OVO VI ODUVIJEK ZNATE, ALI JOŠ JEDNOM DA ZNATE

U Hrvatskoj bio Saša: vidjeh, Srbi, sto ustaša! Nije stvarnost, dragi Saša. Čini ti se, nešto šušnu. Krivo ti je rekla pjesma. Ustaše su davno mrtve. Lagali ti sve do neba. Istinu ti nisu rekli. Ima puno Rodoljuba. Možda ti je baš to muka. Tebi i svem tvome soju. Ima puno rodoljuba. I ne misle nikud ići. Na braniku rodnog Doma. Budni na zov Domovine. Možda bi i pozaspali da ih vječno ne progone. I ja sam ti među njima. Pa da nisu takve priče, možda bih i bio drugi. Sad sam samo brižljiv Hrvat, ne pričajte krive priče. Samo ste mi dali prkos. Pitat ću vas, stoga svašta. I poslati odakle ste. Rodoljublje ne posrće. Slomiti ga nitko ne će. Ni Hrvatska ne posrće. Slomiti je nitko ne će. Ovo vi oduvijek znate. Ali, još jednom da znate. Ako me pokudite jer sam krupan hrvatski nacionalist, niste me bolje mogli ni počastiti. Ovo vi oduvijek znate, ali još jednom, da znate!

Ma koliko hrvatska povijesna muka bila teška i krvava, Hrvati se ni komu i ni kada nisu pokorili. Mogli su nam uzeti krunu, mogli su nas takozvanom svjetskom moćnošću razbiti na „ostatke ostataka“, ali nisu nam pored sve svoje sile mogli uzeti dušu, a u duši vjeru, domoljublje i svijest neovisnosti. Tako nekada: Hrvat i neovisnost vječni su prijatelji. Tako i danas: Hrvat, sloboda, Dom i Domovina uvijek idu zajedno. Tko ovo zaboravi, kao što su to tijekom povijesti zaboravljali svjetski silnici, glavati od kruna i mitri, uvijek će imati problema s Hrvatima. Koliko god vješto pokupuju hrvatske izdajice, ma koliko škuda potroše na hrvatske Jude, uvijek preostane hrvatskih nepotkupljivaca, junaka, odvažnika i vjernika, pa sav trud sile ode u nepovrat. Uzaludan trud igre: Hrvatska i Hrvati postoje i stoje, nikada se ni komu nisu pokorili, a sve je izgledno da se nikada i ni komu i ne će pokoriti. Hrvatska neovisnost junačko je srce i spoznaja vrijednosti slobode. To se ne daje, to se ne prodaje. To je nezavisna državnost Hrvata, to je naše ime, vjera i znamen. Tko ovo ne zna, ništa ne zna, i tko se pokuša u ovo dirnuti izaziva dušu vječnih junaka. Začudit će se, jer Hrvati su naviknuti na zla, Hrvati su spremni zlu se i suprotstaviti. Kao nekad: zaustavljajući silu tursku, ali i svaku drugu, turskoj istovjetnu, onu venecijansku, mađarsku, njemačku, ponekad podmukliju i licemjerniju od turske, jer turska sila išla je mačem na mač, a sve druge mačem i podvalom, sebičnošću i nevjerom. Sada: ne nasjedajući na slatkorječivost novih svjetskih „osloboditelja“, a samo se vrijeme promijenilo, ali nisu se promijenili neprijatelji, znat ćemo se suprotstaviti austrijskoj, njemačkoj, talijanskoj, engleskoj ili srpskoj zloći. Oni su svi od reda sila u glavama naših izdajnika. Nisu sila u duši hrvatskih rodoljuba. Tu će se slomiti kao što su se slomili na svakoj dosadašnjoj podvali. Rodoljublje je čudo Božje: kao nevidljiva klica zametena u vidljivo brašno, uvijek rodi kad joj se nitko ne nada, niti joj daje kakvu veću životnu priliku. Uzalud vam trud „igrači“: ovo vam je za Dom i Domovinu oduvijek i uvijek spremna Hrvatska. Ovo vi oduvijek znate, ali još jednom, da znate.

