Sjećanje na moga prijatelja i suborca Asafa Durakovića

U Zagrebu 2011. godine

 
Upoznali smo se 1972. u Hamiltonu gdje je on na sveučilištu McMaster završavao studij nuklearne medicine.

Od prvoga dana dolaskau Kanadu dr. Duraković je bio jedan od najaktivnijih hrvatskih domoljuba. Surađivao je sa svim hrvatskim političkim domoljubnim organizacijama ali nikada nije želio, niti tražio, kontrolu nad bilo kojom hrvatskom organizacijom, pa tako ni nad Hrvatskim Islamskim Centrom, kojega smo mi Hrvati, katolici i muslimani izgradili u Torontu.

Prije svega zato jer  je po naravi i intelektu uvijek bio iznad svakog oblika taštine, a i zato jer mu je za nešto takvoga nedostajalo  slobodnog vremena.  Ali on je bio onaj koji je inzistirao da se u pravilnik toga centra uvrsti  odredba da:  “Upravitelj Hrvatskog islamskog centra ne može biti ni jedna osoba koja nije hrvatske krvi”.

Jedne zgode kada smo nas četvorica: braća Mate i Stipe Ćurić, Asaf i ja, išli  na neki sastanak u Cleveland. Negdje na autoputu Asaf je među ostalim prometnim tablama primjetio tablu na kojoj je pisalo

NO U TURNS (Zabranjeno okretanje u znaku U) i on je upitao “što ovaj natpis znači?” Na to mu stari ustaša Mate, ko iz topa, odgovori: “To ti znači da smo mi ustaše bili dovle došli i da nije rat prista bili bi zauzeli Ameriku”. Tome smo se sva četvorica kilometrima smijali

Sjećam se također kada smo opet nas četvorica 1973. čitavu noć autom, kojim je upravljao Stipe, putovali u više od 800 km udaljen Chicago na  veliki hrvatski Sabor na kojem ćemo, kako u svome govoru reče pokojni stric Ante Došen (sin doglavnika Marka Došena), u dvorani hotela LaSalle “na smrt  osuditi Srboslaviju, kao što smo u ovoj istoj dvorani 1933. godine osudili Aleksandra Karađorđevića.”

Vriedno je napomenuti da je na sastanku koji je u istom ovom hotelu održan 1933. godine prikupljen novac koji je bio potreban za pripremu i izvršenje Marseilleskog atentata.

Uz mnoga sjećanja o tom našem zbilja velebnom Saboru, gdje je uz množtvo naših ljudi bilo preko 160 visoko obrazovanih članova hrvatske emigrantske inteligencije; iz Sjeverne i Južne Amerike, Aurope i Australije, u trajnome sjećanju ostat će mi zgoda koja se dogodila kad smo stigli u Chichago.

Mate I Stipe su u Chicagu imali neke svoje prijatelje ili rodbinu, a nas dva nismo pa smo morali tražiti sobu u hotelu. Pošto nismo mislili da će posjeta Saboru biti toliko masovna pa nismo unapried iznajmili sobu za spavanje.  Kada smo došli u hotel rečeno nam je da su sve sobe zauzete te da jedino što imaju jest jedna vrlo mala sobica s malim krevetom za jednu osobu.

Nismo imali drugoga izbora, ali valjda pošto smo od rođenja oba bili navikli na spartanski život i ta sobica će nam biti super za dva-tri sata odmora. Problem je nastao tek kada smo došli u tu našu sobicu. Ja kažem Asafu: “Ti lezi na krevet, a ja ću na pod”, a Asaf će: “Ne, ti ćeš spavati na krevetu, a ja na podu”.

Tako smo se natezali nekoliko minuta,  a onda sam ja legao u jedan kut na podu, a Asaf u drugi, a krevet je ostao prazan. Nu pod je bio prekriven dosta debelim tepihom pa na njemu nije bilo previše neugodno ležati.

Nešto kasnije dr. Duraković se preselio u Ujedinjene Američke Države gdje je kao visoko rangirani znanstvenik, uz mnoge druge uspjehe, dostigao i čin pukovnika američke vojske.

 Za vrieme svoga boravka u Kanadi dr. Duraković je  (1972.) napisao vrlo vrijednu knjižicu ”Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici”, čiji tekst ovdje objavljujem:

      Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici

Divide et impera

- Pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana Bosne i Hrcegovine dovedeno je do današnje faze nakon dugotrajne temeljito provođene antihrvatske politike, koju je beogradska vlada provodila u Bosni i Hercegovini s poznatim rezultatima.

Upravni aparat Bosne i Hercegovine doseljen iz Srbije u različita vremena novije povijesti, kao i famulusi toga sistema regrutirani iz redova samoga stanovništva Bosne i Hercegovine, doveo je svojim sistematskim i smišljenim radom do toga stupnja, da se danas već može ozbiljno postaviti pitanje o budućnosti nacionalnog opredjeljenja muslimanskog stanovništva te republike.

Muslimani se danas nalaze pod vitalnim pitanjem, koje u prvi mah izgleda dosta zamamno, a to je: da li prihvatiti ponuđenu muslimansku nacionalnost, zasnovanu na novostvorenim teorijama o muslimanskoj etničkoj posebnosti u Bosni i Hercegovini, koje ne analiziraju povijest tih hrvatskih pokrajina iz predislamskog razdoblja.

To je pitanje od važnosti za muslimane Bosne i Hercegovine već iz razloga, što se nije lako i neopasno postaviti kao samostalna grupa pred zbivanja koja se naslućuju u bliskoj budućnosti na burnoj balkanskoj vjetrometini.

Iskustva su ih iz povijesti naučila o potrebi opreza pred Danajskim poklonima, ali ovoga puta teorija odvajanja muslimana o misli od hrvatskoj pripadnosti stavljena u ruke samih muslimana, koji su širitelji ideje o muslimanskoj nacionalnoj posebnosti, naravno u službi začetnika tih ideja.

Vrijeme je da se tome pitanju posveti zaslužena pažnja, prije nego nas budućnost pouči o učinjenim propustima, i cijeli se hrvatski narod treba duboko zamisliti nad tim pitanjem, koje prelazi okvire muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine i ulazi u pitanje budućnosti cijelog hrvatskog naroda.

               BOSNA I HERCEGOVINA U SASTAVU STARE HRVATSKE DRŽAVE

Dolaskom Hrvata u područje današnje postojbine vezan je uz seobu plemena iz Bijele Hrvatske, koja se nalazila na sjeveru Karpatskih planina, a naseljavala su je hrvatska plemena u jednoj interfazi svojih migracija iz pradavne domovine Sarmata s područja Hindukuša.

Početak migracije iz Bijele Hrvatske vezan je s ukazom bizantijskog cara Heraklija, kojim su hrvatska plemena imala protjerati Avare iz krajeva koje su bili zauzeli od Bizanta.

U dugotrajnim borbama s avarskim plemenima (Obrima) Hrvati su ih uspjeli protjerati na sjever i shodno Heraklijevu Prostaxisu dobili su kao nagradu obećane zemlje koje su uzeli od Avara.

Zemlje su obuhvaćale Dalmaciju, Ilirik i Panoniju, prostirući se od Istre do rijeke Drine i od Jadranskoga mora do rijeke Drave.

Seoba Hrvata na Jadran počinje u prvoj polovici sedmoga stoljeća, a opisana je u studioznoj raspravi Konstantina Porfirogeneta, u kojoj se navode pojedinosti naseljavanja Dalmacije, Ilirika i Panonije.

