AIDS (SIDA)

(Stečeno stanje raspada obranbenog sustava)

Treba reći istinu

U Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj u studenome 2004. g. glavna medijska i senzacionalistička tema bila je smrt, u Kliničkom bolničkom centru Mostar, mlade dvadesetpetogodišnje Ukrajinke, Olene Popik, koja je kao ropkinja - prostitutka određene kriminalne mafije bila prisiljena davati, kako se kaže, seksualne usluge zainteresiranoj klijenteli.

U bolnici je bila svega dva dana i medicinski se ustanovilo, za njezina boravka i nakon smrti, da je bolovala od side, sifilisa, tuberkuloze i hepatitisa. Ta vijest je, naravno, izazvala paniku u BiH, južnoj Hrvatskoj, te Srbiji, Bugarskoj i drugim odredištima kuda je kriminalna mafija nju bespomoćnu vodala i iznajmljivala, jer je bila zgodna i lijepa djevojka. Svi koji su s njom imali seksualnog "posla" usplahireno su jurili na anonimno testiranje na HIV u gradove gdje je to bilo moguće.

Pri tom, kako su takvi svakako nepromišljeni, jer da to nisu ne bi dolazili u intimni kontakt sa takvim osobama, također su i neupućeni, jer ne znaju da mogu biti zaraženi i širiti zarazu a da na testu budu negativni, ako nije prošlo nekoliko mjeseci od spolnog kontakta sa zaraženom osobom. U isto vrijeme, naravno, pojačano se medijski angažiraju i razno razni edukatori koji poučavaju evenutalne korisnike takvih "usluga" kako će se zaštititi od zaraze virusom side, odnosno HIV-om.

Tu je, svakako, neizbježni stručnjak i liječnik za sidu, prof. dr. Josip Begovac, voditelj Referalnog centra za SIDU Kliničke bolnice za zarazne bolesti "Fran Mihaljević" u Zagrebu. On, kako sam ovih dana čula preko jedne radio postaje, na moje nezadovoljstvo, ponavlja uvijek isto, kako je glavni problem što potencijalni korisnici "seksualnih usluga" ne upotrebljavaju, po njemu i sličnima najmoćnije zaštitno sredstvo - kondom. Prof. Begovac redovito, po tribinama i putem medija, sve nas "uči", a da sam neće ništa naučiti od nas koji se isto, u malo drugačijem smislu, također bavimo sidom i drugim važnim životnim pitanjima.

Naime, prije oko godinu dana slučajno smo bili na jednoj tribini o SIDI u Zagrebu, za djecu starijih razreda osnovnih škola, gdje je on opet bio glavni predavač i propagirao svoja svemoćna rješenja sa kondomima, tako da to trebaju znati i osnovnoškolci. Kad smo ga mi iz Hrvatskoga pokreta za život i obitelj upitali kako tako može govoriti kada je poznato da kondom samo može nešto smanjiti rizik, a nipošto ga isključiti, što znači da nije sigurno sredstvo zaštite, on je odgovorio protupitanjem: "Što je u životu uopće potpuno sigurno?", te dodao kako čovjek svaki dan može stradati i na ulici!

Na to smo mu mi odgovorili da su takve konstatacije apsolutno neusporedive, jer se na ulicu mora izlaziti, a spolne odnose sa bilo kime ne mora se imati! Drugo u svezi sa rečenom panikom bila je i na HTV-u, na prvom programu, emisija "Otvoreno" voditeljice Hloverke Novak-Srzić, emitirana uživo 18. studenog 2004. Hloverka se uglavnom skoncentrirala na Split i južnu Hrvatsku, gdje se zadnjih dana bar trostruko povećao interes za testiranje na HIV, te je u studiju razgovarala sa dvojicom liječnika iz Splita, zatim predstavnikom Udruge oboljelih od AIDS-a ili zaraženih HIV-om, dvjema ženama iz udruga za zaštitu seksualno eksploatiranih žena, te neizbježnim i sveprisutnim Dorinom Manzinom u ime rizične skupine homoseksualaca.

