|
BIO SAM JEDAN OD
KAVRANOVIH VODIČA
RAZGOVOR S MILOM
MARKIĆEM
Razgovarao: Franjo IVIĆ
Gospodin Mile Markić bio je djelatni sudionik dviju etapa
borbe za
hrvatsku državnu neovisnost. Jedne, u doba uspostave i obrane Nezavisne
Države Hrvatske, i druge, nakon njezina sloma. Naime, Mile Markić
(Ivica Hećimović) jedan je od dvojice još živih sudionika "Kavranove
akcije". U njoj je sudjelovao kao jedan od desetak vodiča. Računajući
na to, da će njegova sjećanja zanimati naše čitateljstvo, objavljujemo
razgovor s njim.
* F. IVIĆ: Gospodine Markiću, molim Vas da se
predstavite.
* M. MARKIĆ: Rođen sam u Lici 27. prosinca 1923. kao Ivica
Hećimović. Poslije rata ime sam, silom prilika, promijenio u Mile
Markovinović i, po dolasku u Ameriku, u Mile Markić. Godine 1941., na
Veliki četvrtak, bio sam u Zagrebu kad su Nijemci ušli u grad nakon što
je proglašena NDH. Sutradan sam vlakom otišao u rodnu Liku. Vlak su kod
Ličkog Lešća bombardirali Talijani. Granata je pogodila vagon u kome
sam bio, ali sam slučajno ostao živ i pješice produžio oko 15 km do
kuće. Nakon kraćeg vremena, 10. svibnja 1941., javio sam se kao
dragovoljac u hrvatsku vojsku, u ustaše.
* F. IVIĆ: Što vas je potaknulo da odete u ustaše?
* M. MARKIĆ:
Ja nisam znao ništa o politici. Znao sam samo da su Hrvati u
Jugoslaviji proganjani, a u Lici osobito nakon 1932. kad su ustaše
digli ustanak. Mi djeca smo već iz iskustva znali da jugoslavenski
oružnici ("žandari") tuku narod, pa bismo se skrivali kad bi oni
prolazili kroz selo. Što nam je onda 1941. preostalo nego biti sretan
zbog uspostave hrvatske države i, u skladu s tim, ići u ustaše. Nisam
ja tada puno znao o politici. Bilo mi je jasno da mi je mjesto u
hrvatskoj vojsci i ništa više.
* F. IVIĆ: O tome ratnom vihoru ne ćemo naširoko, ali
nam ipak ispripovjedite neke svoje uspomene
* M. MARKIĆ:
Prvo vrijeme 1941. bio sam u Lici. Kasnije smo došli u Zagreb. Tamo je
osnovana Lička legija u koju sam odmah pristupio. U veljači 1942. pošao
sam na bojište. Najprije smo bili na Kordunu, a poslije toga u Bihaću i
Bosanskoj Krupi. Za Božić 1942. došli smo nazad u Liku, u Lovinac. Tamo
sam bio godinu dana i tako je tekao rat sve do proljeća 1945. za koje
vrijeme sam se većinom nalazio u Lici.
* F. IVIĆ: Jeste li imali težih okršaja s četnicima ili
partizanima?
* M. MARKIĆ:
Uvijek, rat je bio uvijek, svaki dan. U proljeće 1945. u Zagrebu mi je
poginuo otac, pa sam trebao otići na sprovod. Cestovni je promet bio
jako slab, ali mi je zapovjednik zdruga, Kolačević rekao: "Imamo,
desetak-petnaest engleskih zarobljenika, zrakoplovaca, koji su se u
okolicu spustili padobranima, i ti ćeš njih odvesti u Zagreb". I tako
sam ja s vojnom kolonom otpratio te zarobljenike u Zagreb. Tjedan dana
sam boravio u Zagrebu. U to je vrijeme prvi put u ratu pao Gospić, pa
sam tako ostao u Zagrebu. Za 14 dana počeli su dolaziti naši iz Like,
gdje su bili razbijeni. Reorganizirali smo se u Samoboru. Tada sam iz
stožernog stražnika promaknut u čin poručnika, te sam postao
zapovjednik satnije. Zastavnik nisam nikad bio, niti sam taj čin ikad
dobio, ali sam bio zapovjednik satnije.
* F. IVIĆ: To je jedna od od netočnosti u knjizi Ivana
Prusca, ali o tome kasnije.
* M. MARKIĆ:
Kako je to došlo u Pruščevu knjigu, ne znam. Zbog događaja na terenu
čak ni čin poručnika nije mi bio potvrđen, ali zapovjednik satnije sam
bio. I tako smo se kod Samobora u proljeće 1945. pregrupirali i
prebacili na položaj u Draganić kod Karlovca. Tu smo branili Karlovac,
a partizani su nadirali iz Like. Za vrijeme borbi oko Karlovca došla je
zapovijed da se povučemo. Povukli smo se u Jastrebarsko, pa u Samobor.
Mi smo još 8. svibnja bili u Samoboru, a zatim smo produžili kroz
Sloveniju prema Bleiburgu.
* F. IVIĆ: Jeste li putem imali čarki s partizanima?
