Sjećanje na moga prijatelja i suborca Asafa Durakovića

U Zagrebu 2011. godine

 
Upoznali smo se 1972. u Hamiltonu gdje je on na sveučilištu McMaster završavao studij nuklearne medicine.

Od prvoga dana dolaskau Kanadu dr. Duraković je bio jedan od najaktivnijih hrvatskih domoljuba. Surađivao je sa svim hrvatskim političkim domoljubnim organizacijama ali nikada nije želio, niti tražio, kontrolu nad bilo kojom hrvatskom organizacijom, pa tako ni nad Hrvatskim Islamskim Centrom, kojega smo mi Hrvati, katolici i muslimani izgradili u Torontu.

Prije svega zato jer  je po naravi i intelektu uvijek bio iznad svakog oblika taštine, a i zato jer mu je za nešto takvoga nedostajalo  slobodnog vremena.  Ali on je bio onaj koji je inzistirao da se u pravilnik toga centra uvrsti  odredba da:  “Upravitelj Hrvatskog islamskog centra ne može biti ni jedna osoba koja nije hrvatske krvi”.

Jedne zgode kada smo nas četvorica: braća Mate i Stipe Ćurić, Asaf i ja, išli  na neki sastanak u Cleveland. Negdje na autoputu Asaf je među ostalim prometnim tablama primjetio tablu na kojoj je pisalo

NO U TURNS (Zabranjeno okretanje u znaku U) i on je upitao “što ovaj natpis znači?” Na to mu stari ustaša Mate, ko iz topa, odgovori: “To ti znači da smo mi ustaše bili dovle došli i da nije rat prista bili bi zauzeli Ameriku”. Tome smo se sva četvorica kilometrima smijali

Sjećam se također kada smo opet nas četvorica 1973. čitavu noć autom, kojim je upravljao Stipe, putovali u više od 800 km udaljen Chicago na  veliki hrvatski Sabor na kojem ćemo, kako u svome govoru reče pokojni stric Ante Došen (sin doglavnika Marka Došena), u dvorani hotela LaSalle “na smrt  osuditi Srboslaviju, kao što smo u ovoj istoj dvorani 1933. godine osudili Aleksandra Karađorđevića.”

Vriedno je napomenuti da je na sastanku koji je u istom ovom hotelu održan 1933. godine prikupljen novac koji je bio potreban za pripremu i izvršenje Marseilleskog atentata.

Uz mnoga sjećanja o tom našem zbilja velebnom Saboru, gdje je uz množtvo naših ljudi bilo preko 160 visoko obrazovanih članova hrvatske emigrantske inteligencije; iz Sjeverne i Južne Amerike, Aurope i Australije, u trajnome sjećanju ostat će mi zgoda koja se dogodila kad smo stigli u Chichago.

Mate I Stipe su u Chicagu imali neke svoje prijatelje ili rodbinu, a nas dva nismo pa smo morali tražiti sobu u hotelu. Pošto nismo mislili da će posjeta Saboru biti toliko masovna pa nismo unapried iznajmili sobu za spavanje.  Kada smo došli u hotel rečeno nam je da su sve sobe zauzete te da jedino što imaju jest jedna vrlo mala sobica s malim krevetom za jednu osobu.

Nismo imali drugoga izbora, ali valjda pošto smo od rođenja oba bili navikli na spartanski život i ta sobica će nam biti super za dva-tri sata odmora. Problem je nastao tek kada smo došli u tu našu sobicu. Ja kažem Asafu: “Ti lezi na krevet, a ja ću na pod”, a Asaf će: “Ne, ti ćeš spavati na krevetu, a ja na podu”.

Tako smo se natezali nekoliko minuta,  a onda sam ja legao u jedan kut na podu, a Asaf u drugi, a krevet je ostao prazan. Nu pod je bio prekriven dosta debelim tepihom pa na njemu nije bilo previše neugodno ležati.

Nešto kasnije dr. Duraković se preselio u Ujedinjene Američke Države gdje je kao visoko rangirani znanstvenik, uz mnoge druge uspjehe, dostigao i čin pukovnika američke vojske.