Baš me čudilo da nije bilo prof. dr. Begovca. Gosti u studiju su na upite Hloverke osvjetljavali problem na različite načine, a na koncu opet se sve svelo na kondome, koje je svim sudionicima u razgovoru i publici, na veselje svih darovanih, a na moju zgroženost i valjda svih normalnih gledatelja, velikodušno podijelila voditeljica Hloverka Novak-Srzić.

Nažalost, taj kondom je primio i stariji čovjek, glavni stručni sugovornik liječnik, a drugi stariji čovjek, epidemiolog iz Splita, govorio je samo telefonski, putem video ekrana, tako da ne znam bi li i on s veseljem primio kondome.

Nakon svega toga ja se pitam, a pitam i druge do kojih će doći ove moje riječi, kakvo smo mi to društvo i kako se, primjerice, glede SIDE ponašaju ovi društveni čimbenici od kojih u dobroj mjeri ovisi naša zdravstvena budućnost, napose mladih naraštaja? S obzirom da je SIDA teška smrtonosna pandemijska bolest, koja je u mnogim afričkim zemljama, zbog promiskuiteta i loših uvjeta života, u zdravstvenom i općem smislu, već zahvatila oko 70% pučanstva, da se ta bolest enormno brzo širi i u zapadnim bogatim zemljama, također zbog slobodnog spolnog ponašanja, a tako i u istočnim europskim zemljama, pa već i u azijskim zemljama, zar zaista nije vrijeme da se ljude tretira kao razumna i dostojanstvena bića, te da im se kaže puna i cjelovita istina o toj bolesti i o njezinu širenju?

Čudno ponašanje

Nevjerojatno je kako se vodeći ljudi u društvu svugdje u svijetu, pa i u nas, ponašaju kao akteri one čuvene pripovjetke "Car je gol". Nitko se ne usudi reći tome "caru seksualne slobode i ponižavanja ljudi" da je stvarno gol i da je dosta njegova terora seksualne slobode. Zar nije dovoljno jasno i ozbiljno ono što je već davno rečeno, da se doista radi o "kugi dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća"?

Nedavno sam također čula u američkoj emisiji "Oprah show" u kojoj se govorilo o SIDI u Africi, da je SIDA "moralna odrednica današnjice", kako bi se ljude potaknulo na pomoć milijunima oboljelih u Africi i pomoć mnogobrojnoj djeci siročadi, nakon umrlih roditelja od SIDE. Kažu da čitava generacija djece živi samo sa bakama i djedovima ili malo starija djeca brinu o mlađoj braći i sestrama.

Ja bih apsolutno prihvatila takvu sugestiju glede odnosa prema oboljelima, njihovoj djeci i mogućnostima liječenja oboljelih, ali bih dodala čini mi se nešto još važnije, da je SIDA moralna odrednica svih nas prema zdravima kako ne bi oboljeli. Također, u smislu zaštite zdravih, najbolje prihvaćam i riječi slavne glumice Joan Collins, popularne Alexis iz poznate nekadašnje serije "Dinastija", koja je rekla: "SIDA nam danas svima čita lekcije o seksualnoj slobodi!".

Stoga bih ja, prije nego što iznesem činjenice o SIDI, priupitala one stručnjake koji sigurno znaju te činjenice, a ipak o njima dovoljno ne poučavaju pučanstvo, osobito mlade, zašto se ljudima, kao razumnim bićima, ne bi moglo ni smjelo reći da je njihova ljudska spolnost jedna od najdragocjenijih vrednota, s kojom se ne bi smjeli neodgovorno poigravati i povlačiti je po blatu, da nije u skladu s dostojanstvom ljudske osobe da tu spolnost svede samo na animalni nagon i samo na genitalne organe, te da se ljudska spolnost u funkcionalnom smislu dostojanstveno može koristiti samo u skladu s partnerskom ljubavlju između žene i muškarca u sigurnosti braka i potpune vjernosti u braku?

