BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC I HRVATSKA DRŽAVA

Piše: Ivan GABELICA

NEZADOVOLJSTVO BANOVINOM HRVATSKOM

...Ovakav razvitak događaja u Hrvatskoj seljačkoj stranci izazivao je sukobe i u samoj Stepinčevoj ličnosti između želje da podpomogne legitimne težnje hrvatskoga naroda za slobodom i odlučnosti da ostane vjeran katoličkim načelima. To je posebno došlo do izražaja prilikom parlamentarnih izbora 11. prosinca 1938.Ti su izbori imali plebiscitarno značenje za hrvatski narod, a Hrvatska seljačka stranka na njima je bila nositelj hrvatske ideje. Stepinac se je prije izbora bio dogovorio s biskupima Garićem, Nyaradijem i Akšamovićem, da ne će ići na izbore. Ali na sam dan izbora dobio je pisma od biskupa Akšamovića i Pušića i od kanonika don Ive Bojanića, kojima mu javljaju, da će oni ići na izbore i mole njega, da ide i on. A on je, kako Nežić tvrdi u Dnevniku 11. prosinca 1938., bio odlučio, "da ne će ići, jer ga ogorčuju mnoge ljevičarske pojave kod HSS", a "nekoji kandidati upravo vrijeđaju". Kao primjer naveo je, da je "kandidat za Samobor neki Španović javno govorio, da je Isus Krist nezakoniti sin Marijin", pa se je zapitao, "kako može nadbiskup da diže takvog čovjeka".

Ipak, nakon dobivenih pisama i "dugog razmišljanja odlučio je, da ide" na izbore i "da izbije svaki argument protiv katoličke Crkve iz ruku ljevičarskih elemenata kod HSS, kao da je Crkva u odlučnom momentu izdala hrvatski narod". Glasovao je za Mačekovu listu, ali je preko krugovala javljeno, da je glasovao za Jugoslavensku radikalnu zajednicu, kojoj je bio na čelu Stojadinović, kako bi se time unijela zabuna u hrvatski narod. Stoga je demantirao tu vijest, izjavljujući, da je glasovao "za listu, kojoj je nosioc dr. Vladko Maček". Uz to je dao obrazloženje, da "kao odgovorni crkveni poglavar" nije "pripadao" i da ne će "pripadati nijednoj političkoj stranci" te da nije glasovao "ni za osobu ni za stranku", nego je htio javno kazati, "da je potrebna pravda za sve, a u prvom redu za hrvatski narod"(l55). Dakle, glasovao je za slobodu vlastitoga naroda i tako je ispunio svoju dužnost. Zbog istih razloga je čestitao Mačeku na uspostavi Banovine Hrvatske.

Represivne mjere banovinskih vlasti

Dana 11. studenoga 1939. otišao je na hodočašće u Rim, gdje se je zadržao nekoliko dana. Vrativši se u Zagreb, saznao je za "teške incidente na univerzi što je razbjesnilo vodstvo HSS-a, pa je Dr. Krnjević napao žestoko na skupštini u Cerniku Dr. Šimraka", a kad je ovaj htio odgovoriti u "Hrvatskoj straži", odgovor mu je bio zaplijenjen. Dvanaestak sveučilištaraca dobilo je na dvije godine izgon iz Zagreba, pa je nadbiskup išao moliti Šubašića, da im ublaži tu drakonsku kaznu, ali mu je molba bila odbijena. Tako je na prvome koraku izgledala demokratičnost banovinske vlasti, a što vrijeme bude više odmicalo, to će se ona sve više pokazivati u autoritarnom svjetlu. U svemu tomu Stepinac je vidio loš početak, pa je istoga dana u Dnevniku zapisao: "Bojim se da ovo ne će dobro djelovati, jer je veliki broj profesora protivan ovakvim mjerama". Istodobno ga je posjetio župnik Pavunić iz Koprivnice, "gorko se tužeći što su postavili za gradonačelnika 32-godišnjeg Židova profesora Hiršla, koji je bio suđen zbog komunizma". Zbog toga je već 4. prosinca 1939. u Dnevniku zabilježio, da "komunisti počeše sve odlučnije dizati glavu, a anarhija i razvratnost sve jače se širi" i da "ima, nažalost, dosta negativnih struja u HSS koji su se tamo uvukli pod plaštem hrvatstva a u cilju da razorne ideje boljševizma provode i u naš javni život".

Negativne tendencije u društvenom životu

Dobivši mrvicu vlasti osnivanjem Banovine Hrvatske, prvaci Hrvatske seljačke stranke počeli su sve odlučnije braniti Jugoslaviju, odvajati se od naroda i primjenjivati nasilje, da suzbiju narodno nezadovoljstvo. Takvom politikom dolazili su u sve jači sukob s nadbiskupom Stepincem, koji nije odobravao njihove postupke. Iz dana u dan raslo je njegovo neslaganje s banovinskom vlašću. Iz njegova Dnevnika izbija sve sumornija slika političkoga stanja u Hrvatskoj. Dana 12. ožujka 1940. u Dnevniku je zabilježeno, da se sve više "zaoštravaju prilike i između HSS i grupe Starčevićanaca", da su zatvori "puni studenata, inteligencije, radništva etc. etc", pa su danas "čak zatvorili i 3 bogoslova radi tobožnjega širenja letaka ustaških". Uz to su se dužnosnici Hrvatske seljačke stranke ponašali sve bahatije prema narodu. Stepinca je 30. travnja l940. posjetio Adem-aga Mešić, prvak islamskih Hrvata, i žalio mu se, da ga je Krnjević obećao primiti na razgovor, a kada je on došao, nije ga primio.

No, njega je najviše pogađao moralni razvrat, koji se je ubrzano širio na sve strane društvenoga života. On je to povezivao s uspostavljenjem diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza, čemu se je kao osvjedočeni antikomunist uporno protivio. Taj moralni pad bio je uzeo tolikoga maha, da je, prema Dnevniku od 22. srpnja 1940., tih dana "upravio pismo na gospodina Bana radi stanovitih zločina koji se događaju". Kaže, da su ubojstva "na dnevnom redu, napadaju se svećenici i časne sestre, crkve se pljačkaju i robe, seljaci otimaju crkvene zemlje i tako redom". Tri tjedna kasnije stanje u Hrvatskoj je oslikao još crnjim bojama. Dana 16. kolovoza 1940. završio je treći svezak Dnevnika, pa je tim povodom očajnički naveo, da ga završava "u dane strahovitog klanja u svijetu i nažalost neviđenog kaosa u Hrvatskoj". Taj kaos se sastoji u tomu, što "banska vlast gubi iz dana u dan sve više autoritet", a istodobno "zločini rastu, ubojstva, pljačke, otimačine, preljubi, krađe". Prema njegovim tvrdnjama, to je "donijela uspostava diplomatskih veza sa Sovjetima". Ne pripisuje on taj nemoral cijelomu narodu, u kojem vidi na tisuće uzornih osoba, nego maloj skupini "sumnjivih tipova ili zločinaca po raznim selima i mjestima", koji drže "pod terorom ogromnu većinu drugih". Stanje je tako očajno, da "hrvatski narod u svoj svojoj historiji nije proživljavao težih i sudbonosnijih časova" i da "on nema nigdje ni jednog iskrenog prijatelja koji bi mu mogao pomoći osim Boga na nebu i Svete Stolice na zemlji"(l61). Nakon uspostave diplomatskih odnosa sa Sovjetskim Savezom oživjela je komunistička djelatnost u Hrvatskoj, a banska vlast, prema Stepincu, ništa nije poduzimala, da je suzbije. Nije to ni mogla učiniti, jer su se u samome njezinu vrhu i u vrhu Hrvatske seljačke stranke nalazili ljudi, koji su bili skloni toj djelatnosti. Tako su u hrvatskom narodu razarane moralne vrijednosti, bez čega nema opstanka ni narodu ni državi. Tomu su izravni krivci Hrvatska seljačka stranka i banska vlast.

U njih je Stepinac upirao prstom kao na krivce za svu nesreću, koja je snašla hrvatski narod, pa je 13. listopada 1940. poput proroka Jeremije gotovo proplakao nad sudbinom svoga naroda i svoje domovine: "O naša draga sveta Hrvatska! Hoću li ju ja ikada doživiti. Ovakva kakvu je danas gledam pred sobom, a kakovu ju je uglavnom napravio Radićev pokret slična je bogumilskoj Bosni koja se raspada od strašne unutarnje bolesti. Bog joj je na jeziku (jer nitko više ne spominje Boga nego HSS u svojim organizacijama) ali srce njezino daleko je od Njega. Ne mislim čitava, ali ima jedan manji dio u seljačkom pokretu koji je upravo tako destruktivan kao i bogumilstvo u Bosni. Razni Miškine, Gaži, Hercezi, Bićanići, Mare Matočec i slični djeluju destruktivno kao crv na zdravom deblu. Bože, spasi Hrvatski narod!"(162).

Kako je Stepinac zabilježio u Dnevniku od 19. studenoga 1940., Zagrebom se "uporno šire glasovi da su Jugoslaviji dani izbrojeni i da je rat na našim vratima", a ban Šubašić u isto vrijeme "putuje po Zagrebu i javno govori da ćemo braniti svaku stopu zemlje bilo u Zagorju, bilo u Makedoniji". Ovakva promjena političkoga raspoloženja njemu je, kao čovjeku načela, bila posve nerazumljiva, pa se je u Dnevniku od 20. studenoga iste godine zapitao: "Kakova razlika između govora Dr. Mačka i šefova HSS prije kratkoga vremena i danas! Da je koji predstavnik Crkve samo spomenuo ime Jugoslavija HSS bi ga bila pribila na križ. A danas čak i Dr. Krnjević koji je bio 'preko granice' skupa sa Banom smatra izdajom tko traži nešto preko granice i pozivlje na borbu protiv Jugoslavije". Ovim su Crkva i Stepinac u pogledu Hrvatske seljačke stranke stekli "opet jedno dragocjeno iskustvo".

