HRVATSKA STRANKA PRAVA 1990. GODINE

HRVATSKA STRANKA PRAVA 1990. GODINE:

OBNOVA, DJELOVANJE I UZROCI RASKOLA

Piše: Goran Ante BLAŽEKOVIĆ, Zagreb

Kao sudionik u događajima i njihov kroničar, autor opisuje obnovu Hrvatske stranke prava 25. veljače 1990. godine , nakon šezdeset i jedne godine od njezine zabrane. Zatim opisuje ključne događaje i entuzijazam u prvoj godini djelovanja stranke. Zbog pogrešno izabranog vodstva, sve završava nesuglasicama i raskolom, koji je stranka srećom prebrodila.

Uvod

Približavanjem demokratskih izbora 1990. godine Hrvati pravaške političke orijentacije držali su da bi bilo nužno obnoviti i Hrvatsku stranku prava (HSP) kao najstariju stranku, koju su 1861. utemeljili dr. Ante Starčević i Eugen Kvaternik, a bila je zabranjena šestosiječanjskom diktaturom 1929. godine. Smatrali su da je Stranka prava u Starčevićevo doba bila daleko ispred svog vremena, a da je zbog svoje ideologije temeljene na hrvatskom državnom pravu i državotvornosti baš danas prijeko potrebna i moderna. Međutim, počele su se naveliko stvarati stranke: HSLS, HDZ, HDS, HKDS itd. Mnogi su se Hrvati u oduševljenju počeli upisivati u sve po redu. Meni se nije žurilo, jer sam imao izgrađena i jasna pravaška politička načela, a želio sam i dobro proučiti sve programe. Već sam dugo bio razmišljao o Hrvatskoj stranci prava, no o njoj se još ništa nije čulo. Doduše, u studenome 1989., nakon jednog sprovoda, Krešimir Pavelić mi je rekao da bi se HSP mogao stvoriti u sklopu Hrvatske demokratske stranke (HDS), što je meni bilo čudno i neprirodno, pa sam na to posve zaboravio. I to je bilo sve. U svakom slučaju, nisam se želio upisati ni u jednu stranku koja spominje Jugoslaviju, AVNOJ ili ZAVNOH, a sve su ih spominjale.

Obnavlja se Hrvatska stranka prava

Nakon mise zadušnice u zagrebačkoj katedrali 15. veljače 1990. godine za hrvatskoga katoličkog književnika Petra Grgeca, sastao sam se sa Zvonimirom Puškašem kojeg sam još od 1972. poznavao kao hrvatskog nacionalista, pravaški nastrojenog s kojim sam se sastajao i ilegalno politički surađivao. On mi je rekao da se priprema obnova Hrvatske stranke prava, da već postoji inicijativni (poticajni) krug od tridesetak ljudi, inteligencijskog, društveno-političkog i pravaškog značaja, da sam i ja u njemu, te da će me obavijestiti o napretku. Od kasnijih obnovitelja HSP-a u tom smo krugu, koliko znam, bili samo Krešimir Pavelić i ja. Bilo mi je drago jer se moj san počeo ostvarivati. Nakon sastanka s Puškašem, susreo sam prijatelja pravaša Nikolu Bićanića, koji mi je rekao da ima neki prednacrt Programskih načela Hrvatske stranke prava pa sam mu rekao da se već sprema obnova HSP-a i da postoji krug ljudi, na što je on rekao da računamo i na njega. Puškaš je oduvijek bio oprezan čovjek, pa se i sve oko HSP-a, iako u sve više hrvatski euforičnim okolnostima, razvijalo veoma oprezno. Tako ni ja, u skladu sa svojim ilegalno-konspirativnim iskustvom, nisam Puškaša ništa podrobnije ispitivao, čak ni o članovima kruga, iako sam za neke mogao pretpostaviti. Kasnije sam načuo da i Ante Paradžik, kojeg nisam poznavao, radi na obnovi HSP-a. Još je zanimljivo da je Puškaš predlagao da se stranka zove samo Stranka prava, dok sam ja govorio da se mora zvati Hrvatska stranka prava zbog tog desetljećima zabranjivanog, a toliko željenog pridjeva. Osim toga, držao sam da se pravni kontinuitet bolje može vezati na 1929. godine zabranjenu Hrvatsku stranku prava, nego na Stranku prava (skraćeno od Stranka hrvatskog državnog prava) koju su 1861. utemeljili Starčević i Kvaternik, a iz koje je preko Čiste stranke prava i nastala 1929. zabranjena Hrvatska stranka prava. Znači, kontinuitet izvornog pravaštva nije uopće bio u pitanju.

U četvrtak 22. veljače 1990. oko šesnaest sati nazvao me Zvonimir Puškaš i rakao da se moramo sastati zbog obnove Hrvatske stranke prava. Našli smo se u šesnaest i trideset sati na uglu Demeterove i Opatičke ulice. S njim su bili Krešimir Martinec, kojeg sam odavno poznavao i jedan meni nepoznat, a zaboravio sam mu ime. Rekli su mi da idemo na sastanak s Krešimirom Pavelićem, kojeg sam poznavao od 1970. i o njemu imao dobro mišljenje. Nakon dogovora, u sedamnaest smo sati došli u Opatičku 4/I u stan Krešimira Pavelića mlađega. Tu su već bila oba Pavelića te Marko Živković i Mirko Pizent, s kojima smo se upoznali. Bili smo nas osmorica pa je počeo sastanak, dogovor, rasprava o programskim načelima i vodećim funkcijama u HSP-u. Tu sam već osjetio neko suparništvo između Puškaševe i Pavelićeve grupe, posebice oko programa stranke i podjele funkcija, no to u zanosu i entuzijazmu, a možda i naivnosti, nisam želio vidjeti. Pavelić je rekao da njegov sin odvjetnik daje svoj stan za privremeno sjedište stranke. Krešimir Pavelić st. imao je prednacrt programskih načela, Zvonimir Puškaš ništa napismeno. Očito je bilo sve na brzinu i nespremno. Nakon natezanja i dosta naelektrizirane atmosfere, razišli smo se s dogovorom za sastanak u nedjelju 25. veljače 1990. u devet sati, na koji će Puškaš i Pavelić donijeti nove prednacrte Programskih načela Hrvatske stranke prava.

U tom cijelom "natezanju" dviju struja ja sam bio u sredini, a moje načelno stajalište i motiv je bio da se HSP mora obnoviti odmah (ako već nije kasno), da je krajnje vrijeme. U međuvremenu, između četvrtka 22. i subote 24. veljače, Ante Paradžik (od početka sporna osoba, a ja nisam znao zašto) brzoglasno naziva Puškaša, viče i prijeti da će, ako HSP bude obnovljen bez njega, napraviti skandal i još štošta. U subotu 24. veljače na večer naziva me Pavelić i kaže da od sastanka u nedjelju ujutro nema ništa jer Puškaš odustaje pa neka ja Puškaša u nedjelju ujutro nazovem i o tome ga pitam. Nazvao sam ujutro u osam i trideset Puškaša i dogovorili smo sastanak u deset sati. Sastali smo se i razgovarali šetajući se Gornjim gradom. Nakon razgovora i Pavelićeve tvrdnje da Puškaš odustaje, zaista sam dobio dojam da oklijeva i odgađa obnovu stranke. Na eventualni strah, neke kalkulacije ili da nije spreman nisam tada mogao misliti. Izgledalo je kao da se Paveliću žuri, a da Puškaš oteže. Na kraju razgovora rekao sam Puškašu da držim da se HSP mora odmah obnoviti, da se ne počnemo već na početku dijeliti i da ga molim, preklinjem (doslovce tim riječima), da nazove Krešu Pavelića u svezi s tim. Danas znam da Puškaš nije nazvao Pavelića, Pavelić i Paradžik nisu Puškaša pozvali i on uopće nije znao da će tog dana (25.) stranka biti obnovljena. No još je bilo gore to što su Pavelić i Paradžik (eventualno u dogovoru s Paragom) izigrali, prevarili cijeli pravaški poticajni krug, a ti su ljudi morali biti u stranci zbog svoga dotadašnjeg rada na obnovi stranke, te zbog kakvoće i broja članstva. U nedjelju 25. veljače 1990. u četrnaest sati iznenada me je nazvao Krešimir Pavelić i rekao mi da u sedamnaest sati dolaze k meni u stan obnoviti Hrvatsku stranku prava.

