Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite -
samodokazive!
Arthur Schopenhauer
|
|
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo
uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati
narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe,
ali ćemo izgubiti narod.
(bl. Alojzije kard. Stepinac)
|
Bog i Hrvati!
|
Fehim Spaho
Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu
Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da
nam se otvore i učine pristupnima turski izvori. Turska historijska
literatura obiluje dragocjenim podacima iz hrvatske povijesti XVI.-XIX.
vijeka, a da i ne govorimo o rukopisnim dokumentima, koji leže po
raznim arhivima i u privatnim rukama, neproučeni i neobjavljeni. Takvo
jedno veliko djelo svakako je Evlija Čelebijin putopis, koji u petoj i
šestoj knjizi često spominje Hrvate i daje nam podataka iz našeg života
u sedamnaestom vijeku. Evlija Čelebija, ili kako on sam sebe naziva
Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev "globetrotter" (sejjahi alem) rodio
se u Carigradu 1611., a umro iza 1679. U toku od četrdeset godina
(1631.-1670.) poduzeo je više velikih putovanja po tadašnjem turskom
carstvu i izvan njega, a učestvovao je i u ratovima na Kretu, Hrvatsku,
Madžarsku, Austriju i dr. pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV.
O svima svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao
je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama ili Tarihi
sejjahl. Ovo je djelo dugo ostalo nepoznato i turskoj i evropskoj
javnosti. Prvi je put štampan u Carigradu 1843. mali izbor iz prve
knjige pod naslovom Muntehabati Evlija Celebi. U Evropi je prvi Josip
von Hammer objelodanio 1846.-1850. engleski prijevod prvih dviju
knjiga,2 pošto je u II. svesku svoga poznatog djela ,>Die Osmanische
Staatsverfassung etc.", p. 450-470., donio iscrpan sadržaj iz prve
četiri knjige. Hammer tada nije ni našao više rukopisa, pa je mislio da
je Evlija Čelebija medutim umro i da nije ni dovršio svoga djela. Tek
pod konac prošloga vijeka otkriven je u Pertevpašinoj knjižnici u
Uskudaru (Skutari u Carigradu) potpun rukopis čitava Evlijina djela.
Poznati turski nakladnik Ahmed Dževdet, vlasnik i urednik "Ikdama"
poduzeo se odmah da izda ovo veliko djelo pa je već 1897. tiskao prvu i
drugu knjigu, a brzo iza toga treću, četvrtu i petu. Kada je iza toga
bio malo zapeo s izdavanjem, pomogla je madžarska akademija nauka
izdavanje šeste knjige. Iza toga nastaje dulja pauza u izdavanju ovog
putopisa. Šteta je, što je ovih prvih šest knjiga tiskano pod
apsolutističkim režimom sultana Abdulhamida II., kada je cenzura bila
vrlo stroga, pa su mnoga zanimljiva mjesta brisana. To se vidi najbolje
po sedmom i osmom svesku, koji su izašli u novije doba, bez ikakve
izmjene, pod slobodnim republikanskim režimom. Deveta i deseta knjiga
još čekaju da budu objelodanjene. U našem su jeziku prevodili dijelove,
koji se tiču hrvatskih i srpskih zemalja; Dim. Cohadzic3 sejh Sejfudin
Fehmi Kemura4 i Glisa Elezovic5 iz originala, a Jov. Radonic6 iz
madžarskog prijevoda od Dra Imre Karacsona, koji je cijelu šestu
knjigu, a i jedan dio pete, protumačio i objavio 1904. u izdanjima
Madžarske akademije nauka.