Konačno priklanjanje ideji hrvatske državne nezavisnosti

Tko poznaje Stepinčevu borbu s beogradskim režimima, da sačuva vjerske škole i time utjecaj Crkve na odgoj mladeži, može razumjeti, kako ga se je "bolno dirnulo ovo njihovo razlaganje". Nakon tih riječi on se je zapitao, "što je ostalo od te toliko razvikane demokracije i čovječnosti HSS". Razočarano je morao spoznati, da ni "beogradski režimi nisu ništa više gonili svojih protivnika nego ih goni HSS". Iz te Mačekove i Šubašićeve primjedbe na rad Crkve i prijetnje raspuštanjem vjerskih škola on je vidio, da njih ustvari "boli što je narod počeo sve više ostavljati HSS i prilaziti nacionalistima", to jest ustašama.

"A jesmo li mi krivi zato?" pitao se je Stepinac i odmah odgovorio:"Mi nismo obećali narodu "naša puška na našem ramenu", a onda mu nedali ni štapa u ruke"(163). Da sačuvaju svoj udio u vlasti, makar kako on mali bio, ne pitajući se, odgovara li to hrvatskomu narodu, prvaci Hrvatske seljačke stranke okrutno su progonili svoje političke neistomišljenike.

U Dnevniku od 5. siječnja 1941. Stepinac je zapisao, kako čuje, da je već "pooštren režim u Zagrebu osobitito prema t.z. frankovcima to jest hrvatskim nacionalistima". No, vlasti nisu time mogle obuzdati ustašku djelatnost usmjerenu na uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. To proizlazi i iz samoga Dnevnika, u kojemu nadbiskup kaže, da ipak vidi i zapaža "i dalje živu djelatnost ove političke struje među Hrvatima".

On je 22. siječnja 1941. opet otišao k Šubašiću na razgovor. Zapisao je, da je išao teška srca, ali se je još žalosniji vratio. Rekao je banu, "da mi padamo sve dublje jer vlast ništa ne čini da udari sjekirom tamo gdje je korijen zala". Naveo je, da "imamo godišnje 20.000 abortusa, ali nijedan liječnik ne biva kažnjen. U kinima se propagira komunizam a vlast ništa ne čini da to spriječi. Nemoral u štampi se i dalje propagira a vlast šuti. Crkve se pljačkaju a vlast nije do sada usprkos tolikih slučajeva uspjela odkriti bandite niti osigurati crkve". U lice je rekao Šubašiću, da njihovi prvaci po selima i gradovima i čine i propovijedaju zlo", kao "Herceg, Gaži, Miškina i toliki drugi". Po Stepinčevu mišljenju, ban je bio nemoćan da išta učini u razrješavanju ovih neprilika, jer "ga je masonerija dobro uhvatila u mrežu" i "ona gospodari i dalje u Hrvatskoj". Zato je bio uvjeren, da "se spremaju crni dani i crkvi i domovini Hrvatskoj"(164).Dakle, gotovo od početka Stepinčeve javne djelatnosti postojao je sad jači, sad slabiji njegov sukob s Hrvatskom seljačkom strankom. Uzrok nije bio u političkomu suparništvu. Stepinac je poštivao volju naroda i priznavao je Mačeka i Hrvatsku seljačku stranku legitimnim hrvatskim predstavnicima. Svuda, gdje je mogao, podupirao ih je u ostvarenju njihovih političkih ciljeva, dugo vremena misleći da oni rade za dobrobit hrvatskoga naroda. To je tako bilo osobito do uspostave Banovine Hrvatske, za koju je vjerovao, da će osigurati napredak Hrvata i zajamčiti im ravnopravnost u Jugoslaviji. U početku je sukob bio isključivo zbog moralnih razloga. Vjerski život prvaka Hrvatske seljačke stranke nije bio na visini, koju je on očekivao, niti je odnos te stranke prema Katoličkoj crkvi uvijek bio u skladu s crkvenim učenjem. Kako su u stranku sve više ulazile osobe s liberalističkim i prokomunističkim shvaćanjima i u njoj zauzimale sve istaknutije položaje, putem kojih su širile svoj utjecaj, sukobi su se pojačavali. Ti sukobi su uspostavom Banovine Hrvatske dobili posve novu kvalitetu.

USTAŠKI POKRET I STEPINČEV ODNOS PREMA NJEMU

Ustaški pokret prema fašizmu i nacionalsocijalizmu

Fašistički i nacionalsocijalistički pokret od svoga početka pa do svršetka, izuzevši jedno kratko razdoblje za nacionalsocijalizam, djelovali su legalno, dakle slobodno i javno, u vlastitim nacionalnim državama u okviru demokratskih institucija tih država. Njihovi politički svjetonazori plod su njihovih razmišljanja i pogleda o životnim problemima talijanskoga odnosno njemačkoga naroda, što su ih razvijali, širili i primjenjivali u punoj slobodi. Ova tvrdnja vrijedi i za razdoblje Drugoga svjetskog rata, u koji su svjesno ušli i u kojemu nitko nije dovodio u pitanje opstanak njihovih država niti je iznutra oružanom silom ugrožavao njihovu vlast. Nasuprot tomu, Ustaški je pokret od svoga nastanka pa do 10. travnja 1941. morao djelovati ilegalno, dakle tajno, jer mu je bio onemogućen svaki oblik legalnoga djelovanja. Kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, protiv nje je stalno sve do njezina sloma vođen totalan rat za njezino rušenje. Taj totalni rat vođen je iznutra i izvana upotrebom svih mogućih ratnih sredstava od strane brojnih protivnika hrvatske državne nezavisnosti. Stoga je Ustaški pokret svoje djelovanje morao prilagođavati borbi za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske u prvome razdoblju, a u drugome borbi za njezinu obranu od posvemašnjega uništenja. Dakle, mnogi njegovi politički postupci, politička stajališta, pa i sama organizacija državne vlasti posljedica su potrebe za preživljavanjem, a ne plod neke smišljene političke ideologije, koju je on tobože zastupao. Fašizam i nacionalsocijalizam su dva srodna, ali u nekim stvarima i različita pokreta. Oba su nastala neposredno nakon Prvoga svjetskog rata i na vlast su došla legalnim putem. Prije fašističkoga preuzimanja vlasti, Italija je bila potresana štrajkovima, kaosom i anarhijom. Nacionalsocijalizam je nastao, razvijao se i preuzeo vlast u uvjetima podpune depresije i poniženja njemačkoga naroda, izazvanih gubitkom rata i posljedicama, što ih je taj gubitak donio. U obje države prijetila je pogibelj, da vlast padne u ruke komunista. Ni u Italiji ni u Njemačkoj nastalu državnu i društvenu krizu nije mogla riješiti tadašnja liberalno-demokratska vlast, pa su u pomoć pozvani fašisti, odnosno nacionalsocijalisti. Glavni cilj tih pokreta bio je "jačanje jedinstva i snage vlastitoga naroda" i vlastite države. To su u "prvom redu politički pokreti, koji rade svojim naročitim metodama na političkom preuređenju države prema svojim posebnim koncepcijama". No, oni "nužno moraju da se bave i pitanjem uređenja društvenih i gospodarskih odnosa, jer je upravo nezadovoljstvo s postojećim socijalnim i gospodarskim sistemom i dovelo do socijalističko-komunističkih pokreta". Stoga su fašizam i nacionalsocijalizam i socijalni pokreti (166). Kako idu za reformom političkoga i socijalnoga života u već postojećim državama, oni su i reformatorski pokreti.

Ustaštvo je obrambeni, a ne imperijalistički pokret

Sila, kojom se služe i koju zagovaraju fašizam i nacionalsocijalizam, nije samo u službi osvajanja vlasti u vlastitim državama. Ona je sredstvo za ostvarenje njihove imperijalističke politike. Fašizam propovijeda "mit o starome Rimu, a svojim povijesnim zadatkom smatra, da učini Italiju nasljednicom staroga Rima na Sredozemlju". To u stvari znači širenje na račun drugih naroda, koji po njegovu shvaćanju nisu sposobni "za viši civilizirani život ( kolonije ), zatim na račun naroda, kojima je presahnula životna snaga, te ne mogu biološki ispuniti prostor, što ga pravno posjeduju, i konačno na račun različnih manjih narodnosnih skupina, koje ili nemaju nikakva osobitoga povijesnog poziva ili su se pokazale nesposobnima da ga izvrše ..."(169). Jednako tako i nacionalsocijalizam otvoreno zagovara imperijalizam. On je protivnik ograničavanja rađanja, ali i osiguranja prehrane njemačkom narodu osvajanjem kolonija u Aziji i Africi. Onaj, naime, tko "njemačkom narodu hoće osigurati opstanak, putem vlastitog ograničavanja njegovog razmnožavanja, time mu otima budućnost". Ali za tako povećano njemačko stanovništvo treba osigurati dovoljne količine kvalitetne hrane. To se može postići samo osvajanjem novih područja u Europi, gdje "još ima ogromnih površina neiskorištenoga tla koje željno očekuje obrađivače". To "tlo nije od prirode, ili po sebi, sačuvano nekoj od ređenoj naciji ili rasi kao rezervirana površina za budućnost, nego je to zemlja i tlo za onaj narod koji raspolaže snagom uzeti ga i marljivo obrađivati". Kako "priroda ne zna ni za kakve političke granice", to narod, koji je "najjači u hrabrosti i marljivosti stiče tada", kao najmilije dijete prirode, "obećano pravo gospodarenja" tim zemljištem. Takva politika po nacionalsocijalizmu, može se voditi samo na račun Rusije, gdje još ima golemih površina neobrađenoga zemljišta(l70).