Kako je današnja Bosna bila dijelom u sastavu rimske Panonije, a dijelom rimsko-bizantinske Dalmacije, naseljavanje Bosne i Hercegovine integralni je dio naseljavanja onih pokrajina koje su bile spomenute u Heraklijevu Prostaxisu.

Povijesni podatci kazuju da su Hrvati naselili novu domovinu u sedam plemena, kojima je vladala stara vladarska obitelj iz Velike Hrvatske u zakarpatskoj domovini. Postoje izvori koji spominju da je sedam plemena bilo predvođeno od petero braće i dvije sestre iz spomenute vladarske porodice.

Plemena su zasebno naselila pojedine dijelove svoje nove domovine, a čitava je naseljena pokrajina nove zemlje ostala pod upravom brata prvijenca i njegovih nasljednika.

Glavnina Hrvata koji su pripadali najbrojnijem plemenu naselila su područje današnje Bosne s najbrojnijom koncentracijom u području Bosanske Krajine. To područje nije uključivalo Posavinu, kao ni Hercegovinu, koje su naselila druga plemena u području Travunje i Zahumlja, koje je područje današnje Hercegovine. Naseljavanje Bosne od planine Vlašića do Drine također nije vezano uz najveće pleme Hrvata, tako da je potpuno naseljenje Bosne i Hercegovine bilo od više plemena.

Ti podatci, zajedno s onim da je područje Bosne i Hercegovine bilo banovina, koji je pojam autohtoni hrvatski izraz, kazuju da je Bosna i Hercegovina krajem hrvatske emigracije bila naseljena isključivo hrvatskim narodom. Pojam odličnika koji je upravljao banovinom nije bio poznat drugim narodima Europe, i Bosna kao banovina mogla je biti isključivo hrvatska.

O pitanju hrvatskog podrijetla Bosne i Hercegovine postoji niz vjerodostojnih povijesnih izvora, od kojih posebnu vrijednost ima zapis Duvanjskoga sabora iz 753., zvan “Methodos”, koji je pisan hrvatskim jezikom. Taj dokument kazuje, da je Hrvatska sačinjena od Bijele Hrvatske na zapadu, Crvene Hrvatske na jugu, i od Zagorja koje je obuhvaćalo današnju Bosnu, s granicom na Drini.

Ljetopis iz osmoga stoljeća koji je poslužio kao građa za djelo “Kraljevstvo Hrvata”, napisano u 11. stoljeću, navodi doslovce da je vladar Hrvata zaposjeo Bosnu kao dio svoga kraljevstva.

“I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako i primorsko kao i zagorsko kraljevstvo” (o pojedinostima vidi: D. Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967.).

Među ostalim dokumentima koji kazuju o hrvatskoj pripadnosti Bosne i Hercegovine valja posebno istaći “Ljetopis Popa Dukljanina” iz 12. stoljeća, koji jasno navodi pripadnost Bosne kraljevstvu Hrvata.

Arapski zemljopisac Ibn Idris iz 11. stoljeća piše o hrvatskom stanovništvu Bosne i Zahumlja. Za grad Ston Ibn Idris kaže, da su mu stanovnici Hrvati.

Vrijedno je spomenuti uredno i znanstvene vođene zapise Ivana Kinamosa, koji je kao i tajnik cara Emanuela Komnena osobno putovao Srbijom i posvetio Bosni i Hercegovini posebnu pažnju i zanimanje.

Njegovi zapisi iz 12. stoljeća kazuju, da je Bosna i Hercegovina zasebna država koju dijeli od Srbije rijeka Drina i nije pod bilo kakvom srpskom upravom.

Taj je narod mogao biti jedino hrvatskoga podrijetla, jer su Srbi i Hrvati bili jedini slavenski narodi u Bosni i Raši, a Kinamos jasno kazuje, da je zapadna granica Srbije rijeka Drina.

Među mnogobrojnim izvorima, koji su jasni u svojim stavovima da je Bosna i Hercegovina dio stare hrvatske države, nije na odmet spomenuti i dokumente iz vremena turskih sultana Murata II. i Mehmeda el Fatiha, koji u svojim fermanima kojima jamče slobodu trgovine Dubrovnika u turskome carstvu, jasno dijele Bosnu od Srbije.

Neovisno o spomenutim autentičnim povijesnim izvorima bilo je, a ima i danas, pokušaja da se mimoiđu povijesne istine i da se stvore teorije o pripadnosti Bosne i Hercegovine Srbiji.

Niti jedan takav pokušaj nema znanstvene vrijednosti, jer je jedino razdoblje kada je Bosna bila pod srpskom upravom bilo u vrijeme vladavine Konstantina Porfirogeneta, kada je srpski župan Časlav zaposjeo Bosnu do rijeke Cetine i Vrbasa.

Taj je pokušaj vladanja nad Bosnom trajao svega 11 godina, jer je hrvatski kralj Krešimir II. povratio Bosnu Hrvatskoj i od toga vremena (960.) u Bosni nikada nije bilo srpske vlasti. Sve teorije o srpskoj upravi u Bosni u toku povijesti, a tih je teorija stvarno velik broj, ostaju nijeme pred snagom povijesnih izvornih dokaza o pripadnosti Bosne i Hercegovine hrvatskoj državi.

Derby (H. C. Darby, op. a.) u svojoj knjizi “A Short History of Yugoslavia”, navodi dosta kompromisno, da su Bosna i Hercegovina bile središte stare hrvatske države (gl. 5/58.). Taj engleski autor, unatoč svome otvorenom stavu šutnje prema hrvatskom podrijetlu Bosne, ipak ne može izbjeći nužnost prihvaćanja povijesnih istina, pa u rečenici svojega djela to i priznaje: “Čini se vjerojatnom teorija mađarskih povjesničara da je Bosna bila jezgra stare hrvatske države”.

Shodno gotovo tradicionalnoj hesitantnosti britanskih autora da ne posvećuju dostojnu pažnju povijesti Hrvata, autor u svojoj analizi dolaska Slavena u područje današnje domovine na Balkanskom poluotoku ne ističe povijesnu pripadnost Bosne kraljevstvu Hrvata. Unatoč tome riječi jasno dijele svaku povezanost Bosne sa Srbijom: “Dok je Tvrtko bio kralj u Bosni, Lazar je tek bio knez u Srbiji”.

Bosna je bila banovina sve do 1377., kada se Tvrtko krunio za kralja, a ratovi za oslobođenje jadranske obale i otoka od Mletaka i Mađara, koji su doveli Bosnu do najviše točke uspona, doveli su do moćnoga kraljevstva Bosne, Hrvatske i Dalmacije. Derby strogo dijeli Bosnu od Srbije i navodi kako su nakon Kosovske bitke mnogi Srbi tražili utočište u Bosni.

Kraj moćnoga kraljevstva vezan je uz pad Bosne pod upravu Osmanlijskog carstva godine 1463., kada je sultan Mehmed el Fatih, nakon zaposjednuća Bosne dao pogubiti zadnjega kralja Stjepana Tomaševića. Razdoblje koje slijedi osnova je nekim teorijama o etničkoj posebnosti stanovništva Bosne i Hercegovine, koje je pod turskom upravom primilo Islam.

