ZDS je pozdrav na koji svaki pošteni Hrvat treba biti ponosan!

 

Ispod ove slike piše:

USTAŠE (Hrvati) - visoki - lijepi - čisti - lijepo odjeveni, - lijepo odgojeni.

ČETNICI (Srbi) - 5 stopa dva inča ( 155 cm ) visoki) patuljci - imaju brade da si pokriju gadne njuške -  smrde k”o govna - odjeveni kao beskućnici - pijani 24/7.

- Šteta što uz četnike nije stavljena i ova slika Titinih “heroja”, odrpanih ušljivih patuljaka na čelu s orjunašem Vickom Krstulovićem!!!

Svaki put kada netko u Hrvatskoj spomene hrvatski revolucionarni pozdrav Za dom spremni posrbljeni hrvatski Vlasi, neoorjunaši i Židovi zionisti padnu u specifičan epileptički trans, u hrvatskome narodu poznat kao “partizanska bolest”, koja se u genima u njihovo potomstvo već više od 80 godina prenosi iz generacije u generaciju.

Ova opaka bolest je kronični poremećaj mozga također poznata kao epileptički sumrak u kojem osoba gubi svjesnu kontrolu nad svojim postupcima ali zadržava sposobnost izvođenja namjernih radnji.

Uzroci poremećaja su različiti, a za većinu njih znanost još nema pravog odgovora. Bolest se uglavnom manifestira kao emocionalni poremećaj i poremećaj kognitivne disonance ili “brain misdirection” (moždano skretanje ).

Ovaj prvi, kod nas poznat i kao partizanska bolest prouzrokovana sudjelovanjem u masovnim pokoljima nevinih ljudi, a ovaj drugi je uglavnom bolest transrodnih i drugih homoseksualaca. 

U koju od ove dvije grupe bolesnih miskrepanata pripada “obrazovani novinar” orjunaške Slobodne Dalmacije Damir Pilić malo je teško ocijeniti.

Nu ako je suditi po onome što on (ne znam komu) pokušava   servirati kao povijesnu istinu, vjerojatno  u obje. Prvu je u genima nasliedio od svojih otrovnih predaka, a drugu mu je u već izopačeni mozak  usadilo “napredno liberalno” društvo u kojem je odgojen.

Najveća tragedija u povijesti hrvatskoga naroda za toga umobolnog izroda je, kako on to naziva,  “bleiburški mit” a stotine tisuća žrtava “laž i izmaštane brojke”, pa uz niz drugih orjunaških bljuvotina, bez imalo sustezanja, jer kao orjunaško kopile sigurno ne zna za stid, piše:

“Sljedeći je mit o Bleiburgu. Riječ je o laži da su tamo pobijene stotine tisuća Hrvata, pri čemu se te izmaštane brojke – koje je nakon Drugog svjetskog rata lansirala ustaška emigracija, a do danas ih prenosi naša revizionistička desnica – kreću od 500.000 do čak milijun stradalih ljudi. O tome u znanstvenom članku „Razmišljanja o broju pogubljenih i stradalih na Bleiburgu i križnom putu”, objavljenom 2008. u Časopisu za hrvatsku povijest, piše Martina Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest.

A tko je  ta Martina Grahek Ravančić? Jugokomunistička šmrkavica, rođena 1978. u komunističkoj Rijeci. Pod ingerencijom  jugokomunističkih falsifikatora i plagijatora, Nevena Budaka i Ive ‘Drobilice’ Govnosteina, na jugo-filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. diplomirala jednopredmetnu (jugokomunističku) povijest.

Na Odsjeku za povijest istog fakulteta, pod ingerencijom istih mentora 2006. magistrirala  s temom Bleiburg i križni put u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi, a 2011. doktorirala s temom Rad tzv. Zemaljske komisije (krvave jugokomunističke oznaške horde koja je u smrt poslala tisuće i tisuće podpuno nevinih Hrvata, nap. a.) za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba u razdoblju od 1944. do 1947. 

Ne obzirući se na gotovo svakodnevna iskopavanja tisuća posmrtnih ostataka komunističkih žrtava koja se odvijaju pred njegovim očima, niti na svjedočanstva onih koji su bili svjedoci ovoga strašnog pokolja, ovaj orjunaški  izrod kao paravan za njegove obmane uzima ovu komunističku “povjesničarku”, koja, eto, na temelju instrukcija svojih mentora, “znanstvenika” Budaka i Goldsteina, piše “istinu” o najvećem genocidu nad hrvatskim narodom koji se dogodio 33 godine prije njezina rođenja, a u kojemu je vjerojatno sudjelovao i netko od njezinih predaka.