 Za vrieme svoga boravka u Kanadi dr. Duraković je  (1972.) napisao vrlo vrijednu knjižicu ”Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici”, čiji tekst ovdje objavljujem:

      “Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici”

Divide et impera

- Pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana Bosne i Hrcegovine dovedeno je do današnje faze nakon dugotrajne temeljito provođene antihrvatske politike, koju je beogradska vlada provodila u Bosni i Hercegovini s poznatim rezultatima.

Upravni aparat Bosne i Hercegovine doseljen iz Srbije u različita vremena novije povijesti, kao i famulusi toga sistema regrutirani iz redova samoga stanovništva Bosne i Hercegovine, doveo je svojim sistematskim i smišljenim radom do toga stupnja, da se danas već može ozbiljno postaviti pitanje o budućnosti nacionalnog opredjeljenja muslimanskog stanovništva te republike.

Muslimani se danas nalaze pod vitalnim pitanjem, koje u prvi mah izgleda dosta zamamno, a to je: da li prihvatiti ponuđenu muslimansku nacionalnost, zasnovanu na novostvorenim teorijama o muslimanskoj etničkoj posebnosti u Bosni i Hercegovini, koje ne analiziraju povijest tih hrvatskih pokrajina iz predislamskog razdoblja.

To je pitanje od važnosti za muslimane Bosne i Hercegovine već iz razloga, što se nije lako i neopasno postaviti kao samostalna grupa pred zbivanja koja se naslućuju u bliskoj budućnosti na burnoj balkanskoj vjetrometini.

Iskustva su ih iz povijesti naučila o potrebi opreza pred Danajskim poklonima, ali ovoga puta teorija odvajanja muslimana o misli od hrvatskoj pripadnosti stavljena u ruke samih muslimana, koji su širitelji ideje o muslimanskoj nacionalnoj posebnosti, naravno u službi začetnika tih ideja.

Vrijeme je da se tome pitanju posveti zaslužena pažnja, prije nego nas budućnost pouči o učinjenim propustima, i cijeli se hrvatski narod treba duboko zamisliti nad tim pitanjem, koje prelazi okvire muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine i ulazi u pitanje budućnosti cijelog hrvatskog naroda.

               BOSNA I HERCEGOVINA U SASTAVU STARE HRVATSKE DRŽAVE

Dolaskom Hrvata u područje današnje postojbine vezan je uz seobu plemena iz Bijele Hrvatske, koja se nalazila na sjeveru Karpatskih planina, a naseljavala su je hrvatska plemena u jednoj interfazi svojih migracija iz pradavne domovine Sarmata s područja Hindukuša.

Početak migracije iz Bijele Hrvatske vezan je s ukazom bizantijskog cara Heraklija, kojim su hrvatska plemena imala protjerati Avare iz krajeva koje su bili zauzeli od Bizanta.

U dugotrajnim borbama s avarskim plemenima (Obrima) Hrvati su ih uspjeli protjerati na sjever i shodno Heraklijevu Prostaxisu dobili su kao nagradu obećane zemlje koje su uzeli od Avara.

Zemlje su obuhvaćale Dalmaciju, Ilirik i Panoniju, prostirući se od Istre do rijeke Drine i od Jadranskoga mora do rijeke Drave.

Seoba Hrvata na Jadran počinje u prvoj polovici sedmoga stoljeća, a opisana je u studioznoj raspravi Konstantina Porfirogeneta, u kojoj se navode pojedinosti naseljavanja Dalmacije, Ilirika i Panonije.

Kako je današnja Bosna bila dijelom u sastavu rimske Panonije, a dijelom rimsko-bizantinske Dalmacije, naseljavanje Bosne i Hercegovine integralni je dio naseljavanja onih pokrajina koje su bile spomenute u Heraklijevu Prostaxisu.

Povijesni podatci kazuju da su Hrvati naselili novu domovinu u sedam plemena, kojima je vladala stara vladarska obitelj iz Velike Hrvatske u zakarpatskoj domovini. Postoje izvori koji spominju da je sedam plemena bilo predvođeno od petero braće i dvije sestre iz spomenute vladarske porodice.

Plemena su zasebno naselila pojedine dijelove svoje nove domovine, a čitava je naseljena pokrajina nove zemlje ostala pod upravom brata prvijenca i njegovih nasljednika.