No budući da je čovjek slobodno biće, te i da Bog najviše poštuje ljudsku slobodu, makar i bezbroj puta na ljudsku štetu, čovjek ne mora poslušati ni Boga ni drugog čovjeka, on može činiti što hoće, ali se onda mora suočiti i sa posljedicama svoga ponašanja.

Stoga mu se može normalno reći od strane svih onih koji su toga svjesni, a u prvom redu od strane stručnjaka, u smislu: "Ako si toliko nerazuman ili nerazumna, pa hoćeš stupati u spolne odnose sa bilo kime, onda budi bar toliko svjestan ili svjesna da možeš dobiti strašnu smrtonosnu bolest SIDU ili i druge teške spolne bolesti, da ti korištenje kondoma ne može isključiti te bolesti, ali da ti može donekle smanjiti taj rizik, pa onda bar koristi taj famozni i za ljudsko dostojanstvo ponižavajući relikt - kondom!!!"

No, logično, možemo očekivati da oni koji se neodgovorno ponašaju, naravno da neće koristiti ni kondom, jer to smeta njihovom animalnom ugođaju. Ili će takvi, krivo poučeni, možda i koristiti kondom uz osjećaj lažne sigurnosti, pa će početi masovno mijenjati partnere, kako bi zbog svoga svjesnog ili podsvjesnog kompleksa inferiornosti dokazivali svoju tobože seksualnu nadmoć, te se tako upravo izložiti većoj opasnosti zaraze, koju onda prenose na svoje najčešće i nedužne bračne partnere, a i druge slične sebi s kojima olako idu u seksualne odnose.

To je zaista slučaj u onim zemljama u kojima se kondomi propagiraju i dijele šakom i kapom, pa opet im enormno raste broj zaraženih osoba HIV-om, kao i drugim spolnim bolestima! Slično je i sa legalizacijom prostitucije, za koju se i kod nas već mnogi, nesvjesni i pravo ne poučeni, zalažu, pa i u rečenoj TV emisiji "Otvoreno".

Ne shvaćaju da se legalizacijom prostitucije, osim što se loše proglašava normalnim i dopuštenim, dakle dobrim, opet kod nerazumnih i nepoučenih stvara lažna sigurnost, a time povećava broj konzumenata i izloženost zarazi i drugim štetnim posljedicama socijalnog karaktera. Ujedno, pokazalo se da u svim zemljama gdje se to zlo prostitucije legalizira, raste i ilegalna prostitucija, jer se takvim davateljima "usluga" ne da plaćati doprinose državi u kojoj je vlast, u moralnom smislu, još gora od njih.

Oni koji se zalažu za legalizaciju kažu kako će to biti bolje rješenje, jer će prostitutke, ženske ili muške, biti pod zdravstvenom kontrolom, ali pitam takve a i sve druge, kakvo značenje ima testiranje na HIV kod prostitutki, kad se one mogu zaraziti svaki čas od bilo kojeg klijenta, a na testiranju biti negativne, jer, kao što bi trebali svi znati, od zaraze do pozitivnog testa treba proći nekoliko mjeseci, najmanje tri mjeseca, a zaražena osoba u tome vremenu može zaraziti desetke i više osoba koje s njom spolno kontaktiraju.

Stanje u Hrvatskoj

To se sve u praksi može vidjeti i u nas u Hrvatskoj. S jedne strane, hvala Bogu, nemamo legalne prostitucije, kondomi se baš i ne prihvaćaju, a opet smo, hvala Bogu, zemlja sa moglo bi se reći malo registriranih HIV-pozitivnih osoba. Za dvadesetak godina, od kad se govori i piše o SIDI, u nas ih je nešto manje od 500 registriranih, dok ih je 175 do sada umrlo, iako je, nažalost, prema objektivnim procjenama, bar nekoliko puta više HIV-pozitivnih koji nisu testirani, za to ne znaju ili se boje saznati, ali svakako mogu širiti dalje tu strašnu infekciju. Ipak, sve u svemu, u nas nema ni približno tako puno zaraženih kao u mnogim drugim zemljama, pa i u našem okruženju.

Zašto je to tako?

Svakako i jedino zato što smo mi Hrvati tradicionalno i praktično kršćanski narod, pa svjesno i podsvjesno poštujemo tradicionalne kršćanske katoličke vrijednosti i Božje zapovijedi. Relativno malo je rastava braka i u braku se poštuje vjernost, a prije i izvan braka nema u velikoj mjeri promiskuitetnih osoba, to jest onih koje često mijenjaju partnere.

No, pritisak loših utjecaja je i u Hrvatskoj sve veći, te zaista prijeti opasnost da i SIDA postane sve veći problem. Teror erotomanije sa svih strana, naravno radi komercijalnih interesa, zapljuskuje mlade čak i u školama. Drže im se erotska predavanja poput programa "MemoAIDS", a na kondome, tobože "siguran seks", redovno ih se upućuje.

Bilo je slučajeva da im se u školama kondomi dijele, pa i po glavama bacaju. Roditelji se, po svemu sudeći, ne mogu pouzdati ni u obrazovni, a kamoli općedruštveni sustav, i trebali bi svakako i hitno nešto značajno poduzeti protiv takvog zlostavljanja djece i mladih u hrvatskim školama, kao i sa strane svih mogućih pisanih i elektronskih medija, osobito televizije.

Željela bih još nešto naglasiti, za one osobe koje ne poštuju moralna načela o dostojanstvu spolnosti, pa se upuštaju u spolne odnose prije braka. Trebali bi bar u toj spolnoj vezi koja je u tijeku biti vjerni, a nakon prekida jedne veze suzdržavati se od drugih veza makar tri-četiri do šest mjeseci, pa se testirati na HIV prije upuštanja u novu vezu ili prije ulaska u brak.

No, u takve lakomislene osobe teško je se pouzdati, pa bi prije sklapanja braka i stupanja u spolnu vezu svaka osoba trebala pitati drugu da li je prije imala spolne veze, te ako jest, neka se bez uvrede svakako podvrgne testiranju, a u braku treba tražiti apsolutnu vjernost. Glede nesretnih djevojaka poput tragično preminule Olene Popik, smatram da od strane državnih institucija u svim zemljama gdje se to strašno nasilje događa, pa i u nas, nema prave volje da se pomogne tim osobama i riješi taj žalosni problem. Radi se očigledno o korumpiranim relevantnim institucijama i pojedincima u njima ili kriminalnim grupama.

Kada bi bilo prave odlučnosti u državnim strukturama, problem bi bio brzo riješen, jer bi pojedinci upleteni u kriminal bili strogo kažnjeni, a te ugržene djevojke bi dobile adekvatnu zaštitu. Dokaz za to je sama praksa - ako konzumenti tih užasnih "usluga" znaju gdje ih mogu dobiti, kako onda policija to ne bi znala? Ne mora tamo valjda dolaziti u policijskim odorama! Ujedno, željela bih upozoriti i naglasiti da su svi ti problemi na području spolnosti, kao i na svim drugim područjima ljudskog življenja, posljedice grijeha, to jest nepoštivanja Božjih zapovijedi. Grijeh sam po sebi je u biti nijekanje Božjeg autoriteta.

Bez obzira da li netko kaže da vjeruje ili da ne vjeruje u Boga, svatko ima kontrolni mehanizam svoga ponašanja - svoju savjest, manje ili više slobodnu ili budnu ili, zbog korova zla, zakržljalu, te ako tu savjest ne sluša, to jest niječe i ne poštuje Božji autoritet, to nikako ne može proći bez posljedica, kako u ovom životu, tako i u vječnosti.

No, posljedice u vječnosti svatko bi mogao i izbjeći, ako mu Bog kad tad da milost da dođe k sebi, pokaje se i ispravi po mogućnosti nepravdu i zlo koje je učinio drugima ili ih bar zamoli za oprost, ali posljedice na sebi u ovom životu nikako ne može izbjeći. Kada bi htio, Bog bi lako mogao učiniti da mi svi ljudi budemo samo dobri, ali je Njemu svakako milija naša sloboda nego prisilna dobrota!

Jer bez slobode mi uopće ne bi bili ljudi. Stoga budimo sretni, ponosni i Bogu zahvalni što smo ljudi, stvoreni duhovno na Božju sliku, sa tijelom koje trebamo maksimalno poštivati kao hram našega i Božjeg Duha, te se slobodnom voljom, za svoje i opće dobro, odlučimo biti dobri i čestiti, puni ljubavi za Boga, za sebe i sve ljude, kao i za prirodu koju nam je Bog velikodušno stvorio i podario na korištenje i upravljanje, najviše pazeći na svoje ljudsko dostojanstvo, koje u Bogu ima svoj izvor, te na dostojanstvo svih drugih ljudi, jer smo svi Božja djeca.

Dakle svatimo svoju veličinu, Božanskog smo roda i ne dajmo se u blato nemorala i zla, nego živimo na visini i u skladu sa dostojanstvom koje nam pripada!

Prestrašimo se konstruktivno (kakva je bolest SIDA-AIDS)

Nije mi jasno iz kojih se razloga želi umanjiti velika opasnost od te strašne smrtonosne zarazne bolesti, koja pandemijski apokaliptično hara svijetom. Zašto se ljude potcjenjuje, podržavajući njihovo štetno ponašanje, zašto ih se pokušava držati u zabludi, i zašto ih se upućuje na besmislena sredstva obrane?

Što je logičnije nego smatrati ljude, osobito mlade, koji su najviše ugroženi, sposobnima da se suoče sa istinom i da se zaista prestraše od nečega što je strašno. Bitno je da taj strah ne paralizira ljude, da ih ne učini bespomoćnima, ugroženima ili agresivnima prema nositeljima bolesti, već da taj strah mobilizira sve obrambene mehanizme, osobne, društvene, duhovne i materijalne, kako bismo se uspješno suprotstavili strahoti koja nadolazi.

Prvo, što treba znati, je to da bolest izaziva strašan virus, dosad neviđenih razornih mogućnosti, nazvan HIV. Prenosi se najlakše homoseksualnim, biseksualnim i heteroseksualnim spolnim odnosima sa zaraženim osobama, zatim zaraženom krvlju i krvnim produktima, presađivanjem zaraženih organa i tkiva, nesterilnim iglama i drugim instrumentima koji dolaze u doticaj s krvlju, od zaražene majke na dijete u određenom postotku tijekom trudnoće ili dojenja (prema nekim istraživanjima u oko 30 posto slučajeva).

Virus najprije napada elemente obrambenog sustava u krvi, ali se ne zadržava u citoplazmi stanice, već se ugrađuje u jezgru - genetski kod, i reprodukcijom stanice i on se stalno reproducira. Razmnožava se vrlo brzo i napada sve ostale stanice organizma, ugrađujući se u njihovu jezgru. Posebno je prijemčiv za stanice centralnog živčanog sustava, najviše na moždane stanice. Izaziva atrofiju mozga, a time mentalne poremećaje i oštećenja misaonih funkcija. Stoga, a obzirom i na psihološke posljedice, ne treba očekivati od zaraženih i oboljelih ljudi da će se oni ponašati racionalno, altruistično i pozitivno prema nezaraženima.

Od zaraze do manifestnog oboljenja može proći različiti period vremena, od par mjeseci, godinu dana, par godina, pa i dvadeset godina, ali je sad već jasno i znanstveno dokazano, da će svi koji su zaraženi oboljeti i u teškim mukama umirati prije ili poslije. Virus zahvaća sva tkiva ljudskog organizma, i može se naći u svim stanicama. Uništava potpuno obrambeni mehanizam ljudskog organizma, tako da postaje podložan i svim drugim teškim infekcijama i bolestima.