Obnoviteljski sabor Hrvatske stranke prava

U sedamnaest sati skupilo se kod mene deset ljudi potrebnih za registraciju stranke. U vrijeme kad smo na dalekovidnici mogli vidjeti kako u Koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" završava svečani Sabor HDZ-a, u mojem je stanu daleko skromnije, ali ne manje hrvatskije, počeo Obnoviteljski sabor Hrvatske stranke prava.

Krešimir Pavelić je donio nacrte Programskih načela i Pravila Hrvatske stranke prava. Počeli smo članak po članak čitati Programska načela, davali smo primjedbe i finalizirali konačan tekst. Tada je sve bilo demokratski i u velikom zanosu, iako na brzinu, a zanosu je sigurno pridonosila već predizborna klima i nada u slobodnu državu Hrvatsku. Tako smo svi mi bili sigurni i vjerovali autoritetima jednog Pavelića i Paradžika da na čitanje i provjeravanje Pravila HSP-a nismo ni došli, a u tim su se Pravilima krile kasnije zamke. Programska načela, ovako na brzinu napravljena, možda i nisu bila idealna, to jest bila su dobra, ali možda nepotpuna, pa su mogla proći, no Pravila su bila loše ili možda tendenciozno napravljena.

Nakon što smo izglasovali ipak donekle zajednički sastavljena Programska načela i bez čitanja Pravila HSP-a, prešlo se na biranje privremenog stranačkog vodstva. Paradžik i Pavelić nisu zbog nekih razloga, valjda ne zbog straha, htjeli preuzeti funkciju predsjednika, već su si namijenili mjesta dopredsjednika i tajnika. Za nas ostale, pune povjerenja, to je bilo normalno. Navodno su neuspješno mjesto predsjednika bili ponudili Ivanu Gabelici. Tada je Pavelić, očito u dogovoru s Paradžikom predložio za predsjednika HSP-a Dobroslava Paragu, koji se godinama nalazio u SAD-u. Kasnije sam čuo da su to s Paragom već prije bili dogovorili preko njegova oca odvjetnika Smiljana. Možda je njihov motiv bio i taj, osim što su time njih dvojica bili manje izloženi, što je Paraga bio daleko, a nije se znalo kada bi se mogao vratiti. Zapravo, ni Pavelić ni Paradžik ni itko od nas ostalih Paragu uopće nije poznavao, jedino su neki od nas poznavali njegova oca i u tome je bila cijela zabuna. Ipak jabuka može pasti daleko od stabla. Pavelićevo i Paradžikovo obrazloženje prijedloga je bilo: svjetski poznati borac za ljudska prava, mlad, s vezama u Kongresu SAD-a, pa možda bude i financijske pomoći od emigracije itd.. Mi ostali smo, jasno, vjerujući Paveliću i Paradžiku, izglasovali Dobroslava Paragu za predsjednika Hrvatske stranke prava. Kasnije se to pokazalo kao katastrofalan izbor, no što smo drugo mogli i koga izabrati u takvoj situaciji. Odlučeno je bilo da predsjednika do povratka u domovinu zamjenjuje dopredsjednik Ante Paradžik. Za predsjednika Izvršnog vijeća HSP-a izabran je Goran Ante Blažeković, za dopredsjednika Izvršnog vijeća Mijo Ćurić, za rizničara Marko Živković, za članove Izvršnog vijeća Željko Mak i Krešimir Pavelić mlađi, a za člana Predsjedništva HSP-a Mirko Pizent.

Na red je došlo pitanje privremenoga službenog sjedišta stranke. Pavelić je, nekoliko dana prije, Puškašu očito blefirao sa stanom svoga sina. Od toga nije bilo ništa. Pitali su može li kod mene biti sjedište i ja sam pristao, kao i uvijek kad je bila riječ o nečemu za Hrvatsku, a druge mogućnosti ni ponude nije ni bilo. Čak je možda i Puškaš oklijevao s obnovom, jer nije imao osigurano sjedište. Da nije bilo mog pristanka, stranka bi se teško mogla obnoviti jer nije bilo dragovoljca koji bi i samo formalno dao i izložio svoju adresu, što je bilo potrebno za registraciju, a riječ je bila i o sastancima, posjetima interesenata za stranku, stalnim brzoglasnim pozivima i zvonjavi, nekad i do ponoći, stranačkim materijalima itd..

Zatim su bila sastavljena priopćenja za novine, radio i televiziju. Paradžik je rekao da će uporabiti svoje "veze" da stranka bude brzo registrirana i zaista, HSP kao radikalna državotvorna i nacionalistička stranka, PRVA u Hrvatskoj, koja je u svojim Programskim načelima govorila o cjelokupnom hrvatskom povijesnom i etničkom prostoru i JEDINA nije ni spomenula Jugoslaviju, bila je registrirana za samo jedan dan, u utorak 27. veljače 1990. godine.

Kako je u srijedu 28. veljače bila Starčevićeva obljetnica smrti, što je bio još jedan simbolički motiv za brzu obnovu HSP-a, odlučeno je da stranka tom prigodom prvi put javno nastupi i predstavi se. Meni je kao iskusnome u tome dano da sve organiziram. Odlučeno je da za tu prigodu Pavelić i Paradžik u Čakovcu daju tiskati Programska načela i Pravila Hrvatske stranke prava.

Znači, 25. veljače 1990. godine, još u dubokom jugoslavenskom i komunističkom sustavu, kad se na primjer prijetilo zabranjivanjem HDZ-a (stranka opasnih namjera), obnovljena je, uz sve rizike, Hrvatska stranka prava i šezdeset i jednu godinu od zabrane opet dovedena na hrvatsku političku pozornicu.

DVANAEST SLUŽBENIH OBNOVITELJA HRVATSKE STRANKE PRAVA BILI SU (abecednim redom): Nikola Bićanić, Petar Bilić, Goran Ante Blažeković, Zdenka Blažeković, Mijo Ćurić, Željko Mak, Vjekoslav Matijević, Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, Krešimir Pavelić ml., Mirko Pizent i Marko Živković.

Tako je svečano u hrvatskom i pravaškom zanosu završio Obnoviteljski sabor Hrvatske stranke prava. Ipak treba naglasiti činjenicu, da je Hrvatska stranka prava već nastala, odnosno bila je obnovljena s određenim raskolom (zaobiđen poticajni pravaški krug). Za hitnu obnovu stranke, da bi preduhitrili ostale pravaše s Puškašem na čelu, a sebi osigurali vodeće pozicije, Pavelić i Paradžik su na brzinu skupljali ljude, a sve nas lukavo iskoristili, pogotovo mene, jer im je trebao moj stan, a i prezime, koje je bar u emigraciji nešto značilo. No, u svakom slučaju, obnovitelji Hrvatske stranke prava bili su svi veoma nacionalno svjesni ljudi, koji su robijali i radili za samostalnu državu Hrvatsku.

