Tri najveća Hrvatska kralja

— Evo, reče Don Lovre, ovo su dvie abside dviju crkvi. Pokušali prijatelji kopati i našli temelje tih zgrada: jedna je bila starokršćanska crkva, a druga starohrvatska. Glas pukao o tome po Cisti i okolici, ali kako se širio, onako se i istina izkrivila. U drugome selu već su pripoviedali, da se u Cisti našla kruna kralja Tomislava. Počeo sviet grnuti u Cistu, da vidi tu svetinju. Da se ne vraća razočaran, stali Don Lovre i Don Rade prikazivati svietu glavne događaje stare hrvatske poviesti poučavajući ga ujedno o važnosti hrvatskih starina, te kako ih treba čuvati.

Opet se zapodjenuo razgovor o kruni kralja Tomislava. Poštar će upitati:

Don Lovre pristao i za nekoliko dana družtvance se sastajalo, da sluša ne priče iz davnine, već pravu istinu o blistavom sjaju hrvatske krune. Što u Cisti Don Lovre pripoviedao, to je evo ovdje i napisao za utjehu i pouku dragome hrvatskome narodu.

— Prije kralja Tomislava hrvatska bijaše kneževina, a i sam Tomislav bijaše još godine 914. knez. Stari pisac Toma Arciđakon, kanonik splitski, pripovieda za splitskoga nadbiskupa Ivana ovo: Nadbiskup Ivan življaše godine 914. za kneza Tomislava. Toma je živio u trinaestom stoljeću, pa je napisao poviest solinskih biskupa i splitskih nadbiskupa. Imao je on u ruci mnogo pisama iz starine, koja su kasnije propala, pa nam dobro služi njegovo djelo za poznavanje hrvatske poviesti. Njega ćemo više puta spominjati. Dakle i Tomislav bijaše izprva knez. No hrvatska država za njega bijaše dovoljno ojačala, a i Tomislav se proslavio, pa je bilo vrieme, da se prozove kraljem.

Bilo je i pametnih i učenih glava u Hrvatskoj. Već je knez Trpimir g. 852. doveo četu redovnika sv. Benedikta i sagradio im samostan u Solinu. Doskora nicao samostan jedan za drugim, a to znači škola za školom, jer su benediktinci bili pravi učitelji naroda, kako sam već pripoviedao u mojoj knjizi »Na vratima hrvatske poviesti«. Eto takvu je državu nasliedio Tomislav od svojih djedova. Bijaše ta država i jaka. Prostirala se sve do Drave i Dunava pa do Neretve. Imala je množtvo bojnih lađa, i to baš na broj osamdeset velikih bojnih lađa i stotinu malih. Velike lađe zvale su se u ono doba sagine, u male kondure.. Na svakoj je sagini bilo četrdeset oružanih vojnika, a na konduri deset do dvadeset. To su borci, ali osim njih još se nalaze na lađi veslači. Nije so moglo u boju čekati, da dune povoljan vjetar i nadme jedra, već se lađa kretala snagom mišica. A čemeran je bio život i gorak kruh tih veslača. U ono doba bila čast biti vojnik.

Je li se lađa potopila, njima nije bilo spasa, tonuli su zajedno s njom. Najveći broj tih veslača bijaše zarobljen, a tobožnji kršćani zaliećali su se na naše obale, da nalove robija, koje će prodati gospodarima lađa. I zločince bi osudili na galiju, pa je još do danas ostalo ime za zla čovjeka: galijot.

Nije, kako vidite, Hrvat bio stranac na moru, već se je ođnjihao na njemu, pa se ne čudimo, što je kralj Tomislav imao tako moćnu i veliku mornaricu. Možda će vam se činiti, da je malena mornarica sto i osamdeset lađa, ali kad ogledamo, kolike su mornarice bile u naših susjeda, vidjet ćemo, da Hrvati nisu izostajali za njima. Prva pomorska vlast u ono doba bijaše bizantinsko (carigradsko) carstvo, a imalo je svega tri stotine lađa. Mletci, koji su svoje boga tstvo i napredak osnivali na mornarici imali su dvjesta brodova. Osim jakog brodovlja imao je Tomislav i moćnu kopnenu vojsku. Na njegovu zapovied hvata se mača i oštroga koplja sto tisuća pješaka, a na hitre konje skače šestdeset tisuća konjanika. Zemlja tutnji kud tolika sila prođe, a brda sjevaju od bljeska mačeva i kopalja. Pa kud će hrabri vitezovi? Kud će? Kud nam zar Bog dosudio, da se uviek kroz stoljeća borimo i krv lijemo? Providnost nam namienila zadaću, đa suzbijamo horde onih, koji bi htjeli zatrti kršćanstvo i zapadnu prosvjetu.

Ova zemlja, kasnija Hrvatska i Slavonija, između Save i Drave, priklonila se uz Dalmatinsku Hrvatsku ili kako se onda zvala uz Bielu Hrvatsku. U Bieloj Hrvatskoj bijaše u to doba knez Tomislav. On priskočio bratu u nevolji.