Glavnina Hrvata koji su pripadali najbrojnijem plemenu naselila su područje današnje Bosne s najbrojnijom koncentracijom u području Bosanske Krajine. To područje nije uključivalo Posavinu, kao ni Hercegovinu, koje su naselila druga plemena u području Travunje i Zahumlja, koje je područje današnje Hercegovine. Naseljavanje Bosne od planine Vlašića do Drine također nije vezano uz najveće pleme Hrvata, tako da je potpuno naseljenje Bosne i Hercegovine bilo od više plemena.

Ti podatci, zajedno s onim da je područje Bosne i Hercegovine bilo banovina, koji je pojam autohtoni hrvatski izraz, kazuju da je Bosna i Hercegovina krajem hrvatske emigracije bila naseljena isključivo hrvatskim narodom. Pojam odličnika koji je upravljao banovinom nije bio poznat drugim narodima Europe, i Bosna kao banovina mogla je biti isključivo hrvatska.

O pitanju hrvatskog podrijetla Bosne i Hercegovine postoji niz vjerodostojnih povijesnih izvora, od kojih posebnu vrijednost ima zapis Duvanjskoga sabora iz 753., zvan “Methodos”, koji je pisan hrvatskim jezikom. Taj dokument kazuje, da je Hrvatska sačinjena od Bijele Hrvatske na zapadu, Crvene Hrvatske na jugu, i od Zagorja koje je obuhvaćalo današnju Bosnu, s granicom na Drini.

Ljetopis iz osmoga stoljeća koji je poslužio kao građa za djelo “Kraljevstvo Hrvata”, napisano u 11. stoljeću, navodi doslovce da je vladar Hrvata zaposjeo Bosnu kao dio svoga kraljevstva.

“I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako i primorsko kao i zagorsko kraljevstvo” (o pojedinostima vidi: D. Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967.).

Među ostalim dokumentima koji kazuju o hrvatskoj pripadnosti Bosne i Hercegovine valja posebno istaći “Ljetopis Popa Dukljanina” iz 12. stoljeća, koji jasno navodi pripadnost Bosne kraljevstvu Hrvata.

Arapski zemljopisac Ibn Idris iz 11. stoljeća piše o hrvatskom stanovništvu Bosne i Zahumlja. Za grad Ston Ibn Idris kaže, da su mu stanovnici Hrvati.

Vrijedno je spomenuti uredno i znanstvene vođene zapise Ivana Kinamosa, koji je kao i tajnik cara Emanuela Komnena osobno putovao Srbijom i posvetio Bosni i Hercegovini posebnu pažnju i zanimanje.

Njegovi zapisi iz 12. stoljeća kazuju, da je Bosna i Hercegovina zasebna država koju dijeli od Srbije rijeka Drina i nije pod bilo kakvom srpskom upravom.

Taj je narod mogao biti jedino hrvatskoga podrijetla, jer su Srbi i Hrvati bili jedini slavenski narodi u Bosni i Raši, a Kinamos jasno kazuje, da je zapadna granica Srbije rijeka Drina.

Među mnogobrojnim izvorima, koji su jasni u svojim stavovima da je Bosna i Hercegovina dio stare hrvatske države, nije na odmet spomenuti i dokumente iz vremena turskih sultana Murata II. i Mehmeda el Fatiha, koji u svojim fermanima kojima jamče slobodu trgovine Dubrovnika u turskome carstvu, jasno dijele Bosnu od Srbije.

Neovisno o spomenutim autentičnim povijesnim izvorima bilo je, a ima i danas, pokušaja da se mimoiđu povijesne istine i da se stvore teorije o pripadnosti Bosne i Hercegovine Srbiji.

Niti jedan takav pokušaj nema znanstvene vrijednosti, jer je jedino razdoblje kada je Bosna bila pod srpskom upravom bilo u vrijeme vladavine Konstantina Porfirogeneta, kada je srpski župan Časlav zaposjeo Bosnu do rijeke Cetine i Vrbasa.