U srijedu 28. veljače popodne nazvao me je Zvonimir Puškaš, očito iznenađen i razočaran, rekavši da ništa nije znao. Bilo mi je žao i neugodno, no što se sad moglo kad je već ovako počelo. Ja sam tada bio pod dojmom, vjerujem točnim, da on još tada nije bio spreman obnoviti stranku. Ipak sam već tada osjećao da sve to ipak nije dobro počelo, ne želeći si to priznati. U svakom slučaju, držao sam da kad je stranka već tu, mora se ići dalje.

Starčevićeva obljetnica smrti - prvi javni nastup HSP-a

Za Starčevićevu zadušnicu i komemoraciju 28. veljače u crkvi svetog Mirka u Šestinama napravio sam svečani plakat-poziv i polijepio ga po Zagrebu, pogotovo u svim crkvama. Naručio sam vijenac s trobojnicom, ovoga puta s natpisom: OCU DOMOVINE - HRVATSKA STRANKA PRAVA. U crkvi sam postavio plaketu sa Starčevićevim likom, a ispod nje crveno-bijelo-plavu svijeću. Toga dana je prvi put crkva i njezina okolina bila prepuna ljudi. Stranačko HSP-ovo vodstvo je prije mise postavilo vijenac na Starčevićev grob, a mladi iz stranke dijelili su nazočnima Programska načela i Pravila HSP-a. Za misu zadušnicu sam, prema običaju, sa župnikom sve dogovorio i organizirao. Koncelebrirala su svečano petorica svećenika, a ja sam čitao misna čitanja i dugačku Molitvu vjernih, koju sam sastavio osim u vjerskom duhu i u izrazito nacionalnom duhu.

Nakon mise u prepunoj je crkvi nastavljena komemoracija. Prvi je o Anti Starčeviću govorio Ivan Gabelica, ja sam pročitao pjesmu Mate Ćavara "Pred Ocem domovine", a crtice iz Starčevićeva života pročitao je Nikola Bićanić. Zatim sam ja dao završni govor o Starčeviću i njegovu nauku, a nakon toga sam predstavio novo obnovljenu Hrvatsku stranku prava i njezino vodstvo, što su nazočni popratili srdačnim pljeskom. Komemoracija je završila pjevanjem himne "Lijepa naša". Sve je bilo uspješno izvedeno i prihvaćeno od nazočnih, pa je taj prvi javni nastup Hrvatske stranke prava bio veoma dobar i obećavajući.

Prva zajednička sjednica vodstva HSP-a

Prva zajednička sjednica Predsjedništva i Izvršnog vijeća Hrvatske stranke prava bila je u četvrtak 29. veljače 1990. u stranačkom sjedištu, u mom stanu u Jurjevskoj ulici 23, kao i sve sljedeće sjednice do kolovoza 1990. Na sljedećim su sjednicama u Predsjedništvo HSP-a kooptirani Nikola Bićanić, Vjekoslav Matijević i Kaja Pereković. U Izvršno vijeće HSP-a izabran je Kruno Benčić i postavljen za pročelnika Odbora HSP-a za promidžbu i priopćivanje. U Izvršno vijeće izabran je i Hrvoje Matijević i postavljen za pročelnika Mladeži HSP-a.

Kada je 7. travnja 1990. u Splitu utemeljena prva podružnica Hrvatske stranke prava, njezin predsjednik Duško Raos izabran je u Predsjedništvo HSP-a. Krajem travnja, kada je nakon prvog kruga višestranačkih izbora HDZ dobio nadmoćnu većinu, stranci je pristupio i književnik Zlatko Tomičić, koji je također izabran za člana Predsjedništva HSP-a. To je bilo cijelo i brojčano nepotpuno vodstvo stranke do događaja u jesen 1990. i otvorene diktature i samovolje vodeće trojke.

Mene je ipak mučilo što Zvonimir Puškaš i ostali nisu bili u Hrvatskoj stranci prava, pa sam deset dana nakon obnove s Pavelićevim znanjem otišao k Puškašu da pokušam srediti stvar i njihov ulazak u HSP, a da se računaju kao da su bili od početka i da dobiju određene vodeće funkcije. Nije uspjelo, jer su s pravom bili povrijeđeni te nisu željeli nikako prihvatiti ni Paradžika ni Paragu, a pomirbu su uvjetovali njihovim odstupanjem, što se više nije moglo učiniti.

Na početku je već bilo postavljeno pitanje znaka, simbola Hrvatske stranke prava. Ja sam predložio izgled na kojemu je posebice bio originalan gornji dio - hrvatski troplet kao kruna i to je vodstvo prihvatilo. Zamislio sam i izgled značke, "beđža" stranačkog plakata, naljepnice, memoranduma, članske iskaznice.

"HRVATSKO PRAVO"

Još kao stranka, nismo bili ni pošteno stali na noge, te samo dva-tri tjedna od obnove, vodeći "dvojac" je tražio da hitno moramo imati stranačko glasilo. Opet sam ja predložio i prihvaćen je jedan od tradicionalnih naziva pravaških novina -HRVATSKO PRAVO. Trebalo je izabrati uredništvo. Nisam se nudio jer nisam imao takvog iskustva, ali su me Pavelić i Paradžik predložili za glavnoga urednika. Kao na sve, i na to sam pristao. Paradžik je određen za odgovornog urednika. Formalno kako to često biva, izabrano je Uredničko vijeće, no prvi broj Hrvatskog prava za mjesec travanj 1990. (godište 24. i broj 5336, ako se nastavlja na Hrvatsko pravo zabranjeno 1929., što sam pronašao u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici) Nikola Bićanić i ja iz malog izbora tekstova složili smo za samo pet dana. Ja sam zamislio izgled naslovnice i unutrašnjosti glasila. Pri korekturi u tiskari su nam pomogli Ivica Bićanić i Željko Mak. Nakon prvog dana i večeri proboravljene u "Zagrebačkoj tiskari" u Preradovićevoj ulici, išavši kući rekao sam Nikoli Bićaniću da mi je neugodno da on kao stariji i iskusniji nije glavni urednik, pa neka on to bude, a ja mogu biti njegov zamjenik kad su me već postavili, no on nije na to pristao, pa sam ga u impresumu Hrvatskog slova na svoju ruku proglasio bar za zamjenika glavnog urednika. Kad je polovinom travnja izašao prvi broj Hrvatskog prava, s obzirom na brzinu i uvjete, Bićanić i ja, kao i većina članova, bili smo zadovoljni, no Paradžik je bio pun kritike, valjda i ljubomore, a glavni je razlog bio što je njegov feljton u nastavcima "Hrvatska 1918. - 1990.", koji mu je Bićanić opismenio, korigirao i prepisao, bio tek na sedmoj stranici. I zaista, zbog "mira u kući" u sljedećem je broju "Hrvatskog prava" morao "putovati" prema prvim stranicama.