U ovogodišnjem kalendaru "Napretku" objavio sam ja njegovu
posjetu Nikoli Zrinskom, banu hrvatskom, u Čakovcu u studenom 1660., s
kratkim predgovorom poput ovoga ovdje. Glisa Elezović je takodjer
napisao i neku studiju o Evlija Čelebiji.7 Što se tiče ličnosti i
života piščeva, upućeni smo jedino na njega samoga. Otac njegov, Derviš
Muhamed Zilli, bio je po tome sa sultanom Sulejmanom I. pod Biogradom,
Rodom, Budimom, Stonim Biogradom i Sigetom, sudjelovao je pri osvajanju
Cipra, te u vojni Muhameda III. na Egru. Pored toga bio je dvorski
zlatar (kujumdžibaši ili zerkeri dergiahi li). Od Sulejmana I. do
Ibrahima sluzio je deset sultana i umro 1648., kada mu je bilo 117
godina. Njegov djed po ocu, Demirdži oglu Kara Ahmedbeg bio je
barjaktar sultana Muhameda II. fatiha te je učestvovao u osvajanju
Carigrada i doživio 147 godina. I djed mu po materi, Javuz Ozbeg, bio
je Fatihov bajraktar. Mati mu je bila sestra Melek Ahmed paše, velikog
vezira (umro 1662.). Evlija Čelebija se odao nauci, pa je u ramazanu
1045. (veljača 1636.) prvi put nastupio kao hafiz u Aja Sofiji. Tom je
zgodom na njega upozoren sultan Murat IV. te ga je uzeo u dvor kao
musahiba. Tu je službu napustio iza dvije godine i postao spahija s
plaćom. Otada on stalno putuje, čas na svoju ruku, čas u pratnji
velikih dostojanstvenika, poimence svoga ujaka Melek Ahmed paše. Prati
ga kako na putovanjima, tako i u ratovima. Smirio se tek 1673. Evlija
Čelebija jest pisac pun fantazije, koji traži samo čudnovate stvari i
pustolovine; njemu su često draže priče nego historijska predanja, pa u
svojim prikazivanjima dosta puta i pretjera. Ako mu to odbacimo,
njegovo je djelo prava riznica kulturno-historijskih, folklorističkih i
zemljopisnih podataka 8
Iz te riznice probrana su ovdje sva ona mjesta, gdje Evlija
spominje Hrvate, bilo kao narod, bilo pojedine krajeve kao hrvatske
zemlje, bilo da jezik naziva hrvatskim, ili uopće, bilo u kakvoj drugoj
vezi da navodi ime Hrvat. Prije još nego je došao u naše krajeve, on je
znao za Hrvate. Kada je u rujnu 1657. bio u Lavovu, on opisuje poljski
narod, pa tim povodom nabraja sve njemu poznate, slavenske narode, medu
kojima spominje i Hrvate (V. 146). Na njegovim putovanjima po našim
krajevima, sad češće, sad rjedje, susrećemo se s imenom Hrvat. Mi ćemo
ići za njim, kako on putuje i izlaze svoja opažanja. Opisujući Biograd
navodi, kako se rijeka Sava, izmedju ostalog sabire iz voda, koje
dolaze sa granica Bosne, Hrvatske i Slavonije (V, p. 370). Istim
povodom govori o srpskom jeziku kao o iskvarenu dijalektu, premda su
Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bošnjaka (te tu onda kaže, kako
mnogo Biogradjani, medu ostalim poznaju i hrvatski jezik /V, 382/). Za
Sarajevo najprije navodi, kako tamošnje stanovništvo govori
"bošnjački", turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski (V, 435), da
onda poslije kao da (V, 439) identificira. "bosnjacki" i hrvatski jezik
kao jedan te isti, kojim se u tim krajevima govori. On na tome mjestu
veli od riječi do riječi: "Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda. Narod
ovog kraja svijeta zove Bošnjacima. Ali im je draže, ako im se kaže
"Bosanci" (Bosnavi). I zaista jezik im, a i oni sami čisti su ljudi,
koji (sve) ispravno prosudjuju. Jezik im je blizak latinskome".9 Tu
donosi nekoliko primjera u prozi i stihu iz hrvatskoga jezika.
