Podrška voditelju emisije Istraga Nove TV Robertu Valdecu i njegovim suradnicima

Pišite im na e mail: istraga@novatv.hr

ZAGUBILA SE KAZNENA PRIJAVA PROTIV RADE BULATA I DRUGOVA!

Kasnije je ta kaznena prijava u više navrata dopunjavana podnescima, te iskazima svjedoka, od kojih su neki i očevidci. Suvišno je napominjati, da se prijava nije makla s mrtve točke. U međuvremenu su dva prijavljenika (M. Belinić i M. Kufrin) umrli, a trećega se dade vidjeti u društvu s predsjednikom Republike, Stipom Mesićem, dok skupa obilježavaju zajednička slavlja, bit će i «petrovogorske uranke».

A da se u Hrvatskoj vlada ozbiljno priprema za izbore, potvrđuje opet sudbina te nesretne kaznene prijave.

A četvrto i najvažnije, taj odnos prema spisu formiranom povodom kaznene prijave protiv partizanskih osumnjičenika za ratne zločine sasvim zorno pokazuje je li se, što se i kako se u tom spisu radi(lo).

Kad se, pak, radilo o zabrani rada nedjeljom, i kad su intervenirali trgovački lanci, sve se razriješilo za nekoliko dana.

Ivan Miklenić

Osloboditi pravosuđe

Ta želja neizmjerno je važnija od činjenice što 2007. donosi parlamentarne izbore, koji se već sada često smatraju apsolutno najvažnijim događanjem u započetoj godini. Ta želja u biti je apel, može se reći i krik za puno više pravde u hrvatskom društvu i poziv svim društvenim faktorima, formalnim i onim neformalnim, da prihvate jedinstvena »pravila igre«, jednake i jedinstvene kriterije i omoguće stvarnu ravnopravnost svih hrvatskih građana.

Doživljavanje zakona kao pravila koja obvezuju samo tzv. obične građane strahovito je negativno pogodilo brojne radnike u nedopustivo sirovom hrvatskom obliku kapitalizma u kojem se još uvijek ne poštuju ugovori o radu, u kojem se često samo dio plaće isplaćuje legalno sa svim pripadajućim obvezama, u kojem se često ne plaća prekovremeni, nedjeljni i blagdanski rad, a i plaće su često neopravdano niske. Sindikati su ili nemoćni ili su se sami učinili takvima, a inspektori, osim što znaju koga ne smiju dirati, jako dobro znaju da baš zbog takvog poimanja zakona zapravo ne mogu ozbiljno i efikasno djelovati. Odnošenje prema zakonu kao odredbi koja se tiče samo nekih u društvu posebno se negativno očituje u hrvatskom pravosuđu koje se svih godina neprestano reformira a zapravo neprestano, po komunističkom modelu, ostaje ovisno o moćnicima, pojedincima i skupinama, kako onima na vlasti tako i onima koji su moćni zbog velikoga kapitala kojim upravljaju kao i onima s dobrim razlogom skrivenima od očiju javnosti.

Đurđica Ivanišević Lieb

Postajemo li obezličena masa?

Zagreb kao glavni grad Hrvatske ima brojčano trećinu ljudi na Zavodu za zapošljavanje, trećina su djeca i stariji ljudi, invalidi, a čak preostala trećina nije stalno zaposlena. Nakon prepisanih savjeta s interneta, trebalo bi barem zastati, predahnuti i živjeti, po mogućnosti, u realnosti. Hrvatska vlast velikim dijelom diktira medijima dok hrvatskim vlastima diktira netko drugi, i tako u krug. Ali zato mi, i to svatko od nas, može živjeti, ne kako nam diktiraju nego kako osjećamo da bi trebalo. Jer vlasti su vrlo prolazne i često nema ničega tragičnijeg od promašenih političara i ljepotica koje nisu duhom obogatile ljepotu. Premda jedni i drugi mogu imati pogubni utjecaj. Čudo zvano Bill Gates možda slijedi i zagrebački gradonačelnik sa sljemenskom skijaškom stazom, za koju nije bitno ima li ili nema prirodnoga snijega, on će se za velike novce uvijek naći. Ne iznenađuje uspjeh dobre skijašice Ane Jelušić, ali treba poslušati izvanserijsku skijašicu Janicu Kostelić koja je mudro zaključila da ono što se događa nema puno veze s pravim skijanjem. Osjetila je kunderijansku nepodnošljivu lakoću sljemenske (i to ne samo sljemenske) laži. Ona koja je doživjela najveću sreću na postolju, zna kroz bol i ožiljke pravu istinu o sportu, ali i svu programiranu laž koja iza sportskih postolja postoji. Janica Kostelić je uistinu autentična i nisu joj potrebni savjeti čuvenoga Billa Gatesa. Ona ne treba gledati tibetski film »Karma«, nazvan po glavnom junaku koji izgovara rečenicu zbog koje bi, ako ne zbog ičeg drugog, trebalo pogledati film: »Između dva puta izaberi teži.« Janica ga je izabrala, što pak ne znači da je manje sretna od onih koji su odabrali svijet trajnih obmana.

Najgora destrukcija morala

Podvala kristalnih vila

Možda će slični projekt slijediti i Split ako bogataši požele graditi garaže u središtu grada. Odgovori na pitanja zašto takvi projekti uvijek niču iz tišine i zašto su zaogrnuti šutnjom, rijetko se mogu dobiti, kao što se rijetko mogu dobiti odgovori i na to tko stoji iza Orco grupe, Adria Neta i stotine sličnih grupa koje se zamagljuju traženjem stalno novih prostora za spomenike prvom predsjedniku u Zagrebu i Splitu, a kojemu se u Splitu pridodaje i spomenik Miljenku Smoji. Nije li to upravo diktirana i manipulirana magla oko urušenog gospodarstva, ali i uništene kulture koju mnogi želi svesti u književnosti na Smoju (uz poštivanje kvaliteta koje je, poput Uvodića, imao).

Pitanja treba postaviti

Ili, film koji je u Hrvatskoj temelj, »Kako je počeo rat na mom otoku«, a ako je potrebno bilo čim popuniti umjetnost, uvijek se može u pomoć pozvati Toma Gotovca. Kroz to će vrijednost jednog nogometaša biti možda ravna cijelom godišnjem trošku kulture. Ako je vjera pitanje i odgovornosti prema životu i nerelativiziranje svega, onda bi mnoga pitanja trebala postati glasna. Kao što su Poljaci glasno progovorili o nadbiskupu koji je izdao svoju službu. Željeti dostojanstven život djeluje malo, ali ga je doseći jako, jako teško, pa nije suvišno još jednom spomenuti geslo Ane Rukavine čija se ideja »želim život«, upravo zbog njezine dostojanstvene snage, sve jače ostvaruje.

Prožvakane antifašističke tlapnje

Iako i nakon ulaska u EU spomenutih dviju država nadalje ponavljaju kako je njihova zasluga što je Hrvatska na kraju Drugoga svjetskog rata ušla u obnovljeni jugoslavenski državni okvir i tako bila na pobjedničkoj strani, doživjevši, dakako, Bleiburg i ostale blagodati tek tada započete prave komunističke revolucije, oni ni ne pokušavaju razjasniti po kojemu su onda kriteriju u prednosti glede ulaska u EU svi bivši međunarodno priznati osovinski partneri u usporedbi s državama koje se sada smješta na prostor tzv. Zapadnog Balkana.