Tomislavu nije trebalo vježbati svoju vojsku. Postavio on u klance na puteve svoje kršne Biele Hrvate iz Dalmatinske Hrvatske, da čuvaju prolaze, a na ravnicu izveo Posavske Hrvate. A sad čujte, što stara knjiga pripovieda. Bio jedan svećenik tamo dolje iz Podgorice u današ njoj Crnoj Gori, koja se onda zvala Crvena Hrvatska, a njemu ime nepoznato, pa ga obično zovemo Pop Dukljanin.

Poštar skoči na noge kao pomuman:

Naravno pregovori se razbiše. Simeun potraži nove saveznike. Na Jadranu mu je bio vjeran saveznik zahumski knez Mihajlo Višević, čija se vlast prostirala oko Mostara i Neretve, ali taj mu ne može dovesti toliko lađa, koliko bi mu trebalo, da napadne Carigrad s mora.

I Simeun ponudi savez protiv Bizanta Arapima, koji su imali svoju državu u Sjevernoj Africi. Pomognu li Simeunu Arapi, zakukat će Grci. No Grci su bili vješti diplomati. Obratiše se u toj nevolji onome, koga su najviše mrzili i otimali se njegovoj duhovnoj vlasti, zamoliše za pomoć papu rimskoga. Patriarh carigradski Nikola piše papi Ivanu X., da ga priznaje poglavarom čitave Crkve i moli ga, da posije svoje poslanike u Carigrad, da provedu jedinstvo grčke crkve s rimskom. To je papa i učinio, a onda car Roman Lekapen moli i zaklinje papu, da ga izmiri s carem Simeunom. Pa i to bilo. Pred zidinama carigradskim zagrliše se i izljubiše car Simeun i car Roman kao pravi kršćani, ali ipak ne sklopiše mira, jer jedan drugom ne vjerovali.

Granice joj bile Istra, Sava do Beograda, pa crta odatle na Skadar u Albaniji i onda Jadransko more do Istre. Ovu su rimsku Dalmaciju zauzeli Hrvati od Avara, kad su Avari i drugi barbarski narodi iztriebili i pobili gotovo sve Rimljane i Ilire, koji su primili rimski jezik. Tako je Dalmacija opet izgubila svoje granice. God. 803. i 812. kad je Karlo Veliki sklopio mir s Bizantom, on je prepustio Bizantu ono pet gradova Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir i Zadar, te otoke Rab, Cres, Lošinj i Krk. Ovi gradovi i otoci prozvaše se Dalmacijom a sva ostala zemlja Hrvatskom. Don Lovre pohvali svoga đaka, da je dobro protumačio, što je Dalmacija u starohrvatsko doba, a Ljubinu otcu sve brk poigrava od radosti.

No to nije bilo dosta Bizantu. On je želio steći saveznika. Kako sam već prije spomenuo, palo mu oko na Tomislavljevu vojsku, pa da ga predobije za se, ponudi car bizantinski Tomislavu, da će ga imenovati upraviteljem dalmatinske pokrajine ili kako su onda Grci govorili: dalmatinskog temata. To je Tomislav drage volje primio, i car mu predao gradove i otoke i imenovao ga prokonzulom ili po grčku hipatosom, a obje rieei znače upravitelj pokrajine. Šta je već moglo smetati, da se Tomislav proglasi kraljem? Krivo bi bilo misliti, da je Tomislav dobio kraljevski naslov kao kakav dar. On ga je zaslužio svojim junačkim djelima, što je obranio Italiju od madžarske najezde i bio prijatelj caru u Bizantu. I glavar i lugar i poštar, a i svi slušatelji škrinuše zubima od puste želje, da im se je bilo proslaviti zajedno s Tomislavom. Glavar tuče štapom po kamenu, kao da odsieca glave u boju.

— Zaslužio je Tomislav krunu i kao ujedinitelj hrvatskoga naroda ovoga na moru i onoga na Savi, a zaslužio tu čast i hrvatski narod, jer se osovio na svoje noge i prosvietlio se. Nije točno poznato, kad je dobio Tomislav naslov kralja, no svakako između godine 914. i 925. Čuli ste, da je po Tomi Arciđakonu bio još knez godine 914., a već godine 925. piše mu papa rimski Ivan X. pismo i stavlja na početku naslov: Tomislavu , kralju Hrvata . Dakle znači, da je godine 925. već bio kralj. Stara Jela već dva tri puta provirila na vrata župske kuće, znak, da je objed na stolu, pa se Don Lovre oprostio s družtvom i urekao, da će sutra reći misu oko devet sati i onda će nastaviti pripoviedanje o kralju Tomislavu. Odlazeći kući glavar sve vrti glavom i tuče štapom po drači uz seoski put kao da bi nekom glavu odsjekao.

