POSTANAK LOGORA JASENOVAC

Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška. (Te iste radove u istim i gorim uvjetima izvodili su i zatvorenici , uglavnom politički, i za vrijeme komunističke Jugoslavije.)

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Odbrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.

Inače, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

KADA ĆE SE SAZNATI ISTINA O JASENOVCU?!

"Uočavanje različitih događaja iz naše nedavne prošlosti spada u nužne zadatke javnoga života. Međutim, Jasenovac je opasan za Hrvatsku jer je oko njega stvorena politička legenda koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata poslužila za rušenje Nezavisne Države Hrvatske, a nakon komunističke pobjede za brutalno uništavanje politički aktivnih dijelova hrvatskoga naroda i za opravdavanje nasilnog uključivanja Hrvatske u Jugoslaviju.

Pod imenom Jasenovca stvorila se argumentacija o zločinačkom značaju NDH i Ustaškoga pokreta koji je za vrijeme rata izdvojio Hrvatsku iz Jugoslavije... Uništena hrvatska država i rascjepkane hrvatske zemlje na silu uključene u Jugoslaviju onemogućile su hrvatskom narodu da izvrši potreban ispit savjesti, jer za taj je potrebna sloboda.

Poslije stvaranja nove, Titove Jugoslavije, nakon Bleiburga i jugoslavenskih narodnih sudova, nije se moglo govoriti o Hrvatima kao političkome narodu koji bi trebao zauzeti stav prema svojoj prošlosti, nego o Hrvatima kao zatvorenicima, okrivljenicima, osuđenicima na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne. To je, naime, bio hrvatski narod od 1945. do 1950. g. kad je Titova Jugoslavija fizički uništavala ili moralno lomila hrvatsku nacionalnu i političku elitu da bi obezglavila narod i stvorila novoga socijalističkog, jugoslavenskog čovjeka...

Hrvati se moraju suočiti s činjenicima i govoriti istinu pod svaku cijenu, jer sloboda nema cijenu. Konačna demistifikacija jasenovačkih zločina jedno je od najvažnijih pitanja.

O tomu za Fokus razgovaramo s isusovcem prof. dr. Vladimirom Horvatom.

- U području Jasenovca bilo je nekoliko industrijskih postrojenja. Lazar Bašić, Srbin, na tom je području imao CIGLANU - u njoj se proizvodila opeka i cigla s inicijalima L.B. Toga se još neki ljudi sjećaju. Kad je Lazar umro, CIGLANU je preuzeo njegov sin. Tu je bila i tvornica lanaca - LANČARA, ljevaonica zvona - ZVONARA - i velika PILANA. Ta je industrijska zona bila uz samo mjesto Jasenovac. Ustaški logor koji je formiran na nacionaliziranom industrijskom kompleksu obitelji Bašić i ograđen žicom bio je radni logor. Tu su radili i mnogi slobodnjaci koji su vani obrađivali polja lokalnoga stanovništva itd. I onda su 1942. ustaše dale izgradili ZID - od cigle iz CIGLANE. Bio je visok oko tri metra, debeo oko 70 cm. Logor je tada zatvoreni prostor, ali i dalje radni - logoraši i dalje rade i u logoru i izvan njega. Međutim, kad je došla 1945. - 22. travnja - proboj logoraša - broj onih koji sudjeluju u proboju je malen - logor je spao na minimum. Bježalo je oko 120 logoraša, spasilo ih se sedamdesetak. Dakle, to je taj problem što se tiče broj logoraša.

- Ja sam nekoliko puta išao tamo u studijski pohod. Doznao sam da su 1941. g. ustaške vlasti sve lokalne Srbe s područja Jasenovca poslale na rad u Njemačku, a neke u Norvešku! Ti su se Srbi iz Njemačke vratili 1945. - živi i zdravi. Dakle, nisu istinite tvrdnje da su ustaše u Jasenovcu tamo najprije likvidirale lokalne Srbe! U Jasenovac su najprije došli Židovi - njih oko šest stotina. O tomu piše dr. Ante Ciliga u svojoj knjizi Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.). Kad se tamo skupio veliki broj logoraša u samom su mjestu jedan stari magazin pretvorili u KOŽARU. Tu su Židovi radili - štavili su kožu. Nakon toga su uzeli još jednu kuću, koju je netko gradio nekomu u inat - pa su je prozvali PRKOS. I dan danas ta kuća stoji u Jasenovcu. Ona je služila kao KRPAONICA - u njoj je 20-tak logorašica krpalo vreće. Dakle, KOŽARA i KRPAONICA, nalazile su se u samom mjestu, a ostatak kompleksa je bio radni logor. Uz taj kompleks 1941. podignute su prve logoraške barake. Što se nacionalnoga sastava logoraša tiče - većinom su to bili Hrvati, uglavnom HSS-ovci, ljudi koji nisu simpatizirali ustaški režim. Tko nije bio uz ustaše, bio im je protivnik. Tu su bili i Maček i Ciliga, dosta uglednih ljudi bilo je tu ne zato jer su zlo radili, nego jer nisu bili uz ustaše... Dakle, većinu u logoru činili su Hrvati. To u svojoj knjizi potvrđuje Antun Miletić. Osim toga, on donosi popis logorašica iz ženske kaznionice u Staroj Gradišci. Šefica te kaznionice točno je bilježila dnevno brojno stanje kaznionice - po vjeri - katolkinje, pravoslavke, Židovke itd. Uvijek je bilo najviše katolkinja, tj. Hrvatica. Ako je tako bilo u ženskoj kaznionici, po analogiji je tako bilo i u muškom dijelu logora. Osim toga, dobio sam i svjedočenje moga subrata časnoga brata Nedjeljka Begića. Njegov je brat Ivan bio na Prijamnom odjelu u Ustaškom logoru Jasenovac i upisivao je ULAZ-IZLAZ logoraša. Nedjeljko je pitao Ivana: Dobro, koga ima najviše? Naših Hrvata, rekao mu je! Dakle, i Miletić i brat Ivana Begića, i brojno stanje iz ženske kaznionice potvrđuju da je LAŽ da su Srbi i Židovi bili glavne žrtve u logoru Jasenovac i Stara Gradiška. Hrvati su bili najbrojnije žrtve!

- Prva jugoslavenska komunistička komisija već je 1945. počela iskapanje. Utvrdila je samo 55 žrtava - i to je prekinuto. Unatoč tomu, brojka vrtoglavo raste, do ne znam kojega broja. Nameće se sljedeće pitanje. Gradina je na desnoj obali Save. Na lijevoj obali je naselje Jasenovac i industrijsko područje - Ustaški radni logor. Tu nije bilo mjesta za grobove. I zato, kad se istražuju grobovi i grobišta ide se na desnu, bosansku obalu... Tamo su načinjeni avionski snimci humaka, kojih je jako puno. Tamo je bilo više tih snimanja, ali su iskapanja redovito prekidana, jer su iskopali domobranske cokule, ženske štikle itd. - dakle to nisu žrtve Ustaškoga logora, nego - Partizanskoga! I zato su iskapanja prestajala, a o nalazima se šutjelo.

- Kad su partizani preuzeli Jasenovac, veliki dio zarobljenika s Križnoga puta je tu završavao... na Gradini, u Partizanskom Jasenovcu ubijani su Hrvati! Tu je i najveće grobište! Kad je bila 60. godišnjica proboja logoraša iz Jasenovca, 22. travnja, Srbi u Donjoj Gradini ponovili su optužbe na račun Hrvata. Srboljub Živanović, kojega su predstavili kao engleskog istoričara, "citirao je njemačke službene izvore prema kojima je u logorima Jasenovca ubijeno više od 750 tisuća ljudi" itd. Međutim, sve rečeno pokazuje da je Ustaški logor Jasenovacde facto imao puno manje žrtava od Partizanskoga logora Jasenovac - jer su partizani 1945. vršili masovna klanja, ubijanja... I Vladimir Žerjavić kaže - ono što je kroz Jasenovac prošlo je relativno umjereno u odnosu na ono što se VANI - svugdje i redovito - kasnije događalo. Noć je progutala mnoge i mnoge ljude! Pa ako netko hoće govoriti o 700 i više tisuća ubijenih - onda neka bude pošten i kaže - tko je te i tolike ljude pobio!?

- Logoraši su u tom logoru primali hranu, tu je bila paketarnica itd. To je dokumentirano. Zanimljivo je da su mnogi ne-Židovi preko Židovske bogoštovne općine slali pakete, jer je to bilo najsigurnije. To je jedina Židovska bogoštovna općina koja je u Europi preživjela II. svjetski rat - u Zagrebu - sve druge su likvidirane! Kako su Židovi među prvima stizali u Jasenovac, oni su tamo zauzeli vodeća mjesta u logoru i čuvali ih. O tomu je pisao dr. Ante Ciliga, komunist itd., za kojega držim da nije imao razloga lagati.

- Iz ustaškoga razdoblja logora ima dokumenata - Antun Miletić objavio je tri velika sveska tih dokumenata. Iz Partizanskoga logora Jasenovac nema NIČEGA! U Muzejskom prostoru Jasenovca rekli su mi: Nemamo ništa! Sve je u Beogradu! Gospođa kustosica Muzeja kaže - tražili smo, pisali zamolbe preko Ministarstva vanjskih poslova itd., ali nikad ništa nismo dobili, čak ni odgovor! To je paradoks na koji sam i nju upozorio - kako to da ne daju ništa!? Ne žele dati NIŠTA, jer je to OPTUŽBA PROTIV NJIH!

U knjizi Nataše Mataušić "Logor smrti i radni logor Jasenovac 1941.-1945." nalazi se i Dodatak Slavka Goldsteina "Radna grupa Jasenovac - 1945.-1947.".

- Dojam je da su nove komunističke vlasti htjele prikriti situaciju na način da su sve strojeve iz industrijske zone bivšega Ustaškoga logora pokupili i poslali u Srbiju. Prostorije u kojima su se nalazili strojevi sada su primile veći kapacitet novih stanara - logoraša. S druge strane, dali su da okolno stanovništvo ruši ZID - cigle koristi za gradnju kuća. Hrvatske su kuće planule 1945. - nakon povlačenja ustaša iz dijela jasenovačkog područja. Partizani su već bili tu. Kako to da su ustaše palile hrvatske kuće!? To su, sukladno njihovoj praksi, radili partizani preobučeni u ustaške odore. I sad su mnogi Hrvati praktično ostali bez krova nad glavom. Nova vlast, komunisti, dali su im da ruše logorski zid i tom ciglom grade nove kuće! Tako je stvaran privid - tu više nema logora - strojevi odoše za Srbiju, Zid se ruši - a tamo su došli novi osuđenici!

- Ustaški je logor bio radni logor, a partizanski je sada, bez strojeva i rada, bio isključivo KAŽNJENIČKI LOGOR SMRTI! Kad su Hrvati 1945. bježali iz Slavonije - ulice i ceste su bile zakrčene. Ljudi su dosta čuli o zvjerstvima partizana, bježali su. Kad su ustaše ranije od partizana preuzele Koprivnicu - u podrumima policijske zgrade našli su 20-tak lešava. Noge mučenika bile su spaljene. Silili su ih na "priznanja"! Poslije je u partizanskoj policijskoj upravi nađen popis 70 najuglednijih hrvatskih koprivničkih obitelji koje treba likvidirati. Na popisu je bila i moja obitelj. Moga oca Ivana, orguljaša u crkvi, partizani su strijeljali 1945. godine!

- Jugokomunisti su najprije napuhavali broj, ne samo jasenovačkih žrtava, da bi dobili što veću ratnu odštetu od Njemačke. U poratnom razdoblju htjeli su Hrvate koliko je moguće više upropastiti, uništiti. Poslije su SVE SVOJE ŽRTVE PRIPISALI USTAŠAMA. Zato je o partizanskim logorima vladao totalni muk! ...

* * *

Političko oružje par exelence

Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945. godine.

Tvrdnja: "Zemaljska komisija je utvrdila, da je kroz prvih pet mjeseci stradalo u logorima br. I i II... oko 8000 zatočenika" je u kontradikciji s tvrdnjom da su "svi ovi logori (I - Krapje, II - Bročice, III - Ciglana, IV - Kožara, op. au.) mogli primiti do 7000 zatočenika." Tvrdnje da je u logoru III 1943. ubijeno 3000 logorskih zatočenika i tijekom zime 1944. - 3.500 zatočenika - - su besmislene, jer kapacitet logora III bio je 3000 - i to bi značilo da je dva puta poubijan cijeli logor.

Tvrdnja o ubojstvu 40.000 Cigana je dokaz potpunog neznanja. U Banovini Hrvatskoj je 1931. bilo 14.000 Cigana, a poznato je da u NDH nisu svi Cigani zatvoreni. Ostale tvrdnje o Ciganima u Jasenovcu su čisto rasističkog karaktera, a cilj im je prikazati Jasenovac u što gorem svjetlu.

Premda se u izvještajima govori o nekoliko pronađenih lešina pa i o svježem humku, nema ni riječi o stotinama leševa, a ubijenih je navodno nekoliko stotina, pa niti o svježim grobnim humcima. I na koncu o mučenjima, koja se opširno nabrajaju. Mučenja zatvorenika se vrše ako se želi dobiti priznanje; u Jasenovcu su svi bili osuđeni i mučenja radi priznanja bila bi besmislena. Osim toga, inventar okrutnosti koji se nabraja upadljivo podsjeća na srpski folklor, na srpsku narodnu poeziju, tamo narodni junaci vrše takva djela.

Osim ove logičke analize teksta postoje još dva jednostavna, čisto racionalna, kriterija koji dokazuju da je ovaj mit o žrtvama Jasenovca ne samo lažan, već i apsurdan. Prvi je vremenski kriterij: logor Jasenovac postojao je oko 45 mjeseci ili oko 1300 dana. Pod pretpostavkom da je ubijeno 500.000 ljudi, značilo bi da je svakoga dana moralo biti ubijeno 384 ljudi, tjedno 2686, mjesečno 11.520, godišnje 138.240 osoba. Svakoga sata - danju i noću - 16 osoba! Svakoga dana trebalo bi u logor dopremiti 384 osobe i iskopati grob za njih.

Međutim, prema tvrdnjama Zemaljske komisije, kroz 1943. i veći dio 1944., dakle kroz pola vremena postojanja logora Jasenovac, nije bilo većih ubijanja; to bi značilo da su kroz dvije godine ubijeni svi ti ljudi, dakle dnevno 778 ili svakoga sata 32 osobe ili svake dvije minute jedna osoba. To je bilo apsurno, ali nije bilo dovoljno!

I stoga je ovaj mit više slika intelektualnog kapaciteta onih koji su ga stvorili i propagirali. To pokazuje da su svi oni, bez obzira na znanstveni i intelektualni položaj koji su zauzimali, bili na vrlo niskom intelektualnom stupnju, stupnju koji odgovara primitivnoj svijesti.

Godine 1957. izvršena su fotografska snimanja/istraživanja iz zraka cijeloga područja Jasenovca, s namjerom da se otkriju POLOŽAJI MASOVNIH GROBNICA za koje se tvrdilo da postoje. Međutim, NIJE BILO NIKAKVIH REZULTATA.

Godine 1964. došlo je do spora između Jugoslavije i Njemačke radi ratne odštete. Nijemci nisu priznali cifru o 1,700.000 žrtava fašizma - kao temelj za isplatu. Jugoslavenska vlada, kako bi dokazala svoja potraživanja, prisiljena je provesti Popis žrtava. Ali, čini se, popisivačima nije dala dovoljno precizne upute. Istovremeno, "iste godine su SUBNOR BiH i SRH, vjerojatno s istim ciljem, organizirali istraživanja i ekshumacije na području logora Jasenovac. ISKAPANJA (dakle, DRGO ISKAPANJE U JASENOVCU) su vršena od travnja do listopada 1964. - NA GRADINI I CIGLANI. Na Gradini je na 100 registriranih grobnica iskopano 130 sondi. U većini sondi nije pronađeno ništa. Otvoreno je 7 grobnica: u 6 grobnica pronađeni su ljudski ostaci više osoba: u prvoj - 197, u drugoj - - 48, u trećoj - 3, u četvrtoj - 8, u petoj - 26 i šestoj - 27. Ukupno - u svim tim grobnicama - pronađeno je nešto iznad 300 leševa.

Nakon Gradine Komisija je prešla na iskapanja na drugoj obali Save - na CIGLANI. Na mjestima koja su registrirana kao masovne grobnice iskopane su 24 sonde: u 15 njih nađeni su skeleti, u ostalima ništa. U grobnici za koju se tvrdilo da sadrži tri do šest tisuća leševa - iskopana su 23 kostura. Ukupno su iskopana 192 kostura: 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih - a za 20 njih nisu utvrđeni spol/dob. Skeleti/kosturi su neoštećeni, pa je pretpostavka da nisu ubijeni. Nakon toga, iskopane su još 73 sonde - bez rezultata.

Godina 1964. bila je kobna da se naučno dokumentira službena verzija o žrtvama fašističkog terora. Oba pokušaja su se pokazala kao "čisti promašaj". Bilo je očigledno da je mit o žrtvama fašističkog terora mistifikacija. To je bio dokaz i za one koji još u njega nisu željeli sumnjati.

Vrhunac “naučničkih” napora

Međutim, rezultat je bio suprotan. Knjiga koja je trebala definitivno dokazati službenu istinu, potvrdila je i argumentirala sve stare sumnje. Kritičkom analizom izjava svjedoka, otkrivaju se kontradikcije, laži, pretjerivanja - a malobrojni izvorni dokumenti pomažu da se stvori objektivnija slika o logoru. Sama knjiga je svojevrstan dokument protiv tvrdnji autora.

Na početku osnivanja logora III, Ciglane i preseljenja iz Bročica i Krapja, Luburić je, prema izjavama više logoraša, 20. listopada 1941. održao govor. “U svom govoru Luburić je obećao zatočenicima Židovima da će u logoru III, koji se imao osnovati, imati mogućnosti - ukoliko se za to pokažu na radu - biti slobodni, neće se nalaziti u žici, neće postojati opasnost za njih, neće biti straže nego će sami držati stražu, imat će kantinu, biblioteku, glazbu i ostalo, kao i pravo na dopisivanje, primanje paketa, a osobito marljivi imat će pravo živjeti sa svojim porodicama. Isto takav govor održao je u Krapju” (II.898) Ovakve govore održao je i pri dolasku drugih grupa.

Na ekonomiji su štale, svinjci, mesnica, ledana, konjušnice, ugljenara, krečana, pekara, peradarstvo, pčelinjak, vrtlarija. Logor ima svoju električnu centralu.

Postoji više radnih grupa i svima su na čelu zatvorenici:

U logoru je postojao neki oblik zatočeničke samouprave, zatočenici su upravljali radovima i vodili cjelokupnu logorsku administraciju. Na čelu uprave je logornik zatočenik i njegov zamjenik, zatim su grupnici logoraši i desetari logoraši. Njihov je utjecaj vrlo velik, imaju pravo kažnjavati za nerad. Oni su veza s ustaškom upravom logora. Primaju plaću, izlaze po poslu iz logora. Slobodnjaci su se slobodno kretali, imali su bolju hranu, dopisivanje, novine, neki stanuju u obitelji u mjestu Jasenovac. Slobodnjakom se postajalo zalaganjem (II.911), poluslobodnjaci žive u logoru i hrane se u logoru, zatočenici grupnici imaju posebnu grupničku hranu, koja je dobra i ukusna, a dobivaju i celi lebac od 90 dkg dnevno (III.109).

Logor sklapa narudžbe s ustanovama za izradu namještaja, isto tako s vojskom za izradu uniformi i odjeće za popravak oružja. U logoru je izrađivana oprema, odjeća i obuća za Crnu legiju - najelitniju ustašku vojnu postrojbu.

Najteža, glavna optužba protiv logora Jasenovac jest ona o Jasenovcu kao mjestu masovnog ubijanja. Međutim, žrtve tih masovnih pokolja nisu mogli biti zatočenici i tvrditi to bilo bi apsurdno, budući da je broj tih masovnih ubojstava često prelazio brojno stanje logora. Prema izjavama zatočenika i Izvještaju komisije, glavne žrtve masovnih ubojstava - grupe ili transporti - u Jasenovac su dovođeni izvana: ili iz drugih logora, ili grupa zarobljenog stanovništva prilikom raznih vojnih akcija: iz Slavonije, s Korduna, iz Vojnića, s Petrove Gore, Kozare ili obližnjih sela - Ustice, Mlake, Jasenovca, Gradine, Bos. Dubice, Crkvenog Boka i dr. Te grupe navodno nisu niti registrirane u logoru nego su, navodno, odmah vođene na “likvidiranje”: spaljivanje u peći, ubijanje na Graniku, strijeljanje u Gradini...

Riffer o Jasenovcu

Ona pomaže stvaranju autentične slike, ali i atmosfere života u "gradu mrtvih". Zbog toga ćemo je opširnije citirati. Neka ti citati posluže kao nadopuna Miletićevoj zbirci.

"Spavalo se u drvenim boksovima na kat, svagdje po dvojica. U baraci spavalo nas je ukupno oko trideset i bilo je mjesta za sve... Dobio sam dva pokrivača i jastuk." (70)

"Ambulanta je radila od ranog jutra do kasnog mraka, jer se svakog dana javljalo na stotine bolesnika, što je valjalo pregledati, upisati u bolesničke knjige, odrediti im mjesta u bolnici... U ambulanti je vrvjelo kao u košnici. Zbog pomanjkanja prostora i vremena, vršilo je pet-šest liječnika svoju dužnost istodobno... Liječnici su se trudili zaista svojski da pomognu bijednim logorašima, ali sredstva kojima su raspolagali bila su više nego skromna... Obje bolničke barake mogle su primiti najviše 120 bolesnika, a ležalo ih je u njima uvijek do 300. Rekonvalescenti su dobivali nekoliko dana poštede i imali su pravo da za to vrijeme leže u svojoj stambenoj baraci." (74)

"1. Za određene dane logor treba da osvane čist i okupan. Na zemlji se ne smije naći niti iver, podovi u barakama moraju biti čisti i natopljeni kreozotom. Osim toga barake i logoraši moraju biti temeljito dezidektirani... u bolnici moraju biti samo lakši bolesnici i ona ne smije prekoračiti kapacitet od 120 bolesnika. Svi ostali bit će za to vrijeme s bolničarom i jednim liječnikom skriveni na tavanu 'obrtnog doma'... Tih dana se normalno radi u svim logorskim postrojenjima 8 sati. Od 7-12 i od 2-5. Logoraši moraju tih dana biti čisti i obrijani, obučeni u najbolja odijela... Ja sam s tridesetoricom najtežih bolesnika otpremljen na tavan obrtnog doma, niske neokrečene prizemnice u kojoj su bile smještene radionice obrtne grupe. Polovica tavana bila je uređena kao spavaonica za djecu - koje je bilo oko 200..." (83)

U komisiji su svi u ustaškim uniformama, među njima i Luburić. I na kraju je predsjednik komisije - "savezničar i predsjednik glavnog ustaškog stana, profesor Aleksandar Seitz, čestitao Matkoviću." (85)

Kao jednu od svojih zadaća kao bolničara navodi "da svakog dana oko deset sati odšeta s dva vedra za vodu na ekonomiju, gdje će ih namještenik mljekare napuniti obranim mlijekom, da to mlijeko skuha na peći bolnice II i da ga razdijeli bolesnicima." (87)

"Dalje na sjever protezala se novogradnja obrtnog doma, u kojem su bile smještene krojačnica, brijačnica, postolarija, praonica rublja i desinsekcija... Zapadno od obrtnog doma širila se velika čistina, na kojoj je kasnije improvizirano nogometno igralište, a svršavala se je centralnom kuhinjom... Poslije ručka koji smo pojačali s nešto masti, soli, luka iz paketa... pošli smo i društvu vojvođanske petorke... na ekskurziju u industijsku četvrt logora." (91)...

Kulturni i športski život logoraša

Riffer opisuje jednu od brojnih afera u logoru koje pokazuju razmjere logorske samouprave. "Uzvitlao se antisemitski pokret, inauguriran od i predvođen od zatočenih ustaških agenata, kažnjenih ustaša i desperatera. ... naročito se okomila na logornika Wienera, toga 'krvožednog cionistu', koji favorizira svoju braću po rasi. Jedne noći provalila je naoružana banda u Slobodanove barake i isprebijala sve Židove." (135).

Činjenica da je jedna izrazito ljevičarska grupa utjecala na poneke odluke ustaške uprave logora u Jasenovcu. Ta grupa bila je preteča kasnije velike organizacije koja je spremala, uz pomoć partizana izvana, oslobođenje logora. Antisemitski pokret je propao, a s njime svi planovi Josipove grupe; budući da intervencija više nije bila potrebna Wiener je ostao." (139)

"Brkljačić je nastupio s okružnicom u kojoj je objavljivao da će s logorašima postupati najhumanije, bez ikakvih represalija i terora ali zato zahtijeva 'red, rad i stegu, lojalnost prema ustaškim vlastima i naročito da neće trpiti bijega, kojega bi morao smatrati kao crnu nezahvalnost prema njemu lično, morao bi iz temelja promijeniti svoje držanje. Sutradan se desio bijeg jednog logoraša proljetnoj sezoni 1943. i otada nije prošao skoro ni jedan dan da se ne bi našao koji 'crni nezahvalnik' i okrenuo Jasenovcu leđa. Ipak Brkljačić nije uveo nikakvih drastičnih represalija... Dolaskom Brkljačića procvao je kulturni život logoraša. Uz kazališne predstave i koncerte smjeli su se logoraši za slobodnog vremena baviti i športom, odbojkom i nogometom. Za odbojku uređeno je igralište na 'bulevaru slobode', a na 'trgu pure' uređeno je primitivno i neravno nogometno igralište. Tu su se svake nedjelje odvijala živa takmičenja za prvenstvo logora. Skoro svaka radna grupa imala je svoj nogometni klub, no najbolji su bili predstavnici ekonomije, lančare, obrtne grupe i upravne pisarne. Te četiri momčadi borile su se za prvenstvo logora. Najfanatičniji pobornik nogometnog športa bio je Gajbek, koji je za svoju momčad (obrtna grupa) sašio čak i dresove... Nakon prve polufinalne utakmice nestala su dva najbolja igrača pobjedničke momčadi. Otišli su iste noći iz samog logora... Bijeg tih 'lančara' imao je za posljedicu zabaranu igranja nogometa na neodređeno vrijeme, no dvije-tri nedjelje nakon tog incidenta opet su dozvoljene utakmice... U vrijeme proljetnog bježanja najveću prašinu uzvitlao je obućarski desetnik Vujo. On se jednog jutra uvukao među košarače što su sjekli vrbovo pruće na košutarici. Uspio je nagovoriti stražara da ga povede sa sobom, što mu nije bili teško jer je s ustašama živio na dobroj nozi. U džepu je ponio oštar obućarski nož kojim je, netom su zakoračili u šumu, prerezao grkljan stražaru i s još jednim košaračem pošao dalje objesivši na rame prethodno stražarevu pušku, a o pojas dvije bombe. Ostala dvojica košarača - vjerovali ili ne - vratili su se natrag u logor brz straže." (143)

"Predvečer su objavljene sankcije:

Takvo stanje trajalo je osam dana, do povratka Brkljačića. Kad se vratio, na zboru logoraša je rekao: "On, nesretnik, nije imao pojma o surovim represalijama, što ih je odredio bojnik Pavlović. On, Brkljačić, zna da su logoraši krivi i da bi trebali iskusiti kaznu, ali njegovo mekano ustaško srce ne može gledati ovakovo, makar i pravedno, mučenje ljudi, pa naređuje da se odmah svima skinu lanci, da se poboljša hrana, da se dozvoli pisanje i primanje paketa". Na koncu je zaprijetio. "Jer ako se ponovi ma još jedno bjekstvo, obećavam vam da ću smjesta napustiti Jasenovac". (165)

Opisuje jedan uspjeli i neuspjeli bijeg iz logora. Dvojica su uspješno preplivala Savu. "S njima je pošao i Tunja s revolverom zamotanim u voštano platno. Drugove je izgubio iz vida, uzalud se trudio da svlada brzi tok Save i morao se vratiti. Mokar do kože, a morao je da izdrži put preko ceste i mimo stražara koji je još uvijek zviždao, do potkrovlja upravne pisarne gdje ga je dočekao Selja, skinuo mu odijelo, zamotao ga u gunjeve na njegovu krevetu. Zaspao je tek ujutro." (171)

Svjedočenje hrvatskog vojnika iz NDH o Jasenovcu

Ovih dana pročitao sam sjećanja nekadašnjeg jasenovačkog župnika vlč. Jure Paršića, štampano u "Hrvatskoj Reviji".

Jasenovac je obično slavonsko selo. U jesen i proljeće je jako blatan, u zimi je užasna zima, a u Ijeti je velika prašina i pun je komaraca. Naše nastambe bile su jako skromne, a uz našu nastambu bila je dalmatinska satnija, 3. sat. Zapovjednik te satnije bio je poručnik Ante Elez. Kako smo bili novaci, mi smo trebali završiti vojnu izobrazbu. Zapovjednik i izobrazitelj bio je iz škole "željezni trolist", poručnik Josip Knežević. Za vrijeme naše izobrazbe ponekad smo prošli i pokraj sabirnog logora. U Jasenovcu bila su dva logora. Kozara, na jugu grada, i Ciglana, na sjevernom dijelu. U Kozari je smješteno oko 100 zatočenika, koji su bili zanatlije s kožnom robom i njihovi pomoćnici. Kozara je bila bolji logor, čistiji, zdraviji i bolji uvjeti. Zatočenici su imali svog doktora, zubara, brijača i imali su športske sekcije, biljar, šah, ping-pong, odbojku i igrali su Remi, imali su i diletantske sekcije. Povremeno su imali priredbe za zatočenike u logoru, a ponekad su imali priredbe u dvorištu, gdje su mogli gledati i civili i vojska... Kozara nije bila strogo čuvana, bio je samo jedan stražar na ulazu, a zapovjednik u Kozari bio je poručnik Ivan Gjerek od Imotskog. Zapovjednik nad zatočenicima bio je jedan sarajevski Židov, imena mu se ne sjećam (bio je trener sarajevskog nogometnog kluba). Ustvari taj Židov je bio pravi zapovjednik logora. Logor Ciglana i Lančara bio je nešto veći (ali ne ogromno velik, kako kaže vel. Parsic) i bio je razdijeljen po raznim zanatima: električari, stolari, bravari, mehaničari, radnici na ciglani, šumski radnici, radnici na ekonomiji. Te radnici, koji su radili u ustaškoj bolnici i koji su radili u logorskoj bolnici. Logorski zatočenici obavljali su te različite poslove i moglo ih je biti u tom logoru 1500 do 2000, nikako više. Kada bi zatočenici išli na različite radove, pratio bi ih po jedan stražar. Deset zatočenika i jedan stražar, a stražari su bili iz druge i treće satnije. Šest mjeseci je prošlo i mi smo završili vojničku izobrazbu. Već je bio travanj i u Jasenovcu se je spremala velika proslava 10. travnja 1943. god. Naša satnija je bila prva satnija, koja je završila vojničku izobrazbu, pa je bila naša dužnost voditi mimohod. Bila je to svečana proslava, bilo je to divota vidjeti. Idući dan više nije bilo vježbe. Prije podne bio je odmor, a poslije podne je došao nadporučnik Prpić i poručnik Knežević i opet su nam održali kratko predavanje. Rekli su nam, da smo završili izobrazbu, a sada ćemo ići u pratnju zatočenika za neko vrijeme.

Kad ovo pišem, moram spomenuti, da u roku od dvije godine Maksa nisam vidio više nego 3 puta. Došao bi u Jasenovac na dan, dva, i opet bi nestao. Uvijek je bio obučen kao običan vojničar... Vlč. Paršić piše, da mu je nadbiskup Stepinac rekao, kako je Poglavnik rekao, da se on, dr. Ante Pavelic, samo zove Poglavnik, a vlast svojataju drugi. Poglavnik je s tim mislio na unutarnju situaciju u Hrvatskoj. Tko je pratio događaje u Hrvatskoj za vrijeme rata, brzo će zaključiti, da ovo ne odgovara istini. Poglavnik je u Hrvatskoj u unutarnjoj politici imao apsolutnu vlast u svojim rukama. Rimski ugovori, smjenjivanje vojskovođe Slavka Kvaternika, pa Dide Kvaternika te mijenjanje vlade, ministara, kada je to on htio. Skidanje Vokića i Lorkovića, postavljanje za predsjednika vlade starog Mandića...

Jasenovački logor nije bio naročito osiguran. Ograđen je s nekoliko reda bodljikave žice, a stražari su bili vrlo rijetki, tako su zatočenici imali mogućnost pobjeći, kad su htjeli. Prosjekli bi žicu u noći, kad je maglovito vrijeme, i tako bi nestali. Sutradan bi zjala rupa, kroz koju su otišli, i takvi su slučajevi bili česti.

Nekoliko mjeseci nakon toga na slobodu su bili pušteni dr. Nikola Nikolić, mislim da je pravoslavac (doktor kirurg iz Varaždina), Bogdan Kusljo, brico po zanatu iz Bos. Broda, pravoslavne vjere, Salih Topić, obućar iz Bosanske Gradiške; Ivan Gavranović, obućar od Imotskog, jedan mali pravoslavac, koji je bio zarobljen za vrijeme borbi na Kozari i doveden u logor. U logoru je naučio brijački zanat i na rastanku zapovjednik logora Kozara održao mu je govor, i ja sam bio prisutan. Rekao je malom, kako je u logor došao kao mali čoban: ali ti sada ideš kući kao gospodin, naučio si zanat, koji ti nitko ne može oduzeti, ali naučio si isto što znači život. Lijepo su ga obukli i dali mu brijački pribor, koji je mogao ponijeti sa sobom. U to vrijeme je otišlo na slobodu dosta zatočenika; neki su bili iz Siska, iz Zagreba i drugih gradova, ali sam im imena zaboravio.

Vlč. Paršić kaže, da je nadbiskup Stepinac rekao, da će on mnogo toga vidjeti. Ovdje ga uljudno molim, neka otvoreno kaže, što je vidio, da li je vlč. Paršić vidio, da je 30.000-40.000 tisuća ubijeno...?

Velika je to Ijaga na naš hrvatski narod iznositi, što se je čulo od djece i od tete Julke, pa i od Ivice Matkovića. Brat Ivice Matkovića (ustaški častnik) strijeljan je 1942. u Jasenovcu i Ivica Matković u ogorčenju možda se žalio vel. Paršiću. Brat Matkovića, mislim, da je bio ust. zastavnik. Organizirao je nekoliko svojih mještana i jednu noć napustio Jasenovac i krenuli su za Dalmaciju. U Kutini budu uhapšeni i vraćeni nazad. Navodno, da je Matković uzeo i nešto novaca bez ičijeg pitanja. Na povratku su završili u zatočenički logor. Navodno, da je zastavnik Matković bio radi toga strijeljan, a ostali iz te grupe bili su opet povraćeni u svoje satnije.. Ivica Matković radi toga bio je uvijek potišten, uvijek bi šutio i nikada ga nisam vidio nasmijana.

Za vrijeme Ijetnih poslova zatočenici su ubirali voće i nosili u logor. A ujesen bi nosili grah, krumpir, kukuruz. To im nitko nije branio. Zatočenici, koji su radili u ustaškoj bolnici, nosili su pune kantice od 2 litre svaku večer i tako su pomagali onima, koji nisu išli vani, ili koji nisu dobivali pakete. Vlč. Paršić kaže: "Kad bi se htjelo mene pitati dugogodišnjeg župnika u Jasenovcu". Velečasni ne iznosi nadnevak, kada je u Jasenovac došo, ali se vidi iz razgovora s Pavlovićem, da je došo početkom 1943., a otišao iz Jasenovca početkom 1945. Taj njegov dugogodišnji boravak je bio tek dvije godine. Te dvije godine uz kino i zabave u punoj dvorani i dobru jasenovačku rakiju, velečasnom Paršiću jako se je oduljio pa ih naziva - tolike godine. Kako je bilo nama, koji smo se morali smrzavati po cijeli dan vani po terenu, mokri i blatni, slabo odjeveni, često puta nenaspavani, a opasnost po život je prijetila cijelo vrijeme. Vlč. Paršić piše, da u cifru 30-40 tisuća ne ubraja mjesta Gradinu, Ustice, Tanac i Kraplje. Tako daje dojam, da je stvar još grđa. Iz tih sela nešto je pravoslavaca bilo otpremljeno u Srbiju 1941. god. Neki su pobjegli u Kozaru, a priličan broj je otišao u Njemačku na rad, dok je nešto stanovništva po tim selima kod svojih kuća. Poslije rata, oni su se iz Srbije vratili nazad, kao i oni iz Njemačke. Oni iz šume, koji su ostali na životu, došli su također. Danas su ta sela puna stanovništva pravoslavne vjere.

1943. god. većinom je prošla po radilištima sa zatočenicima. Osim po koji tjedan, znali smo provesti u zasjedi po Prosari, Kraplju, Usticama, Kosturici... 1944. više nismo išli u pratnju, nego smo išli na teren, zamjenjivali smo starije terence ustaše. Nekoliko mjeseci proveli smo oko Kraplja, Puska pa do Siska. Kasnije smo prebačeni u Bosansku Dubicu. Tu smo ostali do jeseni 1944. god. Početkom listopada dobili smo naređenje, da idemo u Zagreb i postajemo sastavni dio Prve Hrvatske Udarne divizije. Bili smo oduševljeni s viješću, jer mnogi od nas još nije bio u Zagrebu. U Zagrebu smo sproveli nekoliko dana u barakama na Mirogoju. U to vrijeme bio je napad na Koprivnicu, i mi smo trebali otići u pomoć. Došli su po nas kamioni i mi smo se ukrcali. Tu je došao Poglavnik i sa svakim od nas se rukovao. To nam je dalo morala i bili smo oduševljeni. Krenuli smo na put i putovali smo preko Varaždina kroz Međimurje u pravcu Koprivnice. 5 kilometara pred Koprivnicu vidjeli smo tragove teške borbe, koja se je tu odvijala. Borba je bila završila, kada smo mi stigli. Bila je to strasna slika. Partizani su puzali jarcima uz cestu prema Koprivnici. Bili su puni jarci mrtvih partizana, u kaljužama i blatu. Drugi dan smo se vraćali nazad u Božjakovinu. Sada nastaju akcije i pokreti svakog dana, jedanput prema Presakama, drugi prema Moslavini. Stalno smo bili na terenu i u akcijama. Pred Božić 1944. god. bio sam ranjen u Moslavini. Nakon liječenja u zagrebačkoj bolnici dobio sam bolovanje. Pred samo povlačenje bio sam u Slavonskom brodu i jednog dana na ulici sretnem bojnika Majstorovića i zastavnika Šaravanju. Sa Šaravanjom sam se dobro poznavao i tako smo malo zastali na kratki razgovor. Bojnik Majstorović i zastavnik Šaravanja rekli su mi o skorom povlačenju iz Broda. Brod će biti napušten za 5-6 dana. Pitao sam: kamo idemo? Prema Zagrebu, bio je odgovor. Pitao sam, što će biti s logorom...? I logor ce biti preseljen prema Zagrebu.

Zatočenici iz Kozare redovito su išli na Ciglanu po "sljedovanje" za njihov logor. Oni su to primijetili, da je na Ciglani nastalo neko pakovanje i užurbano stanje. To im je bilo sumnjivo. Kada su se vratili u Kozaru, o tom su obavijestili zatočenike u Kozari. Idući dan u logor Kozara došao je bojnik Ljubo Miloš i zastavnik Mate Živanović. Ova dvojica vjerojatno su došli da vide, kada bi se otpočelo s napuštanjem logora Kozara. Bojnik Miloš je izgledao neobrijan i logorski brico ponudio mu je, da ga obrije. Miloš to odbije, a zastavnik Živanović prihvati ponudu, da se obrije i sjedne u stolicu. Dok je Živanović sjeo u stolicu, brico mu prereže grkljan i zakolje ga na mjestu. Miloš izvadi samokres i ubije bricu. Zatočenici su uzeli samokres pokojnog Živanovića, a ostali što su mogli naći i navale na vrata. Kako sam rekao, na ulazu je bio samo jedan stražar i logor Kozara nije bio čuvan. Osim Živanovića, još su jednog starog zastavnika nalupali po glavi. Zastavnika sam susreo u Lonji na povlačenju. Glava mu je bila užasno otečena i on mi je ispričao dotični događaj u Kozari tog dana. Imena mu se više ne sjećam. Bio je belgijski povratnik i oženjen s Belgijankom. Inače rodom od Imotskog. Zatočenici su se razbježali, a dva tri su poginuli, ali većina je pobjegla.

John Šaravanja je brat dr. Ante Šaravanje. Oba su rođena u U.S.A. Pred rat, došli su u Hercegovinu, 1941. godine stavili su se na raspolaganje državi Hrvatskoj. Navodno su oba brata nestali u povlačenju kod Bleiburga.

Ako se pažljivo pročita njihove knjige, otvoreno se vidi. Vjerujem, da bi oba ova pisca priznala u slobodi, da im je bilo naređeno, da tako pišu. Što Jugoslaveni tako pišu, donekle mogu i razumjeti, jer oni žele umanjiti na taj način zločine, koje su oni počinili za vrijeme rata, a posebice one u mirno doba, poslije rata, te koje i dan danas čine. Ubojstva ne prestaju, a jugoslavenski zatvori su dupkom puni nevinih Hrvata.

P.S. Mirko Vučić, mislim da je rodom iz okolice Kreke (srednja Bosna). U emigraciju je došao u velikom povlačenju hrvatske vojske 1945. godine i ostao je u Austriji, gdje i danas živi sa svojom obitelji. Njegova supruga je Austrijanka.

Mesić gori od četnikâ

Piše: Mladen Ivezić, povjesničar

Antikristi započinju lov na Hrvate i Katoličku crkvu

Bio je u Jadovnu i I. Goldstein. Na sudu i u knjizi "Jasenovac/Brojke" dokazao sam da Ivo Goldstein na fakultetu, u knjigama i člancima za hrvatski narodni novac hrpimice laže protiv hrvatskoga naroda.

Nikakvih dokaza ni imena nema! Nije postojala nikakva željezna bojna, ali se o svrsi sabirnih tabora u NDH vidi i iz činjenice da se u njih zatvaralo političke nepoćudnike zajedno s pijancima a onda se sve puštalo kući. Cinično je prema hrvatskome narodu i pravim žrtvama izmišljati mase lažnih žrtava.

Njih je 10 strijeljano po kratku postupku (pred pokretnim prijekim sudom) jer se utvrdilo da su dogovoru sa židovskim zapovjednicima baraka preprodavali zlatninu, koju su ovi bili oteli zatočenicima. Tada su strijeljana i ta dvojica; Bruno Dijamantštajn i David Špiler, te zakopani na urednu jasenovačkom židovskom groblju. Novine su NDH i svih hrvatskih saveznika prenijele to, Hrvatskoj ne baš laskavo, izvješće u članku dra Pröbsta.

Služe se četničkom promidžbom iz 1942. godine

Laži o masovnim likvidacijama u Jadovnu izmislila je 8. veljače 1942. četnička promidžba. Tada je nadbiskupu Stepincu odaslano pismo lažno pripisano dru Prvislavu Grisogonu, Hrvatu - četniku, spominjući 80.000 Srba ubijenih i bačenih u jame kod Jadovna. Pri tome pogrješno pišu "Jadnikovo".

Druga je vrsta laži ona, da se u Gospiću od zatočenika proizvodilo sapun. To je stara engleska laž o Nijemcima iz Prvoga svjetskog Rata.

21. prosinca 1942. g. četnička radijska postaja 'Karađorđe' zlorabi Pseudogrizogona čitajući mu dijelove uz napomenu: 'Ustaška zverstva najbolje se vide iz pisma Hrvata Prvislava Grizogona'.

Zagrebački je Katolički list 1944. g. ukazivao na tu stravičnu lažnu promidžbu, koju je množila i varirala antifašistička genocidna udruga.

Svrha: motivirati genocid nad Hrvatima

Antifašistički 4. korpus (Lika, Banovina, Kordun), skoro 100% Srba, u novinama 1943. g. piše: 'krv za krv, smrt za smrt'. Kasnije se dopunjuje: 'svaku kap nevine krvi, (…) treba osvajač platiti potocima svoje pasje krvi'.

Antikrist Karl Marx napisa: 'S narodima je kao i s pojedincima - tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno samo uhvatiti za gušu, već valja i ubiti'.

Đilas napisa članak "Sveta mržnja", kojim elaboriraše kako borce poticati na pokolje.

U toj sam knjizi objavio i pjesmu antikrista Ivana Gorana Kovačića "Mrzimo vas":

Mrzimo vas

Mrzimo vas, hulje,

(…)

Naše ljute guje

Srcem bismo jeli

Četnici mnogo bolji od Mesića!

"Preuzvišeni! Prošlo je nekoliko dana da mi je došao pod ruku daktilografirani prepis pisma upućenog Vama, koje kola po Beogradu, a na kome, opet daktilografiran, stoji potpis Dr Grizogono (…) Kako ja niti sam to pismo sastavljao niti o njemu uopšte nešto znao, dok mi ga neki znanac nije pokazao, želim saopštiti Vašoj Preuzvišenosti da ja sa tim pismom nemam nikakve veze".

Ono je vjerojatno napisano dok je Grisogono bio u zatvoru, a on ga je odmah po izlasku demantirao pravim pismom Stepincu, što naknadno službeno potvrđuju i Grisogonova kći i Nadbiskupijino tajništvo.

I jugoslavenski komunist, šef ideološke komisije CKSKH, Ljubo Boban već 1985. ispravlja generala Velimira Terzića, a 1987. ponavlja taj ispravak, ukazujući na pismo - ispriku i odreknuće od Pseudogrizigona koje je sam Prvislav Grisogono još za Rata napisao Stepincu.

Dr. Vlastimir Stojanović, bivši suradnik obojice Grisogona, ukazuje na zlorabe PseudoGrizogona, pa čak i kako iz njegove knjige preuzimaju tekstove od mnogo stranica te ih, bez oznake, skraćuju, prikazujući ih integralnim! Vrhunac je, kada su jedno izvješće od cca 20 stranica sveli na cca 3 stranice, bez oznake kratnje! To je kao da u rečenici "Ne ubijajmo ih" izbacite ono "ne".

Kako se spremao genocid nad Hrvatima 1990.-ih

Srpskopravoslavni duhovnici istakli su se pod naslovom 'Mošti vladike Nikolaja u otadžbini', kojom zgodom Atanasije Jeftić nije propustio povezati mit s Jadovnom: 'Preleteo si velikomučeničko Jadovno, Jasenovac, Glinu…'.

On kaže i dosljedno ponavlja: 'logor Krušica' (treba 'Kruščica'), 'logor Đadovno' (treba 'Jadovno'), '25. aprila 1945, trupe Narodno - oslobodilačke vojske Jugoslavije' (treba 'Jugoslovenske armije'), 'Janka Simraka' (treba 'Šimraka'), 'Hrvatske katoličke crkve' (krivo), 'nadbiskup Božanić' itd.

Još jedan Hrvat-antifašist, Krsto Škanata 1993. g. za srpsku televiziju uređuje jako dugu lažno dokumentarnu emisiju, popraćenu krivo tumačenim slikama, filmovima glumatanjem itsl. (Dunav film: 'Bog i Hrvati', 1993. g.). Vidimo; napadaju se katolicizam i hrvatstvo.

Sve izmišljeno i lažno a dobra podloga za onu četničku tvrdnju o 3.500 iskopanih očiju, koju Škanata pri tome razrađuje!

Glavni je Šešeljov četnički promidžbenjak Vjekoslav Radović (mati Hrvatica, otac vjerojatno Crnogorac, iako ih ima i Hrvata). On je 1991. izmislio bajku o 40-oro srpskih beba zaklanih u Vukovaru. Koliko je Hrvata pobijeno zbog te laži? Koliko stoga što antifašisti već skoro 60 godina tako lažu o Hrvatima?

Spremaju nam novi genocid!!!

Jadovno je gluplji, raniji vid laži o hrvatskim zločinima. Bio je rat, pa se nije moglo istraživati kraške jame. Nakon Rata nisu antifašisti ništa ni pokušali istražiti, znajući da lažu.

Trebalo je nekako dokazati da smo zločinci, a da se ne vide tijela žrtava, koja nisu postojala. O Jasenovcu slagaše da ih se pokapalo, pa ih i opet nisu nakon Rata iskapali jer preminuli u Taboru bijahu javno i pristojno sahranjeni, pa i u posebnim grobljima; katoličkom, židovskom, pravoslavnom i muslimanskom. Neoznačene masovne grobnice pune su Hrvata koje poubijaše antifašisti, pa ih nakon Rata svaki put poslije eventualna iskopa odmah zatrpaše.

To nikada ne prestaje. Novinar Paolo Rumiz priznaje da su vojnici JNA ulazeći u Vukovar poslije četnika našli 'u jednom podrumu čovjeka pribita za stol te zaklanu djevojčicu čije su oči stavljene u čašu', na što je jedan od njih poludio. Time posve neutralni Rumiz, ne znajući povijesni kontekst, svjedoči o pogubnosti antifašističkih laži.

Antifašistička koljačka promidžba - Profiteri jasenovačke laži

Piše: Mladen Ivezić, povjesničar

Hrvati - ljudožderi

Latinova je emisija, isti Topčić. On pročita o NDH tekst pun činjeničnih neistina i posve lažnih sinteza. Provjereni antihrvati; Slavko Goldstein, Danijel Ivin, Nenad Popović, Tora Dirnbah, Saša Kosanović i sl. sa slugama hrvatske krvi, Petrom Strčićem, Šimom Šitinom, raspopom Oršolićem i sličnima odlučiše - ubiti istinu.

Simptomatično, iznio je bajku o tome kako hrvatski vojnik neko dijete baca u zrak i dočekuje na bajonet (to je primijenio Žarko Puhovski u lažima o nepoznatome hrvatskome generalu iz 90.-ih, ali izvorno se radi o pravim zločinima Srba nad Albancima o kojima je kao očevidac javljao novinar Lav Davidović Bronštajn Trocki) i da su nekoj djevojci probušili grudi i ruke kroz te grudi provukli (a to je motiv iz srpske poezije te parafraza srpske pjesme "Skadar na Bojani").

Laž je i o otimanju djece. Ona iđahu pravoslavnim obiteljima u Slavoniju ili na škrb po gradovima, a bolesna u Jasenovac i Jasku. Bilo je tužnih rastanaka jer su se mnoge majke prijavile na rad u Njemačkoj.

Štrbac i Beograd su svoje lažne svjedoke podučavali iz knjiga antifašista o Jasenovcu!

Prijepisi vlastitih zločina

Tvrdim da svatko od nekoliko stotina objavljenih svjedočanstava na kojima se zasniva jasenovačka laž mogu prokazati kao unutarnje i vanjski nelogično i proturječno te - nemoguće. Njih su varirali u desetcima tisuća inačica.

Kako je doista bilo?

Prve su zločine u NDH nad Hrvatima počinili u povlačenju pripadnici Vojske Kraljevine Jugoslavije i mobilizirani Đujićevi četnici. Poglavnik je radi obrane naoružao narod koji je stvorio seoske milicije (tzv. divlji ustaše), što ponegdje uzvratiše zločinima nad nedužnim Srbima.

Osnivaju se prijeki sudovi koji će, uz više stotina neprijatelja, osuditi i dati pogubiti najmanje stotinu onih, koji se prikazivahu režimskim ljudima.

Dohvatni četnici miruju - titoisti jedini potpiruju

U Đujićevu su stožeru dotle netragom nestajali Mihailovićevi izaslanici zaduženi ponovo podići ustanak u NDH. I Đujić je štedio svoje Srbe.

Za velikoga župana Kninsko-bribirsko-sidraške županije Poglavnik je na četnički zahtjev postavio ustašu Davida Sinčića, Židova.

Za Zadar, Pulu i Rijeku lažu Latin/Kosanović, a tu laž prihvaća Strčić, da ih je Pavelić predao Italiji, jer oni bijahu već pod njom 20-ak godina, voljom demokratske 'međunarodne zajednice'! Talijanima trebaše mir, ali i što slabije hrvatstvo. Zato osnuju MVAC (Milizia volontaria anticomunista) u koji uklopiše i (nedohvatne!) četnike istočne BH i Crne Gore, koji, ne bojeći se kazne od preslabe NDH i Talijanima zaštićeni, u nekoliko prodora čine strašne i masovne zločine nad Dalmatincima.

Poglavnikovo miroljublje

Od lipnja 1941. u ustaškome 'Hrvatskom narodu' svakodnevno izlazi rubrika 'Svakome je pravom Arijcu čast služiti NDH' s popisima domaćih pravoslavaca ili onih što se doseliše od 1918. i ovdje sklopiše brak, koji prelaze iz kraljevske vojske u domobranstvo (koje u narodu dobi naziv 'Ministarstvo srpskih zetova'), zadržavajući vojne, generalske i sve ostale činove.

Mudri su pravoslavci prihvatili Statut HPC-a koji je posve isti kao i onaj SPC-a (u stvari prepisan), osim pitanja imenovanja vjerskoga vođe.

Staroga su Rusa, izbjeglicu pred komunistima, koji se stalno oglašavao umirujućim i konstruktivnim pozivima, antifašisti 1945. objesili; jednako kao i zagrebačkog muftiju - valjda zato što je antifašizam tolerantan?

Posebni antisemitizam

Sjajni članak Ive Bogdana o hrvatskom rasizmu već se 1942. godine izravno protivi skandinavskome (u Švedskoj se od 60-ih godina zakonski po eugeničkim i rasnim načelima na silu steriliziralo 60 000 žena) a time i Hitlerovom rasizmu, preuzetom od Engleza, što neke rase drže manje vrijednima i stvorenima za ropski položaj u kojemu ih držahu.

Uz mnoge ustaške obiteljske sveze sa Židovima, valja znati, da je u vojsci NDH od kakvih 120 generala 28 njih bilo - Židova. Brzo se ublažiše stroge mjere izludžbe Židova iz javnoga života (umjetnost, novinstvo) i slobodnih akademskih profesija (liječnici i odvjetnici). Uostalom; glavni su Hitlerovi promidžbenjaci i filmaši bili Židovi.

Stotine su Židova jednako koristoljubnih pobuda antifašisti jednostavno likvidirali. Tisuće su Židova pred njima pobjegle glavom bez obzira, znajući s kim imaju posla. Sve su ih antifašisti ubrojili u 'žrtve fašističkoga terora'. Cijelo je vrijeme u NDH postojala Židovska bogoštovna općina u Zagrebu, a ukinuli su je tek - antifašisti! Izbaciše ono 'bogoštovna'.

Vlast je ljudska i glavna građanska prava garantirala svim podanicima, dok su puna građanska prava imali samo Arijci, ali i oni kojima se ona posebno priznaju. 1945. godine je poglavnik donio i zakonsku uredbu kojom puna građanska prava priznaje i svim Židovima i Ciganima.

O Jasenovcu - isključivo lažni svjedoci

Desetci tisuća vlakom se vozijahu uz Tabor, stotina je tisuća poslije Kozare utaborena u okolici, dok ih se nije porazmijestilo (Mato Lovrak napisa dječji roman o "malim Bosancima", a ustaški je tisak žestoke bukvice i prijetnje čitao onim građankama, kojima je teško skrbjeti o udijeljenoj djeci, kojima se ne sviđa njezin govor, ma o kojoj se vjeri ili crkvi radilo).

Sigurno je najmanje 200 000 ljudi vidjelo jasenovački tabor tijekom rata; svaki je kutak bio vidljiv u svakome trenutku većemu broju ljudi; a samo je stotinjak smradnih profesionalnih lažljivaca bilo spremno o njemu lagati. 200 000 živih ljudi stiskalo je jezik, da nebi reklo istinu koja bi ugrozila antifašističku diktaturu.

Kako nastajahu lažni popisi žrtava Jasenovca

Kao vrela za židovske žrtve; lijepo po godinama kada su ubijeni; po spolu i uzrastu, navedoše, i to u skoro svim knjigama, spis Blaževićeva "Javnog tužilaštva Federalne Hrvatske". Pronađoh to u Hrvatskome državnom arhivu; kad ono na početku svake košuljice jasno piše; "popis muškaraca (žena, djece, staraca), članova ŽBOZ, koji su 1941. (1941., 1943...) odvedeni u Jasenovac". I - ništa više. Ni govora o ubijenosti, ni govora da su ubijeni baš te godine, baš u Jasenovcu. Drugi spisi dokazaše da su radili i dalje, drugih godina, bili šefovi, a mnoge se može pronaći i u posljeratnome životu.

I napišem da su lažljivci, lupeži, profiteri laži, i da su lagali uvijek i opet će lagati.

Životni uvjeti

Dobro odjeveni zatočenici su u Jasenovcu jeli dobro i redovito. Ambulante i stacionari bijahu prepuni; bolesnika i sabotera, po njihovu priznanju stalno po 20%!

Zatočeničke sabotaže

Vlastima su židovski liječnici više puta podvalili epidemiju tifusa lažući da će svaki bolesnik biti ubijen. Vlasti su u Jasenovcu liječile i ranjenike i tifusare spašene s Neretve i Sutjeske, gdje su im antifašisti ostavili oružje, ne bi li izginuli kao zaštitnica, iako su imali pravo na predaju, a komunistički su liječnici i zatočenici krali lijekove i hranu te ih slali u šumu. Trač i panika širili su se namjerno.

Vjerska služba

Poslije rata poubijaše 28 njezinih svećenika, pa i Spiridona Mifku, zamjenika patrijarha Germogena. Mifka da je, otprilike "pomagao ustašama i sudjelovao u klanju Srba u Jasenovcu". Tipično antifašistički; gdje je god neki pop, tu je fašizam. Umjesto da se Mifkina nazočnost prizna dokazom da nije bilo namjernih masovnih zločina, oni su ga jednostavno proglasili zločincem i - objesili.

Neki časni a nepoznati svjedoci

Dva mu sina, Đuro i Pero, svirahu u "Prosvjetnoj bojni", a kasnije u Zagrebačkoj filharmoniji i Simfonijskom orkestru RTZ. Pero mi je pričao da mu je 60-ih prišao jedan liječnik i razdragano viknuo: "Gospon Đorđević, kaj se vi mene ne sjećate? Pa mi smo skup' bili u Ustašama". Koncem rata je, naime, i "Prosvjetna bojna' dobila iste - ustaške odore.

Pročitavši moju knjigu "Jasenovac/Brojke", obratio mi se i g. Šoštarić, pripadnik USAOH-a, doveden s druzima listopada 1944. u Jasenovac, samo pri dolasku dobrano izudaran, posve slobodan u kretanju Taborom, vidio sve što se dogodilo, kaže da je u tih šest mjeseci (za koje se tvrdi da su najgora razdoblja), ondje život izgubilo (ne računajući žrtve 'savezničkog' bombardiranja) ne više od 30 (trideset) ljudi.

Mati je moga kartaškoga druga, s 15 godina, kao komunistica, bila osuđena tri mjeseca raditi kod jedne seljačke obitelji, a samo prespavati u Taboru. Poslije ju otpratiše kući.