HSP ulazi u Hrvatski demokratski blok

U međuvremenu, na sjednici vodstva HSP-a 28. ožujka 1990., Paradžik i Pavelić su nas izvijestili da ih je Franjo Tuđman pozvao k sebi i predložio da Hrvatska stranka prava pristupi u Hrvatski demokratski blok. To smo svi prihvatili, jer smo bili svjesni da na svaki način treba podržati hrvatsku državotvornu crtu oko HDZ-a, nasuprot, kako sam ja rekao "ričet" Koalicije narodnog sporazuma, koja je bila potpuno sumnjiva i heterogena, te sastavljena od svega i svačega, pa i Jugoslavena, ljevičara i protuhrvata. Kasnije sam čuo da je Paraga u Americi bio oštro protiv ulaska HSP-a u Hrvatski demokratski blok, no to je vodstvo već odlučilo i provelo.

Jasno, mi kao nova i nepripremljena stranka nismo više mogli izaći na izbore u travnju, ali smo prema nacionalnoj svijesti i procjeni znali da se mora glasovati za Hrvatsku demokratsku zajednicu, pa smo zbog toga i javno pozvali članove i simpatizere Hrvatske stranke prava da tako glasuju.

Hrvatska stranka prava u Beču i Bleiburgu

Došao je 13. svibanj 1990. s velikom komemoracijom hrvatskim žrtvama u Bleiburgu i na križnim putevima. Činjenica je da je Hrvatska stranka prava javno pozvala hrvatske političke stranke da dođu na tu komemoraciju.

Dan prije, 12. svibnja, u Beču je HSP-ovo stranačko vodstvo u sastavu: Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, Goran Ante Blažeković, Zlatko Tomičić, Kaja Pereković i Marko Živković sudjelovalo na uspješnoj tribini na kojoj je utemeljen poticajni odbor ogranka HSP-a u Beču.

U nedjelju 13. svibnja 1990. godine, tradicionalno na Majčin dan, u Bleiburg je došla još veća delegacija Hrvatske stranke prava. U Bleiburgu se tom prigodom prvi put u golemom broju našla zajedno "emigracija i domovina". Bilo je to veoma dojmljivo i nezaboravno. U cijeloj ceremoniji dana je posebna počast i priznanje Hrvata stranci prava kao najstarijoj hrvatskoj stranci, pa je i procesiju od crkve i groblja prema samom blajburškom polju odmah iza svećenika predvodilo vodstvo stranke: Ante Paradžik, Krešimir Pavelić i Goran Ante Blažeković, noseći veliki vijenac svijeću, iza kojih su išli predstavnici Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta na čelu sa Srećkom Pšeničnikom, kao predstavnici hrvatske emigracije, a za njima ostale političke stranke. Još za vrijeme mise na groblju pred crkvom u Loibachu upoznao sam gospodina Pšeničnika i kasnije ga upoznao s čelništvom HSP-a. Ovdje treba još nešto: objasniti. Obnovom HSP-a 25. veljače 1990. nije bio izigran samo poticajni pravaški krug s Puškašem na čelu, nego na neki način i hrvatska politička emigracija, posebice Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). U svezi s obnovom HSP-a s HOP-om je kontakte imao Puškaš, a mislim i Zlatko Tomičić. HOP, odnosno njegov predsjednik Srećko Pšeničnik, iz emigracije su djelovali i poticali pripreme za obnovu Hrvatske stranke prava, što je bilo i najnormalnije jer su zbog ideološke srodnosti držali da je HSP u domovini najpogodnija stranka za učlanjivanje državotvornih emigranata posebice članova HOP-a, koji nije bio stranka nego pokret. Bili su isto tako iznenađeni i potpuno zaobiđeni.

Na komemoraciji na blajburškom polju "pod borovima", prvi su u ime Hrvatske stranke prava na spomen-obilježje vijenac i veliku crveno-bijelo-plavu svijeću sa znakom HSP-a postavili Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, Goran Ante Blažeković i Zlatko Tomičić, vijenac u ime Mladeži HSP-a Hrvoje Matijević, a vijenac u ime hrvatskih političkih zatvorenica i sudionica križnog puta Kaja Pereković.

Nakon završetka službenog dijela blajburške komemoracije, predstavnici Hrvatske stranke prava Paradžik, Pavelić, Blažeković i Tomičić, te Ivan Lozo iz Koelna, koji je taj dan pristupio HSP-u i postao njegov predstavnik za Njemačku, održali su u jednoj: gostionici sastanak s predstavnicima Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta na čelu sa Srećkom Pšeničnikom. Nakon tog sastanka izgledalo je da je sve razjašnjeno i da sa svi nesporazumi prošlost. Ja nisam ni tada, a ni kasnije dobio dojam da bi HOP želio vladati HSP-om ili nešto slično, nego je članovima HOP-a jedino Hrvatska stranka prava odgovarala za učlanjivanje i hrvatsko djelovanje.

Može se ustvrditi da je to gostovanje u Beču i Bleiburgu za Hrvatsku stranku prava prošlo veoma uspješno.

Prvi neplanirani Paragin dolazak u Hrvatsku

Dobroslav Paraga iznenada neplanirano dolazi u Hrvatsku jer mu je 22. svibnja 1990. umrla majka. Tu treba spomenuti i određeno, iako još pritajeno, nezadovoljstvo u HSP-u ponašanjem Krešimira Pavelića i Ante Paradžika prema ostalim članovima vodstva, koji su se zbog toga povlačili u sebe. Pavelić i Paradžik kao da su na nas ostale bili ljubomorni ili su se osjećali ugroženima, ne znam zbog čega. Zato smo svi polagali nadu u nepoznatog predsjednika, da bi on mogao popraviti stanje u stranci. Ja sam po njega išao u zračnu luku.

Dana 24. svibnja 1990. bila je prva sjednica vodstva Hrvatske stranke prava s predsjednikom iz SAD-a. Bila je dosta duga, kao i sve naše sjednice, a prošla je uglavnom tako da je Paraga većim dijelom još oprezno ili lukavo šutio, a Krešimir Pavelić je, uz Paradžikovo sufliranje, cijelu večer imao monolog. Hvalio se i hvalio, sve on radi, sve je radio itd. Mi ostali smo samo šutjeli i mislili svoje.

Hrvatska stranka prava je u subotu 26. svibnja 1990. prigodom rođendana Ante Starčevića, preko Nikole Bićanića, organizirala u Klancu u Lici, gdje je Starčević kršten, veleban i veoma uspješan pravaški skup, koji je vodilo cijelo pravaško vodstvo, a autobus iz Zagreba je bio pun članova i simpatizera HSP-a. To je sigurno bio prvi hrvatski, pogotovo pravaški skup u Lici, barem od NDH, ako ne i prije. Nije bilo bez rizika, jer su se u mnogim okolnim mjestima događali brojni četnički mitinzi, a HSP-u su stigle prijetnje da ćemo biti rastjerani. No, ništa se nije dogodilo, a misi i skupu je nazočilo veliko mnoštvo Ličana.

Nakon toga, Dobroslav Paraga se vratio u Ameriku. Mi smo i dalje u Paragu polagali nade, ali sam već tih dana zapamtio jedan "biser", koji je o njemu nešto govorio. Rekao je: "Zamislite, ja sam se vratio u Hrvatsku, a Tuđman me k sebi nije pozvao ni na razgovor". Na stranu to što je došao iznenada, nakratko i nenajavljen, ali ipak bi se on trebao javiti predsjedniku države. Tako je pokazao kako visoko mišljenje o sebi ima jedan mladi predsjednik jedne tada još male stranke i kako je, osjetilo se, opterećen Franjom Tuđmanom.