Prof. dr. Asaf Duraković govori na proslavi 10. Travnja

HRVATI BOSNE i HERCEGOVINE PRIMAJU KRŠĆANSTVO

(…) Vjera starodrevnih Hrvata bila je politeistička podrijetlom iz iranske pradomovine. S tom su vjerom Hrvati naselili zemlje osvojene od Avara. Ban Kluk, koji je bio prvi vladar u novoj domovini, slijedio je tradiciju mnogoboštva, ali je već njegov sin Porga zajedno s plemenskim odličnicima primio kršćanstvo u vrijeme pape Ivana IV. I osnovao je nadbiskupiju u Splitu, čiji je prvi nadbiskuo bio Ivan Ravenac.

Kako je glavno hrvatsko pleme, koje je naseljavalo jugozapadnu Bosnu i Zahumlje, bilo prvo pleme koje je primilo kršćanstvo, taj se val prelio i u ostala hrvatska plemena.

Nesuglasice s kršćanstvom bile su, međutim, redovan pratilac širenja vjere među Hrvatima, tako da su se neka plemena nakon prihvaćanja kršćanstva ponovo vraćala staroj vjeri.

Posebno je zanimljiv slučaj Neretljanskih Hrvata, koji su se odricali kršćanstva iz razloga što im je Crkva zabranjivala gusarenje.

Panonski Hrvati koji su bili izloženi napadajima od strane kršćanskih vladara Europe također su nakon stanovitog vremena prihvaćali odbačenu vjeru starih hrvatskih plemena. Jedan od primjera te faze kršćanstva u krajevima panonske Hrvatske jest borba kneza Višeslava s markgrofom Erihom, koji je predvodio vojsku franačkoga kralja Karla, šireći kršćanstvo kao izgovor pljačkanju hrvatskih plemena.

Njegova je vojska, međutim, bila potučena kod Kaštela od kneza Višeslava.

Ti su pokreti protiv kršćanstva ipak bili lokalizirani, i val kršćanstva uskoro je zahvatio sva hrvatska plemena, tako da su Neretljanski Hrvati konačno primili kršćanstvo u IX. Stoljeću, u vrijeme kneza Branimira, a Panonski Hrvati u vrijeme Metodija i njegovih učenika, otprilike krajem istoga stoljeća.

Od kraja 9. stoljeća služba na latinskom jeziku bila je zamijenjena glagoljaškom službom, čiji su začetnici bili slavenski apostoli Sv. Ćiril I Metodije.

BOGOMILSKI POKRET 

Krajem desetog stoljeća Bosna je zahvaćena širenjem bogomilskog pokreta, koji je začet u Bugarskoj od pravoslavnog popa Bogomila, koji je počeo svoje učenje u prvoj polovini toga stoljeća.

Pripadnici bogomilske zajednice (Patareni, Savršeni krstjani, Bosanski krstjani) posebno su ojačali u početku 13. stoljeća, kada su proglašeni pravovjernim kršćanima, nakon što su priznali vrhovnu duhovnu vlast pape Inocencija III. 

Unatoč tome priznavanju koje je bilo tek formalno, oni se nisu odricali svoga učenja i načina života, koji je bio strogi život molitve i odricanja.

To je dovelo do križarskih pohoda od strane europskih vladara, ali ti pohodi su samo ojačali bogomilstvo u Bosni, jer se time pokret gotovo poistovjetio s borbom za slobodu i nezavisnost, tako da su mu se mnogi pridružili.

U toku 13. i 14. stoljeća, bogumilski se pokret razširio po čitavoj Bosni, osim bosanske Posavine koja nije pripadala bosanskoj banovini, te osim Hercegovine i nekih drugih manjih dijelova Bosne (Duvno, Livno, Glamoč), u kojima se taj pokret nije uspio proširiti.

Stvaranje bogomilske crkve bosanskih krstjana početak je odvajanja Bosne od hrvatskih katoličkih krajeva. To je posebno došlo do izražaja u doba Kulin-bana, kada se Bosna jasno izdvojila iz hrvatske katoličke sredine i dobila značaj bogomilskog središta.

Borba protiv bogomila ratom nije se pokazala dovoljno uspješnom, pa se na zamisao pape Bendikta XII. u Bosni osnivaju franjevačke misije za borbu protiv hereze i obnavljanje katoličke vjere.

Taj je Rad započeo general franjevačkog reda Odonis, u sporazumu s bosanskim banom Stjepanom Kotromanićem, u prvoj polovici 14. stoljeća. Rad franjevaca bio je uspješan i mnogi su bogomili mirnim putem primili katoličku vjeru. Time se nije iskorijenio pokret, jer su mnogi bogomili i dalje ostali pripadnicima svoje zajednice.

Polovicom 15. stoljeća bogomili su istjerani iz Bosne od strane kralja Tomaša, ali ih je primio Herceg Stjepan, koji mu nije bio podložan.

Uskoro nakon protjerivanja bogomila iz Bosne dolazi do pada Bosne pod Turke, koje su bogomili prihvatili kao osloboditelje od progona katoličkih vladara.

PAD BOSNE POD TURKE I PRIJELAZ BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH HRVATA NA ISLAM

Turski sultan Mehmed el Fatih zauzeo je 1463. sa svojom vojskom glavni grad Bosne Jajce i pod zidinama utvrđenog starog grada dao pogubiti zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.

Te je godine Bosna proglašena sandžakom i priključena Otomanskome carstvu.

Granica osvojene Bosne nešto je potisnuta na istok uspješnim ratovima ugarsko-hrvatskoga kralja Matije Korvina i ostaje kao granica između kršćanstva i islama kroz gotovo četiri stoljeća, dijeleći jedan jedinstveni narod u dva neprijateljska tabora, čineći, s jedne strane, “predziđe kršćanstva”, a s druge strane, “predziđe islama”, obje strane opremljene velikom vjerom u istinitost svojih učenja.

Taj je čimbenik zaustavio rast i množenje hrvatskoga naroda, jer je granica “predziđe kršćanstva” tražila danak u krvi za očuvanje sigurnosti dvaju svjetova, sukobljenih u srcu hrvatske države.

Osim ratova na granici sukoba istoka i zapada, u slabljenju hrvatskoga naroda važnu ulogu je imao i čimbenik izseljavanja, jer su mnogi napuštali nesigurnu zemlju, napose Hrvati-katolici iz Bosne i Hercegovine, i naselili se po mnogim zemljama kršćanske Europe, te su se nepovratno izgubili asimilacijom u novim zemljama.

Na mjesto izseljenih Hrvata doseljavali su se Vlasi, pravoslavne vjere, a ne slavenskoga podrijetla, koji su bili pomagani od strane Austrije i Mađarske, kao i od Srpske pravoslavne crkve, i ostajali su na zemlji izseljenih Hrvata.

U vrijeme pada Bosne stanovništvo je bilo isključivo hrvatsko, podijeljeno u katoličku i bogomilsku vjeru, s malim brojem Hrvata pravoslavne vjere, koji su živjeli u nekim dijelovima Travunje i Zahumlja.

O islamizaciji Bosne i Hercegovine postoje različite teorije, od kojih neke zastupaju mišljenje kako današnji muslimani potječu isključivo od bogomila (A.Solovjev, cit. D. Mandić, 1963.).

Studij zapadnih kao i istočnih izvora kazuje, međutim, kako glavnina današnjih muslimana potječe od Hrvata-katolika, jer je broj bogomila bio relativno malen u vrijeme pada Bosne.

Porast broja bogomila bio je samo u Hercegovini, u kojoj su bili našli utočište nakon progona od kralja Tomaša, dok se porast broja muslimana u Bosni nakon pada pod Turke ne može pripisati bogomilskoj frakciji Hrvata, s obzirom da ih je u Bosni bio ostao malen broj.

