|
Da se ne zaboravi...
Zaboravljena tragedija
Hrvata iz Briševa
Hrvati sela Briševa u ljubijskom kraju, smještenom jugozapadno od
Prijedora prema Sanskom Mostu, doživjeli su koncem srpnja 1992.
jezovite dane. Ono što se u tom selu dogodilo, spada u najmonstruoznije
pokolje hrvatskog pučanstva i najgore primjere srpskog divljaštva.
Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke
brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta,
potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su
topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo
je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk. Dvodnevna srpska
brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je
ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece
do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i
mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju,
gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica
koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i
životinje i ljudi.
Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do
iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama,
da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po
tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili
rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima. U velikom broju
slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju
brutalnosti nad muškarcima. Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane
su. Stječe se dojam da su se zločinci naprosto takmičili tko će
izvršiti najmonstruoznije zlodjelo. U slučaju stradavanja Hrvata
Briševa najbolje se vidi do kakve je izopačenosti dovela velikosrpska
ideologija. Većina mučenih i poubijanih Hrvata Briševa bili su
poljodjelci, rudari i radnici; zatvarani su, mučeni i ubijani bez
ikakvog razloga.
Stradale su kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač,
Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a
najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije
odgovarao.
Preko pokolja u Briševu nije olako prešao samo Haaški sud. Koliki su se
samo novinari, političari, publicisti, općenito "kulturni i javni
radnici", bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama… A Briševo?
Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina
stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.
Spomen na žrtve
četničkog zločina u Briševu 24. i 25.7.1992.
Priča o baki Ani
Ivandić, ženi VELIKOG srca
baka Ana Ivandić
Ana Ivandić je rođena 1928 god. u Dževaru, kao mlada djevojka
iz skromne i siromašne obitelji udala se za Ivu Ivandića sa Briševa.
Kao i drugi mnogobrojni ljudi koji su kroz ta teška vremena radili i
živjeli na selu i mučili se za život i za svoju djecu tako je i Ana
donijela na život petoro djece ,četiri sina i kćer:
Pejo,Stipo,Milan,Drago i Anđa. Djeca su joj se školovala rasla i počeli
su raditi i skrbiti za obitelj i stvarati i osnivati svoje obitelji.
Dva starija sina joj se oženiše i kćer joj se u međuvremenu udala. Sin
Pejo joj se oženio i doveo snahu u kuću Luciju rođ. Zekić iz Tomašice,
koja je rodila četiri kćeri i podarila baki radost u kući. Baka je
uživala gledajući kako joj unuke rastu iz dana u dan.
Kada su unuke porasle od četiri pa do dvanaest godina dođoše
ti crni i teški dani za ovu obitelj kao i za mnoge druge na Briševu.
Kako u selu nije uopće bilo vojske niti bilo kakvih vojnih punktova i
objekata, stanovnike Briševa je iznenadila ničim izazvana artiljerijska
vatra i granatiranje sela iz minobacača od strane tzv. JNA vojske i
drugih paravojnih naoružanih srpskih postrojbi čiji su pripadnici bili
većinom iz okolnih srpskih sela oko Prijedora.
Od jedne granate koja je pala u neposrednoj blizini njihove kuće pogiba
snaha Lucija i time postaje prva žrtva na Briševu. Panika i strah vlada
u ovoj obitelji, tuga i plač dok su beživotno tijelo pokojne Lucije
sklanjali sa mjesta pogibije i pokrivali je i prali od krvi, dok su to
sve njene četiri malodobne unuke gledale što im se dogodilo sa majkom,
a u međuvremenu selom vlada opći kaos, ljudi se razbježali i
posakrivali se po podrumima nebi li se zaštitili od granata. Nakon
prestanka granatiranja, u selo dolaze naoružani srpski vojnici i
počinju svoj prljavi pohod i krvavi posao nad nevinim stanovništvom
sela Briševa.
Cijele obitelji su tjerali iz svojih kuća da se grupiraju u
druge kuće, pa tako i obitelj bake Ane bijaše smještena u jedan podrum
skupa sa njene četiri unuke i tri sina: Pejo,Milan i Stipo.
Prvog su izveli Stipu, kojeg više nitko nije ni vidio živog, zatim su
došli po najmlađeg sina Milana kojeg su u neposrednoj blizini podruma
mučili, mlatili, udarali dok ga na kraju nisu i ubili, a tog najmlađeg
sina su joj prethodno prije 2 mjeseca već bili jednom odveli na tzv.
„ispitivanje“ te su ga tukli i izboli oštrim predmetima da je jedva
preživio od ozljeda.