Tih je dana Hrvatska stranka prava trebala poslužiti još jednom, na isti način "opterećenom". Jednog dana krajem svibnja oko podneva, Krešimir Pavelić i ja sreli smo na Jelačićevu trgu Ivana Zvonimira Čička. U razgovoru nam je rekao najprije ovo: "Vi (HSP) ste radikalni, predložite me za predstavnika Hrvatske u Federaciji namjesto Stipe Šuvara. Pa ako i ne budem izabran, glavno da se o meni piše". Nije li možda zato Čičak, sa svojim dijelom HSS-a, ušao u Hrvatski demokratski blok jer se nadao da će ga predsjednik Tuđman poslati u Beograd? Kasnije nam je još rekao: "Idemo zajedno rušiti Tuđmana. Vi me podržite, Tuđman jedino sa mnom ne može, jedino ga ja mogu srušiti". Pazite, to je bilo prije 30. svibnja, kad još HDZ nije ni preuzeo vlast.

Prošao je i 30. svibnja 1990. godine, službeni, ali manje zbiljski pad komunizma, uspostava hrvatskoga višestranačkog sabora, HDZ-ovo preuzimanje vlasti i s pravom golemo oduševljenje, sreća, nada....

Na uspostavi i zasjedanju Hrvatskog sabora u ime HSP-ova glasila Hrvatsko pravo kao novinar je bio nazočan Nikola Bićanić, a kao fotoreporter Goran Ante Blažeković.

Osnivanje ogranaka po Njemačkoj i skidanje crvene zvijezde

Dana 2. i 3. lipnja 1990. godine Nikola Bićanić, Goran Ante Blažeković i Mijo Ćurić kao predstavnici Hrvatske stranke prava sudjeluju pri osnivanju ogranka HSP-a u Münchenu. Uz predstavnika HSP-a za Njemačku, Ivana Lozu, koji je to organizirao, bili smo gosti člana HSP-a i HOP-a Nike Vrdoljaka. Samo osnivanje ogranka i tribina u sklopu toga, bilo je veoma dobro posjećeno i uspješno.

Paraga opet navraća u domovinu, pa on, Nikola Bićanić i Goran Ante Blažeković od 13. do 17. lipnja 1990. u organizaciji Ivana Loze sudjeluju pri osnivanju ogranaka HSP-a u Dortmundu i Stuttgartu, te na pravaškoj tribini u Kolnu, gdje smo sudjelovali s Hrvatima u tradicionalnoj tijelovskoj procesiji Kolnom. Sve je bilo uspješno i izgledalo veoma dobro i nadobudno, jedino sam ja, boraveći pet dana s Paragom primijetio da on sve oko sebe promatra isključivo crno-bijelo, što za političara baš nije dobro. Dobio sam dojam da je pun mržnje ili gorčine i da s mržnjom djeluje, no u entuzijazmu hrvatskog trenutka to i nisam želio vidjeti.

U našim razgovorima, dogovorima i planovima tom prigodom, Ivan Lozo je predložio da se u srpnju u Roškom Polju u Hercegovini održi veliki pravaški skup koji će on organizirati, a vodstvo iz Zagreba treba samo doći i održati govore. To bi bila prva prigoda za nastup i predstavljanje Hrvatske stranke prava u Bosni i Hercegovini. Paraga se složio i podržao cijelu zamisao.

Mi, Hrvatska stranka prava, počeli smo odmah radikalno i "stekliški" navaljivati na hrvatsku vlast i zahtijevati promjene, a tek je prošlo petnaestak dana od uspostave nove vlasti. Tako smo u Kolnu Paraga, Bićanić i ja sastavili i potpisali oštro priopćenje s puno kritike i zahtjeva, kao što je skidanje crvenih zvijezda s policijskih odora uklanjanje pridjeva "socijalistički" i još štošta, te poslali Predsjedništvu Republike Hrvatske, Vladi, Saboru i svim medijima.

Nakon te uspješne turneje po Njemačkoj, vratili smo se u Zagreb, a Paraga opet u Ameriku.

U lipnju 1990. Paradžik i Pavelić otišli su na turneju po SAD-u, pa smo Bićanić i ja bili zaduženi da vodimo i predstavljamo stranku. Ne znam je li se to dogodilo zbog našeg "dopisa" iz Kolna, ali Predsjedništvo Republike Hrvatske ukida pridjev "socijalistički", ukida takav grb i još neke stvari. Držao sam, a i Bićanić se složio, da iako smo stranka državotvorno radikalna, nismo tu samo da napadamo, zahtijevamo i kritiziramo, već moramo biti i konstruktivni pa i pohvaliti, ako imamo što. Neka se vidi da smo i zahtjevni i dobronamjerni. Sastavio sam kratko priopćenje u kojem zahvaljujemo Predsjedništvu Hrvatske na razumnoj i pravednoj odluci itd., vodstvo ga je odobrilo, te sam ga poslao svim medijima. Veoma brzo Paraga iz SAD-a brzoglasno naziva Bićanića i bijesno i uzrujano pita: "Tko je i zašto napisao to priopćenje?" Bićanić mu je odgovorio da smo to učinili mi, vodstvo stranke, zbog tih i tih razloga, a Paraga odgovara: "Ali, Tuđmana pohvaliti?". Tu se već primijetilo da Paraga nastupa manje hrvatski te više iz osobne netrpeljivosti prema predsjedniku Tuđmanu i da mu HSP služi ponajprije za obračun s njime.

Vrijedi zabilježiti i povijesni događaj, koji se 25. srpnja 1990. dogodio pred Hrvatskom sabornicom na Trgu sv. Marka, na kojem su bili i HSP-ovci. Taj veličanstveni i nezaboravni doživljaj bio je javno skidanje zastave s crvenom zvijezdom i podizanje na visoki stijeg hrvatske zastave s nacionalnim grbom. Prepun trg, oduševljenje, suze, prave hrvatske zastave. Ja sam napravio veliki plakat (bio je jedini) s natpisom: HRVATSKA STRANKA PRAVA - PROGRAM HRVATSKE DRŽAVNE NEZAVISNOSTI. U oduševljenju i sreći plakat je u nekih izazivao zanimanje i odobravanje, u nekih gledanje ispod oka, a u nekih i vidljivu nelagodu i strah.

Hrvatska stranka prava u Roškom Polju u BiH

Približio se pravaški skup u Roškom Polju. Paradžik i Pavelić jednostavno nestaju, neuhvatljivi su, ne dižu brzoglasnu slušalicu. Nikola Bićanić je u Lici, Paraga u Americi. Dan ili dva prije, Paradžik izravno odbija sudjelovati, a Pavelić je opet "bolestan". Zašto? Zaključujemo: valjda nije strah, a ako nije, onda je ljubomora što poticaj za skup nije potekao od njih dvojice. Uglavnom, čista sabotaža. Što sada učiniti da ne bude sramote i izdaje pravaša u Bosni i Hercegovini, a i Ivana Loze, koji je sve organizirao i uložio puno truda. Odlučujem se i neplanirano u subotu 21. srpnja 1990. rano ujutro sjedam u svoj "raspadnuti" auto, vodim sa sobom rizničara Marka Živkovića i dvoje običnih članova HSP-a i jurimo u Roško Polje. Stižemo, Lozo je vidljivo uznemiren i razočaran, ljudi su očekivali barem Paradžika. Sve je bilo dobro organizirano: velika pozornica, ozvučenje, veliki šator za kasniju okrepu. Sve je prepuno ljudi, odgovornost je velika.

Prije samoga političkog skupa, pred obližnjom crkvom treba biti služena misa za sve Hrvate poginule za domovinu, no tu nas "na nož" dočekuju hercegovački franjevci. Uvrijeđeni, ne znam zbog čega ili možda zbog neke sitnice, nespretnosti ili smrtne zaljubljenosti u HDZ, rekoše nam hladno i otvoreno: "Vi (HSP) nam ovdje ne trebate!". Odlazim u sakristiju na razgovor, duboko se ispričavam ne znajući ni sam zašto, molim do poniženja, pa su nam ipak hladno odslužili misu, koja je na plakatu bila i najavljena. Glavni od trojice franjevaca bio je o. Gabrijel Mijoč.

Iz Splita su na skup došli član Predsjedništva HSP-a Vjekoslav Matijević, predsjednik Mladeži HSP-a Hrvoje Matijević, iz splitske podružnice Alen Gojak i g. Radoslav Artuković, iz Prisoja je došao dopredsjednik Izvršnog vijeća HSP-a Mijo Ćurić, iz Imotskog Tomislav Jonjić, pa je vrh HSP-a ipak bio donekle zastupljen.

Počeo je pravaški skup. Umjesto očekivanih čelnih ljudi HSP-a, ja sam kao predsjednik Izvršnog vijeća održao glavni govor, a još su govorili Lozo, Živković, Gojak, Jonjić, Ivica Karamatić i neki drugi. Govorili smo iz srca, veoma otvoreno i oštro protiv komunizma i Jugoslavije, a za sveze Hrvatske i BiH, za granicu na Drini itd.. Pravaški skup je bio spašen i veoma dobar. Bio je to prvi pravaški skup i predstavljanje HSP-a u BiH i to još u dubokom komunizmu i SFRJ.

Paraga se konačno vraća - počinje totalna diktatura u HSP-u

Početkom kolovoza 1990. godine Dobroslav Paraga se definitivno vraća iz inozemstva i tek tada zapravo preuzima predsjedanje HSP-om. Još u nama postoji neki nada da će se sada u Hrvatskoj stranci prava sve srediti. Tih dana polovinom kolovoza Krunoslav Benčić i ja uspijevamo biti sami s Paragom i par sati razgovaramo o situaciji u HSP-u i svim dotadašnjim događajima. Paraga sve razumije, ljuti se, sve će srediti. No, nakon razgovora s Paragom sve se naglo pogoršava. Paraga preuzima vlast u svoje ruke, ali nalazi zajednički jezik i interes baš s Paradžikom i Pavelićem koji postaju njegovi "buzdovani" protiv svih ostalih u vodstvu stranke. U Hrvatskoj stranci prava počela je totalna diktatura, sada "trojstva". Izvršno vijeće i ostali članovi Predsjedništva HSP-a su potpuno ignorirani i onemogućeni u radu, osim preko pojedinačnih naredbi i zapovijedi. Još u srpnju "trojstvo" je meni ponudilo da od 1. kolovoza 1990. budem i profesionalni poslovni tajnik HSP-a, što sam ja naivno prihvatio, davši otkaz u poduzeću.

S početka kolovoza 1990. sa zadnje zajedničke sjednice vodstva HSP-a u mom stanu treba zabilježiti jednu karakterističnu Paraginu izjavu. Rekao mi je, a mogli su još neki nazočni čuti, s mržnjom u očima: "Ova vlast nikada neće dobiti našu podršku!". Znači, samo dva mjeseca nakon pada komunizma, kada smo još svi mi, pa i cijelo pučanstvo bili oduševljeni jer je počeo put k nezavisnosti, nazirala se država, prije početka kninskih balvana, koji bi možda mogli biti neko razočaranje, ovakva izjava ne govori o državotvornoj pravaškoj politici, nego u najmanju ruku o političkoj nezrelosti, odnosno subjektivnoj mržnji i predrasudama.

U subotu 9. IX. 1990. u Osijeku je uz nazočnost vodstva HSP-a utemeljena podružnica HSP-a, a za predsjednika je izabran Anto Đapić.

"Trojstvo"počinje "čistiti" nepoćudne

U rujnu 1990. kad se privremeno sjedište HSP-a u mom stanu već protegnulo na sedam mjeseci, "trojstvo" je ipak odlučilo te novcem članova HSP-a iz Amerike, kupilo od neke Paradžikove prijateljice četverosobni stan u ulici Augusta Šenoe broj 13. Uređuju se nove stranačke prostorije. "Trojstvo" postaje sve gore i sve punije sebe. Sada imaju i "svoje" stranačke prostorije. Započinju polagano i na razne načine "čistku" u stranci. Mi ostali u vodstvu praktički više ni ne znamo što se u stranci događa. Žalosno, ali najviše doznajemo iz novina i govorkanja.

U to vrijeme, Zlatko Tomičić je na turneji po Australiji i tu se "trojstvu" u njegovu nastupu nešto ne sviđa pa ga odmah bez njegove nazočnosti i objašnjenja na sumnjiv način suspendiraju, najavljujući i stegovni postupak. Isto tako, zbog ne znam kojeg razloga "trojstvo" ili Paraga, no ostala mu dvojica stalno odobravaju, skida s mjesta predsjednika Mladeži HSP-a Hrvoja Matijevića. Možda zato što je mladež htjela uistinu djelovati, a i misliti svojom glavom. Spor je posebice izbio zbog nastupa u Livnu, te zbog "trojstvene" taštine. Nakon uvreda i sumnjičenja 5. listopada 1990. ostavku na mjesto pročelnika Odbora za promidžbu i priopćivanje HSP-a daje Krunoslav Benčić. Stvari su išle nizbrdo, što sam osjetio i u razgovoru s mnogim članovima HSP-a. Nemoćan da bilo što promijenim ili na nešto utječem, a da "trojstvo" barem potaknem na razmišljanje i iz solidarnosti sa svojim izguranim članovima Izvršnog vijeća, 8. listopada 1990. osobno u ruke Dobroslavu Paragi dajem ostavku na mjesto predsjednika Izvršnog vijeća HSP-a. Na taj potez nije bilo nikakvog pitanja ni reakcije, samo je to "trojstvu" vjerojatno dobro došlo.

U četvrtak 11. listopada 1990. na večer Hrvatska demokratska stranka (HDS) organizirala je protestni zbor protiv kninskih balvanaša na Trgu Francuske Republike i na njega je pozvala i druge državotvorne stranke. Nismo bili u nekim posebno dobrim odnosima s HDS-om, zbog nekih njihovih nekorektnosti prema HSP-u. Tvrdili su da su oni stranka prava pod drugim imenom. No, zbor nije bio stranačka nego općehrvatska stvar, pa je trebalo sudjelovati. HSP-ovo "trojstvo" se jedino nije odazvalo, a na zboru je samoinicijativno bilo nazočno cijelo Izvršno vijeće i dio Predsjedništva HSP-a. U to vrijeme već je bilo završeno uređivanje novih stranačkih prostorija u Šenoinoj ulici i ponosno "trojstvo" odlučuje da se svečano otvorenje održi u ponedjeljak 15. listopada 1990. godine.