* M. MARKIĆ:
Mi ne. Borbi nije bilo tako puno, ali je promet bio jako otežan. Kad
smo došli pred Celje, u njemu su već bili komunisti, slovenski
komunisti. Sa skupinom od 15 vojnika kretao sam se u smjeru Celja i kad
smo došli na jedan zavoj u samom Celju, pred nas su iskočili partizani,
koji su zatražili da se predamo. Odgovorio sam im: "Mi se predati ne
ćemo". Na to oni: "Pa, dobro, idite, predat ćete se tamo dalje". I tako
smo došli u Dravograd. U Dravogradu nismo mogli preko mosta, pa smo
produžili prema Bleiburgu. U Bleiburg smo stigli 14. svibnja i tamo
smo, sutradan, dobili zapovijed da se odloži oružje, jer da ćemo ići u
zarobljeništvo kod saveznika. Tu smo položili oružje i prelazili na
drugu stranu kod Engleza, a njihovi su tenkovi bili raspoređeni po
cijelome bleiburškom polju. Kad smo prošli prijeko, postrojili su nas u
četverorede. Tamo je već čekala jedna divizija jugoslavenskih
partizana, a mi razoružani! Vidjeli smo da su nas Englezi izdali:
umjesto da idemo u zarobljeništvo, partizani su nas vraćali iz
Bleiburga u Lawamünd, iz Lawamünda u Dravograd. To je bila najveća
kolona, brojila je oko 70.000 ljudi. U Lawamünd smo stigli uvečer.
Sutradan smo došli u Dravograd. Tu smo se malko odmorili i zatim
produžili u Maribor. U Dravogradu su nas odvajali. Među nama je bilo
još civila, žena i djece, i njih su odvajali. Iduće noći odlučio sam da
ne ću živ u Maribor, i dalje u logor. Slučajno sam nedaleko u koloni
vidio jednog poznanika, Ivaniševića iz Lovinca, i on mi je rekao da
tamo ima još jedan naš zvani Vrakela, a to je bio vodnik Kovačević.
Rekao sam im da kanim bježati i ponudio da krenu sa mnom. Pristali su.
Kiša je padala, pa su partizani stalno bacali rakete i osvjetljivali, a
ja sam gledao kamo bi se moglo najlakše pobjeći. Lijevo nismo mogli, tu
je bio sve vojnik do vojnika. Desno se svrstao vojnik na svakih 10-20
koraka. Pozorno sam gledao i vidio jedan poveći šumarak. Odlučio sam
se, bilo je oko pola sata do ponoći. Uzeo sam Ivaniševića za ruku, a on
se uhvatio za Vrakelu i krenuli smo! Ako nas vide, ubit će nas, ako nas
ne vide, proći ćemo. I prošli smo! Došli smo tako do šumaraka i sjeli.
Nije imalo smisla čekati, jer će nas pronaći. Krenemo li lijevo, možemo
samo u Dravu. Nitko od nas nije bio bogzna kakav plivač. Odjeću smo
skinuli sa sebe i kanili smo samo u gaćama preplivati Dravu, pa ćemo
tamo kod seljaka možda dobiti nešto za obući. To je bio jedini način da
umaknemo. No, Ivanišević je tada rekao da ne će ići, jer ne zna
plivati. Tako smo se rastali od njega oko jedan sat poslije ponoći i
prošli kroz taj šumarak. Svoju smo odjeću spakirali i stavili u jedan
grm, te se onako goli, u gaćama, spustili u vodu.
* F. IVIĆ: Jeste li ikad poslije čuli za tog
Ivaniševića, kako je on prošao?
* M. MARKIĆ:
Mi smo, dakle, ušli u Dravu koja je već uz kraj bila duboka oko metar i
pol, a na tom mjestu se uz obalu nadvilo nekoliko grmova. Vodnik
Kovačević zv. Vrakela, tada je imao oko 35, a ja sam imao 21 godinu.
Čim smo ušli u vodu, Vrakelu je uhvatio grč. Radi toga smo morali
odustati od preplivavanja, pa smo sve do sutrašnjeg popodneva ostali u
vodi držeći se za grm. Rijeka je na tome mjestu tekla kružno. Razlog
smo razaznali tek kasnije, u blizini je bila hidrocentrala. Sat i pol
nakon našega bijega, čuli smo kako partizani pretražiju grmlje na
obali. Nedugo zatim čuli smo glasove: "A, tu si, banditu!" Začuo se
Ivaniševićev glas: "Dvojica su preplivala". On je mislio da smo već
preplivali, a mi smo još bili tu. To nas je možda spasilo, jer su
obustavili potragu. Njega su odveli i više nikad nisam čuo za nj. Nas
dvojica smo se sutradan oko tri, pola četiri poslije podne izvukli iz
vode i sjeli u grmlje. Kolona iz koje smo pobjegli promicala je pokraj
nas cijelu noć, sve do jutra. Mi smo, u grmlju, onako goli, smrznuti,
najednom začuli da se netko primiče. Vrakela je bio nervozan, a ja sam
mislio da je neka životinja. Najednom, čujemo gdje netko pije vodu.
Ustali smo, gledamo, kad tamo jedan zastavnik, Hrvat, vidimo po odori.
Zalegao i pije vodu iz Drave. Upitam ga tko je. On nas pogleda, i
odgovori: "Ti vidiš tko sam ja, ali tko ste vi?". A mi goli, u
gaćicama. Tako smo se sastali i počeli razgovarati. Ispričao nam je
kako je bio u skupini koja se sakrila, a u njoj su bili satnik i još
tri, dakle, ukupno četiri zastavnika. Ta je skupina bila iz časničke
škole. I njih su partizani pronašli, ali se on prikrio u grmlju i tako
se spasio, za razliku od ostalih. Nas dvojica i naš novi suputnik smo
uvečer, kad se spustio mrak, našli onu svoju odjeću, obukli se i prešli
cestu, pa onda krenuli prema Austriji. Kretali smo se cijelu noć kako
bismo došli na austrijsku stranu. Kada smo ujutro stigli na austrijsku
stranu, otišli smo kod prvih seljaka, tražiti nešto jesti. Tamo su već
bili Rusi. To lutanje je trajalo tjedan dana, išli smo od kuće do kuće,
malo smo jeli, malo radili, pomagali narodu cijepati drva. Tako smo
došli do Klagenfurta, i izmakli iz ruske u englesku zonu. U Klagenfurtu
smo našli logor s drugim Hrvatima..
