Misli i poruke Antuna Gustava Matoša

Hrvatski velikani...

Misli i poruke Antuna Gustava Matoša

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.)

Svojim novelama, pjesmama, feljtonima, esejima, putopisima i književnim kritikama Antun Gustav Matoš je zaslužio epitet najznačajnije osobnosti hrvatske moderne. Književna struka jednoznačna je u ocjeni kako bez Matoševa stvaralaštva na području kritike, proze i poezije hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu ju danas poznajemo. Upravo je Matoš, uz Eugena Kumičića naš najznačajniji francuski đak druge polovice 19. i početka 20 st., bio taj koji je hrvatsku književnost lišio uskogrudnog provincijalizma i prožeo tadašnjim europskim strujanjima. Matošev utjecaj na hrvatsku inteligenciju bio je toliko snažan da ga možemo usporediti s utjecajem kojega je svojedobno imao dr. Ante Starčević, čiji je Matoš bio vjerni sljedbenik.

Iako je uglavnom poznato da je Matoš bio izrazito domoljubnog, nacionalističkog usmjerenja – pa tako vjerojatno nema pismenije osobe koja nije pročitala njegove antologijske domoljubne pjesme kao što su „1909" ili „Pri svetom kralju" – njegove opservacije o društvenim, političkim i kulturnim pojavama u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi nešto su slabije poznate širemu čitateljstvu. Na političkome planu, premda nije bio član niti jedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Hrvatski nacionalist i veliki poklonik francuske kulture i umjetnosti, poklonik one duhovne i kulturne Europe koju je današnja Europska unija stavila u zapećak, Matoš je bio utjelovljenje najpozitivnijih obilježja hrvatskog nacionalizma, koji je oduvijek bio europske orijentacije.

Kao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskome mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik. Upravo zbog aktualnosti, poučnosti i svježine koju misli legendarnoga AGM-a i danas imaju, odlučili smo na našemu PortaluSuvremene idejeKao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskome mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik objaviti maleni dio iz te nepresušne duhovne riznice.

Misli i poruke Antuna Gustava Matoša:

O Domovini

„Jer što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju. Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda. Turci usuprot svim užasnim anarhijama ne uništiše vjekovima balkanskih kršćana, jer ih u potrebi kmetskih seljaštva ne mogahu učiniti iskorjenjenicima, rajom bez zemljišta. Prus otima Poljaku zemlju, jer zna da je i u ropstvu poljačka zemlja narod poljački. Cijeli napor madžarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje. Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta. Stvaranjem sarajevskog ekonomskog centra Hrvatska je ekonomski takoreći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerovatnosti, mi smo za 50 godina narod bez zemlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje" (str. 101.).

O Europi

„Vi dobro znate, da je ponajveća naša strast Evropa, Zapad, Evropa umjetnosti, znanja i slobode, pa ako danas slušamo s poštovanjem svaki novi zvuk te velike kulturne simfonije, ne radimo li isto, što su činili najbolji naši literarni prethodnici? Mi nismo samo Hrvati; mi smo i Evropljani, i kad je najveća Europa upravo ona, koja je manje Kina u kulturnom pogledu, što da mi svoju glupost i indolentnost upašemo manastirskom ekskluzivnošću? Zar nije i domovina obrazovanja g. Šegvića izvan Hrvatske, u antinacionalnom, papskom, latinskom Rimu? Nije li Carlyle đak njemački, Nietzsche francuski, Taine engleski kao Voltaire, Montesquieu i Lessing. Nisu li književne struje u Evropi, o kojima tako prezrivo besjedi naš kritičar, cirkulacija evropske krvi, putovanje velikih misli iz naroda u narod? Nijesu li i naši 'stari' imitatori i učenici Evrope, većinom Njemačke, đaci Evrope drugoga ranga, dok mi, upravo ja, više simpatišem Francuskoj i Engleskoj" (str. 120.).

Europski narodi i sloboda

„Jest, i proti Hrvatskoj je organizovana statička sila u svim modernim oblicima tiranije i korupcije, proti nama je militarizam, kapitalizam i antinacionalna organizacija proleterskih radničkih udruženja, ali mi, vjerujući u etične vrijednosti savremene Evrope, znamo da su pokojna vremena kada je Karlo Veliki mogao raseliti, iskorijeniti Sase, kada je austro-rusko-pruski apsolutizam upropastio Poljsku, jer danas, barem u Evropi, i najsurovije sile imaju samo dotle pravo postojati dok su etične, braneći interese više kulture i civilizacije. Veliki kapitalizam postoji samo kao pogodba konkurencije, natjecanja, bez kojega nema velikog napretka. Militarizam postoji, po (malo licemjernom) priznanju najmoćnijih njegovih reprezentanata, samo kao čuvar evropskog mira i reda. Teorijski internacionalizam socijalista u praski je svuda – osim kod nas – nacionalističan. Veliki imperijalizmi, malim narodima kobni, nalaze uspjeha samo u barbarstvu neevropejskih kolonija, dok se može predviđati vrijeme kada će zbog ekonomskih konkurencija, kao što je npr. sjeveroamerička, Evropa malo po malo morati ulaziti u ekonomski savez koji mora uroditi i savezom političkim. Društvo i politika sve više i više se demokratizuje, i pobjeda demokracije u Evropi bit će spas svih ugnjetenih i poniženih, pa i naš. Austro-ugarsko pitanje može se bez velike svoje štete razviti samo u pravcu najpotpunije narodnosne samouprave, kao savez helvecijskih općina. Na prijelazu iz nacionalne u ekonomsku fazu evropska politika mora se riješiti spona neriješenih nacionalnih problema, pa i problema hrvatskoga, koji je vrlo važan u austrijskom i balkanskom pitanju. Uskrs Lazara talijanskog, grčkog, rumunjskog, srpskog i bugarskog, ujedinjenja Njemačke i mirno odjeljenje Norveške od Švedske, neuspjelost većih tiranija da slome duh poljski, češki, irski, finski i madžarski jamče nam da se nalazimo u vremenu sveopćeg evropskog narodnog oslobođenja. Hrvatske svijesti neće slomiti ni mnogo veća sila od antidemokratskog, neplodnog, nasilnog, kulturno nerazvijenog i korumpiranog mađarstva" (str. 121).