Taj se porast muslimanskog stanovništva ne može pripisati ni doseljavanju stanovništva iz azijskih krajeva, jer su turski podanici azijskog podrijetla dolazili u Bosnu mahom na kraće vrijeme i nakon određenog roka vraćali se u svoje postojbine unutar velikog carstva.

O tome postoje podatci u velikom opusu turskoga profesora Barkana (cit. Mandić 1963.), koji u svojim temeljitim istraživanjima nije našao slučajeva trajnog naseljavanja muslimana iz Azije u Bosnu i Hercegovinu. Shodno tome, glavnina muslimana Bosne i Hercegovine potječe od Hrvata-katolika za koje u carskim fermanima postoje zapisi da su to “stari mještani koji ne poznaju turskoga jezika”.

Nakon osvajanja Bosne sultan Mehmed je dao slobodu vjeroispovijesti katolicima Bosne i Hercegovine, kao i svećenicima Katoličke Crkve. Ukazom “Ahd-nama” sultan je, osim zajamčenih sloboda, katolicima prisegao i na niz ustupaka u osvojenim krajevima, uz uvjet priznavanja vrhovne vlasti Visoke Porte.

Čak je obnovljena vlast kraljevske kuće Kotromanića unutar turske uprave.

Unatoč zajamčenom poštivanju vjerskih sloboda pod novom upravom, mnogi su bogomili prihvaćali islam, jer je ta vjera u mnogome bila bliža patarenima od katoličke.

Nisu bili zaboravljeni progoni bogomila od strane katoličkih vladara, tako da je islam značio konačno oslobođenje od svih progona.

Prijelaz katolika na islam počeo se zbivati kasnije, kada su katolici, a posebno svećenici, prekršili ugovor utemeljen “Ahdnamom” sultana Mehmeda, kojom on jamči slobodu vjere uz obvezu pokornosti turskoj upravi.

Otvorena suradnja i tajni rad protiv Turske između kršćanskih zemalja i katolika Bosne dovela je katoličke svećenike i narod u nemilost i rezultat su bili progoni od strane Turaka, koji su promijenili svoj blagonakloni stav prema katolicima. Najstrože kazne koje su primjenjivane za rad protiv carevine dosizale su svoj najviši domet u progonima svećenika i redovnika i zatvaranjima samostana.

Posljedica tih progona bila je masovno prelaženje katolika na islam.

Proces islamizacije Bosne i Hercegovine nastavljao se povećanim intenzitetom u drugoj polovici 16. stoljeća, nakon velikih poreza koji su bili nametani na kršćansku raju, da bi se pokrile potrebe carevine koja se nalazila u neprestanim ratovima.

To je dovelo do velikog smanjivanja broja katolika koje je doseglo svoj maksimum u prvoj polovici 17. stoljeća, kada je zbog slabljenja carstva došlo do oštre kontrole unutrašnjeg uređenja, kod koje su na meti bili uglavnom katolici, pod stalnom sumnjom rada protiv turskoga carstva.

Krajem 17. stoljeća ostao je u katoličkoj vjeri tek malen broj Hrvata u Bosni i Hercegovini.

U toku cijeloga procesa islamizacije Bosne i Hercegovine Srbi nisu imali nikakva udjela, jer unatoč slobodi koju je Srpska pravoslavna crkva uživala unutar turskoga carstva, velik broj Srba selio je prema sjeveru iz osvojenih krajeva Srbije.

Pravoslavna Crkva bila je pod zaštitom Mehmeda još od pada Carigrada, jer je patrijarh Genadije, kojega je sam sultan proglasio vrhovnim poglavarom te Crkve, surađivao sa sultanom još prije pada Carigrada, jer je kao nepomirljivi neprijatelj Rima suradnike s katolicima nazivao apostatima. Srpska pravoslavna crkva priznavala je tursku vlast i zato nije bilo progona ni pravoslavnih svećenika ni Crkve, o čemu svjedoče mnogobrojni netaknuti manastiri, koji su se sačuvali tokom cijeloga perioda turske uprave.

U toku cjelokupne turske uprave tek je neznatan dio Srba prihvatio islam. 

Iz statističkih podataka iz starijih i suvremenih izvora evidentno je da je preko 95% muslimana Bosne i Hercegovine hrvatskoga podrijetla. To je stanovništvo sačuvalo najčišći hrvatski jezik i najčišću strukturu, usljed svetosti poštivanja doma i porodice u islamskom životu, tako da je veliki dio starih običaja Hrvata ostao sačuvan unutar čvrste strukture muslimanske porodice, (kako svi znamo BiH muslimani su poslie 1918., a naročito poslie 1945. odbacili svoju pripadnost hrvatskom narodu i svoj hrvatski jezik pa danas kao “Bošnjaci” mrze sve hrvatsko i govore i pišu novim srbošnjačkim, zapravo najodvratnijim modelom srbskog s malim dodatkom izopačenih turskih i arapskih riječi, op. a.) .

Toga nisu zadržali Hrvati ostalih krajeva Hrvatske jer je miješanje s različitim narodima mijenjalo običaje, tradicije i jezik, jer nije bilo ekskluzivnosti strogoga života islamske obitelji.

U vrijeme turske uprave velik je broj Hrvata-muslimana dosizao visoke časti u carstvu, tako da se među imenima kojima se i danas diči turska povijest nalaze i mnoga imena hrvatskih velikana. 

Među tim dostojanstvenicima povijest spominje 24 vezira iz hrvatskih krajeva. Među tim imenima poznat je Ahmed-paša Hercegović, Sinan-paša Borovinić, Rustem-paša Hrvat, Sijavuš-paša Hrvat, Murat-paša Hrvat, Dilaver-paša Hrvat, Ishak-paša Gazi, Jakub-paša Hadun, Jakub-pača Bošnjak, Salih-paša Nevesinjac, Sulejman-paša Prijepoljac i mnogi ini (vidi Savfet Bašagić: Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini).

(Mnogi bosansko-hercegovački muslimani bili su do 1991. aktivni članovi u hrvatskim emigrantskim političkim organizacijama. Da spomenem samo neke: pukovnik HOS-a Ibrahim vitez Pjanić, dr. Ibrahim-beg Džinić, Nijaz Batlak “Daidža”, Nahid Kulenović, Ragib Zukić, Kerim Reis, Zuhdija Martinović, Šaban Torlo, Alan Horić, Enver Mehmedagić i niz drugih. U srbskim četničkim organizacijama bio je samo jedan, Alija Konjhodžić, ili kako ga je pok. Asaf zvao, “Alija konj Hodžić”, nap. a. ).

Pukovnik američke vojske prof. dr. Asaf Duraković

BOSNA I HERCEGOVINA U SVIJETLU HRVATSKOGA NARODNOG PREPORODA

(…) Veliki pokreti u Europi u drugoj polovini 18. i u početku 19. stoljeća rađaju težnju habsburške vladalačke kuće za uvođenjem jedinstvenog jezika u cijelome carstvu.

Taj se pokušaj sukobio s odporom pokrajina carstva, među kojima i Hrvatske, u kojoj se stvara pokret za kulurno i političko okupljanje svih Hrvata. Taj je pokret zahvatio kako Hrvate katolike tako i muslimane, čiji preporoditelji (Janko Drašković, Ljudevit Gaj i dr.) nisu zaboravili Bosnu, koja se nalazila pod turskom upravom. Hrvatski narodni preporod uskoro je prerastao u preporod Južnih Slavena, uzevši naziv Ilirski pokret, prema uvriježenom načinu stranaca nazivanja Hrvata Ilirima.