* F. IVIĆ: Kako ste doznali za Kavranovu akciju?
* M. MARKIĆ:
Dva mjeseca nakon mog dolaska u Klagenfurt, k meni u logor je došao
jedan satnik i predstavio se, razgovarali smo malo. Pita me poznajem li
generala Herenčića. Rekoh da ga poznajem, jer smo se upoznali za
vrijeme povlačenja, u Jastrebarskom. Kaže on, general bi želio
razgovarati s Vama. Pristao sam, pa smo tako skupa otišli do njega.
General je stanovao u jednome malom mjestancu u blizini, u
Krumpendorfu. Tu smo se sastali i razgovarali. Herenčić mi je rekao da
postoji ideja u najvišem državnom vodstvu, da bi netko otišao u
Hrvatsku vidjeti što se događa, jer nije bilo nikakvih značajnijih veza
s domovinom. General je pomislio da bih ja mogao pomoći. Nakon
otprilike tjedan dana sastali smo se general Herenčić, ministar
Artuković, Joso Rukavina koji je bio šef policije u Zagrebu, i ja.
Pitali su me, bih li ja mogao i htio otići u Zagreb. Rekao sam da ću
pokušati, i da ću za pratnju pokušati naći još jednog prijatelja. Našao
sam tog prijatelja, pa smo zajedno išli provjeriti granicu, gdje bi
bilo najbolje prijeći. Tamo sam vidio da je on neodlučan, i da od
zajedničkog puta ne će biti ništa. Vratio sam se u Klagenfurt i
izvijestio ih da ćemo morati pronaći nekoga drugog. Rekoše mi da imaju
jednog zastavnika s kojim su razgovarali i koji je rekao da bi želio
ići sa mnom. Tako smo se taj zastavnik i ja upoznali i odlučili ići
zajedno.
* F. IVIĆ: Sjećate li se imena tog zastavnika?
* M. MARKIĆ:
Da, zvao se Vavra, Vjekoslav Vavra i bio je rodom iz Visokog kod
Sarajeva. Odlučili smo ići, a dobili smo još i vezu. General Herenčić
bio je vjenčani kum jednom poručniku, Novaku. Novak je bio njegov
vojnik i on nam je dao adresu svoje obitelji, na rijeci Sutli, na samoj
slovenskoj granici. Navodno će nam njegov otac i njegova obitelj pomoći
da se prebacimo u Zagreb. Vavra i ja smo tada krenuli na put, no to je
duga priča. Uglavnom, trebala su nam tri dana do Zagorja. Morali smo
putovati samo kroz šumu, nikad putem. Po danu se sakrijemo u grmlje, po
noći nastavimo. I tako, nekoliko kilometara prije Krapine, naletjeli
smo na partizane. Kako više nije bilo moguće kretati se kroz njive i
blato, morali smo ići putem. Ja sam išao ispred njega sa samokresom.
Dogovorili smo se, ako naiđemo na stražu ili nešto, ako nas zaustave,
morat ćemo se boriti. Upravo tako se i dogodilo; kiša je padala,
naletjeli smo na partizansku stražu. Stražar je bio pod krovom, onako
na cesti. Podviknuo je: "Stoj, tko je? Tko ste?" Istodobno je počeo
vikati i netko s druge strane. Odmah skočih lijevo, moj prijatelj iza
mene. Partizani su zapucali, a ja uzvratio. Netko od njih počeo je
vikati da je pogođen. Pobjegao sam. Bježao sam jedno pola sata bez
prestanka. Padao sam i dizao se. Konačno, sjednem da bih predahnuo.
Nema nigdje nikoga, nema mog prijatelja, ostao sam sam. Što ću?
Tu sam se pribrao i malo odmorio, a zatim krenuo, opet prema jugu,
prema rijeci Sutli gdje treba uspostaviti vezu. Tako sam putovao tu
noć, a sutra ujutro bio sam na Ivančici, gdje sam proveo cijeli dan.
Sutra ujutro opet sam nastavio i naišao na rijeku. Po njoj sam se
kretao prema jugu te došao skroz blizu Zaprešića. Tek tada sam vidio da
to nije Sutla, nego rijeka Krapina. Dan sam proveo u jednom vinogradu,
a navečer sam produžio pješice prema Sutli, prema slovenskoj granici.
Došavši do slovenske granice, uhvatio me dan, nisam mogao dalje. Na
samoj granici još je bila žica i visoka trava. Tu sam se zavukao preko
dana, a sutra navečer pokušao sam naći vezu. Došao sam u kuću i pitao
za obitelj Novak? Tu je bio neki stariji čovjek, mlada cura i momak, te
jedna žena. Kad sam ih upitao, je li Joža Novak njihov sin, oni su se
uplašeno pogledali i odgovorili da jest. Rekoh im da ga poznajem. Bilo
im nezgodno, ali su po mom izgledu zaključili da nisam provokator i
povjerovali su mi. A Novakov otac se baš prije tjedan dana bio vratio
iz logora, jer je bio, mislim, tabornik. Novakov stric radio je na
željeznici i stanovao odmah u susjednoj kući. Pristao je pomoći mi, da
zajedno vlakom dođemo u Zagreb. Ja nisam imao nikakvih papira, ali
sestra poručnika Novaka, kojoj je moglo biti oko osamnaest godina, na
moje pitanje kako nabaviti nekakvu propusnicu, odgovorila mi je da ona
nema ništa, ali da ima tata koji je išao popravljati zub u Zagreb. Ja
sam vidjela tu njegovu staru propusnicu, reče ona, ako bi to moglo vama
koristiti. Uglavnom, oni su nabavili pisaći stroj, a ja sam napisao
propusnicu i jajem prenio štambilj s njegove propusnice na svoju. Za
svaki slučaj. Nakon dva dana otišao sam s ovim drugim Novakom,
željezničarom, u Zagreb. Na Zapadnom sam kolodvoru sišao s vlaka, nisam
htio ići na Glavni kolodvor. Sa Zapadnog kolodvora produžio sam pješice
skroz Ilicom do trga. Jelačićev je spomenik bio okovan daskama,
nekakvim slavolukom. Bio je kolovoz. U Zagrebu sam se smjestio kod
rodbine na nekoliko dana. Vidio sam i pokupio sve što me zanimalo, pa
sam se uputio natrag u Klagenfurt. U povratku je bilo svakakvih zgoda i
nezgoda, ali sam se ipak uspio vratiti u Klagenfurt, gdje sam podnio
izvješće onima koji su me poslali.