Slobodan jedino u vlastitoj misli, u nevremenu zle stvarnosti, u teretu licemjerja na grbači svoga naroda, tek sam slobodan pitati. Pitam: što smo mi Hrvati takozvanoj slobodnoj Europi, a što je Europa Hrvatima? Koja je razlika između Lenjina i Clintona? Koja je razlika između Napoleona i Macrona? Koja je razlika između Hitlera i Merkel? Koja je razlika između prosječnoga kaločkog nadbiskupa, zvanog „desetina“, pariškog kardinala zvanog „voštana spodoba“, bečkog nadbiskupa, vatikanskog državnog tajnika ili ozbiljnog vikara Olovne austrijske episkopije? Nema Crnoga, pa će to objasniti Crni zvani Groš. To je za šalu. A zaozbiljno: Nestalo Schwartza, a vikar Schwartz - Schilling , sve zna, i sve zna razjasniti. Šiling je zamjena za Crnog, a Groš je zamjena za Šiling. Irinej je zamjena za Crni groš, a kuna odgovor Crnome, Grošu i Irineju. Zapetljavam, rasplićite. Nema razlike: na pitanje koja je razlika između magarca i milicajca, mrkom je pendrekašu odgovorio prestrašenik pred batinama. Ni kakva: on je to rekao zbunjen. Ni kakva: ja to govorim nezbunjen. Sve je ovo zajedno šaka jada. Samo mi je problem što ta šaka jada vječno mlati praznu slamu u mome i hrvatskom životu, vršajem zlobe, bez konja i gumna. Blago Narodu i Crkvi koja te ima: kao da čujem prijekor jednakih. Blago Narodu, a i Crkvi koja vas nema. Slobodan u vlastitoj duši, vidjevši što rade mome narodu, otporan sam nacionalist, i tako će biti. S molitvom na ustima i mislima: odlazi Sotono, odlazi od moga Naroda! A sam ću s tobom obračunati.

Hrvatska je kočnica turskog napredovanja u srce Europe i smetnja da se slobodne Europljanke obuku u „dimlije“ i zaogrnu „burkom“: marokanski kalif odlučio ju je kazniti. Da nije bilo Zrinskoga možda bi i uspio. Umjesto da uzme škude, Zrinski je Stambolu otpjevao budnicu: U boj, za Dom i Domovinu. I časno umro. Hrvati su najgnjusnije smeće napredne povijesti, treba ih zatući kao pse na smetlištu: govorio je veliki Dragec Marx svome Engelsu, kad je Jelačić pokazujući Mađarima put preko Drave, poremetio početne planove svjetske komunističke revolucije. To mu nikada nisu oprostili marksisti, kaločki nadbiskupi, a ni turopoljski mađaroni. Oslobodi nas, Bože, od pomora, rata, gladi i Hrvata: molila je polovica Europe, kad su kao plaćenici svjetske sile Trenkovi milicajci rješavali ratne čvorove. Hrvati su čudni ratnici: ne gube ratove. Ovakvi mi baš trebaju: govorio je svojim Marmontima francuski Napoleončić. Hrvati su nepredvidljiv narod: svjetske su sile govorile krvavom Aleksandru. Budi oprezan, prvom prilikom razrovat će Versailles, razrovat će ti Veliku Srbiju. Ustaše dolaze, a mi smo im u kazamatima čupali nokte. Mudri sad budimo. Kad nas napadnu Talijani, smijte se. Kad nas napadnu Nijemci, oni će tući samo s putova i iz daleka. Sklonimo se u šume i gotovo. Ako te napadne ustaša, bježi, jer taj će za tobom ići dok te ne nađe. Spas ti je samo u tomu ako prije toga pogine. Tako su ratnu taktiku izlagali komunistički četnici svojim sudrugovima četničkim komunistima. Hrvati su vječne ustaše grme Srbi, ne imajući sućuti ni prema pokojnome drugu Šuvaru. U strahu su velike oči, kad su i u Račanu, malom komunisti velikog ustaškog oca, rođenog kod logora, a ne u logoru, Srbi prozvali golemim ustašom. Hrvatska je jedina fašistička zemlja: viču u Rimu, Beču, Berlinu i Briksellessu. Ne kasne ni oni iz Londona i Pariza. Hrvatska je posljednje leglo fašizma: viče slobodna i čudna Europa. Zašto, po čemu? Jedan nogometaš viknuo „Za dom“, a stadion mu odgovorio „spremni“, jedan pjevač zaprijetio kako će koljače četničkog zdruga vlastitom rukom ščepati i u Srbiji. A u velikom Istočnome kraljevstvu jedna žena napisala „u“ na kapu, a druga šah igra početnim bijelim poljem na tabli. Svemu se ovomu čudi spomenik generalu Rommelu u Njemačkoj, a pustinjske lisice skrovište nalaze u zaleđu Mussolinijevih bisti, znanih po svoj „katoličkoj“ Italiji. Sve su to fašisti, znajući mnoge kape, šešire i mitre, rekao bi vješti redatelj Danijel Marušić. Na pitanje tko može ovo posvjedočiti: Evo Kukavca, on je sve vidio. U koga se Kukavac zaklinje? Pa u Irineja. A Irinej? Ah, gdje bi bio kraj? Može i na Beč, ako mu je malo, eno mu i Berlina. Sve ustaša do ustaše, sve fašist do fašiste, sve Romel do Romela, sve Benito do Benita. A ja stvarno ne vidim ni jednoga. Pa ljudi, jesam li normalan?: gledam i ne vidim, a sva Europa vidi, i iz daleka. Čudni mi svati pjevaju Hrvatskim dvorištem. Prešutjeti? Ma ne šutjeti. Idite bez traga! Idite! Vi ste pijani zločinački pothvat!