CRKVENI SABORI U SPLITU

Sutradan nastavio se razgovor ugodni pod hrastovinom. Don Lovre srknuo kaplju kave, pa počeo:

Tako su Hrvati dobili svoga biskupa, koji je upravljao čitavim hrvatskim narodom i nije bio nikome podložan nego ravno papi, dok su drugi biskupi morali slušati nadbiskupa, a nadbiskup papu. Kad su se dakle dalmatinski biskupi vratili k Rimu, stala ih vika, neka se obnove granice njihovih biskupija, kakve su bile, dok oni nisu prišli Carigradu i njegovu patriarhu. To je značilo, da im se pokore župe i zemlje hrvatske. Bilo je i drugih pitanja, koje je trebalo riešiti, pa je zbog toga bio sazvan sabor u Split god. 925.

Eto, dakle, u pismu papa kori dalmatinske biskupe, što su dugo vremena (od 863. g.) bili daleko od Rimske stolice, kaže, da je dopro do njega glas, kako se u njihovim biskupijama širi neki pokret. Po svršetku pisma, gdje govori, da se protivi običaju rimske crkve obavljati službu Božju u tuđem, a ne latinskom jeziku, možemo razabrati, da je netko javio u Rim, kako se u Hrvatskoj služi sv. misa hrvatskim jezikom. To je ona nauka Metodijeva. No kako je bilo dotada prošlo samo trideset godina od smrti sv. Metoda, koji je proveo čitav život u širenju vjere kršćanske i bio svom dušom odan katoličkoj Crkvi, to je čudno, da papa piše onako o sv. Metodu. Baš po tome neki sumnjaju, da onako pisao, već da je sve ovo, što se tiče glagolice, kasnije umetnuto u ove spise o saborima. Kako bilo da bilo, opetuje se uviek ista pjesma, da Hrvate uviek prikazuju u rđavom svietlu i napadaju ih oni, koji su sami krivci. Tako i ovoga puta netko s ove strane Jadrana, tko je do tada draga srdca slušao carigradskog patriarha kleveće Hrvate, da su krivovjerci i to javlja papi.

Evo pisma:

Ne treba se čuditi, što papa zove slavenski jezik barbarskim. U ono doba to nije bila pogrdna rieč kao danas, već se tako nazivali svi jezici i narodi, koji nisu bili grčki ili latinski, jer je sva prosvjeta bila u tim dvama jezicima. Bilo je velikih naroda, pa i prosvietljenih, koji su zvali svoj vlastiti jezik i narod barbarskim. Tako na pr. Franci, Goti i Burgundi u svojim zakonicima zovu sebe barbarima spram Rimljana.

Kaže on:

Diže se ninski biskup Grgur i dokazuje, kako je splitski nadbiskup izgubio pravo da bude prvi u Hrvatskoj. On se je odvrgao od prave katoličke vjere, pa je papa podigao biskupiju u Ninu, da sačuva katoličku vjeru i zakon u Hrvatskoj. Stoga on ne priznaje u Hrvatskoj nikome prvenstva, već ninski biskup je jedini crkveni poglavar u Hrvatskoj i ne sluša drugoga nego samog papu i prima od njega posvećenje. Graknuše nato dalmatinski biskupi i jedan od njih, koji je bio najvještiji u zakonu uze govoriti: »Braćo! Za rasula rimske vlasti i carstva opustiše mnogi gradovi po ovoj zemlji. Čujte, što piše sv. Jeronim, naš Dalmatinac svome prijatelju Heliođoru god. 396. Već je dvadeset, i više, godina, da između Carigrada i Alpa dnevno teče rimska krv. Got, Sarmat, Kvad, Alan, Hun, Vandal i Markoman pustoši i pljačka. Koliko odličnih i plemenitih tjelesa palo žrtvom strasti ovih divljih životinja. Zarobljeni su biskupi, poubijano svećenstvo, nema više Božjeg štovanja. Crkve leže u ruševinama, uz oltare Kristove privezani su konji, a moći su mučeničke porazbacane. Svagdje samo tuga i užas i mnoga slika smrti'. Tako su, braćo, propali naši gradovi, puk nam se izkorienio, crkve popaljene . . . «

II. I biskup kaže dalje: »Kad nije više bilo puka, naravno propale su i biskupije, jer po crkvenim zakonima nije dopušteno postaviti biskupe u malim gradovima, da biskupsko dostojanstvo ne izgubi od svoga ugleda. No kako su se prilike sredile, i barem gradovi uz more opet napučili, to predlažem, da se namjeste biskupi u svim crkvama, za koje se znade, da su imale biskupe, a sad imaju dosta svećenstva i puka.«

IV. Za ratova i smutnja prešli su mnogi crkveni posjedi u svjetovne ruke, zato predlažem: da crkveni posjedi, koje su dali ustanovitelji crkava na čast svetih i oproštenje grieha, nikako ne smiju služiti svjetovnim svrhama, jer jednom Bogu posvećena stvar nema se podvrći ljudskoj službi.