Taj je pokušaj vladanja nad Bosnom trajao svega 11 godina, jer je hrvatski kralj Krešimir II. povratio Bosnu Hrvatskoj i od toga vremena (960.) u Bosni nikada nije bilo srpske vlasti. Sve teorije o srpskoj upravi u Bosni u toku povijesti, a tih je teorija stvarno velik broj, ostaju nijeme pred snagom povijesnih izvornih dokaza o pripadnosti Bosne i Hercegovine hrvatskoj državi.

Derby (H. C. Darby, op. a.) u svojoj knjizi “A Short History of Yugoslavia”, navodi dosta kompromisno, da su Bosna i Hercegovina bile središte stare hrvatske države (gl. 5/58.). Taj engleski autor, unatoč svome otvorenom stavu šutnje prema hrvatskom podrijetlu Bosne, ipak ne može izbjeći nužnost prihvaćanja povijesnih istina, pa u rečenici svojega djela to i priznaje: “Čini se vjerojatnom teorija mađarskih povjesničara da je Bosna bila jezgra stare hrvatske države”.

Shodno gotovo tradicionalnoj hesitantnosti britanskih autora da ne posvećuju dostojnu pažnju povijesti Hrvata, autor u svojoj analizi dolaska Slavena u područje današnje domovine na Balkanskom poluotoku ne ističe povijesnu pripadnost Bosne kraljevstvu Hrvata. Unatoč tome riječi jasno dijele svaku povezanost Bosne sa Srbijom: “Dok je Tvrtko bio kralj u Bosni, Lazar je tek bio knez u Srbiji”.

Bosna je bila banovina sve do 1377., kada se Tvrtko krunio za kralja, a ratovi za oslobođenje jadranske obale i otoka od Mletaka i Mađara, koji su doveli Bosnu do najviše točke uspona, doveli su do moćnoga kraljevstva Bosne, Hrvatske i Dalmacije. Derby strogo dijeli Bosnu od Srbije i navodi kako su nakon Kosovske bitke mnogi Srbi tražili utočište u Bosni.

Kraj moćnoga kraljevstva vezan je uz pad Bosne pod upravu Osmanlijskog carstva godine 1463., kada je sultan Mehmed el Fatih, nakon zaposjednuća Bosne dao pogubiti zadnjega kralja Stjepana Tomaševića. Razdoblje koje slijedi osnova je nekim teorijama o etničkoj posebnosti stanovništva Bosne i Hercegovine, koje je pod turskom upravom primilo Islam.

Prof. dr. Asaf Duraković govori na proslavi 10. Travnja

HRVATI BOSNE i HERCEGOVINE PRIMAJU KRŠĆANSTVO

(…) Vjera starodrevnih Hrvata bila je politeistička podrijetlom iz iranske pradomovine. S tom su vjerom Hrvati naselili zemlje osvojene od Avara. Ban Kluk, koji je bio prvi vladar u novoj domovini, slijedio je tradiciju mnogoboštva, ali je već njegov sin Porga zajedno s plemenskim odličnicima primio kršćanstvo u vrijeme pape Ivana IV. I osnovao je nadbiskupiju u Splitu, čiji je prvi nadbiskuo bio Ivan Ravenac.

Kako je glavno hrvatsko pleme, koje je naseljavalo jugozapadnu Bosnu i Zahumlje, bilo prvo pleme koje je primilo kršćanstvo, taj se val prelio i u ostala hrvatska plemena.

Nesuglasice s kršćanstvom bile su, međutim, redovan pratilac širenja vjere među Hrvatima, tako da su se neka plemena nakon prihvaćanja kršćanstva ponovo vraćala staroj vjeri.

Posebno je zanimljiv slučaj Neretljanskih Hrvata, koji su se odricali kršćanstva iz razloga što im je Crkva zabranjivala gusarenje.

Panonski Hrvati koji su bili izloženi napadajima od strane kršćanskih vladara Europe također su nakon stanovitog vremena prihvaćali odbačenu vjeru starih hrvatskih plemena. Jedan od primjera te faze kršćanstva u krajevima panonske Hrvatske jest borba kneza Višeslava s markgrofom Erihom, koji je predvodio vojsku franačkoga kralja Karla, šireći kršćanstvo kao izgovor pljačkanju hrvatskih plemena.

Njegova je vojska, međutim, bila potučena kod Kaštela od kneza Višeslava.