U listopadu 1932. pisao je, da se hrvatska ustaška vojska ne bori za osvajanje tuđega teritorija, nego za to "da sa svoje rođene grude istjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj hara i tamani". Ona se, dakle, bori, da "sve hrvatske zemlje oslobodi ispod tuđinskoga gospodstva, i da uspostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu"(l7l). U govoru, što ga je održao u Zagrebu 7. siječnja 1944. povodom 15. obljetnice osnutka Ustaškoga pokreta, izjavio je, da hrvatski narod ne traži niti će ikada tražiti "ni pedalj tuđe zemlje"(l72). Mnoštvo takvih primjera moglo bi se još navesti.

U organizacijskom smislu fašizam i nacionalsocijalizam su se dosta udaljili jedan od drugoga. Fašizam je uveo i dobrim dijelom izgradio korporativni sustav, ali je korporacije pretvorio u tijela državne vlasti i time im oduzeo samoupravni i demokratski značaj, na čemu su počivali izvorni korporativizam i papinske enciklike. Nacionalsocijalizam se je izjasnio za staleško uređenje države, uklopivši pojedine staleške organizacije podpuno u sustav državne uprave i tako im je oduzeo posve korporativni značaj(l74).

Ideologija Ustaškog pokreta sadržana je u Načelima

Podrijetlo Ustaškoga pokreta bitno je različito od fašističkoga i nacionalsocijalističkoga. Jednako mu je tako različita društvena sredina u kojoj je djelovao, ali i izvori za oblikovanje stajališta o društvenim i gospodarskim odnosima. Njegovu jezgru činilo je pravaštvo, koje je oduvijek imalo negativan odnos prema socijalizmu i komunizmu i nikad se nije služilo tim imenima. U hrvatskim zemljama u to vrijeme osamdeset posto pučanstva sastojalo se je od seljaštva. Svi ciljevi Ustaškoga pokreta, pa i pogledi na društvovne i gospodarske odnose, sadržani su u Ustaškim načelima.

Prema tim Načelima, "seljaštvo je temelj i izvor svakoga života, pa je kao takvo prvi nosilac svake državne vlasti u hrvatskoj državi". Osim toga, svi "stališi hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu"(točka 12.). "Sva tvarna (materijalna) i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlasništvo su naroda", koji je "jedini vlastan njima raspolagati i njima se koristiti". Posebno je naglašeno, da "prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njezine šume i rude ne mogu biti predmetom posebničke (privatne) trgovine" i da "zemlja može biti vlasništvo samo onoga, koji je obrađuje sam sa svojom obitelji, to jest seljaka"(točka 13.). Naročito je značajna 14. točka Načela, prema kojoj "temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost" i da "u hrvatskoj državi rad označuje stupanj vrijednosti svakog pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja". U skladu s ovim točkama sadržano je u 16. točki Ustaških načela, da gospodarska snaga hrvatskoga naroda leži "u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje", a "veleobrt, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica sveukupnom seljačkom i općem narodnom gospodarstvu" i trebaju poslužiti kao "polje časnoga rada i vrelo dostojnoga života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama glavničara ( kapitalista )"(175).

Ta Načela odgovaraju potrebama jedne izrazito poljoprivredne, seljačke sredine, za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, koji su odraz potreba industrijski razvijenih država. U Ustaškim načelima, pa ni u njihovu društvovnome i gospodarskom dijelu, nema ni jedne jedine misli, koja ne bi bila sadržana u Starčevićevu nauku i, naravno, prilagođena prilikama političkoga trenutka, u komu su nastala. Taj nauk se protivi neobuzdanoj tržišnoj utakmici i razrednoj (klasnoj) borbi, rad mu je etička vrijednost i temelj blagostanja, a seljaštvo najplemenitiji dio naroda, posebničko (privatno) vlasništvo je osnovica gospodarstva, ali pri njegovoj upotrebi mora se voditi računa o općim probitcima(l76). Nastao je prije papinskih enciklika, a pogotovo daleko prije fašizma i nacionalsocijalizma. Ustaška načela su samo sažetak Starčevićeva nauka, kojega su kasnije pravaški političari (Frank, Prebeg, Pavelić) i književnici (Kranjčević, Budak) svojim radom i književnim djelima dalje razrađivali i promicali. Tako se u programu Hrvatske stranke prava od 1. ožujka 1919. što su ga izradili dr. Vladimir Prebeg i dr. Ante Pavelić, zahtijeva sudjelovanje radnika u diobi dobiti poduzeća i osnivanje radničkih odbora, koji će zajedno s poslodavcima upravljati poduzećima. To je logična posljedica načela, što su ga zastupali, da su rad i kapital ravnopravni u sticanju dohodka poduzeća. A godine 1920. Pavelić je, zajedno s još deset radnika, osnovao Hrvatski radnički savez(l77). Na Starčevićevu nauku, pravaškim političkim stajalištima nastalim na tomu nauku i Ustaškim načelima temeljio se je društvovni i gospodarski sustav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji je sadržajno bio podudaran s iznesenim korporativističkim učenjem i papinskim enciklikama, ali po postanku ipak izvorno hrvatski.

No, u organizacijskom smislu bio je nedovršen. Stalo se je na početku njegove izgradnje. Izgleda, da su među najvišim hrvatskim državnim dužnosnicima o tome postojala različita, suprotstavljena mišljenja. Dana 25. studenoga 1941. donesena je Odredba o osnutku staliških i drugih postrojbi u okviru Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, a zatim još nekoliko propisnika o osnutku nekih staliških saveza. Kako su tada tvrdili najmjerodavniji ljudi na tomu području, prof. Aleksandar Seitz, koji je bio na čelu Glavnoga saveza staliških postrojbi, i dr.Vilko Rieger, ekonomist i stručnjak za ovu problematiku, hrvatsko "društvovno zakonodavstvo i društvovne postrojbe još su u svojim početcima", odnosno usprkos svih poduzetih mjera" ne može se reći da bi novi društvovni poredak bio kod nas već ostvaren. Naprotiv, on se nalazi istom u povojima i treba još mnogo toga učiniti, da bismo se njemu približili. To je, međutim, "ovaj čas utoliko teško, jer se nalazimo u ratnim prilikama, kada je obično vrlo nezgodno doba za provođenje velikih društvovnih reformi(l78).

Rješavanje ideoloških pitanja nije zadaća Ustaškog pokreta

Za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, Ustaški se pokret prije 10. travnja 1941. nikada nije deklarirao ni kao autoritaran ni kao totalitaran. U Ustaškim načelima, tomu temeljnom ustaškom programatskom dokumentu, nema ni traga ni autoritarizmu ni totalitarizmu a niti bilo kakvoj ideologiji. Nema ga ni u Ustavu "Ustaše - hrvatskog oslobodilačkog pokreta" ni u ustaškim promidžbenim člancima ili spisima. Štoviše, iznoseći samo jedan jedini politički cilj i usredotočujući se isključivo na nj, a to je uspostava hrvatske državne nezavisnosti i njezina obrana, kada bude uspostavljena, svi ti dokumenti su već samim time po svom sadržaju negacija totalitarizma. U tom smislu se je izričito očitovao i sam vođa Ustaškoga pokreta.

U jednomu letku izdanom godine 1937. dr. Ante Pavelić je izjavio: "Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske. Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda"(181). Istina je, doduše, da je Ustaški pokret od svoga početka bio organiziran izrazito na načelu hijerarhičnosti.

No, to nije bila posljedica prihvaćanja bilo kakve političke doktrine nego nužna pretpostavka njegova opstanka. Djelujući strogo konspirativno, ilegalno, a služeći se uz to i oružanom silom za postignuće svoga cilja, on je morao biti na takav način organiziran, kako ne bi bio odkriven i onemogućen u radu. Stoga je u njegovim redovima zavedena vojnička stega i obveza bezuvjetne poslušnosti poglavniku, odnosno podređenih članova nadređenim dužnosnicima. To je pravilo u radu svih takvih i sličnih pokreta u svijetu, a ne dokaz pripadnosti bilo kojoj ideologiji, pa ni fašizmu ili nacionalsocijalizmu.