Glupani su u većini

„Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! Ja sam možda samo zato u ludnici, jer nisam dosta glupo napisao ovaj panegirik za Akademiju, jer sam uopće pisao. Kao pravi mudrac, on šuti. Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima" (str. 152.).

Hrvatsko ime nije kompromitirano

„Ne, ne, g. profesore, ni nismo šoviniste, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se naduva kao engleski parip ili francuski kokot, po našem mišljenju ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjernik, mislio kao jeftini revolucionari koji scijene da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana firma, kao ime peštanskog renegata po pet seksera. Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je odista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizama i opsjene. Neka nam se ne nabraja klasična i moderna narodna tolerancija. Helenu bijaše svaki stranac 'barbar'. Rimski građanin, izvan Italije, je sasvim polatinjen" (str. 175.).

Hrvati okrivljuju druge za svoje nedaće

„Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravlja da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski, i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljudse danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti 'osiguran' pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist. Mene još ni jedan Židov nije prevario, to Židovi o meni ne mogu reći, mada ne trgujem ni u malo. Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi raznih Bradanovića, da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života, pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budeći energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nadasve koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative. Što će nam Nagodba i drugi ugovori i prava ne znamo li ih braniti? Što će nam inteligencija bez slobode? Što će nam znanje bez snage za upotrebu? Šta će nam zemlja bez racionalnog rada? Šta će nam ideje bez energije? Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Uzmite prve zemlje svijeta: samo savršenim razvitkom i disciplinom pojedinačnih energija savladava sve zapreke japanski vojnik amerikanski farmer, engleski mornar i francuski građanin. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, eneregičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi. – Jest nagodba nije sreća, kao ni birokratski sistem, ali zar sami Hrvati ne stvoriše i zar još ne podržavaju jedno i drugo. Što da bacamo kao balavci krivicu uvijek na druge kada znamo da smo tako lijeni, tako indolentni, tako mlohavi i bez ikakve inicijative, da u Zagrebu bez balkanskih, 'barbarskih' Bugara ne bi imali ni čestitog povrća. Jest, kao u Relkovićevo vrijeme je naš svijet lijen, bez samopouzdanja i ponosa, radin i poduzetan samo pod moraš, pa je zbog te nečuvene oblomovštine naša plodna zemlja i naš lijepi, daroviti, blagoslovljeni narod u banovini bez onih razvijenih stališa, koji danas svuda vlastitom inicijativom, self-helpom i samopouzdanjem stvaraju građanstvo i slobodne profesije. Čime, molim vas lijepo, priječi Nagodba našem Šokcu bolje obrađivanje zemlje i urednost porodičnog života? Tko smeta našoj omladini da mjesto u pisare i pandure ide u elektrotehničare, trgovce i ekonome? Koja Nagodba tjera naše neznalice i glupane da se posvećuju prosvjeti i knjizi? Koji sistem na svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujmo mi: dolce far niente je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas" (str. 175.-177.).

Nesposobnost u domovini

„Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvata, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizovani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas (str. 177.).

Sužanjstvo

„... Koliko nas ima, recite po duši, u kojima se stidi Evropljanin, da je kao Hrvat sužarij, kukavica, rob, izmet, sramota ljudskog roda, parodija kulture i modernih načela slobode, - u kojima se stidi Čovjek da kao današnji Hrvat mora biti sluga u vlastitoj kući i rob, sinji rob u divnoj zemlji, gdje svaka travka, svaki vjetrić, svaki cvijet, svaki lug, svaka gora pjeva kao Gundulićeva Dubravka o dragoj i slatkoj slobodi, gdje nauku slobode, zaboravljenu u narodu i popljuvanu u kaputašiji, besjedi, propovijeda i na sve četiri svjetske strane pjeva tek pitomi, zdravi sklad hrvatskih krajeva, hrvatskog pejsaža, sklad našeg neba, zraka, sunca i zemlje?" (str. 177.-178).