Pozor! Ovo nije izvedba dojmova putem malobrojnih lažnih svjedoka! Oni su svjedoci visokokvalificirani na svaki način; školom i političkim iskustvom; staloženošću i nezainteresiranošću u trenutku svjedočenja. Oni s druge; antifašističke strane; ljudi neskloni NDH i svakako njene žrtve.

Kako se kalila laž

Kako se laž utvrđuje kao istina, ilustrirajmo neutralno! O američkome imanju atomske bombe jugoslavenska je javnost obaviještena tek sredinom 1947. godine; dvije godine nakon njezine uporabe. Do tada se tvrdilo da je Japan kapitulirao zbog SSSR-ove objave rata, kolovoza 1945. Dakle; "naš komunist je moćan", a ne "kapitalisti imaju strašno oružje". Kasnije nitko nikoga nije prozivao za laž !!!

Istina je bila drukčija; Srbi su u stotinama tisuća odlazili u Njemačku raditi za odličan novac (svakodnevni bijahu oglasi u srbijanskim novinama s općinskom zahvalom za novac šo ga radnici šiljahu u rodna mjesta, a u NDH je, uz mudru privolu vlasti, oko 250 000 Srba tako izbjeglo i novačenje za domobrane, i za partizane i za četnike). Uplašeni od najavljenoga antifašističkoga pokolja svih takvih, oni se prikazaše žrtvama.

Kako bi se uglavilo laž o brojci, počelo se proizvoditi lažne svjedoke; baš kao onoga Kneževića iz 'Latinice'. Metoda je bila; 'to gore laže, to bolje'. Uzelo bi se kakvu histeričnu babu ili paranoičnoga antifašista, koji bi se uživjeli u svoju laž. Tu se mesarilo malu djecu, ljude jelo žive ili prije žive peklo, pa onda jelo, pilo krv; bilo iz bačve, bilo izravno iz vene... Tako su gluma tih lažnih svjedoka i hrvatski katolički osječaj za čovjekov, osobito dječji, život nadjačavali logičku kritiku, kojom se lažljivca razotkriva.

Na upit gdje su ostatci 700 000 izmisliše dva izlaza; Piccillijeve peći (to je po uzoru na laži o krematorijima u Auschwitzu) i - u rijeku Savu. Činjenica je da su na ušću Save u Dunav komisijski vadili mnoštva lešina, ali tek u svibnju 1945., kada su antifašisti zauzeli Slavoniju i ondje poklali tisuće ljudi, iako je Beograd pod partizanima bio od listopada 1944. Piccillijeve su peći bile pokušaj krematorija za umrle tifusare i nisu mogle dnevno spaliti više od desetak ljudi. Radile su samo eksperimentalno mjesec-dva.

Perverzna izopačenost Latinove i antifašističke logike

Najgori zločin u povijesti nad hrvatskim narodom počinio je antifašizam, on je ab initio zločinački jer je bio usmjeren tome da se genocidom nad Hrvatima stvori unitarna Jugoslavija predvođena državotvornim srpskim i slovenskim narodom.

U Jasenovcu je stradalo oko 2000 ljudi

Postoje točni podaci iz NDH o broju stradalih u Jasenovcu, koje prenosimo ovdje:

Također valja napomenuti da su logoraši imali mnogo bolju medicinsku njegu od hrvatskih vojnika. Dok su naši vojnici ginuli jer nisu imali bolničara kraj sebe, neprijatelji hrvatske države su ležali u bolnicama i o njima su se brinuli najbolji doktori s najboljom opremom. Vidljivo je kako su zatočenici primili preko Švicarske preko 6.000 pošiljki, kako u lijekovima, tako u odjeći i prehrani. Od kolovoza 1944., svim zatočenicima bio je priznat status "RATNOG ZAROBLJENIKA", što je vlada NDH dala pismeno Međunarodnom Crvenom Križu u Genevi, pa su onda i mnogi pušteni kućama (Milko Riffer). U svakom slučaju, prošli su mnogo bolje od Hrvata na Križnom Putu, nad kojima je počinjen masakr bez suđenja, i to uz blagoslov Zapadnih Saveznika koji su samo zažmirili na to.

Savjetujemo onima koji oplakuju nepostojeće žrtve Jasenovca da pročitaju ovo i neka dobro razmisle o svojim lažima.

Mi Jasenovac smatramo logorom u kojem je stradalo više desetaka tisuća ljudi, bez suđenja. No, mi ovdje ne govorimo o radno-popravnom logoru koji je radio od 1941. do 1945., već o jugoslavenskom logoru smrti, koji je punom parom radio od 1945. do 1948. U njemu je pobijeno, prema nekim izvorima, i do 80 000 Hrvata. No, mi nismo Srbi ili Židovi pa nećemo govoriti o broju žrtava bez dokaza i sramotiti se na taj način.

DOSTA nam je komunističkih, židovskih i srpskih laži, neka napokon priznaju ISTINU čitavome svijetu!

ISTINA O JASENOVCU

Evo još jednog svjedoka o židovsko-srpskim lažima kad je Jasenovac u pitanju. Ali, nisu to samo njihove laži, jednako ili još gore lažu i 'naši' političari sorte cige-mesića i ostale srodne mu klateži!

Argument A:

Argument B:

Argunent C:

Hvala na čestim i vrlo interesantnim Tvojim člancima koji su uvijek izvrsni!

FOTOKRIVOTVORINE O JASENOVAČKOME LOGORU

Manipuliranje fotografijama u formiranju javnoga mnijenja

...

"Sed magis amica veritas!"

Ona je dvije godine analizirala i uspoređivala 120 fotografija za koje se tvrdi(lo) da prikazuju Jasenovac i proučila arhivsku građu iz Memorijalnog područja Jasenovac, Hrvatskoga državnog arhiva i Hrvatskoga povijesnog muzeja. Riječ je o fotografijama koje su načinile: ustaške vlasti u promidžbene svrhe, nepoznati pojedinci tijekom ratnih godina s razumljive udaljenosti i poslijeratna Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih suradnika. U knjizi su najintrigantnije fotografije koje su krivotvorene u smislu njihova dovođenja u vezu s logorom (iako su snimljene na nekom sasvim drugom mjestu), retuširanja, fotomontaže ili prikazivanja samo pojedinih isječaka, što ostavlja dojam kako je riječ o potpuno novoj i autentičnoj fotografiji.

Djevojke nisu ni slutile...

Pregledavajući knjige koje pišu i o jasenovačkom logoru, može se npr. naići i na idilični prizor tri mlade djevojke u narodnoj nošnji kako nasmijano i opušteno obasjane suncem razgovaraju sjedeći na zelenoj ledini. Nije, dakako, navedeno o kojem je mjestu riječ, o kojim djevojkama (po izgledu nošnje mogle bi biti i Rusinke iz ukrajinskoga Užgoroda kao i Hrvatice iz Schafendorfa u južnom Gradišću u Austriji...), o vremenu kada je snimljena fotografija (po kvaliteti crno-bijelog snimka mogla bi biti i iz poraća), o podacima kako i gdje su djevojke završile svoj životni vijek i sl., ali je potpis pod sliku vrlo "uvjerljiv": "Nisu ni slutile što im ustaše spremaju!" Dakle, riječ je o izopačenoj manipulaciji jedne potpuno "neutralne" i u biti "bezazlene" slike.

Opis najčešće donosi neistinu

Ali jednako tako: "'Fotografija ne laže' - fraza je i floskula koja se često koristi kako bi se naglasilo da je ona izvorni i objektivni prikaz stvarnosti viđen fotokamerom i onih koji su bili prisutni u trenutku snimanja. No, bez obzira na to što takva fotografija predstavlja isječak iz objektivne stvarnosti, ne treba zaboraviti da iza objektiva stoji čovjek koji daje subjektivnu interpretaciju onoga što vidi. Već sam izbor detalja iz stvarnosti predstavlja njenu interpretaciju, a da ne govorim o mogućim izrežiranim i namještenim scenama. Fotografija može otkrivati, ali i iskrivljivati. Ona može biti glas istine, ali i sredstvo obmane, zavisno od toga u koju će se svrhu koristiti... Manipuliranje fotografskim materijalom u formiranju javnog mnijenja nije ništa novo, a naročito kada se svijet u slikama oblikuje u kriznim i ratnim vremenima, a u cilju prokazivanja 'istine' sukladne interesima vladajuće grupacije. Fotografija zbog samog načina svog nastanka ne može lagati, ali može poslužiti kao sredstvo neistine. Osim izravnog zahvata na samoj fotografiji (mogu se vrlo lako krivotvoriti jednostavnom upotrebom kista, retuša ili škara), često je sporan upravo njihov opis. I najčešće upravo on donosi neistinu. Ista fotografija uz promijenjeni popratni opis dobiva sasvim drugačije značenje" (Mataušić, isto, str. 17-18).

Kako je Slovensko primorje dospjelo u Jasenovac?

Krivotvorine u četiri od pet naslova

Prema relevantnim istraživanjima, o ustaškome logoru Jasenovac objavljeno je do g. 2000, točno 2.396 uradaka, tj. 1.106 knjiga, 1.482 memoarska zapisa i znanstvena članka, te 108 zbiraka dokumenata. Nakon te godine intenzitet tiskanja knjiga o jasenovačkom logoru nije nimalo smanjen, tako da je njihov konačan broj danas nepoznat, ali sigurno uvelike prelazi spomenute podatke, jer su o toj temi objavljene i nove brojne knjige i u Hrvatskoj i izvan nje, i na hrvatskom jeziku i na drugim inozemnim jezicima, i na latinici i na ćirilici. Dobro je spomenuti barem neke od njih.

Od BiH izdanja vrijedi spomenuti npr. knjigu objavljenu g. 2006: "Bošnjaci u jasenovačkom logoru" (Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo).

Problematični "znalci" jasenovačkoga logora

Vrlo su česte i potresne tri fotografije (nisu preporučljive za gledanje djeci i osobama slabijih živaca), koje se najčešće objavljuju uz temu o jasenovačkom logoru, o brutalnom smaknuću dvojice zarobljenih muškarca odrubljivanjem glava. O njima autorica Mataušić donosi:

S istim su krivotvoriteljskim ciljem fotografije korištene i u pokretnoj izložbi Spomen-područja Jasenovac, što pokazuju njihovi opisi: "Živima za pamćenje:Glave jasenovačkih logoraša u Gradini", "Činili su što nitko nije činio; Stravično ogledalo ustaškog zločina" (Mataušić, isto, str. 75).

Što zapravo prikazuju "sporne" fotografije?

Na drugoj je, F-3, "isti sadistički prizor, osim što je žrtva drugi muškarac, a egzekutor gol do pojasa" (isto).

Znakovito je da jugoslavenski "znalci" povijesti jasenovačkoga logora nisu smatrali važnim u tom slučaju uvažiti natpis: "Osvetimo krv i patnje naše braće iz Slovenačkog primorja" u "organu Komunističke partije Jugoslavije" - "Borbi" od 29. studenoga 1944, u kojem je izričito stajalo da su "jedinice našeg IX. korpusa... uništile jedan njemački štab i u njegovoj arhivi pronašli ova tri strahovita dokumenta", s pojašnjenjem: "U jednom selu, sjeverno od Trsta, Nijemci su odsjekli glave dvojici naših rodoljuba" (Mataušić, isto, str. 72).

Lica vojnika u njemačkim odorama

Čak je i poslijeratna jugoslavenska Državna komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je u puno slučajeva krajnje nekritički, neobjektivno i pristrano "odrađivala" svoj posao, u svom izvješću Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu objavila spomenute fotografije "bez upotrebljavanja škara ili željenog izreza, tako da se mogu razaznati lica okupljenih vojnika u njemačkim odorama, što potvrđuju ovaj put, sasvim točno, njihovi opisi: 'Zvjerskih lica, nasmijani njemački vojnici sjekirom odsijecaju glave dvojice zarobljenih boraca u Sloveniji i snimaju trenutak svog najvećeg zločinačkog zadovoljstva, trenutak udara sjekirom" (Mataušić, isto, str. 74).

Dedijer je drugu je fotografiju, F-3, objavio (zapravo tek njezin dio) i u izdanju na engleskom jeziku: "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York; Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992) s potpisom, na engleskom: "Ustaša sa sadističkom izrazom lica dok odrubljuje glavu muškarca sjekirom."

Već spomenuti Milan Bulajić i u drugoj je svojoj knjizi: "Jasenovac: ustaški logor smrti: srpski mit?" (Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999) objavio fotografiju F-2 na str. 407 s potpisom: "Brutalni zajednički masakri zatočenika".

Od nepoznatoga mjesta preko Like i Hercegovine do Jasenovca

"Naime, od 19 fotografija (postavljenih bez popratnih opisa, što bi vjerojatno trebalo upućivati da se odnose na prezentiranu temu, odnosno KL Jasenovac) samo su se dvije pouzdano odnosile na KL Jasenovac (fotografija logorske žice uz rijeku Savu i već gotovo raspadnutih leševa zatočenika u rijeci Savi), a vjerojatno su snimljene u svibnju ili lipnju 1945. godine... Treća je prikazivala leševe zatočenika ustaškog logora u Lepoglavi, a snimljena je također po završetku rata na željezničkoj stanici Lepoglava. Izvorna fotografija je izrezana (sva su isticanja moja, T. V) tako da se ne vidi ploča postavljena pokraj leševa na kojoj piše: 'Radni logor Lepoglava'" (Mataušić, isto, str. 20).

"Nečitljive" vojničke oznake

Bez obzira tko god bio počinitelj zločina i gdje god se on dogodio, za mnoge je autore sve u vezi sa spomenutom fotografijom savršeno jasno.

Varijacije na slovenskom...

Antun Miletić u već citiranoj knjizi, "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (svezak I, Narodna knjiga, Beograd, 1986), na str. 107. također je stavlja u jasenovački kontekst: "Jasenovačke ustaše na djelu".

O hrabrosti i znanstvenom poštenju Nataše Mataušić govori i činjenica da je fotomonografijom korigirala (ili barem dovela pod upitnik) čak i vlastito prijašnje djelo. Naime, u svojem uratku "Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor" (Jasenovac - Zagreb, 2003) spornu je fotografiju objavila na str. 25, ne upuštajući se u kategoričku tvrdnju o mjestu na kojem je snimljena: "Likvidacija muškaraca nad grobnom jamom. U pozadini lijevo grupa ljudi čeka na likvidaciju. Fotografijavjerojatno snimljena 1941. godine u Lici, a prema nekim mišljenjima u istočnoj Hercegovini, u doba najmasovnijih

Piše: Mladen Ivezić, povjesničar

ustaških progona."

O fotografiji je jednako tako samouvjerena i islamska međunarodna stranica na engleskome jeziku www.prophetofdoom.net, u napisu "Ustaše" od 26. VII. 2007, koji je objavljuje s potpisom: "Ustaše ubijaju Srbe i Židove u Jasenovcu. Ovaj je prizor dovoljno atraktivno zabavljao gomilu promatrača, od kojih su neki tek tinejdžeri."

Manipulacija židovskim stradanjima

Riječ je o Miletićevu često spominjanome trotomnom djelu "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (Narodna knjiga, Beograd, 1986), a spomenuta je slika objavljena u knjizi III. na str. 195.

Istu je tu tvrdnju engleskim i njemačkim čitateljima odaslao i Vladimir Dedijer u knjizi "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York; Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992), koji je na str. 251. pod zajednički potpis za više slika, među kojima je i Židovka bez očiju, stavio: "Različite metode ubijanja u Jasenovcu", i u knjizi "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan" (Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993),str. 146. u potpisu slike br. 10: ("Oči ove seljanke izvađene su za zbirku očiju Ante Pavelića").

Kako je partizanski masakr pripisan ustašama

Pobjednici pišu povijest!

Dakle, najvjerojatnije je riječ upravo o tim žrtvama partizanskih poslijeratnih pogubljenja u Sisku, u to doba uobičajenim i čestim u svim dijelovima Hrvatske, koja su onda pripisana ustašama u jasenovačkom logoru. Ne preostaje drugo nego se prisjetiti stare izreke kako pobjednici pišu povijest.

Za to su se potrudili i brojni znanstveni "autoriteti" koji su domaćoj i svjetskoj javnosti podastrli izokrenutu povijesnu "istinu".

Zahvati srpskopravoslavnog episkopa

U knjizi srpskopravoslavnog episkopa Atanasija Jevtića "Velikomučenički Jasenovac poslije Jasenovca" (Univerzitetski obrazovni pravoslavni bogoslovni Hilandarski fond, Beograd, Valjevo, 1995) u poglavlju "Pjesme o Jasenovcu" na str. 357. objavljena je sporna fotografija bez potpisa, ali s posebnim zahvatima. Naime, riječ je samo o dijelu slike izokrenutoj 90 stupnjeva udesno, tako da na prvi pogled djeluje kao da je riječ o potpuno novoj slici, a njezin dio na kojoj je u izvorniku ženska noga s cipelom i visokom potpeticom - jednostavno je izrezan.

Branimir Stanojević se također pridružio tom krugu "znanstvenika" objavivši fotografiju s kratkim potpisom: "Granik. Žrtve" ("Ustaški ministar smrti - Anatomija zločina Andrije Artukovića", 2. izdanje, "Nova knjiga", Beograd 1986).

"350.000 ljudi, žena i djece"?!

Ponovno je za ilustraciju o rasprostranjenosti fotokrivotvorina o jasenovačkim zločinima potrebno spomenuti barem neke autore. Tako je jedan od tobože najvećih autoriteta o ovoj problematici, ali već priličan broj puta spominjani Antun Miletić u djelu "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (knjiga II, Narodna knjiga, Beograd, 1986) na str. 925. objavio fotografiju F-9 s opisom: "Ustaše su prije svog bijega iz Stare Gradiške, Jasenovca i Siska poubijali sve preostale zatočenike."

A Egon Berger u svojoj knjizi "44 dana u Jasenovcu" (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1966) donosi fotografiju F- 10 s potpisom na str. između 64. i 65: "Nakon povlačenja u strahu pred osvetom zatočenika, ustaše su počeli s likvidiranjem ostataka logoraša koji su do tada preživjeli krvavi teror."

Miletić i fotografiju F-10 objavljuje u citiranome djelu s potpisom: "Svakodnevni prizori na obalama Save u godinama ustaških zločina u Jasenovcu" (Miletić, isto, knjiga II, str. 585).

Podudarnost ustaškoga i Vjesnikova broja

No, to nije smetalo Egonu Bergeru da u svom djelu "44 dana u Jasenovcu" (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1966) objavi fotografiju F-11 s potpisom na str. između 64. i 65: "Prilikom povlačenja ustaše su ostavljali za sobom perspektivu koju su i najavljivali vraćajući se u prodanu domovinu: perspektivu smrti."

Nataša Mataušić problematizira u svojoj knjizi: "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008) i gotovo nezaobilaznu fotografiju F-12 u brojnim uracima o jasenovačkome logoru: "Vrlo često objavljivana fotografija u tisku sa sasvim netočnom legendom (sva su isticanja u tekstu moja, T. V.): 'Odvođenje naroda u logor'. Prikazuje nepreglednu kolonu žena na prašnom neasfaltiranom putu, predvođenu ustaškim vojnikom. To su uglavnom mlađe žene sa zavežljajima u rukama. Pitanje koje se nameće samo od sebe, ukoliko navedeni opis smatramo istinitim je: 'A gdje su djeca i starci?' Jer u logor su nakon kozaračke ofenzive u srpnju 1942, a prema bezbrojnim sjećanjima, odvođeni svi zajedno. Stoga je vjerojatnije da se radi o odvođenju žena iz logora Stara Gradiška na prisilni rad u Njemačku, putem iz logora prema Okučanima gdje se nalazila najbliža željeznička postaja. Zanimljivo je da je ova fotografija najčešće objavljivana rezanjem krajnje lijevog dijela na kojima se vidi grupa muškaraca, seoska zaprežna kola i starija ženska osoba pored neke domaće životinje" (Mataušić, isto, str. 204).

Tko su žene sa svežnjevima?

To potvrđuje i druga slika F-13, također često rabljena u kontekstu odvođenja žena u jasenovački logor, koja prikazuje istu kolonu samo iz drugoga kuta, na kojoj žene nose bijele svežnjeve i kapute u rukama.

"Stotine tisuća ljudskih nogu..."

Tako i Vladimir Dedijer već na naslovnici djela "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York; Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992) donosi fotografiju F-13, također na str. 243, s potpisom: "Srpske žene i djevojke na putu prema koncentracionom logoru." Istu sliku s istim potpisom objavljuje i u knjizi: "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan" (Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993), na str. 146 pod br. 1.

Za srpskopravoslavnog episkopa Atanasija Jevtića također nema dvojbe odakle su žene u koloni (on je u njoj uspio vidjeti i djecu) i kamo ih vode, jer u djelu "Velikomučenički Jasenovac poslije Jasenovca" (Univerzitetski obrazovni pravoslavni bogoslovni Hilandarski fond, Beograd; Valjevo, 1995) na str. 102. objavljuje istu fotografiju s tvrdnjom: "Odvođenje srpskih žena i djece iz Bosne u logor Jasenovac."

Antunu Miletiću je također dobro znano odredište kolone pa u djelu "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (Narodna knjiga, Beograd, 1986) u svesku III. na str. 138. donosi: "Masovno odvođenje žena u koncentracioni logor Jasenovac."

Djelo skupine autora namijenjeno inozemnim posjetiteljima i čitateljima "Jasenovac Memorial Site" (Spomen područje Jasenovac, Jasenovac, 2006) na str. 57. također objavljuje fotografiju F-13 s potpisom: "Kolona žena iz logora Stara Gradiška na putu za prisilni rad u tuđinu, ljeto 1942."

"Gadovi", "ustašoidi" i slični

Isto to čini i Đorđe Đurić u uratku "Europom između žica" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 1973) na str. 60. s potpisom: "Na cesti Stara Gradiška - Okučani 1942. godine - Žene otpremaju na prisilan rad u Njemačku." No, kao što je očito, on sliku locira, za razliku od prethodnog autora Trivunčića koji govori uopćeno i ne navodi gdje je ona načinjena. Usporedba njihovih opisa pokazuje da je na djelu uobičajeni i opće prihvaćeni odnos velikog broja autora prema tobožnjim "jasenovačkim" fotografijama, ali koji je u biti krajnje nepošten, u puno slučajeva i zlonamjerno krivotvoriteljski. Na djelu je, prvo, izostanak bilo kakve namjere ili barem pokušaja da se one znanstveno verificiraju i, drugo, ostvarivanje unaprijed zadanog cilja, tj. vizualnog efekta pod svaku cijenu. Povijesnoj je istini u toj priči namijenjena potpuno beznačajna i sporedna uloga. Stoga je i spomenutim autorima u trima fotografijama F-11, F-12 i F-13 zapravo potpuno svejedno prikazuju li one kolonu žena na nepoznatome mjestu prema nepoznatome odredištu, ili na nepoznatome mjestu prema nepoznatome koncentracijskom logoru, ili na nepoznatome mjestu prema koncentracijskom logoru Jasenovac, ili iz Bosne u logor Jasenovac, ili iz logora Stara Gradiška prema Okučanima, ili bilo što drugo, jer su svjesni da su imali i danas imaju silno političko i medijsko pokriće. Znaju da su svima onima koji dovode pod upitnik njihove ničim dokazane tvrdnje danas u Hrvatskoj namijenjeni nimalo ugodni nazivi u javnosti: "gadovi", "ustašoidi", "revizionisti" i sl.

U nedostatku izvornih fotografija iz jasenovačkoga logora i o jasenovačkome logoru brojni su se autori, kao što je očito iz dosadašnjih nastavaka, "snalazili" u slikovnim prikazima kako su znali i umjeli, ne vodeći pri tome preveliku brigu o njihovoj istinitosti i utemeljenosti ili o nekakvoj znanstvenoj metodologiji. Kao da im je najvažnije bilo veliko zlo koje se dogodilo prikazati još većim zlom a odgovornost za počinjene zločine protegnuti do neslućenih razmjera - na cijeli narod, na sve njegove naraštaje, i prošle i buduće. Stoga samo na prvi pogled zvuči gotovo nevjerojatno da su u jednoj, tobože, znanstveno mjerodavnoj knjizi o jasenovačkome logoru od gotovo 900 stranica objavljeni stihovi: "Srbin u Hrvata spozna lažnog brata, života nam više nema uz Hrvata" (završetak pjesme Milke Babić: "Jasenovac 1941-1945", dr. Milan Bulajić: "Jasenovac: ustaški logor smrti/srpski mit?", Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999, str. 863).

Komisije ne spominju prizor

Jedna od njih je i F-15, o kojoj Nataša Mataušić u djelu "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008) piše: "Fotografiju leševa muškaraca ispred dvostrukog reda bodljikave žice koristila sam na svojoj već spomenutoj izložbi uz opis: 'Leševi logoraša nakon proboja 22. travnja 1945'. Što je u tom opisu sporno? Kao prvo, proboj je izvršen iz zgrade u istočnome dijelu logora koji nije bio ograđen bodljikavom žicom (sva su isticanja moja, T. V.). U opisima logora nigdje se ne spominje ni drvena baraka koja bi se nalazila u tom dijelu logora (na fotografiji u centru gore). Nadalje, niti jedna od tri komisije za utvrđivanje zločina koje su bile u logoru sa zadatkom 'snimanja' zatečenog stanja ne spominju u svojim izvještajima ovakav prizor, koji zasigurno ne bi ostao nezabilježen. Osim toga, svi leševi koje su zatekli bili su u fazi raspadanja, što ovi na fotografiji nisu. Kada je snimljena ova fotografija, tko ju je snimio i da li ona doista pokazuje leševe u KL Jasenovac, pitanja su na koja se ne može sa sigurnošću odgovoriti" (Mataušić, isto, str. 40).

Nije ulazio, ali je čuo krikove zatočenika!

Tako je Ilija Ivanović u djelu "Svjedok jasenovačkog pakla" (Jasenovac, Spomen-područje, 1988) napisao: "Ostaci peći za pečenje cigle koja je korištena kao krematorij."

SPC o "djeci u logoru"

Tako je Ilija Ivanović u djelu "Svjedok jasenovačkog pakla", (Jasenovac, Spomen-područje, 1988) objavio sliku F-17, zapravo tek njezin dio, koja prikazuje veliku skupinu žena i djece na otvorenom, očito na nekakvoj livadi, s vrlo preciznim potpisom: "Kratak predah na putu u Jasenovac."

O obje fotografije autorica Mataušić piše predmnijevajući tek gdje bi one mogle biti snimljene: "Majke s djecom (srpsko pravoslavno stanovništvo - izbjeglice s Kozare) u sabirnom logoru kod Mlake, ili na sajmištu kod Daruvara, srpnja 1942" (Mataušić, isto, str. 202).

Na kraju feljtona potrebno je reći kako su poslijeratne komunističke vlasti u Jugoslaviji izravno odgovorne za silno mnoštvo povijesnih krivotvorina, među kojima su, dakako, i fotokrivotvorine. One su osnovale različite komisije za istraživanje zločina na svim razinama: državnoj, republičkim, okružnim i gradskim, koje su, između ostaloga, imale zadaću pripremiti dokumentaciju ne samo o stvarnim nego i o tobožnjim zločinima, u cilju eliminiranja svih ideoloških protivnika.

Komisije za zločine - zločinačke organizacije

Krivotvoriteljska "magna charta"

"Neki svjedoci tvrde (sva su isticanja moja, T. V.) da je u Jasenovcu postojao stroj u kojem su ustaše gnječili ljude, dapače i 'pila', kojom su žive ljude prepilili" (isto, str. 27).

"Za ono deset dana pokopao sam s drugovima oko 3000 lešina" (isto, str. 25).

"Bio sam prisutan kada je Mujica izrezao jednoj žrtvi na leđima kajiše kao uzde i onda je tjerao okolo natežući je za uzde" (isto, str. 25).

"Nadalje su ubijali metanjem drvenih klinova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjekirom po bradi i klin je izašao napolje na tjemenu" (isto, str. 24).

Cijelo komisijino izvješće, sastavljeno u Zagrebu 15. studenog 1945. a objavljeno u citiranoj knjižici, potpisali su predsjednik komisije dr. Venceslav Celigoj i tajnik dr. Ante Štokić, nakon čega se krenulo u potragu za dokazima pod svaku cijenu (pa i krivotvoriteljsku). Stoga se npr. ne treba čuditi da su slike pogubljenja dvojice uhićenih slovenskih partizana odrubljivanjem glava od strane njemačkih vojnika (v. F-2, F-3 i F-4 u drugom nastavku feljtona) smještena u jasenovački logor, jer je komisija u knjižici o Jasenovcu doslovce objavila: "Zatim su ubijali udarcima sjekire po vratu" (isto, str. 24).

Popis samo prijezira dostojnih

Na tom popisu dostojnih samo prijezira na prvome je mjestu svjetski glasoviti "znanstvenik" Vladimir Dedijer koji je u već puno puta spominjanome djelu "Vatikan i Jasenovac: dokumenti" (Rad, Beograd, 1987) objavio fotografiju F-20 pod rednim br. 14. s potpisom: "U logorima Jasenovac i Stara Gradiška umrlo je oko 8.000 djece - Hrvatski slikopisni tjednik br. 40".

Srpskopravoslavna internetska stranica objavljuje i sliku F-21, također "ilustrirajući" jasenovački logor.

Radovan Trivunčić objavljuje sliku F-19 u dva svoja uratka o Jasenovcu, najprije u djelu iz g. 1972: "Jasenovac i jasenovački logor" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac), na str. 35. s potpisom: "Djeca bez majki u logoru", a dvije godine kasnije i u djelu "Jasenovac" (Spomen-područje Jasenovac, 2. izdanje, 1974) na str. 34, s istim potpisom.