Vjerojatno misleći na Dayton, Oršić piše da Hrvatska ima obvezu u kulturnom i gospodarskom pogledu pomagati Hrvate u BiH, dok za treći entitet navodno nije zainteresirana. On iznosi i razlog toj nezainteresiranosti. "Zagrebu", kaže on, "ne treba treći entitet, nego mu treba cijelo tržište Bosne i Hercegovine, ali i Crne Gore, Makedonije, Srbije i Albanije." Kako se prostor toga tržišta u potpunosti poklapa s glasovitom formulom Carla Bildta, možda i nisu daleko od istine oni koji tvrde da se Hrvatsku ponovno gura u "asocijacije" na prostoru kojemu do 1918. nikad nije pripadala. Iako se ne zna hoće li Hrvatska sama, ili u paketu, ući u EU nakon što se stvori ta trgovinska bescarinska zona, Oršić najavljuje kakvu će ona ulogu imati. Kaže da će preuzeti ulogu koju je od Cetinskoga sabora 1527. do 1918. imalo moćno Habsburško carstvo. Kako su se na tome prostoru sukobljavali interesi velikih sila, što je dovelo do Prvoga svjetskog rata, vjerojatno ti interesi i danas postoje. Stoga se čine presmionima tvrdnje po kojima bi Hrvatska imala tako veliku ulogu na prostoru tih interesa.

Što se tiče izjava i doskočica Stipe Mesića što ih je u svojoj političkoj karijeri izgovorio u raznim prigodama, uključujući i onu u Australiji, među novijima je svakako najzanimljivija ona u kojoj je javno poručio ministru financija Šukeru da može odmah otputovati na Cipar podignuti u banci 100 milijuna kuna i donijeti ih u Hrvatsku iz koje su na nezakonit način izneseni. Kako je on u izbornom natjecanju bio obećao da će, ako ga izaberu za predsjednika države, vratiti više milijarda dolara opljačkanih u vrijeme privatizacije društvenih poduzeća i tvornica, bilo je logičnije očekivati da će veća pozornost biti posvećena Šukerovu odlasku na Cipar po toliki novac, nego videosnimci dijela Mesićeva govora što ga je održao u Australiji davne 1992. Tim više što bi eventualni Šukerov uspjeh pokazao da predsjednik države o tako ozbiljnim stvarima ne govori napamet, dok bi to bio tek početak provođenja u djelo ostalih obećanja u svezi s novcem izgovorenih u predizbornoj kampanji...

Drago Sudar

ŠTO JE POTREBNO OSIGURATI DJECI POGINULIH HRVATSKIH BRANITELJA, INVALIDA I DRAGOVOLJACA DOMOVINSKOG RATA?

(Razmišljanje u povodu Peticije Saboru i Vladi Republike Hrvatske, u organizaciji Nezavisnih dragovoljaca hrvatskih i Zajednice udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Republike Hrvatske)

Da bi vlast kvalitetno izvršavala svoju dužnost, treba biti sposobna, poštena i odgovorna i donositi zakone koji će se temeljiti na naravnim moralnim zakonima. Nitko od građana ne bi smio biti zakinut u svojim temeljnim ljudskim pravima, a to pogotovo ne bi smjeli biti oni koji su se najviše žrtvovali za slobodu i suverenitet države. U slučaju hrvatske države Republike Hrvatske, koja je u Domovinskom ratu bila izložena najtežoj velikosrpskoj agresiji, svakako su za njezino stvaranje najzaslužniji njezini branitelji i osloboditelji. Na prvome mjestu to su dragovoljci, koji su ustali u obranu svoje zemlje i dali svoje živote ili dijelove tijela, uz najteže traume svoga duha i duše. Jasno je da su s njima zajedno neizmjerno trpjele njihove obitelji, žene, djeca i roditelji. Posebno su, svakako, bila traumatizirana djeca u teško traumatiziranoj obitelji, bez jednog ili oba roditelja, ili uz duševno ili tjelesno invalidne roditelje. Stoga bi bilo humano i logično da se takvoj djeci osigura, bar u materijalnom smislu, bezbrižno djetinjstvo, najbolja moguća izobrazba i zaposlenje u državi koju su njihovi roditelji svojom žrtvom omogućili. Tako su ta djeca u hrvatskoj državi, prema članku 53. važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2005. godine, imali pravo izravnoga upisa u srednje škole i visoka učilišta, pod uvjetom da su prošli bodovni prag znanja na prijamnim ispitima. Oni svojim upisom nisu ugrozili upis nijednog drugog kandidata, jer su bili izvan kvote za upis na taj fakultet ili tu obrazovnu ustanovu. Dakle, djeca hrvatskih branitelja su dobila pravo dodatnoga upisa. Za dodatno upisane studente, djecu branitelja, fakulteti su dobili dodatna novčana sredstva iz državnoga proračuna. No, odjednom je na nekim fakultetima nastao izmišljeni problem od strane onih čimbenika koji previše dobro i obijesno žive na račun države, a za obranu se nisu žrtvovali.

Bez ikakvog osjećaja prema zakinutosti i traumama djece hrvatskih branitelja, ustavnu tužbu protiv tih odredaba zakona podigli su takozvani Hrvatski helsinški odbor, Sveučilište u Zagrebu na poticaj s Filozofskog fakulteta, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, na čelu sa Vilimom Ribićem, te jedna privatna osoba, svi tobože zbog kršenja ravnopravnosti građana.

Znači, neki prekomotni i obijesni profesori i studenti na fakultetima hrvatskih sveučilišta ne žele se malo ni stisnuti, kako bi se pružila mogućnost traumatiziranoj djeci hrvatskih branitelja da pokušaju studirati što žele.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

OTVORENO PISMO

OSVRT NA ANALIZU DAVORA DOMAZETA LOŠE U "HRVATSKOME LISTU" OD 21. PROSINCA, POD NASLOVOM "MESIĆEVE POBJEDE I HRVATSKI PORAZI"

Poštovani gospodine Domazet!

Naime, mislim da Vama nije potrebno prihvaćati sve sotonske klevete i megalomanske laži na NDH i njezine branitelje i uz njih na veliki dio hrvatskoga naroda, koji su na prevaru od strane Engleza, protivno svim međunarodnim konvencijama, predani svojim neprijateljima, te onako tragično završili, ne u borbama protiv takozvanih antifašista, nego u miru nakon rata, na Križnim putevima i diljem hrvatske domovine, na najzločinačkiji način.

Vi, koji se u to vrijeme niste ni rodili, otkuda možete znati da je u NDH bio zločinački režim, koji je činio zločine? Ja sam u to vrijeme bila malo dijete i puno se toga sjećam, puno sam slušala od dobronamjernih ljudi i puno sam o tome razmišljala i pročitala. Vi ste također o tome čitali, ali izgleda samo laži i klevete. S obzirom na Vašu izobrazbu u jugoarmiji, to nije ni čudo!

Kako će nove generacije to razlučiti ako neprijatelji, kao što su počeli, nastave i dalje na isti način? Kako vidimo, oni to i čine! Smatram da su među takvima svakako, kako Vi kažete, ti "gospodari kaosa" i "upravitelji krize" u Hrvatskoj, iz onih Vaših navedenih razloga. Oni sigurno neće odustati ako mi budemo prihvaćali jedne megalomanske laži, a ne prihvaćali isto takve druge. Mislim da bi bar bilo poštenije da ne prihvaćamo ni jedne ni druge laži, već da dosljedno branimo istinu, u svakoj prilici i na svaki način, bez obzira na posljedice, jer će nas samo istina osloboditi i donijeti nam unutarnji mir i slobodu, a što je i najvažnije za svakog poštenog čovjeka!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Svim Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu koji slave rođenje Isusa Krista, Sina Božjega, Spasitelja Svijeta

Stranka hrvatskog prava

želi

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ

I

SRETNU I USPJEŠNU NOVU 2007. GODINU!

Božić, blagdan Isusova rođenja je nada za spas svakog čovjeka i naroda na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja, slobode i sigurnosti. U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami. Stojimo u uvjerenju da su s nama pošteni Hrvati i Svevišnji u borbi za istinu, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka u našoj Domovini Hrvatskoj koja se danas nalazi u teškoj situaciji, kako u Republici Hrvatskoj u kojoj se progone njeni osloboditelji, tako i u Bosni i Hercegovini u kojoj se zatiru sva moguća prava hrvatskog naroda!