VI. Pogledavši na kralja i župane, uze biskup razpredati o svjetovnim pitanjima. U Hrvatskoj, po našem nesretnom običaju, bilo razdora. Borile se za priestolje dvie kneževske porodice, pa bilo i mrtvih glava. Tako knez Domagoj protjerao sinove kneza Trpimira, a to su bili otac i stric Tomislavovi, Domagojeve pak sinove zbacio bio Zdeslav, ovoga ubio Branimir, ali Branimira ne nasliedi njegov sin nego opet otac ili stric Tomislavov po imenu Mutimir.«

»Ako pripuštenjem Božjim u pučkoj buni bude ubijen poglavar zemlje, budući da ostaje nekažnjeno ono, što mnogi počine, to moraju dieliti milostinju za njegovu dušu oni, koji su krivci toga grieha, moraju nadalje poštivati njegove zadužbine, t.j. ako je crkvu sagradio ili robovima dao slobodu, također imaju štititi njegovu ženu i blago postupati s njegovom djecom.«

Poštar se našali:

Poslije ove šale Don Lovre će:

VII. I u sedmom članku Sabor se pozabavio jednim zločinstvom. Evo toga slučaja: »Ako bi koji zlikovac zadahnut vražjim duhom, zlonamjerno kao Juda, ubio svoga gospodara, nek mu se o vrat objesi kamen, a tielo gvozdom opaše pa neka se izagna iz zemlje i tamo čini pokoru.

Ne mogao se uzdržati poštar, pa prekide Don Lovrino pripoviedanje: Pameti! A ta ga tri naroda najviše i pogrđila. Židovi ga odbacili i razpeli, Pilat, rimski namjestnik, Pravednika osudio, a Grci razderali Njegovu haljinu, razkinuvši jedinstvo svete Crkve.

Nije ni ta da se zabaci, odobri Don Lovre i nastavi: Biskup onaj predložio deseti i jedanaesti članak, koji ovako glase:

Glavar već digao štap, da lupi po kamenu, ali ga don Lovre predusreo: Polako, glavaru! Čuj još jedanaesti i dvanaesti članak! U jedanaestom članku kaže:

A sada čujte, kako se zaprietiše Hrvatima!

XI. »Ako žele prvaci Hrvata podrediti svome biskupu sve biskupije naše metropolije, neka nitko od nas po čitavoj njihovoj zemlji ne krsti niti posvećuje crkve ili svećenike. Ipak ako bi tko (od Hrvata) u duševnoj potrebi zatražio od nas u našem prebivalištu posvetu, krst ili potvrdu, neka (biskupi) po čitavoj pokrajini bez ikakva straha to podiele. Uostalom neka Hrvati Bogu odgovaraju zajedno sa svojim biskupom za sve ono, što će pretrpjeti štete kršćanska vjera. Naša je savjest pred Bogom čista.«

1) Biskupski red. Biskup ima svu vlast svećeničku, on može podjeljivati sve sakramente i on je poglavar, knez crkveni.

3) Đakon pomaže kod svete mise, kad se pjeva osobito svečano. On može dieliti svetu pričest, prikazivati sv. sakramenat pri blagoslovu i može krstiti.

Istina je, u potrebi može svatko krstiti, ali redovito ne nego đakon i svećenik.

Pa kako se onda održaše naši glagoljaši, do danas, kad ih tako htjedoše zatrti već g. 925.? - upita glavar.

— Istina je. A kako je danas, tako bilo i u doba Tomislava i uviek. Građani, latinaši, ne išli u Zagorje i na selo, već tamo služili glagoljaši rođeni na selu, pa i radili i slavili Boga na selu, nikli iz naroda, razumjeli potrebe i dušu narodnu, pa srasli s narodom. Digni sa sela glagoljaša možeš i crkvu zatvoriti. Bila je uviek nestašica svećenstva, pa tako i po samome desetom članku splitskoga sabora nitko nije dirao u glagoljaše. Tako se glagolica sačuvala do dana današnjega, šta više, glagoljaši prodrli njome i u gradove. I to je znak jakosti našega jezika i naroda. Nijedan narod u katoličkoj Crkvi, koja se širi po čitavom svietu i među svim naro dima, nijedan narod, pa ni najjači, nije uspio na svome jeziku služiti sv. misu, već jedino hrvatski narod.

— Kakvi smo, da smo, barem smo u nečemu prvi! Proslieđimo napried! U jedanaestom članku određiše sabornici, da se ninski biskup ima pokoravati splitskom nadbiskupu. No ovdje se diže vika i galama, Grgur Ninski predbacuje dalmatinskim biskupima, da su oni bili preko šestdeset godina razkolnici, a on je kao i njegovi predšastnici bio uviek vjeran apostolskoj stolici. Njegova je biskupija i nastala zbog toga, što se oni odmetnuše od Petrove pećine, na kojoj je Krist sazidao svoju Crkvu. Dobro mu zapamtiše ovo Latini, pa će se vratiti opet na ovo pitanje.