Pri opisivanju Livna (Hlivna), spominje Hrvate kao stanovnike
toga grada pred dolazak Turaka (V, 448). Za grad Knin kaže, da ga je
sagradio hrvatski plemić (beg) Zrinski (V, 464). Idući dalje kroz
Dalmaciju, često spominje Hrvate. Za grad Nadin veli, da ga je od
hrvatskih i slavonskih stanovnika osvojio Gazi Husrevbeg 944. po Hidžri
(počinje 10. lipnja 1537.). Iza poraza Mustafa paše Tekelije zauzeše
ovaj grad Mlečani, a Hrvati i muslimani, koji bijahu u njemu
nastanjeni, prijedjoše zajedno sa svojim porodicama u grad Knin. Isto
tako navodi, da su i grad Skradin sagradili hrvatski plemići, a iz
hrvatskih ruku ga je osvojio 938, (poč. 15. kolovoza 1531.) Gazi Bektaš
beg (V, 466). Za grad Obrovac kaže, da je to hrvatska građevina. (V,
467). Pri opisivanju Zadra dolazi ime Hrvat dva puta kada navodi, kako
943. (poč. 20. lipnja 1536.) nije Turcima uspjelo da osvoje Zadar,
kaže, kako su Gazi Husrev beg, Gazi Murad beg i Gazi Memi beg Arnaut
okrenuli protiv Mlečana, pa tom prilikom osvojili sto i sedamdeset
mletačkih, hrvatskih, slavonskih i "duduskih"10 gradova. Prikazujući
dalje, kako su jednom Španjolci pokušali da opsjednu Zadar, kaže, kako
su iskrcali vojsku na kopno, ali su ih dočekali svi Hrvati i Slavonci,
koji se nalaze u okolici grada, potukli ih i natjerali u more. (V,
469). Na 15. rujna 1660. krenuo je Evlija ispod Zadra natrag u
Livanjsko, a zatim na Kupreško polje. Na tome putu spominje grad Vranu,
za koji kaže da je hrvatska gradjevina, a onda veli od riječi do
riječi: "Svu ovu zemlju zvali su Hrvatskom i u njoj je bilo tri stotine
gradova" (V, 474). S Kupreškoga polja poduzeli su tada Turci pljačkašku
ekspediciju prema Šibeniku, Splitu i Klisu, u kojoj je učestvovao i
Evlija Čelebija. Na tom putu spominje u blizini Šibenika neki brijeg,
gdje je nekoć bilo jedno hrvatsko selo, koje je još onda bilo razrušeno
(V, 479). Na tome pohodu opisuje Evlija i neki grad, koji zove Renica
ili Rinica, pola sata istočno od Šibenika. U tome se gradu bio utvrdio
Hrvat, odmetnik, po imenu Sark (Sarić), koji je prebjegao iz turskog
podaništva Mlečanima i postao njihov uskok. Iz toga svog skrovišta
provaljuje u gradove Sinj i Knin te pljačka. Tu Evlija na široko
opisuje borbe, koje su vodili s tim uskokom, a u kojima i na turskoj
strani igra važnu ulogu četa od dvije stotine hrvatskih junaka (V 484).
Na povratku s ovoga pohoda, u kojem su izvojštili pobjedu nad ovim
uskokom, spominje grad Mandalinu na moru, za koji veli, da je to luka
Hrvatske (V, 488).
Odatle su krenuli prema jugoistoku, i prošavši Danilovo polje,
tu su zastali da se dogovore o svom daljem kretanju. Nakon dogovora
odabraše osam hiljada konjanika i tri hiljade probranih pješaka,
hrvatskih junaka, pa uzviknuvši muhamedanski ratni poklik, razviše
Smail begov barjak. Ta četa, s kojom je krenuo i Evlija, pošla je prema
jugu (V, 489). Na tome putu spominje grad Kamen, za koji kaže da je
hrvatska gradjevina. Odatle su, idući prema jugoistoku stigli u grad
Drniš. Za taj kraj veli da je vrlo plodan, pa su ga naselili i
kultivirali Hrvati, narod "Duduske" i Slavonije (Slovenije), koji su
ostavili svoja krsna mjesta. (V 489). Na tom istom mjestu, pod napisom
"Jezik Hrvata" tumači nekoliko hrvatskih rijeci i konverzacija, slično
kao i kod Sarajeva (V, 490). Govoreći o Splitu, opisuje velike ladje
(galije), kojima veslaju muslimanski zarobljenici. Medu onima, koji
naoružani vrše službu na tim ladjama, spominje na prvom mjestu Hrvate
(V 498). Kada je na putu iz Banja Luke preko Gradiške u zemlje na
drugoj strani Save, stigao u Jasenovac, kaže da se to "broji Hrvatska".