LUSTRACIJA ZA UDBAŠE I KOSOVCE!

Lustracija

- U dogovoru koji smo potpisali sa SDA-om nismo razradili metode na koji način pristupiti tome problemu, ali smo se dogovorili da sukladno preporukama Vijeća Europe nova Vlada u svoj zakonski mehanizam uvrsti Zakon o lustraciji i pravima političkih zatvorenika, kojim bi se konačno ispravila povijesna nepravda prema žrtvama bivšeg komunističkog režima koji je vladao proteklih 50-ak godina naglašava Halilović, koji ističe da je gotovo svaki segment društva u BiH, od politike, policije, sudstva, medija, isprepleten djelatnicima i suradnicima bivšeg režima. Zakon o lustraciji najviše podržavaju stranke iz reda hrvatskog, ali i dijelom srpskog naroda.

Lustraciju kao institucionalno-pravni okvir za sankcioniranje kršenja zajamčenih ljudskih prava do sada je podržalo 27 zastupnika koji će sjediti u zastupničkim klupama Parlamentarne Skupštine BiH. Potpredsjednik Stranke za BiH Safet Halilović tvrdi da će još najmanje desetak zastupnika podržati donošenje toga zakona, što jamči njegov prolazak u državnom Parlamentu.

INTERVENT DR. VUKŠIĆA NA OKRUGLOM STOLU O STRUKTURALNOJ NEGACIJI LJUDSKIH PRAVA U BIH

Komisija „Justitia et Pax“ (Pravda i mir) Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u povodu Dana ljudskih prava organizirala je, 14. prosinca u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji Okrugli stol na temu: „Uređenje Bosne i Hercegovine – strukturalna negacija ljudskih prava?“. Donosimo u cijelosti intervent dr. don Tome Vukšića, profesora na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji pod naslovom: Uređenje Bosne i Hercegovine - strukturalna negacija ljudskih prava i dužnosti:

Prije svega zahvaljujem Biskupu na pozivu da progovorim nekoliko riječi iako, moram to priznati, nisam siguran ima li uopće više smisla upozoravati na strukturalnu negaciju ljudskih prava pri čemu se, kad se govori o strukturi koja niječe ta ljudska prava, misli na državno ustrojstvo BiH. To zato što je, vjerujem, već sve rečeno, ili uglavnom sve što je pošten čovjek mogao domisliti, o toj nepravednoj strukturi kojoj je dan život nakon "izvanmateričnog začeća" u Daytonu, kako je to netko već rekao.

Jasno je: ovdje ne govorim kao političar ili politolog. Uostalom, na to i nemam pravo jer to nisam. Ali govorim kao teolog. I na to imam pravo jer to jesam. A kad se već nastupa u ulozi kršćanskoga teologa, i razmišlja o bilo kojemu državnom uređenju kao strukturalnoj negaciji ljudskih prava, onda se nikako ne može zaobići misao sv. Augustina, velikoga kršćanskoga filozofa i teologa iz druge polovice 4. i prve polovice 5. stoljeća (354.-430.) i utemeljitelja kršćanskoga koncepta države koji u svim svojim bitnim odrednicama vrijedi i danas. Raspravljajući sa shvaćanjem države kao "stvari naroda", koje su promovirali npr. rimski mislioci Scipion i Ciceron, Augustin kaže da se o takvoj državi, tj. "stvari naroda", ne može govoriti u državi kakva je bilo Rimsko carstvo jer ono nije bilo udruženo kao složna zajednica već je u njoj narod bio pokorena masa. S druge strane, za Augustina je država i narod mnoštvo koje se udružilo složnim zajedništvom: "Narod je skup razumnog mnoštva udružen složnim zajedništvom u stvarima koje ljubi" (De civitate Dei, 19, 24). Svrha države i svrha svih ovozemaljskih dobara jest uspostava i očuvanje mira u redu koji se ima samo kad se ostvaruje pravedna raspodjela dobara (De civitate Dei, 19, 13). I, ako nema pravde, ne može biti ni mira a država je u tome slučaju predodređena kad-tad na propast. "Mir tijela je shodna uredba dijelova", kaže Augustin. Odnosno: "Mir među ljudima uređena je složnost. (…) A red je usklađenje jednakih i nejednakih stvari koje svakoj daje njezino mjesto" (De civitate Dei, 19, 13).

Nakon što je postavio gornja načela, Augustin zaključuje: "Zbog toga gdje nema istinske pravde, ne može biti ni skupa ljudi udruženih zajedničkim osjećajem prava, te ni naroda prema onoj Scipionovoj ili Ciceronovoj odredbi; a ako nema naroda, onda nema ni stvari naroda, nego bilo kakve svjetine, što nije ni dostojna imena narod. Prema tome, ako je država stvar naroda (a naroda nema ako nije udružen zajedničkim osjećajem prava), i ako nema prava ondje gdje nema nikakve pravde, nedvojbeno proizlazi da ondje gdje nema pravde, nema ni države. I dalje, pravda je vrlina koja svakomu podjeljuje ono što mu pripada" (De civitate Dei, 19, 21).

Primjenom načela politike prihvaćanja postojećega stanja, proizašloga iz rata, i uspostavom sadašnje osnovne državne strukture na temelju upravo toga načela, u BiH je zaustavljen rat i uspostavljen mir ali je žrtvovana pravda. A društvena pravda je temelj svakoga pravedna mira! Ona je pogažena ne samo kao "vrlina koja svakomu podjeljuje ono što mu pripada" već je uspostavom postojećega uređenja onemogućena i kao vrlina koja svakomu vraća ono što mu je oteto. U prilog te tvrdnje, a gledano iz hrvatske perspektive, samo primjera radi, i otvarajući mogućnost nastavka nizanja sličnih primjera također iz drugih perspektiva, navest ću samo dva gruba primjera strukturalne negacije ljudskih prava! Prije svega, Dayton je struktura koja je ozakonila pravo jačega time što je dvojici jačih u ratu, na račun trećega, predala ratni plijen na upravu, a možda čak i u vlasništvo. Slabijemu nije vraćen čak ni zavičaj, silom otet u ratu, niti omogućen povratak kući tako da npr. u Republici Srpskoj u ovom času nedostaje oko 200.000 Hrvata a u Federaciji BiH oko 100.000 pripadnika istoga naroda u odnosu na razdoblje prije negoli su njihovi zavičaji postali tuđi ratni plijen. A to je, osim rata, cijena mira bez pravde. Dapače, takva struktura, postavljena na daytonski način, pretvara se stvarno ne samo u strukturalno nijekanje obveze da se "svakomu podjeljuje ono što mu pripada" nego ratnoga otimača tuđega ozakonjuje kao novoga upravitelja i vlasnika a ratni zločin otimanja proglašava zakonitim sredstvom stjecanja.

Zamolba da se spasi život saborskog zastupnika i generala Hrvatske vojske Branimira Glavaša

Poštovana gospođo ministrice!

Pitam također da li ćete Vi, sa svojom obitelji, moći mirno proslavljati Božje rođenje, dok bilo koji čovjek, a osobito zaslužni hrvatski branitelj i general Hrvatske vojske, umire od gladi. Zar ne vidite i ne shvaćate da je daleko jednostavnije vama nadležnima i odgovornima ispuniti njegov zahtjev i na najlakši način spasiti njegov život i dostojanstvo, negoli je njemu prekinuti štrajk glađu i pogaziti svoju riječ i dostojanstvo? Zašto nas sve dovodite u nehumanu i zločinačku situaciju da bespomoćno gledamo kako pati i umire čovjek, a mi tobože mirno trebamo slaviti rođenje Ljubavi, Pravde, Istine, Slobode i Dostojanstva?