Zatim su došli i po zadnjeg sina Peju oca njenih unuka i njega
su na istom mjestu također mučili i ubili, a baka je Ana je sve to
slušala iz podruma njihove krikove, jauke i zapomaganje svojih sinova
dok je čvrsto grlila svoje četiri unuke u podrumu i dok joj molitva
bila na usnama da ne dođu i po njih, što se hvala dragom Bogu nije
dogodilo, jer dok je jedan od vojnika također htio i njih izvesti jedan
je duboki glas progovorio od strane tzv. zapovjednika postrojbe: „Njih
ne diraj! Dosta je zla danas učinjeno!“
Koliko li je srce bake Ane koja je u jednom danu za par sati izgubila 3
sina i snahu, i ostala sama sa svoje četiri nejake unuke, bez igdje
ičega, sinovi joj poubijani, kuća srušena i zapaljena od granatiranja,
oko nje samo pustoš i mrtva tijela njenih najbližih susjeda i rodbine?
Kako je baka Ana uspjela preživjeti slušajući samrtne jauke
svojih sinova dok su u teškim mukama umirali, sa nejakom ženskoj
dječicom stisnuti uza sebe?
Pitanje je na koje se jednostavno ne može odgovoriti a ni ona sama ne
zna otkud joj snaga za život. Bio je to taj dan 24.07.1992, koje je
mnoge obitelji u Briševu zavio u crno i gurnuo preživjele u
neizvjesnost daljnjeg opstanka. Nakon neprospavane noći, sljedećeg
jutra baka Ana je uzela pod ruke svoje četiri unučice i uputila se
prema Ljubiji, jer takva naredba bila od strane ovih bahatih vođa koji
su joj pobili obitelj i ostale Briševljane, točnije njih 67.
U Ljubiji su dobili nekakav smještaj,mizeran, jedva dostatan
za preživljavanje.
Baka Ana sada samo svoju pažnju usredotočuje na svoje unuke, ove nejake
curice, koje su u jednom danu izgubile roditelje i stričeve i ostala im
je samo njihova baka, čije srce krvari za izgubljenom djecom, jer joj
je i snaha bila kao vlastito dijete.
Brinući se o unukama baka Ana se nakon kratkog vremena teško
razboli od tuge i pretrpjelog straha, toliko da je završila u Prijedoru
u bolnici, A za to vrijeme brigu o njenim unukama su preuzele neke
druge žene koje su joj bile u susjedstvu.
Kad se baka Ana malo oporavila napušta bolnicu, i vraća se da se skrbi
o svojim unukama u Ljubiju.
Nedugo iza bakinog povratka iz bolnice, morali su se preseliti
u Prijedor, opet u nekakav smještaj, jedva da su se se privikli, došla
je naredba da idu u Hrvatsku, o čemu je baka Ana danima sanjala jer ima
još jednog sina i kćer u Zagrebu, ali nije smjela reći kako nebi
ugrozila svoj i život svojih unuka. Došli su kamioni i autobusi koji su
trebali prevesti velik broj stradalnika Hrvata i Muslimana u Hrvatsku.
Kada je ta kolona vozila krenula, baki Ani je bilo jasno da se ne kreću
prema Hrvatskoj već u nekom drugom suprotnom smjeru, nakon dugog
putovanja, punog zastoja i razdvajanja pojedinih obitelji napokon su
stigli u Travnik, kojeg su tada držale snage HVO-a BiH. Kada je baka
Ana vidjela da su u Travniku, tada je malo odahnula, jer je bila
uvjerena da će iz Travnika nekako lakše naći put prema Hrvatskoj.
Njezin sin ,sada jedinac, uspijeva se nekako probiti iz Zagreba preko
okupiranih područja u Lici prema u Splitu i napokon u Travnik,
riskirajući time svoj život jer je i sam bio pripadnik Hrvatske vojske.
Našao je svoju majku Anu i svoje četiri nećakinje, shrvan sa boli jer
je saznao što mu se dogodilo sa njegovom braćom, uspijeva nekako
dovesti baku i njene unuke u Zagreb. U početku baka Ana sa svojim
unukama bijaše smještena kod jedne obitelji nedaleko od Samobora, uz
pomoć svog jedinog preostalog sina i ponajviše njene kćeri Anđe i zeta,
baka Ana uspijeva unuke upisati u školu, te se truditi da skupi snage
da im bude sada i majka i otac i baka i da im omogući pristojan život.
Jednog dana do bake dođe jedna novinarka i sa njom obavi poduži
razgovor, te je njenu tešku životnu priču objavila u novinama i na
televiziji.
Kad je šira javnost saznala za ovu tešku tragediju u ovoj
obitelji, čuo je i gospodin Slavko Deogiricija koji je bio visoki
dužnosnik u Hrvatskoj vladi i osobno je posjetio baku Anu i obećao joj
je smještaj u SOS dječjem selu Lekenik koje je u to vrijeme bilo u fazi
izgradnje, kao i adekvatno obrazovanje i skrb o njenim unukama.