Don Lovre odgovori: Grgura Ninskoga proglasili su neprijatelji Crkve protivnikom papinim. Tko dobro prouči poviest, vidi dvie mjenice:

2) Grgurova je biskupija postala, kad su dalmatincu biskupi pristali uz Carigrad i ostali uza nj od 863. do 925. godine, za što ih papa kori u pismu, kako smo vidjeli. Tko je dakle bio neprijatelj, a tko pristaša papin? Jasno je: Latini su bili papini neprijatelji, kao što su bili i nekoji biskupi u Siciliji, a Grgur je bio pristaša i vjeran sin katoličke Crkve, kakvi su bili svi ninski biskupi.

Bojali se Latini, da ne bi Tomislav pomagao Grguru Ninskome u toj borbi, pa se priete, da ne će dieliti svetih sakramenata u Hrvatskoj, ako se Hrvati opru ovim njihovim zaključcima. I Tomislav zaista popustio, ostavio Grgura Ninskoga na cjedilu. Naši ga povjestničari kore i krive kojekako. Ima više razloga, zašto je tako postupao hrvatski kralj. Ponajprije dalmatinski su biskupi još bili u milosti Bizanta i ugledni na carskom dvoru. Nisu oni prišli Rimu protiv carske volje, već pristankom i patriarha i cara Romana. Od cara je primio kralj Tomislav gradove u upravu i time uveličao sjaj hrvatske krune. Posvadi li se s dalmatinskim gradovima, lako će ih izgubiti, i car ih može dati u upravu kome drugome, koji ne će biti drag susjed hrvatskome kralju. Drugi je razlog valjda u samoj unutrašnjoj politici. Ninska je biskupija nastala za kneza Domagoja, a taj je od loze, koja se je borila s Tomislavovim pređima otimljući se za priestolje. Nin je bio sjedište te loze, pa valjda je časovita korist kuće Trpimirovića bila, da se ninski biskup ne uzvisi, jer lako da su ninski biskupi bili zbog zahvalnosti više skloni Domagojevićima nego Trpimirovićima, od kojih je potekao Tomislav. No nije se lako dao neprijateljima Grgur Ninski. O tome ćemo govoriti kasnije, a sada ogledajmo još posljednja dva članka sabora, da upoznamo prilike hrvatkoga kraljevstva u ono doba.

I ovaj članak kazuje, kako su bila burna vremena, pa je bila dužnost kralja Tomislava, da stišava oluju, a ne da započinje nove borbe. Taj isti članak određuje, da svećenici ne smiju razbacivati crkveno imanje niti napuštati crkvu, u kojoj su preuzeli službu, osim zbog valjana razloga. I po ovome možemo suditi, kako je bio propao red i stega zbog odmetničtva dalmatinskih biskupa. Ona ubojstva, zloporabe i drugi neredi nažalost bili su posljedica neposluha i propale stege.

Najprije pogledajmo, što kaže o tome Spasitelj Isus. U evanđelju kod sv. Mateja ovo čitamo, da je govorio Isus Židovima:

Kako je govorio Isus, tako je učio i sv. Pavao. On piše Korinćanima ovo: »A oženjenima zapoviedam ne ja, nego Gospodin, da se žena od muža ne razstavlja. Ako li se pak i razstavi, neka se više ne udaje ili neka se s mužem svojim pomiri, i muž neka ne odpušta žene svoje. Žena je vezana, dok joj muž živi, a ako joj umre muž, slobodna je« (I. Korinčanima gl. 7.). Rimljanima pak piše u glavi 7.: »Tako je udata žena vezana zakonom za muža, dok on živi. A ako li je muž umro, oslobodila se od zakona muževljevoga. Zato, dok joj je muž živ, zvat će se preljubnica; ako pođe za drugoga muža«.

Don Lovre nastavi:

Eto to su zaključci splitskoga sabora g. 925. Kako se je pak vladao Grgur Ninski prema svemu ovom, Bože zdravlja, pa ćemo se o tome sutra porazgovoriti.

Don Lovre poče: Kad su sve u saboru svršili i zapisnike spremili, da ih predadu papinim poslanicima, odrediše, da i jedan splitski svećenik Petar pođe zajedno s poslanicima u Rim, te neka, skupa podnesu papi na potvrdu odluke sabora. Latini trli ruke od veselja, ali za kratko. U posljednji čas diže se Grgur Ninski i uloži prosvjed.

Zbog toga budući da su njegovi glasnici drugčije stvar prikazali, nego je bilo razloženo u našem pismu, to je Rimska stolica bila u dvoumici, pa je papa Ivan po svome poslaniku poslao pismo, da uredimo, što nije bilo uređeno.«

Nema dakle nikakve sumnje, da se je Grgur Ninski borio za to, da on bude glavar Crkve u Hrvatskoj, a glagolica u taj čas nije bila njegova glavna briga. I zapisničar g. 925. i Toma Arciđakon iztiču tu njegovu borbu za prvenstvo, a o glagolici ne spominju niti jedne riči. Vidjet ćemo dapače, da ni u papinu pismu, pa niti u drugome splitskom saboru nije se ni slovce napisalo ni spomenulo o glagolici.