S ljubavlju u Kristu - Novorđenom Spasitelju i poštovanjem

PREDSJEDNIKU HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE

Uzoritome kardinalu Josipu Bozaniću

Toga proslavljenoga zspovjednika branitelja Osijeka na istočnoj bojišnici sada poslije petnaestak godina se proganja do smrti samo zato što je branio i uspio obraniti Osijek i time spasiti cijelu Slavoniju a i Hrvatsku od strahota zločina velikosrpskih agresora sa nekakvim ratnim žrtvama na neprijateljskoj strani tobože nad srpskim civilima.

Pred Božićne blagdane u Zagrebu 2006. godine

Đurđica Ivanišević Lieb

Zemlja koja čeka Božić

Zašto je hrvatska književnost nepoznata?

Mafijaški poslovi cvjetaju

Droga rađa nevidljivi rat

Ivan Miklenić

Izazov čovječnosti u Hrvatskoj

Sam Bog Isusovim rođenjem podsjeća svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo na važnost, vrijednost, dostojanstvo i veličinu čovjeka, čovještva i čovječnosti. Ulazeći u ljudski život kao posve nemoćno dijete, potpuno nesposobno da bi samo, bez pomoći drugih ljudi preživjelo, Bog otkriva da su veličina odnosno dostojanstvo čovjeka i čovještva svojstveni svakom ljudskom biću od časa začeća do naravne smrti, bez obzira na duhovne ili tjelesne karakteristike, bez obzira na društvenu (ne)afirmaciju, materijalne, intelektualne, zdravstvene i druge potencijale. Otkrivajući pravu vrijednost čovjeka - za kojega II. vatikanski koncil kaže da je poslije Boga najvažnije biće - Bog po rođenju Isusa u betlehemskoj štali, u okolnostima neprimjerenim rođenju čovjeka, unosi u ljudsku povijest novo razumijevanje i novo prihvaćanje čovjeka i čovještva odnosno novi odnos prema svakome ljudskome biću - čovječnost.

Suvremeno čovječanstvo, pa i suvremeno hrvatsko društvo, po svim proklamacijama želi biti humano, čovječno, želi čovječnost kao temeljni odnos, ali, nažalost, uvijek i samo selektivno, djelomično i kad je i koliko je to u skladu s drugim, danas najvažnijim - ekonomskim, političkim, ideološkim ili inim interesima. Svjesno suvremeno, katkad otvoreno a katkad sofisticirano prikriveno, sputavanje ili ignoriranje čovječnosti uzrok je nesreći, nezadovoljstvu i ugroženosti svih ljudi. Naime, čovječnost svim ljudima daje perspektivu, a nečovječnost ugrožava i one koji se njome služe da bi postigli neke svoje ciljeve i interese.

Kristovi učenici, upravo katolici u suvremenom hrvatskom društvu, prvi su pozvani spoznati nezaobilaznost i nužnost svakodnevnog ostvarivanja kristovske čovječnosti, naviještene i posvjedočene u betlehemskoj štali. Ovogodišnji Božić - svojom vjerskom porukom - privilegirani je čas spoznaje što Bog otkriva o vrijednosti čovjeka, čovještva i čovječnosti, što Bog otkriva o svom odnosu i stavu prema svakome suvremenom čovjeku i na što Bog poziva svakoga čovjeka. Čovještvo i čovjekoljublje Boga u Isusu Kristu jedini je put obnove, ozdravljenja i spasenja svakoga čovjeka, suvremenoga hrvatskog društva i čitavoga čovječanstva.

Vratio se Tile!

Opasna je igra sa zmijama! Jer, ako zgazimo zmijino tijelo, a ne i njezinu glavu, ostavili smo otrov netaknut. Od nje se najprije može otrovati onaj tko tu glavu sakrije u svoja njedra. Naučimo se pameti od Kineza: oni najprije zmiji otkinu glavu i bace je u smeće, od tijela zmijskoga načine ukusno jelo, a od njezine kože pak - duhankesu.

Tome momku najprije bi trebalo objasniti da se od stare bludnice ne može napraviti svetica nečijom drugom, a ne njezinom voljom. A po nedavno održanoj “crnoj misi” u Jasenovcu, te volje - - da progovore puninom ljudske savjesti - kod njih jednostavno nema. Jedini izlaz iz povijesnoga prokletstva je - - ispovijediti se za života: priznati grijehe i zatražiti oprost.

Ima i Komšić svog komšiju - Brozovića. Njegova najnovija javno pokazana kupusara iz “ideološko-politički podobne jezične kace” (rus. ‘jazyceski’ - poganski) ukazuje u našoj svijesti da postoji podzemna mreža tipa kanalizacije kojom su svi ti “faktori” ideološkoga poganstva povezani u naporu da sad služe svojim mrtvim, sad povampirenim gospodarima. Oni ne daju svojim doskorašnjim žrtvama ni da mirno spavaju - mora se bdjeti da se ne ostvare ona “vunena vremena” Gojka Đoge - - u kojima ga mrtvi Tile poteže za nožni palac kad najdublje spava.

Nikad svijet nije vidio toliko verzija poganstva kao danas! To nam pomaže da shvatimo kako su rijetki oni koji mogu reći na kršćanski način: nema posrednika između moje savjesti i Boga. Za tako nešto treba proći kroz ideološko čistilište i tek kad upoznamo njegovu mitomaniju, vratiti se u svoju ljudsku bit i tek tu otkriti da se u duhu istine svane tek kad se oslobodi pričina i carstva okrutnoga oca laži. Jer - Juda je, za šaku škuda, koje je od cara primio, dao caru Božje.

O inverziji u stvarnosti ideologije i teologije mogu nam poslužiti i sljedeći citati iz našega nedavnog tiska. U Globusu od 13. XI. 1998. možemo pročitati sljedeće: “Pavletić i Mihanović objašnjavaju kako predsjednik Tuđman, ne samo da nije običan čovjek, nego ima i neka gotovo nadnaravna svojstva” (str. 32). Pavletić: “Tuđman je iz dubinski domišljene prošlosti izronio kao - budućnostnik” (str. 32). Zatim Mihanović: “Moralni, socijalni i nacionalni ideal ikarske mladosti odvode Tuđmanov duh na političke staze. S motivima objektivnih razloga i subjektivnih sklonosti on prilazi antifašističkom pokretu” (str. 32). O kome su oni zapravo govorili - o Tuđmanu ili o sebi? Podsjetimo se da nas ništa tako dobro ne može definirati koliko riječi koje uputimo drugima.

Kad je bilo riječi o mukama s “naučnim radnicima” koji nas zanijekaše u korist avarskih ovaca, koje pojedose domaće pučanstvo po jadransko-podunavskim prostranstvima, jedan mi sveučilišni profesor reče: “Moramo čekati da izumru, da bi se za katedrama mogli pojaviti ljudi od znanosti”. No, kad čovjek dobro razmisli o toj nevolji, onda kaže: postoji i grijeh propustom. Upornim obraćanjem našoj javnosti na mogući način, mitomani će biti dovedeni u nuždu da progovore. Kad se zapovrgne dijalog, oni će propasti na ispitu. S točnim podatcima nikakva mitomanija ne može izdržati dulji dijalog. Dijalektika se samo dijalogom može opovrći. Ako Hrvatska može imati izvrsne profesore na mnogim katedrama svojih učilišta, nije jasno zašto ne bi mogla i za katedrama kroatistike i humanitarnih znanosti uopće!

Akademik Mirko Vidović

Suza za Bleiburg

Knjiga počinje opsežnom recenzijom povjesničara dr. sc. Zlatka Dizdara s Hrvatskoga instituta za povijest. Autor je knjigu podijelio na dva osnovna dijela (analizu stanja od 1945. do danas i izjave preživjelih) odnosno na pet poglavlja: Ljudi moga vremena, Preživjeli, 1945. godina: Pečat sudbine, Idem za našima i David protiv Golijata. Na kraju se nalazi sažetak na hrvatskome, engleskom i njemačkom jeziku te pogovor i bilješka o piscu.