Čaša se konačno prelila

Dvojbeni događaji su se počeli munjevito odvijati. U ponedjeljak 15. listopada ujutro, u novinama nas je sve zgranuo napis u kojem Paragino "trojstvo" bez razloga na nekorektan način napada HDS, zbog zbora od 11. listopada i to u ime cijelog vodstva i članova HSP-a, koji o tome ništa nisu znali. Što je to? Glupost, ljubomora ili sabotaža. Istog dana dobivam na svoju adresu (sada već bivšeg sjedišta HSP-a) anonimno pismo u kojemu se govori o novčanim makinacijama "trojstva", pa iako kao anonimno nije dolazilo u obzir, ipak je u tom trenutku bilo još jedna kap u čaši.

Na večer 15. listopada događala se proslava i svečano otvorenje novog sjedišta stranke u ulici Augusta Šenoe 13. Sve je puno uzvanika, radost i veselje. Drže se pozdravni govori. Glavni su Paraga, Paradžik i Pavelić, te se međusobno hvale. Zatim "trojstvo" zahvaljuje kuharici, zahvaljuje "malerima", hvali rezača "pajceka" i sve u tom stilu. Obnovitelji i ostali dio vodstva HSP-a, samo osam mjeseci od obnove, u tom su svečanom i za stranku bitnom trenutku potpuno sa strane, za "trojstvo" ne postoje, neprimijećeni, nespomenuti. Nije li bilo normalno da se spomenu svi obnovitelji, a bilo ih je samo dvanaest? Ne bi li bilo logično ili barem pristojno da su se bar mene sjetili, to jest barem rekli "hvala", što je stranka kod mene stolovala sedam mjeseci? Ništa. Polagano smo izguravani iz stranke. Razočarani, neprimjetno svi polako napuštamo proslavu.

Dolazi tako i utorak 16. listopada 1990. kada se na večer treba svečano otkriti ponovno vraćeni Jelačićev spomenik na njegovu trgu. Velika stvar za hrvatski nacionalni ponos i državu Hrvatsku.

Prijepodne u novinama novi šok. Paraga, opet lažno, u ime cijelog vodstva i članstva Hrvatske stranke prava, a službeno pozvan na proslavu kao predsjednik HSP-a, s gnušanjem i uz uvrede odbija sudjelovati na proslavi. On jedini. Bili smo zgranuti. Zanemarivši sve stranačko i popratno, to je bio hrvatski dan, dan hrvatskog jedinstva, dan dizanja morala itd. i na njemu ne želi sudjelovati jedino najstarija, najhrvatskija stranka, zapravo njezin predsjednik. Žalosno.

Tako se dalje nije moglo. Čaša se prelila. Mogli smo trpjeti, a i trpjeli smo da budemo ignorirani, da se mimo nas radi, ali nakon tolikih i sve češćih, čak nehrvatskih političkih istupa i "gafova", po savjesti nismo mogli dopustiti da se to radi i u naše ime, te da se kalja Ante Starčević, pravaštvo, Hrvatska stranka prava. Siguran sam da Paradžik i Pavelić nisu svjesno nehrvatski djelovali, ali su povlađivali Paragi surađivali s njim, bili suodgovorni.

Zbog takve situacije mi ostali članovi Predsjedništva i Izvršnog vijeća Hrvatske stranke prava sastali smo se u četvrtak 18. listopada 1990. i to je do tada bio jedini sastanak takve vrste. Dogovorili smo se da kao pravaši moramo pokušati nešto poduzeti. Odlučismo Paragu, Paradžika i Pavelića pozvati na zajednički sastanak, razjasniti stvari, tražiti promjenu načina političkog djelovanja i rada u stranci, a ako ne ide, zatražiti njihove ostavke. Kako smo računali s njihovim diktatorskim i nasilničkim ponašanjem, napravili smo za svaki slučaj "Zapisnik" da im ga predamo, ako budemo odbijeni. Paragi, Paradžiku i Paveliću poslali smo pismo, budući da je to bio jedini način da se s njima sastanemo, u kojem ih pozivamo na zajednički sastanak u stranačkim prostorijama u srijedu 24. listopada u osamnaest sati, s temom "Situacija u stranci". Međutim, već 24. listopada ujutro ja nisam mogao doći u stranku na radno mjesto, jer je "trojstvo" promijenilo bravu, a mi smo svi dobili brzojave u kojima nas Paraga u ime Predsjedništva, to jest "trojstva", sve isključuje iz Hrvatske stranke prava. Ja posebice dobivam trenutačni otkaz s radnog mjesta poslovnog tajnika. Znači, sve to još prije razgovora, sastanka ili časnog suda. Toliko od "boraca za ljudska prava".

"Trojstveno" nasilje i prostota

Unatoč svemu mi smo htjeli razgovarati i došli smo na sastanak 24. listopada. Već deset minuta prije osamnaest sati bili smo pred strankom u Šenoinoj 13. Budući da smo prerano došli, nismo odmah ušli, no već je pred zgradu izašao Ante Paradžik i pitao nas što hoćemo. Mirno smo odgovorili da smo došli na sastanak, nakon čega je on neizazvan sasuo na nas paljbu pogrda i psovki tako glasno da su mogli čuti susjedi i veći dio ulice. Vikao je između ostalog: "Svi ste vi udbaši, kosovci, hopovci, špijuni, razbijači stranke, diverzanti od prvog dana.... J.... ja mater vama i Tuđmanu, s vama nemamo što razgovarati, zabranjujemo sastanak. Dati ćemo vas sve na sud, svi ste isključeni iz stranke". Sve je bilo začinjeno pogrdnim nazivima i psovkama na "radost" prolaznika. Nismo se dali isprovocirati, ništa nismo govorili nego mu u ruku tutnuli "Zapisnik" i mirno se povukli. Paraga i Pavelić su očito za taj "kulturni" posao iskoristili sirovog Paradžika. Paraga je bio unutra i nije se pojavljivao, a čuli smo da je Pavelić opet bio "bolestan".

Zgranuti, otišli smo u gostionicu "Jana" na uglu Šenoine i Petrinjske da sredimo dojmove, pa smo zaključili da je zbog Paradžikova nastupa cijela stvar već postala javna, da su nam sve mogućnosti oduzete i da se moramo od njih trojice javno ograditi. Tako su počela javna prepucavanja preko novina, a s njihove strane poduprta i klevetama, kao na primjer da smo pokušali atentat na Paragu kad se vozio u Ljubljanu, da smo mu "odšarafili" kotač!!!

Moram naglasiti da smo u to raščišćavanje s "trojstvom" išli brzo, neplanirano, pa i naivno, ali promišljeno, jer se ovako dalje nije moglo. Dokaz je i taj da nismo mogli čekati Nikolu Bićanića, koji je bio u Americi, kao i da nismo zvali Zlatka Tomičića koji je bio u Karlovcu da se ne uzrujava. Kasnije su nam se obojica pridružili kad su vidjeli u čemu je stvar. Dobili smo mnoge usmene, pismene i brzojavne izraze potpore (čuvam ih), no znamo kakvi su ljudi. Nisu svi hrabri i dosljedni do kraja. Mnogi čuvaju svoju kožu i mimo uvjerenja.

U Hrvatskoj stranci prava isključenja i ostavke pljušte na sve strane. Ako bi tko od pravaša iz Zagreba, Hrvatske ili inozemstva nešto prigovorio ili pitao što je s nama, letio bi iz stranke. Samo je "trojstvo" bilo sveto i nedodirljivo.