Ti su pokreti protiv kršćanstva ipak bili lokalizirani, i val kršćanstva uskoro je zahvatio sva hrvatska plemena, tako da su Neretljanski Hrvati konačno primili kršćanstvo u IX. Stoljeću, u vrijeme kneza Branimira, a Panonski Hrvati u vrijeme Metodija i njegovih učenika, otprilike krajem istoga stoljeća.

Od kraja 9. stoljeća služba na latinskom jeziku bila je zamijenjena glagoljaškom službom, čiji su začetnici bili slavenski apostoli Sv. Ćiril I Metodije.

BOGOMILSKI POKRET 

Krajem desetog stoljeća Bosna je zahvaćena širenjem bogomilskog pokreta, koji je začet u Bugarskoj od pravoslavnog popa Bogomila, koji je počeo svoje učenje u prvoj polovini toga stoljeća.

Pripadnici bogomilske zajednice (Patareni, Savršeni krstjani, Bosanski krstjani) posebno su ojačali u početku 13. stoljeća, kada su proglašeni pravovjernim kršćanima, nakon što su priznali vrhovnu duhovnu vlast pape Inocencija III. 

Unatoč tome priznavanju koje je bilo tek formalno, oni se nisu odricali svoga učenja i načina života, koji je bio strogi život molitve i odricanja.

To je dovelo do križarskih pohoda od strane europskih vladara, ali ti pohodi su samo ojačali bogomilstvo u Bosni, jer se time pokret gotovo poistovjetio s borbom za slobodu i nezavisnost, tako da su mu se mnogi pridružili.

U toku 13. i 14. stoljeća, bogumilski se pokret razširio po čitavoj Bosni, osim bosanske Posavine koja nije pripadala bosanskoj banovini, te osim Hercegovine i nekih drugih manjih dijelova Bosne (Duvno, Livno, Glamoč), u kojima se taj pokret nije uspio proširiti.

Stvaranje bogomilske crkve bosanskih krstjana početak je odvajanja Bosne od hrvatskih katoličkih krajeva. To je posebno došlo do izražaja u doba Kulin-bana, kada se Bosna jasno izdvojila iz hrvatske katoličke sredine i dobila značaj bogomilskog središta.

Borba protiv bogomila ratom nije se pokazala dovoljno uspješnom, pa se na zamisao pape Bendikta XII. u Bosni osnivaju franjevačke misije za borbu protiv hereze i obnavljanje katoličke vjere.

Taj je Rad započeo general franjevačkog reda Odonis, u sporazumu s bosanskim banom Stjepanom Kotromanićem, u prvoj polovici 14. stoljeća. Rad franjevaca bio je uspješan i mnogi su bogomili mirnim putem primili katoličku vjeru. Time se nije iskorijenio pokret, jer su mnogi bogomili i dalje ostali pripadnicima svoje zajednice.

Polovicom 15. stoljeća bogomili su istjerani iz Bosne od strane kralja Tomaša, ali ih je primio Herceg Stjepan, koji mu nije bio podložan.

Uskoro nakon protjerivanja bogomila iz Bosne dolazi do pada Bosne pod Turke, koje su bogomili prihvatili kao osloboditelje od progona katoličkih vladara.

PAD BOSNE POD TURKE I PRIJELAZ BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH HRVATA NA ISLAM

Turski sultan Mehmed el Fatih zauzeo je 1463. sa svojom vojskom glavni grad Bosne Jajce i pod zidinama utvrđenog starog grada dao pogubiti zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.

Te je godine Bosna proglašena sandžakom i priključena Otomanskome carstvu.

Granica osvojene Bosne nešto je potisnuta na istok uspješnim ratovima ugarsko-hrvatskoga kralja Matije Korvina i ostaje kao granica između kršćanstva i islama kroz gotovo četiri stoljeća, dijeleći jedan jedinstveni narod u dva neprijateljska tabora, čineći, s jedne strane, “predziđe kršćanstva”, a s druge strane, “predziđe islama”, obje strane opremljene velikom vjerom u istinitost svojih učenja.

Taj je čimbenik zaustavio rast i množenje hrvatskoga naroda, jer je granica “predziđe kršćanstva” tražila danak u krvi za očuvanje sigurnosti dvaju svjetova, sukobljenih u srcu hrvatske države.