Osim što knjiga sadrži iznimno vrijedne izjave preživjelih Hrvata iz Bleiburga i križnih puteva, autor je smatrao potrebnim napisati nešto i o tomu što je to što je navelo komunističke "antifašiste" da se na tako zvjerski način obračunavaju sa svojim neistomišljenicima i civilima koji im nisu ništa učinili. Kovačević podsjeća na prošlogodišnju raspravu koja se svodila na to da je NDH bila "mit". To ga je ponukalo da potraži protupitanje, a ono glasi: ako je zločin bio bit njezine politike, onda je i režim te države bio zločinački...

Milan Horvat

Vrhunac “naučničkih” napora

Međutim, rezultat je bio suprotan. Knjiga koja je trebala definitivno dokazati službenu istinu, potvrdila je i argumentirala sve stare sumnje. Kritičkom analizom izjava svjedoka, otkrivaju se kontradikcije, laži, pretjerivanja - a malobrojni izvorni dokumenti pomažu da se stvori objektivnija slika o logoru. Sama knjiga je svojevrstan dokument protiv tvrdnji autora.

Na početku osnivanja logora III, Ciglane i preseljenja iz Bročica i Krapja, Luburić je, prema izjavama više logoraša, 20. listopada 1941. održao govor. “U svom govoru Luburić je obećao zatočenicima Židovima da će u logoru III, koji se imao osnovati, imati mogućnosti - ukoliko se za to pokažu na radu - biti slobodni, neće se nalaziti u žici, neće postojati opasnost za njih, neće biti straže nego će sami držati stražu, imat će kantinu, biblioteku, glazbu i ostalo, kao i pravo na dopisivanje, primanje paketa, a osobito marljivi imat će pravo živjeti sa svojim porodicama. Isto takav govor održao je u Krapju” (II.898) Ovakve govore održao je i pri dolasku drugih grupa.

Na ekonomiji su štale, svinjci, mesnica, ledana, konjušnice, ugljenara, krečana, pekara, peradarstvo, pčelinjak, vrtlarija. Logor ima svoju električnu centralu.

Postoji više radnih grupa i svima su na čelu zatvorenici: građevna grupa - - 500 zatočenika - grupnik Koperman, ciglana - 300 - grupnik Flajsak, lančara - - 130 - grupnik Blaukorn, ljevaonica -

Logor sklapa narudžbe s ustanovama za izradu namještaja, isto tako s vojskom za izradu uniformi i odjeće za popravak oružja. U logoru je izrađivana oprema, odjeća i obuća za Crnu legiju - najelitniju ustašku vojnu postrojbu.

Najteža, glavna optužba protiv logora Jasenovac jest ona o Jasenovcu kao mjestu masovnog ubijanja. Međutim, žrtve tih masovnih pokolja nisu mogli biti zatočenici i tvrditi to bilo bi apsurdno, budući da je broj tih masovnih ubojstava često prelazio brojno stanje logora. Prema izjavama zatočenika i Izvještaju komisije, glavne žrtve masovnih ubojstava - grupe ili transporti - u Jasenovac su dovođeni izvana: ili iz drugih logora, ili grupa zarobljenog stanovništva prilikom raznih vojnih akcija: iz Slavonije, s Korduna, iz Vojnića, s Petrove Gore, Kozare ili obližnjih sela - Ustice, Mlake, Jasenovca, Gradine, Bos. Dubice, Crkvenog Boka i dr. Te grupe navodno nisu niti registrirane u logoru nego su, navodno, odmah vođene na “likvidiranje”: spaljivanje u peći, ubijanje na Graniku, strijeljanje u Gradini...

Prof. Vladimir Mrkoci

«JOJ, ŠTO VOLEM POKORAN NAROD...!»

A kad se između takvoga naroda i stvarnog upravljača nalazi još i pokorna tzv. vlada, onda je stvar još lakša. Kako to funkcionira na hrvatskome primjeru, pokazuje slučaj s osudom zaljubljenika u Jugoslaviju i samozvanog disidenta, koji je tobožnje disidentstvo uvijek uspješno pretvarao u sinekuru, Predraga Matvejevića. Kad je Peđa prošle godine proglašen krivim za kazneno djelo klevete, na sudca koji je odluku donio, digla se kuka i motika. Nitko nije mario za neovisnost sudstva, a i sam je premijer Sanader – kao građanin, je li – dao oduška svomu pravednom gnjevu, pridruživši se orkestriranom napadu na sudca i sud koji, eto, sudi po zakonu, a ne po volji gornjogradskoga guvernera i njegovih briselskih mentora odnosno poslodavaca.

PRAVO LICE VELIKE BRITANIJE

No, kad Britanci trebaju učiniti nešto da se zločini procesuriraju i zločinci kazne, onda stvar izgleda malo drugačije. Milan Španović, koji je u Hrvatskoj osuđen na 20 godina zbog zločina počinjenih 1991. na glinskome području, godinama je živio u Velikoj Britaniji kao nedužni azilant, unatoč svim obvezama koje Britanija kao članica Interpola ima. Na hrvatsko je traženje uhićen 13. lipnja 2006., ali se procjenjuje kako bi postupak izručenja mogao trajati nekoliko godina. Naime, čak četiri godine čeka se na izručenje Damira Travice, koji je osuđen za zločine počinjene na kninskom području početkom 1992., uključujući okrutno ubojstvo četveročlane obitelji.

PRETISAK VRANČIĆEVIH USPOMENA DOGAĐAJ JE PRVOGA REDA!

Piše: Tomislav JONJIĆ

S Vjekoslavom Vrančićem stvar je drugačija, i zato se potpisani prikazivač u Političkome zatvoreniku, još u br. 51 od lipnja 1996., u tekstu Branili smo Državu (str. 2.-3.) potužio, što Vrančićeva knjiga nije doživjela domovinsko izdanje, domećući, da je to «možda zato, što nije pamflet ni protiv ni u prilog NDH, nego ozbiljna i argumentirana rasprava o mmnogim ključnim epizodama hrvatske povijesti u Drugome svjetskom ratu i neoboriv dokaz zašto je i kako trebalo braniti i tu, tada jedinu hrvatsku državu», dodajući još, da je «u samom naslovu knjige autor sažeo smisao postanka, postojanja i djelovanja pokreta kome je on pripadao: uspostava i obrana države. Te tri riječi predstavljaju ceterum censeo, alfu i omegu političkog djelovanja ne ustaštva, nego hrvatskog domoljublja uopće», s tim da «i kad služe kao objašnjenje, ne smiju poslužiti kao isprika za propuste, pogreške (pa i zločine)».

Tko je bio Vjekoslav Vrančić?

Školovao se u Gacku i Mostaru. U Sarajevu je pohađao srednju školu i od 1925. radio kao zamjenik ravnatelja podružnice radničkog osiguranja. Aktivan je član mjesnog odbora HSS-a, a 1930., zalaganjem ministra Nikole Precce, kao iseljenički izaslanik Ministarstva socijalne politike i narodnoga zdravlja Kraljevine Jugoslavije odlazi u Južnu Ameriku. Već tamo stupa u dodir s hrvatskim nacionalistima i krugom novoosnovanoga Hrvatskog domobrana. Godine 1931. premješten je u Zagreb, ali daje ostavku na dužnost i ostaje u inozemstvu. Diplomira 1934. na bečkoj Visokoj komercijalnoj školi, gdje dvije godine kasnije i doktorira. Uz povremene boravke u Njemačkoj, od 1936. radi u Zagrebu.