Hrvatsku nezavisnost, slobodu i državnost, kažu, uspio je ostvariti tek spretni Bravar. Tako kriče od jutra do večeri histerični antifašisti. Oni su do nedavno bili komunisti. Bravar je u gradnji „novoga svjetskog poretka“ u genocidnom komunističkom pokolju ubio desetinu Hrvatskog naroda. Uništio je hrvatsku državu i poručio nam da će Sava prije poteći uzbrdo, nego će Hrvati dobiti Državu. Nije to govorio Bravar. To je govorila Engleska, Francuska, Italija, Njemačka, Amerika. Što su to izvodili preko prirepaka poput Austrije i Srbije ne umanjuje njihovu ulogu. Pa koga danas prezirem? Pa koga da danas prezirem? Sve ove, i više.

Komunisti su se prepali svoga djela: naglo su postali antifašisti. Jao: pa antifašist je i Staljin, Čaušesku, Pol Pot, Honeker, Bader-Meinhoff, Leonardo Boff, Drago Pilsel, a i Čegevara. Ima ih još. O ovomu se mora šutjeti. U ovakvoj šutnji Hrvatska baštini slobodu od antifašizma. Po čemu je Hrvatska, zagrljena u silovanje svjetske komunističke diktature, bila drugačija od silovanja obijesnih i bezbožnih fašističkih i nacističkih ljevaka? Ni po čemu, ali to se ne smije reći. Zbog buke krvoločnih čopora: to se ne smije ni misliti. A smije. Tomu sam svjedok. Pa to bih pitao takozvanu hrvatsku vladu kad bi od toga bilo koristi. Kad to ne bi bila žvakaća guma bračkih preživača, i čudne ceste bračkih paukova. Zar je i na Hvaru bolje? Tako mi Robićeve bajne Opatije, ovakve se ne može naći ni u Samoboru. Najbolje mi je nikada više ne doći ni do Brača, a ni do Hvara. Najbolje mi je takve ništa i ne pitati.

Komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam izviru iz istoga vrela. To je projekt Hegelove „slobode“ i u ljudskoj misli ubijenog Boga. Oni su sada slobodni i nitko im ne zapovijeda. Kad se međusobno potuku, posljednji vuk ima jedino pravo. Drugi vukovi moraju umrijeti. Međusobno klanje njihova je odlika. Dobro ih je poznavao Krleža. To je njegov svijet. Prizivam stoga inače ne cijenjenog Krležu u pomoć: Ne idem u šumu jer mi je isto: ubio me Đido ili Dido. Ministar u histeričnoj misli „zloglasne diktature“ nije ubio Krležu, ali on mora ostati opaki razbojnik i ubojica. Nitko ne pita što je tom čovjeku bila Crna ruka, i što je značilo preživjeti željeznu šipku na vlastitoj glavi. Nitko ne smije drugačije misliti, a kamo li drugačije govoriti. Ministar u obnovljenoj versailovini, brozovske nježnosti i humanosti, točno isti kao i njegovi moskovski, londonski, pariški i vašingtonski nadahnitelji, ubio je Krležina spasitelja, a i ministra koji je imao sve mogućnosti ubiti Krležu, a ubio ga nije. Ministar koji nije ubojica, zločinac je. Ministar koji je ubio, svetac je. Pa da se ne raspitujem za istinu? Evo nam činjenice: Krleža je više vjerovao ustašama kao svojim neprijateljima, znajući da ustaše nisu nacisti ni fašisti, nego tek jadnici pod čizmom tuđeg zla, nego svojim komunistima i boljševicima, za koje je znao da su bešćutni razbojnici, i da će ga zaklati čim im dođe u ruke. Krleža je ostao u svijetu ubojica. Nije mu zamjeriti što se nije usudio braniti ministra, ali mu je zamjeriti što je dopustio da mu sudrugovi ubiju njegova vlastitog spasitelja.