Osim ratova na granici sukoba istoka i zapada, u slabljenju hrvatskoga naroda važnu ulogu je imao i čimbenik izseljavanja, jer su mnogi napuštali nesigurnu zemlju, napose Hrvati-katolici iz Bosne i Hercegovine, i naselili se po mnogim zemljama kršćanske Europe, te su se nepovratno izgubili asimilacijom u novim zemljama.

Na mjesto izseljenih Hrvata doseljavali su se Vlasi, pravoslavne vjere, a ne slavenskoga podrijetla, koji su bili pomagani od strane Austrije i Mađarske, kao i od Srpske pravoslavne crkve, i ostajali su na zemlji izseljenih Hrvata.

U vrijeme pada Bosne stanovništvo je bilo isključivo hrvatsko, podijeljeno u katoličku i bogomilsku vjeru, s malim brojem Hrvata pravoslavne vjere, koji su živjeli u nekim dijelovima Travunje i Zahumlja.

O islamizaciji Bosne i Hercegovine postoje različite teorije, od kojih neke zastupaju mišljenje kako današnji muslimani potječu isključivo od bogomila (A.Solovjev, cit. D. Mandić, 1963.).

Studij zapadnih kao i istočnih izvora kazuje, međutim, kako glavnina današnjih muslimana potječe od Hrvata-katolika, jer je broj bogomila bio relativno malen u vrijeme pada Bosne.

Porast broja bogomila bio je samo u Hercegovini, u kojoj su bili našli utočište nakon progona od kralja Tomaša, dok se porast broja muslimana u Bosni nakon pada pod Turke ne može pripisati bogomilskoj frakciji Hrvata, s obzirom da ih je u Bosni bio ostao malen broj.

Taj se porast muslimanskog stanovništva ne može pripisati ni doseljavanju stanovništva iz azijskih krajeva, jer su turski podanici azijskog podrijetla dolazili u Bosnu mahom na kraće vrijeme i nakon određenog roka vraćali se u svoje postojbine unutar velikog carstva.

O tome postoje podatci u velikom opusu turskoga profesora Barkana (cit. Mandić 1963.), koji u svojim temeljitim istraživanjima nije našao slučajeva trajnog naseljavanja muslimana iz Azije u Bosnu i Hercegovinu. Shodno tome, glavnina muslimana Bosne i Hercegovine potječe od Hrvata-katolika za koje u carskim fermanima postoje zapisi da su to “stari mještani koji ne poznaju turskoga jezika”.

Nakon osvajanja Bosne sultan Mehmed je dao slobodu vjeroispovijesti katolicima Bosne i Hercegovine, kao i svećenicima Katoličke Crkve. Ukazom “Ahd-nama” sultan je, osim zajamčenih sloboda, katolicima prisegao i na niz ustupaka u osvojenim krajevima, uz uvjet priznavanja vrhovne vlasti Visoke Porte.

Čak je obnovljena vlast kraljevske kuće Kotromanića unutar turske uprave.

Unatoč zajamčenom poštivanju vjerskih sloboda pod novom upravom, mnogi su bogomili prihvaćali islam, jer je ta vjera u mnogome bila bliža patarenima od katoličke.

Nisu bili zaboravljeni progoni bogomila od strane katoličkih vladara, tako da je islam značio konačno oslobođenje od svih progona.

Prijelaz katolika na islam počeo se zbivati kasnije, kada su katolici, a posebno svećenici, prekršili ugovor utemeljen “Ahdnamom” sultana Mehmeda, kojom on jamči slobodu vjere uz obvezu pokornosti turskoj upravi.

Otvorena suradnja i tajni rad protiv Turske između kršćanskih zemalja i katolika Bosne dovela je katoličke svećenike i narod u nemilost i rezultat su bili progoni od strane Turaka, koji su promijenili svoj blagonakloni stav prema katolicima. Najstrože kazne koje su primjenjivane za rad protiv carevine dosizale su svoj najviši domet u progonima svećenika i redovnika i zatvaranjima samostana.

Posljedica tih progona bila je masovno prelaženje katolika na islam.

Proces islamizacije Bosne i Hercegovine nastavljao se povećanim intenzitetom u drugoj polovici 16. stoljeća, nakon velikih poreza koji su bili nametani na kršćansku raju, da bi se pokrile potrebe carevine koja se nalazila u neprestanim ratovima.

To je dovelo do velikog smanjivanja broja katolika koje je doseglo svoj maksimum u prvoj polovici 17. stoljeća, kada je zbog slabljenja carstva došlo do oštre kontrole unutrašnjeg uređenja, kod koje su na meti bili uglavnom katolici, pod stalnom sumnjom rada protiv turskoga carstva.

Krajem 17. stoljeća ostao je u katoličkoj vjeri tek malen broj Hrvata u Bosni i Hercegovini.

U toku cijeloga procesa islamizacije Bosne i Hercegovine Srbi nisu imali nikakva udjela, jer unatoč slobodi koju je Srpska pravoslavna crkva uživala unutar turskoga carstva, velik broj Srba selio je prema sjeveru iz osvojenih krajeva Srbije.

Pravoslavna Crkva bila je pod zaštitom Mehmeda još od pada Carigrada, jer je patrijarh Genadije, kojega je sam sultan proglasio vrhovnim poglavarom te Crkve, surađivao sa sultanom još prije pada Carigrada, jer je kao nepomirljivi neprijatelj Rima suradnike s katolicima nazivao apostatima. Srpska pravoslavna crkva priznavala je tursku vlast i zato nije bilo progona ni pravoslavnih svećenika ni Crkve, o čemu svjedoče mnogobrojni netaknuti manastiri, koji su se sačuvali tokom cijeloga perioda turske uprave.

U toku cjelokupne turske uprave tek je neznatan dio Srba prihvatio islam. 

Iz statističkih podataka iz starijih i suvremenih izvora evidentno je da je preko 95% muslimana Bosne i Hercegovine hrvatskoga podrijetla. To je stanovništvo sačuvalo najčišći hrvatski jezik i najčišću strukturu, usljed svetosti poštivanja doma i porodice u islamskom životu, tako da je veliki dio starih običaja Hrvata ostao sačuvan unutar čvrste strukture muslimanske porodice, (kako svi znamo BiH muslimani su poslie 1918., a naročito poslie 1945. odbacili svoju pripadnost hrvatskom narodu i svoj hrvatski jezik pa danas kao “Bošnjaci” mrze sve hrvatsko i govore i pišu novim srbošnjačkim, zapravo najodvratnijim modelom srbskog s malim dodatkom izopačenih turskih i arapskih riječi, op. a. ) .

Toga nisu zadržali Hrvati ostalih krajeva Hrvatske jer je miješanje s različitim narodima mijenjalo običaje, tradicije i jezik, jer nije bilo ekskluzivnosti strogoga života islamske obitelji.

U vrijeme turske uprave velik je broj Hrvata-muslimana dosizao visoke časti u carstvu, tako da se među imenima kojima se i danas diči turska povijest nalaze i mnoga imena hrvatskih velikana. 

Među tim dostojanstvenicima povijest spominje 24 vezira iz hrvatskih krajeva. Među tim imenima poznat je Ahmed-paša Hercegović, Sinan-paša Borovinić, Rustem-paša Hrvat, Sijavuš-paša Hrvat, Murat-paša Hrvat, Dilaver-paša Hrvat, Ishak-paša Gazi, Jakub-paša Hadun, Jakub-pača Bošnjak, Salih-paša Nevesinjac, Sulejman-paša Prijepoljac i mnogi ini (vidi Savfet Bašagić: Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini ).

(Mnogi bosansko-hercegovački muslimani bili su do 1991. aktivni članovi u hrvatskim emigrantskim političkim organizacijama. Da spomenem samo neke: pukovnik HOS-a Ibrahim vitez Pjanić, dr. Ibrahim-beg Džinić, Nijaz Batlak “Daidža”, Nahid Kulenović, Ragib Zukić, Kerim Reis, Zuhdija Martinović, Šaban Torlo, Alan Horić, Enver Mehmedagić i niz drugih. U srbskim četničkim organizacijama bio je samo jedan, Alija Konjhodžić, ili kako ga je pok. Asaf zvao, “Alija konj Hodžić”, nap. a. ).

 
Za Dom Spremni!