Razvija se i autoimuna reakcija, kod koje organizam napada i uništava svoje vlastito tkivo kao da je strano tijelo. Cijepiva i lijeka nema, jer je virus podložan neprekidnim stalnim promjenama - mutacijama. Čovjek se virusom može vrlo lako zaraziti, često i u samo jednom, za bolest odgovarajućem, kontaktu. Zaraženost se dokazuje testovima na antitijela, koja stvara organizam na poticaj virusa. Za sada imamo testove na HIV-1 i HIV-2.

Dokazano je da ima i drugih virusa koji izazivaju istu bolest, ali se ne mogu testovima otkriti. Testovi nisu dovoljno osjetljivi, pa se zaraženost može dokazati tek nakon par mjeseci od vremena zaraze, a bolesnik je zarazan makar test bio i negativan. Virus se, osim u krvi, nalazi u velikoj koncentraciji u spermi, rodničkom sekretu, mokraći, znoju, suzama i drugim tjelesnim tekućinama i izlučevinama, a posebno u velikoj koncentraciji se nalazi u slini.

Nevjerojatno je kako neki liječnici mogu izričito tvr diti da slina nije zarazna, iako je u njoj koncentracija virusa veća nego u perifernoj krvi. Oni kažu da slina sadrži antivirusne tvari. To može biti točno kod zdravih ljudi i protiv nekih virusa, a nikako ne ako je već oslabljen ili slomljen obrambeni sustav. Drugo, u ustima se obavlja i normalna cirkulacija krvnih elemenata - limfocita, između krvi i sline, a posebno je to ubrzano kod upalnih procesa gingive, parodonta i sluznice usta.

Te upale su vrlo česte, bar u devedeset posto svih mladih i zrelih ljudi. Česta su krvarenja gingive i drugih lezija na sluznici, gdje se krv i makroskopski miješa sa slinom. Takav prijenos zaraznog materijala sa pacijenta na pacijenta bi se mogao dogoditi i u stomatološkim ordinacijama, ako se ne bi striktno pridržavali higijensko - medicinskih preventivnih mjera.

U svijetu se i testovi na sidu provode putem sline, a neki nazovi-stručnjaci kažu da slina nije prijenosnik. U knjižici "AIDS ili SIDA", koju je u listopadu 1994. izdalo Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske, i koja se masovno dijelila po školama, a najvjerojatnije se i dalje dijeli, kaže se izričito da se poljupcem SIDA ne prenosi. Možda se i ne prenosi kurtoaznim poljupcem u lice, mada se ni to izričito ne bi smjelo tvrditi, jer čovjek može imati neke ranice na licu.

Osobito je besmisleno tvrditi da se virus ne bi mogao prenijeti strastvenim erotskim poljupcima sa miješanjem jezika i sline, stvaranjem vakuma na upaljenoj sluznici i zbog toga miješanjem krvi i.t.d.

Kako se najprije počela širiti bolest?

Bolest se najprije počela širiti među homoseksualcima iz razloga što se u tome miljeu provode perverzne protuprirodne seksualne radnje, analno - oralnog karaktera, koje dovode do bakterijskih i parazitskih crijevnih infekcija, do hepatitisa A, B i C, što sve oslabljuje imunitet organizma tih ljudi i čini ih lakše podložnima i za infekcije virusom SIDE.

Također sluznica analnog područja i izlaznog debelog crijeva nije tako otporna ni sastavljena kao sluznica rodnice, što lakše dovodi do lokalnih oštećenja pri strastvenim perverzijama koje takvi ljudi upražnjuju. Tu može pomoći samo promjena ponašanja i shvaćanje da se ne radi o normalnoj varijaciji ljudske seksualnosti, nego vrlo pogubnoj i štetnoj protuprirodnoj perverziji.

Takvim životom oni ne škode samo sebi, nego i ostalim ljudima šireći svoje bolesti putem normalnih kontakata, putem manipulacije hranom ili prljavim rukama. Od te rizične skupine bolest se proširila i na heteroseksualnu populaciju, osobito na osobe promiskuitetnog ponašanja i ženske osobe koje dugotrajnije koriste hormonalna kontracepcijska sredstva. Takve osobe dalje, samo u jednome kontaktu, bolest mogu prenijeti na drugu zdravu osobu.

Danas je bolest zahvatila već milijune ljudi. U Americi i drugim zapadnim zemljama, gdje vlada nasilje pornografije, opća erotizacija društva i slobodna "ljubav", bolnice su prepune. U Afričkim zemljama i do sedamdeset posto pučanstva i trudnica su inficirani, također zbog promiskuiteta. Na jednog bolesnika sa manifestnom bolesti je sigurno i do stotinu onih koji su virusom zaraženi, koji to ne znaju, jer nisu testirani, ili test još ne može zaraženost pokazati. Slobodna "ljubav" i kondom sigurno nije rješenje.

Virus SIDE vrlo lako prođe kroz pore u materijalu kondoma. Prođe i spermij koji je 450 puta veći od ovoga virusa. Uz to, kondom može spasti i puknuti, a ujedno iritira sluznicu kod žene i muškarca, što je čini manje otpornom na štetne agense. Također treba istaći da seksualnost kod čovjeka nije samo nagonska kategorija, već i duhovna, koja zahvaća ci jelu ljudsku osobu, osobito ženu. Nagonska seksualnost bez prave ljubavi koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za drugoga i čovječanstvo u svim činima, nije dostojna čovjeka kao bića svoje vrste.

Pitajmo se kakva bi to bila ljubav pri kojoj ne bi bilo povjerenja, odgovornosti za posljedice, i pri kojoj ne bi bilo spontanosti. Kakva je to ljubav, pri kojoj partneri ne vjeruju jedno drugome, pa trebaju stavljati kondome. Ako ne vjeruju, a i ne mogu vjerovati, osobama pri slučajnom susretu, čemu će se međusobno ponižavati i upuštati u nedolične i rizične čine? Tko bi čak, i od takvih samoponiženih, stavio svoj život na kocku i upuštao se, sa kondomom ili bez kondoma, u najintimnije čine spolnog odnosa i erotskog ljubljenja sa osobom za koju bi bio siguran da je zaražena virusom AIDS-a.

Ne vjerujem da bi itko bio toliko lud! Kakva je onda razlika, kod neodgovornog ponašanja, u odnosu na bilo koju osobu koju slučajno susretnemo, kad svaka može biti potencijalna bomba koja nas može raznijeti. Interesantno je da se čak i oni koji zagovaraju neodgovorno ponašanje ne čude kad panika uhvati one koji saznaju da su nositelji razornog virusa, pa zar nije onda bolje racionalno i konstruktivno se plašiti prije, pa nastojati izbjeći takvu situaciju.

Dakle što nam je činiti? Prvo i osnovno, treba imati razumijevanja i sućuti za oboljele, čak ako mislimo da su svojim životom i sami doprinijeli svojoj bolesti, a posebno i zato što ipak bolest može dobiti i najbezazleniji čovjek, bez ikakve svoje krivnje. Ljudima treba reći da je najvažnije čuvati svoje ljudsko dostojanstvo i upravljati svojim ponašanjem i svojim tjelesnim nagonima.

Budući da se bolest najviše prenosi putem spolnih odnosa, treba misliti i znati kada se i s kim stupa u te odnose. Za mlade je najbolja brana predbračna spolna suzdržanost, a u braku sa zdravim partnerom apsolutna bračna vjernost.

S obzirom da virus SIDE može preživjeti izvan tijela u suhoj ili vlažnoj sredini i do petnaest dana, a da je osjetljiv na sterilizaciju i dezinfekciju, treba intenzivno pojačati medicinske mjere, te osobne i društvene higijenske mjere čistoće tijela, ruku i predmeta i razmišljati o zdravom načinu života i najvažnije zdravom spolnom ponašanju!