Nakon svih ovih podataka, koji se trebaju još kritički temeljitije raspraviti, nadopuniti i pojasniti, svi kojima je stalo do povijesne istine morali bi se zapitati: Kako učinkovito upozoriti ne samo hrvatsku nego i svjetsku javnost na silno mnoštvo krivotvorina (fotokrivotvorine su tek njezin manji dio) u novijoj historiografiji, je li to uopće moguće učiniti i kako? Ta zadaća, sigurno, prelazi okvire ne samo pojedinaca nego i pojedinih znanstvenih ustanova, i nije ju moguće ostvariti bez volje i svekolike potpore vladajućih političkih struktura (tj. državnih vlasti). Njima, nažalost, kao da odgovara sadašnja, u velikoj mjeri krivotvorena percepcija novije hrvatske povijesti u svijetu! (Glas Koncila, 2009. )

Kao zahvalu za pruženu pomoć, pred kraj rata partizani su složili u jamu Antuna Milovana, supruga spomenute Fume, oca buduće trojice svećenika, istaknutog vjernika i vatrenog narodnjaka«

Kompletan I/O Jasenovca kontrolirali su Nijemci, koji su direktno nadzirali željezničku prugu. Iz nekog razloga prešućuje se prisutnost Nijemaca u samom logoru. U Jasenovcu su ostali uglavnom bolesnici i starci - njemačka organizacija TODT izdvajala je zdrave i sposobne za prisilan rad u Njemačkoj. Nacistička je komisija konstatirala u tom logoru između savskih močvara loše higijenske uvjete. Sve do proljeća 1942. logor se bavio kontrolom Save i gradnjom nasipa, u čemu je sudjelovalo i lokalno stanovništvo. Hvala ti Bože, od zaraznih bolesti u Jasenovcu umirali su i čuvari. Znamo da su neki čuvari strijeljani. Od novijih saznanja najviše intrigira učestalo bombardiranje Jasenovca od strane Saveznika tijekom ožujka i travnja 1945. To se pokušava prikriti nekakvim tezama o selektivnim ciljevima, ali preživjeli logoraši tvrde suprotno.

Nažalost, nikoga ne zanima istina o Jasenovcu. Da se tamo dogodio zločin u kontekstu europskog nacizma. Uvijek će živjeti politička laž, koja postavlja političke ciljeve:

Istina stoji nasuprot svim tim tezama, koje zapravo relativiziraju nacizam i omogućavaju da se ponovi, što neki današnji događaji u svijetu već potvrđuju.

(T2) Skandinavske zemlje nastavile su politiku rasne čistoće i nakon Drugog svjetskog rata. Sterilizirano je na desetke tisuća žena.

(T4) Srbi su formirali svoju državu krajem 19. stoljeća i ušli u velikosrpsku ekspanziju kroz balkanske ratove i dva svjetska. Imali su plan Srbije na tri mora: Crno, Jadransko, Egejsko. Srbija je preostale Židove dijelom istrijebila, a dijelom poslala u sabirne logore.

(T6) Židovi su tijekom svoje tragične povijesti doživjeli brojne progone. Staljin je likvidirao "klasne" neprijatelje bez milosti. Austrougarska je donijela više antižidovskih zakona, Beograd također. Pakt Beograda i fašističke osovine bio je prirodno finale antižidovske politike u prvoj Jugoslaviji, koja je donijela segregacijske zakone protiv Židova.

(T8) Glede nacizma, Jasenovac je "kasnio". Posljedica je reokupacije Druge zone od strane Italije u ljeto 1941. - "autonomni" Pavelić u punom svjetlu. Prometna zadruga srpske obitelji Bašić (ciglana, tvornica lanaca, pilana, ...) počela je funkcionirati kao radni logor krajem 1941. godine, kada su počeli radovi na nasipu. Sudjelovalo je i lokalno stanovništvo. Većina zatvorenika bili su Hrvati, a u pogonima su radili slobodnjaci iz jasenovačke okolice. U ožujku 1942. iz Jasenovca je otpušten Vladko Maček. Kao posljednji normalan Hrvat prebačen je u kućni pritvor. Najveća strahota bile su jame: ustaške, četničke i partizanske. Uz sve navedeno, Jasenovac ima za funkciju prikriti partizanske zločine na Bleiburgu i širom zemlje, pa i poslijeratne likvidacije. U Jasenovcu su ukopane mnoge žrtve komunističkog režima. Kako mnogi ljudi ne znaju prirodu nastanka NDH, veličanjem Jasenovca kao najvećeg stratišta relativizira se odgovornost Talijana i Nijemaca za Holokaust. Prijepori oko Jasenovca imaju za funkciju produbljivati jaz između Hrvata i Židova. Hrvati su izloženi najgrubljim napadima kada polemiziraju u svezi Jasenovca. Bruno Krajski (Židov) napao je Simona Vizentala da je Nestbeschmutzer, onaj koji prlja vlastito gnijezdo. Tko se usudi u Hrvatskoj nešto slično izgovoriti bilo kome? Kako vrijeme odmiče, Hitler i Mussolini su komične lutke, a smrtonosno ozbiljan je samo Ante Pavelić.

Prisjetimo se i "najgoreg razdoblja Jasenovca", tog kobnog ljeta 1942. godine, nakon što su ustaška vlast i srpski predstavnici pregovarali oko smirivanja stanja na terenu. To nije odgovaralo Saveznicima, niti Talijanima, pa su partizani prebačeni sa "talijanskog" zimovanja u zapadnu Bosnu. Počinili su pokolj u Prijedoru i prisilili Nijemce na reakciju. Pokrenuta je ofenziva na Kozaru. Tito je ponavljao već potvrđenu taktiku. Zakuhaj, pa natrag pod talijansko okrilje. Posijao je strah na sve strane, a onda pedeset tisuća izbjeglih žena i djece ostavio na milost nacistima. Djeca odvojena od roditelja upućena su na logorske ekonomije, koje nisu imale nikakve resurse za takav prihvat. Njemački TODT je majke te djece uputio na rad u Njemačkoj, koji su one mlađe i zdravije preživjele.

Zasebna civilizacijska vrijednost pripada Proboju, a sve ostalo mora u novu znanstvenu reviziju. Nadnevka 22.04.1945 dio logoraša odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Navodno je od njih 600 proboj preživjelo samo 107, a od 176 zatočenika Kožare spasilo ih se samo 11. Deset dana kasnije u Jasenovac su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade 21. NOB-udarne divizije. Žalosno je koliko je u glave Hrvata usađen strah od komunističkih parola. I dalje traje vika protiv revizionizma. Kao, Zapad to vidi kao najveće zlo, pa što tu mi imamo provjeravati. Dnevno dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa, a znanost ulazi u WW2 strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih", došao je u Jasenovac krajem 1942. i dobio broj 2376. Takvi podaci izgradit će vjerodostojnu istinu o Jasenovcu, koja se opet ne smije koristiti za marginaliziranje jama. Dakle, ako se znanstvena revizija WW2 izrodi, pa netko osramoti slavni Jasenovac kao običan balkanski kazamat, to ne znači da se Hrvati glede zločina nisu autohtono izrazili, poput svih europskih naroda.

Kronike Jasenovca izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Ante Pavelića 14.06.1944 pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944. pomilovano je 350 osoba, a 10.04.1945 na Dan NDH pomilovano ih je 400, dva tjedna prije Proboja! Više stotina logoraša ušli su u razmjenu s partizanima: Među takvima se našao i Andrija Hebrang. Jedan događaj baca posve novo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Naime, nakon napada partizana na Crkvenom Boku ustaše su 13.11.1942. odveli seljane u Jasenovac. Došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora Ljubo Miloš je uhićen i zatvoren na Savskoj cesti. Oslobođen je tek na intervenciju Maksa Luburića. Tada su mnogi logoraši otpušteni kućama, pa i neki komunisti. Isto tako, zašto se Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona. Logor je morao imati svoj nekakav život, ili privid života. Logor je imao orkestar i razne priredbe. Navodno je svaka radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove, što može biti dio torture, ali svjedoci kažu da nije bilo tako. U logor su često dolazile nadzorne komisije, a prva internacionalna bila je u veljači 1942. godine. Snimljen je i film o Jasenovcu, ali nikada nije prikazan jugoslavenskoj javnosti. Zanimljivo, službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa podudaraju se sa intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša.

* Istinska heroina Drugog svjetskog rata, austrijska humanitarka Diana Budisavljević (1891-1978), supruga Julija Budisavljevića, profesora kirurgije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, odigrala je najznačajniju ulogu u spašavanju tisuća pravoslavne djece. Izradila je kartoteku za njih 12.000, čime je omogućila da se sačuva njihov rodoslovni identitet i kasniji povratak obiteljima. Njezina akcija bila je usmjerena na pomoć majkama i djeci koji su bili prihvaćeni/smješteni u ekonomijama Jasenovca. U svome dnevniku pohvalila je pomoć Alojza Stepinca. "Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci", piše 23. siječnja 1943.

Dr. Stjepan Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!

Na predstavljanju knjige Tomislava Vukovića 'Drugačija povijest' rekli ste da je povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj potrebno iznova istraživati, počevši ispočetka. Znači li to da smo svi zatočenici lažne povijesti, posebice one o Drugom svjetskom ratu i nakon njega?

Da se vratim na sliku s početka odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski, znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.

Nema zaokreta, treba samo reći istinu

Koliko je objektivno moguć takav radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?

Izjavili ste da je logor NDH Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila komunistička propaganda. Što je zapravo istina o logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom temom?

Isto tako treba reći da su sabirna polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše. Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.

Ustanova Jasenovac barata s 81.000 stradalih, ali bez podataka o stratištu

Postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o 20, 30, 80 tisuća....? Jesu li dosadašnji povjesničari ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?

Smatrate li da je brojka od više od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i Ustanova Jasenovac, istinita?

Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko 81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II. svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu 81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To nije specifično obilježje samo partizanskih pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su žrtve nastale na području Srbije pripisane također Jasenovcu?!

Rekli ste da pojedinci i skupine odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste konkretno mislili?

Srpski zločini nad Hrvatima i prije uspostave NDH

Kao tri neuralgične teme spomenuli ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto rekli, što je sa Srbom i Glinom.

Glina je također postala mitski pojam. Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi „Sukob simbola“ (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju obrane naroda i države, javile su se četničke pobune diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku, Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku tragediju.

Srpska manjina i dalje u službi potkopavanja vlastite domovine Hrvatske

Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?

Može li se uopće utvrditi istina, postoji li dokumentacija, konkretno o logoru Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela istine?

Kao što sam već rekao, dokumentacija o logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog bombardiranja Beograda), jer nije u interesu velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko zaključivanje.

Goldstein upao u kolotečinu lijeve opcije

Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav je Vaš komentar?

Za dom, spremni jedan od najljepših pozdrava

Smatrate li da je Za dom, spremni neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških ikonografija ili zbog pozdrava.

(Piše: Andrea Černivec; Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.)

Istina o Jasenovcu, ratnom logoru NDH

Radi se o svim sačuvanim zapisnicima onih koji su prolazili kroz ratni logor NDH Jasenovac. U svojim zapisima hrvatski komunistički prvak Ante Ciliga u jasenovačkim zapisima pored ostaloga piše i ovo:

A zanimljiva je i prisega članova Vlade NDH. Iz govora Poglavnika NDH, 15. travnja 1941. godine izdvajamo:

Govor Sotone u Jasenovcu

Da, Jasenovac je jedna velika laž, koju do bestijalnosti pothranjuje antihrvatska Sotona prikazana danas u likovima djece čiji su očevi, majke, babe i djedovi nemilosrdno poklali razoružanu hrvatsku vojsku i civile. Neka ocvala gospođa, koja se predstavlja kao predsjednica Savjeta, tvrdi da je tamo poubijano preko 20.000 djece i 62.000 odraslih, sve to kaže ne trepnuvši. Nemoguće je u ovomu članku raskrinkavati te strašne sotonske laži, ali preporučujemo tim mentalnim i fizičkim zločincima, neka pročitaju knjigu mr. Mladena Ivezića, „Jasenovac brojke“, koja donosi istinu o Jasenovcu iz njihovih, zločinačko-partizanskih izvora. Tu su citati iz pedesetih godina, kada se drugovi još nisu dogovorili i uskladili laži o Jasenovcu. Ništa od ovoga što danas tvrde Josipović, Milanović i ta gospođa nije istina, sve je laž, osim pogibija u samom proboju.

U Jasenovcu je bilo strijeljanja i vješanja i to nitko ne osporava, ali za strašne laži koje šire bolesni mozgovi, nema niti jednoga dokaza ni svjedoka. Ima svjedoka koji potvrđuju da je nakon suđenja obješeni logoraš znao stajati tako po nekoliko dana kao opomena, a tako je strijeljano i deset ustaša koji se nisu držali propisnika u logoru. Ali nema svjedoka za ono što tvrdi Sotona, da su ubijana djeca, da su logoraše masovno mljeli i od njih radili sapun. Toga se samo nečastivi može sjetiti i to podvaljivati Hrvatima. Onaj tko to radi ne želi mir na ovim prostorima, taj zaziva nove sukobe, a ako se Crvena zmija ne urazumi, narod će se s njome vrlo brzo znati obračunati.

LAŽU DESETLJEĆIMA

‘Kuhinja’ obavještajaca

– Moj je pradjed na popisu žrtava u Jasenovcu, navedeno je da je ubijen u tom logoru. Međutim, pronašao sam ga na jednom popisu odvedenih u Norvešku – kaže Vukić.

– Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. Već takve razlike moraju biti poticaj za daljnje istraživanje – kaže Vukić.

‘Mirna godina’

Stepinac je prvi reagirao na nehumane uvjete zatočenika

Hrvati moraju utvrditi istinu o Jasenovcu!

Ulazimo u Europsku uniju i red je da o Jasenovcu i tim žrtvama bude utvrđena istina. U vrijeme Hrvatskog proljeća sedamdesetih godina na zagrebačkoj televiziji je bio prikazan zapisnički svezak iz Jasenovca i rečeno je kako je u njemu upisano 18.600 svih koji su prošli kroz taj logor.

Još je napisana jedna knjiga pod naslovom "Ogoljela laž logora Jasenovac" koju su napisali Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat, a izdana je od strane tvrtke Publisher u nakladi Emila Čića, koji je ujedno i urednik ove knjige. U toj se knjizi mogu jasno vidjeti svekolike laži o stradanjima u ovom logoru Jasenovcu. Ova se knjiga može kupiti u knjižari na Kaptolu, a izdata je u Zagrebu 2008. godine.

Dočim Ivica Brkljačić izjavljuje: "Dok sam bio zapovjednik logora Jasenovac, od 29. ožujka 1943. do 30. travnja 1944. nije se smjelo ni tući, a kamoli ubijati logoraše".

Znači da se i sada laže cijeloj javnosti. I dokle će nas obmanjivati s tim monstruoznim brojem žrtava Jasenovca.

Logor Jasenovac je za ono cijelo vrijeme rata bio pod kontrolom Crvenog križa iz Švicarske i drugih ratnih kontrolnih institucija. Pa kako bi bilo moguće pobiti tolike tisuće kojima da se ne zna za grobove. A koliko je poznato da Jasenovac nije posjedovao nikakve krematorije za spaljivanje.

Povjesničar dr. Stjepan Razum: "U Jasenovcu su partizani svoje okrutne i masovne zločine podmetnuli ustašama - mi povjesničari to ćemo i dokazati!"

Možete li nam reći nešto više o skupini povjesničara koja se okupila u Zagrebu, na Fratrovcu, s ciljem istraživanja Jasenovca? Kako je došlo do ideje okupljanja i tko je sve u sastavu?

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe. Već je odavno očevidno (dovoljno je pogledati Bespuća povijesne zbiljnosti, kasnijega prvog hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, iz 1989., ili Nastanak jasenovačkoga mita, Josipa Jurčevića iz 1998.) kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije, pod nazivom Jugoslavija.

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.

Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?

Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.

Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?

No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.

Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?

Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje. Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su 'pojedine mučionice' u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to 'mučionice' i tko ih je rušio. Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podatci vjerodostojni?

Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.

Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.

Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).

Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?

Ivica Marijačić

Hrvatski tjednik

Knjiga “Titov Jasenovac”

Naime, Savezni zavod za statistiku u Beogradu, na temelju Brozove naredbe, došao je do tog podatka 1966. godine, ali zbog tadašnjega pada Aleksandra Rankovića nije bilo uputno izlaziti s njime u javnost, jer bi se uznemirili “aveti” velikosrbske politike, što bi ugrozilo Brozovu političku moć.

Predgovor knjizi napisao je dr. zn. Tomislav Sunić. Nakon pisma čitatelju u kojem nas mr. Ivezić uvodi u tajnu antifašističke laži u službi velikosrbske ideologije i zadržavanja vlasti jugoslavenske političke elite, pisac u uvodu donosi sažete rezultate svoga istraživanja o broju stradalih u ratnom radnom i sabirnom logoru Jasenovac, koje je obširno donio u svojoj knjizi “Jasenovac - brojke” (2003.). Nakon toga, knjiga se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu donosi pisana svjedočanstva o postojanju titovskog kažnjeničkog i likvidacijskog logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški od 1945. do 1948. godine. Pisac je svjestan teškoće dokazivanja te činjenice, ali iščitavajući nebrojene novinske i knjižne napise iz vremena komunističkoga (on ga naziva – antifašističkoga) jednoumlja, u kojem su ti antifašisti mislili da se smiju hvaliti i svojim zločinima, jer ni u snu nisu očekivali da će tom jednoumlju jednom doći kraj, pisac je došao do sasvim nepobitnih dokaza postojanja poslijeratnoga Brozovog likvidacijskog logora za hrvatske rodoljube i pripadnike njemačke nacionalne manjine. Poslijeratni Brozov likvidacijski logor u Jasenovcu proizveo je nebrojene nevine žrtve koje se od strane antifašista pripisuju ustaškoj vlasti za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.

Osim naprijed navedene činjenice o broju umrlih (ne ubijenih!) u radnom i sabirnom logoru Jasenovac, mr. Ivezić podsjeća čitatelje na još jednu bitnu činjenicu, a ta je da protiv poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelića, antifašistički režim nije podignuo obtužnicu, nije pokrenuo postupak protiv njega i nije ga nikada osudio. Da je poglavnik Pavelić bio tako strašan monstrum, kojim su antifašistički lažljivci plašili svoje podanike, naravno je da bi protiv njega barem pokušali sastaviti bilo kakvu obtužnicu. No, to nikada nisu učinili. Znali su da bi se pred svjetskom javnošću osramotili.

Ono što je znao Broz, ne znaju, nažalost, tri naša vrla predsjednika, dr. Josipović, Leko i Milanović. Uostalom dr. Josipović se hvali da je neznalica (agnostik doslovno znači neznalica) – na vjerskom području, ali on je i veliki nepoznavatelj povijesti vlastitoga hrvatskoga naroda, pa je stoga dvostruki neznalica. Da išta znade o logoru Jasenovac, barem bi postavio pitanje organizatorima godišnjeg skupa u nedjelju, kako to da se navodni proboj logoraša, koji se navodno dogodio 22. travnja, slavi u nedjelju početkom svibnja. Tada bi mu organizatori valjda priznali da oni 22. travnja ne obilježavaju po našem građanskom (grgurovskom) kalendaru, koji je u Hrvatskoj u upotrebi od 1587. godine, već po srbskom, pravoslavnom (julijevom) kalendaru. Možda bi mu to pomoglo shvatiti da je Spomen-područje Jasenovac srbska enkalva unutar Hrvatske, u kojoj Hrvatska nema što tražiti, osim klanjati se velikosrbskom mitu.

Povodom predstavljanja knjige Titov Jasenovac

Na predstavljanju ove knjige uočene su istaknute javne osobe, primjerice biskup Valentin Pozaić, mons. Juraj Batelja, dr. Zdravko Tomac, dr. Stjepan Razum, Gordana Turić, režiser Jakov Sedlar, odvjetnik Željko Olujić, Vice Vukojević, dr. Ružica Ćavar i još neki drugi. Zanimljivo, bilo je i mlađe publike koja se tek sada suočava sa cjelokupnom dramom podvala, mitova i dogmi o Jasenovcu.

Brojne krivotvorine koje su i danas u javnom prostoru

Povijesni istraživač i suautor knjige Ogoljela laž Jasenovca (Naklada EČ, Zagreb 2008.) dr. Vladimir Horvat, DI, u uvodnom dijelu napomenuo je da je logor Jasenovac bio radni logor, sa svojom administracijom. Pa je tako bilo zapisano tko je sve kroz logor prošao, kako ušao i kako izašao, odnosno umro ili kažnjen u logoru. Logor je nastao na drvnoj industriji i industriji ljevaonice crkvenih zvona, pa se proširio u svojoj radnoj aktivnosti na izradu pušaka, prve hrvatske strojnice, kao i izradu određenih zrakoplovnih dijelova za njemačku tvrtku Steier. Za svu tu proizvodnju potrebna je bila radna snaga, koja je u logoru bila dobro hranjena kako bi mogla kvalitetno proizvoditi, imala je zdravstvenu zaštitu, liječnika, zubara, postojala je i razonoda, igrao se nogomet i održavale glazbene priredbe. Dakle logor nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici. Sve to posve je različito od onoga kako su kasnije logor opisivali oni koji su htjeli stigmatizirati NDH i nametali neistinu da je logor bio koncentracijski i za istrebljenje nepoželjnih rasa i nacionalnosti.

Prof. dr. Tomislav Sunić je rekao da se svakog autora knjige može prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži upravo u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. "To je ujedno i Ivezićeva osobna karta, kojom on stručno demistificira jugoslavensku historiografiju, tj. jugoslavensku hagiografiju, glede navodnog ustaškog masovnog terora u logoru Jasenovac. Dodatnu snagu njegove knjige čini izbor bibliografije, u kojoj on ne navodi ustaška vrela ili neke desničarske izvore, već pretežno koristi citate iz knjiga partizanskih i komunističkih djelatnika i njihovih povjesničara", istaknuo je Sunić. Upozorio je kako je gotovo nevjerojatno na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa utvrditi broj žrtava Jasenovca jer da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Prof. Sunić je rekao kako se ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata, pa i u samom logoru Jasenovac, istaknuo je prof. Sunić. Pojam Jasenovca koji su namjerno lažno širili lijevo-liberalni krugovi iz mitova je prerastao sada u dogmu i prekasno je očekivati da će iz tih krugova doći do promjena ili kajanja zbog neistina. Konačno se upitao o što je na tom polju u 25 godina hrvatske države radila hrvatska diplomacija, čiji je i on dio jedno vrijeme bio, kako bi se ta demonizacija Hrvata u svijetu raskrinkala i prikazalo stvarno stanje povijesnih srbokomunističkih krivotvorina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugog svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta, zaključio je dr. Sunić.

Možda je najdojmljiviji onaj događaj iz 1942. kada su ustaše u logoru Jasenovac strijeljali 10 svojih kolega čuvara, zbog pronevjere i šverca. Njihovi su se grobovi nalazili u središtu logora, zbog opomene, kako bi idući novi čuvari nad tim grobovima prisezali na poštenje i upozorenje na kaznu zloporabe svog položaja. Daljnje dokaze i navode zbog čega knjiga nosi naslov Titov Jasenovac treba svakako prepustiti čitatelju, kako bi sami došli do svojih zaključaka

Pitanje arhiva logora Jasenovac

Ta arhiva bi nepobitno utvrdila i dokazala mnoge činjenice, pa tako laž i istinu o Jasenovcu. Ne bi li to trebao biti jedan od krucijalnih zadataka sadašnje ministrice Ministarstva vanjskih poslova RH da se imperativno i uvjetovano zatraži od Beograda vraćanje svih dokumenata i arhiva NDH u Zagreb? Dosadašnja istraživanja raznih istraživača donose mnoge nepoznate činjenice i nepobitno dokazuju da je Jasenovac poslije svibnja 1945. postao mjesto surovih komunističkih odmazdi i iživljavanja. Ta istina sve više izlazi na vidjelo, pa je i knjiga Mladena Ivezića Titov Jasenovac još jedan veliki i neprocjenjivi doprinos tom nastojanju u traganju za istinom o Jasenovcu.

Pater Vladimir Horvat o knjizi "Titov Jasenovac" Mladena Ivezića:

Govor na predstavljanju knjige Mladena Ivezića Titov Jasenovac

Odmah se uočava, na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa, da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Autor ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata.

Danas antifašizamu Hrvatskoj sve vise poprima „civilno–religijski" okvir, a njegovi čelnici često pravno prijete svakom kritičkom pristupu novijoj povijesti koristeći floskulu o „govoru mržnje". Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju, i to neposredno prije njenog raspada. Lažiranoj komunističkoj povijesti o Jasenovcu prethodio je medijski i intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara. Demonologije i hagiografije, čiji su glavni krivci komunistički jugoslavenski historičari, na štetu hrvatskog – ali i srpskog naroda - morali su preći 1991. u oružani sukob.

Ono što uistinu zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih okvira, zamijenili komunizam religijom kapitalizma, fingiranog pro-amerikanizma, ali uz daljnju demonizaciju Hrvata i daljnju nijekanje komunističkih masovnih zločina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugoga svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta.

Velikosrbski jasenovački mit

Brojke su samo sredstvo velikosrbske politike

Nakon Uvoda (str. 5.-11.), knjiga Josipa Jurčevića sastavljena je od tri dijela. Prvi je naslovljen: Rezultati komisijskih i antropoloških istraživanja te popisa žrtava rata (str. 13.-70.). Drugi dio je: Problem žrtava rata u demografskim djelima (str. 71.-112.), a treći: Problem žrtava Drugog svjetskog rata u historiografskim i publicističkim djelima (str. 113.-158.). Nakon toga slijedi Zaglavak (str. 159.-170.), popis korištenih kratica (str. 171.), popis izvora i literature (str. 172.-180.), pločni pregled brojčanih pokazatelja jasenovačkoga mita (str. 181.), sažetak na hrvatskom (str. 183.-186.) i engleskom jeziku (str. 187.-190.), te Pogovor Dragutina Pavličevića (str. 191.-192.). Tu je još Bilješka o piscu (str. 193.), a onda nadasve korisno Kazalo osobnih imena (str. 195.-196.) i Kazalo zemljopisnih pojmova (str. 197.-199.), te pregled sadržaja (str. 201.-202.).

Zbog toga je dobro u prikazu ove Jurčevićeve knjige početi od stranice 181. na kojoj je objavio pločni prikaz brojčanih pokazatelja jasenovačkoga mita. Taj prikaz nedvosmisleno pokazuje da se u govoru o jasenovačkim žrtvama, izraženim u brojkama, radi uistinu o mitu, koji nema veze sa stvarnim povijesnim događanjima u razdoblju između 1941. i 1945. godine.

Čitatelj ne može ne uočiti brojku od 55 žrtava koje su posvjedočili članovi “Anketne komisije”, koja je djelovala u sklopu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, s ciljem da prouči baš samo jasenovačko sabirno polje. Nasuprot te brojke, koja je očevidom utvrđena, stoji brojka od 1.400.000 navodnih žrtava koju je toj istoj Anketnoj komisiji rekao svjedok Mihajlo Marić. Dakle, u istom danu, na istom mjestu pojavljuju se dvije krajnje brojke koje se ne mogu nikako uskladiti. Prva je utvrđena očevidom nekoliko ljudi, a druga je plod mašte jednog čovjeka koji je preuzetno rekao brojku koju nije mogao, niti znao ičim podkrijepiti.

Pisac, dakle, u prvom dijelu knjige piše o radu Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je osnovana već 30. studenoga 1943., da bi tijekom 1944. bile osnovane Zemaljske (republičke) komisije, a onda i one niže razine (okružne, sreske i obćinske). Komisije su zadani posao obavile u roku od samo jedne godine, od sredine 1945. do sredine 1946. godine. Državna je komisija objavljivala Priobćenja o plodovima svoga rada. U tim je Priobćenjima uočljiva drastična neobjektivnost, terminološka i interpretativna ideologiziranost, te jednostranost, kako je to dobro uočio pisac (str. 25). Stoga tim Priobćenjima kao povjesničkom izvoru treba pristupiti s velikim znanstvenim oprezom. Zemaljska komisija Hrvatske posebno se posvetila istraživanju sabirnog polja u Jasenovcu, pa je i objavila knjigu “Zločini u logoru Jasenovac” (1946.). Samim se naslovom sugestivno upućuje čitatelja da se tu radi o zločinačkom logoru, bez obzira na to što je u samoj knjizi objavljen nacrt sabirnog polja s tumačenjem pojedinih gospodarskih zgrada. Tako iz te knjige vidimo da se unutar sabirnog polja nalazi šest industrijskih pogona: ciglana, lančara, pilana, kožara, rafinerija i električna centrala. Osim toga, tu je dvadesetak zanatskih radionica: bravarija, limarija, kovačnica, strojobravarija, alatnica, tokarija, puškarna, precizna mehanika, montaža, automehanika, remenarija, kolarija, stolarija, krečana, ugljenara, drvara, krpara, krojačnica, keramika, a onda nadasve veliko gospodarstvo (ekonomija): mljekara, mesnica, ledara, pekara, štale, svinjci, konjušnica, peradarnik, pčelarnik i vrtlarija. Za dovoz sirovina i odvoz proizvoda koristili su se brodovi, splavi, željeznica i kamioni, čiji su pristupi bili izravno povezani sa sabirnim poljem. Kad Komisija dalje piše o broju žrtava, to postaje igra brojkama, koje nemaju ni najmanje vjerodostojnosti, jer nakon pojedinačno iznesenih brojki daje se zbroj koji višekratno prelazi stvarni zbroj. Zapravo, te brojke ne treba ni spominjati, jer one nemaju cilj ustanoviti žrtve, već opravdati tadašnju politiku državne vlasti. Svi činovnici i istražitelji morali su brojke prilagođavati zadanim okvirima službene politike.