To izričito potvrđuje Pavelićeva poruka upućena u Hrvatsku 15. studenoga 1940., u kojoj se kaže: "Što se tiče samoga uređenja države i uprave, sva se ta pitanja proučavaju i vrše se pripreme na svim područjima, tako da će se već u prvi čas prema mogućnostima moći provesti sve što je najažurnije"(182). Tomu ne proturječi Budakov članak "Nekoliko misli o uređenju slobodne i nezavisne hrvatske države", što je objavljen, sigurno s Pavelićevim znanjem i odobrenjem, godine 1934. u kojemu se na romantičan način zagovara seljačka država na zadružnim, dakle i demokratskim, načelima. Taj članak, koji i ne sadrži cjelovitu koncepciju vlasti, mogao je poslužiti samo za raspravu o toj problematici(183). Tek uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Pavelić je u više navrata isticao, da se hrvatska država izgrađuje na modernim načelima autoritarizma. Ali, on je istodobno izjavljivao, da se ona izgrađuje i na nauku dr. Ante Starčevića i Stjepana Radića. No, najviše su se spominjala Ustaška načela kao temelj hrvatskoga državnog i društvovnog poredka. U govoru, što ga je održao l0. kolovoza 1941., prigodom pristupanja narodnih zastupnika Hrvatske seljačke stranke Ustaškomu pokretu, izjavio je,da su "načela danas temelj hrvatske narodne i državne politike", na koja je on "kao poglavar Nezavisne Države Hrvatske i prisegu položio"(l84), što je zaista odgovaralo istini. A u tim Načelima nema nikakve natruhe ni fašizma ni nacionalsocijalizma, dakle ni autoritarizma. Autoritarno načelo suprotno je i nauku dr. Ante Starčevića i Stjepana Radića.

Prema tomu, na samim ovim proturječnim izjavama nije moguće utvrditi pravnu narav državne vlasti u hrvatskoj državi. Potrebno je provesti raščlambu te vlasti, ali utvrditi i niz drugih činjenica, da bi se moglo zaključiti, je li ona zaista bila autoritarna i ako jest, zbog čega. Nedvojbeno je, da je u Pavelićevim rukama bila usredotočena najviša izvršna i zakonodavna vlast. Već je rečeno, da je za cijelo vrijeme trajanja Nezavisne Države Hrvatske na cijelomu njezinu području vođen totalan rat za njezino uništenje. Vođen je svim mogućim sredstvima iznutra i izvana. Vodili su ga njezini otvoreni neprijatelji, ali i formalni saveznici.

Postoje pak dokazi, da je Pavelić svoju zakonodavnu djelatnost držao privremenim rješenjem.Na to upućuje ne samo sazivanje Hrvatskoga državnog sabora za dan 23. veljače 1942. nego i njegov odgovor dr. Savi Besaroviću, koji mu je u ime Sabora 8. siječnja 1944. došao čestitati Novu godinu. Naglasivši, da su do tada stvoreni najpotrebniji uvjeti "za život Nezavisne Države Hrvatske i njezinu organizaciju u borbi za opstanak", Pavelić je izjavio, da preostali dio zadatka leži na "Državnomu vijeću i Hrvatskom državnom saboru, jer oni, kao zakonodavna tijela, imaju narodu i državi donijeti zakone, po kojima će moći živjeti na način, kako to dolikuje kulturnom narodu i kulturnoj zemlji", nadajući se, da će u idućoj godini Hrvatski državni sabor "u suradnji s Državnim vijećem donijeti temeljni državni zakon - Ustav Nezavisne Države Hrvatske - po kojemu će biti osigurana pravna opstojnost i pravni život svih pripadnika Nezavisne Države Hrvatske bez razlike na vjeru i društvovne odnose"(l86). Te riječi su, očito, dane u očekivanju, da će rat završiti povoljno za Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja će u miru na drugim temeljima izgrađivati svoj pravni poredak. Ostvarenje toga cilja značilo je smanjenje njegovih ovlasti i slabljenje izvršne vlasti općenito, što je tendencija suprotna autoritarnomu načelu.

Državna nezavisnost kao jedini cilj

Pogrješno bi bilo i pomisliti, da su Pavelić i ustaše prihvaćali ova politička stajališta silom prilika, kako bi se održali na vlasti. Uostalom, ta su stajališta posve podudarna s pravaškim programom od 1. ožujka 1919., pa se opravdano može vjerovati, da su to bila njihova istinska politička uvjerenja. No, za njih je ipak jedino bila bitna hrvatska državna nezavisnost, toga se cilja nikada nisu odricali i u tomu nije moglo biti nikakva kompromisa, a kojekakove koncepcije o državnoj vlasti bile su im nebitne, što je Pavelić još 1937. u već spomenutomu letku izričito izjavio, pa su u tom pogledu bili spremni i taktizirati, pa i praviti kompromise.

Da je to tako, potvrđuju i izjave još nekih visokih ustaških dužnosnika. Polazeći od tvrdnje, da je svaki čovjek "netolerantan u onome, što mu je sveto", dr. Julije Makanec, kasnije ministar narodne prosvjete u hrvatskoj državnoj vladi, u listopadu 1942. se je zapitao, "u čemu je ustaški pokret netolerantan", pa je odgovorio: "Evo njegovih apsolutnosti: hrvatski narod je samosvojna jedinica, on zaslužuje nacionalnu slobodu, on mora imati svoju narodnu državu, u njoj nesmetano razvijati svoju osobnost i svoje stvaralačke snage te tako naći svoju sreću"(l88). Danijel Crljen, pročelnik za promidžbu, bio je u ožujku 1943. još izričitiji: "Doklegod bude u Engleskoj vladalo mišljenje, da treba obnoviti Jugoslaviju i pogaziti sve hrvatske težnje i zahtjeve, dotle će Hrvatska biti zakleti nepomirljivi neprijatelj Engleske bez obzira, da li po njoj harače plutokrate, bjesne boljševici ili se bacila u naručaj autoritativnog režima"(l89). Na suđenju u Zagrebu pred jugoslavenskim komunističkim sudom u jesen 1946. Erih Lisak, glavni ravnatelj Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost, izjavio je, da je Pavelić uvijek "bio dosljedan u najvažnijoj točki ustaških načela, koja kaže, da hrvatski narod ima apsolutno pravo na svoju samostalnu i nezavisnu državu, i od toga nije nikada odustao. Da li sa Njemačkom ili Engleskom, da li autoritativna ili demokratska, to je svejedno"(190).

vSi ovi primjeri nepobitno dokazuju, da Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska nisu prihvaćali autoritarno načelo kao svoj politički svjetonazor, a niti su se pri organizaciji državne vlasti ravnali tim načelom. Hrvatska državna vlast bila je organizirana u skladu s potrebama obrane mlade države, nastale revolucionarnim putem, protiv koje su mnogobrojni protivnici vodili totalni rat, želeći je uništiti. Povremeno Pavelićevo pozivanje na autoritarno načelo bio je samo pokušaj učvršćivanja novostvorene države kod sila Osovine, koje su joj sticajem povijesnih okolnosti postale saveznicama, ali su joj i same svojom politikom podkopavale temelje. No, iste ove navedene činjenice dokazuju, da Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska nisu bili ni totalitarni. Za tu tvrdnju postoje još i drugi dokazi. Značajka je totalitarizma, da vlast nastoji podpuno ovladati ljudskom ličnošću, pa čini različite pritiske, izravno ili neizravno, na ljude, da stupe u jedino dopuštenu političku stranku, kako bi ih lakše mogla nadzirati. Ustaški pokret nije tako postupao.

U svom govoru učiteljima, održanom u Zagrebu 10. svibnja 1943., Pavelić je izjavio, da nitko ne će od njih tražiti, da budu članovi Ustaškoga pokreta, nego samo pravi članovi hrvatskoga naroda, kojega predstavljaju u borbi za narodnu prosvjetu i izobrazbu, da savjesno vrše svoju učiteljsku i hrvatsku dužnost i da im "uvijek bude pred očima sigurnost i opstojnost Nezavisne Države Hrvatske" (191). A na sjednici Doglavničkoga vijeća 4. veljače 1944. Pavelić je rekao: "Ustaša je svaki onaj tko hoće ovu državu i tko se ne bori protiv nje"(192), dakle nije bitno pripada li formalno Ustaškomu pokretu ili ne pripada. Ništa se drugo od nikoga nije tražilo, nego samo da bude lojalan hrvatskoj državi, a to je zaista najmanji politički zahtjev, koji se mogao postaviti.Analiza društvenih zbivanja na umjetničkome, znanstvenom, kulturnom, vjerskom i gospodarskom području pokazuje postojanje visokoga stupnja slobode i odsutnost represivnosti. Obraćajući se govorom umjetnicima 26. studenoga 1941. Pavelić im je izrazio želju, da u svojemu radu imaju "ne samo podpunu slobodu, nego i najveću podporu hrvatske države i hrvatske državne vlade"(l93).

Pozitivan odnos prema vjeri

Iako je izgledalo, da su Italija Lateranskim ugovorom 1929. a Njemačka konkordatom zaključenim 20. srpnja 1933. uredile svoje odnose sa Sv. Stolicom i osigurale slobodu vjere katolicima, ubrzo je među njima došlo do sukoba. Autoritarni i totalitarni režimi u tim državama, u skladu sa svojom naravi, nisu mogli dopustiti djelovanje katoličkih društava, koja ne bi bila podvrgnuta njihovoj vlasti. U Italiji su nastali progoni članova Katoličke akcije, kojoj je bila svrha "obnova kat. života pojedinaca i društva, osiguranje prava Crkve i provođenje vjersko-moralnih načela i vrijednosti u društvenom, kulturnom i civilnom životu"(196).

U Njemačkoj je stanje bilo još i gore. Nacionalsocijalistički rasizam nije se mogao miriti s naukom Katoličke crkve, ni s kršćanstvom općenito, držeći ga tvorevinom židovstva, pa je udarao na same njezine temelje. Vrijeđalo se je Isusa Krista, zagovaralo osnivanje "Njemačke crkve", vraćanje na starogermansku religiju i panteizam, ugrožavala se je sloboda vjere, a umjesto toga se je snagom državne vlasti širio nacionalsocijalizam u školama. Crkva se je tomu suprotstavljala, pa su mnogi svećenici bili zatvarani, protjerivani sa svojih župa, a neki su završili i u sabirnim logorima.