* F. IVIĆ: Kako je teklo osnivanje Kavranove skupine?
* M. MARKIĆ:
Mislim da sam bio jedini koji je tada bio u Hrvatskoj, u izviđanju, i
donio natrag ono što je zanimalo glavne ljude hrvatske emigracije. I
tako sam ja ostao s njima u Klagenfurtu oko mjesec dana. Tamo je bilo
jako teško živjeti, vladala je glad, pa sam odllučio otići u Italiju.
Na put sam krenuo zajedno sa svojim prijateljem Milom Markovinovićem, s
čijim sam papirima kasnije otišao u emigraciju. Stigli smo u Italiju, u
logor Fermo. Tamo smo se dobro snašli, bili prihvaćeni, i tu smo ostali
do Božića 1945. U Fermu sam upoznao druge naše ljude koji su već znali
da sam ilegalno bio u Hrvatskoj. Onda me k sebi na razgovor pozvao Mime
Rosandić, državni tajnik u ministarstvu šuma i ruda. I njemu sam
ispričao kako sam putovao, što sam vidio. On mi je u razgovoru nabacio
da oni kane nešto poduzeti, da bi u Hrvatsku možda trebalo otići i
pomoći u njezinu oslobađanju, ako se može.
* F. IVIĆ: Da vjerojatno ima još ljudi po šumama...
* M. MARKIĆ:
Da. I kaže on, mi računamo na tebe, nadam se da ćeš prihvatiti ono što
budemo tražili od tebe. Uglavnom, već na proljeće pozvao me k sebi i
pitao bih li ja bio voljan ići u Austriju. Razumljivo, to sve trebalo
je biti ilegalno, bez papira, bez igdje išta. Jer u Austriji je bio
glavni predstavnik hrvatske vlade za tu akciju, dr. Lovro Sušić,
postrojnik ustaškog pokreta. Ja sam onda s dokumentima, s papirima koje
su ovi iz Italije poslali, otišao u Austriju kod Sušića u Wolfsberg,
gdje je bio prihvatni logor. Sušić je živio izvan logora, ali u logoru
je bio čovjek koji je znao gdje je on. To je bio inženjer Pere
Čulumović. Tako sam predao Sušiću sve što su oni iz Ferma poslali i na
taj način sam jednostavno ušao u to društvo. Oni su uvijek računali na
mene, te sam dva-tri puta išao u Austriju i natrag. U proljeće 1946.
dogovorili su se i odlučili da opet odem u Hrvatsku. Ovoga puta sam
išao u Hrvatsku, u Liku, sam. Bilo je određeno da bojnik Ante Vrban ode
u Slavoniju i dalje u Bosnu, dokle stigne. Naša zadaća je bila da još
jednom izvidimo situaciju u Hrvatskoj.
Ja sam imao lažne dokumente. Nabavili smo ih preko nekog mladića koji
je pobjegao iz Jugoslavije i zadržao legitimaciju. Tu su legitimaciju
naši od njega dobili, te je prepravili za mene. Ime i prezime ostalo je
isto, samo su skinuli sliku i umetnuli moju, ali to bi mi vrijedilo
samo unutar države. Ja sam se tada uputio u Graz i onda na
austrijsko-jugoslavensku granicu i preko granice. Kad sam došao nekih
desetak kilometara u unutrašnjost, kod Murske Sobote, ukrcao sam se na
vlak i vlakom u Zagreb. Tamo sam opet imao staru vezu preko poručnika
Novaka. Njegova žena živjela je u Zagrebu. On me zamolio da joj
pomognem, ako bi možda htjela doći k njemu u emigraciju. Iz Zagreba sam
otišao u Liku. U Lici sam bio dva dana, posjetio mjesta gdje su se
nalazili naši. No, tu nije bilo nikakvih većih snaga, male skupine koje
su se skrivale više nego išta drugo, borili su se samo ako su morali.
Uvidio sam da tu nema ništa naročito, ali kad sam već bio u Perušiću,
otišao sam u kuću roditelja moje djevojke i pitao je hoće li ići sa
mnom. Ona i njezini roditelji su pristali. Tako sam nju odveo u Zagreb,
gdje sam uzeo ženu poručnika Novaka i obje ih preveo u Austriju. Novaku
sam doveo suprugu, a vodstvu podnio izvještaj da u domovini nema ništa
organizirano. Zbog takvoga negativnog izvješća bio sam po strani neko
vrijeme, jer je Vrban rekao da se sastao s križarima u Papuku. Na
proljeće 1947. zbio se slučaj zbog kojeg sam bio u logoru u Italiji
zatvoren. Božo Kavran je zatražio od svećenika Krunoslava Draganovića
koji je imao veza u Rimu, da izvadi mene, bojnika Vukića i učitelja
Stanića. Draganović je to učinio, izvukao nas je na slobodu i dobili
smo dozvolu boravka od 30 dana u Italiji. U Rimu smo se zadržali u
Zavodu Sv. Jeronima. Draganović nam je rekao da, ako želimo, možemo
emigrirati, a ako ne želimo, da možemo ići nekamo drugdje. Nije rekao
izravno kamo, no mi smo znali što to znači. Odmah sam odlučio da ne ću
emigrirati. Jednog dana kaže on Vukiću i Staniću, da je brod u Genovi i
da trebaju ići, ako misle emigrirati. Oni su pristali i otišli na brod.
Sutradan sam na hodniku naletio na msgr. Mađerca, rektora Zavoda, koji
me upita kako to da i ja nisam otišao. Odvratih da mi je Draganović
rekao kako moram mijenjati papire, jer mene traže kako bi me izručili u
Jugoslaviju, dok onu dvojicu ne traži nitko. Na to me Mađerec upitao:
"A zašto ste ih bacali s mosta?". Ja sam ga samo gledao, nisam znao
kakva su njegova politička uvjerenja. U Zavodu je na službi bio jedan
izvanredan svećenik, veliki domoljub, zvao se Golik. Uđem kod njega u
ured i kažem što mi je rekao Mađerec. Kaže on: "Sinko moj, ima nas
svakakvih, ne znaš ti to". I tako, sutra se vrate Vukić i Stanić,
predomislili se. Ne će ići u Argentinu, hoće negdje drugdje.
* F. IVIĆ: Krunoslav Draganović je bio veoma zanimljiva
osoba. Recite mi, što vi mislite, je li on znao o Kavranovoj skupini
ili je to tek naslućivao?
* M. MARKIĆ: On je znao. Znao je sve, samo to nikad nije
htio reći. Draganović je bio jako opasan Jugoslaviji koja je s
Vatikanom vodila pregovore. Vatikan je, po mom mišljenju, od
Jugoslavije dobio jamstva da se Draganoviću po povratku ne će ništa
dogoditi.
* F. IVIĆ: Dobro, vratimo se našoj temi. Vukić i
Stanić su odustali od odlaska u Argentinu...
* M. MARKIĆ:
Ja sam s nekoliko ljudi otišao u Austriju, a Vukić i Stanić došli su
kasnije s drugom skupinom. Tako smo stupili u kontakt s Kavranom,
stigli u bazu gdje su se skupljali ljudi, od kojih su se neki već
prebacili u Hrvatsku.
Božidar Kavran
* F. IVIĆ: Vaši dojmovi o Boži Kavranu?
* M. MARKIĆ:
On je mene poznavao iz onih prvih izvješća i rekao mi je da me treba:
"Čovjek koji je dosad bio vodič već mi je dojadio, uvijek navaljuje da
hoće ići u Hrvatsku". I nastavio je: "Ja bih htio da ti budeš sljedeći
vodič, a njega bih pustio neka se ide boriti". Na to sam rekao: "Došao
sam, vi zapovijedajte, a i ja bih isto više volio ići u borbu, nego
biti vodič". Mislio sam se prebaciti sa skupinom Mile Markovinovića u
kojoj je bio i Rosandić, ali kako me Kavran nije pustio, ostalo mi je
biti vodičem. Kavrana nisam od ranije poznavao, ali zbog svega što sam
znao o njemu, moji dojmovi nisu mogli biti bolji. Koliko je bio
sposoban organizirati ovakvu akciju, druga je stvar. On je bio
intelektualac, a njegovo poštenje i rodoljublje bili su nenadmašni.
* F. IVIĆ: Jeste li poznavali još neke od sudionika
akcije?
* M. MARKIĆ:
Sve sam ih poznavao. Neke sam znao samo poimence, a četiri petine sam
osobno poznavao. To su uglavnom bili časnici i dočasnici. Upoznao sam
se s njima u Fermu, u emigraciji, nisam ih poznavao prije toga.
* F. IVIĆ: Rekli ste da ste se u akciju uključili tek
negdje pred kraj?
* M. MARKIĆ:
Došao sam pred kraj, kad me Božo uključio kao vodiča. Prvi put smo
Srećko Rover, Lojzek (Pavao Vučetić, op. ur.) i ja provodili jednu
skupinu preko granice. Tako sam upoznao put. Drugi put opet smo išli
Rover i ja, a nakon toga sam ja sam provodio svoje, a oni svoje.
* F. IVIĆ: Kad prebacivanja s Roverom i Lojzekom, ili
kad
ste išli sami, jeste li imali dojam da sve teče u redu? Jeste li mogli
zapaziti nešto sumnjivo?
* M. MARKIĆ: Ništa se sumnjivo nije moglo zapaziti. Važno
je jedno, u ovakvom djelovanju nema se što pričati ili pitati. Dobio si
zadaću i imaš je poslušno odraditi. Bio sam spreman učiniti sve što mi
se zapovijedi, prema svojim mogućnostima, i vjerovao sam da sve ide u
redu, po dogovoru. Preveo sam ljude do onoga mjesta gdje su ih dočekali
i preuzeli drugi, a ja sam se vraćao nazad i ništa dalje nisam znao.
Ako je bilo pošte ili sličnoga, ja sam to preuzeo i odnio natrag u
Austriju. To je bila kao veza. Imali smo radio-stanicu, ali ovo je bila
pismena pošta. Prijelaz se odvijao ovako: kad se ljudi dovedu u bazu s
druge strane, tamo je čekao neki šumar, ili netko tko je bio najavljen
kao naš. Ja bih ušao kod njega u kuću. Ako smo stigli ranije, pričekali
smo dok nisu došla druga dvojica iz šume. Oni bi preuzimali moje ljude
i vodili ih dalje. Jednom, dok sam vodio drugu skupinu, malo smo
zakasnili, jer se jedan čovjek kretao veoma sporo. Zvao se Šmit, bio je
stariji čovjek, blizu 60 godina. Prije povratka u Austriju razdanilo
se, a ja sam još bio tamo. Rekao sam našem čovjeku, "vezi", da ne mogu
sada van, kako ću preko granice po danu? On kaže da ćemo se snaći.
Smjestio me tamo u neko žito, pokraj grmlja i kaže: "Tu budi cijeli dan
do navečer, ja ću ti donijeti jesti, a onda natrag". Tako sam proveo
cijeli dan u tome grmlju. On mi je donio jesti i sutradan sam se vratio
nazad u Austriju, javio što se dogodilo. O tome je kasnije, u svome
izvješću "kurir u grmu", pisao i onaj bandit Mate Rajković.
* F. IVIĆ: Ivan Prusac u svojoj knjizi "Tragedija
Kavrana
i drugova" govori, kako se Božidar Kavran, vidjevši da je cijela akcija
propala, dragovoljno predao u neprijateljske ruke!? Je li to, po Vašem
mišljenju i saznanjima, moguće?
* M. MARKIĆ: Božo Kavran nije znao da je itko uhvaćen.
Ništa on nije znao dok to Jugoslavija nije objavila preko Novog Sada,
no oni su njega tada već imali u svojim rukama. Ništa nije bilo
sumnjivo. Mi smo tražili da se netko vrati s terena, ali su oni (OZNA,
op. F. I.) uvijek imali neke izgovore i to su odbijali. Najzad je pala
kocka da se bojnik Ivica Gržeta mora vratiti s izvješćem, inače više
nikoga ne ćemo slati prijeko. Oni su prema tome zaključili da više
nikoga ne će uhvatiti. Ja sam vodio zadnju skupinu. Prije granice
uhvatio nas je lugar, austrijski lugar, i zarobio nas. Bili smo mu
sumnjivi, jer se krećemo noću. Imao sam zapovijed da u takvim
slučajevima ne smijem pucati, da se jednostavno moramo pokoriti i onda
će naši znati što dalje raditi. Kad nas je austrijski lugar zarobio
bila je noć. On sam, a nas šest. Kažem ja: "Dečki, pitam se kako će
naši doznati za ovo? Mislim da je najbolje da ja pobjegnem, kako bih
javio Boži što se dogodilo, ali jedino ako se vi slažete". Složili su
se. Pobjegao sam, a lugar nije ni primijetio. Otišao sam skroz nazad u
bazu i javio što se dogodilo.
U međuvremenu lugar je naše predao policiji koja ih je tamo ispitivala.
Netko od njih je izdao, priznao gdje je baza. Drugi dan navečer bio sam
u zgradi gdje su boravili radnici, sjedio sam uz štednjak, bilo je oko
pet sati. Bojnik Jelinek i ja smo pričali. Pogledam kroz prozor, kad
najednom, austrijska i britanska policija opkolili zgradu! Što sada?
Oni uđu u prostoriju koja je služila kao ured. Tu vidim jednog od ljudi
iz uhvaćene grupe, zvao se Majdak. S njim su bili britanski satnik i
tumač. Uletjeli su u ured i Majdak odmah pokaže prstom u mene! Satnik
me upita, tko je tu zapovjednik? Također uputa, jesam li vodio ove
ljude? Rekoh da nisam. "Ovaj kaže da si ih ti vodio". "On je lud",
kažem ja i okrenem se Majdaku: "Bog te ubio, ja te ni ne poznam, kako
možeš reći da sam ih ja vodio?". No, on i dalje tvrdi da sam ih ja
vodio. Tumač je bio neki četnik, htio me je udariti, ali je to satnik
spriječio. Zatim su svezali šefa našeg logora, mene, i još jednoga koji
je u logoru bio zadužen za opskrbu, ukrcali nas u jeep i odveli u
Leibnitz. Tamo je uhićena skupina već bila u zatvoru, a ovih drugih
10-15 iz logora, uključivši bojnika Jelineka i prof. Vidalija, pustili
su. Tijekom ispitivanja tu se svašta događalo. Bilo je i prijetnji
izručenjem. Mene i ovu dvojicu iz logora odvezli su nazad na granicu
kako bi nas izručili, doveli nas tamo i nakon kraćeg vremena odvojili
nas. Ostadoh sam, nisam znao što se njima dogodilo, a oni ne znaju što
je sa mnom.
Uglavnom, mene su ispitivali cijelu noć. Ispitivali me, mučili me. Gola
su me svezali na neke opruge u garaži i metnuli mi kantu vode da mi
curi u lice, kako bih im ispričao sve što znam. Ispitivao me jedan
engleski narednik koji je bio u Grčkoj s partizanima. Ja i dalje ništa
ne znam, a on mi prijeti da će me izručiti Jugoslaviji. Kažem ja:
"Izruči, pa što." A on meni: "Što ti je zadnja želja?" "Da me ubijete,
pa da me ne morate izručiti". On kaže: "Neka te ubiju tvoji". Nakon
mučenja koje je trajalo između tri i četiri sata, oko dva po ponoći,
odveo me onako mokroga u ured, sjeo na stol, i kaže mi da mu ispričam
sve prije nego me izruči. Opet odgovaram: "Nemam ja tebi što
ispričati". Kako sam bio sav promrznut, svezao mi je noge lancem za
radijator. Mene je polako hvatao drijem, jer sam se mokar i hladan
najednom našao pokraj toplog radijatora. No, čim bih malo zadrijemao,
već mi baca tenisku lopticu u lice. To mučenje je trajalo cijelu noć.
Ujutro oko pet sati engleski narednik se otišao odmarati, ali je u
zamjenu doveo austrijskog policajca da on dalje ispituje. I od ovoga
ista pitanja, a ja isto tako, ništa ne znam. "Mi smo išli tražiti posao
u šumu, ja ne znam šta vi hoćete". Kaže on meni: "Ti si rekao mojim
prethodnicima da si bio domobran, nisi ti bio domobran". "Kako ti znaš
da ja nisam bio domobran?" "Poznam ja vas dobro, ti si ustaša", a ja ga
upitam: "A što si ti?" "Viši austrijski policajac", kaže, "inače sam
bio natporučnik njemačke tenkovske divizije. Borio sam se ja u
Hrvatskoj, zato znam tko si ti". "O", kažem, "pa gdje si bio u
Hrvatskoj?". "Ja sam bio u Kninu, a gdje si bio ti?", pita. "U Gospiću"
odgovaram. "Aha, sjećaš li se kad smo vam 1943. došli u pomoć iz
Knina?", veli on. Pitam ja njega: "Kako si se ti izvukao?" Kaže: "Bio
sam zarobljen u Kninu i onda su me partizani razmijenili za jednoga
svog. Sad sam policajac, jer sam rođeni Austrijanac. No, da ti pravo
kažem, ne volim gledati da te ovako muče, pa zajedno smo se borili".
Nešto kasnije on izađe malo van, a ja ne mogu nikuda, svezan sam. Kad,
k meni uđe neka žena, pita me kako sam i kaže: "Znate što, čula sam
kako vas je ta budala, engleski časnik, mučila. Recite vi njemu bilo
što, samo da vas ne zafrkava". Pitam je tko je, a ona reče da je
Slovenka, da joj je muž bio Crnogorac, žandar, i da je sada njihova
kuharica.
Nakon kraćeg vremena ode ona, a vrati se onaj engleski narednik i opet
me počne ispitivati. Sjetivši se kuharičina savjeta rekao sam mu: "Znaš
što, ne znam puno o tome, ali ono što znam, reći ću ti". On skoči, uzme
papir i olovku. On pita, ja odgovaram. I tako je on više od pola sata
pisao. Ranije sam bio gladan i tražio čašu vode, no ništa mi nije htio
dati. Sad kad je sve napisao, nudi mi jesti. Oko devet sati evo
engleskog satnika, onoga koji me doveo iz Leibnitza. Narednik odmah
trči k njemu: "Evo, sve, sve je priznao!". Satnik gleda taj komad
ispisanog papira, uzme, zgužva ga i baci u koš. "Što je to, ovo nema
veze s ničim", kaže satnik. Poslije toga me stavio u jeep i opet u
Leibnitz. A druge dvojice nema. Došli mi nazad u Leibnitz, u zatvor, a
on će odmah: "Sad ću te suočiti s tvojima". On, tumač i ja sjedimo u
uredu i čujem kako dovode ove moje. Kad su ih doveli unutra, zatvore
vrata, i oni se postroje kraj zida. Međusobno su se pogledavali, jer su
mislili da sam već izručen, kako su im Englezi rekli. Naredi satnik
tumaču da me pita: "Kaži ti meni", veli, "kako ste vi to organizirali
te ljude?" Ja mu odgovorim: "Nisam ih ja organizirao, išli smo se
boriti u Hrvatsku protiv komunizma. Sve je dragovoljno". Na to satnik
naloži tumaču da pročita neke od njihovih izjava. Njih su cijelo
vrijeme tukli, a tumač je sam pisao izjave. Zatim bi ih gurnuo njima na
potpis, a u nevolji ljudi svašta potpisuju. "Je li istina ovo što tu
piše?" pita me satnik: "Ovo što ovdje piše, čista je laž, oni su svi
došli u organizaciju da se bore protiv komunizma za demokratsku
hrvatsku državu, a sada neka oni kažu je li istina ovo što piše tu, ili
ovo što ja kažem". Svi su potvrdili da je istina sve što ja kažem, a ne
što tamo piše. Na to ih engleski satnik sve pošalje vani, na hodnik.
Oni izađu, a ja ostanem. Satnik izvadi "Vjesnik", i tad sam prvi put
saznao da je cijela akcija propala. Gledam i ne vjerujem. U "Vjesniku"
slike uhvaćenih! Isprva sam mislio da je sve to neko podmetanje, pa
gledam kad je tko uhvaćen. Piše: "Božo Kavran uhvaćen", a ja gledam
kada. Nakon što sam ja već bio uhićen, preveo ga je Lojzek. Tada sam
shvatio da je istina. U životu sam uvijek bio priseban, ali tog
trenutka sam zamalo pao u nesvijest. Nakon toga strpali su nas u
zatvor, gdje je svaki dan uslijedilo ispitivanje, a ponekad i batine.
Tako je to trajalo oko tri tjedna. Onda nas prebace u Graz, u glavno
zapovjedništvo britanske vojske. Jugoslavija je znala za nas, te je
neprestano tražila da nas se izruči, ali Englezi su se, zbog njima
znanih razloga, predomislili i nisu to bili voljni napraviti. Njihov
odgovor je bio da smo mi u zatvoru radi krijumčarenja karata za hranu,
bonovima. Zatim su nas predali austrijskoj civilnoj policiji. U zatvoru
smo proveli sedam mjeseci, a onda su nas izveli pred sud. Osuda je bila
veoma mudra - zatvorene su nas držali sedam, a osudili na šest mjeseci
- pa smo odmah pušteni van. Na sudu je bilo sve kako je Jugoslavija
rekla, ali nas više nije bilo. Kud koji, mili moji!