“Čak i Franjo Tuđman u svojoj knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti” iz 1989. osporava i kritizira emigrantske procjene broja žrtava Bleiburga, navodeći da je došlo do „paroksizma uveličavanja” žrtava na 500.000 i više, što naziva „bleiburškim mitom”. U svojim radovima Tuđman procjenjuje da je na Bleiburgu bilo između 35 i 40 tisuća žrtava”, piše dalje ovaj mizerni izrod.

U ono vrieme, kada su Titini krvnici vršili ovaj strašni genocid nad hrvatskim narodom, Franjo

Tuđman je, tada partizanski major, bio u Beogradu u službi onome koji je naredio ovaj strašni genocid na njegovim, a ako je istina da je to bio Josip Broz, i  svojim narodom.

Kao takvoga njega nisu puno brinuli pokolji nad njegovim narodom, a moguće je da kao “niži oficir” nije tada za njih ni znao.

Nemoguće je danas, kada ga više nema, ocijeniti je li on ono što je 1989. napisao smatrao istinom ili je znao pravu istinu, ali se nije usudio dirnuti u najčuvaniju jugokomunističku tajnu, što bi ga da je pokušao vjerojatno stajalo glave.

No uvjeren da je kasnije saznao da je, od više od 1.750 do sada odkrivenih masovnih grobnica, samo u Kočevskom Rogu ubijeno između 30 i 40 tisuća (što je i glavni ubojica Simo Dubajić 2005. potvrdio srbijanskom novinaru Milomiru Mariću), a u Teznu kod Maribora između 40 i 50 tisuća.  Ali pošto je i sam kao jugokomunistički partizan, barem indirektno,  bio odgovoran za te zločine i da ne dođe u konflikt s većinom udbaša i kosovaca u HDZ-u, nije se usudio opovrgnuti  ono što je naveo u toj svojoj knjizi.

No bez obzira na sve to Tuđman nije moga prešutjeti istinu kada je na  siednici Predsjednistva HDZ-a 1994.  rekao:

”Gospodo, budimo realni. Mi smo se našli u borbi za hrvatsku državu i mi smo bili oslonjeni i morali smo biti oslonjeni prije svega na te elemente hrvatstva koji su stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila većina hrvatskoga naroda. Htjeli mi to ili ne, to je bila većina hrvatskoga naroda! i bez tog elementa ne bismo bili izdvojili Hrvatsku.

A to je s jedne strane jasno da smo tu samostalnu Hrvatsku morali uspostavliati na tradicijama antifašizma jer nas taj svijet ne bi priznao.”

Kao i svi bivši “antifašisti”, bez obzira na to koliko je čvrsto bilo njihovo obraćenje na nacionalizam, ni Tuđman se nije mogao u podpunosti riješiti uvjerenja da je ta komunistička podvala za tzv. Slobodni svijet predstavljala nekakvu vrijednost. Taj svijet nija želio nikakvu Hrvatsku, a počeo ju je priznavati tek kad su naše “žene u crnom” na čelu s gospođom Amalijom Janović klečeći pred njemačkim Bundestagom zamolile njemačkoga ministra vanjskih poslova H. D. Genshera da pomogne hrvatskom narodu i on tome “svijetu” da će je Njemačka ako bude potrebno unilateralno priznati.

“Počnimo sa ZDS. Naša revizionistička desnica tvrdi da je to stari, autohtoni hrvatski povijesni pozdrav koji potječe iz opere „Nikola Šubić Zrinjski”, koju je Ivan pl. Zajc skladao još 1876. godine. Za demantiranje ove tvrdnje nije potrebno kopanje po arhivskim dokumentima – dovoljno je pogledati rečenu operu. Takvog pozdrava u njoj naprosto nema, kao što ga nije bilo nikad i nigdje u hrvatskoj povijesti prije nastanka ustaškog pokreta”, piše dalje naš neoorjunaš Pilić.

Pa što onda ako je to izvorno ustaški pozdrav? Ako jest onda svaki pošteni Hrvat treba na to biti ponosan!  Ustaški je pokret nastao kao reakcija na zločine primitivnoga balkanskog okupatora. U Ustaškom pokretu manifestiran je superlativ hrvatstva. Hrvatski ustaše su se borili u svojoj domovini za svoju domovinu i bili su najhrabriji borci u onome ratu kao i njihovi potomci u ovom prošlom.