U emigraciji je vladala velika razočaranost. Neki su idealizirali HSP i Paragu, dapače izjednačili HSP s Paragom i nisu mogli prihvatiti da se to događa. Tu je opet najjednostavnije bilo biti uz "vlast". Najglasniji u tome, da mi moramo popustiti, drugim riječima priznati neku krivnju i prihvatiti isključenja, bili su oni izvan Zagreba i Hrvatske, koji s Paragom, Paradžikom i Pavelićem nisu živjeli. Lako je biti nerealan i zaljubljen na daljinu i kad vlastita koža nije u pitanju. Jedan primjer. Iz Münchena smo od predsjednika ogranka HSP-a Marijana Rogića dobili jedno jako kritično pismo, čija je poanta bila da smo protiv Parage, a "takvog Hrvata majka još nije rodila". Iz današnjih saznanja, to je za grohotom se nasmijati. Rogić je ubrzo završio kao i mi.

Mi smo bili uvjereni i uvjeravani da smo nelegalno isključeni iz HSP-a i isključenja nismo priznavali. Dapače, mnogi članovi HSP-a iz domovine i inozemstva govorili su nam da ne popustimo, da smo u pravu, da smo većina, da je to naša stranka. I savjeti su bili raznorodni. Pokušali smo zbilja sve i na razne načine, ponešto i veoma naivno, no nije išlo. Nasilje je bilo jače. Najjednostavnije bi bilo povući se bez borbe i odustati, no mi to još nismo mogli, jer smo kao obnovitelji stranke i to većina, ipak osjećali određenu odgovornost za nju.

Slijedila su isključenja Nikole i Ivice Bićanića i Zlatka Tomičića. Polovicom prosinca 1990. Paraga, Paradžik i Pavelić potpuno dovršavaju "čišćenje" vodstva Hrvatske stranke prava i zadnjeg čovjeka iz vodstva osim njih trojice, Duška Raosa iz Splita smjenjuju s mjesta predsjednika podružnice Split i likvidiraju ga iz Predsjedništva. HSP-a.

Nakon toga, da bi svojoj diktaturi, samovolji i nasilju dali bar prividnu formu popunjavaju Predsjedništvo HSP-a s članovima iz cijelog svijeta, da budu što dalje: da im ne smetaju. To smo nazvali "planetarno predsjedništvo".

Dana 21. prosinca 1990. Paraga i njegovo društvo iskazuju se još jednim "državotvornim" činom. Zamislite! Pozivaju pravaše na demonstracije protiv prihvaćanja novoga hrvatskog ustava. Tko je tu lud? Biti protiv jednog od temeljnih koraka na putu prema suverenosti i nezavisnosti. Bez komentara, sve je jasno.

Nakon svega što se dogodilo, što smo proživjeli, nakon pokušaja kompromisa pokušaja na razne načine, nakon dosta proteklog vremena, odlučili smo cijeli slučaj Hrvatske stranke prava, slučaj Parage, Paradžika i Pavelića, te nas kao većinskoga legalnog vodstva stranke, predati na prosudbu sudskim tijelima Republike Hrvatske i Ministarstvu za pravosuđe i opću upravu s preporukom da nas se sve pozove na saslušanje i utvrđivanje legitimiteta. Međutim, vrijeme je prolazilo, a ništa se nije događalo. Sudovi su spori i birokratizirani, pravda slijepa, a pravna država u povojima. Možda je i nekome u vlasti bilo u interesu da se situacija u Hrvatskoj stranci prava ne razriješi i ne sredi, da ne bi ojačala.

Sabor HSP-a bez obnovitelja i legalnog vodstva

Kada im se ni pravno nije ništa dogodilo, "trojstvo" je zaključilo da je pogodan trenutak da legaliziraju svoje samovlašće. Sazvali su Sabor Hrvatske stranke prava u subotu i nedjelju 23. i 24. veljače 1991. godine u hotelu "Interkontinental" u Zagrebu. Mi činimo zaista zadnji pokušaj polažući nadu u članstvo HSP-a i tražimo da nas se sve pozove na Sabor da se izjasnimo pred članstvom, pa neka to odluči. No, nismo bili ni pozvani ni pušteni na Sabor.

Mnogi naši istomišljenici, članovi HSP-a iz domovine i svijeta, koji su došli na Sabor, rekli su da će naš slučaj potegnuti na zasjedanju, no zašutjeli su. Takvi su ljudi. Konačno, moram naglasiti, a i to nešto govori, da se Paraga, Paradžik i Pavelić nikada s nama nisu htjeli sastati ni razgovarati, pa ni uz nazočnost članstva ili bez nje i uz sve naše pozive nisu imali karaktera ni "tri čiste" suočiti se s nama. Mi smo očito izgubili političku bitku i konačno odustali od Hrvatske stranke prava s takvim vodstvom.

Još za vrijeme Sabora u subotu 23. veljače u drugom dijelu hotela "Interkontintental" sazvali smo koferenciju za novinstvo kako bismo javnost o svemu izvijestili i sve objasnili, te najavili stvaranje nove pravaške stranke. Dana 10. travnja 1991. godine kao alternativu utemeljili smo Stranku hrvatskoga državnog prava (SHDP). Konačno, kasniji događaji dali su nam za pravo.

Ovu jednogodišnju kronologiju obnove, djelovanja, najvažnijih događaja i raskola u Hrvatskoj stranci prava završit ću s događajem koji će zorno pokazati kakvo je društvo, na čelu i u glavnoj ulozi s Dobroslavom Paragom, vodilo Hrvatsku stranku prava i oslabilo je, a nije im bilo strano čak i naškoditi državi Hrvatskoj.

Riječ je o jednom od ključnih i prvih događaja i preduvjeta za uspostavu nezavisne hrvatske države, referendumu o nezavisnosti 19. svibnja 1991. godine. Prije referenduma "trojstvo" obljepljuje Zagreb plakatima na kojima traži od hrvatskog pučanstva da na referendumu glasuje s "NE". Nakon referenduma na Jelačićevu trgu susreo sam Paragina oca Smiljana, koji mi se hvalio da je vodstvo HSP-a na referendumu glasovalo s "NE". Ja se nadam i vjerujem da većina članova HSP-a nije tako glasovala. S time je sve rečeno o hrvatskom političkom "liku i djelu" Dobroslava Parage i njegovih trabanata.

Nakon svega i danas sam siguran da smo ispravno i po hrvatskoj svijesti i savjesti postupili, iako naivno. Nakon nekih političkih poteza Parage i društva, od kojih je, ne svaki, ali svaki drugi bio protiv hrvatskih nacionalnih interesa, sramili smo se njih i bili sretni što više nismo s njima.

Može nam biti zadovoljština da su svi, ali baš svi, koji su Paragu podržavali ili bili s njime protiv nas, završili isto ili slično kao i mi. Došli su na naše. Mi smo samo bili prve žrtve, koji smo ga već na početku "pročitali". No, to je ipak slaba utjeha jer je stradala stranka koju su već na početku smatrali strankom "s velikom šansom". Imali smo gorka iskustva s Paradžikom i Pavelićem, koji nisu protuhrvatski mislili, ali su se zbog osobnih probitaka uortačili s Paragom. No glavna sumnjiva i neuravnotežena osoba je bio Dobroslav Paraga, koji je na Saboru HSP-a u Kutini 1993. legalno smijenjen, a naša isključenja su poništena. Hrvatska stranka prava je opstala.

Ovaj tekst je objavljen u zborniku radova "Pravaška misao i politika" u izdanju Hrvatskog instituta za povijest 2007. godine (str. 301.-317.)

NASLOVNICA

ARHIVA

Hrvatska Hrvatom!

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti! (dr. Milan pl. Šufflay)