Službenu komunističku politiku trebala su potvrditi i sama istraživanja grobišta (antropološka istraživanja), koja su prvi put provedena tek 20 godina nakon rata, tj. 1964. godine. Treba uočiti da je to vrijeme koje je prilično odmaklo, kako od ratnoga, tako i od poslijeratnoga logora. Ta je činjenica zasigurno išla na ruku svirepim komunističkim vlastodršcima da su žrtve koje su oni prouzročili nakon rata, mogli lako pripisati svojim ratnim protivnicima, ustašama. No, i usprkos tome, djelomična istraživanja grobišta nisu potvrdila napuhane lažne brojke. Drugo istraživanje bilo je 1976. godine, ali bez iskapanja. Učinjeno je samo zrakoplovno snimanje područja. Treće istraživanje obavljeno je u travnju 1984., kada je samo provjereno sedam mjesta na koja su upućivali snimci kao moguća grobišta.

Znanstveni pristup proučavanju žrtava rada učinio je Bruno Bušić sa svoja dva rada iz 1966. i 1969. godine. On je time dirnuo u komunističku dogmu, pa je na kraju zbog toga i životom platio (1978.).

Konačno, u trećem dijelu knjige Jurčević predstavlja bitne značajke knjiga i članaka pojedinih pisaca koji su se bavili žrtvama rata i posebno žrtvama sabirnog polja u Jasenovcu. To su knjige Jure (Đorđe) Miliše (1945.), Viktora Novaka (1948.), Andrije Ljubomira Lisca (1956.), Vladimira Dedijera i Antuna Miletića (1989.), Fikrete Jelić-Buntić (1977.), Dragomira Džoića (1980.), Narcise Lengel-Krizman (1985. i 1986.), ponovno Antuna Miletića (1986. i 1987.) kao i Vladimira Dedijera (1987.), Dragoljuba Živojinovića i Dejana Lučića (1988.), Milana Bulajića (1988. i 1989.), te Franje Tuđmana (1989.). Uz svako prikazano djelo pisac ističe njegovu značajku u smislu znanstvenosti ili neznanstvenosti. Tako za knjigu Đorđa Miliše piše da je zasićena uglavnom negativnim emotivnim stavom prema situaciji u logoru (str. 116.). Knjiga jugoslavena Viktora Novaka je običan politički pamflet. Koristeći mnoge riječi i složenice emotivnog podrijetla koje ne pripadaju znanstvenoj terminologiji, Novak na svađalačkoj razini optužuje “ustaše i klerofašiste” (str. 122.), stoga njegova knjiga “Magnum crimen” nema vjerodostojnost znanstvenog djela. Andrija Ljubomir Lisac objavio je kvalitetan znanstveni rad u kojem obrađuje okolnosti organiziranoga iseljavanja Srba iz Hrvatske u Srbiju (str. 125.).

Knjige “Vatikan i Jasenovac” Vladimira Dedijera, “Varvarstvo u ime Hristovo” Dragoljuba Živojinovića i Dejana Lučića, te “Ustaški zločini genocida…” Milana Bulajića obilježene su agresivnim stilom pisanja, te znanstvenom neutemeljenošću izloženih koncepcija i primijenjenih metoda (str. 144.). U sva tri rada najveći dio prostora zauzima pokušaj dokazivanja velikog i planiranog genocida koji je navodno izvršen nad Srbima, te stavljanja glavne odgovornosti na Katoličku crkvu kao idejnog pokretača i ustaša kao izvršitelja (str. 144.). Dedijerova knjiga ipak je korisna za proučavanje načina kako su velikosrbi širili istinu o genocidu koji su Katolička crkva i ustaše izvršili nad približno milijun Srba (str. 145.). Knjiga D. Živojinovića i D. Lučića je pak očigledan primjer djela koje pokazuje kako titula sveučilišnog profesora ne daje jamstvo da će rad uvažavati barem donju razinu znanstvenog pristupa (str. 147.). Milan Bulajić je kod pisanja motiviran stavom, kako je Andriji Artukoviću, bivšem ministru Nezavisne Države Hrvatske, trebalo suditi za zločine genocida, a ne za odgovornost radi nekoliko pojedinačnih ubojstava (str. 147.).

Treba reći da se početak stvaranja jasenovačkog mita vremenski poklapa s osnivanjem spomen-područja u Jasenovcu, a to su 1960-e godine. Tako su te dvije stvarnosti bile i ostale u izravnom suodnosu. Stoga i danas, nakon što su u Hrvatskom obrambenom ratu podkresana krila velikosrbskoj zamisli, Spomen-područje Jasenovac trajni je podsjetnik na velikosrbski jasenovački mit, tim više što je sadržaj tog područja postojanje samo ustaškog ratnog sabirnog polja, a nije i postojanje poslijeratnog komunističkog logora mučenja i ubijanja.

Pisac Jurčević je ovim svojim radom sažeto i pregledno predstavio nastanak i razvoj jasenovačkog mita koji je nastao radi potrebe velikosrbske politike u Jugoslaviji. Sadržaj knjige je podkrijepljen sa 448 podnožnih bilježaka, što tome djelu daje obilježje izvornoga znanstvenoga rada. Ali ne samo to, njegova se znanstvenost očituje na svakoj stranici knjige, na kojima pisac objektivno i trijezno prosuđuje svaki doprinos, ali i svaki nedostatak pojedinih obrađenih pisaca. Ova bi knjiga trebala biti trajni priručnik svima onima koji pokušavaju bilo što reći o ratnom sabirnom polju u Jasenovcu. S druge strane, Jurčević ustvrđuje kako mnogobrojni i obsežni radovi o žrtvama rata nisu donijeli znanstvene i objektivne rezultate, pa je pred sadašnjim i budućim znanstvenicima zadatak da konačno istraže i napišu znanstvene demografske i žrtvoslovne radove o žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća.

Ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita

Mr. Mladen Ivezić rođen je 1957. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studij povijesti i komparativne književnosti te psihologiju i filozofiju upisao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistriravši tezom »Društvena uvjetovanost i kulturni utjecaj pučkih kalendara u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji od ilirizma do sedamdesetih godina prošloga stoljeća«. Od njezina osnutka godine 1991. bio je član Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća Republike Hrvatske sve do njezina ukinuća.

• Vaša knjiga od prve stranice bez pretjerivanja šokira, i to ne samo obične čitatelje, nego i znanstvenike koji se sustavno bave proučavanjem jasenovačkoga logora. Tako npr. donosite članak »protuhrvatskog titovskog generala Jefte Šašića - kako to doslovce stoji u predgovoru knjige - da je Statistički zavod Jugoslavije već 1966. utvrdio da je u Jasenovcu od svih uzroka smrti tijekom NDH život izgubilo 262, u Staroj Gradiški 141 zatočenik...«

Josip Broz morao je biti spreman na to da će Rankovićev odlazak 1966. dati ideologijsku podlogu beogradskoj »čaršiji«, a teorijski i velikosrbima u JNA i nekim komunistima. Zato je Tito 1966. dopustio nastanak toga dokumenta, kojim je Savezni zavod za statistiku broj žrtava Jasenovca utvrdio na 403 i odmah to kuvertirao. Točno 20 godina kasnije Jefto Šašić objavljuje tu službenu tajnu (nikada nisam vidio taj dokument), nakon Miloševićeva dolaska na vlast, ali sada ne kao demistifikaciju, nego kao dokaz protiv Broza, da je neprijatelj Srba jer je dopustio smanjivanje jasenovačkoga mita. Koju godinu kasnije u Srbiji će Broza već masovno nazivati ustašom. Svakodnevno sam čitao četiri beogradska dnevna lista od 1986. do 1991. gdje se, kao i drugdje, vidi ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita.

• Kako je uopće nastao spomenuti članak, koji je samo dio stalne i vječne kontroverze o broju jasenovačkih žrtava. Koja su Vaša znanstvena saznanja o tome?

Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko 1000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično. Nejasan je onaj proboj 22. travnja 1945., gdje često i sami zatočenici priznaju da su 400 svojih, nemoćnih ili nevoljkih za proboj, natjerali popiti cijankalij... Jako su im različite brojke poginulih u proboju. Sve je o tom proboju jako varljivo i mitomanski. Otkrio sam stotine proturječja u njihovim iskazima, među kojima i unutarnja proturječja. U Jasenovcu se umiralo, da. No u granicama koje sam ovdje procijenio.

• Vi doslovce tvrdite da su »tvrdnje svjedoka da su hrvatske vlasti koga odvele u Jasenovac prije listopada 1941... obična laž«. Na temelju čega izričete tako kategoričku tvrdnju?

• Kako onda gledate na poimenični popis žrtava Spomen-područja Jasenovac koji donosi imena čak 10 462 žrtve samo u 1941. godini?

Gledajte Jadovno, tobožnji logor kraj Gospića s tobožnjom strašnom Šaranovom jamom - bezdankom u koju su Hrvati, tobože, od 11. travnja do sredine kolovoza 1941. bacili, po nekim antifašistima, do 80 000 Srba i Židova. Četnici, Srpska pravoslavna Crkva i Vlada Kraljevine Jugoslavije onoga vremena i poraća lagali su jako masno - do 800 000 ubijenih u tri mjeseca, ali nisu spominjali Jadovno. Sada Slavko Goldstein i dr. Đuro Zatezalo iz Beograda, koji je upropastio fond ratnih dokumenata u Karlovcu, pokreću novu harangu. Svake godine u srpnju onamo odlaze predstavnici najviših hrvatskih vlasti ili njihovi izaslanici. Međutim, dvojica naših speleologa spustila su se u Šaranovu jamu. Njezina je dubina 7 m, a prosječni promjer ni 4 m. Da ste ih slagali kao sardine, ne bi stalo 500 ljudi. Sedam minuta u jednom kadru snimali su jamu izvana i iznutra. Nigdje ni kamenčića, gole stijene, nema ni koščice! Upišite u preglednik »Šaranova jama« i vidjet ćete taj filmić na internetu. Poslali su ga i predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade...

• Jedan ste međunaslov naslovili: »Tifus - antifašistički zločin«. Zbog čega? Spominjete i »10 ustaških grobova posred logora«. Zašto baš posred logora i o čemu oni svjedoče?

Primitak u Tabor izvodio se javno, pred povjerenstvom. Svaki je novak imao pravo položiti svoje vrijednosti povjerenstvu, u vrećicu zapisnički zabilježena sadržaja, koji se pri otpustu vraćao vlasniku. Nitko zatočenike nije osobno pregledavao. To je tjedan dana objavljivano svaki dan u svim hrvatskim kinima. Vide se ustaše za stolom, jedan fino odjeveni građanin u debelu kaputu kako skida burmu. Kasnije su antifašisti fotografiju te scene lažno protumačili: »ustaše pljačkaju logoraše«. Pozor, to se prikazivalo pred cijelim hrvatskim narodom.

To je ubrzo zamijetilo redarstvo. Ispitalo je slučaj. Krivci su predani Priekom sudu, koji ih je u tri dana sve, pa i brata logorskoga upravnika Ivice Matkovića, osudio na smrt i strijeljao. Židove pokopaše na židovsko groblje u Jasenovcu, a ustaše nasred logora. Kada bi se svaki mjesec mijenjala stražarska postrojba, novi bi stražari bili poučeni o tom slučaju i morali su nad tim grobovima prisegnuti, životom ucijenjeni, da ničim ne će ni pokušati zlorabiti nadmoćnost svoga položaja. Više od stotinu ustaša, državnih službenika i busatih Hrvata, među kojima i jedan bivši katolički svećenik, bilo je tijekom NDH pogubljeno zbog koristoljubivih zločina, od kojih bi se neki, kao npr. šverc, u miru držali prekršajem. To je sve objavljeno u novinama. Titovci su svoje tobožnje strijeljanje za jednu jabuku izmislili tek desetljeća nakon rata.

• Citirate i zanimljiv govor Vicka Krstulovića u Slavonskom Brodu 1952. u kojem je ustvrdio: »Svojom smo revolucijom uništili stari buržoaski aparat... Ali nismo uspjeli uništiti Crkvu kao instituciju.« U tom smislu pojasnite svoju tvrdnju da je »jasenovački mit motivacija i opravdanje zločina nad svećenstvom i vjernicima u Hrvatskoj«.

• Kako to da se baš nitko dosada nije osvrnuo na tobožnje jasenovačke žrtve prije listopada 1941. i starogradiške nakon listopada 1944.?

• Možda je trebalo odmah na početku pojasniti provokativan i zanimljiv naslov knjige: »Titov Jasenovac«! Znači li to da i Vi donosite dokaze o poslijeratnom jugoslavenskom logoru za sve »nepoćudne« komunističkim vlastima?

• Kako je u hrvatskoj javnosti primljena Vaša knjiga?

Nezavisna Država Hrvatska ucijenjena lažima o Jasenovcu

Jasenovac je sredstvo kojim se neprijatelji hrvatske državnosti obilno koriste

Želim ovdje svratiti pozornost na jednu osobitu činjenicu, a to je da su neprijatelji hrvatske državnosti, pa stoga i Nezavisne Države Hrvatske trajno koristili radno i sabirno polje u Jasenovcu kao sredstvo obtužbe protiv nje i kao samorazumljivi dokaz da je Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka. Naime, za navedene neprijatelje Jasenovac je dokaz zločinstva Nezavisne Države Hrvatske, a ona je pak prirodno okruženje u kojem se nije moglo događati ništa osim zločina. Naravno da je to podpuno netočno. To je podvala neprijatelja hrvatske državnosti.

Na tom jasenovačkom popisu nalazimo sljedeće: Miladin Minić, sin otca Veliše, rođen 1922. u mjestu Šipačno, obćine Nikšić, po narodnosti Crnogorac, poginuo je od ustaša 1942. u logoru Jasenovac. Izvor za njegovu smrt je: SZSJ64, tj. Popis žrtava Drugog svjetskog rata koji je učinio Savezni zavod za statistiku Jugoslavije 1964. godine. Druga osoba: Milja Prodanović, kći otca Laze, rođena 1900. u mjestu Gornjoselci, obćine Kozarska, dakle Bosanska Dubica, po narodnosti Srbkinja, ubijena je od ustaša 1942. u logoru Jasenovac. Izvor za njezinu smrt je SAM-BD=373, tj. knjiga Dušana Samardžije, Bosanskodubičko područje u NOR-u i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., koju su izdale Društveno političke organizacije i Skupština obćine u Bosanskoj Dubici 1985. godine.

Sadašnji memorijalni muzej u Jasenovcu je podpuna krivotvorina

Očevidno je kako se uz najveći broj imena ljudi koji su prošli ili stradali u Jasenovcu stavlja obilježje “Srbin” ili “Srpkinja” (dakle, u tom je slučaju važno brojiti krvna zrnca!). No, kad sam uz svjetlopis jedne mlade djevojke pročitao tumačenje: Mira Šoić, Srpkinja, iz Samobora. Zatočenica logora Stara Gradiška. Iz logora prebačena u Zagreb i osuđena na smrtnu kaznu vješanjem (popratni katalog, str. 148.), tada mi je postalo jasno da je sadašnji memorijalni muzej u Jasenovcu, ne samo u popisu žrtava, već i u mnogim izloženim predmetima i napisima, podpuna krivotvorina ili falsifikat. Mira Šoić nije Srbkinja, nego Hrvatica, koja potječe iz Samobora, odnosno njezini roditelji iz Konščice, odakle sam i ja, pa imamo čak i iste predke. Ako je ona Srbkinja, onda sam i ja Srbin! Iz navedenih primjera očevidno je da su Milja Prodanović i Mira Šoić u jasenovačkom muzeju i u popratnoj knjizi (str. 148.) u službi ocrnjivanja Nezavisne Države Hrvatske i preuveličavanja srbskih žrtava. Kad smo čitali u Vukovićevoj nizanci da su na smrt osuđivani i sami ustaše koji su protuzakonito djelovali, je li onda čudno da je u to vrijeme bio osuđen na smrt i netko tko je izričito radio protiv države!? Je li takva bila i Mira Šoić? Kad su ju već stavili u muzej i u popratni katalog, autori su se morali potruditi i reći zbog čega je osuđena na kaznu vješanjem. Ovakvim polovičnim podatcima ne dolazi se do prave istine, a to autorima i voditeljima muzeja valjda i nije svrha. Popratna knjiga o memorijalnom muzeju iziskuje dodatnu raščlambu radi uočavanja svih netočnosti i krivotvorina. O tome drugom zgodom.

Trudimo se osloboditi hrvatski narod nametnutoga tereta izmišljenih mitova

Razgovor s dr. sc. Stjepanom Razumom o Društvu Sv. Jeronima i o logoru Jasenovac.

• Poštovani dr. Razum, već neko vrijeme predsjednik ste Hrvatskoga književnog društva Svetog Jeronima. Možete li nas malo podrobnije upoznati s trenutnim stanjem u Društvu: koliko društvo ima članova i koje su bitne odrednice programa Društva za naredno razdoblje?

Kada je naše Društvo osnovano, 1868. godine, osnivači su mu postavili za svrhu izdavanje i uz povoljnu cijenu širenje pučke knjige, dobrim duhom pisane, zabavno-poučne struke. Društvo je tada na sebe preuzelo ulogu koju nitko u hrvatskom društvu nije pokrivao. U drugoj polovici 19. stoljeće tisak je u hrvatskom narodu bio više iznimka i rijedkost, nego li redovita pojava. Najširi sloj hrvatskoga pučanstva bio je lišen znanja koje se može stjecati iz tiskanih knjiga. Stoga je Društvo Sv. Jeronima svojim izdavačkim podhvatom odigralo neprocjenjivu ulogu u hrvatskom narodu. Naraštaji i naraštaji odgajani su čitanjem svetojeronimskih izdanja. Prevratnička godina 1945. bila je prijelomna i s obzirom na članstvo, i s obzirom na izdavačku djelatnost. Komunistička, protunarodna i protuvjerska vlast zatirala je svako domoljubno djelovanje, pa tako i osnovnu Drustvo Sv. Jeronimaizdavačku djelatnost našega Društva. Ona se tada svela na izdavanje katekizama i molitvenika, a i to je bilo teško ostvariti u Zagrebu, pa je naš najpoznatiji molitvenik "Kruh nebeski" doživio nekoliko beogradskih izdanja u suradnji s Beogradskom nadbiskupijom.Naraštaji i naraštaji odgajani su čitanjem svetojeronimskih izdanja. Prevratnička godina 1945. bila je prijelomna i s obzirom na članstvo, i s obzirom na izdavačku djelatnost. Komunistička, protunarodna i protuvjerska vlast zatirala je svako domoljubno djelovanje, pa tako i osnovnu izdavačku djelatnost našega Društva. Ona se tada svela na izdavanje katekizama i molitvenika, a i to je bilo teško ostvariti u Zagrebu, pa je naš najpoznatiji molitvenik "Kruh nebeski" doživio nekoliko beogradskih izdanja u suradnji s Beogradskom nadbiskupijom.

Današnja svrha Društva nije promijenjena u odnosu na prvotnu svrhu, ali su promijenjeni načini njezina ostvarenja. Kada sam 2012. godine izabran za predsjednika Društva, prihvaćen je program rada, koji se sastoji, s jedne strane, od rješavanja nagomilanih novčanih i ljudskih poteškoća, a s druge strane, od razvijanja djelatnosti u tri smjera. Prva djelatnost je nastavak objavljivanja časopisa "Marulić", godišnjaka "Danice", te drugih knjiga koje bi ušle u program objavljivanja. Drugo, održavanje književnih četvrtaka, što je vrlo pogodni način za odašiljanje javnosti vrijednosnih poruka i sadržaja, a što je podpuno sukladno s izvornom svrhom Društva, tj. izgradnja i podučavanje hrvatskoga puka u dobrim sadržajima. Konačno, kao treća prihvaćena djelatnost je osnivanje zaklade za pomoć učenika i studenata, jer ulaganje u čovjeka je najbolje ulaganje. Zbog navedenih poteškoća do sada nismo mogli ostvariti cjelokupnu tu djelatnost, ali stvaramo predpostavke da sve one dođu do svoga ostvarenja.

• Hrvatsko književno društvo Svetog Jeronima poslije Matice hrvatske druga je najstarija kulturna ustanova u RH. Kako ocjenjujete trenutni položaj Društva na hrvatskoj kulturnoj sceni?

Uz te dvije udruge ili ustanove, često se spominje i treća, a to je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali ona je u punom smislu ustanova, a ne udruga. Ne treba zaboraviti da je godinu dana prije Matice hrvatske, 1841. godine osnovano u Zagrebu Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo kojemu je suosnivač bio zagrebački biskup Juraj Haulik, koji je kao zagrebački nadbiskup podupro osnivanje i našega Društva. Po redoslijedu osnivanja vidljivo je da je Hauliku bilo važnije gospodarstvo, nego li kultura, odnosno izobrazba i duhovna izgradnja, jer da bi se čovjek mogao duhovno izgrađivati, mora imati najprije od čega živjeti. Trenutačni položaj našega Društva na hrvatskoj kulturnoj pozornici ni po čemu nije poseban. Trudimo se da kao udruga obstojimo, a u tom smislu vrlo nam je važno članstvo, koje nastojimo umnožavati. Pozivam sve koji imaju sklonosti prema našemu radu da nam se priključe. No, svakako smo u hrvatskoj javnosti prepoznatljivi po svojim dvama izdanjima, časopisu "Marulić" i godišnjaku"Danica".

• Društvo kojem ste na čelu tijekom povijesti ostvarilo je iznimno bogatu nakladničku djelatnost. Možete li nas upoznati sa sadašnjim stanjem glede nakladničkih aktivnosti Društva?

Drugi je razlog naše smanjene izdavačke djelatnosti teško novčano stanje koje smo baštinili zbog nerazboritoga trošenja novca tijekom posljednjih deset ili više godina. A treći razlog je djelomična nezainteresiranost čitalačke javnosti za tiskanu riječ, budući da se mlađi naraštaji okreću prema digitalnom mediju. Usprkos svemu, nastojimo hrvatskoj javnosti ponuditi kršćanski nadahnute tekstove, u već navedenim izdanjima, kao i u drugim samostalnim knjigama. Ove smo godine učinili pretisak zbirke pjesama Velimira Deželića, starijega, "Kraljica Hrvata - pjesme" iz 1936. godine, a tiskali smo i zbirku pjesama Vere Grgac, "Arhitektura savjesti". Objavili smo 28. izdanje "Malog molitvenika". U planu su nam još dvije knjige za ovu godinu, od kojih je jedna zbirka pripovjedaka Stanka Rozgaja, "Vivataccademia", a druga, roman Jelke Pavišić, "Sve će biti dobro, tratinčice!". Kao što vidite, radi se o hrvatskim piscima za hrvatsku čitalačku javnost.

• Hrvatska književna revija "Marulić" nakon kraćeg vremena neizlaženja ponovno je počela s izlaženjem, ovaj put kao četveromjesečnik. Za one koji nisu čitatelji i pretplatnici molimo Vas da nas ukratko upoznate s temama koje su u časopisu zastupljene.

Dakle, nije istina da je "Marulić" prestao izlaziti. Istina je da su zbog proširenih lažnih glasina dotadašnji suradnici prestali slati svoju suradnju, pa se nije imalo dovoljno sadržaja u danom trenutku za pojedini broj. Osim toga, zbog već navedenih novčanih poteškoća nije nam bilo moguće pokriti tiskarske troškove, pa smo odlučili da brojeve časopisa za 2013. i 2014. tiskamo kao dvobrojeve. Usprkos tome, časopis nije postao četveromjesečnik, već je on i dalje dvomjesečnik, ali trenutačno kao dvobroj, pa ispada kao četveromjesečnik. Časopis "Marulić" počeo je izlaziti 1968. godine, dakle, na 100. obljetnicu postojanja Društva, i ova 2014. godina mu je 47. godina izlaženja. Dakle, nema nikakvoga prekida u izlaženju, osim što je objavljivanje pojedinih brojeva odgođeno, ali dosada su izišli svi predviđeni brojevi i dvobrojevi. Drugi dvobroj za ovu godinu izlazi početkom mjeseca rujna. Nadam se da ćemo s početkom 2015. uspostavit redoviti dvomjesečni ritam izlaženja svih šest brojeva u godini.

• U posljednjih nekoliko godina dali ste nekoliko intervjua u kojima ste otvorili pitanje ustaškog logora Jasenovac u kontekstu partizansko-komunističke i velikosrpske mitologije i hagiografije. Iz određenih krugova nakon toga su uslijedile oštre medijske reakcije. Što se prema Vašem mišljenju skriva iza onemogućavanja objektivne rasprave i objektivnog –'sine ira et studio' – historiografskog istraživanja ove problematike?

Riječ je o stečenim položajima, kako na osobnoj, tako i na široj, pa čak i međunarodnoj razini, koji osiguravaju vlast i moć. Hrvatska je bila za vrijeme II. svjetskoga rata poprište hrvatske nacionalne i tuđinske imperijalne politike. Najveći grijeh Nezavisne Države Hrvatske bila je hrvatska nacionalna politika koja je bila brana, kako sovjetskoj i srbskoj politici s istoka, tako i britanskoj sa zapada, a u određenom smislu i takozvanim saveznicima – Nijemcima sa sjevera i Talijanima s juga. Svi su oni imali, a neki od njih imaju i danas apetit prema hrvatskom ozemlju.

No, kako se ne bi morali boriti protiv Hrvata, podmetnuli su nam kukavičje jaje – mit o Jasenovcu. Taj je mit u pravom smislu kukavičje jaje jer su ga 'okitili' svim onim nedjelima i zločinima koje su, bilo kao partizani, bilo kao četnici, učinili prema hrvatskom narodu, kako za rata, a još više i strašnije nakon rata. Naravno da postoje i drugi, neposredniji razlozi, zbog čega se onemogućava istraživanje fenomena Jasenovac. Jedan je svakako i taj što su stvarni i duhovni očevi današnjih političara sudjelovali nakon rata u genocidu nad hrvatskim narodom, među ostalim, i na području logora u Jasenovcu. Tu su završile mnoge kolone križnoga puta hrvatskih zarobljenika koji su na području tog logora ubijeni bez suda i bez ikakvog sudskog postupka. Iznošenje na vidjelo tih činjenica smeta onima čiji su očevi svoje karijere izgradili na tim zločinima, pa to nisu poželjne činjenice, jer bi sigurno smetale i njihovim karijerama.

• Pred oko dva mjeseca osnovano je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Na Osnivačkoj skupštini izabrani ste za predsjednika. Kojim će se sve aktivnostima ovo Društvo baviti?

Da bismo ostvarili tu svrhu, istraživat ćemo i objavljivati izvore i rasprave iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i poraća, vezane uz trostruki susljedni logor u Jasenovcu; istraživat ćemo i popisivati ljudske žrtve radnoga i sabirnoga logora u Jasenovcu za vrijeme rata, ali i poslijeratnoga logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i njemačke nacionalne manjine; surađivati sa sličnim ustanovama i udrugama na ustanovljenju pojedinačnog popisa svih žrtava, bez obzira na njihove počinitelje; poticati znanstvene skupove na tu temu, predstavljati pisane radove iz područja hrvatskoga žrtvoslovlja, a onda se osobito zauzimati za stvaranje jedinstvenog spomen-područja u Jasenovcu za sve žrtve, svih totalitarizama XX. stoljeća (nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma). Želimo objavljivati vlastito glasilo, pod nazivom "Jasenovački logori", a o svemu tome obavješćivati hrvatsku javnost i preko vlastitoga mrežnoga sjedišta.

• Je li prema Vašem mišljenju moguće ustanoviti objektivni broj stradalih u Jasenovcu ili će to pitanje i u budućnosti ostati enigma?

Dakle, kad će nam "gospodari istine" dopustiti istraživati te popise, moći ćemo ustanoviti, ne samo tko je umro ili tko je ubijen u logoru, već i sve koji su kroz logor u četiri ratne godine prošli. Međutim, ne će biti nikada moguće ustanoviti pojedinačni popis ubijenih hrvatskih domoljuba koje su komunistički vlastodršci ubili na području logora od 1945. do 1948. godine, jer o tim svojim zločinima komunisti ili, kako se vole nazivati, antifašisti, nisu ostavljali pisanih tragova. No, svestranim istraživanjem ipakćemo moći imati cjeloviti popis svih stradalih za vrijeme rata i poslije rata, samo što nećemo moći ustanoviti gdje je tko od tih stradalih završio svoj zemaljski život.

Bandiću zašto podupirete srbokomunističke laži o Jasemovcu!?

U želji da se dopadnete prenositeljima Titinih zločinačkih dijela Vi ste na nekom skupu pljunuli svom narodu u obraz: u njegovu prošlost i budućnost, kazavši kako su ustaše u logoru Jasenovac ubile 22.000 djece. Grozno! Izrekli ste notornu izmišljotinu, što ni Tito nikad nije kaz'o, a znadete li zašto? Zato što je znao da to nije istina i da u Jasenovcu nije bio logor smrti već radni logor, u kojem su bile dvije škole: jedna za pravoslavnu, a druga za muslimansku i katoličku djecu. Niste znali kako je u logoru postojao čak i Projektni biro, u kojemu projektanti bijahu logoraši. Pitajte svog prijatelja Puhovskog, jer njegov otac i stric su tamo bili na izdržavanju dvogodišnje kazne i po odsluženju iste pušteni su na slobodu.

I je li po Vašem sudu je taj ozloglašeni Hercegovac bio koljač, ili pak vojnik?!

Istina je također kako je u logoru postojala ambulanta, a u samom mjestu Jasenovac bolnica, koju je vodio logoraš dr. Marin Jurčev (naknadno je prisegnuo Poglavniku!), ubijen u akciji HOS-a pokrenutoj protiv partizana oko Kozare).