Nasuprot svemu tomu, Ustaški pokret je imao vrlo pozitivan odnos prema vjeri u Boga. Za nj je vjera temelj ćudorednoga života, bez čega nema napredka ni narodima ni državama. U 16. točki Ustaških načela izričito je propisano, da "težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskog naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu"(197). Prema Propisniku o zadaći, ustrojstvu, radu i smjernicama "Ustaše" - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta od 11. kolovoza 1942., taj pokret "hoće i nastoji, da svaki njegov član, svaki pristaša i svaki pripadnik hrvatske narodne zajednice bude svjestan, da su temelj urednog, zdravog, zadovoljnog i sretnog života - vjera i obitelj", pa zato "suzbija u narodu bezboštvo, psovku, kletvu, pijanstvo, nećudoređe, neslogu, laž i klevetu"(l98). I u Službovniku ustaške vojske, donesenom još prvih godina postojanja ustaške emigracije, iskazuje se posebno poštovanje prema vjeri u Boga. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nisu snagom državne vlasti širena učenja, kojima bi se vrijeđao nauk bilo koje vjerske zajednice ili vjerski osjećaji građana. Vjeri je dano dostojanstveno mjesto u državnome i javnom životu. Vjerske organizacije su mogle slobodno djelovati, a državna vlast je to djelovanje podupirala. Nitko, pa ni jedan svećenik, nije bio proganjan zbog svoga vjerskog djelovanja, shvaćenog u najširem smislu riječi. Iznimka su u početku bili samo odnosi s pravoslavljem i to zbog političkih razloga, ali su kasnije ti odnosi bili međusobno uređeni osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve.

Otklon od rasizma i fetišizacije države

U shvaćanju pojma narod i država i njihova međusobnoga odnosa fašizam i nacionalsocijalizam su se bitno razlikovali, što je izazivalo posljedice i u njihovoj praktičnoj politici. Kad je riječ o narodu, prema Mussolinijevoj definiciji, "ne radi se ni o rasi, ni o određenom geografskom području (sc. kao bitnom elementu naroda) nego o skupini, koja se historijski perpetuira (neprekidno održava - op. I. G.), o mnoštvu udruženom idejom, koja predstavlja volju za opstankom i moći: to je svijest o sebi, osobnost. Ta viša osobnost je narod, ukoliko je država". Drugi put je opet rekao, da "ne stvara narod države, kako je to uzimalo staro naturalističko shvaćanje, koje je služilo za osnovku piscima nacionalnih država XIX. vijeka, nasuprot država stvara narod, dajući puku, svjesnom svojega moralnog jedinstva, volju i efektivnu egzistenciju"(200). Takvo stajalište, vidimo, podpuno je subjektivističko, jer isključuje objektivne elemente, koji stvaraju narod. Za fašizam je država apsolutna vrijednost. Njezinoj snazi sve je podređeno. To je izraženo i u jednoj Mussolinijevoj krilatici, izrečenoj u njegovu govoru u milanskoj Scali godine 1925.:"Sve u državi, ništa protiv države, ništa izvan države"(20l). To je temelj fašističkoga imperijalizma, ali i autoritarizma i totalitarizma. U fašizmu država ima primat nad narodom. Ona je pravna osoba naroda, a narod je konkretno biće, koje daje sadržaj i život državi.

PROOSOVINSKA ORIJENTACIJA NAMETNUTA JE ANGLOFRANCUSKOM POTPOROM JUGOSLAVIJI

Ta država, kako se je u više navrata izrazio Pavelić, a za njim i mnogi drugi visoki ustaški dužnosnici, "nije sama sebi svrhom, nego je ona sredstvo za narodne svrhe", odnosno "bit će i ostat će samo sredstvo, koje služi hrvatskom seljačkom i radnom narodu" i slično(204). Prema tome, narod ima primat pred državom, koja je, u stvari, samo sinonim za slobodu i nezavisnost hrvatskoga naroda, što se kao zlatna nit provlači kroz sve ustaške tiskovine. Ustaše su se fanatično borile za hrvatsku državnu nezavisnost, to im je bio jedini politički cilj za koji su hrabro išli u smrt, ali nisu fetišizirali ni narod ni državu. Ali ako Ustaški pokret nije izgradio svoju doktrinu o narodu, tim problemom se je bavila hrvatska znanost, u čemu su sudjelovale i osobe, koje su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zauzimale istaknuto mjesto bilo u kulturnom (prof. Filip Lukas, dr. Kruno Krstić) bilo u državnom (prof. Stjepan Ratković, dr. Julije Makanec) životu.

Odbačena rasistička doktrina

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je izričito odbacivan rasizam. Odbacila ga je i "Hrvatska enciklopedija" kao, nedvojbeno, najmjerodavniji glas hrvatske znanosti. U njoj je godine 1942. vrlo jasno i određeno izneseno stajalište, da su rasne teorije protivne znanosti(206). Ali, na temelju 11. točke Ustaških načela, prema kojoj "u hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda", svim tim tvrdnjama prigovaraju pojedini kritičari Ustaškoga pokreta, karakterizirajući ga rasističkim, dakle da je imao i izgrađenu doktrinu o pojmu narod. No, takvi su prigovori podpuno neosnovani. Ti kritičari, namjerno ili nenamjerno, polaze od neispravnoga pojma rasizam. "Bit je rasizma uvjerenje, da je neka rasa najbolja i najsposobnija, da po duševnim sposobnostima nadkriljuje ostale rase", pa je stoga pozvana, "da upravlja svijetom i sudbinom ostalih rasa"(207). Ni najekstenzivnijim tumačenjem takav zaključak ne može se izvesti ni iz 11. ni iz bilo koje druge točke Ustaških načela ili nekoga drugog ustaškog programatskog akta. A iz samo jedne rečenice besmisleno je donositi sudove o postojanju izgrađene doktrine o nekom pojmu.

Tu misao, da nitko ne će biti diskriminiran zbog svoje vjere ili podrijetla, naravno pod predpostavkom da ne radi protiv hrvatskim nacionalnim i državnim probitcima, on je ponavljao i u mnogim drugim prilikama. U govoru Ukrajincima, održanom 14. kolovoza 1941., rekao je, da ih smatra "jednakom braćom, tako da u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imaju jednaka prava" kao i "hrvatski narod, napose hrvatsko seljaštvo"(2l2). Ističući ulogu Hrvatskoga državnog sabora u životu hrvatskoga naroda, u poslanici upućenoj tom Saboru 23. veljače 1942. zaželio je, da Hrvatska bude dom, "u kome nalazi mogućnost uljuđenoga života svaki gost, u kome nalazi utočišta svatko, koga bilo kakova nepogoda ili nesreća nuka, da ostavlja svoje ognjište i da traži krova, rada i kruha, za se i za svoje potomke" (213).

No, Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska nisu se zaustavljali na ovim miroljubivim i humanim izjavama, nego su u skladu s njima poduzimali i određene konkretne političke korake. Tako je, na primjer, odredbom Ministarstva unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske od 14. svibnja 1941., br. 266l, određeno, da se Crnogorci "imadu smatrati pripadnicima jednog prijateljskog naroda" pa se prema tomu "mogu slobodno kretati i obavljati svoje poslove, te dobivati namještenje, iako su pravoslavni"(2l6). Jednako je takav prijateljski odnos bio prema Macedoncima i Bugarima. Pa u samomu vrhu hrvatske državne i vojničke vlasti, ili društvenoga života uopće, bio je znatan broj Srba, Židova i pripadnika drugih stranih naroda, od kojih se neki čak nisu ni rodili ni odrasli u Hrvatskoj, kao što su Narcis pl. Jeszensky, ustaški pukovnik, i Jimmy Lyggett, izbornik hrvatske boksačke reprezentacije, inače američki Crnac. Svi ovi konkretni slučajevi i izjave čine jednu cjelinu s 11. točkom Ustaških načela, a oni nedvojbeno potvrđuju, da Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska nisu bili ni nacionalno isključivi ni ksenofobični a ni rasistički usmjereni.

Hrvatski, a ne antijudaistički pokret

Ovim se ne želi poricati, da su se na hrvatskome državnom području događale ratne strahote, koje su pogađale sve njegovo pučanstvo, bez obzira na njihovu vjersku i narodnosnu pripadnost i političko uvjerenje. Utvrđivanje uzroka i opsega tih strahota prelazi okvire ove rasprave, pa se zato ovdje o njima ne će raspravljati. No, već sada se može izreći tvrdnja, bez bojazni da će je objektivna povijesna znanost demantirati, da je težište hrvatske državne represije bilo usmjereno prema rušiteljima hrvatske države.

Ali, pozivajući se ne samo na 11. točku Ustaških načela, nego i na memorandum "Hrvatsko pitanje" i na neke letke, u kojima je, uz ostalo, sadržana i poneka protužidovska nota, jugoslavenski orijentirana hrvatska historiografija tvrdi, da je Ustaški pokret i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske i prije njezine uspostave zastupao rasističko stajalište. Pisanje toga memoranduma Pavelić je završio 28. listopada 1936., a zatim ga je uputio Trećemu Reichu. U njemu se, između ostaloga, tvrdi, da se "u Hrvatskoj nalazi skoro sveukupno novčarstvo i gotovo sva trgovina", te sveukupno novinstvo u židovskim rukama, a židovstvo se kao element potpuno odan jugoslavenstvu i jugoslavenskom državnom jedinstvu označava kao jedan od četiri neprijatelja Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta, a time i hrvatske državne nezavisnosti.