(V, 509). Opisujući na tom putu Kostajnicu, kaže da je silom osvojena
od Hrvata. (V, 520). Za posadu u Kostajnici kaže da su gazije,11 koji
su dan i noć u borbi s Hrvatima. Isto tako za Novi kaže da su ga
sagradili hrvatski plemići (V, 510). Za grad Bihać veli, da ga je
sagradio Zrinski (V, 510), a za vlade Murada III. opsjednuo ga je
bosanski namjesnik Hasan paša, pa su ga Hrvati predali na vjeru (V,
511). I grad "Liku" su sagradili Hrvati (V 511). Govoreći o Zagrebu, za
koji veli, da su ga sagradili hrvatski plemići, navodi kako u njemu i
njegovoj okolini ima dosta velikih crkava. To je stoga, što u Hrvatskoj
ima mnogo krsćana (V, 513). Tu opisuje borbe Rustem paše s Hrvatima i
Slavoncima 1003. god. (poč. 16. rujna 1594.), - oko Zagreba i po
Turopolju (V 514). Idući iz Siska i Zagreba prema sjevero-zapadu, piše
kako su ti krajevi Hrvatske kultivirani i plodni. Na tom putu spominje
više gradova. Za "Pudak" kaže da ga je osvojio bosanski vezir Mustafa
paša od Hrvata Zrinskog. Grad Zrin sagradio je ,"veliki Zrinski". I
gradovi "Velim" i "Kolard" su hrvatske gradjevine (V, 515). Turske
posade u ovim krajevima odijevaju se drukčije nego li po drugim
gradovima. Evlija potanko opisuje njihovu nošnju, pa medju ostalim
kaže, kako na glavu stavljaju hrvatske kape od crvene čohe (V, 516). Za
grad Cernik kaže, da ga je 946. (počinje 19. svibnja 1539.) osvojio
Mehmed beg Jahjapašić od Hrvata (V, 517.). U tom je kraju klima vrlo
ugodna, pa se tu i tamo nailazi na hrvatske ljepotice (V, 518.).
Pakrački je grad, prema Evliji, sagradio "erdeljski kralj i austrijski
car, pa ga dao hrvatskim hercezima" (V, 519). Iz Pakraca je došao u
grad Sirac. Tu prijeki put vodi preko planine Gravice, ali se on bojao
hrvatskog zla, pa je okrenuo drugim putem i došao u grad Stupčanicu (V,
520). Viroviticu su takodjer sagradili hrvatski plemići (V, 521).
Djakovo opisuje kao tvrd grad, pa kaže, da je to bila jaka tvrdjava
hrvatskih i slavonskih zemalja. Tu je od djakovačkog paše Ibrahima,
koji se izgovarao da ne pripada pod Bosnu, jedva isposlovao da mu dade
od svoje posade pratnju. Kad mu je najzad dao tri stotine momaka,
tražio je da mu ih što prije vrati, jer da je Hrvatska "zemlja gladi i
skupoće" (V, 523).
Na putu banu Nikoli Zrinskom u Čakovac opisuje kule-motrilje
na Muri, Dravi i Savi, pa kaže, s koje god se strane pojavi
neprijatelj, iz svih 367 kula, koliko ih ima, zapucaju topovi, pa se
zapali sva Hrvatska i za čas je tu spremno čitavo more ljudi (V, 525).