Pokret je naišao na velik odaziv u Bosni, a na slab odaziv među Srbima, Slovencima i Bugarima.

Pokret je bio zabranjen zbog naziranja opasnoga Panslavizma, ali niti kasniji Strossmayerov pokušaj oživljavanja pokreta pod jugoslavenskim imenom nije naišao na odjek kod Srba i Slovenaca.

Srbi su bili protivni, kako ilirstvu tako i Strossmayerovom jugoslavenstvu, jer su uspješni srpski ustanci za njih oživljavali mogućnost obnavljanja Dušanova carstva, s idejom ujedinjavanja svih Južnih Slavena pod srpskom upravom, a u čemu su bili podupirani od nekih slavista toga vremena.

Ideje nisu ostale bez djela i te su težnje dobile formu u “Načertaniju” (nacrtu, op. ZRD.) Ilije Savića “Garašanina” 1844., u vrijeme kneza Aleksandra Karađorđevića.

Ideja velikosrpstva, data u “Načertaniju”, išla je tako daleko da se upotrebljavala terminologija o “Srbima zapadnog i istočnog veroispovedanija”.

Vuk Stefanović Karadžić ide čak i tako daleko da Hrvatima smatra samo čakavce i kajkavce u županijama zagrebačkoj,varaždinskoj i križevačkoj, dok su Bosna i Hercegovina, Banat, Bačka, Srijem, Slavonija, Dalmacija, Lika i Krbava srpske pokrajine.

Te su koncepcije s jasnom pozadinom naišle na otpor hrvatskih suvremenika, posebno Ante Starčevića, koji je u nizu govora i članaka razotkrio Karadžićeve tendencije, kao i tendencije svih onih koji ga pomažu, i sažeo ih u načelu “Hrvatska Hrvatom”.

Tendencija srpske propagande u polovini 19. stoljeća bila je ujediniti Bosnu sa Srbijom, a Hercegovinu s Crnom Gorom.  Pravoslavni Srbi su se pridružili Hercegovačkom ustanku, koji je bio podignut od strane Hrvata, i tražili su, suprotno zahtjevu Hrvata, ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Crnom Gorom. Hercegovački su katolici, međutim, uputili službeni proglas Visokoj Porti i europskim državama, da ne žele ujedinjenje sa Srbijom.

Rat Srbije i Crne Gore s Turskom 1875., a zatim rusko-turski rat 1877., doveli su do Berlinskog kongresa, koji je 1878. donio na prijedlog Engleske odluku da se Bosna i Hercegovina pripoje Austrougarskoj, što je bio i zahtjev početka Hercegovačkog ustanka. Iste godine Austrougarska je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine. (Asaf ovdje griješi. Austrougarska je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine 1908. godine, nap. a.)

POSTOJI LI SVIJEST O HRVATSKOJ PRIPADNOSTI U MUSLIMANA BOSNE I HERCEHOVINE

Unatoč privilegijama koje je Srpska pravoslavna crkva uživala u Osmanlijskom carstvu, trajno prisutna tradicionalna nesnošljivost Srba prema svemu što je vezano za mučne uspomene iz doba turske uprave, zhvaćala je sve što je u vezi ne samo s Turskom  nego i s islamom u širem pojmu riječi.

Ta se mržnja trajno ispoljavala u početku oslobođenja Srbije, nad muslimanskim stanovništvom Srbije, a kasnije zahvaćujući muslimane Bosne i Hercegovine u vrijeme kada su povijesne prilike rodile srpsku težnju dominacije nad tim tradicionalno hrvatskim krajevima.

Stvaranje “Krvave Krajine” 1804. i pokolji dahija, u koje su bili uključeni i mnogi nedužni muslimani a ne samo oni koji su bili u vezi s omrznutim dahijama, a zatim borbe u srpskim ustancima, stvarale su atmosferu konačno dočekane osvete i u tim danima ranog devetnaestog stoljeća ne može se govoriti o prisutnosti viteškog momenta od strane Srba prema muslimanima.

Treba se razumjeti mnoge pojedinosti iz toga doba , jer je ojađeni srpski narod imao dosta razloga za obračun s dahijama i tiranijom koja je uvedena u Srbiju u vrijeme njihove vladavine, koja je bila osuđena i od Porte, ali nisu svi oni koji su nepravedno bili sasječeni imali drugoga “grijeha” prema tome narodu osim pripadnosti muslimanskoj vjeri.

Trajna težnja za “osvetom Kosova” postojla je još od prvvih dana oslobođenja Srbije i traje još i danas, a bila je razlogom da muslimani, ne samo Srbije nego i ostalih krajeva koji su naseljeni muslimanskim stanovništvom imali dovoljno prilika vidjeti zavjetnu mržnju Srba protiv islama.

Ugovorom u Drinopolju, koji je bio podpisan između Rusije i Turske, muslimani su morali napustiti Srbiju.

To se stanovništvo naselilo u istočnu Bosnu u dolini rijeke Drine.

Širenje Srbije pojačavalo je progone i muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine nužno je upiralo svoj pogled prema Austriji i Hrvatskoj. Sam Husein-beg Gradaščević našao je utočište u slobodnoj Hrvatskoj nakon svoga neuspjelog ustanka.

Hrvatski narodni preporod, te ilirski i jugoslavenski pokret koji su u 19. stoljeću podigli nacionalnu gordost Hrvatske imali su u svome programu kao važnu komponentu nužnost konačnog pripajanja Bosne i Hercegovine svojoj iskonskoj matici, sa zajedničkim jezikom koji bi bio štokavski jezik Hercegovine.

Te su ideje nalazile odjek ne samo među katoličkim nego i među muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine. Ti su dogođaji, međutim, bili pomno praćeni i od strane velikosrpskih krugova, koji su imali kao vitalnu zadaću anektiranje Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gosri.

Srpski interesi za područje Bosne i Hercegovine nisu, međutim, nisu imali mogućnost popularnosti na tlu Bosne i Hercegovine, čije je stanovništvo tradicionalno svjedočilo inkompatibilnost srpskog i muslimanskog elementa.

Povijesni motivi svakako nisu postojali u težnji Srbije prema Bosni i kazuju suprotno u nizu vjerodostojnih primjera. Hrvatska misao tinjala je u Bosni i u vrijeme turske uprave. Mnoge su stare i časne muslimanske obitelji čuvale i štovale hrvatsku zastavu kao obiteljsku dragocjenost,  brojne su džamije Bosne i Hercegovine bile ukrašene hrvatskom trobojnicom (vidi Mandić, 1963.), a Ali-paša Rizvanbegović ratovao je pod hrvatskom zastavom. Sjeverozapadni dio Bosne (Krajina) nazivao se sve do dolaska Austrougarske turskom Hrvatskom.

Turska uprava u Sarajevu 1876. naziva bosanski jezik hrvatskim, a hrvatski jezik bio je drugi diplomatski jezik na dvoru Turske carevine. Hrvatsko osjećanje Omer-paše Latasa bilo je spomenuto u pismu I. F. Jukića Ludevitu Gaju (1850.) u kojem spominje počast koju je Omer-paša ukazivao banu Jelačiću, šaljući mu Fazli-pašu s izrazima svojega štovanja.

(Mihajlo “Mićo” Latas, rođen u Latasima kod Ogulina, bio je pravoslavne vjere, u ono vrijeme velikosrbski političari i popovi još nisu pravoslavni puk u Hrvatskoj pretvorili u Srbe, to će se postepeno dogoditi kasnije.  Kao austrougarski časnik koji je pribjegao Turcima, Mićo je prešao na islam i postao Omer-paša, nap. ZRD.)