Dobro, što sada očekujemo? Ta sporna pitanja bit će navedena ili u papinu pismu ili u zapisnicima drugoga sabora, a o čemu šute i pisma i zapisnici ta pitanja nisu bila sporna, dakle protiv tih zaključaka nije Grgur Ninski prosvjedovao. Glagolica se ne spominje u pismu, kojim papa nalaže, da se drži drugi sabor, a ni taj drugi sabor ne bavi se glagolicom dakle Grgur nije uložio utok protiv ukidanja glagolice.

Primivši vaše listove smjesta smo ih proučili, pa jer smo tu našli razlog žestokog nezadovoljstva (mrmljanja), to smo odgodili naše odobrenje, dok ne dođe jedan vaš područni biskup s Grgurom i nama očituju sve po redu, da možemo vama presuditi što je pravo ne odstupajući od puta pravice. O drugim pak člancima dajemo vam na znanje, da smo osim gornjega pitanja sve potvrdili, što su naši poslanici s vama zaključili. Budući pak da se spomenuta stvar nije mogla do kraja izvesti zbog vaše vike, nije se moglo dati odobrenje, koje bi vezalo u savjesti kao crkveni zakon.«

»Ovo su nam pismo donieli papini poslanici Madalbert, častni biskup, i svietli vojvoda kumanski Ivan, kad su k nama došli dvie godine poslije (prvoga sabora), a mi smo kroz to vrieme često tražili, da nam se pošalje odluka i da se ono pitanje rieši«. Došavši, dakle, spomenuti poslanici u našu zemlju pođoše u Bugarsku, kako im je bilo naređeno po papinoj zapoviedi. Obavivši posao, t.j. sklopivši mir između Bugara i Hrvata, ponovno se biskup Madalbert vrati k nama i sazva sabor.

Šta se to dogodilo, da je sam papa morao miriti Bugare i Hrvate? Bugarski vladar prozvao se g. 925. »carem i samodržcem svih Bugara i Grka«. To bi bio već povod ratu između njega i Bizanta, no Bizant se bojao Simeuna, a ovaj opet nije bio siguran, dok su mu iza leđa bili Hrvati. Stoga prije nego obračuna s Bizantom, Simeun pošalje veliku vojsku na Hrvate. Vodio je vojsku Alogobotur. Bizantinski pisci zabilježiše, da su Bugari nemilo nastradali u Hrvatskoj. Mir između Hrvata i Bugara velika je zasluga papinske diplomacije, koja je zapriečila, da se dva bratska naroda krvare za korist zajedničkoga neprijatelja.

1. Da crkva sv. Dujma zadobije prvenstvo onako kako je bilo u početku, t.j. u prošlosti i da zakonski obavlja sve poslove u granicama svoje biskupije.

»Za ninsku se biskupiju znade, da u davnini nije imala biskupa nego nadpopa pod vlašću biskupa. Stoga neka se taj biskup po zakonu postavi u koju god crkvu od onih, za koje je sigurno i jasno, da su u prva vremena imale biskupe, bilo to u skradinsku ili sisačku ili pak duvanjsku, budući da su sve naseljene i uz pomoć Božju imaju obilje svećenika i puka. Ako li ga pak veseli, da preuzme ogromni teret biskupske časti, pa mu nije dosta jedna biskupija, neka primi veliki teret ovih svih triju biskupija na svoju i njihovu propast, jer niti će moći vjernici od njega primati milost biskupske službe prema odredbama otaca, a niti će on moći vršiti prema njima svoju dužnost, jer se zbog velike prostranosti težko mogu obilaziti.«

Kad je Don Lovre pročitao, što je napisao stari pisac iz desetoga stoljeća, uze tumačiti svojim prijateljima: Nazvao sam zapisničarom nepoznata pisca, koji nam je sačuvao zaključke ovih sabora. Ne možemo reći, da je on bio službeni zapisničar, već kad su se sabori svršili, on je skupio odluke sabora, pisma papina i napisao uvod i zaključak, pa je tako nastala poviest ovih sabora. On je ovaj posao obavio, kad je već papa potvrdio zaključak drugoga sabora. Kako ste mogli razabrati, drugi je sabor razpravIjao samo o dvama pitanjima:

2. o granicama biskupija i obstanku ninske biskupije. Već smo vidjeli, da je ovaj drugi sabor i po naredbi papinoj imao razpravljati o onim pitanjima, u kojima se biskupi nisu mogli složiti u prvome saboru g. 925. već su nekoji, a osobito Grgur Ninski, uložili prigovor pred papom.

Poštar, koji je dohrlio svršivši uredovne poslove, pa pomnjivo slušao, što se govorilo o drugome saboru, prvi prihvati rieč:

Don Lovre će: Što se tiče novina, ja bih rekao, da je malo koji novinar pročitao ove zapise o splitskim saborima. Njima je glavna stvar bila, da dižu galamu i nezadovoljstvo, a u bit pitanja nisu ni bili vriedni prodrieti. Oni pak, koji su knjige pisali, bili su pod utjecajem političara, poviest je služila politici.

Nego ako se Grgur Ninski i nije borio za glagolicu, jer se nije ni trebalo za nju boriti, ta vidjeli smo, da se ona sama obranila i očuvala, ipak imamo za što slaviti Grgura Ninskoga. Zaslužan je on, što je nastojao uzčuvati prava svoje biskupije, da on bude prvi biskup u Hrvatskoj, a ne splitski nadbiskup. On je svoje pravo mogao temeljiti na tome, što su dalmatinski biskupi odpali od Rima, a ninski je biskup jedini bio i ostao vjeran rimskome papi.

Dakako novine, koje su željele, da Hrvatski narod odvrate od Petrove pećine, na kojoj je Isus sazidao svoju Crkvu. No mi posve sigurno znamo, da je ninska biskupija i nastala baš u doba, kad su Hrvati ostali bez pastira, jer se dotadašnji njihovi pastiri, biskupi dalmatinskih gradova, odmetnuli i pristali uz carigra dskog patriarha.

To je bio težak udarac za Hrvate, izgubili su time svoga vlastitog biskupa. U tome je krivnja i kralja Tomislava, koji je, kako vam već rekoh, pustio, da propadne ta biskupija, jer je Nin, po svoj prilici bio kolievka porodice Domagojevića, a ti su bili suparnici Trpimirovića.

Teodozija je pak osobito pomagao knez Branimir, koji je pogubio Zdeslava, jednoga od pređa Tomislavovih, jer je Zdeslav kušao privesti Hrvate bizantinskoj crkvi. Eto razloga, zašto je Tomislav napustio Grgura Ninskoga. Tomislav je bio bliži splitskome nadbiskupu, u čijoj je blizini i bila kolievka Trpimirovića, u primorskoj župi između Klisa i Trogira. Tomislav i dalmatinski biskupi bili su prijatelji bizantinskoga cara, što Grgur Ninski nije bio.

Ovaj je potvrdio zaključke sabora i poslao biskupima pismo, po kojem se jasno vidi, u čemu se nisu složili biskupi na prvome saboru g. 925. t.j. borba i prigovori i utok na papu odnose se na granice raznih biskupija i na pitanje prvenstva, u čemu posebice kori Grgura Ninskoga.

A sada da proučimo i ovo pismo! Ponajprije upada u oči, da je upravljeno na prvome mjestu zadarskome biskupu Forminu, a tek na drugome Grguru Ninskome i napokon ostalim biskupima. Formin se više puta spominje u ovim zapisima, što znači, da se i on za nešto borio. Vrlo lako, da je i on tražio za se prvenstvo među dalmatinskim biskupima, jer je Zadar bio sjedište bizantinskoga namjestnika (stratega), a običaj je bio u Bizantu, da prva mjesta u njihovoj crkvi drže oni biskupi, koji su stanovali u gradu, gdje je bilo političko središte. Po pismu pape Leona razabire se, da i neki drugi biskupi nisu priznavali splitskoga nadbiskupa, a to su sigurno oni, koji su pristajali uz zadarskoga biskupa. Papa opominje poimence osorskoga, rabskoga i dubrovačkoga biskupa, da ne diraju u granice tuđih, biskupija. Najvažnije je pak, što se papa stavio na stanovište, da se sve mora vratiti u stanje, kuko je bilo u staro doba, t j. prije nego su razni narodi za seobe naroda, osobito Avari, iztriebili Rimljane.

Stoga papa daje nadbiskupsku čast splitskom biskupu kao nasljedniku solinskih biskupa. Solinska se je pak nadbiskupija širila na daleko i imala metropolitansku (prvenstvenu) vlast u zemlji, koju su kasnije, malo poslije propasti Solina naselili Hrvati pa zato papa hoće, da se ova zemlja podloži nadbiskupu splitskome.

Dalmacija je došla u sklop njegove države voljom njezina tadašnjeg vrhovnika Bizanta, a Tomislav je još samo upravitelj njezin. Bio je to sličan slučaj kao s Bosnom i Hercegovinom poslije Berlinskoga kongresa g. 1878. Austrougarska je upravljala zemljom, koja je podpadala pod vrhovništvo turskoga sultana.

PETAR KREŠIMIR

Poslije dobra objeda po podne nastavismo svoje razgovore.