Nesklon statičnomu ministrovanju iz udobnoga gornjogradskog naslonjača, Vrančić je u doba NDH dobio prišivak leteći ministar, jer je glavninu vremena provodio na terenu, ne bježeći od osobne opasnosti. Utoliko su njegovi dojmovi i spoznaje o pravome narodnom raspoloženju svakako pouzdaniji i autentičniji od onih, koje su mogli imati kabinetski dužnosnici. Posljednja misija koju je imao, bila je misija kod Saveznika u svibnju 1945., kad je «s bielom zastavom preko Alpa», skupa s mornaričkim časnikom Androm Vrkljanom 4. svibnja 1945. poslan u Casertu, da bi stupio u kontakt s feldmaršalom Haroldom Alexanderom i pokušao spasiti državu. Britanci su ga uhitili, ne omogućivši mu dodir sa zapovjedništvom, te je iduće mjesece proveo po različitim logorima i zatvorima.

Branili smo Državu nije jedina Vrančićeva povijesno-publicistička rasprava. Svoju je publicističku djelatnost započeo 1943., objavljujući u Hrvatskome narodu novinski podlistak o talijansko-četničkoj suradnji, koji je iste godine u nakladi zagrebačke Knjižare Velebit objavljen kao knjiga pod naslovom Urota protiv Hrvatske. Nekoliko godina nakon odlaska u emigraciju, Vrančić je u zborniku Hrvatska (Buenos Aires, 1949.) objavio članak Vječno svjedočanstvo hrvatstva Kule Fazlagića, pripomogavši tako, da obrana toga istočnohercegovačkog sela postane poslovičnim, mitskim pojmom predodžbe o hrvatskoj nacionalnoj svijesti i junaštvu bosanskohercegovačkih muslimana. Četiri godine kasnije, u Godišnjaku Hrvatskog domobrana objavio je članak U spomen travničkim žrtavama (Buenos Aires, 1953.), želeći spriječiti, da u zaborav padne hrabra obrana toga srednjobosanskoga grada, i stravičan partizanski pokolj branitelja.

Godine 1959. svjedočio je kao svjedok obrane u postupku koji je pred američkim sudom tekao protiv dr. Andrije Artukovića, te je iste godine u knjižnici Hrvatske misli objavio knjigu Dr. Andrija Artuković pred sjeveroameričkim sudom.

Vrijedi dometnuti, da je neposredni povod njezina nastanka upravo spomenuta serija članaka Eugena Dide Kvaternika, objavljena u šest tekstova Nikolićevoj Hrvatskoj reviji od 1952. do 1962. Vrančić je već tada razobličio Kvaternikove pamflete, ne sporeći da su prilike u NDH bile kaotične i teške, i da su pogodovale talijansko-njemačkomu presizanju u unutarnje hrvatske stvari, a da je takvomu stanju – ne na posljednjem mjestu – pridonijelo upravo neobuzdano vladanje prvog ravnatelja za javni red i sigurnost. Nije, dakle, Vrančić ni u emigraciji bio spreman nekritično glorificirati ono što se u Hrvatskoj zbivalo u vrijeme rata, nego je tek htio lučiti bitno od nebitnoga, uzroke od posljedica. A kad su, pak, Kvaternikovi članci priređeni za domovinsku javnost, priređivaču (dr. Jeri Jarebu) činilo se korisnim u njih uvrstiti jednu historiografski posve nebitnu i vrlo osobnu opasku dr. Branka Pešelja, Mačekova tajnika, hodočasnika na molitvama za pokoj duše đenerala Draže Mihailovića i teoretičara treće Jugoslavije (skupa s Vanom Ivanovićem i Adilom Zulfikarpašićem), a ni jednom riječju ne spomenuti, da su s Kvaternikovim člancima u emigraciji opširno i više nego argumentirano polemizirali brojni pisci, među kojima dr. Vjekoslavu Vrančiću po kakvoći i temeljitosti nesumnjivo pripada prvo mjesto.

U posljednjem razdoblju života, Vrančićev publicistički rad postaje još plodniji: 1977. je u vlastitoj nakladi objavio knjigu U službi domovine, u kojoj su sadržane tri njegove rasprave: S bielom zastavom preko Alpa, Dvanaest mjeseci bodljikave žice i Ustrojstvo Hrvatskih oružanih snaga. U buenosaireškom se Hrvatskom narodu 1968. (br. 35 od 15. kolovoza) pozabavio sudbinom dr. Mladena Lorkovića i Ante Vokića (Slučaj ministara Lorkovića i Vokića), objašnjavajući o čemu se tada zapravo radilo i braneći poziciju tadašnjega državnoga poglavara. No, vrhunac njegove publicističke djelatnosti bez ikakve su sumnje njegove uspomene, koje su napokon postale dostupne i domovinskom čitatelju.

Branili smo Državu!

Hrvatska je politička emigracija dala niz dragocjenih povijesno-publicističkih rasprava. Članci objavljivani u Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj misli, Hrvatskoj reviji i drugdje, nezaobilazan su izvor kako za proučavanje novije hrvatske političke povijesti, tako i za analizu intelektualnoga i političkog sazrijevanja hrvatske političke emigracije, jedinoga dijela hrvatskog naroda, koji je slobodno mogao izraziti što i kako misli. Jarebova analiza Mačekovih uspomena, pisana s hrvatskih, a ne jugoslavenskih pozicija (Pola stoljeća hrvatske politike) i njegova redakcija memoarskih članaka dr. Branimira Jelića (Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića), Sinovčićeva važna studija N. D. H. u svietlu dokumenata (Buenos Aires, 1950.; drugog izdanje Zagreb, 1988.), politički eseji Ivana Oršanića, dr. Ive Korskoga i nekoliko drugih pisaca, obogaćeni razložnim povijesnim opservacijama, te analitički članci i knjige mr. Kazimira Katalinića, pisani znanstveničkom akribijom, pokazuju, zašto se povijest ne briše, niti se smije brisati.

MIT O JASENOVCU

Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945. godine. Već samo površno čitanje Izvještaja, bez neke kritičke analize, izaziva sumnju u Izvještaj i čuđenje načinom na koji je sastavljen. Pisan je isključivo na temelju izjava svjedoka, bez ikakovih dokumenata. Tvrdnja da dokumenti ne postoje je laž, jer nađeno je dokumenata i u Jasenovcu, ali i u raznim institucijama koje su komunicirale s Jasenovcem. Što se i kasnije pokazalo.

Osnovna tvrdnja da je Jasenovac bio logor za "sistematsko uništavanje zatočenika" je u očiglednoj kontradikciji s opisom logora. Logor posjeduje niz radionica i "pretvoren je u malu industrijsku bazu koja je bila vrlo važna za opskrbu vojske raznim materijalom", dakle ima važnu proizvodnu funkciju. Potpuno je nevjerojatno da bi se ta važna proizvodnja mogla vršiti uz svakodnevna ubojstva proizvođača, uz stalni, "sistematski", i masovni pokolj proizvođača.

Od svih tvrdnji najnevjerojatnija je ona o pećima za spaljivanje i spaljivanju zatočenika. Baš nikakvih konkretnih dokaza nema za to, iako se peć nalazila u samom središtu logora "gdje je radilo nekoliko stotina ljudi, nitko nije vidio sam čin spaljivanja niti je itko od zatočenika sudjelovao u spaljivanju žrtava". Nevjerojatno je i tehnički nemoguće da je sama straža vršila sve poslove oko spaljivanja žrtava. A najnevjerojatnije je da je u nešto više od dva mjeseca, jer je peć sagrađena u veljači a strušena već u svibnju, spaljeno 15.000 ljudi. Koliko je to mjesečno? A koliko dnevno? Sama po sebi je nevjerojatna i apsurdna tvrdnja da je tijekom zime 1941. u Košutarici ubijeno 50.000 ljudi, a još apsurdnija je tvrdnja da je u prosincu 1944. ubijeno 15.000 ljudi na Graniku i bačeno u Savu. Na kraju tvrdnja da je koncem travnja 1945., prilikom povlačenja iz logora, ubijeno oko 1000-3000 preostalih zatočenika je laž. Prema tvrdnji, 22. travnja 1945. bilo je 1.600 logoraša, oko 520 ih je ubijeno u proboju iz Ciglane, a 100 u proboju iz Kožare. Spasilo ih se svega osamdesetak. Svi ostali su ubijeni prilikom napuštanja logora. Ova tvrdnja je kontradiktorna već spomenutim izvještajima komisija koje su prve posjetile logor, (tj. izvještajima jedinica JNA koje su prve stigle u logor).