Poslijeratne komisije nisu pronašle grobove odraslih, a niti djece, ili Vi možda podržavate bolesnu komunističku (partijsku) 'istorijsku činjenicu' kako su ubijeni bacani u Savu. Pa tadašnju hrvatsku državu nisu vodili takvi monstrumi, koji bi lješine bacali u rijeku, ne vodeći računa o ugrozi stanovnika u naseljima s jedne i druge strane Save (odmah ispod je selo Košetarica, i nizvodno mnogi gradovi i naselja s bosanske i slavonske ravni), pa sve do Crnog mora. To im ne bi dopustili Nijemci, a upravo takvu nebulozu je izrekla ravnateljica Spomen-područja 'Jasenovac', koja patvori eksponate i izvore, kao i imena ubijenih.

Ova nevjerojatna činjenica je šokantna svakom zdravorazumnom čovjeku, a Vama /i Vašim partijskim drugovima/ ona, dakako, ne znači ama baš ništa!

Ali... Komisije nisu pronašle ostatke ubijenih logoraša (osim 192!), a posebno nisu nađeni ostatci ubijene djece. Na žalost širitelja dosadašnje 'istine' o logorima na prostoru NDH pronađeni su ostatci ubijenih hrvatskih vojnika, ruku vezanih žicom i/ili ustrijeljenih metkom u potiljak. Njima nisu sudili sudovi koji su donosili presude o likvidacijama 'U ime Naroda', njih su ubijali onako po partizanski.

O čemu onda Vi pričate, gospodine Bandiću!?

Pročitajte priloženi Vam tekst u nastavku, jer njega je napisao potomak onih ljudi koji su prošli kroz logor Jasenovac! I na kraju Vam poklanjam jedan savjet: ''Drugi put pozovite ugledne hrvatske povjesničare da provjere ono što Vi kanite,tj. želite kazati, da ponovno ne bi pljunuli na prošlost i budućnost vlastitoga naroda!''.

PRILOG:

‘Jasenovac je mit. To znam jer su moji preci kao Srbi završili u tom logoru’

Nedvojbeno je da su komunisti imali logor Jasenovac godinama poslije rata i da je u njemu bilo likvidacija

Stipo Pilić rođen je 1960. u Gornjem Orašcu, Pougarje, danas općina Dobretići između Jajca, Travnika i Skender Vakufa. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, Divičanima kod Jajca i u Sarajevu, a srednju školu u Vukovaru i Vinkovcima. Studij povijesti i geografije završio je 1984. u Zagrebu. Kratko vrijeme radio je u Rabu na otoku Rabu, a od veljače 1986. radi u osnovnoj školi kralja Tomislava u Zagrebu. Otac je četvero već odrasle djece. Od 2005. bavi se temama iz Domovinskoga oslobodilačkog rata, a od 2007. temama iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do sada ima četiri objavljena znanstvena rada i suautorstvo u jednoj knjizi.

• Objavili ste, zajedno s kolegicom Blankom Matković, znanstveni rad ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’. Može li se danas nakon i vaših otkrića, dakle, nedvojbeno ustvrditi da je Jasenovac kao logor egzistirao i nakon 1945. godine?

• Jesu li za tvrdnju da je Jasenovac i nakon 1945. bio logor presudna bila svjedočenja nekih zatočenika toga logora, objavljivana po medijima, ili arhivski dokumenti i koji?

• Tema o Jasenovcu kao logoru i nakon 1945. otvarana je 90-ih godina, a onda je naglo zamrla, Jasenovac je opet postao tabu. Po Vašem mišljenju, zašto je postao tabu i imate li dojam da i danas u znanstvenoj, a napose široj javnosti, vlada svojevrsni strah od istraživanja te teme?

• U svome radu posebno na mnogim mjestima ukazujete na površnost dokaza publicista Slavka Goldsteina koji tvrdi suprotno - da logor nakon 1945. nije postojao, da su tamo samo bile nekakve radne skupine koje su čistile teren. Kako ocjenjujete njegov pristup toj temi?

• Što nam govore arhivski dokazi o broju zatočenika u Jasenovcu nakon 1945. godine, zatim koje su to skupine bile, i koliko je bilo ubojstava?

• Koliko je danas Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac spremna suočiti se ili prihvatiti činjenicu da je taj logor funkcionirao i nakon 1945., a koliko je na to spremna hrvatska država s obzirom da je nedavno odbijen zahtjev za registracijom Društva povjesničara koji bi se bavili istraživanjem Jasenovca?

• Premda se niste izravno bavili s logorom Jasenovac do 1945. godine, možete li nakon svoga istraživanja dovesti pod sumnju podatak o broju ubijenih u Jasenovcu, a taj broj je trenutačno oko 82 tisuće? Vidjeli ste i zapisnike istraživanja jugoslavenske komisije iz 1964. godine, što oni govore?

• Što je potrebno presudno napraviti da bi se rasvijetlio logor Jasenovac? Gdje je odlučna arhivska građa?

Puštanje na slobodu iz Jasenovca i drugih radnih logora povodom 10. travnja

Povodom 10. travnja 1945., prije točno 70 godina, iz Jasenovca, Stare Gradiške i Lepoglave (gdje se logor osniva u jesen 1944.), pušteno je 456 zatočenika. Odluku o njihovu izlasku na slobodu potpisao je Erih Lisak, ravnatelj Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost.

Prema arhivskim dokumentima, putem raznih amnestija i pomilovanja u posljednjih 15 ratnih mjeseci, pušteno je kući najmanje 1640 logoraša.

Selidba zatočenika u Njemačku u drugoj polovici veljače

Prema njegovu svjedočenju, zatočenici su još oko Nove godine bili fotografirani za putne dokumente. Petković je u knjizi objavio fotografiju suzatvorenika Josipa Hercega, uhićenog u Koprivnici jer je bio aktivni član SKOJ-a.

Prije odlaska ovih transporta, obavljena je još jedna inspekcija jasenovačkog logora.

Nije lako procijeniti koliko je tada ukupno zatočenika odvezeno iz Jasenovca. Procjene samih logoraša kreću se od nekoliko stotina pa sve do 2000. Čedomil Huber kaže da je u logoru nakon toga preostalo još sasvim malo zatočenika (Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, str. 69.)

Međunarodna komisija posjetila logor 6. veljače 1942.

Prije dolaska komisije, u logor je dopremljeno šest novih montažnih baraka njemačke proizvodnje. Bile su velike 24 puta 6 metara, kapaciteta do 200 osoba. One će do kraja postojanja logora biti glavne spavaonice zatočenika. Logoraši su ih sastavljali po izuzetno niskim temperaturama i visokom snijegu. Podignuli su i baraku za blagovaonicu te jednu u kojoj je uređena bolnica s ambulantom. Napravljena je i nova kuhinja.

Komisija je stigla 6. veljače vlakom iz Zagreba do Novske te nastavila saonicama s konjskom zapregom do Jasenovca. Vodio ju je ravnatelj Ustaške nadzorne službe Eugen Kvaternik. U komisiji je bio i Giuseppe Massucci, tajnik papinskog legata Ramira Marconea, zatim Stjepan Lacković, tajnik tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca te predstavnici Crvenog križa. Bili su tu i novinski dopisnici iz Italije, Njemačke, Rumunjske i Mađarske, i drugi.

Logoraši su za komisiju dobili trake oko ruke s oznakom nacionalne pripadnosti. Židovi – žute, Srbi – plavo-bijele i Hrvati – crveno-bijele. Velika većina nosila je žute trake.

JASENOVAC NIJE NI LJEČILIŠTE NI MUČILIŠTE

Ustaški konjanici u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bielim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama.

Tamo gdje je odpao mekani maz, odkrivaju se ruševne naslage pljesnive trske, zatim grede i kamenje čini nam se, da upravo mirišemo vlagu mnogobrojnih poplava, kojima je Sava posjećivala ova sušičava naselja već od pamtivieka.

U jednoj liepoj zgradi na giavnom trgu, koje izgled nema posebna obilježja, pokazali su nam uredjenje uprave. Tu je u prvom redu osobni popis (kartoteka) ustaške postrojbe, koja vrši službu u Jasenovcu.

Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži da je najbolja iza tjelesne bojne. Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvara u logoru je samo nevažni dio njibove obće službe. Ova se četa sastoji većinorn od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njhovim redovima ima mnogo djaka.

U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije značajeve ovaj osobiti položaj, ali 10 ustaških grobova posred logora sviedoče bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu.

Od uprave ide se opet saonicama na Savu, gdje smo stali kod jedne čuvarske kućice. Pred stražarnicom je postavljena jedna strojnica, a isto tako i na poluvisokom drvenom tornju, s koga se lako vidi ciela okolica. Tanke ograde od bodljikave žice ostaju iza nas. Pokraj prečnice stoji sa skinutom kapom i poniknute glave prvi stanovnik Židov.

U jednoj radionici za finu električnu mehaniku izradjivali su se razIičti fini predmeti. U Ciglani nam je jedan upravitelj Židov, koji je na sebi imao zavidno liepi, krznom postavljeni kaput, održao neprisiljenim žarom znalačko predavanje o svojim pećima, kao da je samo jedva dočekao, da nam pokaže ili svoju vrstnoću ili svoju ciglanu. Uostalom, tamo se ne prave samo obične opeke. Tamo ima i keramički odio, u kome neki umjetnici, koji nisu zadovoljni, da iz težke gline dočaravaju samo slonove i lavove, prave i različite pustolovne borbene prizore izmedju ustaša i četnika.

Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost.

Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora.

U jednoj sanitetskoj baraki vrši zubar svoj malo cienjeni zanat. Službujući liečnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepčivih bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom. Barake za stanovanje su podignute na dosta visokim stupovima, pa su time donekle zaštićene od lakših poplava.

Tko se zanima za strahote, imao je prilike da posjeti zatvore jugoslavenskog kralja, a tko je čovječan, mogao je sažaljevati najbolje Hrvate u Lepoglavi, Mitrovici, Crnoj Gori i Macedoniji.

Kad su nas saonice kroz selo vozile na kolodvor, virila su iza slabo zatvorenih prozora blieda lica seljakinja, i na pogled njihovih grozničavih očiju, okruženih kolobarima, nismo se mogli oteti dojmu, da je ovim Hrvatima bilo već kroz stoljeća gore nego uhićenima, koje smo upravo ostavili.

* Iz fotokopije izvornika prepisao ing. Ante Matić

Održana znanstvena tribina “Istina o Jasenovcu”:

Brojke su dokazano izmišljene, a popis je lažiran

Predavači na tribini bili su dužnosnici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac: novinar i publicist Igor Vukić te poznati hrvatski povjesničar prof. Stipo Pilić. Moderator i uvodničar tribine bio je prof. Antun Abramović.

Također, Vukić je iznio detaljnu analizu o tome kako se gradio mit o Jasenovcu kao logoru smrti, te na koji se način došlo do broja žrtava koji se danas iznose. Činjenice koje je iznio Vukić jasno upućuju na to da je su broje izmišljene, a popis 80 tisuća žrtava koji se trenutno nalazi u Memorijalnom centru Jasenovac je lažiran.

Prof. Stipo Pilić upoznao je posjetitelje tribine sa znanstvenim činjenicama koje jasno upućuju na to da je i nakon 1945., pod upravom Jugoslavenske armije, postojao logor Jasenovac u kojemu su boravili prvo hrvatski vojnici s Križnog puta, a zatim nekoliko godina kasnije i tzv. informbiroovci. Također, Pilić je iznio i dokaze koji potvrđuju da su zarobljeni hrvatski vojnici bili i masovno ubijani u Jasenovcu od strane komunista.

Sreća je za hrvatski narod što se osnovalo hrabro Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koji su krenuli u tešku znanstvenu bitku s duboko ukorijenjenim lažima koje i dan danas apologeti jugokomunizma kao mantre svakodnevno ponavljaju. Vrijeme je se o ovoj temi konačno počne pričati slobodno i argumentirano, bez ideološke i nacionalne pristranosti. (Sloboda.hr)

NOVI DOKAZ KRIVOTVORENOGA POPISA JASENOVAČKIH RATNIH ŽRTAVA

Ogulinski Židov Filip Schleifer, kojega su ustaše 'ubile' 1942., iskaz je dao u Zagrebu 1945. godine

Tako u tiskom objavljenom popisu nalazimo sljedeći zapis: “Schleifer (David) Filip, 1909.-1942. Ogulin, Ogulin, Židov. Ubijen od ustaša 1942. u logoru Jasenovac na neutvrđenom stratištu. Napomena: SZSJ64” (objavljeno u: Smreka, Jelka; Mihovilović, Đorđe. “Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, 1941.-1945.”, s nadnaslovom: “Istraživanja Spomen-područja Jasenovac do 31. kolovoza 2007.” Prvo izdanje. Niz: “Banalnost zla”. Nakl. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 12007., str. 1487). Navedena kratica u napomeni označuje izvor: “Popis žrtava Drugoga svjetskog rata, Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, 1964.” (str. 1879.).

Nema nikakve sumnje da se radi o jednoj te istoj osobi, imenom i prezimenom Filip Schleifer, oca Davida, rođen 1909. godine u Ogulinu. Razlika je jedino u tome što je po poimeničnom popisu žrtava jasenovačkoga ratnoga logora ubijen od strane ustaša 1942. u Jasenovcu, a po ovom članku Mihaela Sobolewskog preživio je logor i nakon rata dao iskaz o svome stradanju pred Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina. Kao što je Vuković ustvrdio u navedenoj nizanki, na jasenovačkom popisu ratnih žrtava nalazi se 14.000 “kloniranih”, tj. umnoženih žrtava. Iz tiska su poznata mnoga druga imena (npr. Milja Prodanović, Mirko Lalatović, Zaharije Ostojić, Petar Bačović, Dragiša Vasić, Pavao Đurišić itd.) koja na tom jasenovačkom popisu ne bi trebala biti, a koja se tu ipak nalaze. Filip Schleifer je sada novi dokaz krivotvorenoga popisa jasenovačkih ratnih žrtava.

Tvrdimo da nitko u Jasenovcu nije ubijen zato što je bio Srbin ili pravoslavac

No ozbiljnim istraživanjem povijesti Drugog svjetskog rata relativno brzo se može nedvojbeno ustanoviti da u logore Stara Gradiška i Jasenovac, od 1941. do 1945., nitko nije bio doveden, a ni ubijen samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac.

I nekoliko slučajeva skupnih strijeljanja, u kojima su žrtve bili hrvatski Srbi, u Gudovcu te na Banovini i Kordunu, predstavljalo je odmazde za napade i ubojstva koje su počinile četničke skupine.

Nakon izbijanja masovne pobune u lipnju i srpnju 1941., međusobni oružani sukobi postaju intenzivniji. Na područjima zahvaćenim pobunom nastaju i neregularne postrojbe za zaštitu stanovnika, tzv. divlje ustaše.

U prvoj polovini 1942. još se snažnije mijenja opći odnos prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu. Prestaje državni pritisak za prevođenje na katoličanstvo. U Hrvatskom državnom saboru Ante Pavelić svečano izjavljuje da „nitko nema ništa protiv pravoslavlja“, a dodaje da u Hrvatskoj ne može postojati Srpska pravoslavna crkva, jer su pravoslavne crkve uglavnom autokefalne i vezane uz državu u kojoj rade. Stoga se osniva Hrvatska pravoslavna crkva, na čelu s mitropolitom Germogenom (Grigorij Ivanovič Maksimov).

U Hrvatski državni sabor imenuje se Savo Besarović, odvjetnik iz Sarajeva, kao politički predstavnik pravoslavnih stanovnika. Besarović je kasnije isti zadatak obavljao kao ministar u Vladi, sve do kraja rata 1945. Besarović i drugi dužnosnici zalagali su se za puštanje iz internacija srpskih zatočenika i u tome često uspijevali.

Već od početka rata u zapovjednom kadru domobranstva i oružništva sudjeluju časnici srpske narodnosti odnosno pravoslavne vjere: Mihajlo Lukić, Fedor Dragojlov, Đuro Gruić, Jovan Oljača, Pantelija Dane Ratković i drugi. Bivši partizan Milenko Ećimović nakon zarobljavanja pridružuje se ustaškoj Crnoj legiji, itd.

Dakle, od 1942. godine pravoslavni stanovnici postaju punopravni građani Nezavisne Države Hrvatske. To se može pročitati i u okružnicama s uputama „o smirivanju zemlje“ koje ministarstva šalju nižim tijelima vlasti. Na Sveučilištu u Zagrebu nastavnici srpske narodnosti uglavnom su cijeli rat ostali na svojim radnim mjestima, kao i liječnici i pripadnici drugih profesija. U Hrvatskom državnom kazalištu neki redovito igraju glavne uloge (Bela Krleža, Aco Binički, Dejan Dubajić). Na fakultetima se broj studenata pravoslavne vjere još i uvećao nakon 1942. godine, jer je u Zagreb došao i stanovit broj studenata iz Bugarske.

ND Hrvatska je financirala izdavanje časopisa Pravoslavlje, davala je plaće svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, popravljala srušene i oštećene crkve. Metropolit je pozivan na državne svečanosti, a često mu je počast odavala i postrojba vojske. Zagrebačkim ulicama su u vrijeme crkvenih blagdana prolazile pravoslavne procesije. Takvo što se nije ponovilo u idućih 70 godina. Srpska naselja zahvaćena partizanskom pobunom bila su, osobito prema kraju rata, izvan dohvata hrvatskih vlasti. Na Banovini su srpski stanovnici ponegdje osnivali samozaštitne odrede koji su se suprotstavljali i državnim vlastima i partizanima. Ponegdje u Slavoniji uspostavljale su se neformalne veze sa srpskim selima i dogovarala međusobna lojalnost, odnosno, nenapadanje. Zbog toga su ta sela bila izložena i napadima partizana, koji su ubijali uglednije stanovnike i seoske knezove, kako bi ostale seljane potaknuli da im se pridruže. Čak da su to i htjele, ustaške vlasti, posebice u drugoj polovini rata, nisu mogle ni fizički ni logistički organizirati dovođenje u logor tolike mase pravoslavnog naroda, kako to tvrde pojedini autori u Srbiji i zaposlenici Spomen područja u Jasenovcu.

Istraživači okupljeni u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, poznavajući logorski sustav i život u ratnom sabirnom i radnom logoru Jasenovac, znaju da je popis jasenovačkih ratnih žrtava činjenično neutemeljen i lažan. Iznoseći u javnost pojedina imena koja nikako ne spadaju u taj popis to su dostatno pokazali. No, popis i dalje stoji.

Kako je moguće da se na tom popisu, koji je financiran državnim novcem Republike Hrvatske, dakle svih nas poreznih obveznika, nalazi 14 tisuća “kloniranih žrtava”? Može li se u tu činjenicu uvjeriti svaki korisnik omrežja? Je li se to “kloniranje” dogodilo nekim nespretnim računalnim potezom ili je to plod nečije namjere? Je li je to poznato ravnateljici i zaposlenicima Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac? Je li se to “kloniranje” dogodilo s njihovim znanjem ili ne? Imaju li oni odgovornosti u tome? Kad je riječ o odgovornosti, treba znati da se ne radi o neznatnoj stvari. Radi se o 14.000 navodnih žrtava kojima se obterećuje vlast ND Hrvatske, a posredno i cijeli hrvatski narod. Ako je netko namjerno proizveo tih 14.000 žrtava, a one u stvarnosti ne postoje, radi se o klevetanju hrvatskoga naroda, za što bi trebalo snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost.

Presnimio sam stari popis pa mi je lako usporediti

Kako bih lakše proučavao digitalni popis, koji se sada razlikuje od tiskanoga za više od 10 tisuća žrtava, počeo sam ga 16. svibnja presnimavati na vlastito računalo. Nekome može izgledati nevažan ovaj nadnevak, kao i drugi nadnevci u ovom članku, ali ih je potrebno navesti, jer se digitalni jasenovački popis gotovo svakodnevno mijenja.

Digitalni popis sastoji se od 2095 stranica, a na svakoj stranici nalazi se popisano 40 osoba, osim na posljednjoj stranici, na kojoj je popisano samo sedam osoba. Dakle, na cijelom se popisu nalazi 83.767 popisanih osoba (2094x40=83.760 + 7=83.767). U ožujku 2013., kao što je navedeno na samoj mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac, bilo je popisano 83.145 žrtava. Dakle, u dvije godine popis je narastao za 622 žrtve.

Dakle, popis se sastoji od 2095 stranica. To je veliki broj stranica, a još veći broj popisanih osoba! Tko će ih provjeravati, mislili su, valjda, sastavljači popisa. A provjera nije jednostavna! Na računalnom sučelju popis počinje s Džemalom Abadžićem (na prvoj stranici), a završava s Terezijom Žužić (na 2095. stranici). Na vrhu svake od tih stranica postoje polja za pretragu, tako da se upiše prezime, ime, općina rođenja, mjesto rođenja ili godina rođenja, ili samo jedan od tih podataka. Naravno, da će svatko rado koristiti tu tražilicu. Ako se upiše prezime i ime neke osobe koja na popisu postoji, rezultat pretrage bit će upravo ta osoba. Ako se upiše samo prezime, rezultat pretrage bit će sve osobe s dotičnim prezimenom. Većina se ljudi zadovoljava s tom ponudom i dobivenim rezultatima.

Kad u tražilicu upišemo, pod prezime: Bogdan, a pod ime: Sofa, dobit ćemo istovjetne podatke kao i u tiskanom popisu, i to samo jednom.

Dakle, prva velika prijevara sastavljača digitalnoga jasenovačkoga popisa i radnika JUSP-a Jasenovac koji na tom popisu rade, kao i ravnateljice Nataše Jovičić, pod čijim se ravnateljstvom takav popis sastavlja, sastoji se u tome što pretraga daje jedan rezultat, a stvarno stanje na izvornim stranicama je drugo.

Na popisu 167 stvarnih osoba Bogdan pojavljuje se 443 puta

Zahvaljujući činjenici da sam 16. svibnja presnimio više desetaka stranica jasenovačkoga popisa, pa i onaj dio koji sadrži osobe s prezimenom Bogdan, sada sam taj “stari” popis mogao usporediti s novim popisom od 2. lipnja. Prva provjera bila je ustanoviti broj popisanih osoba. Stari popis – 443 osobe, novi popis – 443 osobe. Kako je to moguće, kad je stari popis smanjen, barem za šest umnoženih upisa Sofe Bogdan. Nije preostalo drugo nego usporediti svaki upis iz staroga popisa, bez abecednoga reda imena, s novim popisom na kojem su imena složena abecednim redom. Ustanovio sam, kao što je priloženo. Na starom popisu od 443 upisa, radilo se samo o 167 različitih osoba, a 276 upisa je “klonirano” ili umnoženo.

Jesu li radnici JUSP-a Jasenovac uspjeli proteklih tjedana ili mjeseci zamijeniti sve “klonirane žrtve”, nije moguće reći bez cjelovite provjere popisa. No, predpostavljam da su to ipak učinili, jer je popis sada uređen podpuno po abecednom redu i nije moguće skriti “klonove”. Prigovor koji se mogao dosada pročitati i čuti u javnosti da jasenovački popis ima 14 tisuća “kloniranih žrtava”, sada više ne stoji, jer su oni izbačeni iz popisa. No, nitko razuman nije mogao ni sanjati da bi te izbačene “klonove” jednostavno zamijenili mnoštvom drugih osoba, koje zasigurno nemaju nikakve veze s ratnim Jasenovcem. To nisam mogao vjerovati ni ja osobno. Dva mi je dana bilo potrebno da prihvatim tu mogućnost prijevare kao dogođenu. Uspoređivao sam na sve moguće načine popisane Bogdane iz svibnja i popisane Bogdane iz lipnja. Sve usporedbe i sve računice govore upravo tako kako je opisano.

Poštovani čitatelji, nažalost, ne mogu sve ovo provjeriti na svojim računalima, osim ako je netko predhodno presnimio cijeli ili barem dio digitalnoga popisa. No, nema nikakve sumnje da se prijevara s jasenovačkim popisom dogodila i događat će se dokle god će JUSP Jasenovac ustrajati na svom antihrvatskom djelovanju.

Laž koju svi financiramo

Radnici JUSP-a Jasenovac, tj. sastavljači tog popisa, a osobito ravnateljica Nataša Jovičić, pod čijim je ravnateljstvom taj krivotvoreni računalni popis sastavljen, trebali bi snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost. Ravnateljica Nataša Jovičić sa svojim radnicima učinila je prema Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu nečasno djelo. Je li je to i kazneno djelo, trebale bi odlučiti mjerodavne vlasti, a osobito Državno odvjetništvo. U svakom slučaju, Nataša Jovičić s takvom nečasnom i kriminalnom radnjom ne bi smjela biti savjetnica Predsjednice Republike Hrvatske.

Dio abecednog popisa osoba s prezimenom Bogdan koji se nalaze na jasenovačkom popisu žrtava. Jasenovački popis ne sadrži redni broj pojedine osobe, pa je za potrebu ovog prikaza ispred svake osobe stavljen unutar uglatih zagrada njezin redni broj. Do 1. lipnja te su osobe bile jedine na jasenovačkom popisu koje su činile zbroj od 443 osobe s prezimenom Bogdan. Nisu bile poredane abecednim redom već razbacane po svih 11 stranica tog popisa (164-175). Na kojem su se mjestu nalazile i koliko je puta koja osoba popisana pokazuju brojke na kraju pojedinoga redka također unutar uglatih zagrada. Dok se one brojke ispred imena odnose na obnovljeni popis (vidljiv od 2. lipnja), dotle se brojke na kraju zapisa odnose na popis kakav je postojao do 1. lipnja. On nije više provjerljiv, ali je prije promjene skinut s omrežja i otisnut na papiru, pa je dostupan kod člankopisca. Uz ime donosi se mjesto i godina rođenja, te godina smrti, dok je mjesto smrti – Jasenovac, izostavljeno, jer je istovjetno kod svih upisa.

U članku se na pokvareni način pokušava dovesti rad ovoga Društva u svezu s podmetanjem svastike na poljudskom travnjaku u Splitu, a ujedno je neizravan odgovor na moj članak u Hrvatskom tjedniku (br. 559), u kojem sam odkrio veliku prijevaru radnika JUSP-a Jasenovac s jasenovačkim popisom žrtava.

Već na samom početku upada u oči kako člankopisac Vladimir Matijanić o ozbiljnim pitanjima piše na sarkastičan i pamfletistički način da bi tako privukao čitateljstvo na svoju navijačku stranu. Već sam naslov to dokazuje. Prvi dio “Jasenovac i navika stara” aludira na Staru Gradišku ili na pjesmu o Jasenovcu i Staroj Gradiški, koja je udbaški proizvod bačen u hrvatsku javnost da se ona njime zabavlja. Drugi dio naslova, “negacija holokausta” je laž i podvala hrvatskim povjesničarima i istražiteljima radnoga i sabirnog logora Jasenovca, koji nigdje i nikada u svojim radovima i javnim nastupima nisu negirali holokaust, nego su dapače isticali kako je titovska partizanska vojska učinila genocid ili holokaust nad hrvatskim narodom. Možda člankopisac Matijanić misli da je riječ holokaust pričuvana samo za jedan narod i da se u povijesti dogodio samo jedan holokaust? Neka se malo bolje potrudi proučiti povijest XX. stoljeća.

Nakaradna logika novinara 'Slobodne Dalmacije'

Za člankopisca je držanje tribine u Splitu u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt o jasenovačkom mitu u metaforičkom smislu gnojenje splitskog travnjaka na kojem se pojavila svastika. Lijepo je koristiti metaforiku i slike, ali one nemaju veze sa stvarnošću i s povjesničkom znanošću, već s lijepom književnošću. Prema člankopiscu u hrvatskom se društvu ne bi trebalo govoriti o jasenovačkom mitu, jer u hrvatskom društvu ima i drugih poteškoća. On bi valjda htio određivati tko će se čime baviti i što će izučavati. Možda je člankopisac Matijanić sveznadar, ali svaki razuman čovjek znade da se današnji znanstvenici ne mogu baviti svime, već samo jednim ili drugim područjem proučavanja. Mnoštvo znanstvenika pokrit će svako područje života.

Što znači Matijanićevo podmetanje “rehabilitacije ustaškog režima” Katoličkoj crkvi, Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, Hrvatskoj udruzi Benedikt i predavačima Igoru Vukiću i Stipi Piliću? Zašto on misli da netko danas želi rehabilitirati ustaše? Ako uzmemo riječ rehabilitacija u doslovnom značenju, onda je riječ o osposobljavanju. Tko i zašto bi želio danas osposobiti ustaše, kad mi imamo danas hrvatske branitelje koji su nam osigurali slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Nikome tko prihvaća Republiku Hrvatsku svojom domovinom nije potrebno vraćati se u prošlost u smislu osposobljavanja ili rehabilitiranja ustaša da bi nam oni stvorili državu, kad državu već imamo. No, oni koji ne mogu nikako prihvatiti slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku imaju potrebu vraćati se u prošlost, u kojoj ta naša država, tada pod imenom Nezavisna Država Hrvatska nije uspjela obstati, pa nam vraćanjem u prošlost žele poručiti da ni sadašnja Republika Hrvatska ne će uspjeti. Tako nam jugonostalgičari, jugofili, komunisti, antifašisti i titoisti neprestano bacaju kost ustaštva, kost fašizma i njegovog brata antifašizma, kako bi se hrvatska javnost zabavljala, a oni će iza zavjese raditi na stvarnom rušenju Republike Hrvatske. Je li i člankopisac Matijanić spada u tu skupinu rušitelja Republike Hrvatske, ili je samo naivan pa ne zna o čemu piše?

