|
"Crne mrlje" u
hrvatskoj povijesti!?
piše: Josip H. Nikšić
Kada su objavljeni rezultati drugog kruga prvih "neovisnih i
demokratskih" izbora u SR Hrvatskoj, u svibnju 1990. godine, i kada je
bilo jasno da Račanovi jurišnici ni Savkini podanici nisu dobili
izbore, protuhrvatska kampanje je odmah počela, bolje rečeno, ona je
nastavljena ali u "novim uslovima". Sjećam se dobro da se dopisnik
radio-Beograda iz Zagreba - tada sam često pratio radio-Beograd - ,
neki D.Košarić, javio: "Ovde hrvatski krugoval Zagreb".
Ta antihrvatska kampanja, prije nego su počele ratnokoljačke
srpske operacije 1991. godine po uzoru na Drugi svjetski rat, je
krenula (nastavila se) u dva smjera.
Protivnik je bio zaprepašten koliko ima Hrvata i da ti
"preživljeli" Hrvati hoće svoju državu. Onako prestrašeni, nisu -
jadnici - uopće znali da će Hrvati sami rušiti "svoju" državu, vođeni
mišlju Izraelaca koji su se na prve teškoće prolaska kroz "pustinju", s
Mojsijem na čelu, željeli vratiti u egipatsko robstvo, pa su ti
hrvatski protivnici odmah krenuli u akciju, umjesto da čekaju.
Prvi smjer je bio da smanje broj Hrvata. Korpus hrvatskog
naroda
podsjetio me na kukuruzni klip koji se "kruni". Ručna krunilica je
jedan limeni prsten širine oko 2 cm i navuče se na ruku. S unutarnje
strane je nazubljen, i obično je podstavljen krpom, da ne nažulja ruku.
Kukuruzni klip uzme se u lijevu ruku i krunilicom se (onim zubima) u
desnoj ruci čupaju, otkidaju kukurauzna zrna, dok ne ostane go' klip.
Protivnicima je upravo cilj bio gol klip koji se poslije baci u vatru.
Stručni krunjači su imali nekoliko vrsta krunilica. Prva je bila
da iz govora izbace sintagmu "tzv. NDH" (ono "tzv") i da tu Državu
nazovu samo "NDH". Na taj način su prestrašili novokomponovane
preobraćene desničare koji su se trudili da što više politički korektno
govore i da ne spominju prvo (neuspješno)
stvaranje hrvatske Države. Naravno, veliki stručnjaci antihrvatstva u
svojoj posvemašnjoj neobavještenosti uopće nisu znali da se "ta Država"
nije zvala NDH (Nezavisna Hrvatska Država), nego HND (Hrvatska
Nezavisna Država).
Dakle, u svrhu smanjenja broja Hrvata, da bi se pokazala
neutemeljenost stvaranja "nacionalne države", prva otkinuta zrna bile
su manjine. Što više pripadnika manjina, to manje hrvata! I počelo je
"umnožavanje" manjina, tako da se od ukupnog broja pripadnika
manjinskih naroda kojih je bilo ispod 10% prešlo 20 i više %.
Išlo se dalje u smanjivanje, govorilo se o postotku (10%)
alkoholičara, oni su dakako falši Hrvati, narkomana, pedera,
vegeterijanaca, ljubitelja pasa, Đavla, knjiga Ive Brešana itd. itd.
Štoviše, stanovita je "doktorka" Flander koja Bulji, ili kako se već
zove, išla još dalje te je izvadila neke američke statistike o broju
zlostavljanih stanovnika, koji u odrasloj dobi, eo ipso, postaju
zlostavljači. I "doktorka" iz Klaićeve je ustanovila da su svaki
četvrti "muškić" u Hrvata zlostavljan-zlostavljač i svaka šesta
"curica" isto takva!! Nu, a zlostavljači su nepoželjni, oni su
potencijalne ustaše, zar ne! To ga je bilo još i mučno je i teško svega
se podsjećati.
Ali, ona druga "pista" je bila temeljitija, i još opasnija,
jer je
išla u povijest, prošlost, za razliku prve - krunjenja zrnja s
kukuruznog klipa - koja se bavila sadašnjim stanjem. Trebalo se
"ocrniti" neke dijelove povijesti, neke ljudi, kako se ne bi u
povijesti tražilo uporište za državotvornu ideju.
I smislila se besmislena (ja to zovem: šuplja) sintagma: "crne
mrlje hrvatske povijesti". I, naravno, na njihovom cijedilu crnih
ostataka hrvatske povijesti ostale su samo ustaše i pravaši. Upravo oni
koji su se, gotovo jedini radikalnije, zauzimali za hrvatsku državu. I
počelo je nesmiljeno demoniziranje, pod krinkom nekakvog antifašizma,
svega hrvatskog, pod znakom ustaštva, fašizma. Počela je nikada viđena
u toj mjeri jasenovačka maritrologija. Počele su se umnažati ustaške
žrtve u tolikom broju da im nisu bili ravni ni beogradski kuhari iz
SANU i SPC. Tipičan je primjer Jadovno kod Gospića. U vrijeme najveće
protuhrvatske histerije u titiniji, govorilo se o (oko) 10.000 žrtava.
Da bi Jutarnji list u "slobodnoj Hrvatskoj" taj broj od "đuture"
povisio na 20.000, a neka Vesna Konstantinović, iz neke mračnjačke
udrug SABA, na derneku u Sisku ljeta 2008., povisila na mističnih
40.000. Dado Milinović, gospićki ražalovani skojevac i novokomponovani
Hrvat, se zaustavio na 30.000 prilikom posete u Jadovnu u pratnji "oba"
Goldštajna. Naravno, nitko se ne pita kako su mogli ustaše dovesti
toliki narod u nekoliko mjeseci, kada pruga nije "radila" a ceste nisu
postojale?? No, tu se ne može ništa, strah je jači.
Naravno, kao crne mrlje su bilježeni samo ustaše, a nikako oni
koji
su se za Austrije pošvabili, za Mađarske pomađarili, za Jugoslavija
posrbili, oni Hrvati koji su u partzanskim uniformama poklali stotine
tisuća Hrvata, koji su preko noći postali jugosloveni i komunisti. Oni
su, tutti quanti, pozitivni, oni su svijetlih tonova…
Nu, mene je zainteresiralo, a što je sa crnim mrljama na povijesti
drugih naroda? I "bacam na papir" neke podatke. Počinjem s onim što bi
moglo biti najintrigantnije s Izraelom. Iz donjeg članka članka,
američkog povjesničara Webera, se lijepo vidi kako su cionisti lijepo
surađivali s nacistima. I nikomu ništa. Da ne bi bilo prigovora o
manipulacijama, dodao sam i sve "fusnote" u članku, i dodao neke svoje,
te mnoge web-stranice gdje se mogu provjeriti podatci koje Weber
iznosi.
Za podsjetnik: izvor podataka su gotovo svi iz
knjiga koje su pisali ili Izraelci ili Židovi.
Pa da pogledamo:
Mark Weber
CIONIZAM I TREĆI REICH
Theodor Herzl
Početkom 1935. godine jedan je brod pun putnika, s odredištem za Haifu
u Palestini, napustio njemačku luku Bremenhaven. Na njegovoj je krmi
bilo hebrejskim slovima ispisano ime: "Tel-Aviv", dok se zastava s
kukastim križem vijorila na vrhu jarbola. Iako je brod1 bio cionističko
vlasništvo, njegov je kapetan bio član nacionalsocijalističke stranke.
Mnogo godina kasnije jedan je bivši putnik broda to nazvao spajanje
simbola "metafizičkim apsurdom"2. Apsurd ili ne, radi se o jednoj
stranici, o jednom poglavlju malo poznatom u povijesti: o suradnji
velikih razmjera između Cionizma i Hitlerovog Trećeg Reicha.
Zajednički zadatci
Godinama su se ljudi u mnogim zemaljama
susretali s tzv. "židovskim pitanjem": to jest, kakva je bila
karakteristična uloga Židova u nežidovskom društvu? Tridesetih godina
XX. stoljeća i Židovi cionisti i Nijemci nacisti imali su slične
poglede na način rješavanja toga zamršenog pitanja. Slagali su se u
činjenici da su Židovi i Nijemci dvije izrazito različite nacije, i da
Židovi ne pripadaju Njemačkoj. Stoga se na Židove, koji su živjeli u
Reichu, nije gledalo kao na "Nijemce židovske vjeroispovijesti", nego
kao na članove odvojene nacionalne zajednice. Cionizam (židovski
nacionalizam) je sadržavao u sebi obvezu, za Židove cioniste, da se
nastane u Palestini, "židovskoj domovini". Vrlo teško bi ih se moglo
smatrati kao iskrene cioniste, a da su istovremeno tražili jednakost
prava u Njemačkoj, ili u bilo kojoj drugoj "stranoj" državi.
Theodor Herzl3 (1860. - 1904.), osnivač modernog cionizma, smatrao je
da antisemitizam nije zabluda, nego prirodan i savršeno razumljiv
odgovor nežidova na ponašanja i stavove Židova-stranaca. Jedino
rješenje za Židove bilo je, zaključio je Herzl, da priznaju stvarnost i
da žive u vlastitoj, odvojenoj državi.