Informiranje stranog svijeta

„Već se u nekoliko navrata upozoravaše na to da Hrvati ne upućuju inozemstva ni u ono što u Hrvatskoj vrijedi. No kako se ipak tu i tamo za nas zanimaju, pored našeg nehaja i uslijed oskudice svakog narodnog ponosa, izvještavaju o nama obično oni kojima ide u račun da se patvori i ono malo pravih hrvatskih vrijednosti. Kakve strahote, kakve sramote i laži nalazimo o Hrvatima samo u enciklopedijama kojima se na našu sramotu u neimaštini vlastitih moramo koristiti. Iako bi naša Akademija, u eventualnoj vezi s prvim naučnim zavodima Europe, morala takve krive informacije autoritativno pobiti, kad već sama drži ispod svoje časti da svijet o nama stručno informiše, naši prvi naučni zavodi mirno gutaju te atentate na hrvatsku istinu, što se često pod firmom čiste nauke izvoze bog-te-pita odakle na naš rovaš. Svi mi, a naučni naši instituti u prvom redu trebali bi nastojati da kod svih informativnih većih svjetskih poduzeća o Hrvatima informišu Hrvati, ili da barem kompetentni Hrvati slučajne krive informacije isprave ili pobiju. Sve se to na žalost ne dešava! Što se sve, kakve gluposti i laži se ne šire na naš trošak samo u stranoj štampi (str. 178.-179.).

Hrvati i Srbi dva naroda

„... Sada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima (Cincarima i Grcima). Nije čudo, te su ti tuđi elementi miješajući se sa Srbadijom ostavili u njoj silnih tragova i promijenili prvobitni karakter tog naroda (str. 179.).

Zašto Hrvati zaostaju za drugim narodima u Europi

„Ne, mi nismo posljednji narod u Evropi jer smo maleni i jer tobože nemamo ljudi. Norveška, Belgija, Danska i Švicarska nisu veće domovine od ove naše zemlje. Najveći moderni narodi nemaju većih ljudi umom i poštenjem od Starčevića i Strossmayera. Mi smo posljednji narod u Evropi jer imamo zemlje, ali nemamo naroda, jer imamo reprezentanata, ali nemamo publike. Zagrebačka je klasična u tom pravcu, pa ne moramo na daleke putove, to manje što je ta zagrebačka publika, publika našeg narodnog središta, kvari i truje lošim svojim primjerom vascijelo hrvatsko općinstvo, demorališući tako cijeli naš narod. Neka nam se zbog tih gorkih ne rekne da grdimo Zagreb. Ne, mi volimo Zagreb, ali ne marimo Zagrepčana. Mi ne volimo Zagrepčana zbog Zagreba. Da je cijela Hrvatska kao četiri petine Zagreba, hrvatskog naroda ne bi više bilo.

O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,

O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,

O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,

Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,

Čemu polet duše i srce koje sniva,

Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,

Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada

Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,

Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,

Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,

Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema" (str. 182.).

Hrvatska

„Domovino, lijepa naša domovino,Dva narodaSada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica, riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!" (str. 183.).

Vjerujte u Hrvatsku

„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patiti, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje za sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovini i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja. Ta vjera nije ljubiti krdo, koje se zovu Hrvati, nego ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra neizvediva bez neke sloge i zajedničkog stupanja. Stupati – ali s kim, kamo?" (str. 190.-191.).

Povijest

„Povijest ove naše starodrevne kuće hrvatske, rušene, paljene, pretvorene iz kraljevske palače u banski dvor, ta dugačka i tragična priča je historija našeg naroda. Ali pored sve domaće nesloge i spoljnih udaraca, ta stara i slavna kuća, kraljevina Hrvatska, nikada ne bješe sasvim razorena kao Bugarska i Srbija, i na gostoljubivom njenu ognjištu nikada ne presta gorjeti sveta vatra hrvatske nezavisnosti!" (str. 191.).

Budućnost

„Jer samo slobodna kuća je kuća, a naša hrvatska kuća danas nije slobodnija no u doba kad je bila bedem zapada i evropske civilizacije protiv bizantinskog formalizma i azijskog barbarstva. Jednu polovinu drži Nijemac, drugu Mađar. Njeni zadrugari su tuđi sluge. Neka se odabrane duše naše spreme na žrtve (kao one dobre duše u Zidanju Skadra). Jer se ni danas tako visoke i tvrde kule slobodi ne podižu bez smrtnih muka koje pretvaraju mučeničke dojke u vječni vrutak života. Divan li će biti slobodan hrvatski dom kad se sagradi na sreću pozne unučadi! Jedan će tanki prozor gledati na grad duždeva, a u drugom će se sunčati dan Muhamedovog Istoka. Motivi sa starih hrvatskih kuća prelijevat će se sa jednostavnošću latinske Dalmacije, sa notama samostanskih smirenih pročelja, sa zanosnim arabeskama Bosne, sa prostotom zagorske kurije i odabranim modernizmima u simfoniji novog, hrvatskog stila. A ljudi koji će možda šetati slobodnom ovom gradinom bit će srećniji od nas, savremenika farizejstva zakrabuljenog podgrijanim frazama, narodnog propadanja i lutanja u Ameriku. Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo! (str. 191.-192.).