Kako je u središtu kritike upravo taj memorandum(2l7), potrebno se je ukratko osvrnuti na nj i na odnos Židova prema borbi hrvatskoga naroda za slobodu. Već na početku valja naglasiti, da svaki antisemitizam ili antijudaizam nije nužno i rasizam. U monarhističkoj Jugoslaviji je hrvatski narod bio politički, kulturno, gospodarski, vjerski i na svaki drugi način obespravljen, pa čak nije bilo priznato da postoji kao narod. U gomilama je bio zatvaran, batinan, a pogotovo za vrijeme šestosiječanjske diktature, i ubijan, pa nije smio ni spominjati vlastito nacionalno ime ili upotrebljavati svoju zastavu. Zbog toga se je on kroz cijelo vrijeme postojanja te države borio protiv nje, ne priznajući ni Vidovdanski ustav ni stanje stvoreno šestosiječanjskom diktaturom. Elementarna je bila dužnost Židova solidarizirati se s patnjama i opravdanim težnjama hrvatskoga naroda, među kojim su živjeli i svoj kruh zarađivali. U to vrijeme tek oko petnaestak posto Židova bili su tzv. asimilanti, deklarirajući se Hrvatima ili Jugoslavenima, a ostali, njih oko osamdeset i pet posto, bili su pristaše cionizma, dakle židovskoga nacionalizma. To proizlazi iz rezultata za Gradsko zastupstvo grada Zagreba. Ti rezultati su reprezentativni, jer je u Zagrebu tada živjela gotovo jedna petina svih Židova na području današnje Republike Hrvatske, a na tim izborima su nastupali sa svojom posebnom listom. Godine 1920. cionistička lista dobila je oko 60 posto židovskih glasova, godine 1921. oko 72 posto glasova, godine 1925. oko 88 posto glasova, a godine 1927. oko 82 posto glasova Židova (218). Cionisti su od 1917. pa do podkraj ožujka 1941. izdavali u Zagrebu novine "Židov", koje su bile njihovo glavno glasilo na području cijele Jugoslavije. Stoga su politička stajališta iznesena u "Židovu" u stvari stajališta apsolutne većine Židova u hrvatskim zemljama. U tim novinama za gotovo dvadeset i pet godina izlaženja nema ni jednoga članka o gospodarskoj pljački hrvatskih zemalja, što bi u normalnim prilikama moralo i Židove pogađati, a kamoli o progonu Hrvata. Od svoga prvog broja "Židov" prihvaća jugoslavensko političko stajalište.

U mjesecu rujnu 1917., kad se još nije ni znalo da će Jugoslavija biti stvorena, u njemu piše, da taj "list hoće da bude tribina židovskog naroda Jugoslavije", jer "židovski narod Jugoslavije treba" takovu tribinu. U njemu se u tim godinama nalazi posebna rubrika pod nazivom "Vijesti iz jugoslavenskih zemalja"(2l9). Židovski su predstavnici s oduševljenjem prihvatili rad na stvaranju Jugoslavije i pozvali svoje sunarodnjake, da "svaki, prema svojim silama, što više doprinese za Narodno vijeće SHS", a kada je ona stvorena, poslali su oduševljene brzojavne pozdrave regentu Aleksandru i jugoslavenskoj vladi(220). Prihvaćajući državni i nacionalni unitarizam, u "Židovu" je pozdravljeno donošenje Vidovdanskoga ustava, iako suprotno volji hrvatskoga naroda, koji je bio sveden na razinu plemena. Naime, prema članku "Ustav je izglasan", "država treba da zna samo za građane, a ne smije da zna za plemenske, rasne, vjerske diobe i takmičenja"(221). Za dr. Aleksandra Lichta, istaknutoga židovskog prvaka iz Zagreba, Srbija je, kako on, u svojoj opčinjenosti njome, 1923. piše u članku "Političko opredjeljivanje", Pijemont Jugoslavije, ona je "bila istinski demokratska i istinski širokogrudno - snošljiva". U srpskomu vojniku je vidio "pobjednika iza herojskoga stradanja, gdje ulazi u širu otadžbinu kao zaštitnik reda, bdijući da mu anarhija ne razori djelo pobjede". Ali, prema Lichtu, tom vojniku, koji je "ujedinio troimeni narod, nijesu političari i državnici dali", da "rasije cijelom državom sjeme, niklo na tlu seljačke Srbije: sjeme široke seljačke snošljivosti". Zato je "zmajsko sjeme plemenskih, nacijskih, vjerskih i klasnih razdora, niklo u rasadištima jedne oborene države", dakle Austro-Ugarske, "rasijalo se i širilo korov na sve strane"(222). Aluzija je vrlo jasna: ovaj hvalospjev Srbiji istodobno je optužba Hrvata, što se bore - za svoju slobodu. Inače, "Židov" je koristio svaku priliku, da piše hvalospjeve kralju Petru I. i kralju Aleksandru i ostalim članovima dinastije Karađorđevića, istodobno odobravajući njihovu politiku. Tako, na pr., kralja Petra I. je nazivao Velikim, Herojem, Oslobodiocem i sl. Kralja pak Aleksandra je proglasio "zaštitnikom malih i slabih", što mu je tobože pribavilo "ljubav i odanost sviju podanika". U tome "Kralju, koji se sav predao službi naroda", kako je povodom kraljeva rođendana u prosincu 1933. pisao "Židov", "Jugosloveni nalaze i svoga vođu koji će brod", misli na Jugoslaviju, "provesti kroz sve bure i kroz sve klisure". U tim hvalospjevima se je ponekada znalo izgubiti svaki osjećaj za mjeru, pa se je otvoreno, javno i sa zanosom veličalo njegovo velikosrpstvo, kao što je to bilo neposredno nakon marsejskoga atentata, kada se je pisalo, da su "u njemu oličene sve naslijeđene odlike po kojima je i On, poput njegovih pređa, bio istinski Vođ naroda, koji će mu obnoviti Dušanovo carstvo i, više od toga, izvesti ga iz teritorijalne i duhovne rasparčanosti u htijenje i ostvarenje Njegova jedinstva"(223). I tako dalje u nedogled.

Kao što je "Židov" odobravao i sve ostale Aleksandrove političke postupke, tako je bilo i sa šestosiječanjskom diktaturom, bez obzira na hrvatske živote, koji su pali kao žrtva te diktature. U članku "Dani slavlja", objavljenom krajem lipnja 1934. povodom 20. obljetnice prenošenja kraljevske vlasti na kralja Aleksandra, opravdavano je uvođenje diktature međusobnim stranačkim borbama, koje su "upropaštavale blagostanje i budućnost Kraljevine", pa je "odlučnim zahvatom Kralja Aleksandra bilo spašeno jedinstvo i opstanak Jugoslavije, sagrađene na stoljetnim nadama i mnogostrukim žrtvama nebrojenih generacija". Iako je svakomu odmah bilo jasno, da je cilj te diktature skršiti odpor hrvatskoga naroda protiv tuđinske vlasti, što su svakodnevni događaji potvrđivali, prema tvrdnjama iznesenim u "Židovu" "zahvat Kralja Aleksandra 6. januara 1929. razlikuje se od mnogih drugih evropskih diktatura i vanparlamentarnih vladavina time što cilj toga zahvata nije bio u jednostranom socijalnom usmjerivanju državnog života, u ugušenju i tlačenju izvjesnih narodnih redova i staleža u korist samo nekih privrednih grupa, nego jedino u političkom razbistrenju državnih odnosa, zamućenih partijskim borbama, hranjenim preživjelim plemenskim sentimentima, poticanim često od neprijateljskih vlasti". Naravno, diktatorima su uvijek krivi drugi. Ali govoreći o "preživjelim plemenskim sentimentima", pisac je i nehotice priznao, da je cilj diktature uništiti postojeće narode u korist velikosrpstva. Krajnje je bio licemjeran, kada je pisao, da ta diktatura omogućuje u Jugoslaviji "slobodan društveni razvitak i socijalno takmičenje svih konstruktivnih snaga". Međutim, on je sigurno dobro poznavao stanje i raspoloženje u židovskim redovima, pa mu treba vjerovati, da u tomu tobože "tihom, ali plodnom radu svagdje učestvuju i jevrejski građani Kraljevine"(224).O uvođenju šestosiječanjske diktature slično se je pisalo u "Židovu" i nekoliko dana nakon marsejskog atentata u posebno tiskanomu kraljevu životopisu, u kojem se je opravdavao njegov nasilnički čin od 6. siječnja 1929.(225).

No, bitno je drugčiji bio njihov odnos prema onim Židovima, koji su radili i borili se u korist hrvatskoga naroda i zbog toga stradavali. Takvi su bili izopćenici među cionistima. Tu se naročito misli na poznate pravaške političke prvake dr. Josipa Franka, dr. Ivicu Franka i dr. Aleksandra Sachsa - Petrovića, koje u "Židovu" nazivaju izdajicama odnosno osobama poznatima po zlu(228).