Osim ove logičke analize teksta postoje još dva jednostavna, čisto racionalna, kriterija koji dokazuju da je ovaj mit o žrtvama Jasenovca ne samo lažan, već i apsurdan. Prvi je vremenski kriterij: logor Jasenovac postojao je oko 45 mjeseci ili oko 1300 dana. Pod pretpostavkom da je ubijeno 500.000 ljudi, značilo bi da je svakoga dana moralo biti ubijeno 384 ljudi, tjedno 2686, mjesečno 11.520, godišnje 138.240 osoba. Svakoga sata - danju i noću - 16 osoba! Svakoga dana trebalo bi u logor dopremiti 384 osobe i iskopati grob za njih.

Međutim, prema tvrdnjama Zemaljske komisije, kroz 1943. i veći dio 1944., dakle kroz pola vremena postojanja logora Jasenovac, nije bilo većih ubijanja; to bi značilo da su kroz dvije godine ubijeni svi ti ljudi, dakle dnevno 778 ili svakoga sata 32 osobe ili svake dvije minute jedna osoba. To je bilo apsurno, ali nije bilo dovoljno!

Sve su to činejnice koje su bile dostupne svakomu, do njih je mogao doći svaki obrazovani čovjek koji je želio znati istinu i bio sposoban kritički misliti. Laž Izvještaja Zemaljske komisije bila je očita već u doba njegove pojave. Pa ipak, kroz pola stoljeća, cijela znanstvena nacionalna elita je ponavljala i branila mit o Jasenovcu.

• Umjesto kritičke analize jedne potpuno neinteligentne političke propagande, i umjesto pokušaja objektivnog određivanja apsurdne cifre žrtava, započinje proces ne samo afirmacije te propagande već i povećanje broja žrtava. U tom procesu glorifikacije mistifikacije Jasenovca sudjeluju ne samo pojedinci "NAUČNICI" već i NAJVIŠE "NAUČNE" INSTITUCIJE. Jasenovac je postao stalno aktualan problem u javnosti, ali više političkog nego znanstvenog karaktera. A njegova aktualnost, interes za njega, je rasla zavisno o političkoj situaciji. Postao je POLITIČKO ORUŽJE PAR EXELENCE, DVOSTRUKOG KARAKTERA: NJIME SU SE SLUŽILI SRBI PROTIV HRVATA U JUGOSLAVIJI, ALI I HRVATSKI KOMUNISTI PROTIV HRVATSKE OPOZICIJE/OPORBE U HRVATSKOJ.

U studenomu 1961. SUBNOR Bosanske Dubice izvršio je PRVA ISKAPANJA na području GRADINE, ZA KOJU SE TVRDILO DA JE GLAVNO GUBILIŠTE JASENOVCA. Izvršena su ISKAPANJA U TRI MASOVNE GROBNICE. REZULTATI su bili sljedeći:

Prema izjavama svih svjedoka, GRADINA je bila NAJVEĆE GUBILIŠTE. Samo u zadnjih pola godine postojanja logora u/na Gradini je navodno pogubljeno 20.000 osoba. "Transporti za transportima odlazili su skelom na Gradinu, gdje su duboke i prostrane jame gutale nove mrtve".

Nakon Gradine Komisija je prešla na iskapanja na drugoj obali Save - na CIGLANI. Na mjestima koja su registrirana kao masovne grobnice iskopane su 24 sonde: u 15 njih nađeni su skeleti, u ostalima ništa. U grobnici za koju se tvrdilo da sadrži tri do šest tisuća leševa - iskopana su 23 kostura. Ukupno su iskopana 192 kostura: 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih - a za 20 njih nisu utvrđeni spol/dob. Skeleti/kosturi su neoštećeni, pa je pretpostavka da nisu ubijeni. Nakon toga, iskopane su još 73 sonde - bez rezultata.

Još porazniji su bili rezultati Popisa (1964) kojega je izvršio Savezni statistički zavod - toliko katastrofalni da rezultati toga popisa nisu objavljeni i ne će biti objavljeni sljedećih tridesetak godina! Službeno objašnjenje za neobjavljivanje je bilo da je "anketa" - "Žrtve rata 1941.-1945." - samo ZA INTERNU UPOTREBU, ali da je NENAUČNA, rađena je po odluci Saveznog izvršnog vijeća (SIV) od 10. lipnja 1964., a sređena je u kolovozu 1966., "ali pošto je PRIMENJEN POGREŠAN METOD SA TRI VARIJANTE, sabiranje podataka uz slabu financijsku i organizacionu pomoć, SAMOORGANIZATOR je došao do zaključka da su ti podatci čisti promašaj i zbog toga je posao storniran".

Ali vlast, najviši partijski rukovodioci su znali istinu, od samoga početka, jer su oni stvarali taj mit. Postoji više dokaza za to. Svi dokumenti o Jasenovcu su skriveni, a da ih je bilo ima više znakova. Kasnije su se neki od njih pojavljivali već prema potrebi, kao n.pr. za istrage protiv Hebranga. A postojali su i popisi Zemaljske komisije za ratne zločine, koji nikad nisu prezentirani u javnosti ...

ZAŠTO JE STJEPAN MESIĆ ONAKO GOVORIO U AUSTRALIJI?

Kao što vidimo, nakon prikazivanja na HTV-u autentične video snimke, u Hrvatskoj se razvila velika diskusija u svezi izjava Stipe Mesića u Australiji, na skupovima Hrvata 3. svibnja i 2 .lipnja 1992. godine. Svi nešto galame, kao u ludnici, i svi obilaze oko istine kao mačci oko vruće kaše. To što je on izjavljivao ili izvaljivao, jednostavno je istina. Pa valjda i Stjepan Mesić, koji većinom laže, ima pravo nekad, slučajno, iz bilo kojih razloga, reći i istinu. No, odmah su se svi duhovi uznemirili i ne pitajući se zašto je govorio istinu. Po njima, Mesić, kao "antifašist", mora uvijek lagati i samo lagati i tako biti dobar "antifašist", kao oni koji su masovno, na stotine tisuća, ubijali nedužne Hrvate, vojnike i civile, u miru, na križnim putevima, i diljem domovine, neposredno iza Drugog svjetskog rata i nastavili sa tlačenjem, pljačkanjem, zatvaranjem i ubijanjem sve do 1990. godine. Da su Hrvati pobijedili Jugoslaviju i njezinu vojsku 1941. godine, sasvim je jasno, jer da nisu, kako bi uopće imali proglašenje svoje države 10. travnja? Da nemaju Hrvati zašto klečati i ispričavati se zbog megalomaskih laži o Jasenovcu, također je logično. Da nisu pobijeđeni, ja kažem, a ne Mesić, ni 1945., nego prevareni od strane Engleza i predani Titovim banditima zločincima, koji se zovu "antifašisti", a puno su bili gori od fašista, i to je jasno. Da dio Hrvata, koji su prevareni od Tita i Kominterne i koji su kao partizani rušili svoju državu, nisu nikakvi pobjednici, kao što kaže Mesić, nego gubitnici i stradalnici od zločinačkog velikosrpskog Titova režima, dokaz je Andrija Hebrang stariji i mnogi drugi pošteni naivni komunisti.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