Kada je iza povratka od Zrinskoga došao u Carigrad, u audijenciji kod
velikog vezira medu ostalim su čitani izvještaji iz Bosne. Na jednom se
mjestu u tim izvještajima kaže, kako su gazije s granice iz Knina,
Pakraca i Nadina, njih oko pet hiljada, iz "Duduske" provalili unutra u
Slavoniju, Hrvatsku i Medjimurje, popalili te krajeve, mnogo imetka
napljačkali i doveli bezbroj zarobljenika (V 538). Opisujući Osijek
kaže, da tu sjede zastupnici od sedam banova (hercega), a na prvom
mjestu navodi hrvatskoga (VI, 179). Za rijeku Dravu kaže, da dolazi sa
dva kraja, od kojih jedan dio dolazi iz gora Hrvatske (VI, 184). Kad je
zapovjednik odreda, u kojemu je bio Evlija, Ibrahim paša Kadić, stigao
sa svojom vojskom u Osijek, održan je mimohod njegove vojske pred
velikim vezirom Fadij Ahmed pašom Čuprilićem. Opisujući taj mimohod
Evlija spominje 770 sejmena iz Hrvata, Bošnjaka i Arnauta, od kojih
svaki pojedini naliči na velikog lava (VI, 186). Opisujući Budim govori
o borbama koje su se vodile oko njega, pa pri jednoj opsadi spominje
hrvatske plemiće, koji su u tome učestvovali. (VI, 218). 19. travnja
1664. krenuo je Evlija Čelebija iz Biograda, da ponese neka pisma i
naredbe velikog vezira hercegovačkom namjesniku Suhrab Mehmed paši. Na
tome putu po svome običaju, opisuje pojedina mjesta, sad opširnije, sad
kraće. Na putu iz Foče preko Ustikoline na Zagorje Čengića odžacima
opisuje neki starinski grad "Plac", koji je za vlade sultana Mehmeda
II. Fatiha osvojio Ahmed paša Hercegovic. Mjesto je vrlo vrletno, a
čitav kraj opasan i nesiguran, jer ga ugrožavaju katorski uskoci. U
tome mjestu su dali Evliji za pratnju pedeset hrvatskih junaka (VI.
436).
Iz Hercegovine je isao Evlija Čelebija kao pašin izaslanik u
Dubrovnik, pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju.
Opisujući te krajeve kaže da je najveća većina stanovništva u
Herceg-Novome Arnauti, Bošnjaci i Hrvati (V. 454). Iz grada Risna posla
je tada vojska da upokori odmetnike po planinama Pive i Nikšića, kojoj
se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže, da
su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani (VI.
467). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske.
S ovog pohoda stigla je vojska u Gatačko polje. Odatle je dubrovački
poslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad.
Sutradan stigoše glasonoše od poslanika, da su ih napali kotorski
uskoci. Suhrab Mehmed paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U
vojni odred, koji je pošao tada u pomoć odredjeno je i tri stotine
"dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata". Opisujući grad Siget
kaže, da su mu stanovnici Bosnjaci, a da ispravno i lijepo govore
madžarski i hrvatski (VI. 517). Na putu iz Sigeta u Kanjižu spominje
hrvatske čamce na Dravi u luci moslavini (Vi. 518). Govoreći o pohodu
na "Dudusku", koja granici s Mjecima i izlazi na Jadransko more, kaže
da stanovništvo tih krajeva govori ispravno tri jezika: njemački,
hrvatski i "franački" (VI. 452).
Kad na povratku s ovog pohoda govori u Koprivnici tumači, kako
to na hrvatskom jeziku označuje koprive (VI. 544). Šesti svezak
završava ponovnim dolaskom u Kanjižu, gdje je održano vijeće i odatle
odaslan sin tatarskog hana Ahmed Gizaj, da hara i pustoši susjedne
zemlje, medju kojima se spominju Hrvatska i Slavonija kao i zemlje
Zrinskoga. Naprijed smo vidjeli, kako Evlija spominje posebne čete u
turskoj vojsci, koje su sastavljene od Hrvata. On ih redovito naziva
hrvatskim junacima. Za nasu riječ junak, on gdjekada upotrebljava
turski jigit, što znači hrabra, mlada čovjeka, dakle junaka uopće, a
nekada izraz gazija, što znači junaka pobjednika. Samo se ovaj
posljednji pridjevak daje jedino muslimanima. Sudeci po tome i po onome
muhamedanskom ratnom pokliku, što ga je uzviknula jedna ovakva četa,
kad je posla prema Drnišu, ovi su Hrvati primili islam, ali su i
uturskoj službi sačuvali svoje nacionalno ime i karakter. Ovdje je
upravo vidna tragika hrvatskog naroda, koji je podijeljen u različne
vjere stajao u srednjem vijeku u dva neprijateljska tabora i medju
sobom se krvio.