Hrvatska i Srbija

„Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu – pune kao košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje. Tamo nitko ne razumije glasa propalih viteških urvina i ruševina, Čeda Mijatović bezuspješno pokušavaše biti srpski Šenoa (u Rajku od Rasine), dok mi imamo pravih potomaka savremenika kneza Lazara i osobnih znanaca Stevana Visokog ili Đurđa Brankovića. (Da nisam A. G. Matoš, htio bih biti Drašković). U Srbiji su seljaci gospoda, kod nas su još uvijek raja. Naša je umjetnost – naročito pripovijetka – moderna i građanska (ili aristokratska), njegova je demokratska i tradicionalna. Nitko ne opisa kod nas jednoličnosti seljačke kao Janko Veselinović u Seljaci; nitko u nas ne proslavi poljskog rada i ne shvati patrijarhalne veličajnosti oranja kao pokojno Milovan Glišić, u Prvoj brazdi. Nas još uvijek tišti spahiluk, latifundij; u Srbiji ga nema, i agrarno pitanje je tamo najrješenije u Evropi. Šumadija je raj seljački kao Radićeve – samo njemu korisne – utopije; Zagorje je odvajkada seljački pakao. Ali ceste su tu kao stolovi, a u Srbiji – da polomite vratove. Narod je uglavnom tu zdrav i uljudan, tamo surov i sifilitičan na prostoru od tri naše županije. Ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali su čestiti i pošteni, dok je Srbija lani dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i teškim zločinima. Tamošnji domaćin i dobar gazda ne zna za govedsku juhu, bijelu kafu i krevet, spava na 'minderluku' i ne umije ljudski živjeti, dok imućniji Zagorac živi i nosi se kao građanin. Tamo Cincari, tu Židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda apsolutne demagogije, tu sloboda apsolutistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo militaristički zavjerenici i krvavi 29. maj, tu civilni nagodbenjaci i suhe odgode Sabora. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično podcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su parvenui, mi smo gentlemani. Oni su socijaliste, mi smo socijalni. Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene od ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi – idealiste: najveći onda, kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare, naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Strossmayera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. Ako su oni prama nama Amerika, mi smo spram njih Engleska. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić, toliko demokrat da mu katkada imponuje i Srbija. A da završim to naglo uspoređivanje zaključkom Taineove paralele između Francuske i Engleske: oni su slobodniji, mi – srećniji" (str. 192.-193).

Hrvatska zemlja

„No ako se momentalno malo brine za sebe sam narod hrvatski, nas više od nas samih brani Domovina, i krasni naš geografski položaj. Naša domovina pritisnu cijelo primorje i tek naša zemlja omogućuje monarhiji velevlasni položaj. Polovicom u Srednjoj Evropi i polovicom na Balkanu, mi smo evropski ključ Evrope za Balkan, za Jadran, za Orijent, a Balkana za Zapad, za Evropu. Mi smo samo na jednoj strani izloženi direktno susjedstvu tuđe jake rase, ali ugarska ekspanzivnost ne može se zamisliti bez ustavnog uređenja hrvatskog pitanja, jer je Mađarska geografskim svojim položajem više upućena na Hrvatsku no obratno. Hrvatska zemlja vrijedi danas nažalost više od nas. Današnja Hrvatske je vrednija od Hrvata i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani. Ne puštajmo zemlje iz hrvatskih ruku! Proda li se pedalj zemlje hrvatske, neka se proda samo Hrvatu! Hrvatske umire i duhopiri, jer Hrvat sve manje i manje posjeduje zemlju svojih predaka. Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj, najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji, daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju ne čujemo li njenih jednostavnih poruka! (str. 193.-194.).

Hrvatstvo

„Misao patriotizma, misao hrvatstva je prije svega misao etična, jer je misao moralnog oslobođenja. Ropstvo je nenormalno i nemoralno: to je glavna nauka Spasitelja i Revolucije, to je lekcija i našeg vođe A. Starčevića, jer mu je patriotizam nadasve misao etička u tolikoj mjeri da je njegova politika često jednostavno moralisanje, slično politici Sokrata, Muhameda i puritanaca. Politika, apelujući samo na etiku, odviše je idealistična, jer političar ne zastupa samo moralnih interesa naroda i jer se masa nikada ne može dovinuti do etične visine izabranih pojedinaca. No, premda naš vijek nije vijek isključivog moralisanja, kao doba Tacitovo i docnijih religioznih epoha, premda moralna energija civilizacije i jedina kulturna snaga, ovaj Starčevićev poziv na poštenje, na značaj, na etičnu silu pojedinaca je i danas još od neizmjerne važnosti u narodu malom i siromašnom, nemajući – poput Izabranog Naroda – za sebe ni moći zlata, ni broja i oružja, unoseći u borbu brutalnom silom samo one idealne energije, neoslabljene i danas, kojima je neukost dvanaestorice apostola slomila najveću dojakošnju političku silu: Rimsko carstvo" (str. 194.).

