Masakar 3500 mladih domobrana u Gornjim Podgradcima kraj Kozare

Poslie završetka rata 1945. srbske partizanske jedinice pod zapovjedništvom njihovih generala Koče Popovića i Peke Dapčevića bez ikakva suda poklale su i postrieljale mnoštvo hrvatskih častnika, vojnika i civila koje su im kod Bleiburga predali Englezi.

Među zarobljenicima koji su preživjeli masakre u Sloveniji bili su moj brat Hasan i naš bliži prijatelj koji je bio iz našega rodnog kraja u blizini Jajca u Bosni. Oni su bili uključeni u kolonu od 3500 hrvatskih domobrana, svi između 21 i 25 godina starosti.

Kad su moj brat i njegovi sumučenici došli u logoru u Slavonskoj Požegi je već bilo drugih 20.000 hrvatskih zarobljenika. U roku od deset dana koje su proveli u ovom logoru svake noći je poklano na stotine zarobljenika, a oko 500 je umrlo od bolesti, izcrpljenosti i gladi.

Ovi su partizanski oficiri naredili hrvatskim zarobljenicima da svi koji su iz Bosne i Hercegovine stupe napried. Kad su oni to učinili Bjelić im je održao govor: "Drugovi, mi svi znamo da ste vi sinovi naše oslobođene Bosne i Hercegovine. Od 1942. do 1945. vi ste borili protiv Narodnooslobodilačke armije zbog neznanja i upliva pogrešnog prosuđivanja. Mi vas ne smatramo zločincima i ja sam ovlašten od našega vrhovnog komandanta Josipa Broza Tite da vas spasim od smrti šaljući vas da siječete stabla dva mjeseca. Svima vam je zagarantirana sloboda. Vaša najbliža rodbina će vas moći posjećivati i donositi vam pakete hrane i odjeće."

Poslie tri dana batinanja, žeđi i gladi njihov vlak je stigao u Okučane. Odatle su pješice nastavili put u Bosansku Gradišku. Tri zarobljenika koji su bili iz ovoga mjesta zamolili su pratitelje da im dozvole da odu svojim kućama kako bi uzeli malo hrane koja će im povratiti malo snage da izdrže 30 kilometara put do Gornjih Podgradaca koji je pred njima. Partizani su im na to rekli da će dobiti hranu kad dođu u Gornje Podgradce.

Čim je kolona stigla u Gornje Podgradce zarobljenici su natjerani pred srbsku pravoslavnu crkvu gdje im je oduzeta sva odjeća osim veša. Nekoliko hrabrijih ili ravnodušnijih zaroblenika upitali su Milu Tenđerića za razlog za ovaj njihov postupak.

Njihova dobro naoružana straža, sada pojačana drugim partizanskim grupama, pognala ih je u pilanu. Dok se ovo događalo Bjelić, koji je bio iz susjednog sela Jablanice, psovao, je vrištao, bogohulio i vikao kao da je odjednom poludio.

Dodao je nešto manje blažim tonom: "Vi ste sada izvrgnuti osveti Kozare i rukama narodne pravde koja će vas stići. Preživjeli borci Kozare i lokalno srpsko stanovništvo će vam suditi."

Do pola noći 400 ljudi je na ovaj ili onaj način pobijeno. Poslie toga rulje Srba naoružanih sjekirama, vilama, srpovima, noževima i toljagama navalile su na ostale žrtve i ubile oko 200 ovih jadnih ljudi.

Oko 1900 drugih zarobljenika odvedeno je sporednom prugom koja se u lievo dieli od glavne linije. Oni su oko dva kilometra dalje niz tu prugu u jednoj drugoj rupi poredani u grupe po 200 ljudi i pobijeni. Tu je moj poznanik kojega sam prije spomenuo nekako uspio pobjeći s još jednim Hrvatom koji je bio iz obližnjeg sela Ivanjske.

Međutim, moj prijatelj i onaj drugi čovjek uspjeli su se osloboditi žice kojom su im ruke bile vezane i pojuriti u šumu. Srbski stražari su počeli vikati "Stoj!, Stoj!" i za njima pucati, ali srećom nijedan nije bio pogođen.

Nažalost, ovim ljudima Kozara, koja je duga skoro 50 a široka 25 kilometara nije bila poznata. Oni su jadni tumarali po uvalama i kozjim stazama dok nisu naišli na neke pastire koje su zamolili da im daju malo kruha. Umjesto toga pastiri, koji su bili Srbi, prijavili su ih srbskim seljacima u okolici Kozare, koji su ih napali i sasjekli sjekirama.