Niz je drugih razloga, prvenstveno klasične neizbrisive nepodnošljivosti između Srba i muslimana, što su muslimani Bosne i Hercegovine bili daleko skloniji prihvatiti manje od dva zla i prikloniti se radije Austriji nego Srbiji koja je inzistirala na aneksiji Bosne i Hercegovine.

Činjenica da muslimani Bosne i Hercegovine dugo vremena nijesu imali jasne predodžbe o svome pravom podrijetlu i svojoj prippadnosti ima svoj korijen u čimbeniku naobrazbe stanovništva, koja je bila suprimirana i to s jasnom tendencijom da se muslimanima onemogući visoko školovanje.

Ta je tendencija bila realno prisutna u vremenu od pokreta među stanovništvom današnje Jgoslavije za odbacivanjem utjecaja tuđinaca i samostalnošću.

Čim su muslimanski intelektualci imali prilike zboriti u ime svojega naroda bila je jasna orijentacija muslimana Bosne i Hercegovine.

Činjenica je, međutim, da takovi stavovi nisu imali uvijek jednaki odjek kod muslimana, jer je pojam hrvatske pripadnosti bio vezan uz pojam koji je krivo srastao s pojmom Hrvat, a to je pripadnost Rimokatoličkoj Crkvi, koja je u povijesti imala jednako neprijateljski stav prema širenju islama, kao što su ga imali i Srbi prema turskoj okupaciji. Stoga je razumljivo oklijevanje muslimana za izjašnjavanje Hrvatima, jer je povijest bila pisana krvavim slovima na granici katoličke Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Ta je vjerska podvojenost bila uzrokom da su muslimani radije ostajali na neutralnim pozicijama u vezi s nacionslnim momentom, jer se steklo uvjerenje da su muslimani u mogućnosti da budu izigrani od strane Hrvatske kao i od strane Srbije. Takovi stavovi nisu bili gušeni niti u samom hrvatskom katoličkom žiteljstvu u kojemu je pojam muslimana dugo vremena krivo tumačen i prema tome je umjetno održavana atmosfera udaljenosti. Muslimani nisu imali osjećaj pravoga mjesta, zahvaljujući kratkovidnosti onih Hrvata koji su poistovjećivali pripadnost rimskoj Crkvi s pripadnošću hrvatskom narodu. 

Energičan borac protiv tih vitalno opasnih stavova za budućnost hrvatskih muslimana u Bosni i Hercegovini bio je sam Ante Starčević, koji je bio borac za stavljanje muslimana na mjesto koje im pripada, priznavajući im kvalitet najstarijeg i najčišćeg plemstva Hrvatske.

Zadaća rasčišćavanja pojma vjere i pojma nacionalnosti pripala je intelektualcima Bosne i Hercegovine, koji su u prvome redu preko pera književnika muslimana, kao i preko časopisa “Behar” (Sarajevo 1900. - 1910.) i “Biser” (Mostar 1912.-1918.) doveli do širenja pokreta hrvatske misli  među muslimanima.

Bio je niz drugih časopisa,kao Gajret, Muslimanska Svijest, Narodna Uzdanica i dr., koji su njegovali hrvatsku nacionalnu svijest muslimana, a među imenima koja su ostala u povijesti tih pokreta vrijedna su spomena: kao Osman Hedžić, Hamid Džinić, Savfet-beg Bašagić, Ekrem Mulabdić, časni poglavar Reis-ul-ulema Džemalusin Čaušević, Halid-beg Hrasnica, Musa Ćazim Ćatić, Džafer-beg Kulenović, Hamdija Kreševljaković i mnogi drugi.

O jasnoj hrvatskoj orijentaciji muslimana Bosne i Hercegovine govori i sam Svetozar Pribićević u svome djelu “Diktatura kralja Aleksandra”, u kome, među ostalim,jasno navodi istovjetnost bosansko-hercegovačkih muslimana s ostalim Hrvatima.

Unatoč prosvjetiteljskim stavovima koji su jednako održavali ideju hrvatstva, kako dolaeći od strane katoličkog, tako i od strane muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine, još je i danas ostalo dosta negativnih stavova od strane hrvatskog katoličkog stanovništva o mjestu muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici. Ti stavovi, koji se u pravilu zasnivaju na vjerskom momentu, tolio su štetni i negativni da o njihovom energičnom likvidiranju u mnogome ovisi i pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana Bosne i Hercegovine.

POKUŠAJI STVARANJA BOSANSKE NARODNOSTI I MUSLIMANSKE ETNIČKE PRIPADNOSTI

Ideja stvaranja bosanske narodnosti o kojoj se govori u novije vrijeme i nije tako nova. Te su ideje imale su svoj temelj još u politici Austro-Ugarske, kojoj je smetala ideja ujedinjenja Bosne i Hercegovine s matičnom Hrvatskom. Ideja bosanske nacionalnosti bila je posebno zagovarana od Kallaya i grofa Bilinskog, koji su u toj podijeljenosti gajili ideje trajne aneksije Bosne i Hercegovine Mađarskoj, odnosno Austriji. Hrvatski Sabor je tražio u Zagrebu još 1878. od kralja Hrvatske Franje Josipa da se Bosna priključi Hrvatskoj, što je Franjo Josip odbio i raspustio Sabor, s motivacijom da je prekoračio svoje kompetencije.

Austrija je sistematski radila na uništenju hrvatske misli u Bosni i Hercegovini lukavom politikom uvođena “bosanskog jezika”, favorizirajući nepismenost i zaostalost muslimanskoga stanovništva u isto vrijeme sa svojom nazovi prosvjetiteljskom ulogom, koja bi, prema njihovoj propagandi, imala poboljšati stanje u Bosni uvođenjem samostalnosti u toj pokrajini.

S druge strane, austrijska je uprava pomagala Srbe u Bosni i Hercegovini, u čemu su posebno aktivnu  ulogu imali Kallay i Burian u razdoblju od 1883. do 1911., u isto vrijeme kada je Khuen Hedervary nastojao uništiti buđenje hrvatske misli u vrijeme svojega banovanja u Hrvatskoj od 1882. do 1903.

Hedervary je jednako upotrebljavao pomoć Srba za slabljenje Hrvata, pomažući širenje pravoslavlja u Hrvatskoj na jednak način na koji je, prema uputama iz Pešte, činio i Kallay u Bosni.

To je urodilo jačanjem srpstva u Bosni, kao potecijalnog oružja protiv jedinstva Bosne i Hercegovine s Hrvatskom.

Ta se politika nije ograničila samo na jačanje pravoslavlja nego i na muslimane Bosne i Hercegovine, koje su prema “Načetaniju” Ilije Garašanina trebali pridobiti za srpske težnje u Bosni i Hercegovini.

U tome se dijelom i uspjelo nakon neprihvaćanja muslimanskog žiteljstva Bosne i Hercegovine da se slože s aneksijom Bosne Austro-Ugarskoj nakon Berlinskoga kongresa.

Te nakane muslimana suprostavljanju aneksiji bile su pomagane od strane Srbije.

Nakon što je aneksija bla izvršena protivno tim težnjama, austrijska je vlast okrutno obračunala s muslimanima koji su se protivili pripajanju Bosne i Hercegovine Austriji.