NADBISKUP STEPINAC PREMA USTAŠKOM POKRETU

Odnos Ustaškoga pokreta prema Židovima nedvosmisleno je razjasnio Budak, kada je, izdajući tjednik "Hrvatski narod", u lipnju 1939. napisao: "Tjednik 'Hrvatski narod' nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju, pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim, da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova ..."(231). To liberalno stajalište, u komu nema ni trunka antisemitizma ili rasizma, bilo je, na žalost, izmijenjeno u praktičnoj politici za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. O tomu, dakle i o razlozima promjene te politike, govorit će se u idućem dijelu knjige. Da je do toga došlo pod inozemnim, sigurno njemačkim, pritiscima, za sada će se navesti samo svjedočanstvo bl. Alojzija Stepinca, kojemu je teško poricati istinoljubivost. Na ispitivanju pred OZN-om u Zagrebu 20. svibnja 1945. on je izjavio, da je prigovorio Paveliću zbog rasnih zakona, zahtijevajući od njega, da ukine "tu sramotu, koja sigurno nije nikla iz hrvatske duše", na što mu je Pavelić odgovorio: "Jasno je, konačno i moja supruga nije čiste arijske rase, pa prema tome nije taj zakon izašao po našoj namisli i volji"(232). Ovim je sve rečeno. Ali ni tada se političke mjere protiv Židova nisu opravdavale rasnim teorijama nego njihovim navodno nesocijalnim ponašanjem u društvu. Na tomu se je temeljila antisemitska promidžba.

Neuspjeh borbe demokratskim sredstvima

Nasuprot tomu, nacionalsocijalistička Njemačka je sustavno progonila ustašku emigraciju i onemogućavala joj rad. Dr. Branimir Jelić tvrdi, da ga je Gestapo pozivao i zatvarao "bar četrdeset do pedeset puta, a od toga u toku jedne godine" bio je dvadeset pet puta zatvoren i osam puta je stupio u štrajk glađu(234). O onemogućavanju ustaške djelatnosti govore i njemački diplomatski dokumenti. U pismu, što ga je njemački državni tajnik dr. Lammers poslao 30. studenoga 1933. Rosenbergu, poglavaru vanjskopolitičkoga ureda NSDAP-a, a u kojemu se traži, da dužnosnici NSDAP-a ne ometaju zabranu izlaženja ustaških novina, izričito stoji: "Reichskanzler je, kako znate, iz ideoloških razloga protiv bilo kakvih pomaganja i podupiranja emigranata". U okružnici njemačkoga ministarstva vanjskih poslova, poslanoj raznim njemačkim poslanstvima 27. i 29. listopada 1934. u svezi s marsejskim atentatom, također se izričito tvrdi: "Hrvati nisu nikada primili nikakve financijske pomoći od bilo kojeg njemačkog ureda. Naprotiv, njemačka i jugoslavenska vlada surađivale su uvijek protiv hrvatskih emigranata"(235). I sama Italija je prema njima dvolično postupala. Kad god je mislila, da se može sporazumjeti s Jugoslavijom, zabranjivala je rad Ustaškoga pokreta, a ustaše je, uključivši i samoga Pavelića, zatvarala, slala u zatočeništvo i raseljavala po Italiji, tako da ne mogu doći u svezu jedan s drugim. Prema tomu, niti su Pavelić i Ustaški pokret najprije i isključivo tražili oslonac u fašističkoj Italiji i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, niti su im ga ove širokogrudno davale. Bilo je upravo obratno. Po dolasku u emigraciju Pavelić se je najprije, krajem srpnja godine 1929., obratio svjetskoj demokratskoj javnosti spisom "Uspostava hrvatske države trajan mir na Balkanu". Spis je tiskan u New Yorku. U njemu je u kratkim crtama upoznao tu javnost s međusobnim odnosima Hrvata i Srba, položajem hrvatskoga i ostalih nesrpskih naroda pod srbijanskom vlašću, bezuvjetnim zahtjevom hrvatskoga naroda za državnom nezavisnošću, što je ujedno jamstvo mira na Balkanu, a time i u Europi, jer Srbija svojom šovinističkom i imperijalističkom politikom prema svim susjednim državama predstavlja trajnu pogibelj za taj mir(236). Dana 1. rujna iste godine uputio je apel Društvu naroda u Genevi, kojim ga upoznaje s nasiljima srbijanskih vlasti nad hrvatskim narodom, mogućnošću izbijanja oružanoga sukoba između Hrvatske i Srbije, ako se hrvatskomu narodu ne omogući ostvarenje prava na samoodređenje i odlučnim zahtjevom, "da oboružana snaga kraljevine Srbije isprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu", odklanjajući ujedno od hrvatskoga naroda odgovornost za posljedice, koje bi mogle nastati izbijanjem sukoba(237).

Otklon od totalitarnih idelogija

Gotovo od početka svoje djelatnosti Ustaški se je pokret izričito ograđivao od fašizma i nacionalsocijalizma. Tako je Ante Valenta, tajnik "Hrvatskoga domobrana" za Južnu Ameriku, pisao godine 1935. "da domobranstvo nema ništa zajedničkog ni sa fašizmom, ni s komunizmom, ni s kapitalizmom, ni sa klerikalizmom"(244). "Hrvatski domobran" je naziv, pod kojim je Ustaški pokret djelovao u Sjevernoj i Južnoj Americi. Pavelićeva izjava iz već spominjanoga letka iz 1937., da "Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske", u stvari je ograđivanje i od fašizma i od nacionalsocijalizma. No, Pavelić se je izričito ogradio od fašizma i u jednoj svojoj poruci u Hrvatsku godine 1938., u kojoj je rekao, da se treba "u svakoj djelatnosti i radu služiti ustaštvom a pobijati neprijateljski protivnički manevar, kojim oslobodilačku borbu i borce nastoje okrštavati sa frankovstvom, fašizmom i drugim imenima, želeći tako kod neupućenih kompromitirati ljude i djela"(245). Tvrdeći da fašizam i nacionalsocijalizam odgovaraju samo duši talijanskoga odnosno njemačkoga naroda, od tih ideologija se je ogradio i Budak, kada je 1939. napisao, da "nitko ne bi uspio, da kod sebe uvede bilo fašizam bilo nacizam, jer ni jedna ni druga nauka ne odgovara duši nijednog drugog naroda", pa su zbog toga a ne zbog protivljenja vlasti propali pokušaji osnivanja tih pokreta kod drugih naroda(246). Ali jugoslavenski orijentirana hrvatska historiografija, koja se je bavila ovom problematikom, tvrdi, da se je Pavelić knjigom "Strahote zabluda", objavljenom 1937. u Italiji, deklarirao za fašistički sustav(247). To ne odgovara istini. U "Strahotama zabluda" Pavelić se bavi teorijom i praksom komunizma, kao najvećega ljudskog zla, pa se pita, kako mu se suprotstaviti. U suprotstavljanju komunizmu, po njemu, fašizam i nacionalsocijalizam su uspješniji od liberalne demokracije, koja omogućuje njegovo širenje. No, on ta tri sustava podrobno ne analizira pa se i ne opredjeljuje ni za jedan od njih(248).

Stepinčev odnos prema Ustaškom pokretu

Budući da je Ustaški pokret djelovao tajno, Stepinac za dugo vremena nije stupio u dodir s njegovim predstavnicima niti je donosio sud o njemu. Hrvatsku seljačku stranku, koja je djelovala najprije polulegalno a zatim posve legalno, držao je stanovito vrijeme jedinim političkim predstavnikom hrvatskoga naroda, s njezinim se je prvacima, osobito s Mačekom, često susretao, to je bilježio u svomu "Dnevniku", u kojemu su sadržane i njegove ocjene o njihovu ponašanju i djelovanju. No, bez obzira što se je sav posvetio životu i radu Crkve i nije htio pripadati ni jednoj političkoj stranci ili pokretu, on je pomno pratio političke prilike u Hrvatskoj, jer je to zadiralo u život njegova naroda, pa ni njemu, kao ni predstavnicima inozemnih država u tadašnjoj Jugoslaviji, nije moglo ostati nezapaženo političko rasploženje u Hrvatskoj.

Jačanje Ustaškog pokreta

Dakle, iz svih tih izvješća jednoglasno proizlazi, da Mačekov utjecaj u hrvatskome narodu opada, a Pavelićev i ustaški raste. Dio tih izvješća naglašava, da porast Pavelićeva i ustaškoga utjecaja nije takav, da bi mogao ugroziti vodeći položaj Mačeka i Hrvatske seljačke stranke u hrvatskomu narodu. Prema tim tvrdnjama valja biti krajnje oprezan, jer potječu od osoba, koje su bile vrlo zainteresirane za opstanak Jugoslavije.

Potrebno je napomenuti, da se pod izrazima starčevićanci, frankovci, hrvatski nacionalisti i separatisti, koji se ponekada susreću u "Dnevniku" čak jedan uz drugi, razumijevaju sljedbenici dr. Ante Pavelića, pa time i pripadnici Ustaškoga pokreta, bez obzira jesu li ili nisu položili ustašku prisegu. Dakle, iz Nežićeve se zabilješke vidi, da su ustaše već prije toga počele u narodu brojem naglo rasti. Riječi "koji iz dana u dan dobivaju sve više na terenu" nikako se ne mogu drugčije shvatiti. Nežić uz to bilježi i svu težinu Mačekova položaja, u koji se je doveo svojom politikom: "Jasno je da je situacija za Mačeka vrlo teška: Ako se odluči za ulaz u vladu, pogibelj je da će ga minirati frankovci i starčevićanci, ako pak nejde (!), nema izgleda da bi pasivnom politikom mogao što postići budući se Stojadinović nagodio manje više sa svim susjednim državama"(263).

