Može li boljševik i
masovni ubojica biti antifašist
Ratni zločini "maršala" Tita
Piše: prof. Goran Jurišić
U povodu 60. obljetnice bleiburških žrtava jugokomunističkog
tiranina, 25. obljetnice diktatorove smrti, i 14. obljetnice
zagrebačkog Trga maršala Tita u samostalnoj Republici Hrvatskoj,
upoznajemo hrvatsku javnost sa do sada skoro nepoznatim povijesnim
činjenicama o tome što je Josip Broz Tito radio u Drugom svjetskom
ratu, kako bi vlasti naše Republike danas mogle odgovoriti zašto se
Hrvatska poziva na balkanskog boljševika koji nije bio antifašist nego
komunist i masovni ubojica.
Za što se bore partizani?
O Titovom ratnom putu najbolje svjedoče partizanski dokumenti
poput
proglasa KPJ iz 1941. pod naslovom: "Za što se bore partizani u Bosni i
Hercegovini" (Original preveden sa srpskog na hrvatski jezik.) Ovaj
dokument predstavlja Titovu boljševičku Oktobarsku revoluciju protiv
demokracije. U proglasu Tito brani barbarski režim Sovjetskog Saveza od
"invazije fašističkih barbara" i poziva sve "opljačkane narode", ne
samo na "uništenje fašističke oružane sile", nego i na "obračun i
uništenje svakog člana pete kolone", na "pljenidbu cjelokupne imovine
kako bi se ostvarila "narodna demokracija i istinski narodni oblik
vladavine" nakon rata kako "nikada više ne bi došlo do rata" i kako bi
"narodi živjeli zajedno u bratstvu". Kako su narodi živjeli u bratstvu
i kako je izgledala "narodna demokracija" vidjelo se na primjerima u
Mađarskoj 1956. kada su tenkovi sovjetskih komunista gazili mađarski
narod, ili 1968. kada je taj isti "tenkovski komunizam" pregazio volju
češkog i slovačkog naroda za slobodom od totalitarnog komunizma. U
propagandi u Lenjinovom stilu su jugokomunisti u proglasu čak upozorili
"jugoslavenske narode" u Bosni i Hercegovini, koje nazivaju "bosanskim
seljacima i radnicima", da se moraju sami boriti za "oslobođenje od
fašizma", a "najmanje iščekivati da budu oslobođeni od neke
imperijalističke sile" kao na pr. Velike Britanije. Titovi partizani su
dakle već na početku rata bili uvjereni da pobjeda antihitlerovske
Savezničke koalicije Velike Britanije i Sovjetskog Saveza u Europi
znači u biti pobjedu komunizma. Takvo shvaćanje je među jugokomunistima
zato bilo jako izraženo, što su komunističke partije iz 37 zemalja
svijeta 1920. na II kongresu Komunističke internacionale (Kominterna) u
Moskvi bespogovorno prihvatile Lenjinov program "21 točka" o "Svjetskoj
revoluciji". Zlo u liku i djelu Vladimira Iljiča Lenjina i Oktobarske
revolucije trebalo je po zamisli boljševika zavladati svijetom još za
Lenjinova života, ali zbog oružane intervencije Zapada 1918. u
Sovjetskom Savezu je plan o izvozu revolucije odgođen. Moskva je
Oktobarsku revoluciju počela ponovo izvoziti u svijet za vrijeme Drugog
svjetskog rata. Tako je i bilo, s obzirom kako je nakon 1945. pola
Europe bilo zarobljeno u totalitarnom komunizmu.
Zločini po Partijskim naputcima
Nadalje se u partizanskom proglasu spominje kako "radničke
mase"
neće dozvoliti "povratak na kapitalizam" koji da "je doveo do fašizma".
Povijesna istina je, međutim, da je komunizam uzrok pojavi fašizma, a
kapitalizam bez socijalne pravde (liberalizam) je uzrok pojavi
komunizma. Vodstvo Titove komunističke partije usred rata upozorava da
(zapadni) "kapitalisti rade skriveno protiv sovjetske Rusije, protiv
partizana i komunističke partije" KPJ, koja da vodi "narodni ustanak".
U isto vrijeme dok Titova propaganda napada britanske antifašističke
saveznike, i optužuje ih da su protiv "NOB", britanski saveznici
opskrbljuju komunističku Titovu vojsku oružjem. Partizansko vodstvo
priznaje u proglasu da je htjelo "iskrenu suradnju sa četnicima i
zajedničku borbu, drugarsko zajedništvo(...)" Na kraju se u
partizanskoj propagandi laži i poluistina spominje i jedna povijesna
činjenična istina, da se jugokomunistička Prva proleterska brigada
sastojala isključivo od srpskih i crnogorskih partizana, "koji" da
"nisu protiv četnika(...)Svi se oni bore paralelno sa Crvenom armijom,
sa slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka koja će jedinstveno i
samostalno svim narodima Jugoslavije donijeti oslobođenje(...)Neki nisu
svjesni da se jedino sa sovjetskom Rusijom može osigurati budućnost
(...)" Partizanski list "Hercegovac", kojega su uređivali srpski
partizani, piše o (...)"borbi protiv okupatora, ustaša i pete kolone, i
izdajnika i krvnika /jugoslavenskih/ naroda - četnika"(...)
Spominjanjem oružane borbe protiv pete kolone partizani priznaju napade
na seosko katoličko i muslimansko stanovništvo po istočnoj Bosni od
strane Druge partizanske proleterske brigade. U službenim partizanskim
priopćenjima se čak i priznaju partizanski zločini. Partizanske novine
objavile su 1. svibnja 1942. godine slijedeće: "Dana 16. travnja su
partizanske snage napale ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila
cijeli dan po ulicama mjesta kao i na obroncima brežuljaka okolo
/mjesta/. Sve zgrade u kojima su se nalazili okupatori su zapaljene.
Partizani su sa otvorenog herojski jurišali na kuće, pod najtežom
neprijateljskom vatrom se penjali na krovove kako bi ih zapalili
benzinskim flašama. (...) Titovi ratni zločini započeli su Partijskim
naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941.
od strane predstavnika "rukovodstva" politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj
krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u
kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o
pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II
gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki
jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju
"izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih
sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije." (To je isti
zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.) Terorističke akcije
postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj
ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130
hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima
Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942.
do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska
brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je
500 stanovnika Rogatice pred "narodnom vlašću" izbjeglo u Foču. Druga
velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa
15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali
opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao
u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad "oslobođen")
uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:
Četiri masovne grobnice i dvije rezervne
U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229
građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400
civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske
stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred
partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani
su "osuđenike" strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac,
zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u
četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski
zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića,
oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz
Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve
žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije
pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da "peta
kolona" nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim
ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika
policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u
partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i
preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni
počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30
god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog
predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga
dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske
okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela
Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u
strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni
"Šoša", a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine
su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške
posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su
Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila
groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz
"udarne" XIII proleterske brigade "Rade Končar" zauzeli mjesto Sošice
na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do
smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O
izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila
svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice
potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić,
poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike
Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za
tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran
maršal Tito:
Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli
su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu
AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus,
sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće
hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj
pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo
ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova
koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima.
Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i
120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od
zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i
dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na
grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od
ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio
pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su su
partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija.
Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih
branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan
"Vitez Zrinski od Travnika". Zajedno s njim je poginulo 30 časnika
Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili
oko 4 tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i
"oslobođenja" Travnika uslijedila je partizanska osveta:
"Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije", kako su partizani nakon
Avnoja od 29. "novembra" 1943. godine preimenovali svoje oružane
formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima
nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike
Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su
ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada
1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto
zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i
minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile
Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22.
veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog
osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni
grad do temelja izgorio. Partizanski "oslobodioci" su 22.2.1945.
maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili
njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske
vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije
Travnika slijedeće javno priopćenje: "Opće je poznato da je travnička
gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj
omladine ustaštvu." 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po
nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije
u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog "kaznenih djela
protiv naroda i države", čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne
Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda
jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u
sarajevskom političkom dnevniku "Oslobođenje" 31.1.1989. na str. 15 iz
pera Đure Kozarca.
Demaskirani tzv. "Narodno-oslobodilački pokret" i "NOB"
Gospodin Joško Radica dao je u dokumentiranoj knjizi "Sve naše
Dakse
- hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke
strahovlade" (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.) prikaz lažnog Titovog
antifašizma, analizirajući na osnovi partizanskih dokumenata tzv.
"Narodno-oslobodilačke odbore" (NOO). Partizanska "civilna" vlast u
obliku odbora NOO je osnivala KPJ (i KPH) na tzv. "oslobođenoj
teritoriji" gdje su primjenjivani revolucionarni tzv. Fočanski propisi.
U odbore NOO je Partija "kooptirala" članove komunističke partije i
izvanstranačke osobe. Kako bi prikrila nadmoćni broj članova KP u NOO,
Partija je zabranila objavljivanje popisa NOO u kojima je bila zavedena
i stranačka pripadnost. "Narodno-oslobodilački odbori" su vršili vlast,
ali praktički u ime komunističke partije, tako da se ne može govoriti o
narodno-oslobodilačkim odborima, pogotovo ne stoga što su ti odbori
organizirali i revolucionarne sudove na kojemu su sudili pripadnicima
hrvatskog naroda. Time definitivno otpada oznaka partizanskog pokreta
NOP kao antifašističkog pokreta, a tzv. Narodno-oslobodilačka borba"
(NOB) nije bila borba za oslobođenje hrvatskog naroda nego borba za
nasilni dolazak jugokomunista na vlast i borba protiv "klasnog
neprijatelja".
Trg maršala Tita - trg jugoslavenskog diktatora i
komunističkog tiranina
Vrhunac ratnih zločina partizana ("Bleiburg" i marševi smrti
na
Križnom putu 1945.) ne treba ovom prilikom posebno isticati, osim da je
Titova Jugoslavenska armija u Mariboru 1945. likvidirala 50 tisuća
zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, čime je to mjesto zločina,
nažalost, najveće mjesto zločina u Europi. Međutim, javnosti manje
poznati povijesni detalj je mjesto partizanskog ratnog zločina u
Maceljskoj šumi kraj Krapine gdje je 60 pripadnika vojne Ozne, svi
redom partizani hrvatske nacionalnosti iz Krapine, strijeljalo do smrti
i poklalo 12 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, 650
hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji (žene i djeca) iz
Slavonije, koji su se u svibnju 1945. vraćali sa privremenog rada iz
vichyjevske Francuske i slučajno se zatekli na mjestu zločina, zatim,
strijeljana skupina zarobljenih njemačkih vojnika, i strijeljanje do
smrti 20 svećenika i franjevaca Zagrebačke nadbiskupije. (Kardinal
Kuharić služio je 9. lipnja 1991. u Macelju misu zadušnicu za žrtve
jugokomunizma.) Komandant tri jugoslavenska koncentracijska logora kraj
Krapine (logori u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretje, u Oroslavju i
Đurmancu) i zapovjedni izvršitelj egzekucija u Maceljskoj šumi, koji je
svaku kolonu od po 100 zarobljenika osobno pratio do mjesta egzekucije,
nikada nije odgovarao za ratne zločine i dan danas živi u Zagrebu, na
slobodi, i uživa privilegije i sve blagodati naše Republike za koju je
u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. život dalo otprilike onoliko
hrvatskih branitelja koliko je Titova Ozna pobila u mjesecima svibnju i
lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi i u Mirkovcu. Neposredni
pretpostavljeni šefovi komandanta vojne Ozne u Krapini 1945. bili su
šef Ozne za Hrvatsku, Ivan Krajačić "Stevo", šef Ozne za Jugoslaviju,
Aleksandar Ranković, i glavni komandant "Vrhovnog štaba", maršal Josip
Broz Tito. I na samom kraju je pitanje za naše vlasti o uklanjanju Trga
maršala Tita u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, suvišno odnosno to je
stvar političke kulture da se promijeni ime tog trga, a važnije od
promjene komunističkih imena trgova i zakonsko uklanjanje partizanskih
spomenika je suština da Republika Hrvatska prestane službeno voditi
Josipa Broza Tita kao predstavnika antifašizma, a ako gore spomenuti
razlozi nisu dovoljni, onda slijedi izbor političkih ubojstava i
smrtonosnih atentata koje je Tito počinio: ubojstvo ratnog sekretara
KPH, Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, trovanje do
smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca,
zatim, izručenje tiraninu Staljinu generalnog sekretara mađarske
komunističke partije i reformiranog komunistu Imru Nagya, koji je za
vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio
politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon
izručenja je strijeljan do smrti, i na kraju, zapovijed o ubojstvu
hrvatskog demokrate Bruna Bušića, kojega je po Titovu nalogu ubila
1977. u Parizu jugoslavenska Udba.
Vlasti Repubublike Hrvatske moraju odvojiti žito od kukolja
odnosno antifašizam od jugokomunizma (titoizma), i suditi partizanskim
ratnim zločincima, jer je to spiritus movens demokracije i vladavine
prava u pravnoj državi Hrvatskoj, što će dovesti do katarze odnosno
otrežnjenja od zabluda titoizma odnosno socijalizma ili totalitarnog
komunizma. A pošto se naše vlasti pozivaju na papu Ivana Pavla II
Karola Woytilu, blago preminuo u Gospodinu, evo što je prijatelj
Hrvatske rekao i poručio našim vlastima za vrijeme svog 100.
pastoralnog i državničkog putovanja: "U ovoj zemlji, jednako kao i u
nekim susjednim zemljama, još uvijek su nazočni bolni tragovi nedavne
prošlosti. Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom
području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati
posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao
nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu" (Ivan
Pavao II, Hrvatska, 2003.) /Goran Jurišić, ovlašteni zastupnik
Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma/
Izvori:
- "Trinaesta proleterska u
Narodnooslobodilačkoj borbi", Zagreb, 1957.
- "Srednja Bosna - Ne zaboravimo hrvatske žrtve
1941.
- 1950. /1992. - 1995.", profesor mr. sc. Vjenceslav Topalović, Zagreb,
2001.
- "Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu
Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade", Joško Radica,
Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.
- "Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer
im Unabhängigen Staat Kroatien", Hrvatski bibliografski institut u
Zagrebu, 1942.
Hrvatsko slovo: 20. 05. 2005
.

|
|