|
DOMOVINA JE KAO MAJKA,
A PRAVA MAJKA JE SAMO JEDNA
(Osvrt
na govor dr. Drage Štambuka, predstavnika Ministarstva vanjskih poslova
Republike Hrvatske, na radnom zasjedanju Glavnog odbora Hrvatskoga
svjetskog kongresa u Sarajevu, objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 30,
od 25. srpnja 2004.)
Piše: dr. Ružica Ćavar
Uvod
Dr. Drago Štambuk je u svome govoru ustvrdio, pomalo na
pjesnički način, da mi Hrvati imamo dvije domovine, Republiku Hrvatsku
i Bosnu i Hercegovinu, pa čak i treću domovinu, iseljenu Hrvatsku. Uza
sve dužno poštovanje prema dr. Dragi Štambuku, kao i prema svakom
čovjeku, ne mogu se, glede broja hrvatskih domovina, složiti s njim.
Budući da na tome planu vlada zbrka u glavama mnogih hrvatskih ljudi,
pa i istaknutih političara, želim iznijeti svoj stav, kao rezultat
jednog logičnog razmišljanja, a i poznavanja osnovnih činjenica iz toga
područja. To činim, osim zbog objektivnog povijesnog stanja, također i
iz čisto pragmatičnih razloga. Na temelju i takvih izjava
bosanskohercegovački muslimani, koji sebe u najnovije vrijeme
nacionalno nazivaju Bošnjacima, a od 1945. g. po tko zna koji put
mijenjaju svoje nacionalno ime, mogli bi ustvrditi, a to i čine, da je
Bosna i Hercegovina samo njihova nacionalna domovina, jer mi Hrvati
imamo drugu domovinu, a oni druge nemaju. Do 1945. nije bilo tako.
Muslimanski intelektualci i politički prvaci, a preko njih i ostali,
znali su tko su nacionalno bosanskohercegovački muslimani i koja im je
domovina. Za tu zajedničku hrvatsku domovinu i oni su u velikom broju
svoju krv prolijevali i svoje glave gubili. Samo na križnim putevima, i
prema njihovim izvorima, stradalo ih je oko pedeset tisuća. Istaknut ću
samo jedan primjer muslimanske ljubavi za Hrvatsku sa kraja Drugog
svjetskog rata. Nakon 15. svibnja 1945. g. hrvatski branitelj Mešaga
Džubur sa svojom muslimanskom satnijom još je branio Fazlagića kulu u
istočnoj Hercegovini. Partizanski napadači, opkolivši kulu, poručili su
zapovjedniku obrane: "Predaj se Mešaga, nema više NDH, pala je
Hrvatska!" Mešaga im odgovara: "Kako je bolan pala Hrvatska, kad nije
pala Fazlagića kula?" Takvih bosanskohercegovačkih muslimana dobar broj
je branio hrvatsku domovinu, Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu,
skupa sa Hrvatima katolicima, i tijekom Domovinskog rata. Ako su se
neki bosanskohercegovački muslimani danas odrekli svoje zajedničke
povijesne majke domovine, oni ne mogu prisiliti nas Hrvate katolike da
se odreknemo srca svoje domovine, Bosne i Hercegovine.
Najveća ljubav za majku i domovinu
Kao što je naravno i
normalno, to jest Bogom dano, da muškarci i žene u partnerskoj ljubavi
privlače i vole jedno drugo, da roditelji vole svoju djecu, a djeca
roditelje, bake, djedove i rodbinu, isto je tako naravno da ljudi vole
svoj zavičaj, u kojem su se rodili oni i njihovi preci, da vole svoj
narod i domovinu, gdje su ponikli i rasli, radili i borili se oni i
njihovi očevi, djedovi i pradjedovi, i sačuvali to sveto tlo za njih i
njihove potomke. Naravno je da svi zajedno vole i da su uvijek voljeli
Boga Stvoritelja, koji je iz ljubavi sve stvorio i neprekidno stvara
ljude u sustvarateljstvu s ljudima, te očekuje i da se svi ljudi i
narodi, kao braća i sestre, međusobno vole, pomažu i poštuju. Osobita
ljubav veže sve ljude za majku, pod čijim su srcem rasli i razvijali se
od samog začeća. Takvu ljubav, do polaganja svojih života, osjećaju svi
duhovno i moralno zdravi ljudi i za svoj zavičaj i domovinu, s kojom su
povezani svim nitima i genima kroz stoljeća i tisućljeća. Stoga nije
ništa neobično ni čudno da se domovina jednoga naroda uspoređuje sa
rođenom majkom. Samo duhovni i moralni bogalji mogu raditi protiv svoga
naroda i domovine. Da bi takvih bilo što manje, potrebno je djecu i
mlade odgajati u ljubavi prema narodu i domovini, kao i prema svim
ljudima i narodima. Jedno od osnovnih ljudskih prava je i pravo svakoga
čovjeka da zna tko je i gdje pripada, te da upozna povijest i kulturu,
a u prvom redu i vjeru svoga, ali i drugih naroda, te da sve voli i
poštuje, a posebno da voli i štiti svoj narod i domovinu od svake
neistine i nepravde. Kao što je rođena majka samo jedna, tako je i
nacionalna domovina samo jedna.
U okviru svoje domovine svaki narod treba imati i svoju
državu, kako bi organizirano i usklađeno promicao i štitio svoj
narodni život i razvitak. Ono što je stan ili kuća za obitelj, to je
država za narod!
Bilo bi poželjno da se država jednoga naroda poklapa sa
njegovom nacionalnom domovinom, ali, na žalost, zbog raznih
povijesnih okolnosti, to nije uvijek moguće.
Za
nas Hrvate, već blizu četrnaest stoljeća, jedna i jedinstvena
nacionalna domovina je: današnja Republika Hrvatska sa pripadajućim joj
Jadranskim morem, Bosna i Hercegovina, Boka Kotorska, Srijem i Bačka.
Iako
je broj Hrvata u Boki Kotorskoj, Srijemu i Bačkoj od 1918. g. nasiljem
i genocidom drastično smanjen, a isto se pokušava i u Bosni i
Hercegovini, hrvatski narod se nikada u svome srcu ne smije odreći tih
povijesnih hrvatskih zemalja. Mi Hrvati želimo u miru i poštovanju
živjeti i sa drugim ljudima i narodima, ali također želimo da i drugi
poštuju nas.
Uz nacionalnu hrvatsku domovinu, gdje Hrvati kao autohtoni
narod žive već 14 stoljeća, postoje i građanske domovine pripadnika
hrvatskoga naroda, bilo da Hrvati u tim domovinama žive grupno ili
pojedinačno, dulje ili kraće vrijeme. Njihove su to nove domovine, ali
samo u građanskom, a ne u nacionalnom smislu. Oni nemaju pravo te
domovine nacionalno svojatati, ali ih trebaju voljeti i izgrađivati s
ljubavlju, jer od njih žive i oni i njihova djeca. No nikada ne bi
smjeli zaboraviti ni prestati voljeti i pomagati u potrebi svoju
jedinstvenu nacionalnu domovinu. Kao pošteni ljudi, uvijek su sve i
činili i čine za svoju nacionalnu domovinu Hrvatsku, ali ni domovina ni
matične države ne smiju zaboraviti njih.
Zaključak
Hrvatski narod ima jednu nacionalnu domovinu i dvije
hrvatske države: Republiku Hrvatsku i državu Bosnu i Hercegovinu.
Republika
Hrvatska je nacionalno suverena hrvatska država, a u Bosni i
Hercegovini hrvatski narod dijeli svoj nacionalni suverenitet sa još
dva naroda. Hrvatska dijaspora nisu Hrvati izvan Republike Hrvatske,
nego svi Hrvati izvan cijele hrvatske domovine. Dakle, Hrvati koji žive
u BiH, kao ni Hrvati u Vojvodini i Boki Kotorskoj, nisu dijaspora, nego
su u tim zemljama autohtoni narod.
Republika Hrvatska nije Hrvatima izvan nje matična domovina,
nego im je samo matična država, posebno ako imaju državljanstvo
Republike Hrvatske, na što svi Hrvati imaju zakonsko pravo. Hrvati koji
imaju državljanstvo države BiH i koji su tu rođeni, također im je BiH
matična država. Znači, Hrvati imaju jednu jedinstvenu nacionalnu
domovinu i dvije matične države.
Nacionalna manjina su Hrvati u Austriji, Mađarskoj, Italiji i
Rumunjskoj, jer u tim zemljama, na određenom teritoriju, doseljeni kao
veća grupa, žive već više od četiri stoljeća. U tim državama trebaju
imati, i uglavnom imaju, svoja manjinska nacionalna prava, prema
univerzalnim standardima, ali ne mogu svojatati dijelove tih zemalja u
kojima žive, što naravno Hrvati i ne čine. Hrvati u Boki Kotorskoj i
Vojvodini, iako, kao što smo već rekli, autohtoni narod, u državi u
kojoj jesu ne samo da nemaju nikakva narodna prava, nego, na žalost,
nemaju čak ni manjinska. U ostvarenju svih prava hrvatskoga naroda u
okviru hrvatske nacionalne domovine ili izvan nje, jasno je da na
prvome mjestu treba pomoći suverena matična država hrvatskoga naroda,
Republika Hrvatska, na što je prema svome ustavu, a i moralno, i
obavezna.
|
|