Hrvatski idealizam

„Politika nam je – ili bi trebala da bude – borba idealistična, borba žrtvovanja i prijegora, borba borbe radi – „l' art pour l' art". Mi smo idealiste, jer ne branimo samo kesu od kulturnih kesaroša i lupeža, jer se ne borimo samo za ekonomske probitke, nego i za ugroženi nam jezik i očuvanje mučenice duše hrvatske. Idealiste smo, jer smo nacionaliste, narodnjaci i Hrvati, i jer se borimo sa bogatijim, jačim protivnikom kojemu bismo odmah podlegli da se njegovoj 'realističnoj' politici kupovanja savjesti, da se politici punijeg našeg korita ne odupremo svojski i složno – ne samo ekonomski, nego budeći u narodu one neslomljive otporne i pasivne sile koje dadoše srušiti gordi Rim dvanaestorici palestinskih seljaka i koje stvaraju danas u južnoj Africi nove Leonide i Witte (str. 199.).

Hrvatska inteligencija

„To je ona žalosna naša inteligencija bez inteligencije, koja puni kuću kod operete, ostavljajući je praznom kod 'literata' kao Shakespeare, Ibsen i Moliere. To je ona elita hrvatska što širi žargon bečkih Židova i berlinskih kaplara, nemajući pojma o narodu i o zemlji koja je rodi. To je ona hrvatska inteligencija od koje bježi glavom bez obzira jedan Meštrović i Budmani, koja ima smisla samo za tuđinsku kulturu u formi romana Karla Maya i feljtona Maya Nordaua, koja ne zna za izdanja književnika i naše Akademije i zbog koje je njemškutarski Zagreb postao mjestimice ruglo hrvatskog centra i polukulturno gnijezdo, živeći od otpadaka švapskih novina, od trača, a često i od naordinarnijih hohštaplerija, kao što je baš g. Treščec to dobro u svom zagrebačkom romanu prikazao. To je ona elita kojoj je Evropa u granicama Austrije i Njemačke, koja nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljakom – ona vajna elita koja samo uzima, nikad ne daje i koja smatra rad i trudni posao sramotom, a nehaj, anacionalizam, frivolnost, neznanje i parasitsku lijenost prerogativama aristokratizma. To je ona talmi-elita zbog koje Zagreb nema pravog hrvatskog salona, pravog hrvatskog društva, pravog 'velikog svijetla' i prave aristokracije narodne. Ta elita možda zna obući i nositi smoking, ali to zna i svaki konobar. Smoking i štirkana košulja mogu doduše 'napraviti čovjekom' i polučovjeka, mogu prikazati aristokratom i hohštaplera, ali te stvari nisu nužni atributi najboljeg društva iz tog prostog razloga jer ih nalazimo vrlo često u najgorem društvu (str. 203.).

Zavisnost inteligencije

„Najveća je naša nesreća te nemamo slobodne inteligencije. Činovništvo i svećenstvo je zavisno – zavisnije od svega nego od narodne misli. Potpuno nezavisnih i naobraženih imamo tako malo da gotovo iščezavaju među pukom i plaćenicima" (str. 204.).

Hrvatski jezik

„U vašem programu vidim mnoge egzotične predmete, ali ne vidim jednoga koji bi trebali učiti đaci svih fakulteta: hrvatskog jezika. Vjerujte, da ga neće naučiti do groba: tako je bogat i težak. – Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što 'kolo vode' kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, 'lijepi vrti morem plivajući'" (str. 216.-217.).

Narodna književnost

„Naša lijepa knjiga mora prije svega biti narodna, jer je narodna pjesma, temelj naše pismenosti, estetična kao djela najpomirljivijeg artizma. Duh hrvatski je par excellence i od rođenja estetičan. Naša knjiga mora biti u čistom hrvatskom duhu, tj. u čistom hrvatskom slogu, a čistoga hrvatskoga stila nema bez čistoga hrvatskoga jezika. Narodne kulture nema bez prirodnog razvitka, dakle bez slobode. Književnost mora ponajprije biti slobodna, a slobodne književnosti nema bez slobode narodne. Zato je svaki hrvatski književnik najprirodniji i najčišći zatočnik hrvatskog jezika i hrvatske slobode" (str. 241.).

Hrvatska zemlja

„Hrvatska je zemlja, koja vas hljebom hrani, grije svojim suncem i bije svojim vjetrom, Hrvatska je naša knjiga napisana i nenapisana – ona, koja trune u gluhim grobovima Predaka. Čista, etnografski je čista Hrvatska na selu, na najmanje tuđinskom selu naše otadžbine; idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz mog oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza – već suza nečega u meni, nekog dobrog demona, nekake milostive žene – lacryma meae carae matris Croatiae. Svaka zemlja, pa i naša, ima mjesta kao što je ovo pod našom lijevom sisom – gdje duša narodna življe diše. Tražite, nađite, stvorite srce hrvatsko (str. 247.-248).

Hrvatska povijest

„Praktična, 'pozitivna', realna snaga povijest baš i stoji u tome što je historija vrsta štedionice drevnih energija, koje se baš njenim posredovanjem kao žive sile predaju potomstvu. Sve renesanse, svi preporodi su plod historijskih studija, pa zato ih i mi preporučamo kao glavno sredstvo hrvatskog preporoda. Jer samo ona snaga umire koja je bez povjesničara. Hrvatska povijest nije mrtvo slovo i dok je nje, mi smo nasljednici ne samo bolova već i kreposti naših otaca. U hrvatskoj povijesti nije ostao neplodan uzdah Katarine Zrinjske, a budemo li slušali njenu nauku sloge, požrtvovanja i rodoljublja, svaki od nas će imati pravo biti spasiteljem od grozne kletve Zvonimira, svetog kralja" (str. 460).

Slava

„Slava je danas gadna, vrlo gadna stvar. Biti čuven nije danas biti poznat po slavnim svojim djelima. Naprotiv. Slavan znači danas biti svaki dan fotografiran sprijeda i straga, pustiti publiku u intimnost svoga trbuha, svog srca, svog stola, svog doma i svoje postelje. Slava je danas velika i dosta sramotna indiskrecija, gotovo skandal, pa finije duše kao Taine kriju detalje svog privatnog života, dok ih barnumi kao D' Annunzio otkrivaju pred prostačkom gomilom. Tako dođosmo dotle, da pravi velikani nisu poznati po svojim djelima, već po svojim velikim tricama i nedjelima" (str. 525).

Starčevićanstvo

„Starčevićanstvo je sinonim hrvatskog nacionalizma. Dok sve ostale stranke kod nas temelje svoj rad na misli bilo slavenskoj (jugoslavenskoj) bilo antinacionalističkoj (kao socijaliste), samo misao starčevićanska je čista misao hrvatska. Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu u toj osnovnoj misli da je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog razvitka, kao i Renanu kada u poznatoj svojoj raspravi (Što je narod?) zaključuje:'Moderan narod je dakle historijski rezultat, postignut nizom činjenica što se sastaju u istom pravcu'. Narodnost i narod dakle je u prvom redu posljedica zajedničkog kulturnog i povijesnog razvitka, a jedinstvo narodnosti prema tome ne čini jedinstvo krvi, jedinstvo rase nego jedinstvo misli kulturne i političke, očitujući se u ideji države kao u cjelini narodnih interesa. Zato danas nema države i naroda a da nije idealno zajedništvo različitih rasa, različite krvi, različitih pasmina. Hrvatski narod je dakle poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu" (str. 554.).

Hrvatski umjetnik

„Naš narod, umjetničkim darom jedan od prvih u Evropi, nadaren u najvećoj mjeri talentom pjesničkim, muzikalnim i plastičnim, u umjetnostima kunatori i kuburi, jer mu je u životnoj opasnosti sam njegov jezik i narodni život. U takvim užasnim prilikama treba da je svaki Hrvat, dakle i svaki umjetnik, branilac časti i sudbine svoje domovine, jer samo oslobođena otadžbina može biti pogodna za slobodnu narodnu umjetnost. Interes slobodne umjetnosti hrvatske nameće dakle svakom našem umjetniku patriotizam kao prvu i najsvetiju dužnost, a opominje li naša kritika umjetnike na tu dužnost nad dužnostima, ne griješi proti načelima slobodne umjetnosti, već ih – naprotiv – brani" (str. 600).

Hrvatska i europska umjetnost

„Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna kada bude evropska, tj. kada će biti originalan hrvatski izraz, posebna nacionalna forma duha punog najevropejskijeg sadržaja. Samo slabi dusi se boje – kao slabe industrije – strane konkurencije, pa posežu za protekcionističkim metodama ekskluzivnog nacionalizma" (str. 603).

Grad Zagreb – središte Hrvatske i hrvatstva

„Nikad nismo bili niti ćemo ikad biti za lokalni ekskluzivni patriotizam, ali uvijek smo bili i uvijek ćemo biti proti tome da se Zagreb degradira, da se ponižava do ranga provincijskog gradića, da se čak i sistematski kleveće i napada. Bilo je dobrijana koji su Rijeku, grad tuđinske sfere, pokušavali dizati na trošak Zagreba. Dragi, živući tu među nama i dijeleći s nama sve dobro i zlo, napadahu Zagreb, kao da je taj lijepi grad kriv što ima loših Zagrepčana, što ima ljudi koji prljaju vlastito gnijezdo. Zagreb, bio kakav mu drago, središte je Hrvatske i hrvatstva, pa nije dobar Hrvat koji nije dobar Zagrepčanin. Ta naša simpatija prema gradu u kojemu živimo nije slijepa simpatija, nije ljubav matere što voli i poroke svoga djeteta, već je ona prosvijetljena ljubav koja poroke vidi, ali nosioca tih poroka ne proklinje, već zlo kao dobar otac i odgojitelj nastoji iskorijeniti" (str. 643.-644.).

Na izvoru...

LIJEPA NAŠA DOMOVINA

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.)