No ni sveta kraljica Jelena nije mogla izčupati iz srdca svojih potomaka prokleti korov i otrov. Njezina tri unuka Svetoslav, Krešimir III. i Gojslav u svojoj bratskoj svađi izgubili, što im bijaše dobio pradjed Tomislav i otac Držislav: dalmatinske gradove. Toma Arciđakon, kanonik splitski, pripovieda, kako je Držislavu Bizant poslao kraljevsku krunu, i od toga doba da se hrvatski kraljevi prozvaše kraljevima Hrvatske i Dalmacije. No za otimanja o krunu i priestolje izgubiše ona tri brata Dalmaciju, koju zauze mletački dužd Petar Orseolo i odvede Krešimirova sina Stjepana sa sobom kao taoca. U Mletcima Stjepan odrastao i oženio se s kćerju duždevom Hicelom, a po smrti kralja Krešimira (1035.) postao hrvatski kralj. Od njega i od Hicele rodio se Petar Krešimir, koji nosi ime dvaju djedova: dužda Petra Orseola i Krešimira.

- Nadovezujući na taj razgovor don Lovre nastavi po podne pod hrastovima:

Biograd je dobio već prije svoga biskupa a potom i načelnika (priora) i samostalnu upravu po primjeru dalmatinskih gradova. Slično i Nin, u kojem više puta boravi kralj i izdaje u njemu svoje glasovite povelje, o kojima ćemo se porazgovoriti malo kasnije. U Šibeniku je podigao pomorsku tvrđavu, jer se je ponovno podigla hrvatska mornarica. Kad su vidjeli dalmatinski gradovi, što se oko njih događa, upoznaše, da im nema spasa, ako se ne sklone pod hrvatsku zaštitu i krunu Krešimirovu. Od toga doba pa unapried ime Dalmacije bez prekida resi naslov hrvatskih kraljeva. To ime uzimlju i Arpadovci, kad su postali hrvatski kraljevi, i Anžuvinci i Habsburgovci, svi se oni kao i Petar Krešimir pišu: kralj Dalmacije i Hrvatske. Pa i hrvatski banovi nose naslov: ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.Najmiliji grad Petru Krešimiru kao da je bio Biograd. Već pri nastupu na priestolje kralj je dao sagraditi u Biogradu samostan za redovnike sv. Benedikta.

Dobro si primietio, Ljubo, ali se ne sjećaš, što smo ono u školi govorili o početku godine, i kako su u ono doba brojili godine. Opat kaže: od upućenja Gospodnjega ...A da, brzo će Ljubo, sad se sjećam. Od upućenja Gos podnjega, to je onaj način brojenja, što ga zovemo firentinskim.

Dobro si protumačio, don Lovro će. Dakle le godine ovako piše u Zborniku: Godine od utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista 1059. za kraljevanja Krešimira kralja Hrvata i Dalmatinaca, mjeseca veljače u gradu Biogradu za priora Dragoslava i Teodozija biskupa izrađena je izprava o opraštanju od poreza i o slobodi samostana sv. Ivana Evanđeliste, koji se nalazi od nedavna na tome mjestu, a prisutni su bili opat Andrija i njegova braća redovnici. Izprava je napisana po nalogu samoga kralja na ovaj način:

Poslije toga navode se na izpravi svjedoci: sve sama gospoda hrvatska i biskup biogradski s načelnikom. Nije Krešimir samo taj samostan obdario. Doskora je on sagradio u Biogradu i ženski samostan sv. Tome, pa su za njegova vladanja podignuti i mnogi drugi, između ostalih su najznamenitija tri ženska samostana: u Zadru, Splitu i Trogiru.

To je onaj toranj s rešetkama na prozorima, prihvati poštar. Kad sam bio u Sarajevu, sa mnom se prepirao jedan muhamedanac, da u Trogiru ima jedna turska kuća, a to je taj samostan s rešetkama. Taj su samostan pomogli podići sv. Ivanu trogirskome biskupu u doba Krešimirovo trogirski građani.Splitski samostan sv. Benedikta još se godine 1735. sjećao kralja Petra Krešimira i postavio je na ulazu ploču s ovim nadpisom:

»Ovaj hram Velikoj Majci Djevici posvećen, Cika, gospođa Zadranka, sestra kralja Krešimira, o svom trošku sag radi godine 1066.«.

»Ja Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin Stjepana kralja, pristankom nadbiskupa Lovra i svih biskupa našega kraljevstva te našega prestolonasljednika Stjepana i ostalih hrvatskih knezova dajem kraljevsku slobodu samostanu sv. Marije u Zadru«.

Znam ja, što biste vi sada htjeli znati, don Lovre će, čemu toliki samostani.

Kad se je dakle toliko novih samostana diglo u doba Petra Krešimira, onda znači, da je tada cvala uljudba i prosvjeta u hrvatskoj državi. No glavni cilj ovoga rada oko podizanja samostana bio je obnova kršćanskoga života. O tome ćemo sutra.

Okriepivši se odpratismo glavara niz polje do kuće kroz bujne kukuruze i vinograde, a onda se oprostismo s njim i s drugima, pa don Lovre i don Rade nastavili svojim putem, da se po zapadu sunca prošetaju.