Prošlo je duže vremena dok se SOS selo nije u potpunosti izgradilo i
dok se baka Ana nije uselila u svoju kućicu sa svojim unukama. Nažalost
baku Anu je dočekalo razočaranje jer je umjesto da ona bude majka
odgajateljica za svoje četiri unuke, pomalo neshvatljiva pravila SOS
dječjeg sela u Lekeniku su dodijelili odgajateljicu, koja je bila
plaćena za to, ali je između ostalog bila mlada, nije se nikad udavala
i nije imala potrebnog znanja o odgoju djece.
Baka je Ana i sa njom imala težak put kroz to razdoblje dok su
o njenim unukama drugi skrbili a ona je to sa strane i iz prikrajka
nadgledala i često dolazila u sukobe sa upravom SOS sela zbog tih
odgajateljica i teških razmirica i neslaganja oko odgoja njene dječice.
Teško je bilo i to razdoblje za nju i za njene unuke gledajući kako se
nestručni kadar brine o nemoćnoj djeci i provode strogoću nad djecom
bez roditelja,napuštenom djecom i sl.
Vrijeme čini svoje, unuke joj rastu, pa tako već moraju i u
srednje škole , a to znači da već moraju pomalo napuštati SOS dječje
selo.
Baka Ana postaje sve nezadovoljnija svojim položajem i dolazi do manjih
nesporazuma između nje i uprave SOS dječjeg sela i odgajateljica, te su
osmislili plan da babu proglase ludom i strpaju u Psihijatrijsku
ustanovu Vrapče u Zagrebu. To su i pokušali, odvezli je u Vrapče u
psihijatrijsku bolnicu, gdje je obavila razgovor sa doktorom, pri čemu
je doktor ustanovio da je sa bakom sve u redu, a da je sve to podli
plan uprave SOS-a da baku uklone iz sela. Doktor je dozvolio baki da se
vrati odmah u SOS selo i pritom je pomrsio sve njihove podle planove da
je se riješe.
Prođe još mnogo godina muke sa svojim unukama i sa podlim
zlikovcima koji gledaju samo svoje koristoljublje u SOS dječjem selu
Lekenik.
Godine 1998 baku Anu pozvaše iz Prijedora na prepoznavanje i
ekshumaciju na Briševu, gdje je opet morala proživjeti teške trenutke
dok je prepoznavala odjeću i kosti svojih sinova i davanje DNK za
utvrđivanje srodnosti.
Slike događaja 24.07.1992 su joj se ponovno vratile, zvukovi i
jauci i ta teška bol na srcu kao da nikad nije ni nestala dok je
dostojno pokapala svoje sinove na groblju na Raljašu gdje danas
počivaju.
I dalje su joj samo u mislima njene unuke da barem one imaju svoj
daljni skladan život kakav zaslužuju.
Godine su prošle , rane ostaju ne zacjeljuju, baka Ana je sve
starija i slabija. Samo joj jedna radost u njenim mislima a to su
njezine unuke.
Sve joj unuke odrastoše, završiše školu i poudaše se. Najstarija unuka
joj danas ima sina koji već ide u školu. Druga joj unuka također se
udala ima 2 prekrasne djece a treće joj na putu.Treća unuka joj se
također udala. Najmlađa isto i ima sina od 4 godine.
A baka Ana... je dočekala svoje praunuke od svojih unuka, i
raduje se svakom njihovom posjetu u njenoj kućici u SOS dječjem selu
Lekenik gdje i danas živi.
Iako je zdravlje baš ne služi, baka Ana ima danas 83 godine, uživa
gledajući i praunuke kako rastu i raduje svakom posjetu. Voljela bi da
je posjećuju i drugi ljudi iz njenog kraja, sa njenog Briševa.
Nekad se zapitam koliko srce čovjek mora imati da bi sve ovo
proživio što je proživila baka Ana Ivandić a da ne umre od patnje i
tuge, i da toliku tragediju nosi u svojim mislima i u srcu.
Nisam je nikad upitao kako se kroz život nosi sa tim i kako je
preživjela noseći taj teret. Ali mi je sama jednom rekla, nebih znao
citirati svaku riječ ali znam da je rekla nešto poput:
„Ja se svaki dan molim Blaženoj Djevici Mariji, jer ona zna
kako je meni jer je i sama to proživjela dok je gledala kako joj
njezinog sina jedinca muče, tuku, ponižavaju i razapinju na križ i na
kraju umire na njenim rukama...ona mi snagu za životom daje“
Od bake Ane sam čuo puno mudrih izreka, šaljivih događaja, smiješnih
riječi i uvijek me uspije nasmijati. Na njenom licu je uvijek osmijeh i
radost, zrači velikim entuzijazmom,
I uvijek voljna razgovarati, jer od ove bake uvijek imate
nešto čuti što vas stavlja na razmišljanje.
...jer takva je baka Ana Ivandić, žena VELIKOG srca.
(tekst napisao: Siniša G. http://brisevo-portal.webs.com)
|
|