Blizu župnog mjesta, kamo se doskora spremamo na Vrazovu proslavu, u Klanjcu, nedaleko od Vrazovog Cerovca, otkrit će se sutra spomenik drugom pjesniku iz ilirske plejade. Kao Kvaternik i Šenoa, Mihanović je doduše Zagrepčanin, zaslužio bi spomenik u ovom gradu, na Harmici gdje je rođen, ali priređivači te apoteoze kao da osjetiše da je pjesnik naše himne svuda u Hrvatskoj kod kuće i da zagorski ladanjski okvir u srebru bratske Sutle više odgovara njegovoj poeziji od današnjeg donjeg grada Zagreba, mađarskog kolodvora i nehrvatskih trgovina. Klanjac je još uvijek čisto hrvatsko mjesto, stara kula pravaške opozicije, još uvijek stare; ilirske spoljašnjosti, a Mihanović, ovjekovječen umjetnošću njegovog rođaka Frangeša, gledat će svakog ljeta staru, slatku, opjevanu sliku koju jamačno u duhu gledaše u tuđini na žalovima Egejskog mora.
Žanju srpi, mašu kose,

Djed se žuri, snope broji,

Škriplju vozi, brašno nose,

Snaša preduć malo doji.
Pase marha, rog se čuje,
Oj – oj zveči, oj – – u tmine,
K ognju star i mlad šetuje,
Eto t’ naše domovine!

Krasna naša himna ima sve odlike i formalne nedotjeranosti starije lirike. Mada joj je osnovni shemat trohejski osmerac prema kojemu je i komponovana, pjesnik se te osnovne ritamske melodije, kao svi stariji naši lirici, nije strogo držao, ispjevavši loših stihova, izmiješavši kajkavski naglasak sa štokavskim, npr.:

Oj hrvatska zemljo mila.

*

Mila si nam ti jedina.

*

Mila kuda si planina.

*

K ognju star i mlad šetuje.

*

Pjesme glasno rog odbija.

*

Mi smo u domovini… (Nema jedne stope.)

*

Ni l’ to naših jauk turobni.

*

Tko li moleć smrt naziva.

*

Véseli se tužna mati.
Uostalom, i narodna pjesma pozna takvih licencija nedopuštenih umjetnoj poeziji, mada ih je pun i jedan Preradović – o Vrazu i drugima da i ne besjedim! – pa kako se Lijepa naša kao i Još Hrvatska ne da pomisliti bez melodije, te disharmonije između ritma i naglaska mogu se oprostiti tim budnicama, jer su odista postale narodne pjesme, jer se pjevaju a ne čitaju.

I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda. Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija od svih što postoje, identificira patriotizam s apotezom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija. Divna ta pjesma učinila je više za Francusku i slobodu svih ljudi od svih knjiga zajedno. Prve vojničke pobjede novih ideja nad tiranijom i apsolutizmom izvojeva taj budnički ditiramb kod Valmyja i Jemappesa, kao što je Friedrich osvojio Šlesku pjevanjem protestantskih korala s kojima pobjeđivaše Cromwell i Karlo XII. I japanski vojnik uči heroizam tirtejskim patriotskim stihovima.

Dobra pjesma je izvor najsilnijih energija, i dok druge himne većinom slave domovinu kao vjeru ili kao čovjeka, kao zajednički simbol religiozni ili moralni, za hrvatsku dušu je silno karakteristično što Domovina Mihanoviću nije toliko načelo borbe i pravde, što mu domovina nije toliko čovjek i narod koliko zemlja, divna lijepa naša domovina sa ravnicama i planinama, vedrim nebom, blagim noćima, toplim ljetom, bistrim vodama, sa ladanjskim mirnim životom žetve i paše, sa pjesmama i seljačkim idilama. Narod u toj himni nije glavno, spominjući se tek kao proizvod lijepe te domovine, vedar kao njeno nebo, blag kao njene noći, topao kao njen klimat, bistrook kao njene vode, rumen kao vino i krepak kao njene gore.

Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvencionalan, vidi se da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vraćajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu. Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan da će to ostati “dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije”. U toj pjesmi nema militarističkog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažom hrvatskim.

Rad i zemlja! To je cijela hrvatska poezija, poznata samo narodu s arijskim civiliziranim nagonima. Nomadski patriotizam je patriotizam bez zemlje, bez stalnog krova, bez korijena, patriotizam Židova, patriotizam naroda bez domovine. Kao Mihanović, osjećahu prama domovini svi pravi naši ljudi. Gunduliću je domovina dubrava, dakle šuma, ladanje, zemlja naša u uskom okviru zlatne republikanske stare slobode, a već kod Hektorovića se patriotizam javlja kao ljubav prama onoj prirodi koju obitava poezija naše duše i hrvatskog narodnog čistog jezika.

I Kranjčeviću je domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna – za requieme (i uspavanke). Mihanović voli dakle nadasve Hrvatsku kao prirodu, dakle njene prirodne ljepote. Hrvatski patriotizam je prema tome prije svega naturističan. Taj zdravi elemenat u poeziji prirode je otkrio najprije Rousseau i za njim ostali romantici sa Chateaubriandom, Byronom i engleskom Jezerskom školom, ali kod ilirskog našeg romantika nije priroda kontrast čovjeku, već tako reći on sam. Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa društvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasivši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tuđinštine.

Hrvatska priroda, naše ladanje daje zdravlja našoj knjizi, i vječna je Mihanovićeva zasluga što je otkrio taj momenat hrvatskog pejzaža sa Vrazom u Samoboru i Demetrom na Grobničkom polju. Od modernih slabo tko u tome slijedi divnu nauku Preporoditelja. Interes za divote hrvatskih krajeva u književnosti prije pada no raste, i neprolazna je zasluga Dragutina Hirca što je apostolskim upravo marom prošao lijepu našu domovinu uzduž i poprijeko, popevši se na sva naša brda i opisavši kao prvi naš Baedeker sve prirodne naše ljepote zanosom rodoljublja i stručnošću najboljeg poznavaoca hrvatske flore, u čemu je išao stopama ilirca Vukotinovića i Ivana Dežmana.

U istom pravcu su budili smisao za hrvatske prirodne krasote prof. Vjekoslav Klaić, prof. dr. H. pl. Hranilović, Lopašić i Dalmatinac Ivan Lovrić, pa njima treba zahvaliti buđenje smisla za hrvatski turizam i pojavu lijepih monografija, kao što je iscrpljivo nedavno djelo profesora Franića o Plitvičkim jezerima. "... A moja se duša krilila svim krajevima domovine koje sam dosada prošao; ona je opet oživljavala u naručju prirode gdje vazda najradije boravim ma gdje god bio, pa mi duša i bolna bila, uvijek mi ju je priroda uzdizala, uvijek sam se zamladio" - veli učitelj i turista Hirc kao veliki geograf E. Reclus, našavšiu planinama, u prirodi, onu energiju koja se gubi u korupcijama gradskog društva i života.

Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska!

I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne! Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesar-grada, Oštrca, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina?

Što snuje Jadransko more pod Vrbnikom i otuđenom Rijekom do divne Boke i oko lokrumskog samotničkog smaragda, i kakva je tajna, misterijska snaga krša, te djecu svoju veže uljem masline, vinom loze, ljubavlju ružmarina, slavom lovorike, pjesmom javora šestilja, čednošću ljubice, tihim životom drhtavog kuša, smilja i kovilja?

Koja lekcija knjige je jača od simfonije što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma?

Koje nježne vile Hrvatice ostaviše svoje rosne, mirišljave tragove na maglicama jutarnje livade kojom drhti kaloperka, slakovica, ružmarinka, djetelina, mak, grahorica, tratinčica, dok uz potok drhti tuga visibabe kraj nevinosti bijelog đurđica što miriši po netaknutom snijegu?

I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko zagorje; divna skloništa kao Trakošćan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šljivicima i voćnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavuja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka sa vrbom mačkovinom i jasikom kraj njiva, oranica, i ritova punih bandara, bulješa, linjaka, deverika, čikova i somova; – srebrnasti ozon, što trepti nad znojem ilinjdanskih njiva; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik i… dalje: modra Avala i strmi Triglav, slovenačka Mura i krvava kosovska Sitnica: sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i obranu svoga jezika.

Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prama Hrvatskoj, prama hrvatskoj prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim tihim planetima, što “kolo vode” kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje: buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, “lijepi vrti morem plivajući”.

Dr. Branko Drechsler izdao je onomad o Mihanoviću brošuru, vrlo poučnu, punu fakata, ali inače dosta profesorsku i do pedanterije suhu. Pjesnik naše marseljeze bijaše pravo zagrebačko dijete, dobar đak, ali “levis” nije htio učiti mađarski kod Stjepana Rácza, profesora der vaterländischen Litteratur, bio je u Beču istodobno sa Vukom i D. Davidovićem, kao austrijski konzul volio se nesrećno s Anom Obrenović, služio je dalje kao diplomat u Turskoj, baveći se filozofijom tako uspješno te otkri dragocjenih rukopisa kao Zografsko evanđelje. Iza kratkog boravka u Zagorju služio je u Bukureštu. Vrativši se i opet kući, umire u Novim Dvorima kod Klanjca. U sonetima Milim pokojnicima zaboravio ga je i Preradović, pa smo zahvalni dru Drechsleru što nam je iznio čitav zanimljivi život i rad toga austrijskog diplomata koji spjeva himnu skučenoj Hrvatskoj.

Zapjevajmo tu ilirsku budnicu junačkije no ikada, jer se iza jednog života ljudskog povraća isto onakvo crno i nesrećno vrijeme kao u dane kada je Jelačić pošao u obranu prava Hrvatske, postavši u stvari branilac nezahvalne bečke reakcije. U obrani najprimitivnijih, vjerolomno gaženih naših prava bit ćemo ovaj put manje bezazleni i manje optimistični.
Magla, što li, Dravu skriva.

Nije l’ to naših plač turobni?

Tko li moleć smrt naziva:

Il slobodni, il su robni?
“Rat je, braćo, rat, junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd, pješaci,
Slava budi gdje su naši.”

Antun Gustav Matoš

“Lijepa naša domovina” Hrvatska sloboda, III, br. 177, 6. kolovoza 1910.

NASLOVNICA

ARHIVA

Hrvatska Hrvatom!

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti! (dr. Milan pl. Šufflay)