"Židovsko pitanje postoji svuda gdje su Židovi u značajnom broju",
napisao je on u svojemu najpoznatijemu djelu, Židovska Država. "Tamo
gdje ono ne postoji, stvori se dolaskom Židova… Vjerujem da razumijem
antisemitizam, koji je vrlo složen problem. Promatram taj problem kao
Židov, bez mržnje i straha". Židovsko pitanje, smatra on, "nije ni
društveno ni vjersko. To je nacionalno pitanje. Za njegovo rješenje
treba od njega napraviti međunarodno političko pitanje…". "Bilo koje da
je njihovo državljanstvo", ustrajava Herzl, "Židovi doista ne
sačinjavaju puku religioznu zajednicu, nego naciju, narod, Volk"4.
"Cionizam", pisao je Herzl, "nudi svijetu 'konačno rješenje židovskog
pitanja'"5
Šest mjeseci poslije dolaska Hitlera na vlast, Njemačka cionistička
federacija6 (daleko najbrojnija cionistička skupina u zemlji) podnijela
je novoj vlasti detaljnu predstavku koja se odnosila na
njemačko-židovske odnose, i jasno je predlagala cionističku podršku za
"rješavanje" mučnog "židovskog pitanja". Prvi bi korak trebao biti,
jasno, priznanje temeljnih nacionalnih razlika7:
"Cionizam nema iluzija o težini židovskog položaja, koje se nadasve
temelji na jednom neprirodnom stručnom modelu i na pomanjkanju
intelektualnog i moralnog stava koji nije ukorijenjen u nacionalnu
tradiciju. Cionizam je priznao da se kao posljedica desetljetnih
asimilacionističkih nastojanja neizbježno pojavljuju naznake kvarenja…
Cionizam smatra da se preporod nacionalnog života jednog naroda, koji
je sada u tijeku u Njemačkoj kroz naglašavanje kršćanskog i nacionalnog
obilježja, mora također dogoditi i u nacionalnoj židovskoj skupini.
Također i za židovski narod nacionalno porijeklo, vjera, zajednička
sudbina i osjećaj jedinstvenosti moraju biti od odlučujuće važnosti u
oblikovanju njegovog postojanja. To znači da se samoživi individualizam
liberalnog doba mora nadvladati i zamijeniti osjećajem zajedništva i
skupne odgovornosti… Mi vjerujemo da upravo Nova
[nacionalsocijalistička] Njemačka može jednom odvažnom odlukom riješiti
židovsko pitanje, napraviti odlučujući korak u pogledu rješavanja
problema s kojim će se, ustvari, najveći dio europskih naroda morati
suočiti…
Naše priznanje židovske nacionalnosti predviđa jasan i iskren
odnos
s njemačkim narodom i njegovom nacionalnom i rasnom stvarnosti. Upravo
zato jer ne želimo kvariti ove temelje, jer smo mi također protiv
miješovitih brakova i za očuvanje čistoće židovske zajednice, i
odbacujemo svako zahvaćanje u kulturno područje, mi možemo - obzirom na
to da smo odgojeni na njemačkom jeziku i njemačkoj kulturi - s
divljenjem i simpatijom pronaći interes u radovima i vrijednostima
njemačke kulture.
Zbog svojih praktičnih razloga, cionizam se nada da će biti
sposoban postići suradnju, čak i s jednom vladom jamačno neprijateljski
raspoloženom prema Židovima, jer u rješavanju židovskog pitanja
osjećaji nisu važni, nego samo stvarni problem čije rješenje zanima sve
narode, a sad posebno njemački narod…
Popaganda bojkota, koju u ovaj čas provode protiv Njemačke na
mnogo
načina, je u najvišem stupnju, no cionizam se ne želi sukobljavati, već
želi uvjeravati i graditi…
Nismo slijepi na činjenicu da židovsko pitanje postoji i da će i
dalje postojati. Iz tih nenormalnih prilika proistječu ozbiljne štete
za Židove, ali također i uvjeti jedva podnošljivi za druge narode."
Novine Cionističke federacije, Jüdische Rundschau,8 objavile su istu
poruku: "Cionizam priznaje postojanje židovskog problema i želi jedno
temeljito rješenje na dulje vrijeme. U tu svrhu cionizam želi dobiti
pomoć svih naroda, bili oni za ili protiv Židova, jer s njihove točke
gledišta ovdje imamo prije posla s konkretnim problemom, negoli
sentimentalnim, čije rješenje zanima sve narode"9. Jedan mladi rabin iz
Berlina, Joachim Prinz,10 koji se kasnije iselio u Sjedinjene Države i
postao vođa Američkog židovskog kongresa11, pisao je 1934. u svojoj
knjizi, Mi Židovi, da je nacionalsocijalistička revolucija u Njemačkoj
značila "židovstvo za Židove". Objasnio je: "Nikakav nas izgovor ne
može sada spasiti. Umjesto asimilacije, mi želima novu zamisao:
priznanje židovske nacije i židovske rase."12
Aktivna suradnja
Na temelju njihovih sličnih ideologija glede
posebne narodnosti i nacije, nacionalsocijalisti i cionisti radili su
zajedno na onome što je svaka strana smatrala svojim nacionalnim
interesom. Posljedica je toga da je Hitlerova vlast snažno podržavala
cionizam i židovsko iseljavanje u Palestinu od 1933.13 do 1940. - 1941.
godine, kad je drugi svjetski rat spriječio tu razvijenu suradnju.
Štoviše, kada se Treći Reich još više zatvorio mnogobrojni su
se
njemački Židovi, vjerojatno većina, nastavili smatrati prije svega -
često s velikim ponosom - Nijemcima. Malo ih je bilo oduševljeno
mogućnošću iseljenja, da bi započeli novi život u dalekoj Palestini.
Međutim, sve više i više njemačkih Židova se u tom razdoblju
priklanjalo cionizmu. Do kraja 1938. godine cionistički pokret proširio
se Hitlerovom Njemačkom. Silno se povećala naklada dvotjednika
Cionističke federacije, Jüdische Rundschau. Tiskaju su mnogobrojne
cionističke knjige. "Cionistička je djelatnost tih godina u Njemačkoj
bila u punom zamahu", bilježi Židovska enciklopedija. Jedan se
cionistički sabor održao u Berlinu 1936. godine, odražavajući "svojim
sastavom članstva snažan život njemačke cionističke stranke."14 SS je
bio posebno poletan u svojoj podrški cionizmu. Jedna unutaranja
okružnica SS-a iz lipnja 1934. preporučavala je aktivnu podršku velikih
razmjera cionizmu sa strane vlasti i Stranke, kao najbolji način da se
ohrabri židovska emigracija iz Njemačke u Palestinu. To je zahtijevalo
povećanje židovske samosvijesti. Osnivanje židovskih škola, židovskih
športskih društava, židovskih kulturnih društava - ukratko, sve što je
moglo potaknuti tu novu svijest i samosvijest - trebalo je ohrabrivati,
preporučivao je taj spis.
Časnik SS-a, Leopold von Mildenstein, i predstavnik Cionističke
Federacije, Kurt Tuchler, zajedno su otputovali u Palestinu na šest
mjeseci, kako bi procijenili razvitak cionizma na tom prostoru.15
Temeljeći na zapažanjima iz prve ruke, Von Mildenstein je napisao niz
od dvanaest ilustriranih članaka u značajnom berlinskom dnevniku Der
Angriff (novine je osnovao Goebels 1927.), a koji su objavljeni krajem
1934. pod naslovom "Jedan nacist putuje u Palestinu". Članci su
izražavali veliko divljenje za pionirski duh i ostvarenja židovskih
kolona. Cionistički samorazvoj, pisao je Von Mildenstein, proizveo je
novu vrstu Židova. Hvalio je cionizam kao veliku dobrobit za židovski
narod i za čitav svijet. Židovska domovina u Palestini, pisao je on u
svom posljednjem članku, "pokazuje put ozdravljenja jedne stare rane na
tijelu čovječanstva: židovskog pitanja". Der Angriff je dao napraviti
jednu medalju sa svastikom s jedne strane i Davidovom zvijezdom s
druge, u znak sjećanja na zajednički posjet SS-a i cionista u
Palestinu. Nekoliko mjeseci poslije pojave članaka Siguronosna Služba
SS-a (Sichereitsdienst) unaprijedila je Von Mildensteina i postavila ga
na čelo Uprave za židovske poslove, u svrhu što djelotvornijeg
podržavanja iseljenja i cionističkog razvitka.16
Službene novine SS-a, Das Shwarze Korps17, objavile su svoju podršku
cionizmu u jednom uvodnom čalanku, u svibnju 1935. godine: "Možda nije
tako daleko vrijeme kad će Palestina moći ponovno primiti svoje već
više od tisuću godina izgubljene sinove. Neka ih prate naše najbolje
želje zajedno sa službenom blagonaklonošću."18 Četiri mjeseca kasnije,
sličan članak se pojavio u SS-ovoj okružnici.19
"Priznanje Židova kao rasne zajednice temeljene na krvi, a ne na
religiji, vodi njemačku vlast do toga da bezrezervo jamči rasno
odvajanje od te zajednice. Vlast je u savršenoj suglasnosti s velikim
duhovnim pokretom unutar židovstva, zvanim cionizam, te s njegovim
priznanjem židovske solidarnosti u čitavom svijetu i njegovim
odbacivanjem svake naznake asimilacije. Na toj osnovi Njemačka poduzima
mjere koje će jamačno odigrati značajnu ulogu u budućnosti, za
rješavanje židovskog problema širom svijeta.
Jedna od vodećih njemačkih pomorskih tvrtki otvorila je izravnu
putničku liniju između hamburga i Haife u Palestini u listopadu 1933.
godine, nudeći putnicima "strogo košer hranu na svojim brodovima, pod
nadzorom Hamburškog rabinata."20
Uz službenu podršku, cionisti su neumorno radili da bi
"preodgojili" njemačke Židove. Kao što je to napisao američki pisac
Francis Nicosia u svojoj studiji iz 1985. godine, Treći Reich i
palestinsko pitanje: "Cioniste su ohrabrivali da prenesu poruku
židovskoj zajednici, da skupljaju novac, da prikazuju filmove o
Palestini i, općenito, da podučavaju Židove u vezi s Palestinom.
Postojao je značajan pritisak na njemačke Židove da se prestanu
poistovjećivati s Nijemcima i da se u njima probudi novi nacionalni
židovski identitet."21
U jednom intervjuu poslije rata, bivši vođa Njemačke Cionističke
Federacije dr. Hans Friedenthal, ukratko je izložio tadašnje prilike: "
U to vrijeme Gestapo je učinio sve kako bi ohrabrio iseljenje Židova,
posebno prema Palestini. Često smo primali njegovu pomoć kad smo
tražili neke stvari od drugih autoriteta, uključujući tu i priprave za
iseljenje."22 Nakon sabora Nacionalsocijalističke stranke u rujnu 1935.
godine, Reichstag je prihvatio zakone nazvane "Nirnberški zakonima",
koji su branili brakove i seksualne veze između Židova i Nijemaca te
su, ustvari, proglasili Židove za stranu nacionalnu manjinu. Nekoliko
dana kasnije u uvodniku cionističkih novina Judische Rundschau odobrene
su nove mjere:23
"Njemačka… se pridružuje traženjima Svjetskog Cionističkog
Kongresa
kada objavljuje da su Židovi koji žive u Njemačkoj nacionalna manjina.
Sada kada su Židovi svrstani kao nacionalna manjina, ponovno je moguće
uspostaviti normalne odnose između njemačke nacije i judaizma. Novi
zakoni u Njemačkoj daju židovskoj manjini vlastiti kulturni život,
vlastiti nacionalni život. Ona će u budućnosti moći otvarati svoje
škole, vlastita kazališta i vlastita športska društva. Ukratko, ona će
moći oblikovati vlastitu sudbinu u svim vidovima nacionalnog života…
Njemačka je dala židovskoj manjini priliku da živi za sebe i nudi
joj zaštitu države za taj odvojeni život židovske manjine: proces
porasta židovstva unutar jedne nacije bit će na taj način poticana i to
će doprinjeti uspostavljanju podnošljivijih odnosa između dva naroda.
Georg Kareski, vođa Cionističke Državne Organizacije "Revizionist",
Židovske Kulturne Lige i bivši vođa židovske zajednice u Berlinu,
izjavio je u jednom intervjuu berlinskom dnevniku Der Anfriff krajem
1935. godine.24 "Već dosta godina prije smatrao sam da je potpuno
odvajanje kulturnih događaja dvaju naroda [Židova i Nijemaca] preduvjet
suživota bez sukoba… Preporučavo sam odavno takvo odvajanje, ukazujući
na to da je ono utemeljeno na poštivanje strane nacije. Nuremberški
zakoni … mi izgledaju, ako ostavimo po strani njihove zakonske odredbe,
da su u potpunom skladu sa željom o odvojenim životom, temeljenim na
obostranom poštovanju… Ovaj prekid procesa raspada u mnogobrojne
židovske zajednice, što je bilo prije ohrabrivano mješovitim brakovima,
je prema tomu s židovske točke gledišta u potpunosti dobrodošlo."
Cionistički vođe u drugim zemljama mehanički su ponavljali takva
stajališta. Steven S. Wise, predsjednik Američkog židovskog kongresa i
Svjetskog židovskog kongresa, izjavio je na jednom skupu u New Yorku u
lipnju 1938. godine: "Ja nisam američki građanin židovske vjere, ja sam
Židov… Hitler je imao pravo u jednoj stvari: on naziva židovski narod
rasom, a mi i jesmo rasa".25 Specijalist za židovske poslove iz
Ministarstva unutrašnjih poslova, dr. Bernhard Lösener, izrazio je
svoju podršku cionizmu u jednom članku koji se pojavio u službenom
izdanju glasnika Administracije Reicha, u studenom 1935.26 Da su Židovi
imali već svoju vlastitu državu, u kojoj bi se većina njih nalazila,
tada bi se moglo smatrati da je danas židovsko pitanje potpuno
riješeno, također i za same Židove. Najslabije opiranje idejama
sadržanim u Nirmberškim zakonima susrelo se kod cionista, jer su oni
odmah shvatili da ti zakoni predstavljaju jedino korektno rješenje i za
sâm židovski narod. Jer, svaka nacija mora imati svoju državu, kao
vanjski izraz vlastitog nacionalnog duha.
U suradnji s njemačkim vlastima, cionističke su skupine
organizirale mrežu od odprilike četrdeset kampova i ratarskih središta
diljem Njemačke, gdje su se budući koloni uvježbavali za svoj novi
život u Palestini. Kako su Nirmberški zakoni branili Židovima uporabu
njemačke zastave, Židovi su imali zajamčeno pravo korištenja nacionalne
plavo-bijele židovske zastave. Zastava, koju će jednog dana prihvatiti
židovska Država, vijorila se iznad kampova i cionističkih središta u
Hitlerovoj Njemačkoj27.
Himlerova Služba sigurnosti (Sichereitsdienst*) surađivala je s
Haganóm,28 tajnom cionističkom vojnom organizacijom u Palestini. SS-ov
stožer platio je predstavniku Hagané, Feivelu Polkesu, za obavijesti o
prilikama u Palestini i za njegovu pomoć u organizaciji židovskog
naseljavanja u tu zemlju.29 Međutim, Haganá je bila obaviještena o
njemački planovima preko jednog špijuna kojeg je uspjela ubaciti u
Glavni stan SS-a u Berlinu.30 Kolaboracija Hagana - SS uključivala je,
štoviše, i tajnu isporuku njemačkog oružja za borbu protiv palestinskih
Arapa.31
Poslije neobuzdanog nasilja i razaranja u "kristalnoj noći", u
studenom 1938. godine, (prema nekim povjesničarima taj je pogrom
promišljeno naredio Goebbels, koji je bio ljubomoran na kontrolu SS-a u
politici židovske imigracije), SS je brzo pomogao cionističkoj
organizaciji da se digne na noge i nastavi svoj rad u Njemačkoj, iako
sada pod nešto budnijom kontrolom.32
Službena ograničenja
Njemačka podrška cionizmu nije bila
bezgranična. Vlast i stranačke vođe bili su vrlo svjesni ustrajne
promidžbe koju su vodile moćne židovske zajednice u Sjedinjenim
Državama, u Velikoj Britaniji i u drugim zemljama, da bi mobilizirale
"svoje" vlade i svoje sugrađane protiv Njemačke. Toliko dugo dok
svjetsko židovstvo ostaje neumoljivi neprijatelj
nacionalsocijalističkoj Njemačkoj i toliko dugo dok velika većina
Židova u svijetu pokazuje malo oduševljenja da se ponovno naseli u
cionističkoj "obećanoj zemlji", jedna nezavisna država u Palestini ne
bi mogla stvarno "riješiti"međunarodno židovsko pitanje. Naprotiv,
razmišljali su njemački vođe, to bi moglo jako učvrstilo tu opasnu
protunjemačku promidžbu. Zbog toga je njemačka potpora cionizmu bila
ograničena na podršku za stvaranje židovske postojbine u Palestini pod
britanskom kontrolom, a ne za jednu samostalnu židovsku državu.33
Židovska država u Palestini, izjavio je njemački ministar vanjskih
poslova diplomatima u lipnju 1937. godine, ne bi bila u interesu
Njemačke jer ne bi bila u stanju primiti sve Židove u svijetu, no
poslužila bi samo kao temelj dodatne moći za međunarodno židovstvo,
otprilike na isti način kao što Moskva služi kao baza za međunarodni
komunizam.34 Odražavajući određenu promjenu u stavovima službene
politike, njemački je tisak izrazio puno veće simpatije za otpor
palestinskih Arapa prema cionističkim težnjama, u vrijeme kada su
nategnuti odnosi i sukobi između Židova i palestinskih Arapa naglo
porasli.35
U jednoj okružnici Ministarstva vanjskih poslova od 22. lipnja 1937.
godine upozoravalo se da bi, usprkos podršci židovskoj kolonizaciji u
Palestinu, "bila ipak grješka predpostaviti da bi Njemačka podržala
stvaranje državne strukture u Palestini pod bilo kakvim oblikom
židovske kontrole. S obzirom na antinjemačku promidžbu međunarodnog
židovstva, Njemačka ne može odobriti ideju, da bi stvaranje jedne
židovske države u Palestini pomoglo mirnom razvitku svjetskih
nacija".36 "Proglašenje židovske države ili uspostava židovske uprave
nad Palestinom", upozoravala je jedna unutarnja predstavka u odjelu za
židovske poslove SS-a, "stvorilo bi za Njemačku novog neprijatelja,
koji bi imao duboki utjecaj na političke događaje na Bliskom istoku."
Jedna druga služba SS-a predviđa da bi židovska država "radila na
posebnoj zaštiti židovskih manjina u svim zemljama, dajući prema tomu
zakonitu zaštitu parazitskoj aktivnosti svjetskog židovstva".37
U siječnju 1939. novi Hitlerov ministar vanjskih poslova,
Joachim
von Ribbentropp, isto tako upozorava u drugoj okružnici da "Njemačka
mora smatrati stvaranje židovske države kao opasnost, jer bi to
doprinijelo povećanju međunarodne moći svjetskog židovstva".38 Sâm je
Hitler početkom 1938. godine razmotrio ovo pitanje i, usprkos svojoj
staroj sumnjičavost glede cionističkih ambicija, i svojoj bojazni da bi
ta politika mogla doprinijeti stvaranju židovske države, odlučio je još
snažnije podržati iseljavanje Židova u Palestinu. Očekivanje da će se
Njemačka riješiti svojih Židova, zaključio je on, bilo je teže od
moguće opasnosti.39 Međutim, 1937.,1938. i 1939. britanska je vlada
nametnula još temeljitija ograničenja židovskom useljenju u Palestinu.
Kao odgovor na to, služba sigurnosti SS-a sklopila je tajni sporazum s
ilegalnom cionističkom agencijom Mossad le-Aliya Bet40, kako bi se
Židovi ilegalno useljavali u Palestinu. Kao rezultat ove snažne
suradnje, usprkos britanskim ratnim brodovima, više konvoja brodova
uspjelo je stići do Palestine. Židovsko iseljavanje, istovremeno
zakonito i nezakonito, iz Njemačke (uključujući i Austriju od 1938.)
prema Palestini dramatično se povećalo 1938. i 1939. godine. Još jedno
putovanje 10000 Židova bilo je planirano za listopagodine, barem je
jedan kamp za cionističko uvježbavanje ("kibuc") nastavio raditi u
Hitlerovoj Njemačkoj.42
Sporazum o prijevozu
Središnji dio njemačko-cionističke
suradnje za vrijeme hitlerovskog razdoblja bio je Sporazum o
prijevozu43, ugovor koji je omogućio tisućama njemačkih Židova da se sa
svojom imovinom isele u Palestinu. Sporazum, poznat i pod imenom
Haavara (hebrejska riječ za prijevoz), zaključen je u kolovozu 1933.
godine poslije pregovora između njemačkih dužnosnika i Haima
Arlosoroffa44, političkog tajnika židovskog ureda45 palestinskog
središta Svjetske cionističke organizacije46.
Kroz ovu neobičnu nagodbu, svaki Židov koji je putovao u Palestinu
polagao je novac na jedan posebni račun u Njemačkoj. Novac se koristio
za kupovinu ratarskog materijala njemačke proizvodnje, materijala za
gradnju, pumpi, gnojiva, itd., a to se izvozilo u Palestinu i prodavalo
preko židovskog društva Haavara47 u Tel-Avivu. Novac od prodaje davao
se židovskom iseljeniku prilikom njegova dolaska u Palestinu, do visine
svote koja odgovara njegovom pologu u Njemačkoj. Njemački su se
proizvodi raširili po Palestini posredstvom Haavare, što se malo
kasnije nadopunilo sporazumom o razmjeni, prema kojem su se naranče iz
Palestine mijenjale za drvo za gradnju, automobile, ratarske strojeve i
razne druge njemačke proizvode. Tako da je Sporazum poslužio
cionističkom projektu o odvođenju židovskih kolona i kapitala u
Palestinu, dok je istovremenoa poslužio njemačkom cilju da oslobodi
zemlju od neželjene strane skupine.
Delegati na cionističkom kongresu u Pragu 1933. godine živo su
raspravljali o zaslugama Sporazuma. Neki od njih su se bojali da će
ugovor samo potkopati gospodarski bojkot međunarodnog židovstva protiv
Njemačke. Ali cionistički vođe su smirili Kongres. Sam Cohen48, ključna
osoba u Sporazumu s Haavarom, naglasio je da Sporazum nije gospodarski
koristan za Njemačku. Arthur Ruppin49, stručnjak za emigraciju u
cionističkoj organizaciji, koji je pomagao u pregovorima oko sporazuma,
naglasio je da se "sporazum o prijevozu ni na koji način ne kosi s
pokretom bojkota, jer nijedna strana valuta ne će ući u Njemačku kao
rezultat tog Sporazuma…".50 Cionistički kongres iz 1935.godine, koji se
održao u Švicarskoj, čvrsto je potvrdio Sporazum. Godine 1936. godine,
Židovsko društvo (cionistička "tajna vlada" u Palestini) preuzelo je
izravnu kontrolu nad Haavarom, što je ostalo na snazi sve dok ga drugi
svjetski rat nije prisilio na uzmak. Pojedini njemački dužnosnici su se
suprotstavili sporazumu. Generalni njemački konzul u Jeruzalemu, Hans
Döhle, na primjer, oštro je kritizirao sporazum u više navrata tijekom
1937. godine. Istaknuo je da to košta Njemačku u vanjskoj trgovini, jer
su proizvodi izvezeni u Palestinu zbog sporazuma mogli donijeti zaradu,
da su bili prodani negdje drugdje. Monopol Haavare na prodaju njemačke
robe izazvao je, naravno, gnjev kod njemačkih i, isto tako, arapskih
poslovnih ljudi. Službena njemačka podrška cionizmu mogla je dovesti do
gubitka tržištâ u arapskom svijetu. Britanska je vlada, također, bila
nezadovoljna sporazumom.51 Jedno unutarnje izvješće njemačkog
ministarstva vanjskih poslova je u lipnju 1937. godine je ukazivalo na
"gubitke vanjskih razmjena" a koji su nastali zbog Haavare.52
U jednoj predstavci njemačkog ministarstva unutarnjih poslova iz
prosinca 1937. godine ocijenjen je učinak Sporazuma o prijevozu: "Nema
sumnje da je dogovor s društvom Haavara doprinio vrlo brzom razvitku
Palestine od 1933. godine. Sporazum nije samo priskrbio najveći izvor
novca (iz Njemačke!), nego i skupinu najpametnijih imigranata i,
napokon, omogućio je da u zemlju stignu strojevi i industrijski
proizvodi bitni za njezin razvitak". Glavna prednost pogodbe bila je,
govorila je predstavka, iseljavanje značajnih skupina Židova u
Palestinu, taj najželjeniji cilj s njemačke točke gledišta. Ali,
predstavka je također spomenula i značajne nezgodne strane koje je već
podcrtao konzul Döhle, a i drugi. Ministar unutrašnjih poslova,
nastavljao je tekst, zaključio je da loše strane Sporazuma sada
nadilaze njegove prednosti, i da bi zato cijelu stvar trebalo
dokrajčiti.53 Samo je jedan čovjek mogao riješiti spor. Hitler je
osobno ocijenio tu politiku u srpnju i rujnu 1937. godine, i ponovno u
siječnju 1938. godine, i svaki je put odlučio zadržati sporazum s
Haavarom. Cilj oslobođenja Njemačke od židovske nazočnosti, zaključio
je on, opravdavao je te njegove nezgodne strane.54
Ministarstvo gospodarstva Reicha pomoglo je u organizaciji jedne druge
prijevozničke agencije, Agencije za investiranje i međunarodnu
trgovinu, ili Intria, preko koje su Židovi iz stranih zemalja mogli
pomoći njemačkim Židovima da emigriraju u Palestinu. Gotovo 900.000
dolara je prebačeno njemačkim Židovima u Palestinu posredstvom
Intrie.55
Druge europske zemlje, nestrpljive u ohrabrivanju židovskog
iseljavanja, sklopile su sporazume s cionistima prema modelu Haavare.
Godine 1937. Poljska je odobrila osnivanje prijevozničke kompanije
Halifin (hebrejska riječ za "razmjenu"). Krajem ljeta 1939.,
Čehoslovačka, Rumunjska, Mađarska i Italija su potpisale slične
sporazume. Izbijanje rata u rujnu 1939., spriječilo je, međutim,
ostvarivanje tih sporazuma u velikim razmjerima.56
Ostvarenja Haavare
Između 1933. i 1941. godine, otprilike
60.000 njemačkih Židova iselilo se u Palestinu pomoću Haavare i drugih
njemačko-cionističkih sporazuma, to jest gotovo 10% židovske populacije
u Njemačkoj 1933.god. (Ti su njemački Židovi sačinjavali 15% židovske
populacije u Palestini 1939.). Poneki su iseljenici pomoću društva
Haavare prebacili značajna osobna bogatstva iz Njemačke u Palestinu.
Kao što je to zapisao židovski povjesničar Edwin Black: "Mnogi od tih
ljudi, posebno krajem tridesetih godina, mogli su prebaciti prave
replike svojih kuća i svojih tvornica, to jest, ponovno izgraditi svoj
život na gotovo istovjetan način".57
Ukupna svota novca prebačenog iz Njemačke u Palestinu posredstvom
Havaare u razdoblju od kolovoza 1933. do kraja 1939. godine iznosila je
8,1 milijuna funti ili 139,57 milijuna njemačkih maraka (ili pretvoreno
u dolare više od 40 milijuna dolara). Toj se svoti treba dodati 33,9
milijuna njemačkih maraka (13,8 milijuna dolara) koje je dala
Reichsbanka za primjenu Sporazuma.58
Povjesničar Edwin Black je procijenio da su 70 milijuna
dodatnih
dolara mogli biti prebačeni u Palestinu dodatnim trgovačkim sporazumima
s Njemačkom, i međunarodnim bankarskim transakcijama. Njemačka davanja
imala su veliko djelovanje na jednu tako nerazvijenu zemlju kakva je
bila Palestina tridesetih godina XX. stoljeća, primjećuje on. Više
velikih industrijskih poduzeća je otvoreno s kapitalom koji je dolazio
iz Njemačke, uračunavši u to i tvrtke za sustav odvodnje "Mekoroth" i
tekstila "Lodzia". Priljev proizvoda i kapitala za Havaaru, zaključuje
Edwin Black, "proizveo je gospodarsku eksploziju u židovskoj Palestini"
i bio je "neophodni čimbenik u stvaranju židovske države".59 Sporazum s
Haavarom uvelike je doprinio židovskom razvitku u Palestini i, prema
tomu, i osnivanju države Izrael. U jednoj okružnici njemačkog
Ministarstva vanjskih poslova, iz siječnja 1939. godine, stoji, uz
određenu uznemirenost, da "prijevoz židovske imovine izvan Njemačke (u
sporazumu s Haavarom) doprinosi na ne baš zanemariv način izgradnji
židovske države u Palestini".60
Bivši službenici društva Haavare u Palestini potvrdili su te
tvrdnje u jednoj detaljnoj studiji o Sporazumu o prijevozu, objavljenoj
1972. godine: "Gospodarska djelatnost bila je omogućena priljevom
njemačkog kapitala i prijevozima Haavare u privatnom i javnom sektoru,
a to je bilo od velike važnosti za razvitak zemlje. Mnogobrojne nove
industrije i trgovačka poduzeća su našla svoje mjesto u židovskoj
Palestini, i mnoge tvrtke, koje su jako važne još i danas za
gospodarstvo države Izrael, duguju svoje postojanje Haavari."61
Dr. Ludwig Pinner, predstavnik, Haavare u Tel-Avivu tridesetih godina,
kasnije je komentirao da su Haavarini imigranti izvanredno sposobni, i
da su "doprinijeli na odlučujući način" gospodarskom, društvenom,
kulturnom i obrazovnom razvitku židovske zajednice u Palestini.62
Sporazum o prijevozu bio je primjer od najveće važnosti suradnje između
Hitlerove Njemačke i međunarodnog cionizma. Tim sporazumom je Treći
Reich učinio više nego ijedna druga vlada tridesetih godina u pomaganju
židovskog razvitka u Palestini.
Cionisti predlažu Hitleru vojni savez
Početkom siječnja 1941.
godine, jedna mala, ali značajna cionistička vojna organizacija,
podnijela je formalni prijedlog njemačkim diplomatima u Beirutu o
vojno-političkom savezu s Njemačkom u ratu. Prijedlog je došao od tajne
skupine ekstremista poznati pod imenom "Borci za slobodu Izraela",
skraćeno Lehi ili Skupina Stern63. Njezin vođa Abraham Stern64, koji je
neposredno prije prekinuo s radikalnom nacionalističkom skupinom "Vojna
nacionalna organizacija u zemlji Izrael" (Irgun Cvai Leumi b'erec
Israel)65 zbog njihovog držanja prema Velikoj Britaniji, koja je
djelotvorno priječila nastavak židovske kolonizacije u Palestini. Stern
je smatrao Veliku Britaniju za glavnog neprijatelja cionizma.
Taj cionistički prijedlog "za rješenje židovskog pitanja u Europi i
aktivno sudjelovanje skupine Lehi u ratu na strani Njemačke" zaslužuje
da ga navedemo malo detaljnije.66 U svojim su raspravama i izjavama
glavni vođe Njemačke nacional- socijalističke stranke često naglašavali
da Novi poredak u Europi kao preduvjet zahtijeva korjenito rješenje
židovskog pitanja evakuacijom ("Europa oslobođena od Židova").
Evakuacija židovskih masa iz Europe je preduvjet za rješenje židovskog
pitanja. Međutim, jedini način potpunog ostvarenja je smještanje tih
masa u izvornu domovinu židovskog naroda, Palestinu, i uspostavljanje
židovske države u njezinim povijesnim okvirima. Cilj političke
aktivnosti i godine borbe Pokreta za Slobodu Izraela, Nacionalne vojne
organizacije u Palestini (Irgun Cvai Leumi b'erec Jisrael) je da riješi
židovski problem na taj način i tako, da potpuno oslobodi židovski
narod i zauvijek riješi njegovo pitanje. NMO, koji je dobro poznavao
dobru volju njemačkog Reicha i njegovih predstavnika glede cionističkih
aktivnosti u Njemačkoj i cionističkog programa iseljavanja, je bio
mišljenja da:
1. Mogu postojati zajednički interesi između
Novog Europskog Poretka temeljenog na njemačkom nacrtu i istinske
nacionalne težnje židovskog naroda, utjelovljene u djelovanju skupine
NMO.
2. Moguća je suradnja između Nove Njemačke i nacionalno-pučkog
obnovljenog Židovstva ("Hebräertum").
3. Uspostava povijesne židovske Države na
nacionalnim
i totalitarnim temeljima, povezane ugovorom s njemačkim Reichom, bilo
bi u interesu održavanja i jačanja buduće pozicije Njemačke na Bliskom
istoku.
Na temelju ovih razmatranja i pod uvjetom da vlada njemačkog
Reicha prizna nacionalne težnje Pokreta za slobodu Izraela, a naznačene
ovdje iznad, NMO u Palestini predlaže da aktivno sudjeluje u ratu na
strani Njemačke.
U ovaj prijedlog NMO-a mogao bi se uključiti vojna, politička i
obavještajna djelatnost unutar Palestine i, isto tako, poslije
određenih organizacijskih mjera, izvan nje. Istovremeno bi europski
Židovi bili vojno uvježbavani i organizirani u vojne jedinice pod
vodstvom i zapovjedništvom NMO-a. Oni bi sudjelovali u borbenim
operacijama u cilju osvajanja Palestine, ako bi se jedan takav front
trebao otvoriti.
Neizravno sudjelovanje Pokreta za slobodu Izraela u Novom poretku u
Europi, već u pripremnoj fazi, kombinirano s pozitivnim i korjenitim
rješenjem problema europskih Židova na temelju nacionalnih težnji
navedenih iznad, židovski bi narod uvelike ojačao moralnu podlogu Novog
poretka u očima čitavog čovječanstva.
Suradnja Pokreta za slobodu Izraela bila bi također u skladu s nedavnom
raspravom njemačkog kancelara, u kojoj Hitler uvjerava da će koristiti
svaku kombinaciju i koaliciju da bi izolirao i pobijedio Englesku.
Ne postoje nikakvi tragovi njemačkog odgovora. Prihvaćanje bi svakako
bilo nevjerojatno, jer je u tom trenutku njemačka politika bila odlučno
proarapska67. Značajno je da je Skupina Stern nastojala sklopiti pakt s
trećim Reichom u razdoblju kada su se glasine, po kojima se Hitler
pripremao na istrebljenje svih Židova, naveliko širile u javnosti.
Vjerojatno, ili Abraham Stern nije vjerovao u te glasine, ili je htio
surađivati sa smrtim neprijateljem svojeg naroda, da bi pomogao
stvaranje židovske države68.
Jedan od važnijih članova organizacije Lehi, u doba kada je Skupina
podnijela taj prijedlog, bio je i Jichak Šamir, koji će kasnije postati
ministar vanjskih poslova Izraela i zatim, od osamdesetih godina pa sve
do 1992. godine, Predsjednik vlade Države Izrael. S obzirom da je
poslije Sternove smrti 1942. (ubila ga je britanska vojska) bio šef
operacija organizacije Lehi, Šamir je organizirao mnogobrojne
terorističke akcije, uključujući tu i ubojstvo britanskog ministra za
Srednji istok, lorda Moyne-a, u studenom 1944., i umorstvo švedskog
pregovarača Ujedinjenih nacija, grofa Benadottea, u rujnu 1948. godine.
Godinama iza toga, kada bi Šmira pitali o prijedlogu sporazuma s
nacistima iz 1941. godine, potvrdio je da je znao za prijedlog o
savezništvu s Njemačkom u ratu, koji je njegova organizacija
predložila.69
Zaključak
Usprkos osnovnom neprijateljstvu između Hitlerova
režima i međunarodnog židovstva tijekom više godina, interesi židovskih
cionista i njemačkih nacionalsocijalista su se poklapali. Surađujući s
cionistima zbog jednog humanog i obostrano željenog rješenja jednog
složenog problema, Treći je Reich pristao žrtvovati svoju vanjsku
trgovinu, pokvariti odnose s velikom Britanijom i oneraspoložiti Arape.
Ustvari, u razdoblju tridesetih godina ni jedna nacija nije učinila
više u korist dalekih ciljeva židovskih cionista od Hitlerove Njemačke.
Bilješke:
1 Brod je za jednu austrijsku tvrtku bio
izgrađen u Velikoj Britaniji i porinut u more pod imenom Martha
Washington. Imao je istisninu 8145 brt i mogao je ukrcati 2190 putnika.
Godine 1922. preuzela ga je talijanska brodarska tvrtka Linea Cosulich,
da bi ga 1933. preuzela tvrtka Lloyd Triestino i preimenovala u Tel
Aviv. Izgorio je 1935. i odmah je bio rasklopljen u tršćanskom
rezalištu.
2 W. Martini, "Hebräisch unterm Hakenkreuz",
Die
Welt (Hamburg), 10. siječnja 1975. Još navedeno u: Klaus Polken, "The
Secret Contacts: Zionism and Nazi Germany, 1933.-1941.", Journal of
Palestine Studies, Proljeće-Ljeto, 1976., stranica 65.
3 Theodor Herzl (2. svibnja 1860. - 3. srpnja 1904.) rodio se u
Budimpešti kao Binyamin Ze'ev Herzl, ali se još u dječačkoj dobi
preselio u Beč. Završio je pravne znanosti, ali kroz čitav život
posvetio se novinarstvu i književnosti. Za vrijeme mladosti pripadao je
udrženju Burschenschaft koje se zalagalo njemačko ujedinjenje. U
njegovim mladenačkim radovima nema traga o "židovskom pitanju" niti o
židovskom životu općenito. Bio je dopisnik Neue Freie Presse u Parizu,
potom u Londonu i Istanbulu. Kasnije je u novinama postao književni
urednik i pisao je komedije i drame za bečko kazalište. Život mu se
stubokom promijenio kada je u travnju 1865. izišao engleski prijevod
njegovog djela Der Judenstaat (Židovska država, objavljena je 1896. u
Berlinu i u Beču kod izdavača M. Breitensteina, Verlags-Buchhandlung),
i tada postaje najvažniji cionistički glasnogovornik. Jedan od
vjerojatnih razloga za takvu promjenu bio je izbor Karla Luegera (1844.
- 1910.), političkog antisemita, na mjesto bečkog gradonačelnika koji
na tom mjestu bio od 1897. do 1910. Pozadina te Herzlove političke
akcije bila je ideja o razdvajanju židovske zajednice od drugih i
njezino preseljenje na neko drugo mjesto uz stvaranje židovske države.
Herzl je mnogo putovao kako bi širio svoje projekte te su on i njegove
pristaše ubrzo postigli velike uspjehe tako da je u Londonu određen kao
vođa cionista. Godine 1897. osnovao je u Beču dnevnik Die Welt te je u
Baselu organizirao prvi svjetski kongres cionista na kojem je izabran
za predsjednika. Godine 1898. imao je čitav niz diplomatskih susreta za
vrijeme kojih ga je nekoliko puta primio njemački Kaiser, bio je
nazočan na konferenciji za mir u Den Haagu, gdje je imao surete s
brojnim sudionicima. U svibnju 1901. prima ga osamnski sultan koji je,
ipak, odbio dati Palestinu cionistima. U godinama 1902. - 1903. Herzl
je pozvan da svjedoči pred British Royal Commission o Imigraciji Alija.
Tom prilikom pobliže je upoznao brojne članove britanske vlade, posebno
Josepha Chamberlaina, tadašnjeg tajnika za kolonije. Posredstvom
Chamberlainea pregovarao je s egipatskim vlastima o položaju jednog
židovskog naselja u Al'Arišu, na Sinajskom poluotoku na granici s
južnom Palestinom. Kada je pregovor propao, Herzl je prihvatio od
britanske vlasti ponudu da naseli znatnu židovsku koloniju u Zapadnoj
Africi (Uganda).U isto vrijeme je Herzl pošao u Rusiju gdje su ga
primili ministar financija i ministar unutarnjih poslova V. Plehve.
Posljednje Herzlovo djelo bilo je Altneuland (Stara-Nova Zemlja) koje
je potpuno bilo posvećeno cionizmu. Treba napomenuti da je Herzl
zamišljao novu židovsku državu u potpuno svjetovnom obliku, bez ikakvog
uplitanja religije. Herzl je sahranjen u Jeruzalemu, na Herzlovom brdu.
4 Navod iz: Ingrid Weckert Feuerzeichen: Die
"Reichskristallnacht" (Tübingen: Grabert, 1981.), str. 212. Vidjeti
također: Th. Herzl, The Jewish State (New York: Herzl Press, 1970.),
str. 33, 35, 36, i Edwin Black, The Transfer Agreement (New York:
Macmillan, 1984.), str. 73.
5 Th. Herzl, "Der Kongress," Welt, 4. lipnja 1897. Pretiskano u:
Theodor Herzls zionistische Schriften (Leon Kellner, ed.), erster Teil,
Berlin: Jüdischer Verlag, 1920, s. 190 (i s. 139)
6 ZVfD, Zionistische Vereinigung für
Deutschland.
7
Memorandum od 21. lipnja 1933. godine, u: L. Dawidowicz, A Holocaust
Reader (New York: Behrman, 1976), str. 150-155, i (djelomično) u:
Francis R. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (Austin:
Univ. of Texas, 1985), str. 42.; On Zionism in Germany before Hitler's
assumption of power, vidi: Donald L. Niewyk, The Jews in Weimar Germany
(Baton Rouge: 1980), str. 94-95, 126-131, 140-143.; F. Nicosia, Third
Reich (Austin: 1985), str. 1-15.
8 Novine Jüdische Rundschau prvo izlaze kao
Israelitsche Rundschau, a od 1896. postaju organ Njemačkog cionističkog
pokreta. Za vrijeme urednika Heinricha Loewea novine 1900. mijenjaju
ime u Jüdische Rundschau i izlazile su do 8. studenoga 1938..
9 Jüdische Rundschau (Berlin), 13. lipnja 1933. Navod iz: Heinz
Höhne, The Order of the Death's Head (New York: Ballantine, pb., 1971,
1984), str. 376-377.
10 Joachim Prinz rođen je u Burkhardsdorfu u
Gornjoj
Šleskoj 10. svibnja 1902. a umro je u New Jerseyju (U.S.A.) 30. rujna
1988. Bio je protjeran iz Reicha 1937.
11 Američki židovski kongres je američka organizacija stvorena
za zaštitu židosvskih "građanskih prava". Zlatno doba mu je bilo
šezdesetih godina. Za više obavijesti pogledati:
http://www.ajcongress.org/.
12 Heinz Höhne, The Order of the Death's Head
(Ballantine, 1971, 1984), p. 376.
13
Glede ovog problema treba pogledati pismo koje je poslao predsjednik
Njemačke cionističke federacije, Blumenfeld, 29. lipnja 1933. Kancelaru
Reicha, uz koje prilaže dokumenat u svezi "njemačkih Židova", tražeći
susret u kojem bi raspravili o cionističkom položaju u
Njemačkoj(Njemački savezni arhiv, Document R43-II/524).
14 Berlin," Encyclopaedia Judaica (New York and
Jerusalem: 1971), Vol. 5, p. 648. Za drugi pogled na ovaj "snažan
život", pogledati: J.-C. Horak, "Zionist Film Propaganda in Nazi
Germany," Historical Journal of Film, Radio and Television, Vol. 4, No.
1, 1984, pp. 49-58.
15 Gotovo je sigurno da je jedno drugo putovanje poduzeo Adolf
Eichmann, zajedno sa svojim nadređenim, Herbertom Hagenom 1937. godine,
ponovno s namjerom da provjeri mogućnost osnivanja židovskih naselja u
Palestini. (Prevoditelj ovog Weberovog rada je prije nekoliko godina na
satelitskoj postaji RAI educational, u jednoj ozbiljnoj emisiji, čuo
podatak da je A.Eichman pet godina studirao judaistiku, da je izvrsno
govorio ivrit i jidiš, da je poznavao Talmud i kabalu,op. prev.JHN)
16 Jacob Boas, "A Nazi Travels to Palestine,"
History Today (London), January 1980, pp. 33-38.
17 Das Schwarze Korps (Crno tijelo), službene novine SS-a,
izlazile su srijedom i dijelile su se besplatno. Glavni urednik bio je
Günter d'Alquen, izdavač Max Amann a izdavala ih je kuća Eher-Verlag.
Prvi broj se pojavio 6. ožujka 1935. u nakladi od 70000 primjeraka; u
studenom iste godine dostiže već nakladu od 200000 primjeraka, a 1944.
750000 primjeraka.
18 Preslik naslovne stranice novina Das
Schwarze
Korps, od 15. svibnja 1935. može se naći u: Janusz Piekalkiewicz,
Israels Langer Arm (Frankfurt: Goverts, 1975), str.. 66-67. Također
navod u: Heinz Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, 1971,
1984), str. 377. Vidjeti i: Erich Kern, ed., Verheimlichte Dokumente
(Munich: FZ-Verlag, 1988), str. 184.
19 Das Schwarze Korps, 26. rujna 1935. Navod iz: F. Nicosia, The Third
Reich and the Palestine Question (1985.), str. 56-57.
20 Lenni Brenner, Zionism in the Age of the
Dictators (1983), str. 83.
21 F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (1985),
str. 60. Vidjeti također: F. Nicosia, "The Yishuv and the Holocaust,"
The Journal of Modern History (Chicago), Vol. 64, No. 3. rujna 1992,
str. 533-540.
22 F. Nicosia, The Third Reich and the
Palestine Question (1985), p. 57.
23 Jüdische Rundschau, 17. rujna 1935. Navod u: Yitzhak Arad,
with Y. Gutman and A. Margaliot, eds., Documents on the Holocaust
(Jerusalem: Yad Vashem, 1981),str. 82-83.
24 Der Angriff, 23. prosinca 1935, u: E. Kern,
ed.,
Verheimlichte Dokumente (Munich: 1988), str. 148.; F. Nicosia, Third
Reich (1985), str. 56.; L. Brenner, Zionism in the Age of the Dictators
(1983), str. 138.; A. Margaliot, "The Reaction...," Yad Vashem Studies
(Jerusalem), vol. 12, 1977, str. 90-91.; O Kareskijevoj karijeri
pogledati: H. Levine, "A Jewish Collaborator in Nazi Germany," Central
European History (Atlanta), rujan 1975., str. 251-281.
25 "Dr. Wise Urges Jews to Declare Selves as Such," New York Herald
Tribune, 13. lipnja 1938, str. 12.
26 F. Nicosia, The Third Reich (1985), str. 53.
27 Lucy Dawidowicz, The War Against the Jews, 1933-1945 (New
York: Bantam, pb., 1976), str. 253-254.; Max Nussbaum, "Zionism Under
Hitler," Congress Weekly (New York: American Jewish Congress), Sept.
11, 1942.; F. Nicosia, The Third Reich (1985), pp. 58-60, 217.; Edwin
Black, The Transfer Agreement (1984), p. 175.
* Sicherheitsdienst (SD, Siguronosni servis) bio je tajni SS servis
kojeg je osnovao Reinhard Heydrich. Godine 1938. postaje Državni (i
Partijski) tajni servis uz veliku podršku Gestapoa.
28 Haganá (hebrejski "obrana", ???? - haganá)
oružana cionistička skupina u Palestini iz koje će kasnije izrasti
oružana sila buduće Države Izrael. Puni naziv izraelske vojske je ?????
????? ??? (Cva hahaganá lejisrael - Obrambena vojska Izraela), ili
skraćenica ?"?? - izgovara se Cahal. Haganá je osnovana za vrijeme
britanskog mandata nad palestinom (1921. - 1948.) nakon arapske pobune
iz 1920. i 1921. godine, a nastala je od prethodne paravojne
organizacije Hašomer (iz 1909.), koja je imala zadaću štititi židovske
doseljenike u Palestinu - ???? ("šomer" - čuvar, stražar). Pravi
pravcati preobražaj u vojnom smislu doživjela je Haganá 1929. nakon
velike arapske pobune i obuhvaćala je gotovo sve mlade iz kibuca kao i
na tisuće stanovnika gradova. Uz uvezeno oružje, počeli su izrađivati i
vlastito. Već je 1936 Haganá mogla računati na 10.000 dobro izvježbanih
i spremnih na mobilizaciju ljudi, uz 40.000 rezervista. Za vrijeme
Velikog ustanka 1936. - 1939. pripadnici Hagané su, osim ratovanja
protiv arapskih ustaša, štitili britanske interese. Premda britanska
administracija nije službeno priznavala Haganú, britanske snage su ipak
surađivale s njom stvorivši pomoćne židovske čete, Židovsku useljeničku
mliciju i Specijalne noćne ophodnje. Iskustvo stečeno u slamanju
Velikog arapskog ustanka bilo je od ogromne koristi u prvom
izraelsko-arapskom ratu iz 1948. Članovi Hagané bili su, između
ostalih, Jichak Rabin, Ariel Šaron, Rehavam Zeevi, Dov Hoz, Moše Dajan
i Rut Westheimer.
29 Feivel Polkes putuje 26. veljače 1937. u Berlina, na sastanak
i pregovore s Adolfom Eichmannom, to jest preko njega s tajnom službom
Sicherheitsdienst. Za više informacija o Polkesu: Lenni Brenner,
Zionism in the Age of the Dictators, 8. Palestine - The Arabs,
Zionists, British and Nazis
(http://www.marxists.de/middleast/brenner/ch08.htm#top).
30 H. Höhne, The Order of the Death's Head
(Ballantine, pb., 1984), str. 380-382.; K. Schleunes, Twisted Road
(1970, 1990), str. 226.; Unutarnje tajno SS-ovo izviješće o F. Polkesu,
17. lipnja 1937., u: John Mendelsohn, ed., The Holocaust (New York:
Garland, 1982), vol. 5, str. 62-64.
31 F. Nicosia, Third Reich (1985), str.. 63-64, 105, 219-220.
32 F. Nicosia, Third Reich (1985), p. 160.
33
Ova razlika je prešutna posljedica koja proizlazi iz "Balfourove
deklaracije" iz 1917. godine, u kojoj britanska vlast izražava vlastitu
podršku "nacionalnom ognjištu za židovski narod" u Palestini, brižljivo
izbjegavajući bilo koji znak da misli na Židovsku državu. Obraćajući se
arapskoj većini palestinskog pučanstva Deklaracija nastavlja da "se
jasno podrazumijeva da se ne će učiniti ništa što bi moglo izazvati
štetu religioznim i građanskim poravima nežidovskim stanovnicima koji
su sada u Palestini. Cjelokupa tekst Deklaracije može se naći u: Robert
John, Behind the Balfour Declaration (IHR, 1988), str 32.
34 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 121.
35 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 124.
36 David Yisraeli, The Palestine Problem in
German
Politics 1889-1945 (Bar-Ilan University, Israel, 1974), str. 300.;
Također u: Documents on German Foreign Policy, Series D, Vol. 5. Doc.
No. 564 or 567.
37 27.K. Schleunes, The Twisted Road (1970, 1990), p. 209.
38 Okružnica od 25. siječnja 1939., Nüremberg
document 3358-PS. International Military Tribunal, Trial of the Major
War Criminals Before the International Military Tribunal (Nuremberg:
1947-1949), vol. 32, str. 242-243. Nazi Conspiracy and Aggression
(Washington, DC: 1946-1948), vol. 6, str. 92-93.)
39 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 141-144; O Hitlerovom
kritičkom mišljenju glede cionizma u njegovoj knjizi Moja borba (Mein
Kampf), vidjeti u: Vol. 1, Chap. 11. Navod iz: Robert Wistrich,
Hitler's Apocalypse (London: 1985), str. 155.; Vidjeti također u: F.
Nicosia, Third Reich (1985), str. 26-28 Vol. 1, Cap. 11. ; Hitler je
1939. izjavio svojem vojnom savjetniku (i ponovno 1941.) da je tražio
od Engleza dozvolu, još 1937. godine, da preseli sve njemačke Židove u
Palestinu ili Egipat. Englezi su odbili prijedlog, reče, jer bi to
izazvalo kasnije nerede. Vidjeti u: H. v. Kotze, Heeresadjutant bei
Hitler (Stuttgart, 1974), pp. 65, 95.
40 Mossad leAlija Bet - Ustanova za drugu Aliju
(da
se ne pomiješa s izraelskom tajnom službom ??????? ????????? ????????
????? "Hamosad lemodiin uletafkidim mejuhadim" /Ustanova za
informiranje i posebne zadatke/ skraćeno Hamosad; hebrejski se ustanova
kaže "mosad" - ????), koju su palestinski Židovi osnovali u Parizu. Na
hebrejskom jeziku useljenje u Izrael se kaže "alija", a dolazi od
glagola ??? ("ala") "penjati se", "ići u vis". To proizlazi iz
specifičnosti hebrejskog jezika. Naime, za ići (putovati, ali ne
pješice) s jednog mjesta na drug rabi se glagol ??? ("nasa), ali ako se
putuje u izrael, tada se rabi glagol "ala"; budući da se Izrael nalazi
na najvišem mjestu u svijetu, odmah ispod Boga, onda se kaže da se u
Izrael "penje". Op. Prev.
41 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 156, 160-164, 166-167.;
H. Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, pb., 1984), str.
392-394.; Jon and David Kimche, The Secret Roads (London: Secker and
Warburg, 1955), str. 39-43. Vidjeti također: David Yisraeli, "The Third
Reich and Palestine," Middle Eastern Studies, Listopad 1971. str. 347.;
Bernard Wasserstein, Britain and the Jews of Europe, 1939-1945 (1979),
str. 43, 49, 52, 60.; T. Kelly, "Man who fooled Nazis," Washington
Times, 28. travnja 1987., pp. 1B, 4B. Temeljen na razgovoru s Willy
Perlom, autorom knjige The Holocaust Conspiracy.
42 Y. Arad, et al., eds., Documents On the
Holocaust
(1981), p. 155. (Obuka u kibucu bila je u Neuendorfu i mora da je
trajala barem do ožujka 1942.
43 Sporazum o prijevozu nazvan je Haavara-Abkommen. Haavara, hebrejski
????? - prijevoz.
44 Haim Arlosoroff (1899.-1933.), rođen je u
Rusiji
ali 1905. s obitelji se seli u Njemačku. U Berlinu završava ekonomske
studije. Godine 1918. među osnivačima je stranke Hapoel hacair (?????
????? - Mladi radnik), koja je privukla mnoge židovske intelektualce.
Piše mnoge članke o cionizmu i židovsko-arapskoj suranji, 1924. seli se
u Palestinu. Imenovan je godine 1926. za predstavnika Jišuva (??????
naseljenici, sjedioci) u Ligi naroda. Postaje jedan od čelnika stranke
Mapai (????? - ????????? ????? ????? - Mifleget poalej
erec-Israel/Izraelska radnička stranka), najvažnije stranke u tadašnjoj
Palestini; bio je bliski prijatelj Haima Weizmanna; Ubijen je 1933. u
Tel Avivu.
45 Svjetska cionistička organizacija (WZO) osnovana je, pod
imenom Cionistička organizacija (ZO), 3. rujna 1897. na Prvom kongresu
cionista u bazelu. ZO, u namjerama Herzla, trebala je biti jezgra
budućeg Izraela. I bilo je tako, jer 14. svibnja 1948. nastankom Države
Izrael veliki dio institucija nove države bile su već aktivne i u
pogonu, a sve su se razvile tijekom godina u krilu ZO. Organizacija u
siječnju 1960. mijenja ime u WZO. Jeruzalem je sjedište organizacije.
46 O Sporazumu općenito, vidjeti: Werner
Feilchenfeld, et alii, Haavara-Transfer nach Palaestina (Tubinga,
Mohr/Siebeck, 1972); David Yisraeli, "The Third Reich and the Transfer
Agreement," Journal of Contemporary History (London), br.. 2, 1971,
str. 129-148.; "Haavara", Encyclopaedia Judaica (1971), vol. 7, pp.
1012-1013; F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question
(Austin, 1985), pp. 44-49; Raul Hilberg, The Destruction of the
European Jews (New York, Holmes and Meier, 1985), pp. 140-141; The
Transfer Agreement, Edwina Blacka je detaljna i koristna.
47 Radilo se o pravom pravcatom trgovačkom sporazumu koji je,
između ostalog, pridonio razbijanju bojkota međunarodne antifašističke
organizacije protiv Njemačke. Postojala su dva društva: židovsko,
Haavara u Tel Avivu i njemačko, Paltreu, u Berlinu. Najmanji depozit,
kod berlinske banke Wasserman ili hamburške banke Warburg, bio je 1.000
funti. U toj političko-ekonomskom inicijativi sudjelovale su mnoge
osobe koje će kasnije postati vrlo poznate: Ben Gurion, Moše Šaret ,
Golda Meir i Levi Eškol, predstavnik Haavare u Berlinu.
48 Sam Cohen, između ostalog bio je suvlasnik
društva "Hanoaiah Ltd." koje je skrbilo o trgovačkim odnosima s
Njemačkom.
49 Arthur Ruppin (1876. - 1943.), rođen u Pruskoj, studirao u
Berlinu a diplomirao je u Halleu. Ekonomist i sociolog, drže ga kao
"oca useljenika cionista" i otac je židovske sociologije.
50 E. Black, The Transfer Agreement (1984),
str. 328, 337.
51
O suprotstavljanju Haavari u službenim njemačkim krugovima, vidjeti: W.
Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (1972), str.
31-33.; D. Yisraeli, "The Third Reich," Journal of Contemporary
History, 1971., str. 136-139.; F. Nicosia, The Third Reich and the
Palestine Question, str. 126-139.; I. Weckert, Feuerzeichen (1981), pp.
226-227.; Rolf Vogel, Ein Stempel hat gefehlt (Munich: Droemer Knaur,
1977), pp. 110 ff.
52 W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer
(1972),
str. 31. Cjelokupan tekst u: David Yisraeli, The Palestine Problem in
German Politics 1889-1945 (Israel: 1974), str. 298-300.
53 Predstavka Ministarstva unutarnjih poslova (označeno s strane
Ministra W. Stuckarta), 17. prosinca 1937, u: Helmut Eschwege, ed.,
Kennzeichen J (Berlin: 1966), str. 132-136.
54 W. Feilchenfeld, et al, Haavara-Transfer (1972), p. 32.
55 .E. Black, Transfer Agreement, pp. 376-377.
56 E. Black, Transfer Agreement (1984), pp. 376, 378.; F. Nicosia,
Third Reich (1985), pp. 238-239 (n. 91).
57 E. Black, Transfer Agreement, p. 379.; F.
Nicosia, Third Reich, pp. 212, 255 (n. 66).
58 W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer, str. 75.; "Haavara,"
Encyclopaedia Judaica, (1971), Vol. 7, p. 1013.
59 E. Black, Transfer Agreement, str. 379, 373,
382.
60
Okružnica od 25. siječnja 1939. Nüremberški dokument 3358-PS.
International Military Tribunal, Trial of the Major War Criminals
Before the International Military Tribunal (Nuremberg: 1947-1949), Vol.
32, str. 242-243.
61 Werner Feilchenfeld, et al.,
Haavara-Transfer
nach Palaestina (Tübingen: Mohr/Siebeck, 1972). Navod u: Ingrid
Weckert, Feuerzeichen (Tübingen: Grabert, 1981), str. 222-223.
62 W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (1972).
Navod u: I. Weckert, Feuerzeichen (1981), str. 224.
63 Lehi (????) je skraćenica od ????? ????
?????
Lohamei Herut Israel (Borci za slobodu Izraela) nu, britanska vlast ih
je nazivala "Banda Štern", prema imenu njihovog vođe Abrahama Sterna.
Skupina je nastala 1940. Među njihovim najpoznatijim akcijama bile su:
6. studenog 1944. ubojstvo lorda Moynea, predstavnika britanske vlasti;
zatim pokolj Arapa u selu Deir Jasin 9. travnja 1948; 17. rujna 1948.
ubojstvo grofa Folke Bernadotta, posrednika UN-a. Skupina je ukinuta
31. svibnja 1948. kada je uključena u oružane snage a vođe su
amnestirani od zločina. Jedan od poznatijih pripadnika skupine Lehi, a
kasnije je postao poznati politčar, je bio Jichak Šamir .
64 Abraham Stern, rečeni Yair (1907. - 1942,) rođen je u
Poljskoj (Suwalki). U Izrael je imigrirao 1925. studirao je na
Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu i specijalizirao se u klasičnim
jezicima (grčki i latinski). Ubili su ga engleski agenti 1942. u Tel
Avivu.
65 Irgun (sama riječ ????? "irgun" na
hebrejskom
znači "organizacije") je skraćenica od imena paravojne cionističke
skupine Irgun Tsvai Leumi b'erec Israel, ????? ???? ????? ???? ?????
(Narodna vojnička organizacija u zemlji Izrael) koja je djelovala u
Palestini od 1931. do 1948. Osnivač je bio Avraham Tehomi i
organizacija se razlikovala od Hagané odbijanjem socijalističke
ideologije. Može ju s ena stanovit način smatrati predhodnicom
današnjeg bloka Likud. I oni su raspušteni 1948. a nakon što su
amnestirani ušli su u oružane snage, isto kao i Sternov Lehi.
66 Originalni dokument se nalazi u njemačkim arhivima
Auswärtiges Amt, Bestand 47-59, E 224152 i E 234155-58. Potpun njemački
tekst je objavljen u: David Yisraeli, The Palestine Problem in German
Politics 1889-1945 (Israel, 1974), str. 315-317. Još pogledati: Klaus
Polkhen, "The Secret Contacts", Journal of Palestine Studies,
Proljeće-Ljeto 1976., str. 78-80; (Kada je učinjena ova ponuda Sternova
skupina Lehi je već bila dio Irguna.
67 Arapski nacionalisti su se suprotstavljali
Velikoj Britaniji, koja je u to vrijeme nadzirala veći dio arapskog
prostora, uključujući Egipat, Irak i Palestinu. Budući da su Velika
Britanija i Njemačka bile u ratu, Njemačka je davala podršku Arapima.
Vođa palestinskih Arapa, veliki jeruzalemski muftija Hadž Amin
Al-Huseini uporno je radio na zbližavanju s Njemačkom. Nakon bijega iz
Palestine, na arapskom se obraćao arapskom svijetu preko radija i
sudjelovao je u regrutaciji bosanskih muslimana u njemačku vojsku.
68 Israel Shahak, "Yitzhak Shamir, Then and Now," Middle East
Policy (Washington, DC), Vol. 1, N. 1, (L'intero N. 39), 1992, str.
27-38; Yehoshafat Harkabi, Israel's Fateful Hour (New York, Harper and
Row, 1988), str. 213214. Navod u: Andrew J. Hurley, Israel and the New
World Order (Santa Barbara, California, 1991), str.. 93, 208-209;
Avishai Margalit, "The Violent Life of Yitzhak Shamir", New York Review
of Books, 14. svibnja 1992., str. 18-24; Lenni Brenner, Zionism in the
Age of the Dictators (1983), str. 266-269; L. Brenner, Jews in America
Today (1986), str 175-177; L. Brenner, "Yitzhak Shamir: On Hitler's
Side", Arab Perspectives (Arapska Liga), ožujak 1984., str. 11-13.
69 Avishai Margalit, "The Violent Life of
Yitzhak
Shamir," New York Review of Books, 14. svibnja 1992., str. 18-24.;
Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators (1983), str.
266-269.; L. Brenner, Jews in America Today (1986), str. 175-177.; L.
Brenner, "Skeletons in Shamir's Cupboard," Middle East International,
30. rujna 1983., str. 15-16.; Sol Stern, L. Rapoport, "Israel's Man of
the Shadows," Village Voice (New York), 3. srpnja 1984., str. 13 ff.
Josip H. Nikšić
|
|
