVINI

Piše: Ivica KARAMATIĆ

I prije ustrojstva spomenutog Povjerenstva, hercegovački fratri te rodbina i prijatelji ubijenih fratara, tražili su trideset devet nepoznatih mjesta njihova posljednjeg počivališta. Unatoč nesmiljenom komunističkom zlosilju, već 15. veljače 1945., fra Gaudencije Ivančić i fra Pavao Dragičević išli su u partizansko zapovjedništvo ("komandu") u Mostar pitati, što se dogodilo s fratrima nasilno odvedenima u nepoznatom smjeru. Nu, odgovor nisu dobili, ali su ga mogli naslutiti kroz dvije zlokobne i zlosretne riječi: - Grob nepoznat! - što nije bila sudbina samo pobijenih hercegovačkih fratara, već i više stotina tisuća nevinih vjernika iz našega napaćenog hrvatskog naroda, koje su partizanski zločinci ubili i strpali u stotine jama od Slovenije do Makedonije. Partizani su, u veljači 1945., pobili sve fratre koji su nosili habit. Tko se nije sklonio - na neizbježnu smrt je osuđen bio. Ubili su ih samo radi toga što su bili Hrvati, katolici, još k tome i fratri.

Mutno okružje Drugoga svjetskog rata bilo je četnicima prigoda za ostvaridbu mračnih šovinističkih velikosrpskih ciljeva. Ni službeni svršetak Drugoga svjetskog rata, zlotvore nije zaustavio u zločinačkom pothvatu. Dapače, i poslije sloma NDH, nakon 15. svibnja 1945., srbopartizani su pobili još sedamnaest franjevaca. U nekoliko mjeseci 1945. mučili su više od šezdeset franjevaca: njih trideset devet imalo je manje od četrdeset godina, a samo ih dvadeset sedam je bilo iznad četrdeset godina života. Suluda mržnja prema katoličkoj vjeri bila je stožerni motiv četnicima i partizanima za ubijanja hercegovačkih fratara. Već sam spomenuo da je tijekom trogodišnjeg ratnoga pakla Hercegovačka franjevačka provincija izgubila jednu trećinu redovnika, druga trećina se nalazila u inozemnoj pastvi, a njih sedamdesetak, koji su preživjeli 1945. godinu, osuđeni su od nove "narodne" vlasti na više od četiristo godina surove robije.

Tijela ubijenih franjevaca spalili su u ratnom skloništu, potom ga zatrpali, a prethodno su mrtvim fratrima, poradi partizanske smišljene promidžbe, stavili strojnice u ruke i fotografirali pokojnike, ali zločin se nije mogao sakriti ni opravdati. Krvavi, nesmiljeni, vražji pir partizani su proveli tih zlosretnih dana koljući fratre i u: Kočerinu, Izbičnu, Mostarskom Gradcu, Čitluku, Čerinu, Međugorju i Mostaru. Osim počinjenih bestijalnih zločina, širokobriješko svetište je obeščašćeno i barbarski devastirano: crkva je oštećena, uništene su stare matične knjige, knjižnica s više od sto tisuća knjiga posve je uništena, uništeno je golemo povijesno i kulturno blago, franjevačka imovina je nacionalizirana i oduzeta te naposljetku je zabranjen rad sjemeništu, gimnaziji i konviktu za vanjske (svjetovne) učenike, kako bi se uništilo sve hrvatsko i katoličko u Hercegovini. Komunisti su 1953. Širokom Brijegu promijenili ime u Lištica, na što je hrvatski katolički puk sa Širokog Brijega spontano sklonio pjesmu brojalicu: "Lištica se samo rijeka zove - Široki je rodno mjesto moje!" Zlosretne 1945. i tijekom poraća partizani su proveli bezprimjerni kulturocid na Širokom Brijegu, ali danas su franjevačka vjerska, kulturna i prosvjetna zdanja posve obnovljena i lijepo uređena, što je svojevrstan pokazatelj kako bezumlja, natražnost i divljaštvo u konačnici ne mogu pobijediti kulturu, vjeru i hrvatski nacionalni ponos u Hercegovini.