Dva hrvatska domobrana koji su pobjegli iz pokolja u Podgradcima danas su živi. Od njih sam ja čuo o ovim grozotama koje su Titini krvnici krajem svibnja 1945. počinili na Kozari.

Jedan od stanovnika ovoga sela radio je kao moj pomoćnik i uskoro sam stekao njegovo povjerenje. On mi je počeo pričati priče o sebi i područjima oko Kozare u kojima je izticao "herojstvo Srba" koji sačinjavaju čitavo stanovništvo Gornjih Podgradaca. On je bio taj koji mi je opisao detalje o ubojstvu one osmorice Hrvata koji su uspjeli pobjeći iz glavnoga masakra.

Pošto sam mu obećao da ću ga sve naučiti o dizel motorima uspio sam ga nagovoriti da me odvede na mjesta gdje su izvršeni pokolji. On mi je pokazao mjesto gdje su pobjegla ona dva i onih osam drugih domobrana. Odveo me je i do one rupe na desnoj strani pruge gdje su počivali ostatci žrtava masakra.

Kroz čitavo ljeto te godine nitko se nije mogao približiti tome mjestu koje su Srbi nazvali "Ustaški avram" (Ustaška sinagoga) radi strahovitoga smrada nastalog zbog trulenja tisuće leševa. Stabla u ovoj uvali su tako riedka, a sva izgleda kao pustinja pošto je čitav njezin prostor od 150 do 200 metara dužine bijel od ljudskih lubanja i kišom i suncem izbiljenih kostiju.

Nikada ne mogu zaboraviti ijednu od ove dvie doline na Kozari koje su još bile biele od lubanja i kostiju poklanih ratnih zarobljenika koji su svi bili rođeni u Bosni i Hercegovini. Ovo je, promišljao sam, srbski način opravdavanja njihovih smiješnih tvrdnji o tobožnjem srbskom identitetu ovih starih hrvatskih pokrajina, tvrdnji koje su uzprkos podpunom nedostatku bilo kakve podloge od Engleza i Francuza primljena kao nepobitna poviestna činjenica.

Sliedeću večer, dok sam u kinu gledao neki američki film došao je komandir milicije i odveo me u njihovu stanicu gdje me počeo izpitivati. Kad je završio svoju "istragu" rekao mi je da ću u lancima biti odpremljen šefu Udbe u Staru Gradišku.

Moj "dragi" pomoćnik veselo je lagao, kako to samo Srbi znadu, i sada izjavio da je bio pijan i da kao takav ne pamti baš točno što sam mu govorio. Da je pijan zaspao i kada se probudio u nekakvom bunilu činilo mu se da sam ja kritizirao "pravedne postupke naroda". Ali kad je malo promislio došao je do zaključka da je on sve to sanjao.

"Narodni sud" 15. Travnja 1945. u Bugojnu je osudio moga otca na smrt vješanjem, a godinu dana kasnije mene su obtužili da pomažem Križare. Nu ova njihova obtužba bila je izmišljena jer ja za Križare do tada nisam ni čuo. Svejedno, oznaši su me dobro premlatili. Srbin iz sela Drinić kod Bosanskog Petrovca Milan Mančić iztakao se kao moj vrlo revan batinaš.

Sve ono što sam sam proživio, što je proživjela moja obitelj i tisuće drugih hrvatskih obitelji, moja izkustva u predjelima oko Kozare zajedno s onim što sam kasnije čuo od drugih izvora izpunilo me gađenjem na Titinu Jugoslaviju.

Ali odredio sam da mi je dosta "Staroga svieta" i 9. lipnja 1960. stigao sam u Kanadu gdje slobodno mogu opisati podmukli grozni masakar 3,500 mladih hrvatskih domobrana čije su muke i smrt posliedica britanske perfidije u Bleiburgu.

Selimovićevih 'luda i nesrećnika koji su zabezeknuti stali na pola puta jer osjećajem stida zbog svoga podrietla i krivice zbog odpadništva od svoga naroda ne žele ili ne smiju pogledati natrag, a nemaju kuda napried'.

Jedan drugi od tih izroda, koji ne poznaju ni svoju prošlost ni same sebe, hvali se kako je novi turski sultančić Erdogan zaprietio svakome onome tko dirne u Bosnu da će protiv sebe imati 100 milijuna Turaka.

Gdje su vam bili Turci kada su sinovi onih koji su izvršili ovaj pokolj u ovom zadnjem ratu (kao i onom prije njega) vršili masovne pokolje u Srebrenici, Foči, Višegradu, Bratuncu i tisućama drugih mjesta? Gdje ste bili vi jugopoturičke galamdžije? Sjedili ste negdje u zaklonu i vikali: "Ovo nije naš rat!"

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen