Ivan Miklenić

Izluđivanje nacije

Tako brojni slučajevi o ovome povijesnom času - neizbježan je dojam - nikako ne mogu biti slučajni već ih neke skrivene snage sasvim promišljeno, uporno i sustavno - proizvode i na taj način odvlače pozornost hrvatske javnosti od stvarnih problema koji se ili presporo ili uopće ne rješavaju. Snažan je također dojam da sve te, kao i druge ovdje nenavedene afere, služe stvaranju što većih razmirica u hrvatskom društvu, što dubljih podjela, što težega ocrnjivanja Hrvata, što snažnijega kompromitiranja važnijih društvenih institucija, pa i same države Hrvatske i njezine samostalnosti - jednom riječju, sve to služi stvaranju što većeg kaosa. Nekome je veoma stalo da ništa, baš ništa u Hrvatskoj ne bude pozitivno, normalno, čisto, dostojno poštivanja i vrijedno ponosa. Takvo aktualno stanje zahtijeva osobitu budnost, pozornost i osjetljivost svih ljudi dobre volje, osobito katoličkih vjernika, kao i svih odgovornih na svim razinama u društvenim strukturama vlasti uključujući i najniže državne službenike.

Stalnim nametanjem afera izbjegava se objektivno istraživanje negativnosti iz prošlosti i produbljuje se opasni kaos

Da je doista tako, otkriva samo malo pomnija analiza iz koje proizlazi veoma očita pristranost onih koji prozivaju i optužuju, odnosno stvaraju afere i »slučajeve«, a da nikada ne pristupaju cjelovito i objektivno. Bilo bi u skladu s općim dobrom, odnosno s hrvatskim nacionalnim interesom, kad bi se provela cjelovita analiza odnosno objektivna istraga djelovanja baš svih društvenih faktora i relevantnih pojedinaca u svoj povijesti mlade hrvatske države. Potrebno je istražiti koliko je prva organizirana skupina državotvornih hrvatskih rodoljuba odmah čim se pojavila na javnoj sceni postala prostor infiltracije udbaša, kosovaca i drugih obavještajaca, odnosno na kakve je sve kompromise ta skupina morala pristati da bi nakon legitimno dobivenih prvih izbora uopće mogla preuzeti vlast u Hrvatskoj. Potrebno je objektivno istražiti kako je po sebi dobra politika nacionalnog pomirenja zlorabljena za preuzimanje nekih ključnih pozicija u strukturama moći dok se u javnosti na sve strane trubilo o opasnosti tobožnjega revanšizma. Vrlo je važno otkriti objektivnu istinu kako su destruktivne, u biti antihrvatske snage, infiltrirane u strukture moći utjecale na najmračnije događaje i pojave u hrvatskom društvu od 1990. do danas. Ostaje do danas posve otvoreno kakva je uloga tih antihrvatskih snaga bila npr. u Gospiću, Osijeku, Sisku, glede napuštanja Bosanske posavine i drugim čudnim pojavama u Domovinskom ratu kako u izvršavanju nečasnih djela tako i u sprečavanju istrage i procesuiranja. Vrlo je važno otkriti tko je stvarno kreirao hrvatski način pretvorbe i privatizacije i tko je - ne toliko koji pojedini ljudi nego koji soj ljudi odnosno pripadnici kojih grupacija - opljačkao Hrvatsku a radnike poslao u mirovinu ili na ulice. Hrvatska javnost do danas ne zna tko je i po kojoj cijeni i zašto rasprodao hrvatske banke. Sasvim je sigurno da tadašnje hrvatske vlasti nitko ne može osloboditi odgovornosti za sve te i druge negativnosti no potrebno je istražiti jesu li to tadašnje vlasti, posebno predsjednik Tuđman, radile pod kakvim ucjenama, pritiscima ili kompromisima ili su stvarno same donosile odluke koje su u izravnom sukobu sa stvarnim hrvatskim općim dobrom odnosno hrvatskim nacionalnim interesima. Nametnuta tzv. »detuđmanizacija« nikada nije ni pokušala dublje zaviriti i istražiti kako je stvarno došlo do određenih štetnih i nedopustivih odluka, jer onima koji su provodili i danas se zauzimaju za tzv. »detuđmanizaciju« radi grupnih interesa odgovara da za sve bude kriv isključivo Tuđman.

Đurđica Ivanišević Lieb

Duhovni kriminal

Holivudizacija u nekim domovima

Iako ponekad, zahvaljujući Europi, stranke odrade i koristan posao kao što je pokušaj uvođenja reda u odvjetništvo. Sramota je da je Hrvatska jedina zemlja koja dosada nije regulirala odvjetnički cjenik. Zahvaljujući stranačkim sukobima i korupciji na koju je upozorila EU, tek se nedavno saznalo što je godinama radio poznati zadarski odvjetnik čija je karijera nastala i na progonu ljudi poslije 70-ih godina zbog nacionalizma, a naplaćena cijena u tisućama eura za obranu žene koja je usmrtila muža, razotkrila je cijelu istinu. Međutim, nije problem u jednom odvjetniku, dvojici liječnika, jednom kapetanu koji su bili potplaćeni, nego u sustavu i prvenstveno u odgoju što se u cijelom lancu događanja zaboravlja. Kako uopće odgajati generacije kad bivši premijer, sljedbenik jedine partije, na predizbornom skupu sasvim ozbiljno govori o supruzi odvjetnika, istaknutoj članici SDP-a: »Ona je tražila da zbog teške situacije bude odsutna neko vrijeme i mi smo to prihvatili iz ljudskih razloga. Kada se vrati, razgovarat ćemo što i kako dalje.« Kao da je riječ o teškoj bolesti i smrti u obitelji, a ne o sramoti, o čemu bi barem trebalo šutjeti. Istina o zadarskom odvjetniku dobrodošla je kao medijska atrakcija, ali koliko takvih priča živimo svakodnevno, preteško je i navoditi. Ima puno istine u riječima ruskoga režisera Leva Dodina da je komunizam spržio Rusiju, da su i genetski kod i nasljeđe jedne zemlje promijenjeni. Treba sve uraditi da se Hrvatska izvuče iz tih okova, premda prijelaz u prvotni kapitalizam nije donio više sreće.

Samouništenje i u umjetnosti

U množini kriminala u Hrvatskoj potrebno je spomenuti i duhovni kriminal pod koji se ti performansi svode i označiti ih kao dosadno, već viđeno i lažno predstavljanje umjetnosti. Naspram njih ovog je ljeta u Dubrovniku gostovao Jan Fabre, jedan od najpoznatijih europskih performansera. Bila je to izložba koju se može voljeti ili ne voljeti. Naime, Fabre radi skulpture s mrtvim kukcima, pa i sirovim mesom, vrhunske balerine plešu na podu prelivenom maslinovim uljem, ali Fabre je vrhunski poznavatelj umjetnosti, i to klasične, a na svojim izložbama, koje su uistinu provokativne, radi godinama. Svodeći performanse samo na provokaciju, o čemu je Maković govorio, nažalost i prometna nesreća može postati umjetnost.

Obilježena 15. obljetnica stradanja i okupacije Vukovara

Što je ostalo, braćo i sestre, od slavnih dana koji – iako življeni u Vukovaru prekrivenom blatom i barutom – sjaji kao najsjajniji biser u kruni ljudskosti?

Zar je teško prepoznati da netko želi podijeliti Hrvate, pognuti im glave i obescijeniti ponos?

Zar se u besplodnim hrvatskim razmiricama i svađama ne čuje podmukli smijeh tvoraca hrvatskih društvenih lutanja?, zapitao se kardinal Bozanić u homiliji na misi u Vukovaru

Vukovar, (IKA/BTU) – Slike užasa, ruševina, očaja stanovnika Vukovara u kolonama, četnički poklici, ali herojstvo stanovnika i branitelja grada Vukovara većini su prva asocijacija na Vukovar. No Vukovarci ostavljaju slike užasa iza sebe kako bi živjeli i preživjeli. S Vukovarcima danas, petnaest godina poslije, bila je cijela Hrvatska obilježavajući Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. pod geslom Hodočašće hrvatskoj slobodi. Hodočastilo je u Vukovar, u subotu, 18. studenoga, prema podacima policije, više od 25.000 hodočasnika. Toga je dana organizirano i sedmo Biskupijsko spomen-hodočašće Đakovačke i Srijemske biskupije. Hodočašćima je odana počast svima koji su položili svoje živote za slobodu Vukovara i cijele Domovine Hrvatske.

Pod nazivom Put sjećanja i svjetlosti započeo je 18. studenoga program obilježavanja u kojemu su učenici osnovnih škola grada Vukovara zapalili svijeće na Križnom putu od Opće bolnice Vukovar do Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskog rata. U 10 sati u krugu vukovarske Opće bolnice započeo je prigodni program Hodočašće hrvatskoj slobodi. Vukovarska Opća bolnica ima posebno mjesto u Domovinskom ratu. Mjesto u kojem su vukovarski liječnici, kirurzi, internisti, ginekolozi, psihijatri i medicinske sestre velikom žrtvom i nadljudskim naporima posljednjih stotinu dana života Grada heroja nastojali spasiti od sigurne smrti stotine života ljudi, žena i djece. Vukovarska bolnica bila je utočište i posljednja slamka života mnogima koji su već tada ostali bez doma i skloništa, spašavajući goli život pred mržnjom neprijatelja. Iz vukovarske Opće bolnice 18.studenoga 1991. nakon pada obrane Vukovara JNA i srpske paravojne postrojbe odvele su i zatočile 261 ranjenog branitelja, civila i djelatnika medicinskoga centra Vukovar. U prigodnom programu Hodočašće hrvatskoj slobodi koji je realizirala Hrvatska radio-televizija koja je toga dana izravno prenosila događanja iz Vukovara, odjeknule su riječi Siniše Glavaševića Grad, to ste vi. Iz kruga vukovarske Opće bolnice u 10.30 sati krenuo je Križni put - kolona sjećanja prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Kolonu su povele stjegonoše koje su nosile stjegove Republike Hrvatske, Vukovarsko-srijemske županije, Grada Vukovara, 204. vukovarske brigade i Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. U koloni sjećanja, jednoj od brojnih križnih putova Vukovaraca bili su predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Francisco Javier Lozano, zatim mons. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački, mons. Vjekoslav Huzjak, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, đakovački i srijemski biskup dr. Marin Srakić, pomoćni đakovački i srijemski biskupi mr. Đuro Gašparović i dr. Đuro Hranić, predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić, predsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks, saborski zastupnici, predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader, brojni ministri, hrvatski branitelji, invalidi, članovi Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskoga rata grada Vukovara na čelu s Udrugom udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata Vukovar, rodbina, roditelji, prijatelji poginulih, zatočenih i nasilno odvedenih branitelja, predstavnici županijskih, gradskih i općinskih vlasti, predstavnici Hrvatske vojske i policije, kulturnoga, gospodarstvenoga, prosvjetnog života, predstavnici političkih stranaka, svećenici, redovnice i redovnici, bogoslovi Bogoslovnoga sjemeništa iz Đakova zajedno sa svojim poglavarima, djeca, mladi, brojni gosti-hodočasnici iz cijele Hrvatske. Kolona sjećanja dostojanstveno je prošla ulicama Gundulićevom, Bolničkom, Županijskom, Strossmayerovom, dr. Franje Tuđmana, Stjepana Radića, Trgom Slavija, Bana J. Jelačića do Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskoga rata.

Vukovar je 18. studenoga 2006. bio srce Hrvatske. Hodočastilo se hrvatskoj slobodi rođenoj u Vukovaru.

Vjerojatno nijedna druga riječ ne izaziva kod nas Hrvata tolike emocije kao riječ Vukovar. Za nas je Vukovar simbol otpora, stradanja i patnji, neiscrpno vrelo nadahnuća u borbi za Domovinu. Vukovar je, na žalost, i simbol neviđene bestijalnosti, rekao je pozdravljajući prije početka svete mise dijecezanski biskup Srakić. Sjećanja na stravične događaje od prije petnaest godina isprepliću se u našoj nutrini. Prožimaju nas osjećaji tuge, boli, tjeskobe, gorčine, odvratnosti, ali i ponosa, nade, vjere i ljubavi. Tužni smo zbog onih kojih više nema među nama, hvata nas osjećaj tjeskobe i svijesti odgovornosti prema Domovini za koju su branitelji Vukovara dali svoje živote, a koju mi trebamo izgrađivati na vrednotama za koje su oni bili spremni i umrijeti. Obuzima nas i osjećaj gorčine zbog neodgovornoga ponašanja svjetskih velevlasti koje nisu odlučno i na vrijeme spriječile tragediju Vukovara, rekao je biskup Srakić. Istaknuo je nadalje: Mi ne možemo i nećemo zanijekati prve osjećaje, ali nećemo ni to da oni nama obvladaju. Branitelji Vukovara koji su položili svoje živote za vrednote slobode, istine pravednosti i mira, obvezuju nas da se ne zaustavimo na tragičnim događajima iz 1991. ni na osjećajima ovoga trenutka jer bi to bila jeftina manipulacija sa žrtvama koje su oni podnijeli i jer bi osjećaji nužno prerasli u mržnju i osvetu. Tada bismo ovaj grad, ovu svoju dragu Domovinu Hrvatsku i svoj život pretvorili u začarani krug kojemu bismo mi sami bili najjadnije žrtve. Njihov čin nije bio plod fanatizma i nerazumnog samoubojstva nego izričaj njihovoga 'Creda' u Domovinu koju su voljeli i kojoj su htjeli osigurati više slobode i sloge, pravednosti i mira. Oni nam danas zajedno s Kristom poručuju da ne traže osvetu nego mir i ljubav, traže oproštenje i društveno zalaganje, rekao je biskup Srakić.

Petnaest godina nakon ratnoga razaranja Vukovara skupljeno je mnoštvo tumačenja o tome što se ovdje događalo. Čini se da su najglasnija ona tumačenja koja ne govore o glavnome uzroku, tj. o zlu, niti traže uporište u istini. Navode se političke opcije, vojne strategije, ali sve je rođeno u srcu ljudi koji su odlučili iz svoga života prognati Boga. U onome trenutku kada je bezbožnička ideologija u rukama komunističkih vlastodržaca i srpskih osvajača u svome djelovanju posvema izbrisala strah pred Bogom, započeo je živjeti koloplet smrti, na čijemu je kraju zlo htjelo pomiješati napadača i žrtvu, istaknuo je kardinal Bozanić u svojoj homiliji.

Ovo groblje i tolika groblja šapću istinu koju danas nemamo pravo prečuti. U obrani ovoga i tolikih hrvatskih gradova, sela i domova ljudi su pokazali da ljubav dokida strah. Onaj tko istinski ljubi, jedino čega se boji jest da ne izgubi ljubav. Evanđelje nas također uči da istina oslobađa. I ako se, braćo i sestre, od nečega ne smijemo umoriti, onda je to traženje i promicanje istine. Ona o Vukovaru i o ratu na koji su ovdje ljudi bili primorani nije dovoljno glasna. Možda neke boli, ali ostaje istinom, istaknuo je kardinal Bozanić u svojoj homiliji na misi u Vukovaru. Danas u Vukovaru zahvaljujemo Bogu za hrvatsku slobodu i samostalnost, za Hrvatsku koja je našla svoje mjesto na karti Europe i koja želi ostati valjani subjekt zajedničkog europskoga doma, rekao je kardinal Bozanić.

Po završetku pričesti izmoljena je Molitva za dar ljubavi i oproštenja koja je svim sudionicima svete mise bila podijeljena. Na kraju svete mise okupljenima se obratio fra o. Zlatko Špehar, gvardijan vukovarski. Liturgijsko pjevanje animirali su župni pjevački zborovi iz vukovarskih župa Sv. Filipa i Jakova, Gospe Fatimske i BDM Kraljice mučenika. Za orguljama je bila s. Bernadeta Mihaljević, a dirigentica s. Mirjana Kesić.

Obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara završit će u ponedjeljak 20. studenoga. U Gradskoj knjižnici Vukovar bit će upriličen novinarsko-književnički susret Grad – to ste vi, posvećen novinaru i ratnom izvjestitelju Siniši Glavaševiću, ubijenom na Ovčari 20. studenoga 1991. godine. U dvorištu Veleprometa bit će odana počast poginulim logorašima srpskih koncentracijskih logora, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća. U Veleprometu misu za žrtve srpskih koncentracijskih logora i masovne grobnice Ovčara predvodit će Mato Martinković, župnik župe BDM Kraljice krunice u Vukovaru. Kod Spomen obilježja Ovčara bit će položeni vijenci, a molitvu će predvodit o. Ivica Jagodić, župnik župe Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru.

Prije petnaest godina velikosrpski agresor i JNA vojska 18. studenoga 1991., nakon stotinu dana sustavnog razaranja, ušli su u razoreni Vukovar. Na širem prostoru oko Vukovara bilo je razmješteno više od 600 tenkova i oklopnih transportera, više tisuća odlično naoružanih četnika i mobiliziranih rezervista. Neprijatelj je u izobilju imao velik broj svih vrsta artiljerijskog oružja, streljiva, a srpskim zrakoplovima nije se imao tko suprotstaviti. S druge strane, obranu Vukovara činilo je nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne garde i policije te oko 1000 dobrovoljaca bez vojnoga iskustava. Poluautomatske i automatske puške, nekoliko mitraljeza i topova, ponešto jednostavnog protuoklopnog oružja, sve je što su branitelji imali. Snabdijevanje oružjem hranom i sanitetskim materijalom odvijalo se jedno vrijeme uskim koridorom kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca. Srbija je kod takvog odnosa snaga i po vojnoj teoriji trebala pregaziti Vukovar za nekoliko dana. No opkoljeni Vukovar gotovo se puna tri mjeseca odupirao golemoj vojnoj sili. Stanovnici i branitelji Vukovara živjeli su u paklu stotina tisuća projektila koji su razarali grad. Civilni i sanitetski život odvijao se u podrumima. 102 dana grad je živio pod zemljom. Vukovarska bolnica bila je najveća ratna klinika. Mrtvi se nisu mogli pokapati zbog stalne kiše granata. Pokušaj tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su hrabri hrvatski branitelji. U obrani Vukovara tijekom okruženja sudjelovalo je oko 1800 branitelja. Više od 1700 poginulih Vukovaraca i više od 400 poginulih u okolici Vukovara. Više od 1000 nestalih od kojih se za sudbinom 500 još traga. Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je 8000 nasilno odvedenih. Tijekom okupacije iz grada je protjerano oko 22000 nesrba. Okupacijom Vukovara srpska je vojska započela drugi čin vukovarske tragedije. Ulaskom u Vukovar srpska vojska i četnici izvršavaju zločine i provode torturu i zločine nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima. Već prvih dana okupacije Vukovara više stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno je i ubijeno. Masovne grobnice otkrivene su nekoliko mjeseci kasnije. Slike s Ovčare gdje su izvršena masovna pogubljenja potresle su cijeli svijet.. Više od 5000 osoba odvedeno je u brojne logore u Srbiji gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi se nisu vratili.

Dan sjećanja u Škabrnji

ŠKABRNJA - Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na spomen-obilježje pokraj masovne grobnice u Škabrnji, zatim pokraj glavnoga križa na mjesnom groblju, svetom misom za poginule i središnjim komemoracijskim skupom na Trgu dr. Franje Tuđmana danas je obilježen Dan sjećanja na žrtve srpske agresije u tomu ravnokotarskom mjestu.

Sve naše žrtve i njihova krv posvetile su ovo mjesto, rekao je, pozivajući domaće i strane službe da se više potrude kako bi se pronašli krivci za taj zločin.

Zapovjednik škabrnjskoga bataljuna Marko Miljanić rekao je kako pripadnici tog bataljuna nisu pristaše ni osvete ni mržnje, ali hoće znati tko je odgovoran za planiranje i provođenje zločinačkog plana u Škabrnji. "Kada čujemo kajanje Srba i kad kažu tko je taj zločin učinio, možemo razmišljati o oprostu. Dok toga nema, nema ni oprosta ni isprike", istaknuo je Marko Miljanić. Tijekom današnjeg obilježavanja Dana sjećanja članovi Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke podijelili su okupljenima tisuću krunica, koje su simbol hrvatske slobode i pobjede u ratu.