Prosječna starosna dob šezdeset šest ubijenih fratara bila je 41,6 godina. Četvorica ubijenih franjevaca bili su mlađi od dvadeset godina, trinaestorica od trideset, dvadesetorica od četrdeset, devetorica od šezdeset, osmorica od sedamdeset, a trojica ubijenih fratara bili su stariji od sedamdeset godina. Prema zavičajnom podrijetlu, to jest mjestu rođenja, statistika nam kazuje slijedeće: sa Širokoga Brijega potječu devetorica franjevaca, iz Međugorja petorica, iz Drinovaca sedmorica, iz Duvna trojica, iz Roškog Polja dvojica, iz Vitine četvorica, s Hamzića trojica, po dvojica iz Studenaca, Stubica, Kočerina, Klobuka, Grljevića i Grandića te po jedan su rodom iz Posušja, Jablanice, Rakitna, Humca, Čitluka, Čerina, Dužica, Gorice, Grabovnika, Posuškog Graca, Hardomilja, Konjica, Lipna, Ljutog Doca, Mostara, Ružića, Sovića, Zarića, Vašarovića, Veljaka i Posuških Vinjana. Od šezdeset šest ubijenih franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina: pedeset per je bilo svećenika, sedam klerika i četiri brata laika.

Po svoj prilici, ubojice fratara u Širokom Brijegu, bili su zlikovci sa zvijezdom petokrakom na šajkači, a s četničkom kokardom u pustoši bolesne duše. Rečeno potkrjepljujem navodom iz knjige fra Andrije Nikića "Hercegovački franjevački mučenici (1524-1945)", tiskane u Mostaru 1992., u kojoj naš ugledni znanstvenik, na 73. stranici, doslovno piše: - Jedan primjer potpisane izjave svjedoka zločina, na kojoj stoji opaska: "Iz više razloga neka se ime svjedoka ne spominje dok je živ!" glasi: Fratre na Širokom Brijegu u veljači god. 1945. ubili su Rajko Vukoja, rodom iz sela Plana (Bileća) i potporučnik Milivoje Drašković iz Gacka, po nalogu Slobodanke Šakota iz Čapljine - sada žive u Beogradu. U to vrijeme štab OZNE bio je u Dabru … Oni su se s još 20 vojnika pomiješali u Dalmatinsku brigadu i izvršili ubojstva fratara. Izjavio T. S. iz Blagaja, živi u Mostaru. Mostar, 25. svibnja 1991. - Završen navod!

Neka je svim franjevačkim mučenicima, znanim i neznanim, laka i blagoslovljena naša škrta, siromašna i napaćena, ali istodobno neumrlim duhom bogata i ponosna: hercegovačka, hrvatska i katolička zemlja. A ovdašnji narod, hrvatski i katolički, franjevačke mučenike, ponavljam, ne smije i ne će nikada zaboraviti, jerbo su oni, svi odreda, svojim uzornim kršćanskim životima, zauzetim revnovanjem za križ časni i slobodu zlatnu - na Gospodnjoj i narodnoj njivi - nedvojbeno zaslužili da upamćeni budu na ponos - i za mnoge buduće naraštaje - vjernog katoličkog puka svete hrvatske zemlje Hercegovine i naravski za vječnost zabilježeni u Božjem libru života, koji je neprolazan i kojega zub vremena ne izjeda. Za svoju svetu vjeru, majku Crkvu i narod katolički franjevci su žrtvovali najviše: vlastite živote suobličujući se tako svom učitelju Isusu Kristu u njegovoj mučeničkoj, odkupiteljskoj muci i smrti na križu.

Međutim, pogani i zločinački naumi zatiranja su propali skupa s komunizmom i nakaznom versajsko-avnojevskom kvazitvorbom Jadnoslavijom, a točnima se bjelodano pokazali stihovi glasovite domoljubne pjesme:

- Tko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše!