|
Bleiburg, 14.05.2005.
Propovijed kardinala
Vinka Puljića na Bleiburškom polju
„Draga braćo misnici!
Draga braćo i sestre!
Došli smo na ovo polje kao hodočasnici. Ne kao suci i
osvetnici nego
kao vjernici koji žele svojim hodom i dolaskom dati čast Bogu i odati
počast onima kojima ljudi ispunjeni mržnjom oduzeše život. Naše srca i
duše su usmjerene prema Bogu u molitvi za naše pokojne. U mnogima su
osjećaji uzburkani radi bolnih sjećanja na počinjenu nepravdu prema
tolikim ljudima pa želimo da nas molitva ispuni mirom. Nije lako naći
ispravan i dobar način da se odgovori na brojna pitanja čak i onda kada
čovjek puno toga zna. Zato bih želio da vjera u srcu i riječi molitve
na usnama budu blagi dodir i melem na teške rane kako bi, izliječene
Božjom milošću, prestale krvariti, a duša osjetila utjehu koju samo Bog
darovati može na ovom mjestu koje je na osobit način postalo sintagmom
stradanja.
Živimo u vremenu kada se proglašavaju ljudska načela i toliko
govori o ljudskim i građanskim pravima, o jednakopravnosti i čovjekovu
dostojanstvu. Većina od nas okupljenih živjela je u vremenima kada je
bio brzo zatomljen gotovo svaki snažniji glas koji bi govorio o
stradanjima tolikih ljudi. Zato je veo tajne prekrio mnoge znane i
neznane grobove, u zaborav gurnute brojne torture i mučenja, prešućena
pobjeda prava jačega koji je određivao što je istina. Iako su mnogi
znali stvarnu istinu, bili su primorani govoriti o njoj samo osobama od
najvećeg povjerenja te čekati da dođe vrijeme kada će svoju bol moći
reći javno i tražiti da se nepravda nanesena tolikima napokon ispravi.
Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas
koji
niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli
utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše
krivicu koju nisu počinili.
1. Skinuti veo tajne
Pred vama stoji čovjek koji je rođen
upravo te 1945-te godine koja je spomen ovih žrtava. Kao dijete nisam
ni slutio što se sve dogodilo u godini mog rođenja. U školi nam nisu
govorili o ovom stradanju nego su nabrajali brojne druge strahote
nerijetko uveličavajući brojke s nakanom da u nas posiju strah te
stvore kompleks o vlastitom identitetu.
Kako kao dijete nisam razumio starije dok su prepričavali muke
i
strahote kojima su bili svjedoci, u srednjoj školi htjedoh nešto više
saznati o tome. Shvatio sam da su stariji, pričajući međusobno
prigušenim glasom, liječili svoje boli i rane bojeći se da mi djeca ne
kažemo tamo gdje ne bi trebalo ono što ne smijemo te ne nastradamo i mi
i oni. Nisu ni slutili koliku su znatiželju probudili u nama.
Tada sam počeo polako pitati o tim stradanjima pojedine ljude koje
sam smatrao mudrima i dostojnima povjerenja. Najprije bi me gledali s
čuđenjem iznenađeni onim što sam već saznao te se sumnjičavo pitali je
li riječ o provokaciji i jesam li nagovoren da se zanimam za takve
strogo zabranjene tajne.
Nisam bio sam jer je cijeli naraštaj bio odgajan u jednoumlju.
Kako
su stjecali povjerenje u mene, tako bi mi pojedini od starijih s
velikim strahom potvrdili što sam djetinjom pameću zapamtio ali nisam
razumio.
Kao student kriomice čitah o počinjenim strahotama. Dok sam
prolazio raznim našim krajevima, sjećah se tolikih koji su, iz straha
od onih koji Boga ne priznaju, bježali prema zapadu u nadi da će u tom
dijelu Europe naći zaštitu i sigurnost. Među njima je bilo i mnogo onih
koji su rođeni i rasli na istoj grudi kao i ja. Na ovom polju engleska
vojska zaustavlja mnoštvo koje nitko nije izbrojio po se njihov broj
može samo naslutiti. Bili su tu vojnici, ali i mnogi civili među kojima
starci, žene i djeca. Umjesto zaštite i sigurnosti, engleski generali
zahtijevaju od hrvatskog vrhovništva da se svi predaju. Komu se moraju
predati? Jedni ih zovu antifašistima, drugi partizanima, treći
komunistima itd. Sebe nazivaju osloboditeljima.
Ako su osloboditelji, zašto ih se narod boji i pred njima
bježi?
Uskoro će se pokazati da su ti osloboditelji mnoge „oslobodili“ odnosno
lišili života te da su nemali broj njih teško mučili. Oni koji su
ostali na životu započeli su svoj «križni put».
2. Svjedočenja
Dok sam kao mladi svećenik bio na jednoj župi banjolučke
biskupije,
u kasno doba noći pokuca netko na vrata. Pomislio sam da je riječ o
bolesniku te da me zovu da podijelim svete sakramente. Otvorim i vidim
svog župljanin koji me zamoli za razgovor. Bilo mi je čudno da dolazi
na razgovor u ovo doba noći. Sjednemo.
Nakon što ga malo upitah za zdravlje, on započne priču. U početku
malo zamuckuje i počesto duboko uzdahne kao da ne zna odakle bi počeo i
je li mudro odlučio kad je došao sa svojim svećenikom podijeliti ono
što godinama nosi u sebi kao teško breme ne znajući s kim ga smije
podijeliti. S vremenom priča postaje tečna, a u riječi se pretače sva
muka i patnja godinama skrivana i potiskivana u dubinu duše.
Moje uši su bile poput suhog tla koje je upijalo svaku njegovu
riječ. Brzo sam shvatio da preda mnom sjedi čovjek koji je upravo s
ovog polja pješačio preko brda i dolina. Stigli su u koloni do Stare
Gradiške, kod sv. Roka prešli Savu te stigli u G. Podgradce na Kozari.
Stražari su putem ubijaju svakog tko bi pao i ne bi mogao dalje. Ne zna
broj ubijenih, ali je vidio na stotine onih koje su ubili i njihova
tijela gurnuli u Savu. Stiže na mjesto pogibije i tu ih po dvojicu vežu
žicom i zovu one koji će ih ne strijeljati nego dotući.
Pao je u jamu, ali nije bio mrtav nego ošamućen. Kad se probudio,
odvezao je žicu, izvukao se iz jame gol i skrio se u šumi. Uhitili su
ga i osudili na 12 godina zatvora. Došao mi je ispričati sve te jade
jer ih ni s kim nije smio podijeliti, a više ih nije mogao nositi.Pred
zoru smo se rastali, ali više nisam zaspao.
Nakon nekoliko godina u drugoj župi doživim slično. Kasno u
noći
dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom
povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradcima premlaćivanjem svim i
svačim ubijeno oko pet tisuća ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mőra
mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje.
Nakon svega došao je u župnu kuću noću da svom župniku ispriča ono što
ga toliko muči. Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima i nezakopanih
kostiju.
Još uvijek su skrivena brojna mjesta pogibije i stradanja. Na
nekima do njih su izgradili lovačke domove i igrališta dok su neka
jednostavno poravnali. Brojna takva mjesta još nisu pronađena niti
obilježena pa ih i dalje krije veo šezdesetogodišnje šutnje.
3. Molitva i poštovanje prema žrtvama mržnje
Danas
obilježavamo 60-tu godišnjicu stradanja velikog broja katolika i drugih
vjernika, sinova i kćeri hrvatskog, ali i drugih naroda. S Vama sam tu
da izvršimo molitveni zavjet prema nevinim žrtvama.
- Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je
bila
žrtva mržnje i nasilja ma gdje bila i kad god se dogodila. U želji da
izgrađujemo civilizaciju ljubavi, na što nas je veliki papa Ivan Pavao
II. toliko puta pozivao, nastojimo se suočiti s istinom, čistiti
pamćenje i snagom vjere prihvatiti stvarnost te graditi život utemeljen
na istinskim vrijednostima. Ujedinjeni vjerom u uskrslog Gospodina,
molit ćemo za naše pokojne. Njima želimo svjetlost vječnu, a nama
utjehu vjere i snažnu nadu u uskrsnuće mrtvih. Oni koji preživješe
„križni put“, neka svjedoče o stradanjima i ne dopuste da se zasjeni
stvarnost koju su preživjeli. Mi ostali želimo znati o tima stradanjima
i poštivati žrtve i muke koje su ugrađene u naše korijene.
- Na ovom polju želimo da se čuje krik za ljudskošću i pravdom:
zaustavite manipuliranje sa žrtvama. Nije moguće graditi povijest
manipulirajući brojem žrtava jednih i nastojeći prikriti zločine
učinjene drugima.
- Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima
u
poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo
zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog
mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena
krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički
život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj
žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i
protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost.
- Na ovom polju tražimo da spomen na žrtve bude obilježen na svim
mjestima gdje su stradale od nasilja i mržnje kako bi postali mjesta
molitve i opomena novim naraštajima da nikad ne krenu zlim putem.
Iskrivljivanje povijesti, manipuliranje žrtvama, dvostruka mjerila i
nijekanje Božjeg zakona izazvali su novo zlo kojeg smo većina bili
svjedoci.
4. Što nam je činiti?
Nastojeći izgraditi što bolje društvo i donositi što
pravednije
zakone prema kojima će se članovi društva ravnati, potrebno je u
njegove temelje ugraditi istinske vrednote i poštivati svetinje. Jao
čovjeku kojem ništa nije sveto! Jao društvu u kojem ni život ljudski
nije svetinja! To je sunovrat društva.
a) Čovjek mora biti vrijednost kojemu svi
zakoni
služe i to čovjek koji je nužno upućen na druge u skladu s Božjom
stvaralačkom zamisli.
b) Čovjek je od Boga stvoren da surađuje s Bogom.
Zato njegov odnos s Bogom treba biti s skladu s Božjim zakonima,
vlastitom savješću i u zajedništvu s drugim ljudima. Mi kršćani smo
pozvani u središte svog života staviti uskrslog Krista koji je kamen
temeljac i „kamen zaglavni» zdanja koje se zove Crkva.
c) Trebamo kao narod hrvatski upoznati svoje
svetinje
i poštivati ih i na njima se nadahnjivati. Svaki narod ima pravo na
svoju kulturu, jezik, povijest i vlastiti identitet. U tom povijesnom
hodu velik je broj zaslužnih ljudi koji su nam ostavili u baštinu
tolike vrednote. Ne želimo stvarati ni ideologiju ni mitologiju.
Međutim, imamo pravo kao i svi drugi narodi na poštivanje svojih
pokojnika, velikana duha, heroja vjere i obranu svoga opstanka. Ne
možemo očekivati od drugih da ih poštuju dok sami ne budemo istinski
znali vrednovati svoju prošlost i svoju povijest, kršćanske korijene i
veliku kulturnu i duhovnu baštinu.
d) Potrebno je da se u našem narodu napokon
pristupiti analizi i prikupljanju podatak o svim žrtvama drugog
svjetskog rata, a posebno poraća. Potrebno je pokupiti podatke o svim
žrtvama i u nedavnom ratu i to ne samo unutar granica jedne države.
Treba poštivati državne nadležnosti, ali bi bilo neophodno osnovati
Institut koji bi prikupio i objelodanio sve podatke u hrvatskom narodu.
Također je potrebno temeljito prikupiti podatke o svim žrtvama i iz
drugih naroda kako se ni s jedne strane ne bi manipuliralo brojem
žrtava.
e) Potrebno je da kao narod i kao osobe gajimo
vlastito dostojanstvo te na svim razinama stvaramo ozračje da svoje
upoznamo i zavolimo, a tuđe poštujemo.
f) Kao pripadnici jednog hrvatskog naroda trebamo
imati srca jedni za druge, bilo da živimo u državi Hrvatskoj bilo u
državi Bosni i Hercegovini gdje smo također na grudi svojih otaca, bilo
da su rasuti diljem svijeta našli novu domovinu. Previše lako se
odnarodimo i zaboravimo svoje korijene te vlastiti egoizam zaodjenemo u
trobojku ili grb skrivajući sebične ciljeve iza svog nacionalnog
identiteta. Onaj koji istinski voli svoju grudu, koji ljubi svoj narod
i svoje svetinje živi, taj je spreman za to se i žrtvovati. Očistimo se
od svih ideologija i «izama», kako bi kao obitelj živjeli
dostojanstveno u svom identitetu.
5. Jednakopravnost svakog čovjeka i naroda
Ne možemo šutjeti na današnji stil proklamiranja ljudskih prava i
dostojanstva svakog čovjeka.
Zašto se u skladu s tim ne uvažavaju jednaka načela u
ostvarenju
jednakopravnosti? Zašto je uvijek u pravu onaj koji je jači, koji je
bogatiji, koji ima veću silu i medije? Kako ne dići glas protiv takve
pravde prema kojoj se jednima dijele nagrade i priznanja iako mnogi
svjedoče o njihovim zlodjelima, a druge se bez suda i dokaza proglašava
zločincima? Dokle će sudovi imati dvostruka mjerila? Dokle će
demokracija biti u svojim načelima jedna za velike, a druga za male?
Dokle će biti kriv onaj drugi samo zato što je iz tog naroda i dokle će
neki biti u pravu samo zato što spadaju u saveznički klan? To nisu
načela za izgradnju mira, nego načela prema kojima jedni pripadaju
nebeskom narodu, a na druge se prebacuje sva krivnja i kompleks manje
vrijednosti.
6. Zavjet naš
Na ovom polju molimo da ne postanemo narod koji
neće upasti u napast samosažaljenja nego narod koji će težiti da
pobijedi istina u Božjem duhu kako bi svaki čovjek bio vrednovan.
Želimo upoznati i zavoljeti svoje korijene i s Bogom graditi svoju
budućnost u slozi i suradnji baštineći vjeru otaca koju zasvjedočiše
svojom krvlju. Tu vjeru i ljubav želimo pretočiti u svoju budućnost.
Molimo Boga, darovatelja života i dostojanstva svakoga čovjeka, da
budemo spremni na žrtvu za svoju vjeru i svoje svetinje. Narod koji
nije spreman istinski na žrtvu, nije sposoban budućnost graditi.
Križ kao znak treba postati i naš sadržaj u osobnom življenju
i
ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj
društva i naroda. Vjera otaca je baština naša koju smo dužni živjeti,
svjedočiti i na pokoljenja prenijeti.
Amen.“
|
|