Bili smo „predziđe kršćanstva“. Za koga smo ginuli? Za kaločke nadbiskupe, za austrijske i njemačke kardinale, za Aleksandra šestog ili sve druge njemu jednake? Jesmo li se pet stotina godina tukli za njihov komod, njihove gozbe i pokatkad nerazumljivu raskošnost? Imamo li se ponekad razloga pokajati što smo svoje podle i zlobne neprijatelje držali svojim prijateljima? Nemaju Hrvati prijatelja. Sva ova okolina u kojoj pokušavamo preživjeti i opstati, okružuje nas kao čopor divljih vukova: dolaze uvijek nekoga ubiti, i dolaze uvijek nešto oteti. Hrvati nemaju prijatelja. Imaju nešto neprocjenjivo i vječno: imaju sami sebe! Turci mi nisu ništa, ali mi ni Nijemci nisu ništa. Voljan sam stati sa strane i gledati kako se Austrijanci pod Bečem tuku s Turcima,a glavni su im savjetnici Srbi. Pa ako Beč postane Več, a Berlin Verlin što to mene briga? Svaka ptica svome jatu leti. Kad Srbi viknu: neka se Beč ne beči, to je razumljivije nego kad po srpsku viknu: neka se Več ne veči. U mom ih jeziku nema ni jednih, ni drugih. Možda je Šubić pogriješio što se miješao. Ja se ne ću miješati. Ne ću ni pogriješiti. Pa ako bečki nadbiskup postane večki episkop, baš me briga. I klagenfurtski. A da ću biti predziđe „kršćanstva“, e ne ću ni to. Pa što o meni mislili.

Taktika „olovnih nogu“ najvidljivija je kroz teret krivnje što nam se nameće kroz „ustaštvo“. Četiri stotine „zakletih ustaša“, pobjeglih iz kazamata aleksandrovske velikosrpske satrapije, mučenih svim načinima, do počupanih noktiju na rukama i nogama, spremnih na osvetu: to je ustaška prošlost. Ustaško danas, ovdje i sada: svjetska je „sila“ od koje dršće Europa, i njena šira okolica. Nije šezdeset milijuna Talijana šezdeset milijuna fašista, a nije ni devedeset milijuna Nijemaca devedeset milijuna nacionalsocijalista. Hrvati su jedini europski fašisti i nacionalsocijalisti, nitko više. Nema to veze što je polovica Francuske bila Hitlerova, i što im je predsjednik bio Hitlerov „časnik“, oni nisu nacionalsocijalisti, to su Hrvati. Čini se kao da su hrvatske ustaše, njih četiri stotine, okupirale Italiju i četiri je godine tukle „šibama“. Čini se kako su hrvatske ustaše, njih četiri stotine, okupirale veliko njemačko carstvo, čak i Istočno, četiri godine provodeći ustašku diktaturu u porobljenoj njemačkoj državi. Te strašne ustaše naredile su „rasne zakone“ i Hitler je morao popustiti. Pavelić je bio grozan. Odlučio je napasti sve Židove. Zgrozio se i vlastitoj ženi, Židovki. Bez nekih naročitih svjedoka, u mraku, skinuo joj je svu odjeću, a onda je, kako Bosanci kažu „raščepušao“. Njemačka se nacija prepala do smrti. Da spasi Židove od „ustaškog terora“, Hitler je Židovima stavio „dodatak“ na rasne ustaške zakone. Brže, bolje stvorio je logore po cijeloj Europi i tamo štitio Židove od ustaša. Pavelić mu nije htio priznati „Reicha“ i nije dozvolio „njemačku vojsku“ sve dok nije pristao na „rasne zakone“. Jedino Srbija nije slušala Hitlera. Ona je prva, ispunjavajući Pavelićevu želju i volju, postala zemlja imenom „Judenfrei“. Čini se da opća ustaška opasnost u Europi još nije prestala. Dršće cijeli svijet od ustaša: dosta je napisati jedno slovo, zapjevati pjesmu, podignuti ruku, izreći pozdrav i već je „ratno stanje“. Englezi poludjeli, Nijemci na nogama, Talijani na nogama, Rusi na granicama, Europa u deliriju. Ne pitaju jesu li to zaista ustaše ili su to provokatori? Engleski, njemački, talijanski, ruski, briselski ili srpski provokatori? Jedino Kinezi šute i pitaju: što će nam četiri stotine ustaša, mrtvih sedamdeset godina: moglo je doći svih četiri milijuna Hrvata? Pa da čovjek razumije stvarnost? I da pored svega što se zbiva, zaista ne budem teški hrvatski nacionalist? Baš to. Bez pitanja što će tko o meni misliti.

Sada sam živ. I svjedok sam. Njemačka „zamjenica“ njemačke prošlosti, u današnjici, tako zvana Angela Merkel silom svoje moći Hrvatskom je narodu nametnula „Istambulsku konvenciju“. Da ne rečem takozvani, iako ne bih baš pogriješio, kao i nekada Pavelić, bez obzira što je i prije i danas mislio Hrvatski narod, premijer Plenković je prihvatio Istambulsku konvenciju, ali svjestan što o tomu misli Hrvatski narod, odmah ju je ublažio „dodatkom“. Da stvarno ne čuje što Hrvatski narod misli, odgojen u kosovskim gnijezdima, kao i nekada Pavelić pod fašističkim šibama, smatra kako Hrvati ne znaju čitati, i bez „odgoja“ ne mogu razumjeti što nam to dobra donosi „Konvencija“. Znam jedno i sigurno: Hrvati nisu htjeli ni „rasne zakone“, ni Istambulsku konvenciju. Koja je razlika između Hitlera i Merkel, a koja je razlika između Pavelića i Plenkovića? Meni ni kakva. Niti su Hrvate spasili Pavelićevi dodatci, a niti ih spašava Plenkovićev dodatak. Tko podvalu može opravdati? Hrvati nisu tvorci Istambulske konvencije, kao što nisu bili ni tvorci „rasnih zakona“. Ako se stvari preokrenu hoće li Hrvati biti krivi za Istambulsku konvenciju? Hoće li „slobodna Europa“ slijedećih sedamdeset godina upirati radi toga prstom u Hrvatsku: onim prstom što pokazuje, ali još više onim što prijeti? Hoće li se ponovno naći Austrijanaca, poput jednoga bezglavog „mitraša“ koji je mladosti u „duhovnoj obnovi“ tumačio kako je Hitler bio Hrvat: jer tako zloban čovjek mora biti Hrvat, jer Hrvati su zlo, nikako nije mogao biti Austrijanac, jer Austrijanci ne mogu biti zlo. Tako mi svetoga Ive Pilara, po takvome „duhovniku“ moram pitati: ima li i jednog pametnog Austrijanca? Nekada ili sada? Sada ili nekada? Ja mislim da nema.

Hrvatski narod nije imao ni potrebe, a ni razloga mrziti bilo kojega Židova, a kamo li mrziti Židovski narod. Mnogo Židova utkalo je svoje živote u Hrvatsku povijest i kulturu, u napredak i boljitak. Pa tko će mrziti svoje dobročinitelje? Ni Pavelić nije imao razloga mrziti Židove. Žena mu je bila Židovka. Glavni bojni strateg bio mu je Židov, njegov sin najbliži suradnik , u bojnoj novoosnovanoj sili dvadeset i osam generala Židova. Pavelić je posebnim „dodatkom“ na „rasne zakone“ pokušao nadmudriti Hitlera: potpis dok mi ne priznaš Državu i vojsku. Zaboravilo se na „dodatak“. Već sedamdeset godina Hrvati su krivi.

Uistinu sam hrvatski nacionalist i time se ponosim. Nema razlike: ista zloba, isti neprijatelji, isti način progona i mučenja. Olovne noge i ispruženi prst. Prijetnja, a niti sam što skrivio ja, a niti je što skrivio moj Narod. Nije ovo ni kakva novost. Ovako nam je čitavu povijest. Ništa novo, što mi nije znano. Samo mi prkos kuca na misli. Meni, hrvatskom nacionalisti. Meni, na braniku svetoga Hrvatstva. Ovo vi oduvijek znate, dragi Neprijatelji, ali još jednom, da ovo zauvijek znate.