Stepinčev strah od unutarhrvatskog sukoba

Ipak, krvoproliće je, barem uoči rata i u prvim ratnim danima, bilo izbjegnuto. Dana 20. siječnja 1941. k Stepincu je, kako stoji u "Dnevniku", došao dr. Mile Budak i zamolio ga, da utječe na "bana Šubašića neka ne kuša ostvariti namjeru sa koncentracionim logorom, jer bi moglo doći do strašnog ubijanja među Hrvatima". Stepinac je obećao, da će to učiniti, ali je rekao, da ne zna "kakav će biti uspjeh, jer predstavnici HSS počinjaju sve veće pogreške iz dana u dan"(271). Unatoč pokušajima, da utječe na bana, Stepinac nije mogao ništa postići, pa su osnovani sabirni logori, u koje su vlasti Banovine Hrvatske, koje su potjecale iz redova Hrvatske seljačke stranke, zatočile nepoćudne im ustaše, ali, na sreću, do pokolja nije došlo ni tada ni kasnije. Naime, nadbiskup je posjetio bana i 3. travnja 1941. i zamolio ga, "da pusti iz internacije zatvorene nacionaliste, da ih Srbi ne bi poubijali kao što se groze". Na Mačekov nagovor ban je pristao, "da najprije stavi tamo pouzdane hrvatske žandare", a da zatim ustaše "za par dana premjesti opet u Lepoglavu i onda pusti kući"(272). I tako pokolja u travanjskim danima 1941. zaista nije bilo.

Povoljne ocjene ustaša

Dana 28. kolovoza 1940. primio je u posjet Budaka. Razgovarali su dva puna sata. Budak je na nj ostavio izvanredan dojam. I dok mu je Maček "jedan pravi kumek", za Budaka je u "Dnevniku" istoga dana napisao, da se u njemu "krije čestita hrvatska duša". U razgovoru su raspravili razna pitanja koja se tiču rada i djelovanja Ustaškoga pokreta prema Katoličkoj crkvi. Složili su se, da "današnja Banska Vlast ne čini gotovo ništa u pobijanju boljševizma". Na kraju zabilješke o ovom razgovoru Stepinac je iznio svoj sud o Ustaškomu pokretu: "Iz svega sam vidio, da ova grupa (ustaše - op. I. G.) iskrenije misli sa Katoličkom crkvom nego li HSS. Ali sam naglasio i to da ja ne mogu biti član ni jedne ni druge stranke nego želim biti izvan stranačkih sporova i pomoći sve koji žele dobro našem narodu. Vremena su strašna uistinu". Pri tomu je mislio na nadolazak ratne kataklizme i na pogibelj od boljševizma. Zato je u razgovoru i rekao Budaku: "Znam samo to da je najstrašnije zlo za nas komunistička Rusija. Ukoliko se, rekoh Budaku, budete borili protiv komunista biti će to najbolja reklama za vas kod hrvatskog svećenstva"(275). Ove misli ponovio je u "Dnevniku" i 30. kolovoza iste godine, kada ga je Budak opet, zajedno s dr. Mirkom Pukom, posjetio: "Dr. Budak me je molio neka ne pravim poteškoća svećenicima, koji se deklariraju za nacionaliste, jer ni oni ne traže od svećenika da budu članovi njihove organizacije, ali da ju i ne napadaju. Odgovorio sam, da ću jednakom mjerom mjeriti jednima i drugima, dok god ne zadiru u dogme crkve, jer je naša zadaća spašavati duše, a ne voditi stranačku politiku. Moram u duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS"(276).

A ustaše se nisu samo riječima nego i djelima suprotstavljali boljševizaciji Hrvatske. Nakon uspostave diplomatskih odnosa između Kraljevine Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza nastala je poplava prikazivanja ruskih filmova u hrvatskim, pa i u zagrebačkim, kino-dvoranama, ali i drugi oblici komunističke promidžbe. Vlasti Banovine Hrvatske nisu ništa protiv tomu poduzimale. Ali ono što su propustile te vlasti, učinile su ustaše. U mjesecu kolovozu 1940. u tri zagrabačka kina prikazivali su se ruski sovjetski filmovi. Prema onomu što je zapisano u "Dnevniku" 14. kolovoza te godine, Budak je dao uputu svojim sljedbenicima, "da na svaki način spriječe prikazivanje sovjetskih filmova u Zagrebu". I oni su to učinili. "Na to je izašla od redarstva zabrana da se film ne smije prikazivati". Nakon toga Stepinac se u "Dnevniku" pita: "... zar cenzori nisu vidili o čemu se radi? Zar "Hrvatski dnevnik" nije znao što pametnije pisati nego voditi propagandu za sovjetski film?"(277).

Konačan raskid sa svakim jugoslavenstvom

Ideje Ustaškoga pokreta bile su zahvatile sve dijelove hrvatskoga naroda, pa i svećenike. Mnogi katolički svećenici, osobito bogoslovi, odlazeći na studije ili zbog drugih razloga u Rim, stupali su u svezu s Pavelićem i prenosili njegove poruke ustaškim prvacima u Hrvatskoj. Kad su za to saznale, jugoslavenske su vlasti to pokušale preko biskupa spriječiti. Osobito su bili na udaru svećenici iz dalmatinskih biskupija. U tu svrhu je jugoslavenski poslanik u Vatikanu u više navrata tužakao svećenike i Stepincu, ali uzalud. Prema "Dnevniku", k njemu je 17. listopada 1940. došao "naš poslanik kod Vatikana g. Mirošević - Sorgo", da opet "tuži neke svećenike iz dalmatinskih biskupija da pristaju i pomažu Pavelića". Stepinac ga je na to upozorio, "da je Pavelića stvorio Beograd i ludi centralizam"(278), pa je ovaj neobavljena posla otišao. No, jugoslovenske vlasti nisu se mirile s ovim neuspjehom kod nadbiskupa Stepinca, pa su se obratile za pomoć Vatikanu, ne bi li spriječile nacionalno djelovanje hrvatskih svećenika. Kako je zabilježeno u "Dnevniku" 16. studenoga 1940., "jučer je odputovao nuncij u Beograd nakon boravka od 7 dana u Zagrebu". Nuncij je došao "po želji Sv. Oca da se informira povodom tužbe sa strane Kr. Vlade o političkoj akciji svećenstva na strani Pavelića". Kaže se, da je vlada ogorčena, "a i Maček je u dvosatnom razgovoru s nuncijem iznio svoje žaljenje". Dakle, Maček je bio podpuno solidaran s beogradskom vladom u suzbijanju rada na uspostavi hrvatske državne nezavisnosti. Nasuprot tomu, Stepinac je stajao na stajalištu, da "Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika". Kad je nuncij izložio tužbu protiv svećenstva, ustao je nadbiskup "kao predsjednik Konferencije i u ime cijelog Episkopata iznio sva gravamina (pritužbe na nezakonitosti - op. I. G.) Crkve katoličke u Jugoslaviji protiv beogradskih nepravda i nasilja". Rekao je otvoreno, da će se Jugoslavija sama raspasti, "ako se ne uvede pravda". A sama "Crkva odnosno biskup ne može zavezati jezika narodu koji trpi od nepravde svake ruke". Tada je nuncij vidio, da ima toga puno više zbog čega se Crkva može žaliti na vladu nego vlada na Crkvu(279). Time je, izgleda, ovaj slučaj bio završen.

Neprekidan rast Ustaškoga pokreta u narodu i susreti s njegovim prvacima nedvojbeno su imali odlučan utjecaj na Stepinčev raskid s jugoslavenstvom i u državotvornom smislu. Nastupio je splet triju političkih čimbenika, koji su kod njega izazvali podpuni duševni preokret i raskid s mladenačkim zabludama. Prvi čimbenik je bilo velikosrpsko ponašanje srpskih političkih krugova i nakon stvaranja Banovine Hrvatske, koji nikako nisu pristajali na ravnopravnost hrvatskoga sa srpskim narodom, bez obzira na političke ustupke, koje je službeno hrvatsko političko vodstvo prihvaćalo. Srbi su htjeli i dalje sve poluge vlasti zadržati u svojim rukama, što je ugrožavalo opstanak hrvatskoga naroda. Drugi je čimbenik bila Hrvatska seljačka stranka, prožeta jugoslavenskim, prokomunističkim i liberalističkim elementima, koji su bili u stalnom sukobu s temeljnim moralnim načelima Katoličke crkve, a uz to, postigavši sporazum s dijelom srbijanskih političara i dobivši time mrvice vlasti, podpuno se je odvojila od naroda i nije štitila njegove nacionalne nego samo svoje vlastite probitke. Naravno, Stepinac se uz takvu stranku i njezinu politiku nije mogao vezati. Treći čimbenik bio je Ustaški pokret, koji je toliko bio narastao, da se je za njega moralo reći, kako svojim težnjama za uspostavom hrvatske državne nezavisnosti predstavlja glas naroda, o čemu je svatko bio dužan voditi računa. Politički beskompromisan, spreman na osobnu žrtvu i prožet najčišćim rodoljubljem, u njegovu nauku i u životu njegovih prvaka nije bilo ništa, što bi se protivilo katoličkim moralnim načelima.

To znači, da je upravo vrijeme od mjeseca srpnja do mjeseca listopada 1940. ono razdoblje, u komu je kod Stepinca završio proces konačnoga političkog sazrijevanja i odbacivanja jugoslavenstva i u državnopravnom smislu te solidariziranja s težnjom za uspostavom hrvatske državne nezavisnosti. Svakako je to bilo i pod utjecajem Ustaškoga pokreta, u kojemu je tada vidio jedinu pozitivnu snagu u hrvatskomu narodu, a u njegovim ciljevima prepoznao glas naroda, kojega je on dužan slijediti.

Bilješke: