|
VELIKI HRVATSKI KRIŽNI
PUT
Ne može biti pravna i
demokratska država koja nije utemeljena na istini
Nema pomaka
naprijed dok se ne kaže otvoreno da su jugokomunisti izvršili genocid
nad hrvatskim narodom pobivši preko pola milijuna Hrvata
RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM
FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM
U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata.
Najkrvaviji
trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata
1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više
desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom
komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni
progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima
progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik,
proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji
obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.
Križni put još uvijek traje
GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog
puta i
stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako
gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?
O. Josip Zvonimir Bošnjaković: Križni put hrvatskoga
naroda
počeo je još 1918. u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a nastavio se za
vrijeme apsolutizma januarske diktature za vrijeme kralja Aleksandra
koji je vršio veliku represiju na hrvatski narod. Ubrzo nakon toga
dogodilo se ubojstvo Stjepana Radića i njegovih suradnika, i to je bio
vrhunac u toj srpskoj apsolutističkoj kraljevini.
Kroz Drugi svjetski rat hrvatski narod je prošao svoj križni put, a
nakon njega doživio je pravu kalvariju. Krajem II. svjetskog rata
veliko stradanje nevinih Hrvata dogodilo se na Bleiburgu, Kočevskom
Rogu, diljem sjeverne Hrvatske, pa i u glavnom gradu Zagrebu u kojem je
u drugoj polovici svibnja 1945. ubijeno više od šezdeset pet tisuća
nevinih Hrvata. Prisjetimo se koje je torture zbog lažnih optužaba
proživljavao bl. Alojzije Stepinac.
Ja sam u Tuzli dočekao kraj Drugoga
svjetskog rata. Tuzla kao i čitava Bosna i Hrvatska bile su pod
dominacijom jugokomunističkog sustava. Time je nastavljen križni put
hrvatskoga naroda koji još uvijek traje. Hrvatski narod se i dalje
optužuje da je zločinački. Nameću mu se astronomski brojevi zločina.
Tako su nedavno o Jasenovcu na simpoziju u Banjoj Luci izjavili da je
tamo pobijeno više od 700 tisuća osoba.
Takve se izjave koriste kako bi
se prikrili zločini učinjeni na Bleiburgu i drugim stratištima nad
Hrvatima na križnom putu po Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo veliko
stradanje, a kasnije su brojni Hrvati, samo zato što su Hrvati,
završili na robijama i proživljavali svoje progone u Staroj Gradiški,
Zenici, Požegi.
Poslije toga dolazi Domovinski rat kad je 1991. srpski agresor napao
Hrvatsku da ostvari Veliku Srbiju.
Sve je to križni put hrvatskoga
naroda koji se nije nikad prekidao u ovih šezdeset godina. Zar nisu i
današnje optužbe hrvatskih branitelja od strane međunarodnih
institucija na neki način nastavak toga križnog puta. Dakle, hrvatski
narod proživljava svoj križni put u kontinuitetu. Nekad je taj križ
lakši, a ponekad teži, pod kojim smo padali i dizali se.
GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene
nevine
Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina?
Je li njima dokazana ikakva krivnja?
O. Bošnjaković: Meni nije poznato da je vođen bilo koji
proces za one koji su odgovorni za ubijene nevine žrtve. Svjedok sam
osude tuzlanskih svećenika koji su pogubljeni u Tuzli u montiranom
političkom procesu. Neki su svećenici završili u Jazovki, ubijeni u
Maclju, na Širokom Brijegu i na drugim stratištima.
Poslije završetka
Drugoga svjetskog rata nitko nije od povjesničara naknadno tražio da se
povede istraživanje i da dođe na vidjelo istina o tim ljudima. Nije
poznat nijedan slučaj da je netko odgovarao pred sudom za ubijanje
nevinih Hrvata. Nije se uopće istraživalo sustavno pa ipak ima prilično
literature napisane o toj temi. Zabašurivalo se pa i dandanas se
zabašuruje i stidljivo raspravlja o Bleiburgu, Jazovki, Golom otoku,
Požegi.
Sve dok se ne utvrdi istina o zločinima učinjenim poslije
Drugoga svjetskog rata, ne možemo govoriti o hrvatskoj samostalnosti i
hrvatskoj pravnoj državi.
Ne može opstati država koja nije utemeljena na istini nego na
zabašurivanju zločina jugokomunističke tiranije prema Hrvatima.
Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke
zločince?
GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade
da ratni zločini ne zastarijevaju?
O. Bošnjaković: Činjenica je da su se komunistički i
partizanski pisci hvalili svojim zločinima, i tu ne treba puno
istraživanja, samo je važna politička volja. Žalosno je što stvarnu
vlast imaju još jugokomunisti, a ove su političke garniture kao šlag.
Dobivam dojam da se izbjegava procesuiranje zbog velike nazočnosti tih
jugokomunističkih relikata kojih ima puno i danas u našoj Hrvatskoj.
Izbjegava se istina kako se ne bi nekoga povrijedilo, pa da ne bi došlo
do svađa. Ne smije se zaboraviti da velik utjecaj ima međunarodna
politika na Hrvatsku i njezinu prošlost. U Hrvatskoj, u vladi, na vrhu,
ne žele uopće ozbiljno rješavati taj problem i radi međunarodne
javnosti da se tobože ne bi povrijedio neki drugi narod.
Nema pomaka
naprijed dok se ne kaže otvoreno da su jugokomunisti izvršili genocid
nad hrvatskim narodom. Postavlja se pitanje zašto u ministarstvu
pravosuđa ne postoji odjel koji bi se bavio time. Da bi se došlo do
istine, mora se svaki zločin istražiti, povijesno i pravno
klasificirati. Tako doći do istine i do toga zašto je hrvatski narod u
svojoj povijesti uvijek morao patiti. Zašto su drugi narodi izvršili
nad Hrvatima genocid?
U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam
GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata
često
pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a
sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako
kvalificiraju?
O. Bošnjaković: Takvo etiketiranje Hrvata pa često i
cijeloga vodstva Crkve u vrijeme komunističkog fašizma provlači se,
nažalost, i danas. To su ostaci komunističke ideologije, a zastupaju ih
osobe bez imalo kritičnosti ili im je interes skriti se za neke svoje
propuste i odgovornosti. Činjenica je da je hrvatski narod uvijek bio
antifašistički, u prvom redu zato što nikad nikog nije napao nego se
samo branio. Oni koji su ga napadali, ne mogu biti antifašisti. Mogu
biti samo fašisti. Nadalje, na ovim područjima provodio se komunistički
fašizam jer se progonio i zatirao jedan narod.
Mi danas rehabilitiramo
osobe koje su progonile hrvatski narod s težnjom iskorjenjivanja. Preko
svega se prelazi kao da se ništa nije dogodilo.
Kad se radi o Njemačkoj, Italiji, Hitleru, Mussoliniju, koji su htjeli
da budu mjerila za sve što je dobro a što je zlo, svi koji su se njima
oduprli bili su antifašisti. Ali jugokomunistička armija i komunistička
diktatura koja je pobila više od 500.000 Hrvata te koja je odgovorna za
druga stradanja i progone u Domovinskom ratu ne mogu sebe svrstavati na
antifašističku stranu. Ta armija može biti samo fašistička, a ne
antifašistička.
GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak
najteži za
hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste
Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?
O. Bošnjaković: Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro.
Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku
na korist nego mu šteti. Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski
narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu,
uključujući i poraće, poginulo je više od 500.000 Hrvata. Tu se ne
smije zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi,
kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska
inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu
tragediju, teško se može oporaviti.
K tome progoni nakon rata koji su
se događali kontinuirano pola stoljeća još su više otežavali oporavak.
Zapravo, vodili su k istrjebljenju i potpunom uništavanju hrvatskoga
nacionalnog bića. Ovaj obrambeni Domovinski rat naizgled je bio teži po
tome što Hrvati za nj nisu bili spremni. Tada je na Hrvatsku napala
peta sila u Europi. JNA je imala avione, bila je naoružana, a Hrvati su
bili golih ruku.
I sama poraća su različita, jer poslije Drugoga svjetskog rata nije se
imalo što jesti pa je uz ostale velike posljedice i glad prisiljavala
hrvatski narod na proživljavanje križnog puta.
Sve je to bilo smišljeno
pa su brojni morali otići izvan Hrvatske i tamo su radili poput roblja.
Nije čudo da danas ima širom svijeta Hrvata. Poslije ovoga obrambenog
Domovinskog rata nije bila takva situacija. Ipak je zavladala sloboda.
Preživljavanje je bilo na zavidnoj razini i nije se gladovalo.
Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu
GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu,
Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?
O. Bošnjaković: U Bleiburgu je došlo do predaje Hrvata i
odatle počinje veliki hrvatski križni put. Brojni su ubijeni bez
suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su
ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je
krajem četrdeset pete. Što se tiče odgovornosti Josipa Broza Tita, o
tome svjedoči jedan od tadašnjih zapovjednika Simo Dubajić koji je u
srpnju 1990. izjavio za beogradski "Svet":
"Komandovao sam u Kočevskom
Rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim
jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945.
došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera
i zapleni zlata. Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu da nitko ne
sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti
zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju
da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu
depešu. Imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio
nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu.
Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve
Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao doneti, sem Tita!
Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i
kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI.
dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Milka Planinc."
GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato
odgovarao?
O. Bošnjaković: Kao ministrant pohađao sam tuzlansku
gimnaziju. U to vrijeme sudili su četvorici svećenika u Tuzlanskom
sudu. Osuđeni su na smrt strijeljanjem. Ja sam bio nazočan suđenju.
Uvijek bi zauzeo položaj u kutu da sam bliže njih kad bi oni prolazili
iz sudnice. Svi smo znali da su nevini. Kad bi pored mene prošli, meni
bi se nasmijali. Kad su oni ubijeni, u meni se javio prkos da postanem
svećenik.
Kasnije sam to tumačio Tertulijanovim riječima: "Krv mučenika
sjeme je novih kršćana." I sâm kao svećenik osjetio sam komunistički
fašizam koji me proganjao kroz svoje udbaške institucije, jer im nije
odgovaralo da ja gradim crkve. A gradio sam ih baš u to vrijeme. Radio
sam crkve, ceste. Saslušavali su me, prijetili. Vršili su pritisak kako
bih to prestao raditi, jer za njih je vjera bila opijum za narod. Oni
su sve dekristijanizirali, škole i sve ustanove. Pratili su ljude koji
idu u crkvu. Mene su uklonili nakon što su vidjeli da gradim crkve, pa
sam 1972. započeo temelj u Šikari u nazočnosti nekoliko tisuća
vjernika. Zatvorili su me i osudili na tri godine zatvora.
Rekao sam na
suđenju: "Bacili ste na me čitave Alpe, ali postoji Bog. Ja ću se
ponovno vratiti u Tuzlu, živjeti i nastaviti raditi i širiti Kristovo
evanđelje." Poslije izlaska iz zatvora sagradio sam novi samostan, novu
crkvu i oratorij. Za moje zatvaranje kao i za brojna druga nikad nitko
nije odgovarao.
Bivši progonitelji i dalje vladaju
GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni
promijenili?
O. Bošnjaković: Kako sudski istražitelj između ostalih
saslušavao me je Krešimir Zubak. Ostavio je na mene vrlo ružan dojam.
Ispitivao me je s velikim entuzijazmom. Bilo mi je žalosno kad sam
vidio na televiziji da on vodi i predstavlja hrvatski narod u Bosni i
Hercegovini.
Nemam odgovora da se tako netko može neprestano
transformirati iz progonitelja u mirotvorca. Takvih ima više, i to
zbunjuje hrvatski narod i osuđuje taj narod. Otud često ružno mišljenje
o politici. I to je još jedna potvrda da su u vlasti ljudi iz
komunističkog sustava. Ljudi pomalo zaboravljaju to jer se bore za svoj
život, u teškim situacijama bore se za golu egzistenciju.
GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?
O. Bošnjaković: Treba žaliti sve žrtve i svaka žrtva je
vrijedna poštovanja i istine. Žrtava je bilo uvijek i bit će ih uvijek.
Prva žrtva bila je u Starom zavjetu Abel. Uvijek je bilo ratova,
nasilja, jer je ljudsko biće ranjeno istočnim grijehom pa su ljudi više
skloni prema zlu nego prema dobro. Kroz povijest su se pojavljivali
vođe koji su namjerno kršile Božje zakone i Božje zapovijedi te sebe
postavljali kao društvenu normu dobra. Počevši od rimskih careva, zatim
Napoleona, Francuske revolucije, Lenjina, Hitlera, Staljina... do Tita.
Izvorište svih tih zala je istočni grijeh. Mnoge su žrtve
izmanipulirane i slučajno dospjele u komunističke ruke. Zato mi se
sviđala ideja dr. Franje Tuđmana o pomirbi svih Hrvata. A da bi do nje
došlo, treba biti zadovoljena istina i pravda. Razjedinjenost Hrvata
može generirati nove podjele.
Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja
GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali
su
partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se
branitelji sami. U čemu je problem?
O. Bošnjaković: Pobjednik je pisao povijest nakon Drugoga
svjetskog rata, a to je bila Komunistička partija. Danas tu povijest,
čini se, revidiraju i pišu nam je neki drugi. Nije dobro i dovoljno
vrednovan Domovinski rat. Moramo činiti tako da neprestano polazimo od
svoga Domovinskog rata. Teško je kad su ostali i dalje jugonostalgičari
koji su bili formirani u jugokomunističkom sustavu. Njih je još velik
broj. Ne smiju se zaboraviti ni dodvorice.
Sve to utječe na branitelje
Domovinskoga rata. Ne smije se zaboraviti da su ih dovele i gospodarske
i političke prilike u kojima danas žive branitelji. Osjeća se stanovita
obezglavljenost. Sada plaćamo ceh ratu koji se dogodio. U svim
segmentima to se osjeća. Branitelji su najugroženiji.
Nitko ne gleda
što su oni napravili, i to se zaboravlja kao da ne postoji to što su
oni činili, nego se bezglavo čitavim svojim bićem srlja za ulaskom u
Europu. Zapostavljeni su i omalovažavani. Ne vrednuje se njihova žrtva
života i njihova ljubav prema ovim prostorima i ovoj domovini. Da nam
se povijest ne bi ponavljala, moramo uspostaviti ljestvicu vrednota i
neprestano je promicati.
Razgovarao: Vlado Čutura
Glas Koncila, broj: 20 (1612), 15.5.2005.
Kratka
biografija
Fra Josip Zvonimir Bošnjaković rođen je 30. listopada 1929.
godine u Tuzli (Solana, Kreka) od roditelja Ante Bošnjakovića i Katarine r.
Boršić. Preminuo je 18. ožujka 2021. godine u Tuzli. Pokopan je na
katoličkom groblju Borić u Tuzli. Osnovnu školu (4 razreda) pohađao je u
Klosteru časnih sestara Kćeri Božje ljubavi u Tuzli. Gimnaziju je pohađao u
Tuzli (6 razreda), a završio sedmi i osmi i veliku mature u Visokom. Teološki
fakultet pohađao je i diplomirao u Sarajevu 1954. Za svećenika je zaređen u
Sarajevu 28. lipnja 1953.
Djelovao je kao kapelan u Zenici, Tuzli, Kraljevoj Sutjescu
(kao vice-magister u novicijatu) i Varešu, zatim u Njemačkoj (Düsseldorf,
Kätwich, Essen- Frintop, Altenbochum, Stergrade i Bochum). Nakon toga dva puta
je bio gvardijan i župnik franjevačkoga samostana u Tuzli, te župnik u Gornjim
Bogićevcima.
Po prekidu diplomatskih odnosa između FNRJ i Vatikana 17.
prosinca 1952. godine započela je u Jugoslaviji velika kampanja protiv
Katoličke crkve, koja je trajala niz godina. Žrtvom te kampanje bio je i fra
Josip Zvonimir Bošnjaković. Nakon pristupa franjevcima “Bosne Srebrene” 1948.
godina, počeli su pritisci na njegove roditelje putem partijskoga ogranka
Solane, uz prijetnju “da će se naći u zatvoru, jer su slanjem svoga sina,
izvrsnog nogometaša, svrstali među sluge Vatikana”. Međutim, roditelji su
uvijek hrabro odgovarali: “Draga gospodo, to je isključivo njegova slobodna
volja, jer je punoljetan, i zato vas molimo, nemojte nas više uznemiravati!”
Deset dana prije mlade mise, 9. srpnja 1953. godine, nakon
održane partijske sjednice u prostorijama Solane Kreka, upali su u državni stan
njegovih roditelja, bez ikakvog naloga, pedesetak partijskih aktivista vičući:
“Gdje su te sluge Vatikana što su poslali svoga sina da bude u službi
vatikanskih klerofašista i zločinca Alojzija Stepinca?” Uzvikijući: “Napolje
iz stana!”, počeli su, kao razjareni divljaci, izbacivati pokućstvo u
dvorište i na ulicu i to kroz prozore i vrata. Možete misliti kako su se
roditelji osjećali pred tim tuzlanskim komunističkim fanaticima i vandalima ili
kako se i danas nazivaju “antifašistima”.
U
taj stan, ubrzo su uselili jednu “svoju” obitelj, a njegovi roditelji i
sestra su, na divljački, fašistički način, izbačeni doslovce na
ulicu iz svoga stana, smjestivši se u jedno dvorište blizu
pravoslavne
crkve u Tuzli. Tu su, po hladnoći i kiši, puna četiri mjeseca, dok nisu
na
intervenciju fra Joze, kod tadašnjega predsjednika Republike Bosne i
Hercegovine Đure Pucara Starog, dobili stan u Medenicama, podno brda
Ilinčica.
Molili su susjede iz Solane da ih na nekoliko dana prime,
ali su im oni šapatom govorili: “Vrlo rado, ali ne smijemo, jer bi i nas
mogli izbaciti iz našega stana!”. Sestru fra Joze otpustili su s posla kao
višegodišnju službenicu u Solani, a fra Jozo je dobio naređenje, dva dana pred
svoju mladu misu, da u roku od nekoliko sati napusti svoje rodno mjesto –
Tuzlu!
Na sam dan mlade mise, 19. srpnja 1953. godine, komunističke
su vlasti postavile vojsku i miliciju na sve prilaze Tuzli, da bi
vjernicima onemogućili dolazak na njegovu mladu misu, a organizirali su i
motorističku utrku kroz čitavu Tuzlu. Unatoč tomu, tuzlanska je crkva toga dana
bila prepuna vjernika koji su se uspjeli probiti kroz taj “berlinski
komunistički zid”, odlučni, pa makar bili uhićeni i kažnjeni. To je bila prava
lekcija katoličkih hrvatskih vjernika tadašnjim komunistima, koji ne žele da se
s njima manipulira i da osuđuju svaku represiju i providno politiziranje i
izmišljanje, pogotovo od strane onih čija su usta puna multietničnosti, slobode
vjeroispovjesti, ljudskih prava i demokracije, te da savršeno čitaju nakane
Partije, koja im želji na boljševički i staljinistički način, u svojoj
bezuspješnoj borbi protiv Kristove Crkve, prodati “rog za svijeću”!
Mlada misa u Sarajevu
Okrutno spriječen, na sramotu tadašnjih političkih vlasti
Tuzle, da svoju mladu misu slavi u svome rodnome gradu (19. srpnja 1953.
godine), kao što je to bio kasnije slučaj s drugim mladomisnicima – u
nazočnosti brojnih vjernika, majke, sestre, kolega bogoslova i profesora –
slavio je svoju mladu misu (kao komunistički prognanik) 26. srpnja 1953. godine
u crkvi sv. Ante u Sarajevu na Bistriku, napominjući u svome nagovoru na
svečanome ručku, da se tako nešto nije dogodilo ni jednom katoličkom svećeniku,
osim njemu, u – kako se to i danas zna reći – “slobodarskoj,
antifašističkoj, multietničkoj i multikonfesionalnoj Tuzli”, odnosno u
tadašnjoj MALOJ MOSKVI, kako su Tuzlu tada nazivali zbog velike staljinističke,
crvene i boljševičke zvijezde na općinskoj zgradi!
To mu se zlo dogodilo zato što su neki “mali crvi” htjeli u
svojoj tadašnjoj komitetskoj, udbaškoj i novinarskoj službi nečasno
napredovati, veće plaće primati, da bi tako postali, pred svojim staljinom i
titom, što “veći crvi” u svojoj protucivilizacijskoj i nepoštenoj nakani! Nitko
od njihovih nasljednika nije se ispričao fra Jozi i njegovoj obitelji, nego su
svojom šutnjom taj zločin odobravali.
Što više, prigodom raznih kulturno-političkih manifestacija,
prigodom spominjanja bivših tuzlanskih gvardijana, njegova se dva gvardijanstva
od strane tuzlanskih vlasti namjerno ignoriraju i prešućuju, premda se zna da
je prema dekretu njegovoga Starješinstva imenovan 1970. godine prvim tuzlanskim
gvardijanom nakon tolikih prohujalih stoljeća i opet 1982. po drugi puta.
Istrpljena vremena – fra Josip Zvonimir Bošnjaković,
Zagreb, 2013.
|
|