Na današnjem je naraštaju da izbriše sve ove tragove tragične
prošlosti, pa da svaki Hrvat, i musliman i kršćanin zna brata za brata
i da se zbog vjere ne čini nikakva razlika. Osim već naprijed
spomenutih odreda, sastavljenih od hrvatskih junaka koji su operirali
po našim zemljama, on ih spominje i na drugim krajevima. Tako u
Erdelju, gdje ih nazivlje "naše hrvatske gazije" (VI. 29). Na putu iz
Vidina u Biograd, spominje, kako se njegov zapovjednik Ibrahim paša
Kadić u palanci Radini odvojio od svoje vojske i otišao naprijed u
Biograd velikom veziru s hiljadu aga konjanika i 670 hrvatskih junaka
sejmena (VI. 171). U Ugarskoj, opisujući jednu postavu vojske u blizini
Ostrogona (Gran), kazuje i kako su ovi hrvatski junaci bili opremljeni:
nosili su crvene prsluke i crvene kape, koje su se zvale "brata" ili
"bartula", a puške im bijahu od sedam do osam pedalja (VI. 286). Osim
toga ih ističe kao hrvatske gazije pri osvajanju Ujvara u rujnu 1663.
(VI. 334).
Na kraju da navedemo i onaj najtugaljiviji i najteži položaj
Hrvata, u kojemu ih Evlija Čelebija spominje, a to je ropstvo. On vrlo
često govori o robovima, priča o provalama u tudje zemlje i dovodjenju
roblja, muškog i ženskog, stara i mlada, o prodaji dovedenih robova i
najzad o njihovoj službi kod njihovih vlasnika. U ovom posljednjem
položaju spominje Hrvate na dva mjesta. Za robinje u Sarajevu, kaže, da
su velikom većinom srpskog i bugarskog podrijetla, a ima dosta i
Hrvatica. U Budimu su robovi Madžari, Nijemci i Hrvati, a robinje
Erdeljke, Švedjanke, Madžarice i Hrvatice. - Ali, hvala Bogu, davno je
nestalo ovog srednjevjekovnog ropstva, pa će doći kraj i robovanjima
druge vrste. Eto, i domovina našega Evlije, nekada moćna autokratska
carevina, u kojoj su ovisili ljudski životi o volji i hirima pojedinih
vlastodržaca, danas je slobodna republika.
---------------------------------------------------------------
1 Po carigradskom štampanom izdanju djelo se
zove Sejahatnama (putopis), a po Dr. G. Flugelu u bečkim rukopisima
(br. 1281), Tarihi sejjah (Kronika putnika).
2 Narrative of Travels in Europe, Asia, Africa
by Evliya Efendi, London 1846-1850; sv. I i II
3 Spomenik Srpske kr. Akademije, XLII, 1905, p.
1-34.
4 Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i
Hercegovini, XX, 1908, p. 185-202 i 289-342.
5 Glasnik Jugoslavenskog profesorskog društva,
XI, 1931, brojevi za ožujak - travanj - lipanj 1931.
6 Godišnjica Nikole Čupića, XXIX, XXX i XXXI,
1910, 1911 i 1912.
7 Srpski književni glasnik, broj od 1. prosinca
1931.
8 I. H. Mordtmann u Enzyklopedie des Islam, II.
35.
9 Zanimljivo je da i ljudi našega roda, koji su
se služili turskim jezikom, drže hrvatski jezik blizak latinskom. Tako
pisac najstarijeg hrvatsko-turskog rječnika Muhamed Uskufi (Hevai),
pisao 1631.
10 Evlija zove Duduskom zemlje zapadno od
Hrvatske, današnju Sloveniju i Istru. Toj rijeci će biti korijen
talijanski "tedesco"
11 Gazija = junak, pobjedilac (kaže se samo za
muslimane)
12 sejmen ili segbabn prvobitno 35. legija
janjičara, poslije i druge vrste vojske
|