Kavran kao zatočenik OZN-e
* F. IVIĆ: Kako ste otišli u Kanadu? * M. MARKIĆ:
S ovim je slučajem bilo završeno. "Akcija 10. travanj", ili "Kavranova
akcija" propala je. Ljudi su se razbježali. Tada sam donio odluku da
nemam više što tražiti u Europi, premda sam uvijek govorio, da se
potopi brod koji će mene voziti u emigraciju. Ali nije bilo druge. Po
izlasku iz zatvora boravio sam u Klagenfurtu, u logoru. Radio sam u
šumi i tako je došla pedeseta. Tad se javim za odlazak i prime me.
Nisam im rekao da sam zbog akcije neko vrijeme bio u zatvoru. Naime,
kad su se naši prebacivali preko granice svi su ostavljali novac i
dokumente u bazi, ako nekome zatreba. Tako sam i ja po dolasku iz
Italije pregledao njihove papire i nađem dokumente prijatelja Mile
Markovinovića, koji je sa mnom bio u vojsci. S obzirom na to da nisam
imao nikakvih dokumenata, uzeo sam njegove, stavio svoju sliku, i tako
sam postao Mile Markovinović. Prigodom ranijeg ispitivanja engleskog
satnika, u "Vjesniku" su objavili imena svih uhvaćenih u Kavranovoj
akciji. Među njima je i Mile Markovinović (uhvaćen s X. skupinom 15.
travnja 1948., op. F. I.). Pita me satnik: "Kako to, ti si Mile
Markovinović ovdje, a tu piše da je Mile Markovinović u Zagrebu, u
zatvoru?" Kažem ja njemu: "Pa, i u Austriji najvjerojatnije ima
nekoliko tisuća Hansa Mayera!
* F. IVIĆ: Kako ste onda postali Mile Markić?
* M. MARKIĆ:
To je prezime u Kanadi predugo za engleski izgovor. Svagdje ga je
trebalo sricati, tako da su ga od Markovinović obično pretvarali u
Marko Vinović. Stoga smo žena i ja jednoga dana odlučili promijeniti
ga, ali da ipak ostane hrvatsko. Kažem - Markić. Zatim se s tim imenom
i prezimenom išlo na sud i tako sam legalno postao Mile Markić..
* F. IVIĆ: Kako i kada ste se politički aktivirali u
hrvatskoj emigraciji?
* M. MARKIĆ: U hrvatskim krugovima bio sam dosta poznat
nakon
"Akcije 10. travanj". Za Kavrana su svi znali, to je bila senzacija,
samo su nas tri-četiri preživjela. Razumljivo, ja sam uvijek bio za
ustaški pokret i mi smo svi bili jedno, sve do 1954. godine. General
Luburić je bio u Španjolskoj kao vojna osoba, a predsjednik vlade,
Kulenović, boravio je u Siriji. Poglavnik se smjestio u Argentini.
Prikupilo bi se nešto novaca i slalo se poglavniku. Luburiću se nikad
nije slalo. I mi smo bili kao ustaše, svi smo trebali biti jednaki.
Zapravo, Luburića nisam nikad volio. Sjećam se jednog slučaja u
Gospiću, 1944. Kroz Gospić je prolazila vojska iz Maksove "Obrane", na
otok Pag, po sol. Išao sam s bojnikom Kolačevićem ulicom. S druge
strane nailazio je vodnik iz kamionske pratnje. Kad smo se mimoišli,
oni nisu pozdravili. Bojnik ih zaustavi i kaže: "Vodniče, niste
pozdravili", a ovaj odgovara: "Mi u Obrani nikoga ne pozdravljamo". Ta
mi se bahatost gadila. Zato ni Maksa nisam volio. Moj se odnos prema
njemu kasnije promijenio. Došlo je do sukoba i sporova u emigraciji,
uglavnom oko prevlasti i utjecaja. U tim su se raspravama potezale i
priče o sudbini Kavranove akcije. General Luburić je štitio Srećka
Rovera. Rovera su napadali da je izdajica, jer je i on vodio ljude u
šumu. To je došlo do Maksa, a on kaže: "I o meni Jugoslavija govori da
sam zločinac. Valja raspraviti o tome je li Rover nešto skrivio, a ne
da se blato samo tako baca na čovjeka. Ali ne žele oni raspravljati." U
Torontu su se skoro svake nedjelje održavale sjednice zbog toga. Tako
sam i ja na jednoj sjednici morao svjedočiti o onome što znam. Izađem
tako na pozornicu i kažem: "Ljudi Božji, evo, govore da je Rover
izdajica, jer je prevodio ljude. Ja sam ih isto tako prevodio!" Pita me
Maks: "Pa je li tebi itko išta prigovorio". Odvratih: "Nije, jer nemam
novaca i ništa ne odlučujem, a on odlučuje, i zato vjerojatno ne valja.
Sve je to bilo u novinama, u 'Obrani'. Sve kako je bilo. A Srećko je
napravio izvještaj na oko 20 stranica i razaslao ga svima."
Mijo Jagarinac: "Došao sam
boriti se protiv vas, jer sam zaljubljen u Hrvatsku!"
Navik on živi ki zgine pošteno!
|
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo
uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati
narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe,
ali ćemo izgubiti narod.
(bl. Alojzije kard. Stepinac)
|
Bog i Hrvati!
|
|
|