Trideset tisuća ljudi došlo na obljetnicu najtužnijega vukovarskog dana odati počast poginulim braniteljima

To još nije Vukovar kakav želimo

Nisu se samo orosile oči majki, djece i očeva koji su u Vukovaru izgubili svoje najmilije, nego i svih ljudi u nepreglednoj koloni od 30 tisuća hodočasnika iz cijele Hrvatske i drugih krajeva svijeta.

Tisuće u koloni

Lampioni, koji su duž cijeloga križnog puta, dugog pet kilometara, večer uoči godišnjice pada Vukovara postavili učenici, podsjećali su na križni put kojim su prošli Vukovarci na današnji dan prije 15 godina, kada su prognani iz svojih domova ili odvedeni u zarobljeništvo odakle se mnogi nisu vratili. Oni koji su imali sreću preživjeti to, jučer su se, prolazeći vukovarskim ulicama, sjećali svega što su proživljavali.

Vukovarski heroji

- Vukovarski su heroji svi koji su položili živote za taj grad - kaže Žarko Pavletić, jedan od legendi sa Sajmišta.

ATAVIZAM TITOIZMA

MILE BUDAK - VELIKAN KNJIŽEVNOSTI

• Iako vaša knjiga još nije javno predstavljena, izazvala je već veliko zanimanje domaće i inozemne javnosti. Gdje leži ključ toga zanimanja?

• Čime ste se rukovodili kod pisanja knjige?

• Jeste li bili u Svetome Roku, rodnome mjestu Mile Budaka?

• Vi ste, uz akademike Jelčića i Pečarića te prof. Zidića, jedan od duhovnih začetnika i autora "Apela". Je li Državno odvjetništvo ikada reagiralo?

• Što ste zapravo zahtijevali u "Apelu", kojega je potpisalo više od 1200 potpisnika iz zemlje i svijeta?

POSJET MAJKE KATE ŠOLJIĆ GENERALU BRANIMIRU GLAVAŠU U BOLNICI

Poštovani!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

CRKVA SE TREBA ZALOŽITI KAKO BI POKAZALA ISTINSKU VELIČINU VJERE

Upozorivši na važnost osobnoga odnosa s Bogom, Sveti je Otac, u govoru koji nije unaprijed pripremio, podsjetio kako je sveti Augustin više puta pokazao dvije strane kršćanskoga poimanja Boga: Bog je Riječ i Bog je Ljubav – sve do toga da se učinio toliko malenim te poprimio ljudsko tijelo i na koncu se kao kruh stavio u naše ruke. Zbog toga je naša vjera nešto što ima veze s razumom, može biti prenošena putem razuma i ne treba se skrivati pred njim, pa niti pred ovim našega doba. Taj razum ima srce, tako da se može odreći vlastite beskrajnosti i postati tijelo. Bog nije filozofska pretpostavka … mi Ga poznajemo i On poznaje nas. I možemo Ga sve bolje poznavati, ako ostanemo u razgovoru s Njime – kazao je Sveti Otac i pritom istaknuo kako je stoga za pastoral vrlo važno poučiti, kao i osobno sve više učiti moliti. Pred svima onima koji meditaciju traže drugdje, jer u kršćanstvu ne pronalaze duhovnu dimenziju, Papa je potaknuo biskupe da im pokažu kako ta dimenzija, ne samo da postoji, nego je ona vrelo svega. U tom se vidiku vidi značenje liturgije kao škole molitve. Molitva može biti jednostavna i ponizna, ali i slavlje vjere. Samo ako je Bog tu i ako nas dotakne, može biti pravo slavlje. A znamo kako ta slavlja vjere širom otvaraju srca ljudi i pobuđuju dojmove koji pomažu u budućnosti – kazao je Sveti Otac.

KRONOLOGIJA UDBAšKIH SMUTNJI U 2006 GODINI

Hrvatskoj javnosti, poznato je da se ja borim protiv udbinih laži već preko tri desetljeća. I pored moga svjedočenja i brojnih dokumenata koje sam objavila, i pored toga što su udbaši bili mnogo puta uhvaćeni u lažima, oni ne prestaju. Oni nastavljaju širiti laži služeći se svim mogućim trikovima.