Njihovu je hrabrost priznao i sam krvnik Tito onom njegovom izjavom “…četnici nisu bili nikakvi borci, a jedan je ustaša vrijedio za tri Njemca”.

Ovaj neoorjunaš, naravno, nije mogao a da ne spomene i onu staru već i njima smiješnu jugokomunističku  priču da je poglavnik dr. Ante Pavelić Talijanima. “prodao Dalmaciju”, ali propustio je napomenuti da je njegov šumski “maršal”  od Hrvatske odvojio povijesne hrvatske pokrajine Bosnu i Hercegovinu, Srbiji predao Srijem, Crnoj Gori Boku Kotorsku, a onaj ostatak u obliku kifle, naročito Dalmaciju, Liku, Kordun i Banovinu, stavio pod vlast crvenih i crnih četnika i njihovih orjunaških pomagača.

U svome sumanutom nabrajanju starih komunističkih i velikosrbskih fantazija naš orjunaš posebno se okomio na pok. generala Vjekoslava Luburića, pa uz ostale gluposti, piše i ovo:

“Zbog njegove neobuzdane okrutnosti i masovnih ubojstava srpskih civila čak su i Nijemci protestirali kod Pavelića… Samo u noći s 27. na 28. ožujka naredio je da se na Marindvoru objesi 55 Sarajlija, čija su tijela bila poredana od Tvornice duhana do Zemaljskog muzeja. A već dan poslije osudio je na smrt i strijeljanje 41 osobu bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalnosti” (isto to je u svome prijašnjem baljezganju  napisao za Francetića, nap. a.).

Na ovo gore da je Luburić uistinu naredio vješanja 55 “Sarajlija” i strijeljanje 40 osoba tada nepostojeće bošnjačke, te srbske i hrvatske nacionalnosti, moj odgovor je. To su onda bezupitno bili četnički i partizanski krvnici i da ih je kojom srećom likvidirao manje bi danas bilo ove neoorjunaške bagre.

A kakve su to luđačke izmišljotine može se vidjeti iz ovoga što ovaj bolesni kreten dalje piše:

“Nakon oslobođenja Sarajeva, u parku ispred Luburićeve vile otkopana su 23 unakažena leša, a u podrumskim prostorijama pronađene su sprave za mučenje koje su koristili Luburić i njegovi ljudi: mesarske čengele, kazani za kuhanje živih ljudi, bodeži, pegle, dugački čavli, dlijeta, razna kliješta”.

Prvo, Luburić u Sarajevu, ni nigdje drugdje, nije posjedovao nikakve vile, a nikome zdravom nije potrebno dokazivati da samo netko s teško poremećenim umom može stvari koje se rabe u svakoj kući: noževe, pegle, čavle, dlijeta i kliješta nazivati spravama za mučenje. A što tek reći o “kazanima za kuhanje ljudi”?

Pa to su isti oni kazani u kojima su prema tumačenju Milorada Dodika u Gradini kod Jasenovca kuhani Srbi za proizvodnju sapuna. E sad je pitanje, ako ih je Luburić ostavio u Sarajevu kako ih je Dodik pronašao u Gradini?

Kao izvor za većinu njegovih luđačkih bizarnih tvrdnji naš neoorjunaš navodi United States Holocaust Memorial Museum, na kojemu su, kako on navodi, upisane sve ove velikosrbske i jugokomunističke laži, pa bi to trebala biti nepobitna istina o “ustaškim zločinima” koju nitko ne smije poreći.

Pa kada se bilo tko, usudi tu “istinu”, i nepobitnim dokumentiranim dokazima, opovrgnuti njega se proglasi antisemitom. Tako, uz Ivu Goldsteina, Ognjena Krausa i njima slične, i  “naš” ministar nekakvoga smiješnog “hrvatskog” ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Radovan Fuchs, nedavno poznate hrvatske pravednike, Igora Vukića i Stjepana Razuma, naziva antisemitima.

No uzalud vam trud drugovi! Nećete nas obezhrabriti ni smesti!

Držimo se izreke koja kaže:  Kad vidiš da zloći na ruku idu; da krijepost progone; da nevrijedne uzvisuju; da neistinu grle; istinu bičuju - nemoj se smesti ni skrenuti s prave staze, jer znaj da će biti dana i poslije današnjega.

Za Dom Spremni!