LIJEPANAŠADOMOVINAHRVATSKA JE OPET SA NAMA

Poštovani

Ivica Grgić

Kako pronaći Božić

Gdje smo danas - otvara se istinsko pitanje kad se očekuje Božić i najava da će Hrvati ovih dana pred blagdane u prodavaonicama ostaviti 11 milijarda kuna, kad se darovi mogu mjeriti u stotinama i tisućama kuna, kad će i mnogi sami polugladni zaboraviti na svoju glad. Kupovat će se sve i djeca će u sjaju reklama čekati malog Boga s novokupljenim najsuvremenijim igračkama, obveznim mobitelom, kompjutorima, svojim sobnim televizorima. Brojka od 11 milijarda kuna je golema i pogubna. Loša gospodarska politika dovela je do toga da će vjerojatno 80 do 90% proizvoda biti strani. Prodavat će se po visokoj cijeni, mnogi proizvodi koji su za sirotinjski novac uradile dječje ruke za stotinu puta jeftiniju cijenu od tržišne. Poslije blagdana nastupit će i za Hrvatsku dani posta, a djeca će s pravom očekivati svaki dan Božić. Novi prodajni hramovi sjajit će čak ljepše nego crkve, a engleske pjesme koje su nam se već za Božić uvukle u kožu zamijenit će one koje smo naslijedili i koje bismo, ako zbog ničeg drugog, morali zaštiti i nekad čuti na radiju. Bez ksenofobije treba prihvaćati tuđe, ali ne i preslikavati tuđi način života koji često ima više sjaja nego sadržaja.

Psihološki rat

To vrijeme još uvijek čeka svoje redatelje i pisce novih generacija. Kazalište »Gavella« ovih je dana premijerno izvelo »Majstora i Margaritu« Mihaila Bulgakova pa se i tu postavlja pitanje gdje su naši Bulgakovi. U Varšavi na Europskom filmskom festivalu nagrađen je film »Život drugih«, poznavatelji filma pišu - prvi njemački film koji se izravno bavi špijuniranjem istočnonjemačkih građana od strane DDR-ovske tajne službe Stasi. Autor je debitant Florian Henckel von Donnersmarck, koji ima samo 33 godine. Ne zaboravimo upravo te 33 godine s pitanjem koliko mladih ljudi te dobi imamo među redateljima koji bi na sličan način mogli opisati prošlost, pa i »obične« božićne noći, koje je dotaknula u svojem tekstu Jagoda Marić, kad se za jednu pjesmu, za malo jaču glasnost, za odlaske na polnoćke znalo nestajati u crnim maricama i kada se zbog nedolaska na Božić u školu ponekad i gubilo godinu, kad je to bilo sinonim za hrabrost.

Božić još nije nađen

Mnogo toga ovisi o nama pa i čuvanje vlastitog identiteta, na što nas upozoravaju mnogo veće zemlje poput Amerike i Engleske koje se ne stide svojeg patriotizma do te mjere da im zastava postaje svetinja i prisutna u svakom dvorištu. Slično se događa i sa susjednim nam zemljama: Austrijom, Njemačkom, Italijom, koje vrlo lijepo govore, poput Umberta Eca, o nadnacionalnom, ali itekako žive nacionalno. U strahu od gubljenja identiteta Austrijanci su zatvorili vrata djedu Mrazu i vratili svojoj djeci Kriskindla - Isuseka, a Talijani, premda Berlusconijevi, ali ne samo njegovi stranački kolege, traže bojkot prodavaonica u kojim su jaslice bez magarčića, vola, ovčica.

Đurđica Ivanišević Lieb

Genocid Hrvata nad Srbima više pogodio Hrvate!

Svoje materijalističko shvaćanje je dokazivala i na praktični način - trgujući ljudskim žrtvama dokazivala je da su i žrtve politička roba. Najbolji primjer toga je tvrdnja o 1.700.000 žrtava fašističkog terora.

• Tito je 17. svibnja 1945. u pismu ambasadoru Velike Britanije izjavio da je Jugoslavija imala 300 tisuća mrtvih, dva milijuna ranjenih partizana i da je 1.300.000 žrtava fašističkog terora. Reparaciona komisija “na Pariškoj mirovnoj konferenciji je utvrdila da je bilo 1.700.000 žrtava u Jugoslaviji” ili 11 posto stanovništva, i to 305.000 boraca i 1.400.000 žrtava fašističkog terora. U tri navrata tri različite brojke, međutim to nikoga nije smetalo. S vremenom se to pojednostavilo - pa se govorilo o 1.700.000 žrtava fašističkog terora.

Međutim, to je bila laž, ova brojka predstavljala je demografski manjak stanovništva, a ne stvarne žrtve i s tom laži - prikazivanjem demografskih kao stvarnih žrtava jugoslavenska politika i “nauka” je operirala pola stoljeća.

Predstavljena monografija 'Svjetlost i nada'

Bolnica - simbol opstanka Hrvata

VITEZ - Ratne 1993. dolina Lašve našla se u potpunom okruženju teritorija pod nadzorom Armije BiH. O razmjerima stradanja hrvatskog stanovništva Viteza, Busovače, Novog Travnika i Travnika govore podaci da je 41 dijete na ratom opkoljenom području ubijeno snajperom. Na stotine mladića je izginulo ili ostalo trajnim invalidom, a ratnih stradanja nisu bili pošteđeni ni civili, žene i starci. Svjesni da će stradanja biti još veća Hrvati ratom opkoljene enklave u crkvi Duha Svetog u Novoj Biloj osnivaju bolnicu. Uz odobrenje tadašnjeg novobiljanskog župnika fra Franje Grebenara, kripta crkve pretvorena je bolnicu. Samo dva liječnika i dvije sestre uz pomoć nekoliko mlađih kolega od 1992. do 1999. u nezamislivim uvjetima izvršili su 126 operacija s potpunom i 4200 s lokalnom anestezijom. Kroz crkvu bolnicu prošlo je 14,5 tisuća pacijenata, rođeno je na stotine djece. U jednoj prostoriji rađalo se i umiralo, a dnevno su malobrojni liječnici i sestre znali imati i po 70 pacijenata, uglavnom ranjenika.

Svi su ovi događaji na 185 stranica opremljenih s preko 200 fotografija opisani u monografiji 'Svjetlost i nada'. 'Cilj nam je bio slikom i riječju otrgnuti zaboravu sva ta događanja i tako ih sačuvati za buduće generacije', kaže jedan od četiri autora monografije novinar Zvonimir Čilić. Uz Čilića monografija je ugledala svjetlo dana zahvaljujući i novinaru i književniku Žejlku Kocaju, tajniku franjevačke bolnice i sadašnjem viteškom župniku fra Zoranu Livančiću te fotoreporteru Srećku Stipoviću. 'Monografija svjetlost i nada škrinja je dragocjenih svjedočanstava i nejnevjerojatnijih podataka, mozaik fotografija i tekstova koji svjedoče o jednom vremenu u kojemu su se našli Hrvati Lašvanske doline i unatoč svim nedaćama uspjeli preživjeti', kazao je promotor knjige biskup Pero Sudar. Inače, promocija knjige održana u petak uvečer u Vitezu okupila je brojne Vitežane, ali i predstavnike drugih srednjobosanskih općina, preživjele sudionike humanitarnog konvoja Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu predvođene dr. Slobodanom Langom, političke predstavnike BiH i Hrvatske te zaslužne za otvaranje crkve-bolnice kao i gradnju suvremene bolničke zgrade u Novoj Biloj. Njezinom se gradnjom u koju je uloženo 25 milijuna maraka ispunilo obećanje koje Hrvatima Lašvanske doline dao pokojni hrvatski predsjednik Tuđman.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević