U DVORIŠTU CENTRALNOG ZATVORA U SARAJEVU

Prohujale su duge i teške godine od onog ljetnog dana tragične godine 1945., kad je s lijeve strane u Dvorištu Centralnog Zatvora u Sarajevu izvršena sramna osuda vješanjem nad hrvatskim velikanima, koje su izručili kulturni Angloamerikanci, da im sude šumski razbojnici.

Dne 16. srpnja 1945. ostat će mi u nezaboravnom sjećanju, dok sam živ. Toga dana, oko devet sati ujutro, otvorili su krvnici hrvatskog naroda vrata ćelije br. 19 u prizemlju Centralnog Zatvora u Sarajevu i s komadića papira pročitali su, da su smrtne kazne izrečene pred Vojnim Sudom XXVII. divizije pravomoćne i da se imaju odmah izvršiti.

Prvi na listi bio je dr. Savo Besarović, hrvatski ministar, drugi je bio hrvatski ministar dr. Meho Alajbegović, treći hrvatski general Domanik, četvrti hrvatski pukovnik Ajanović i peti vič. Božidar Bralo.

Odmah su ih izveli na dvorište, gdje su već bila postavljena vješala, a zatim su izvedeni ostali, koji su bili osuđeni na smrt, da bi gledali, kako se izvršava kazna, koja je i njih čekala.

Bilo nas je oko 120 "smrtnjaka", te su nas postavili u dva reda s lijeve strane zgrade, u velikom krugu, koji je služio za šetnju.

Dr. Savo Besarović, dr. Meho Alajbegović i vič. Bralo izašli su sami, dok su general Domanik i pukovnik Ajanović izneseni na bolesničkim nosilima.

Zatim je došao predsjednik suda, partizanski general Veso Jovanović, rodom iz Kalinovnika, Javni Tužilac Bosne i Hercegovine Anđelko Tvrtković, rodom iz Fojnice, te krvnik, partizanski kapetan Mitar Vujčić, rodom iz sela Ćelebića, kotar Livno, čuven jer je klao Hrvate u selu Raško, kotar Duvno.

Javni tužilac Tvrtković pročitao je osudu i rješenje Višeg Vojnog Suda, da je kazna smrti pravomoćna i pozvao je osuđene, da kažu, što tko ima da rekne kao svoju zadnju riječ.

Dr. Savo Besarović viknuo je, da se orilo u prostoru Centralnog Zatvora:

"Imao sam čast, da sam bio Ministar u Vladi Nezavisne Države Hrvatske.
Umirem kao Hrvat za moju domovinu Hrvatsku. Živio Poglavnik dr. Ante Pavelić! Živio Hrvatski Narod! A vi, braćo, koji ostanete na životu, osvetite nas. Upamtite krvnici hrvatskog naroda, da će vas stići kazna osvete, jer hrvatski narod nije repa bez korjena."

Mirno je prišao vješalima, popeo se na klupu i još jednom mahnuo rukom svima nama, koji smo gledali. Zatim mu je krvnik Mitar Vujčić prebacio omču preko vrata i izmaknuo klupu.

Drugi je bio na redu dr. Meho Alajbegović, koji je viknuo smiješeći se:

"Neka živi Nezavisna Država Hrvatska! Živio dr. Ante Pavelić! Živio hrvatski narod! Živjela moja Hrvatska!" Odmah se popeo na klupu i već mu je dželat prebacio omču preko vrata.

Zatim je došao vič. Bralo, koji se okrenuo svima i prvo bacio pogled na ćelije gore i dao im svoj zadnji blagoslov, a zatim blagoslovio nas dolje, koji smo ga gledali, te je poviknuo: "Živjela Hrvatska i živio hrvatski narod! Umirem braćo, samo zato što sam Hrvat i katolik." Zatim je na latinskom rekao: "In Te, Domine, speravi" (U Tebe se uzdam, Gospodine).

Krvnik Mitar Vujčić okrene se Javnom Tužiocu Anđelku Tvrtkoviću i reče mu, da Bralo nešto govori fašističkim jezikom. Za to vrijeme Bralo se popeo na klupu i još jednom blagoslovio nas, koji smo ostali i koje je čekala ista sudbina.

Generala Domanika i pukovnika Ajanovića dižu s nosila i prebacuju im omče preko vrata. Po svim znacima obojica su već bili mrtvi, ubijeni batinama, što nam je kasnije pripovijedao sam Anđelko Tvrtković, dok je bio u Zenici osuđen kao informbirovac skupa s Vesom Jovanovićem koji je u Zenici zaglavio.

*

U toku čitavog suđenja držanje naših velikana bilo je dostojanstveno i dosljedno. Nikada se nisu zbunili, niti su ostali bez odgovora, bilo sudu bilo Javnom Tužiocu. Proces je dovršen u jednom danu, te su izrečene najteže kazne. U toku suđenja dr. Savo Besarović je znao reći: "Ja znam, da će nama svima pasti glave na ovom lakrdijaškom procesu, kojega vi zovete Sud ali ako će i pasti, znamo, da će pasti samo za Hrvatsku i za hrvatski narod, koji ostaje, jer bez žrtava nema slobode hrvatskom narodu."

Na pojedina konkretna pitanja dr. Besarović je znao uskraćivati odgovor, što je znalo razbjesniti sudsko vijeće. Jednako je uskraćivao odgovore hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Meho Alajbegović. Na sudu se žalosno ponio hrvatski general Ante Prohaska, koji je teretio generala Domanika i pukovnika Ajanovića, tako da je pukovnik Ajanović, koji je sjedio do generala Prohaske, najednom skočio i opalio mu nekoliko šamara. General Prohaska je tada osuđen na 15 godina robije, a koristio je vojnu amnestiju od 9. srpnja 1947., te mu je kazna smanjena na 6 godina.

Posebno je sud teretio dra. Savu Besarovića, da je surađivao s vrhbosanskim nadbiskupom dr. Ivanom Ev. Šarićem, na što im je dr. Besarović odgovorio, da je nadbiskup Šarić ponos cijele Bosne i Hercegovine, ponos hrvatskog naroda.

*

Dok smo bili zajedno u smrtnoj ćeliji, znao mi je govoriti dr. Savo Besarović: "Borasu, Ti si mlad. Trpi, šuti i pamti. Hrvatska Te ne će zaboraviti."

Dr. Meho Alajbegović nam je govorio: "Eto, nas Hrvate izručiše kulturni Angloamerikanci krvnicima hrvatskog naroda. Prolijeva se krv cvijeta hrvatske mladosti, a plač ucviljenih majki dopire do Allaha. Stići će kazna i njih, kad li tad li, upamtite."  

Ostalo mi je nadalje u pameti, da je u ćeliji jednom vič. Bralo rekao: "Eto mi smo Hrvati katolici bili predzidje kršćanstva. Bolje bi bilo, da smo bili predzidje hrvatstva, jer što smo dobili za uzvrat - u crno zavijenu Hrvatsku".

Želim ovdje napomenuti, da ja uopće nisam trebao ni biti u Sarajevu, jer je meni bio nadležan sud u Tuzli, no u to doba vodile su se borbe oko Doboja i Dervente. Gerilsku je akciju vodio satnik Marinko Polić, te su se partizani bojali, da bi jednog dana upao u Usoru ili Štok u Tuzli i sve nas oslobodio, pa su nas zato otpremili u Sarajevo, odakle smo bili vraćeni u Usoru i kasnije u Tuzlu, kad su partizani dobili pojačanje KNOJ-a.

U to vrijeme satnik Marinko Polić bio je strah i trepet OZN-e i mnogi od njih nisu se usudili izaći na ulicu, kad se smrklo, jer im je prijetila opasnost, da bi mogli nestati. Kasnije, dok sam bio na izdržavanju kazne u Zenici i u Foči, dolazili su uvijek novi osuđenici.

Meni je naročito upadalo u oči, što su govorili Sarajlije, koji su htjeli biti prisutni na suđenju dra. Besarovića i drugova, jer je suđenje bilo javno. Partizani su bili doveli gomilu svojih podivljalih ljudi, da viču i traže smrtne osude, ali bilo je i rodbine optuženih. Govorili su Sarajlije, da nije Sarajevo upamtilo većih junaka, nego što je bila skupina dr. Besarović, dr. Alajbegović, vlč. Bralo, general Domanik i pukovnik Ajanović. 

Slušao sam jednog pravoslavca, nekog Božu Cerovinu s Bjelava, koji je bio s nama na robiji, a koji je bio prisutan na suđenju. On mi reče, da su Besarović, Alajbegović i Bralo ponos svoga naroda i da je narod plakao, kada su se izricale smrtne osude i da je svima bilo jasno, da su optužbe bile na brzu ruku sastavljene od Ozne i da nije bila dopuštena nikakva obrana.

Novi pridošlice pripovijedali su nam, da je u te dane narod padao u nesvijest, kad je slušao, gdje se iznose tolike lažne optužbe i za sve se traži smrtna kazna vješanjem. Svaki dan se sudilo u Sarajevu kao po akordu, što više to bolje. Sudilo se u skupinama od 30 do 40 ljudi i žena, bivših vojnika i građanskog pučanstva.

Strijeljanja su se vršila na Merhemića ciglani i u Kovačićima, a neki su vođeni u Sarajevsko Polje i na Stup, gdje i dandanas postoje masovne grobnice.

Šaljem ove retke sa željom, da ih nadopune i drugi očevici, a posebno da se sjetim naših velikana, koji su junački dali živote za Hrvatsku. (Politički Zatvorenik, siječanj 1997.)

Ivica BORAS