Nakon Hercegovačkog ustanka protiv službe u austrijskoj vojsci (1881.) Srbi su ponovno pokušali suradnju s muslimanima, što su, uostalom, pokušavali i u nekoliko kasnijih navrata, prikazujući se zaštitnicima islama protiv opasnosti od Hrvata katolika.

Ta su nastojanja prikazana u svijetlu dogođaja kasnije povijesti kao taktički potez protiv širenja hrvatske misli među muslimanima, čija je pozadina bila likvidacija svega što je muslimansko i trajno zaposjednuće Bosne i Hercegovine srpskim stanovništvom.

Heroj Hrvatske 369. Legionarske “Vražje” Divizije, dvanaest puta odlikovani bojnik Tahir Alagić, dragovoljac “Kavranove grupe”, ubijen od jugokomunista 1948. godine.

Ti su pokušaji, međutim, u pravilu završavali neuspjehom, jer su muslimani shvatili pozadinu “skrbi” Srbije za islam. Pod propagandom opasnosti za vjeru pod utjecajem katoličke Austrije i Hrvatske, Srbi su potpomagali iseljavanje muslimana iz Bosne i Hercegovine u Tursku, da bi kupovali u bescijenje njihove zemlje naseljavajući srpsko stanovništvo.

Tendencije srbizacije Bosne i Hercegovine uzele su toliko maha nakon Prvog svijetskog rata da se pojam muslimana Hrvata smatrao opasnim za onoga tko bi se njime deklarirao.

Ta se tendencija silno povećala nakon Drugog svjetskog rata kada su se gotovo svi muslimani izjasnili kao neopredijeljeni. Duboke motive toga fenomena bilo bi nužno analizirati posebnom studijom, ali se mogu razumjeti pomnim praćenjem metodičkog rada komunističke partije Jugoslavije na oživljavanju starih uvijek prisutnih srpskih hegemonističkih ideja, koje su održavane na tajni način u novoj Jugoslaviji, čije partijsko rukovodstvo čine uglavnom Srbi.

Od njihovom je propagandom pojam Hrvata bio, a još je često i danas, poistovjećivan s pojmom o ubojicama, narodnim neprijateljima, ustašama, fašistima, suradnicima okupatora i slično.

Ta propaganda nije ni izdaleka toliko primjenjivana na Srbe koji su se borili protiv komunističke Jugoslavije, niti su u njoj našli mjesta zločini četnika, bar ne u onoj mjeri u kojoj se može govoriti neutralnom znanstvenom usporedbom promatranjem tijeka novije povijesti.

Ta je situacija srbiziranja Jugoslavije pod maskom Komunističke partije najsnažnije ostala prisutna u Bosni i Hercegovini u kojoj je utjecaj i teror Srba uzeo toliko maha da ne samo zaposlenje i društveni položaj nego čak i sloboda, pa i život nisu bili sigurni onima koji bi se smjeli deklarirati Hrvatima, posebno ako su pripadnici muslimanske ispovijesti.

Izjašnjavanje muslimana Bosne i Hercegovine neopredijeljenima značilo je u godinama poslijeratnog terora nad Hrvatima tek izjašnjavanje muslimana da ne pripadaju srpskoj nacionalnosti.

Neki su muslimani, koji su bili posebnog karaktera, prihvaćali srpsku narodnost, ali takovih je bilo malo i stav ostalih muslimana prema takovim muslimanskim neprijateljima jasan je u svakodnevnom životu, u kome ima mnogo primjera o preziru prema takovim izdajnicima i slabićima koji su prodali čast za društveni položaj.

Mnogi su od tih prijašnjih muslimana u novije vrijeme počeli razumijevati učinjenu pogriješku, ali se prezir ne može izbrisati niti novijim prihvaćanjem umjetno stvorene muslimanske narodnosti.

Ti su primjeri, međutim, beznačajni po svojoj malobrojnosti….”

Kao ni mnogi od nas, katolika i muslimana, koji smo se čitav svoj emigrantski život borili za jedinstvo hrvatskoga naroda, pok. Asaf, zanesen tom istom idejom, nije bio u stanju sagledati do kakovoga će masovnoga “preobraženja” većine preostalih muslimana BiH doći poslie masovnih likvidacija 1945. godine. Ono što se dogodilo s golemom većinom tih današnjih muslimana je fenomen za koji nitko zdrav ne može naći bilo kakovo valjano obrazloženje. 

Prije nego su prešli na implementaciju plana “prevaspitanja” Tito i njegovi srbokomunisti, velikom većinom bivši četnici, morali su se riješiti ne samo onih muslimana koji su kao vojnici, oružnici ili civilni službenici bili u službi Nezavisne Države Hrvatske, nego i njihove rodbine i muslimanima koji su se smatrali Hrvatima uopće.

Tijek i model  tih sotonskih zločina opisao je u svome ratnom dnevniku partizanski pukovnik Crnogorac Janko Lopičić gdje, uz ostalo, piše kako su mase ljudi privođene pred na brzinu postavljene “narodne odbore” (Oznu), u kojma su isključivo bili Srbi: “Svakome je naređeno da kaže, četiristočetrdedetčetiri čavke čuče na četiristočetrdesetčetiri čuke. Koji to nije mogao izgovoriti bio je likvidiran. Svako ko je imao nekoga u ustašama ili domobranima stradao je…!”

Svatko zna da velik broj muslimana u BiH, a i dobar broj katolika u Bosanskoj posavini, umjesto “Č” izgovara “Ć”.

Tisuće i tisuće pobijene su na ovakav način, bez ikakva suda. A evo jedan primjer što se događalo s onima kojima su kasnije sudili “narodni sudovi”.

(…) Ibrahim Kolonić, sin umrlog Huseina i Hanke rođene Mulabdić, iz Prijedora, star 36 godina, posljednje prebivalište u Osijeku, bivši policijski činovnik (NDH), zamišljeno u ćeliji pravi dva koraka naprijed i dva nazad, koliko mu dopuštaju bukagije (gvozdeni okovi) na nogama, razmišlja o životu na ovom i onom svijetu. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci osuđen je na smrtnu kaznu vješanjem. Sada je čuo i odluku Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ prema kojoj se odbacuje njegova molba za pomilovanje. Rečeno mu je da će se smrtna kazna izvršiti „po propisima“. 

„Da li je kraj stvarno blizu? Kako otići sa ovoga svijeta? Zašto? Da li je baš tako moralo biti?“, razmišljao je Ibrahim Kolonić, ali još uvijek nije spreman postaviti i pitanje: „Jesam li doista kriv?“ Ne, on negira svaku krivicu, nudi nove svjedoke, želi se suočiti sa onima koji su svjedočli protiv njega na glavnom sudskom pretresu! „Nema potrebe“, kažu svi, uvjereni da je sve već dokazano i da je pravda na dohvatu. Još malo i – gotovo! Još jedan neprijatelj je „gotov“. „Svakim danom ih je sve manje na ovom, a sve više na onom svijetu. Tako im treba!“

Dok tako uznemireno pravi kratke korake, a zveket bukagija odjekuje ćelijom, Ibrahim odlučuje: „Ne, ne može tako kako ste vi mislili. Neka mi Allah oprosti, ali…..“

Upravnik zatvora, drug Marković, kasnije je u izvještaju napisao:

„Kolonić je tražio kantu vode da se okupa i da se moli bogu po muslimanskom zakonu i molio je da mu se dade njegovo ćebe da na istom klanja jer da oni ne mogu klanjati na golom patosu, te mu je voda i ćebe dato. Dok isti nije dobio vodu i ćebe, stalno se po sobi šetao“. Da, šetao je, iako bismo te njegove pokrete, uz zveket bukagija koji je postajao sve glasniji, teško mogli nazvati šetnjom.

Teška vrata ćelije ponovo su zalupljena. Kanta vode, ćebe i Ibrahim. Drug Pero Mihajlović, stražar, provirio je kroz špijunku na vratima i vidio Ibrahima kako uzima abdest. Kasnije je to opisao ovako:

„Nakon što smo mu unijeli vodu i ćebe vidio sam kroz rupu na vratima kako se počeo kupati i moliti bogu, ali ga jedno kratko vreme oko 2-4 minuta nisam video te sam odmah pozvao ključara da vidimo šta je sa istim, a kada smo vrata otvorili, videli smo istog gde kleči pored vrata. Mislili smo da je pao u nesvest, a kad smo bolje razgledali, videli smo da se isti obesio, na taj način što je otparao komad ćebeta i svezao za baglamu na vrata, napravio zamku i na taj način se obesio…..”

Je li može na ovome svijetu postojati itko toliko umobolan da može povjerovati da bi netko u roku između dvije i četiri minute uspio golim rukama istrgati deku, od odparanih komada napraviti uže i objesiti se na kvaku na vratima oko jedan metar iznad poda ćelije?

Čitam na nekim portalima kako četnički vol posrbica Milorad Dodik (čiji je djed hrvatski odrod jugoslavenski žandar Tomo Dodig iz okolice Tomislavgrada prešao na pravoslavlje i postao “Srbin”) opet balega o “masovnim grobnicama Srba” koje su tobože ustaše pobile u Gradini i okolici.

Nema sumnje da je jedna od tih grobnica i ona u Gornjim Podgradcima, udaljenim tridesetak km od Gradine, u kojoj leži više od 3000 nevinih hrvatskih vojnika među kojima je i veliki broj muslimana.

Taj gnusni zločin opisao je u svome svjedočanstvu svjedok Safet Bajin: (…) Čim je kolona stigla u Gornje Podgradce zarobljenici su natjerani pred srbsku pravoslavnu crkvu gdje im je oduzeta sva odjeća osim veša. Nekoliko hrabrijih ili ravnodušnijih zarobljenika upitali su Milu Tenđerića za razlog za ovaj njihov postupak. Za odgovor on je izvadio njegov bodež (kamu) i na mjestu zaklao ove “nepokorne” ljude, a onda je ostalim rekao da ih sve čeka isti tretman u napuštenoj Šipadovovoj pilani, koja se nalazi u blizini.

Gole, buduće žrtve izmorene žeđu, glađu i zamornim marševima bile su previše izcrpljene i nemoćne da ulože bilo kakav protest.

Njihova dobro naoružana straža, sada pojačana drugim partizanskim grupama, pognala ih je u pilanu. Dok se ovo događalo Bjelić, koji je bio iz susjednog sela Jablanice, psovao je, vrištao, bogohulio i vikao kao da je odjednom poludio. Vikao je zarobljenicima da ovo nije 1941. kad su se svi oni prijavili u Hrvatsku vojsku i postali ustaše. Doslovno pjeneći na ustima on je vikao da su se oni pod Pavelićevom komandom borili protiv naroda do zadnje minute rata sve dok zajedno sa svojim saveznicima Njemcima i Talijanima nisu bili poraženi. Dodao je nešto manje blažim tonom: “Vi ste sada izvrgnuti osveti Kozare i u rukama narodne pravde koja će vas stići.  Preživjeli borci Kozare i lokalno srpsko stanovništvo će vam suditi.”

Odmah pošto je Bjelić izrekao te riječi on i Tenđerić su izvukli svoje kame i počeli klati zarobljenike koji su im bili najbliže. Neke žrtve su pojedinačno odvođene k obližnjem potoku i tamo zaklane. Do pola noći 400 ljudi je na ovaj ili onaj način pobijeno. Poslie toga rulje Srba naoružanih sjekirama, vilama, srpovima, noževima i toljagama navalile su na ostale žrtve i ubile oko 200 ovih jadnih ljudi. Svi koji su preživjeli ovaj masakr pognani su uskom željezničkom prugom koja je vodila u dubinu Kozare. Tisuću njih ubijeno je nakon kilometar i pol hoda u jednoj oko 200 metara dugoj rupi na desnoj strani pruge.

Oko 1900 drugih zarobljenika odvedeno je sporednom prugom koja se u lijevo dijeli od glavne linije. Oni su oko dva kilometra dalje niz tu prugu u jednoj drugoj rupi poredani u grupe po 200 ljudi i pobijeni. Tu je moj poznanik kojega sam prije spomenuo nekako uspio pobjeći s još jednim Hrvatom koji je bio iz obližnjeg sela Ivanjske…”

A zašto su ovi zlotvori naredili ovim jadnim vojnicima da prije egzekucije sa sebe skinu prnje poderane na dugim marševima Križnog puta i prebivanjem u partizanskim kaljavim logorima? Zato da Srbi, prema davno skovano planu, mogu kasnije reći svijetu da su to srpske žrtve koje su pobile ustaše.

Desetci ovakovih grobnica “srpskih žrtava” posijani su diljem Bosne.

Svaki put kada pišem o BiH muslimanima sjetim se one anegdote kada je neka učiteljica djeci

(koja su, kao i mi u Hrvatskoj, svako jutro ulazeći u učionicu morala dignuti stisnutu šaku i uzviknuti - Za domovinu s Titom - naprijed!”, op. a.) u osnovno školi negdje u Bosni 1946. godine poslie lekcije o “ustaškim zločinima” za domaću zadaću odredila da svoje starije ispitaju tko su bile ustaše. Sutra dan učiteljica (vjerojatno imenom Jovanka ili Leposava) upita maloga Sulju: “Deder Suljo, kaži ti nama ko su bile ustaše? Suljo odgovori: “Djedo, babo, daidža, amidža, komšija…..”

Ali eto, gotovo svi današnji muslimani “Bošnjaci”, potomci Suljinih ustaša, najrevniji su mrzitelji ustaša koji su ih u 2. svj. ratu, stavljajući svoje vlastite živote u smrtnu opasnost, spašavali od masovnih četničkih i srbokomunističkih pokolja. Oni isto tako mrze i ove kasnije hrvatske vojnike koji su 1995. oslobađajući bihaćku enklavu od sigurne smrti spasili više od 60.000 muslimana. I ne samo to, oni mrze sve što je hrvatsko.

Američki Hrvat Michael Palaich, koji je za vrieme prošloga rata boravio u Bosni, u svojoj knjizi “For Bakas’ Homeland” piše kako se začudio kada je vidio je na zidu u svakoj muslimanskoj kući vidio Titinu sliku.

To je onaj već dobro poznati bosanski sindrom mržnje onih koji su ih spašavali i nekakve morbidne fascinacije onih koji su ih klali. To je fenomen onih za koje reče njihov “veliki pisac” posrbica Meša Selimović: “Lude, nesrećnici. Najzamršeniji ljudi na svijetu, koji su do jučer bili ono što danas žele zaboraviti. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom…” 

Zaboravljajući strašne pokolje u Foči, Goraždu, Višegradu, Vlasenici, Srebrenici i nizu drugih mjesta sumanuti Meša je i dalje vjerovao da će njegove muslimane od istriebljenja zaštiti Srbi. Ovi danas vjeruju da će ih zaštiti Turci. Hoće, isto onako kako su vas štitili u oba prošla rata, onako kako su nedavno u Gazi zaštitili Palestince. 

*

 
Za Dom Spremni!