|
Jadna naša Hrvatska i
njeni mučenici...
PUCANJ VRHOVNOG SUDA U POKLANU OBITELJ
ČENGIĆ
Nebojša Travica (54) i Željko Travica (51), zvani Žorž, pripadnici
paravojnih postrojbi tzv. SAO Krajine, pravomoćno su oslobođeni krivnje
za sudjelovanje u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva na
području Ervenika, i to zbog propusta šibenskog ŽDO-a koje, kako je to
u svom rješenju naveo Vrhovni sud, nije u optužnici 'naznačio koji bi
propis međunarodnog prava bio prekršen u konkretnom slučaju',
Vrhovni sud odlučio je tako još u lipnju ove godine, a presuda
je tek sad javno objavljena.
Naime,
Travice su 1993. godine bili pravomoćno osuđeni na po 15 godina svaki,
i to zato jer su zajedno sa Slobodanom Kovačevićem, Damirom Travicom,
Veljkom Travicom, Vujom Šašićem, Vojislavom Romićem i Boškom
Kovačevićem 18. siječnja 1992. godine ubili Hrvate Dragu Čengića,
njegovu suprugu Nevenku te njihove malodobne sinove Slobodana i Gorana,
tada u dobi od jedanaest i pet godina
A ubili su ih na monstruozan način klanjem i
paljenjem u siječnju 1992. godine!
Krvavi pohod otpočeo klanjem nevine obitelji
Krvavi pohod iz siječnju 1992. godine se začeo u glavi vlasnika
gostionice Taverna u Erveniku, 35-godišnjeg Damira Travice, po saznanju
da su u šibenskom zaleđu u selu Rupe poginuli srpski paravojnici
Nebojša i Rajko Kovačević te Rade Vrcalin iz Ervenika.
O tomu oodmah obavještava svog sudruga u zločinu Slobodana
Kovačevića zvanog Ćipe i podsjeća ga na krvavu prisegu:
“Shodno
našoj ranijoj zakletvi koju smo dali jedan drugom ako se desi i jednom
našem mještanu srpske nacionalnosti bilo što, da ćemo protjerati i
popaliti sve Hrvate iz našeg sela, pozivam te da to i učinimo.”
Travica i Kovačević su od podneva do večeri razrađivali svoj
zločinački plan u čemu im se pridružio i Nebojša Travica zvani
Nebesilo. A onda su zajedno krenuli u krvavi pohod na zaseok Šašiće
kraj Ervenika.
Utvrđeno je da je Damir Travica s još sedmoricom pripadnika
srpskih paravojnih postrojbi koji je i prije provodio teror prema
stanovništvu hrvatske nacionalnosti lišavajući ih slobode i
maltretirajući ih u kninskom zatvoru, te večeri zajedno sa zločincima
zapalilo sve preostale hrvatske kuće u selu.
Nekim čudom, bijegom su se spasili Pavao
Đakulović sa ženom i sinom, te Drago i Mara Čengić, roditelji Drage
Čengića.
Mara Čengić pronašla pobijenu obitelj
Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema
kući najstarijeg sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga
dva u dvorištu kuće.
“U 19 sati u prizemlje kuće našeg sina Drage Čengića navalili
su
Srbi iz našega mjesta, a u kući su se nalazili sin Drago (39), supruga
Nevenka (32) i njihovi sinovi Slobodan (11) i Goran (5).
Na sredini kuhinje zaklali su sina mi Dragu i
jedanaestogodišnjeg Slobodana koji su poliveni benzinom i zapaljeni, a
u tom kaosu snaha Nevenka, iako je bila ranjena, pokušala je spasiti
sina Gorana koji je imao četiri godine, zaštitivši ga svojim tijelom,
no jadnica nije uspjela.
Zaklana je ispred svoje kuće dok je u naručju držala
ustrijeljenog četverogodišnjeg Gorana.
U isto vrijeme dok je jedna grupa ubijala u kući moga sina
Drage, druga je grupa krenula u našu kuću u kojoj smo živjeli ja i moj
muž. Igrom slučaja smo uspjeli pobjeći na sporedna vrata, a istog
trenutka zapaljena nam je kuća, gospodarske zgrade i uništeno u jednoj
večeri sve što smo imali”, svjedočila je baka Marija.
Priznali da su klali i spaljivali
Pred istražnim sucem tzv. Republike Srpske Krajine, čiji je sudski
zapisnik s ostalom dokumentacijom zaplijenjen nakon „Oluje”, Travica i
Kovačević priznali su i u detalje opisali zločin nad susjedima,
četveročlanom obitelji Čengić.
Međutim, „Krajinski sud" je bio obična farsa,
jer
su se ubojice ubrzo našli na slobodi. Nakon "Oluje" prebačeni su u
zatvor u Banju Luku, a otuda su pušteni na slobodu.
Da bi tek Damir Travica, drugooptuženi u
navedenom
sudskom postupku, pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora, bio izručen
od strane Velike Britanije 11. studenoga 2008. godine.
Travica je hrvatskim vlastima izručen temeljem molbe koja je
britanskoj strani dostavljena još krajem 2002. godine radi izvršenja
15-godišnje zatvorske kazne na koliko ga je u odsutnosti osudio
šibenski Županijski sud zbog ratnog zločina protiv civila počinjenog od
svibnja 1991. do 20. siječnja 1992. na kninskom području. Sud je
utvrdio da je s još sedmoricom pripadnika srpskih paravojnih postrojbi
provodio teror prema stanovništvu hrvatske nacionalnosti, lišavalo ih
slobode, odvodio u zatvor u Kninu, maltretirao te da su 18. siječnja
1992. u Erveniku na osobito zvjerski način ubili četveročlanu hrvatsku
obitelj, supružnike Čengić, Dragu (39) i Nevenku (32), te njihove
sinove u dobi od pet i jedanaest godina.
Putniče, pomoli se u tišini
Svake
godine u mjesecu siječnju na tužnu obljetnicu masakra u znak sjećanja
vijence i svijeće na grob obitelji Čengić polažu visoka izaslanstva
Grada Benkovca, UHDDR-a i HVIDR-e Benkovac.
Na spomeniku podignutom od strane Grada
Benkovca i Grada Knina piše:
“Ovdje su dva
anđela, otac i mater nevinu krvcu prolili na pragu.
Putniče, pomoli se u
tišini jer oni se mole za nas i domovinu dragu.”
U Erveniku je do 1940. živjelo preko 600 Hrvata. No, njihov je
broj nakon Drugog svjetskog rata umanjen, a danas u mjestu žive tek
nekoliko hrvatskih obitelji. Nekad većinsko hrvatsko mjesto doživjelo
je sudbinu brojnih hrvatskih mjesta na području Bukovice i samo
nadgrobni spomenici na mjesnom groblju svjedoče da je nekad na ovom
području živjelo hrvatsko stanovništvo.
Na oslobađajuću presudu reagirala je Udruga hrvatskih
branitelja iz Domovinskog rata Ervenika priopćenjem koje potpisuje
predsjednik Vlado Čengić:
'Udruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Ervenika, kao
i
obitelj, prijatelji nevino ubijene četveročlane obitelji Drage Čengića
iz Ervenika su sa nevjericom i zgražanjem primili vijest da su Nebojša
Travica zvani Nebesilo i Željko Travica zvani Žorž iz Ervenika
pravomoćno oslobođeni od krivnje za ubojstva četveročlane obitelji
Čengić kao i protjerivanje Hrvata Erveniku u siječnju 1992 god.
Postavlja se pitanje kako to da se netko može osloboditi za ono
što je pravomoćno osuđen 1993 godine, odnosno koja je presuda bila
pravomoćna. Ovdje je jasno, ako je netko dosad i dvojio, da se
maksimalno izlazi u korist srpskim ekstremistima koji su na području
samoproglašene „Krajine“ ubijali, zastrašivali i maltretirali hrvatski
živalj kako bih tu tvorevinu očistili od hrvatskog življa.
Da je tome tako je primjer je da se stalno „kopa“ po
pravomoćnoj
presudi iz 1993 god te se traži razlog da se na kraju oslobode svi
optuženi, bez da su sami tražili ponovno suđenje, kao i ostali sa te
presude tako i ova dvojica osuđeni su u odsutnosti i nikad nisu bili
dostupni hrvatskom pravosuđu.
Nevjerojatno je da naše se institucije RH maksimalno trudi da
ubojice, bez da sami to traže, oslobađa svake krivnje na tako olak
način.
Ova udruga je, kao i pravosuđe, u posjedu je svih iskaza koje
su te
osobe dale istražiteljima organa tz „Krajine“ koje te iste potpisali sa
svim priznanjima što su, kad i gdje radili.
Pravosuđu RH niti to nije bilo dovoljno da ih osudi za ono što su
i sami priznali. Postavlja se pitanje jesu li istražitelji tz „Krajine“
bolje odradili posao oko istrage u ubojstvu ove četveročlane obitelji i
paljenje uništavanje imovine preostalih Hrvata kao i samo protjerivanje
iz Ervenika, nego institucije RH od kojih se to očekuje.
Ovo je još jedan pucanj u tu nevinu dječicu i njihove
roditelje,
ali sad od strane onih koji su ubojice trebali osuditi i odrediti im
primjerenu kaznu.
Pitam sebe, Vas i svekoliku hrvatsku javnost zašto, radi čega se
maksimalno hrvatsko pravosuđe trudi da omalovaži nevino ubijene.
Gospodo postavljam Vam pitanje, da li bih se ovako ponašali da
se
radi o vašim najmilijim? Pa i ova obitelj je bila nečija i oni su
htjeli živjeti i podizati svoju dječicu i radovati se njihovom
odrastanju i svemu onom što obiteljski život donosi. Pored tog što je
Nebojša Travica priznao da je bio sudionik ubojstva ove četveročlane
obitelji Vi ste se maksimalno potrudili da ga oslobodite. Postavlja se
pitanje za čiji interes i iz kojeg razloga.
Ova udruga je pri stanovišta da se tu ne radi o pustom propustu
ovoga ili onoga, te nismo toliko naivni da bih tome povjerovali, da se
netko za ubojstvo može tako jednostavno osloboditi samo zato što se DO
nije pozvala na odredbu međunarodnog prava. Kako to da se je netko
sjetio 2014 godine pravomoćne optužnice iz 1993 godine i njezinih
nedostataka. Pa i tu presudu je donijelo hrvatsko pravosuđe.
Ponovili bih još jednom da su te osobe, kao i ostale, imale
već
pravomoćnu presudu iz 1993 god te nisu mogle zatražiti ponovno suđenje
iz razloga što hrvatskom pravosuđu čitavo vrijeme nisu bile dostupne.
Ovdje se ide ka smišljenom umanjivanju i omalovažavanju hrvatske
žrtve koje su pale u stvaranju Republike Hrvatske. Radi čega se to
radi? Nadamo se da će pokazati što skorije vrijeme!
|
|