Jasenovačkome otrovu laži potreban lijek istine

Člankopiscu je zazorno i samo postojanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. To je nevladina udruga koja je upisana u Registar udruga Republike Hrvatske, te djeluje entuzijazmom i troškom svojih članova. Ona je u podpunom smislu nevladina udruga, jer ne siše proračunski novac kao što to čine mnoge nazovi-nevladine udruge, koje to uobće nisu. Članovi te udruge su za člankopisca “nebitni bukači” koji se pretvaraju u “ozbiljne revizioniste”. Ako su oni nebitni bukači, čudi me da im je člankopisac posvetio cijele dvije stranice svojih novina. Kao da je novinski prostor danas besplatan, ili te novine nemaju dovoljno ozbiljnih novinara koji bi pisali o bitnim stvarima?!? No, slažem se s time da smo mi u Društvu ozbiljni revizionisti. Nismo šarlatani, nismo šaljivđije, nismo površni. Bavimo se ozbiljnim istraživanjem i bacamo novo svjetlo u crno-bijeli svijet naše nedavne prošlosti. Ne bježimo od toga da smo revizionisti u najboljem smislu te riječi. Naravno da to mnogima smeta, jer ih uznemirujemo u njihovim nezasluženim i na zločinu stečenim povlaštenim položajima. Baš kao što lopovi u poduzećima i državnim ustanovama ne vole revizore, koji istražuju njihovo ispravno ili neispravno novčano poslovanje, tako ni uništavatelji države Hrvatske ne vole revizioniste koji ih razotkrivaju u njihovim protunarodnim poslovima.

Inače, slažem se da je Jasenovac velika hrvatska rana. Samo se pitam: kako ju izliječiti i ozdraviti? To sigurno ne ćemo postići unoseći u nju otrov laži, već lijek istine. Ako člankopisac Matijanić misli da mi dosada već imamo istinu o logoru Jasenovac, ili je veliki neznalica, ili naivan čovjek, ili nešto treće, što je najvjerojatnije, a to je da je glasnogovornik onih kojima laž o Jasenovcu odgovara. Drugim riječima, širitelj je laži. Kad se radi o teškim lažima koje imaju posljedice, ne samo za jednog ili drugog čovjeka, već za cijeli hrvatski narod, onda je to i kazneno djelo.

Dr. Banac je u ove dvije rečenice izrekao četiri gluposti ili porazne istine o sebi:

2.) Izražavanje tako izričitoga stava da ne želi imati absolutno nikakve veze s tezama o Jasenovcu – niti ih potvrditi, niti zanijekati, očituje čovjeka s velikim strahom. Naime, u riječima “ne želim imati” naslućuje se strah. Koga se ili čega i zašto boji? Je li znanstvenik poput njega treba dobiti neko dopuštenje da istražuje neki predmet?

4.) Najveća glupost od svih navedenih je posljednja, a to je da dr. Banac nije vidio ozbiljnih dokaza da Jasenovac nije bio logor smrti. Ovo je očito izvrtanje stvarnosti naopačke. To je slično onome kad je predsjednik Veleizdajnik govorio da hrvatski generali moraju u Haagu dokazati da su nevini, umjesto da tužiteljstvo dokaže njihovu krivicu. Da bi nešto bilo logor smrti, trebalo bi valjda imati dokaza za to. Stvarni pak nedostatak takvih dokaza Bancu ne smeta da i dalje smatra da je Jasenovac bio logor smrti, jer netko ga je tako podučio (valjda drugarica učiteljica u osnovnoj školi!). Razumno bi bilo na novinarov upit očekivati odgovor: nisam se time bavio, pa ne mogu o tome ništa reći. Ali izražavati sumnju u nešto u što ne želi ni ulaziti, i s čime ne želi imati nikakve veze, nerazumno je i kukavički. Kukavički je zbog toga što on kao povjesničar, ne može izbjeći temu Jasenovca, koja se nameće cijelom narodu kao tema, a on s njome ne želi imati veze.

Goldstein nudi pljevu

Već sama ta knjiga dovoljno govori o Goldštajnovoj neznanstvenosti. Tu on, a onda i Matijanić, pokušava istražnim iskazom koji je Slavko Kvaternik dao prevratničkim komunističkim vlastodršcima dokazati neku istinu o Jasenovcu. Znamo što su ljudi sve spremi reći, a osobito obtužiti druge, pa onda reći i ono što iztražitelj očekuje, samo kako bi spasili vlastitu kožu. Takav je upravo slučaj s iskazom Slavka Kvaternika. Slično se u svojim memoarima htio za svoju ratnu ulogu oprati pred svjetskom javnošću Glais von Horstenau. Naravno da su i sjećanja Vladka Mačeka, koji je inače u logoru Jasenovac imao sasvim pristojnu obskrbu i brigu, takva kakva jesu, jer su pisana pod utjecajem poslijeratne agitpropovske promičbe. Slavko Goldstein nije sposoban ili ne želi razlučiti pljevu od srži, pa nam kao istinu podvaljuje pljevu.

Isto me tako čudi drugi dio njegove izjave u kojem govori o “pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu”. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je upravo zato da dođe do istine glede toga logora, budući da desetljećima prije toga oni koji su se smatrali mjerodavnim za to područje nisu nam podarili tu istinu, već nasuprot, sve su ga više omatali u laž i mit. Poznato je da je Slavko Goldstein bio član saborske Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća i da je obećao dati cjeloviti popis žrtava hrvatskih Židova, jer navodno zagrebačka židovska obćina posjeduje takav popis. No, takav popis on nikada nije Komisiji dostavio, a danas je i razumljivo zašto. Naime, na jasenovačkom popisu nalaze se mnogi hrvatski Židovi koji su ipak – Bogu hvala – preživjeli rat, ali unatoč tome oni su i dalje na tom popisu kao žrtve tadašnje ND Hrvatske. On, kao svojedobni stručnjak za Jasenovac morao je biti upoznat s tim činjenicama, ali nije poduzeo ništa da bi se taj popis u tom smislu ispravio. Stoga ne mogu, nego zaključiti kada je riječ o Jasenovcu, da se Slavko Goldstein ponaša kao etnobiznismen, što je u našem hrvatskom društvu već poznata pojava i nažalost vrlo unosna, pa u skladu s time mora lagati. Stoga je iluzorno od njega očekivati ikakvu mjerodavnu riječ glede toga.

'Fina' gospođa Jovičić uhvaćena u velikoj laži

Kad je riječ o navedenom broju od 83.763 osobe, treba reći da je taj broj 2. lipnja iznosio 83.767 osoba, što znači da je smanjen za četiri osobe. Jedna od njih je i Ogulinac Filip Schleifer, na kojeg sam ukazao u predhodnom članku u Hrvatskom tjedniku (br. 557). No, danas (25. lipnja) ima ih još manje, 83.751 osoba, što znači da su radnici JUSP-a Jasenovac konačno ozbiljno shvatili svoj posao i počeli su pročišćavati popis od onih osoba koje na njemu nikako nemaju mjesta. To znači da rad Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac već sada donosi plodove, premda neznatne, ali ipak plodove. Nadam se da bi već i zbog toga člankopisac Vladimir Matijanić i njegovi autoriteti – dr. Ivo Banac, Slavko Goldstein, dr. Tvrtko Jakovina, dr. Hrvoje Klasić i Nataša Jovičić trebali biti zahvalni za postojanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

– kolovoz 1941.

– rujan, listopad 1941.

– studeni 1941.

U Jasenovac dolaze predstavnici Židovske bogoštovne općine iz Osijeka Vlado Grünbaum i Andrija Ripp i s povjerenikom za logore Vjekoslavom Luburićem dogovaraju nabavu hrane za zatočenike. Postignut je dogovor: Židovska općina kupovat će hranu za zatočenike – kupus, grah, mast, tjesteninu, luk, papriku – a logorska uprava isplatit će im novac prema računima koje donesu. Grinbaum i Rip nabavili su za logor i 50 šivaćih mašina te odjeću i obuću. (HDA ZKRZ-GUZ, kut 10)

– prosinac 1941.

Zadnjih dana prosinca odmetnici (kasnije partizani) su pokušali napad na logor. Došli su u selo Gradinu, koje leži točno preko Save, i otvorili vatru na logor. Poginula su trojica ustaša i nekoliko logoraša. (HDA, Ministarstvo oružanih snaga, kut 1, izvješće br. 17)

– siječanj 1942.

Intervencija nadbiskupa Stepinca za uvjete u kojima žive zatočenici te glasine koje su o njima kolale u Zagrebu, potaknula je uređivanje logora. Iz Njemačke je naručeno osam montažnih baraka. Šest je namijenjeno za boravak i spavanje (oko 200 u svakoj), a u dvije se organizira ambulanta i kuhinja s blagovaonicom. (biv. zatvorenik Vukašin Žegarac u Miletić, KLJ, I, str. 221)

Poslove vode inženjeri, arhitekti, obrnici i tehničari raznih struka, većinom Židovi, koji tu rade u svojim predratnim strukama. U mjestu Jasenovcu osniva se radionica za štavljenje kože i proizvodnju obuće, poznata kao Kožara. Njezinih 140 zatočenika gotovo u istom sastavu, na čelu sa zatočenikom-upraviteljem Silvijem Alkalajem, radi cijeli rat. U veljači se u logor sličnog tipa pretvara i dotadašnja kaznionica u Staroj Gradiški. Dio zatočenika iz Jasenovca, osobito obrtnici, preseljavaju se u Gradišku. (HDA, Ustaška nadzorna služba, kut. 3)

– veljača 1942.

U veljači je strijeljano 15 zatočenika zbog pokušaja bijega i napad na stražara. O strijeljanju je napravljen zapisnik. Smrt strijeljanih utvrdili su logorski liječnici. (HDA, ZIG-NDH, kut. 72)

– ožujak 1942.

Nakon poplave pojavljuju se tifus i druge bolesti. Prema sjećanju Josefa Konfortija, liječnika iz Travnika, na 30 stranica knjige Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac iz 1970 godine, poduzete u temeljite mjere za suzbijanje epidemije tifusa. Po Konfortijevu prijedlogu nabavljeni su dezinfekcijski uređaji, naređeno šišanje svih (i zatočenika i ustaša) na nulu, redovito tuširanje i kupanje u toploj i hladnoj vodi. Epidemija je suzbijena i u tako velikom obliku više se nije pojavila, rekao je Konforti.

– travanj 1942.

Hrana od kuće poboljšavala je jednoličnu logorsku prehranu. U logoru su bila redovita tri obroka, a katkad su se dobivali i gableci u obliku kruha s nekim namazom. Za doručak je bio čaj ili kava s kruhom, za ručak kukuruzna kaša (pura, žganci), grah, govedska juha, juha od kupusa i slično. Slično je bilo i za večeru. Zatočenici su imali bonove za obroke na temelju koji su dobivali hranu. Redari u barakama mogli bi kazniti oduzimanjem bonova one koji nisu ujutro složili svoj krevet na vojnički način ili su radili neki drugi nered. (biv. zatv. Hinko Singer u HDA ZKRZ-GUZ, kut. 9)

Zatim je 14. travnja uslijedio i partizanski napad i na ustašku posadu u Mlaki. Poginula su tri ustaše, a 14 ih je ranjeno. U protunapadu partizani su odbačeni, a selo zauzeto. Stanovnici Mlake su riječnim putem preseljeni u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Odatle žene odlaze na rad u Njemačku, a muškarci se otpremaju prvo u logor Sajmište u Zemun, a potom na rad u Njemačku i Norvešku. (A. Buljan i F. Horvat, Prešućene novljanske žrtve, 2011., str. 604)

– svibanj 1942.

Partizani su s bosanske strane u svibnju 1942. izveli jedan pravi gusarski napad čamcima na šlep koji je plovio iz Jasenovca u Gradišku. „Borci su gađali posadu koja je opalila oko 10 metaka. Borci su sjeli u čamac i požurili prema šlepu i bacili bombu u motor. Ustaški satnik pucao je iz pištolja dok nije ubijen. Pronađena su dva civila u šlepu. Od neprijateljske posade jedan se spasio skakanjem u Savu i plivanjem. U šlepu je zaplijenjen jedan puškomitraljez, 5 karabina, 2 pištolja, 400 metaka, 2 ustaške uniforme, 100 metara kukuruza, 30 metara sijena, kovački alat, nekoliko stotina metara žice, razni lonci i 300 litara nafte. Borci su motor izvadili i prazan šlep potopili. (Zbornik dokumenata o Naroodnooslobodilačkom ratu, tom IV/5, Vojnoistorijski institut JA, Beograd, str. 151)

U svibnju je ustaški odred krenuo u proboj ceste prema Bosanskoj Dubici na koju su se spustili partizani. Uz ustaše kao sanitet idu logorski liječnici Josef Konforti, Igor Gasparini i Marin Jurčev. Angažirao ih je osobno Vjekoslav Luburić. Dan prije akcije, koja se dogodila 25. svibnja, Konforti i drugi liječnici su za desetak vojnika, «deset dječaka u ustaškim uniformama», održali kratki tečaj previjanja i podvezivanja rana. Na smotri prije polaska u proboj bio je i šef UNS-a Eugen Dido Kvaternik koji je Gaspariniju i Jurčevu, kao Hrvatima, poručio da imaju priliku «okajati grijehe i stupiti u redove domoljuba». (Josef Konforti u Sećanja Jevreja…)

– lipanj 1942.

– srpanj 1942.

Kroz logor prolaze zarobljenici s Kozare, oko 9000 muškaraca i 23.000 žena. To je i najveći broj Srba koji prolazi kroz logor. Muškarci odlaze u Njemačku, vlakom do Zemuna a onda brodom do Beča i na sjever, neki sve do Norveške. Žene i djeca šalju se na poljske radove po Slavoniji. Znatan broj žena ide u Njemačku, a oko 12.000 djece ostaje na brigu NDH. Država ih zbrinjava u dječjim domovima i prihvatilištima (Sisak, Jastrebarsko, Zagreb) te u obiteljima. Pomažu Karitas, Crveni križ, časne sestre i drugi crkveni redovi… Glavni organizator zbrinjavanja je Kamilo Bresler iz Odsjeka za skrb obitelji Ministarstva udružbe NDH (D. Budisavljević, Dnevnik, 2004; Ć. Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, 1990)

– kolovoz 1942.

– rujan 1942.

U logoru počinje raditi obrtnička škola za dječake. Teorijske i praktične predmete predaju im zatočeni majstori i učitelji. Dječaci od 9 do 13 godina učili su za automehaničare, električare, brijače i druga obrtnička zanimanja, sve do travnja 1945. (biv. učenik Zvonko Pajur, u Glas Koncila, 31/2014; T. Erjavec, Španovica, 1992., str 144.)

– listopad 1942.

Tijekom godine u logor su zatvorena i četvorica katoličkih svećenika Slovenaca i jedan Poljak. Riječ je o svećenicima iz Slovenije koje su Nijemci protjerali u NDH. Živjeli su većinom u Hrvatskom zagorju. U logor su dovedeni zbog suradnje s partizanima. Neki umiru od bolesti, neke su po svemu sudeći strijeljali za odmazdu. Preživio je svećenik Anton Rantaša. Zbog slučaja svećenika i akcije Crkveni Bok poduzete su disciplinske mjere prema Vjekoslavu Luburiću. U logor je poslana nova istražna komisija, na čelu s visokim dužnosnikom Vlade NDH Aleksandrom Seitzom i Ivom Bogdanom, šefom Glavnog ravnateljstva za promidžbu. Na inzistiranje njemačkih predstavnika Luburić je suspendiran i maknut iz povjereništva za logore. Interniran je u mjesto Šumec kraj Lepoglave. Umjesto njega povjerenik za logore u Ministarstvu unutarnjih poslova postaje Stanko Šarac. Iz Jasenovca odlazi i Ljubo Miloš, koji je zbog akcije u Crkvenom Boku uhićen i pritvoren u Zagrebu, na Savskoj cesti. Luburić utjecaj na logor ponovo dobiva u travnju 1944., a Ljubo Miloš će se u Jasenovac vratiti tek u travnju 1945. (A. Rantaša, Jasenovac, Nova pot, II, 1950, str. 121-127 i 158-164)

– prosinac 1942.

– siječanj

– veljača

– ožujak

– travanj

– lipanj

– srpanj

– kolovoz

– rujan

Bolnicu u Jasenovcu vodili su partizanski simpatizeri Marin Jurčev i Ivan Belužić. Jurčev je prvo bio logoraš, a onda je prešao u ustaše. Iz bolnice je partizanima slao sanitetski materijal. Jurčev i Belužić su u rujnu 1943. preko svojih veza koordinirali akciju u kojoj su partizani sa šumskog rada odveli dvadesetak logoraša, poubijavši ustaše koji su ih pratili kao stražari. Akciju je potaknuo logoraš Moric Montiljo, bivši partizan zarobljen na Romaniji. (Sećanja Jevreja…, 1970; Nada Salomon, Mladost u zatvorima, 1984, str. 352)

– listopad

– studeni

– prosinac

– siječanj, veljača

– ožujak

– travanj

U travnju su iz Jasenovca zajedno na motoru pobjegli židovski zatočenik i ustaša koji ga je čuvao. Pobjegli su k partizanima na Papuk. Ustaša se zvao Viktor Štefančić, imao je 18 godina, a bio je iz sela Španovica nedaleko Pakraca. Partizani su ga po kratkom postupku strijeljali, proglasivši ga špijunom. Nije pomoglo što se pobjegli logoraš založio za njega. U logoru je nakon toga za kaznu strijeljan i Viktorov 21-godišnji brat Franjo, također pripadnik ustaške straže. Bilo je to 13. travnja 1944. (T. Erjavec, Španovica, 1992, str. 145)

– svibanj

– lipanj

– srpanj

U logor dolazi inspekcija Međunarodnog odbora Crvenog križa, koju vodi izaslanik Julius Schmidlin. Viđeno u Jasenovcu i Staroj Gradiški na komisiju je ostavilo relativno dobar dojam. U okviru posjeta, Schmidlin je nazočio i uprizorenju Nušićeve komedije „Gospođa ministarka“, u izvedbi logorskog kazališta u Staroj Gradiški. (M. Kevo, Veze MOCK i NDH, 2009, str. 393)

– kolovoz

Logoraši predlažu da ustanak počne zajedno s partizanskim zračnim napadom, da se bombardiranjem sruši dio logorskog zida, a logorašima baci dodatno oružje. Pišu da bi najbolji trenutak napad bio nedjelja ili praznik prije podne u 10 sati, jer je tada vojska u crkvi. Drugo dobro vrijeme je 19 sati uvečer, kad su svi zatočenici u logoru nakon povratka s vanjskih radova. (HDA, mikrofilm D-2377, dok. 30)

– rujan

– listopad

– studeni

– prosinac

– siječanj

– veljača

– ožujak

– travanj

Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac. Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden.

Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio

Nismo za sada uspjeli rekonstruirati tko je napisao tu rečenicu, koja sugerira da je Šoštarić zbog nekog razloga izgubio volju za svjedočenjem. Moguće je da je bio izvrgnut pritiscima iz političkih krugova kojima je nekoć pripadao.

Šoštarić je u travnju 1944. upućen kao delegat u Drvar na 2. zasjedanje USAOJ-a, jugoslavenske krovne organizacije mladih sklonih komunizmu. Na putu je uhićen i doveden u pritvor u Đorđićevoj ulici u Zagrebu. Nakon kraće istrage, donesena je odluka o njegovoj internaciji u sabirni logor, na maksimalnu zakonsku kaznu od tri godine. U svibnju je redovnom linijom vlaka prevezen u Okučane pa odatle autobusom na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.

U Staroj Gradiški radio je u ličilačkom odjelu građevinske grupe. Primao je pakete od kuće i pisao pisma. Opisujući vrijeme provedeno u Gradiški, ne spominje nikakvo nasilje nad zatočenicima ili ubojstva.

Najviše zatočenika iz Zagreba, Zagorja, Slavonije…

U Jasenovcu je također radio u građevinskoj grupi. Kopali su drenažu za veliku garažu koja se gradila u mjestu, preuređivali željeznički most na Savi kako bi ga mogli prelaziti i kamioni i slično. U siječnju 1945. obolio je od tifusa, a izliječen je u logorskoj bolnici. U veljači 1945. zajedno s velikim brojem jasenovačkih logoraša otpremljen je vlakom u logor Strasshof kod Beča, a potom u jedan logor kraj Linza. Prije toga su u Jasenovcu svi logoraši fotografirani za putovnice, a dobili su i njemačke radne ugovore s visinom nadnice i brojem dana godišnjeg odmora.

Čini se da je Ivan Šoštarić svijest o tome da bi trebalo realno prikazati stanje u logorima Stara Gradiška i Jasenovac počeo razvijati u kasnim osamdesetima, kad su velikosrpski propagadisti počeli još snažnije koristiti jasenovački mit za obračune u Jugoslaviji. Vjerojatno su ga u tom stavu učvrstili i događaji iz Domovinskog rata. U pismu Večernjem listu 1995. godine opisao je kako su se bivši jasenovački logoraši redovito sastajali u klubu jednog zagrebačkog poduzeća. Neka novinarka im je tada rekla: „Pa to je nemoguće da ste vi kao Hrvati bili u Jasenovcu jer meni su moji Kordunaši pričali da su samo Srbi bili po logorima“. U drugom pismu Šoštarić citira svog prijatelja koji je kao gimnazijalac bio u zatvorima kraljevske Jugoslavije, kao student u Jasenovcu, a kao profesor na Golom otoku. „Na moje pitanje gdje je bilo najgore, odgovorio mi je: Jasenovac je bio sanatorij prema Golom otoku“, napisao je Šoštarić.

Usput, Dinko Šakić u to vrijeme više nije bio u Jasenovcu, jer je 1. listopada otišao u Zagreb na drugu dužnost i u logor se više nije vraćao.

Sud tražio da se ‘ne muče svjedoci’

Nije im bilo dopušteno ni da obave suočavanje svjedoka koji su iznosili potpuno suprotna „osobna“ sjećanja o istim događajima. U nekim ispitivanjima odvjetnicima je uspjelo poljuljati iskaze svjedoka. Primjerice, svjedok bi govorio o teškim uvjetima života u logoru, a onda bi ga neki od Šakićevih odvjetnika pitao je li popravljao zube u logoru? „Kakvi zubi pa mi smo tamo bili bez ikakve zdravstvene njege“, glasio je odgovor. Onda bi odvjetnik izvadio autentični logorski dokument u kojem stoji da je taj svjedok prvo bio na pregledu, zatim na plombiranju pokvarenog zuba a potom i na kontroli.

Obično bi pri takvim unakrsnim ispitivanjima uskakao sud s opaskom da ne treba mučiti svjedoke, koji su u poodmakloj dobi. A i oni bi se, pritisnuti pitanjima, odjednom počeli pozivati na slabo pamćenje i želju da zaborave logorske strahote.

U logoru u Staroj Gradiški postojao i muški i ženski zbor

Na glavnu raspravu nije pozvana ni Pava Molnar koja je radila u krojačnici u Staroj Gradiški i krpala ustaške uniforme, koje su bile pune ušiju. Radila je i u magazinu robe i ponekad pretresala nove zatvorenike koji su dolazili u logor. Nije vidjela niti čula za masovne likvidacije. Nije neobično da nije pozvan ni Andrija Tomašek, koji je kao pripadnik komunističkog pokreta u Staru Gradišku interniran 1943. godine. Ondje je svirao u crkvi i pisao note za zbor, sve dok nije pušten kući u svibnju 1944. s još 110 zatočenika. Ivan Vuk opisao je nekoliko slučajeva u kojima su strijeljani zatočenici, ali je i objasnio da su to bile kazne zbog bijega i sličnih razloga, a redovito su prije strijeljanja pročitene presude.

Gospodine Vukiću, je li vas iznenadio zaključak parlamenta Republike Srpske o sedamsto tisuća ubijenih Srba u logoru Jasenovac?

Zašto je nemoguće?

Neki tvrde da su leševi bacani u Savu.

Je li točan podatak o 10.700 ubijenih u 1941. godini?

I što je kustos odgovorio?

Vaš otac i baka prošli su logor. Kako su ga preživjeli?

Je li bilo ubijanja?

A što je bilo s ostalima?

Jesu li ti ljudi upisani kao ubijeni?

Jedan od vaših rođaka umro je u Norveškoj, a upisan je među žrtvama logora Jasenovac?

Sve češće javljaju se ljudi čiju su rodbinu ubili četnici i partizani, a nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava.

A to je?

Meni je redatelj i prevoditelj Vladimir Gerić pričao kako je kao dijete pakirao pakete s tadašnjim zagrebačkim nadrabinom Freibergerom, koji je poslije stradao u logoru…

O tome postoje dokazi?

Slavko Goldstein tvrdi da je ubijeno 12.000 Židova s područja NDH.

Je li se uopće moglo likvidirati toliko ljudi?

Ne na Rab?

Kao što je strijeljanje?

Što bi se dogodilo ako bi pri bijegu stradao neki ustaša?

Ni to se ne slaže po popisu u muzeju Jasenovac?

To sve negdje piše?

Sigurni ste da je to bio Grgo Gamulin?

Znači li sve to da logor nije bio masovno stratište?

I kartoteka postoji?

Nisu slani u neki drugi logor?

Je li nakon rata nastradao?

Šutnja i strah omogućili su da se Jasenovac proglasi logorom masovnih zločina?

Jeste li našli dokaze u kojima Kardelj piše da su partizani napadali srpska sela odjeveni u ustaške uniforme kako bi pridobili Srbe u svoje redove?

Nedić je i prvi Hitleru poslao dopis da je Srbija Judenfrei Land, da je riješila židovsko pitanje.

Jesu li se naši povjesničari očitovali glede vaših istraživanja?

Je li reagirao Slavko Goldstein, stručnjak za Jasenovac?

Što da pokrene?

Jednom ste mi rekli da ste sa Slavkom Goldsteinom razgovarali o svojim istraživanjima.

Vi tvrdite da Srbi nisu dovođeni u logor Jasenovac da ih se ubija?

Zar nije bilo više Srba?

Dakle, nema potrebe dovoditi Srbe u Jasenovac kada s njima imate sporazum o nenapadanju i priznavanju NDH. Od tada nema informacija o nekim hrvatsko-srpskim sukobima na području NDH. Srpski se mladići ne regrutiraju u naoružane hrvatske postrojbe jer im je uvažavan prigovor savjesti, oni idu u logističke jedinice kako ne bi morali ratovati sa svojima koji su otišli u partizane. Ali neki su sudjelovali i s oružjem u vojsci NDH. Već od 1941. imate Srbe generale, pukovnike, brojne zapovjednike…

Načelnik stožera Pavelićeve vojske general Grujić bio je Srbin.

Iz kojega dijela NDH su iseljavani?

Zašto se ne dopušta revizija povijesti o Jasenovcu?

Ta nametnuta „istina“ o Jasenovcu na neki način uvjetovala je i nedavni rat između Srba i Hrvata?

Nisu pobjegli u proboju, kao što se govorilo i pisalo?

Ima li među njima živih svjedoka?

Ipak ima dokaza da je u logoru Jasenovac bilo djece.

Pajur je ispričao da ga je Ozna obrađivala i nagovarala da kaže kako je u jasenovačkom logoru vidio tisuće ubijenih. Umjesto potvrde o ubijenima oznašima je rekao: „Nek mi nebo padne na glavu ali ja neću reći ono što nisam vidio!“ Od daljnjeg maltretiranja spasio ga je Srbin, njegov majstor na zanatu, koji je nakon logora poslije rata radio u policiji. Ljudi su uglavnom šutjeli o istini jer bi došli bi pod udar komunističke policije, koja je od njih tražila da lažu.

Je li u Jastrebarskom bio logor za djecu, kako piše u povijesnim knjigama?

Organizaciju smještaja vodilo je tadašnje ministarstvo socijalne skrbi, koje se zvalo Ministarstvo udružbe, u kojem je Kamilo Bresler bio glavni organizator. On je organizirao crkvene redove, posebno sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog, koje su u Jastrebarskom vodile dječji dom i prihvaćale tu djecu. Pomagale su im djevojke iz škole za medicinske sestre iz Ruda, koju je vodila Tatjana Marinić i koje su premještene tamo. Bilo je i nekoliko liječnika, među kojima i Židov kojega su časne sestre tu sklonile da ne bude deportiran u Njemačku. One su pomagale djeci da ozdrave, jer su mnoga bila zaražena zaraznim bolestima i od tih bolesti umrla. Kako odmiče vrijeme, po izvještajima se vidi da smrtnost brzo opada i raste broj ozdravljene djece.

Nije li istina da su partizani u jesen 1942. napali dom i oslobodili djecu?

I koji se prema djeci nisu odnosili neprijateljski?

Možete li zamisliti da su mnogi jasenovački logoraši, komunisti, čamcem išli na partijske sastanke u Staru Gradišku, gdje su dogovarali akcije i kako će pobjeći. Recimo iz logora su poslali pismo, čestitku AVNOJ-u. Partijska grupa imala je i svoj radio, napravili su ga od dijelova i slušali. Novine se nisu smjele donositi, a ipak su stizale, čak i Vjesnik koji su partizani pokrenuli i tiskali u šumi. Čak bi i njega prokrijumčarili i čitali.

Spomenuli ste Tatjanu Marinić, je li to bila djevojka A. B. Šimića?

Ona je poslije otišla u partizane.

Je li Stepinac pridonio istrebljenju Srba?

Te 1941. logoraši su uglavnom bili Židovi, a među njima i oni koji su prešli na katoličanstvo ili su bili vjenčani s Hrvatima, tražio je da ih se pusti iz logora. Isto je tražio i za one koji su bili vjenčani s pravoslavcima, što se vidi u molbama za puštanje. Stepinac je još tražio da se omogući prakticiranje vjere. I doista 1942. dolazi franjevac Zvonimir Brekalo, koji je logorski svećenik sve do 1944, kada se zarazio tifusom i umro.

Što je sa svećenikom Majstorovićem za kojega piše da je ubijao maljem?

Stepinac je tražio to jer se „po vjeri razlikujemo od bezbožnih boljševika“. Svoje je stavove iznosio u propovijedima, pisao je pisma Paveliću i drugim dužnosnicima, zauzimao se za svakoga i predlagao blaže kazne. Osuđivao je rasizam, izlažući se nacističkim prijekorima. Za njega je, naravno, bilo neprihvatljivo da se netko internira u logor samo zato što je Židov.

Je li mogao više učiniti za Srbe, što mu Srbi prigovaraju?

Otac vam je još živ i sjeća se svega?

Kada s političarima razgovarate o Jasenovcu, osjećate li kod njih strah?

U nas mnogi još ne žele priznati da je zločin komunizma identičan zločinu nacifašizma. Je li razlog i laž o Jasenovcu?

I do kada je radio?

Postoje li podaci o likvidacijama u tom razdoblju?

Jeste li o svojim dokazima razgovarali s kojim srpskim udruženjem?

A s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve?

Premda ste zajedno s kolegom Stipom Pilićem još prije dvije godine u 'Radovima' Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru objavili znanstveni rad pod naslovom 'Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima', tek sad je izazvao, rekli bismo, shizofrenu reakciju čuvara jasenovačke komunističke dogme. Dosad je reakcija na Vaš rad više bila u znaku ignoriranja, sada je u znaku linča. Zašto su ti krugovi spremni do 'zadnje kapi krvi' braniti komunističku, odnosno beogradsku istinu o Jasenovcu te se toliko opiru novim znanstvenim spoznajama koje dokazuju da je Jasenovac bio i komunistički logor?

Goldstein, naravno, nije jedinstvena biljka u ovoj bajci koju „dekorira“ čitava plejada što stvarnih, što samoproglašenih povjesničara. Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca, ali i Bleiburga već desetljećima žive i koji su to veoma dobro kapitalizirali. Takvima bismo doslovno mogli poručiti: get a job! Među njima su, naravno, i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnoga Jasenovca iako nas istodobno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Time nam zapravo poručuju da začepimo usta, prestanemo postavljati pitanja i pokorimo se njihovoj volji. Ipak, to se ne će dogoditi dok god sva pitanja ne budu odgovorena, a istina otkrivena. Kad se to konačno dogodi, predizborne kampanje u Hrvatskoj izgledat će znatno drukčije, a u prvih sto dana Vlada i ministri će morati nešto raditi umjesto držati povijesne lekcije o događajima o kojima ništa ne znaju. Stoga ću reći da ovakvo stanje odgovara ne samo tzv. antifašistima, već i onima koji pričama o lustraciji i stotinama vijenaca prikrivaju vlastiti nerad, neznanje i lijenost, a katkad i neke druge stvari kojima bi se trebale baviti neke druge institucije. Biračima treba servirati što više igara uz pokoju hrvatsku zastavu i parolu ne bi li lakše zaboravili na prazne trbuhe i ostale probleme.

Koliko god argumentirano propitivali Jasenovac, čuvari jugosrpske dogme o njemu reći će uvijek da je to revitalizacija ustaštva. Kako se oduprijeti takvim klevetama?

Ako su nam lagali o do sada dvije identificirane žrtve poratnog Jasenovca i uvrstili ih na popis žrtava ratnoga logora Jasenovac, a jesu, koliko je još onih o kojima su nas lagali? Ako su nam lagali o Jasenovcu, a jesu, o kojim su nas još događajima lagali? Lažljivci i manipulatori obično su serijski, pa ne možemo računati s tim da su u svemu drugome bili iskreni. I konačno, ako su nas lagali o nečemu čime su nam desetljećima nametali krivnju i tom se laži služili da nas nazivaju zločincima koji ne samo da su zaslužili odmazdu na Bleiburgu, već i to da kaznu moraju odslužiti i oni rođeni nakon završetka Drugog svjetskog rata, što to govori o njima i njihovu alibiju za zločine koje su nad Hrvatima izvršili? Ovdje nije riječ samo o Jasenovcu, kako mnogi ovih dana misle. Ovdje je riječ o tome da mi nemamo pojma što istina o našim životima jest jer nas se konstantno lagalo od trenutka kad su bake i djedovi mnogih od nas bili djeca ili tinejdžeri. Ono što se sada u Hrvatskoj događa nije revitalizacija ustaštva, kako oni to nazivaju, jer im treba dežurna babaroga, već je to revitalizacija ili preporod naše kulture, znanosti, misli, našega vlastitog identiteta, ali i bitan dio demokratskoga odrastanja. To je katarza kroz koju moramo proći da bismo shvatili što doista jesmo, a revizija povijest je ono što nam treba da bismo shvatili što smo točno od naših predaka naslijedili. Uostalom, povijest je učiteljica života, no kakvu to lekciju možemo naučiti ako imamo opravdanoga razloga sumnjati u ono što nam se podmeće kao povijest? Povijest i halucinacija nisu jedno te isto. Pisani i materijalni dokazi su jedno, a rekla-kazala drugo. Stvar je jednostavna: ako u košarci želite zabiti koš, tada morate pripaziti na korake. No postoje oni kojima takav pristup ne odgovara jer oni od ovakvih tema i održavanja mitova žive, a takvih ima na obje tzv. strane. Kažem takozvane strane jer u znanosti neopterećenoj ideologijom i osobnim interesima postoji samo jedna strana, a to je ona „sine ira et studio“.

Kako bi osporio nove činjenice o Jasenovcu, publicist Slavko Goldstein napisao je knjigu u kojoj je, međutim, konstruirao vaše citate na način da je iz nekoliko rečenica uzimao dijelove i stvorio novu. Dakle krivotvorio je. Krivotvoritelja uvijek može biti, ali kako objasniti političko i medijsko ozračje u Hrvatskoj koje takvu krivotvoritelju daje značenje, ali daje značenje i povjesničarima (Jakovina, Klasić) koji veličaju Goldsteinove krivotvorine?

Ima li uopće izgleda da u doglednoj budućnosti službena Hrvatska prizna, unatoč tim krugovima, da je u strašnim zabludama glede Jasenovca i mnogih jasenovaca i da te zablude predstavljaju inhibicije koje joj sprječavaju normalan razvitak i život?

Pojedini znanstvenici igraju u tome značajnu ulogu i odbijaju nove dokaze radi vlastitoga ega, a institucije staju na njihovu stranu jer je možda i njima teško priznati da su takva znanstvenika koji sebe stavlja ispred znanosti i ugleda institucije u kojoj radi ne samo zaposlili već u pojedinim slučajevima upravo takvi podučavaju i nove naraštaje. Mainstream medijima bitno je zaraditi, a daleko je lakše objaviti pamflet bez logike i sadržaja nego uložiti dane ili tjedna na temu dostojnu istraživačkoga novinarstva.

U reakcijama na takvo ozračje naveli ste kako ste se obraćali i državnim institucijama, uključujući i Ured predsjednice RH te da niotkuda niste dobili odgovor. Što ste tražili i što njihova ignorancija govori o današnjoj Hrvatskoj?

U ovome trenutku nemoguće je nadati se bilo kakvim pozitivnim pomacima s obzirom na to da je ravnateljica SP Jasenovac izjavila da je ministar kulture ocijenio rad SP Jasenovac pozitivno. Da stvar bude tragičnija, Slavko je Goldstein u nedavnome intervjuu izjavio da je išao na sastanak s ministrom kulture rekavši mu da je došao iz bojazni da će ministar „intervencijom u Jasenovcu ondje pokvariti atmosferu uklanjanjem sadašnjih profesionalno sposobnih i dobrih kustosa i postavljanjem onih koji su drukčije ideološki nastrojeni“. Ovom rečenicom Goldstein je priznao da se u jednoj javnoj instituciji zapošljavaju oni koji su ovako ili onako „ideološki nastrojeni“, pa, eto, on ne želi one koji razmišljaju drukčije. Neobično je da se u jednoj „demokratskoj“ zemlji nitko nije osvrnuo na ovu izjavu kojom jedan obični građanin od ministra traži da krši zakon u državi u kojoj je zakonom zabranjena diskriminacija na osnovi političkoga ili drugoga uvjerenja. Očito je da Hrvatska još nije napustila doba kada su se na funkcije postavljali podobni poslušnici. Također je važno istaknuti i to da, unatoč do sada objavljenim radovima o djelovanju poslijeratnoga logora Jasenovac, Zastupnički dom Hrvatskoga sabora nije izglasao izmjene i dopune Zakona o Spomen-području Jasenovac. Ta ustanova još uvijek djeluje u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Spomen-području Jasenovac izglasanome 2001. godine u kojemu nema spomena o poslijeratnim žrtvama toga logora. Da ovo pitanje nije zanemarivo, dokazuje i izjava Nataše Jovičić od 27.4.2016. kada je istaknula da se „mi u Spomen-području Jasenovac bavimo muzejskom i edukativnom djelatnošću prema Zakonu o muzejima i isključivo i samo komemoriranjem stradalih Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista i ostalih naroda koji su stradali u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac od 1941.-1945.“

Dakle, po njoj, žrtve komunističkoga zločina na tome području nemaju pravo ni na polaganje cvijeća, kao što smo nedavno vidjeli?

Umjesto potpore, doživljavate nebrigu, omalovažavanja, osporavanja pa i prijetnje. Možete li malo šire objasniti kakve prijetnje doživljavate i taj odnos društvene zajednice prema Vašemu istraživanju i istraživanju drugih kolega povjesničara koji otkrivaju nove spoznaje koje narušavaju komunističku povijest?

Jasenovac i razgovarali smo o zajedničkoj knjizi. Jedna druga osoba iz ove priče iskazala je interes da upozna toga čovjeka i ja sam organizirala njihov sastanak. Nakon toga dotični se iz meni nepoznatog razloga povukao, očito pod utjecajem te osobe koja je inzistirala na tom njihovu sastanku. Ne vjerujem da se radi o slučajnosti jer upravo je ta ista osoba bila u Parizu kad je ubijen Bruno Bušić. Ta ista osoba pokušala je prije godinu dana izazvati još veći razdor koji je spriječen zahvaljujući kolegi Piliću koji me o tome i obavijestio. Nakon toga toj sam osobi poslala email u kojemu sam jasno dala do znanja da se Bušiću mogao smjestiti taj metak, ali da to ovoga puta proći ne će. Ja tu osobu ne ću imenovati, no on će se sam prepoznati. Neobično je to kako se tijekom svih ovih godina ta osoba osobno ili preko nekih svojih ljudi pojavljivala u našoj blizini i redovito činila štetu.

Nije li licemjerno kad ravnateljica JU SP Jasenovac Nataša Jovičić poziva ozbiljne povjesničare da dostave dokaze o poratnome logoru Jasenovac. Ona zapravo pokušava poručiti da Vi niste ozbiljni povjesničari?

Tema moje nove disertacije na Warwicku uloga je tzv. običnih ljudi (engleski: grassroots) u mirovnim procesima s naglaskom na socijalne i psihološke čimbenike, i to na primjeru Sjeverne Irske od 1998. i Hrvatske od 1995. U njoj ću se djelomično osvrnuti na sve ove probleme oko suočavanja s prošlošću koju se još uvijek ignorira i prešućuje, ali i probleme na koje istraživači te problematike nailaze jer su oni dio političke tranzicije koja je nastupila okončanjem jednoga razdoblja povijesti, normalizacije koja nastupa u društvima nakon okončanja vojnih sukoba i koja još uvijek traje, te istinske demokratizacije koja je u Hrvatskoj tek u povojima. Da bi se istinska demokratizacija uopće provela, mi se prvo moramo osloboditi toga ropskog mentaliteta u kojemu uvijek tragamo za nekakvim ljubičicama bijelim da nas vode i spašavaju. Moramo shvatiti što to sloboda mišljenja i izražavanja zaista jesu. To svakako nije cenzura ili klevetanje koje se krije pod krinkom tzv. medijskih sloboda. Moramo naučiti da smo rođeni s nekim osnovnim pravima, a među njima je i ono na preispitivanje samih sebe i svijeta oko mene. To je revizionizam. To nije nešto čega se trebamo sramiti kad nas klevetnici kleveću, već nešto čime se možemo ponositi. Bez revizije nema napretka. U toj rečenici krije se odgovor zašto oni kojima do prosperiteta Hrvatske nije stalo, uporno osipaju paljbu na nas koji postavljamo pitanja i tražimo odgovore.

Budući da se nastavljate baviti znanstvenim i istraživačkim radom, imate li u pripremi nove radove, odnosno nova otkrića koja će poput spomenutoga rada šokirati krugove koji su stvorili zaštitni bedem oko tih komunističkih stereotipa? Možete li nešto od tih novih spoznaja najaviti u ovome intervjuu?

Djeluje nestvarno i nevjerojatno da sve ovo istražujete bez kune stimulacije, zapravo besplatno. Zar to nije poruka da ova država, u smislu aparata vlasti, ne želi istinu o Jasenovcu i Drugome svjetskom ratu?

S obzirom na to da svoj rad financiramo samostalno i uz povremenu pomoć prijatelja, dok država istovremeno financira dugogodišnje projekte čiji rezultati rada često nisu poznati javnosti čak niti nakon desetljeća ili duže, može se zaključiti da iz političkih razloga državi nije u interesu pomagati one koji napreduju brže od puževog koraka.

Koliko je Hrvatska spremna prihvatiti u ovome trenutku istinu o Jasenovcu? S obzirom na to da ste istraživali te srušili i neke druge komunističke mitove, je li službena povijest o Drugome svjetskom ratu i poraću u Hrvatskoj lažna i treba li pisati novu?

Zahvaljujući vama u Dugopolju je prije nekoliko godina otkriven zajednički spomenik svim žrtvama, prvi takav u Hrvatskoj. Bila je to situacija u kojoj se vidjelo da tzv. gorljivi antifašisti nisu za pomirbu. Kakva sjećanje nosite iz te epizode?

U Hrvatskoj nitko nije osuđen za strašne komunističke zločine, a bilo ih je nebrojeno. Pokušalo se suditi Josipu Boljkovcu, ali sud ga je oslobodio. Je li moguće da sudovi ne mogu do izravnih dokaza ili je riječ o neispravnim odlukama pod utjecajem politike koja se paternalistički odnosi prema komunizmu?

Nakon Milke Planinc i Sime Dubajića bavili smo se i Josipom Boljkovcom. U Državnome arhivu u Karlovcu našli smo obilje dokumenata Ozne, no istraživanje je prekinuto 2011. zbog nedostatka financijskih sredstava iako smo neke manje poslove odradili i nakon toga razdoblja i to besplatno. U presudi Boljkovcu sudac Tomislav Juriša istaknuo je kako je riječ o „zločinu sustava, a ne pojedinaca ili samovolji oficira Ozne.“ Samo u Hrvatskome državnom arhivu postoji obilje dokumenata koji svjedoče da se u brojnim slučajevima radilo upravo o samovolji oficira i drugih osoba na terenu. Objašnjenje spomenutoga sudca da su „žrtve očito bile od značaja za Oznu čije je djelovanje bilo usmjereno na čišćenje političkih i klasnih neprijatelja“, i to još uz napomenu kako je bila riječ o viđenijim građanima i gospodarstvenicima, još je skandaloznije. Od kakva su to oni značaja točno bili? Činjenica da nisu bili vojnici, sama po sebi dokazuje zločinačku narav Ozne čiji je pripadnik bio Boljkovac. Dakle Republika Hrvatska može izručivati svoje građane haaškom sudu i to zbog optužnice o nekakvu zločinačkome pothvatu u Domovinskome ratu, dok one koji su desetljećima sudjelovali u udruženome zločinačkom pothvatu protiv ove države oslobađa jer oni ne mogu biti odgovorni za zločine sustava. Čovjek bi pomislio da su taj isti sustav činili upravo ljudi poput Boljkovca, a ne imaginarni prijatelji iz djetinjstva.

Metoda kojom ste utvrđivali neistinitost nekih podataka na američkome popisu žrtava u Jasenovcu koji barata sa 700 tisuća imena jest uvjerljiva, ali teško primjenjiva u svim slučajevima provjere: Vi ste išli od imena osobe na popisu, do dokumentacije pa sve do groba negdje na terenu u kojemu je pokopana i dokazali da nije stradala u Jasenovcu. Što se u konačnici time može dokazati? Vi možete dokazati da je među popisima žrtava u Jasenovcu, sto, tisuću ili pet tisuća lažno uvrštenih žrtava, ali Vaši će protivnici u najboljem slučaju reći: pa dobro, izbrisat ćemo tih pet tisuća, ali ostaje još 695.000 u slučaju SAD-a, ili 78 tisuća u slučaju Spomen-područja Jasenovac. Dakle moje pitanje glasi: je li moguće uopće poljuljati postojeće 'istine' ako oni koji održavaju komunističke popise ne moraju uopće dokazivati da su one stradale u Jasenovcu, a istinski povjesničari istraživači za svaku moraju dokazivati da nije tu skončala. Situacija je inverzivna, slična u pravosuđu kada optuženici moraju dokazivati svoju nevinost, umjesto da tužitelji dokazuju njihovu krivnju?

Na britanskim sveučilištima ne može se obraniti disertacija u kojoj postoji nekakva nejasnoća ili neopodudaranje u podacima. Takva je disertacija pad ili se vraća na ispravak i u određenome vremenskom razdoblju kandidat ju mora prepraviti i iznova braniti. Ne uvažava se isprika da je nekakva „pogreška“ jednostavno promaknula. Od znanstvenika se prvenstveno očekuje odgovornost prema znanosti, ali i instituciji u kojoj vodi svoj istraživački projekt. Takve odgovornosti u Hrvatskoj nema. Postojeće su „istine“ već debelo poljuljane, no debeli obraz Nataše Jovičić poručuje nam da bi se Jasenovcem trebali baviti ozbiljni povjesničari. Žena je valjda shvatila da su takvi neophodni da poprave sve one silne pogreške u koracima njezinih neozbiljnih zaposlenika. Zašto bi joj inače trebali ozbiljni povjesničari? No da bi ozbiljni povjesničari uopće mogli odraditi svoj posao, s puta bi se prvo trebali sklonuti oni koji svojom aljkavošću samo smetaju, a zatim bi posao trebalo odraditi od početka. Brojiti se počinje od nule naviše dok se ne iscrpe svi izvori, a ne dva milijuna naniže dok se ne dođe do brojke koja će zadovoljiti nečijega tatu, nečiju mamu, nečijega sina i tako dalje.

Kako izbrisati laž s jasenovačkoga popisa žrtava o 20 tisuća pogubljene djece s obzirom na to da o tome ne postoje nikakvi dokazi?

Dakle ne samo da odrađujemo posao državnih institucija već bacamo naš novac na njihovo „stručno“ tipkanje.

Je li za Vas javna ustanova Spomen područje Jasenovac velikosrpska ekspozitura u Hrvatskoj?

Činjenica da u JUSP Jasenovac postoji toliko jak otpor prema prihvaćanju postojanja poslijeratnog logora Jasenovac unatoč arhivskome gradivu pokazuje koliko su oni spremni daleko ići. Dok nama bacaju klipove pod noge tvrdnjom da isticanje poslijeratnoga logora ujedno znači umanjivanje žrtava ratnoga logora, iako jedno s drugim naizgled nikakve veze nema, s druge strane upravo su oni ti koji se vlastitim negacionizmom obračunavaju sa svima onima koji su boravili u poslijeratnome logoru i samim tim manje ili više stradali. No zbog čega im istraživanje poslijeratnoga logora smeta, dokazuju dva slučaja osoba koje su stradale u Jasenovcu. Riječ je o Marku Radiću iz Koteza kod Vrgorca i Josipu Batarelu iz Krušvara kod Sinja. Njih su dvojica ubijeni 1946. u Jasenovcu, a dokumenti o tome dio su fonda Zemaljske komisije za ratne zločine koji se čuva u Hrvatskome državnom arhivu. Ono što je još zanimljivije jest i to da se obje osobe nalaze se i na popisu žrtava Poimeničnoga popisa žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac 1941. – 1945. u izdanju Spomen-područja Jasenovac. Prema tom popisu, Batarelo je ubijen u Jasenovcu 1943., a Radić 1944. Podatak o Radićevoj smrti preuzet je s popisa iz 1964., a onaj za Batarela iz knjige Marinka Perića objavljene 1974. pod naslovom „Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu“ te podataka prikupljenih temeljem izjava članova obitelji i prijatelja. Bitno je reći da se Batarelo iz zasad nepoznatih razloga doista nalazio i u ratnome logoru Jasenovac iz kojega je pušten na slobodu 10. travnja 1945., što je u Hrvatskome državnom arhivu otkrio Igor Vukić. Pretpostavljamo da članovi njegove obitelji možda nisu uopće znali da je on u travnju 1945. pušten na slobodu te su nakon rata odista vjerovali da je ubijen u ratnome logoru Jasenovac. Ovaj slučaj odličan je pokazatelj zašto su dokumenti organa vlasti i institucija relevantnije gradivo od svjedočanstava i izjava onih koji uopće nisu bili na mjestu događaja. No za JUSP Jasenovac mišljenje obitelji i dalje je relevantniji podatak od službenih dokumenata jugoslavenske provenijencije.

Te iste godine kada je objavljen Dugopoljski žrtvoslov, u Beogradu je tiskana knjiga Smilje Tišme „Podaci o žrtvama genocida u NDH mjesta Zrinjska, opština Grubišno Polje“. Prema podatcima navedenima na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac, ta je knjiga korištena prilikom dopune popisa žrtava. Dakle nije bio problem nabaviti knjigu iz Beograda, ali je JUSP Jasenovac bio problem nabaviti knjigu iz Dugopolja čije se pdf izdanje može besplatno skinuti s interneta i koju je nakon dugotrajnoga arhivskog rada pripremilo dvoje hrvatskih povjesničara. Tišma, koja je kao dijete navodno boravila u Jasenovcu 1942. godine, prije nekoliko godina u jednom je intervjuu izjavila kako je broj žrtava popisanih od strane JUSP Jasenovac samo djelić stvarne brojke te da su u Jasenovcu ubijene stotine tisuća Srba. Mislim da ta pojedinost daje odgovor na Vaše pitanje.

S obzirom na to da i u politici EU i međunarodne zajednice često postoji licemjerje i dvostruka mjerila u tretmanu zločina, očekujete li uopće da ta ista međunarodna zajednica ultimativno od Hrvatske zahtijeva ispravan odnos prema komunističkome totalitarizmu i njegovim posljedicama? Kada bi netko u Hrvatskoj zagovarao ili branio ustaške zločine na način na koji Josipović ili Mesić brane partizanske, bile bi velike reakcije iz EU kojih u slučaju komunističke apoteoze nema?

U svakome slučaju, diplomatu sam rekla da ja zbog „političke ravnoteže“ ne ću istraživati ono što je on u svojoj glavi zamislio, a posebno ne onda kada svoja istraživanja vodim u svoje slobodno vrijeme i o svome vlastitome trošku. On mi je očitao lekciju o svojih 30 godina diplomatskoga rada tijekom kojih se naputovao i svjedočio svakojakim sukobima i problemima. Na to mu rekoh da kad mu je već toliko stalo do žrtava, zašto nije lijepo volontirao, istraživao, pisao knjige i tako dalje. Umjesto toga, on je na tuđoj muci zarađivao, a u svojoj oholosti našao se pozvanim meni naređivati što ću ja raditi u svome životu.

Strani činovnici očekuju da će se hrvatski dužnosnici odmah prepasti i poslušati ih. I taj francuski diplomat implicitno je isto to očekivao od Vas. Takvima je najbolje suprotstaviti se protupitanjima iz njihova dvorišta, zar ne?

Ono što je druga francuskog diplomata posebno potreslo bila je moja neposlušnost. Hrvatski ropski mentalitet često naginje traženju nekakvih ljubičica bijelih, bio to Tito, Tuđman ili ministar bilo čega, koje se uzdiže na pijedestal i od njih očekuje nekakav spas. Ante Starčević je rekao: „Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate.“ Prema tome, podavanja nema, ali treba se takva načina razmišljanja osloboditi i shvatiti što su to osobni integritet i sloboda. To naročito vrijedi u znanosti. Zato je osnovna poruka moga i Pilićeva rada oduvijek bila da svaki pojedinac ima pravo znati istinu o životima i smrtima onih koje je nekoć volio. Svi mi imamo pravo tugovati, pokopati i odati počast. Nema toga zakona koji nam to osnovno ljudsko pravo može zabraniti, bez obzira na to dolazio takav pokušaj iz Hrvatske ili inozemstva.

Može li se od ove vladajuće nomenklature očekivati napredak u smislu "susreta s istinom" o Jasenovcu i o Drugome svjetskom ratu u Hrvatskoj ako predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ide po načelu mehaničke simetrije i ne želi ni u Jasenovac ni u Bleiburg, njezin izaslanik na pravoslavnome domjenku kleči pred Pupovcem, zatim ona insinuira da je antifašizam u temeljima Ustava RH. I sami ste već izjavili da je u svim istraživanjima u jasenovačkome kompleksu iskopano 725 žrtava, i pitanje je čije su, dok iz Hude jame, Macelja, Teznoga, Kočevskoga Roga, svakoga dana na površinu izbija na tisuće žrtava jugokomunističkoga režima?

Prisjetimo se samo onih koji su u 19. stoljeću trčali ili Beč ili u Peštu ne shvaćajući da ono što je trulo neminovno mora istrunuti. Odluka predsjednice države u skladu je s tim ropskim mentalitetom biranja "manjega" zla i oportunizma općenito. U hrvatskoj politici postoji nula posto hrabrosti da se iskreno kaže svoje mišljenje i iza njega stoji. Malo tko želi riskirati fotelju radi nečega što ne donosi nikakav probitak. Takvi poput nje, čiji se glas čuje i koji imaju moć nastupiti pozitivno i gurnuti povijesne teme u domenu slobodnoga istraživanja i znanosti općenito, ponajviše pridonose politizaciji ovih tema, a onda se onako damski, a ustvari kukavički, povlače kad se stvari zahuktaju. Kao što rekoh –nula posto hrabrosti. O tome dovoljno kazuje činjenica da je Zlatko Hasanbegović brže bolje na sastanak primio običnoga građanina Slavka Goldsteina kojemu je i par obećanja navodno dao, no i ministar i zamjenica ministra i tajnica ministra u ovih 100 dana još uvijek nisu odgovorili ne samo na moj dopis koji ustvari šaljem od 15. siječnja prošle godine, već mi čak ne žele reći pod kojim je brojem u urudžbenome zapisniku taj dopis, koji je 26. siječnja 2016. poslan preporučenom poštom, uopće urudžbiran. Valjda ću morati pričekati 50-ak godina da ta knjiga bude predana arhivu pa ću, ako budem tada još živa, moći poći onamo i pogledati. Prije koji dan na Facebook stranici jednoga portala objavljen je članak u kojemu se netko osvrnuo na sva ova događanja oko Jasenovca, uključujući i poslijeratni logor. Jedna gospođa komentirala je to riječima: "Hvala Bogu na našoj predsjednici i našem Karamarku." Ja sam joj na to odgovorila upitavši kakve veze točno oni imaju s mojim radom, ali gospođa to nije znala reći. Dakle promjena ne će biti sve dok se Hrvati ne prestanu klanjati ljubičicama bijelim i dok bojažljivo na izborima budu glasovali za jednoga jer je lijep, za drugog jer je duhovit, za trećega jer je mahnuo zastavom, za četvrtoga jer je u Crkvi bio u prvome redu, za petoga jer je prijateljev sin, za šestoga jer svira klavir, za sedmoga jer je prije 20 godina stavio na glavu kapu i tako dalje. Oligarhiju koja se desetljećima samo izmjenjuje na vlasti na izborima treba bojkotirati, dakle ili u potpunosti bojkotirati izbore ili prekrižiti listiće i konačno dati priliku nekim novim osobama uz koje se ne vezuju nikakvi kosturi iz lokalnih, regionalnih ili državnih ormara. Koliko je mudrosti u ovih koje sve ove godine uzdržavamo, najbolje ilustrira činjenica da među njima nema nikoga tko bi imao petlje reći: "Jest, Jasenovac je nakon svibnja 1945. bio logor, a zatim Zavod za prisilni rad." Nitko nema petlje jednostavno pročitati arhivski dokument i to zato što je građanin Goldstein rekao drukčije. Zamislite situaciju da za 50 godina Republike Hrvatske ne bude i da se tada pojavi neki novi Goldstein koji će unatoč tadašnjemu arhivskom dokumentu u kojemu piše da je Kolinda Grabar Kitarović bila predsjednica RH negdje napisati da je Kolinda Grabar Kitarović bila predsjednica jedne omanje regije Austro-Ugarske i to će postati povijest. Jedan mali iskorak u budućnost katkad je dovoljan da se stvari sagledaju jasnije.

Moram li se ja pokoravati imperativu politike da se klanjam žrtvama Jasenovca, njih 83000 ili upola manje ili upola više, svejedno, ako uporno već 20 godina kao novinar od svih tražim da odgovore na jedno jedino pitanje, a ono glasi: Gdje su kosturi tih žrtava? Nitko, ni povjesničari ni političari, nikada nisu dali odgovor. Svi naglo ostaju bez teksta i zašute. Jesam li u pravu ako smatram da na tom pitanju padaju sve jasenovačke viktimološke matematike koje se nameću? Zar sumnjate da bi Srbi pokazali makar i jednu masovnu jasenovačku grobnicu kad bi ju imali?

Smijem li onda biti toliki heretik, a da ne završim na "lomači", da zatražim da se spomenik Jasenovački cvijet Bogdana Bogdanovića konzervira do daljnjega ili čak ukloni dok netko ne pokaže javnosti gdje su kosturi tih žrtava o kojima samo pričaju (za razliku od onih iz Hude jame i Teznoga koje izbijaju svakoga dana)? Dakle s obzirom na postojeći supstrat DOKAZA, pitanje je čemu je to spomenik: stvarnim žrtvama ili velikosrpskoj mega laži kojom trajno terorizira Hrvatsku?