Polako, polako, istina o Bugojanskoj grupi i o udbaškim strašnim zločinima, širila se. Ove 2006 godine udbaši su shvatili da su razotkriveni. Shvatili su da je hrvatska javnost shvatila da oni vode propagandni rat protiv članova Bugojanske grupe, i da koriste grupu da sebe prikažu hrvatskim rodoljubima. I sada kada su razotkriveni, udbaši su uperili sve snage da obrane sebe.

Kronoligija

17.2.2006. Hrvatski Vjesnik iz Melbourna objavljuje članak Radovana Stipetića "Ante Djapić i Bugojanci" U članku Stipetić tvrdi da je Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo bila proustaška organizacija. To je laž. H.R. Bratstvo bila je udbina organizacija, formirana u komunističkoj Jugoslaviji pedesetih godina prošloga vijeka.

17.02.2006. Uz članak Stipetića i Sudara, Hrvatski Vjesnik objavljuje i izjave Bože Vukušića. Vukušić je izjavio staru udbasku laž, da je Bratstvo bilo formirano u Australiji. On je takodjer izjavio da Srećko Rover nije imao udjela u forimiranju Bratstva u Australiji. Vukušić sakriva istinu. Istina je ovo. Bratstvo je formirano u bivšoj Jugoslaviji a prvi ogranak tog udbaškog Bratstva formirano je u Sydney, ( Australija) 1960 god. U formiranju tog prvog ogranka Bratstva van Jugoslavije imao je udjela i Srećko Rover. Te informacije ja sam pronašla u tajnim arhivima Bratstva koji su mi došli u ruke 1994, a pronadjeni su u kući S. Rovera. Dalje u članku Vukušić tvrdi da su Bratstvo formirali mladi hrvatski politički iseljenici. Ni to nije istina. Istina i činjenica je. Infiltrirani udbaši medju hrvatskim izbjeglicama formirali su ogranke Bratstva u svim zemljama gdje su postojale zajednice hrvatskih izbjeglica. Sudar, Stipetić i Vukušić, pričaju drukčije, ja bih rekla, da njih sva trojica pušu u isti rog.

20.6.2006. Hrvatski tjednik Spremnost, objavio je moj odgovor Frani Peričiću. U članku "Preživjela sam moja je dužnost svjedočiti istinu" ja sam iznjela činjenice i samo činjenice. Nakon odgovora Peričiću, udbaši su se našli u panici. Intenzivno su stupili u akcije, da obrane sebe i da poprave njihov imidž.

25.7.2006. Mjesec dana kasnije, udbaši opet organiziraju ne jednu već tri komemoracije Bugojanske grupe. Bože Vukušić šalje poziv Hrvatima širom svijeta putem email-a. U njegovom pozivu on piše: Klub Hrvatskih povratnika i Hrvatska uzdanica u suradnji s obiteljima poginulih Bugojanskoh Vitezova, povodom obljetnice Bugojanaca njihove pogibije u srpnju 1972. godine organiziraju komemorativne skupove. Napominjem, da Klub Povratnika i Uzdanicu vode udbaši. Iako ovaj Vukušićev poziv daje dojam, da su sa njima organizirali Komemoraciju, obiteljski članovi Bugojanaca, to nije tako.

28.7. 2006. Hrvatski Vjesnik iz Melbourna, objavljuje članak Željka Vrbana o komemoraciji Bugojanske grupe, "Preteče hrvatskih branitelja". U članku Vrban navodi da su na komemoraciji bili i Frane Peričić i Ivan (Ivica) Butković. Da podsjetim. Ova dvojica su bili u užem vodstvu australskog ogranka Bratstva. Obadvojica su imali udjela u uvodjenu Bugojanske grupe u jugoslovensku zamku. Dalje Vrban navodi izjavu Marije Mikac, koja glasi: " Marija je smatrala potrebnim naglasiti, da ima osoba nekada bliskim članovima Bugojanske skupine, koji iz krajnje sumnjivih motiva, podržavaju stajališta neprijatelja hrvatskog naroda, kaljaju čast i ideale njezine poginule braće, kao i brojnih njihovih suboraca". Vrban završava članak sa ovim riječima: "Upućeni su mogli zaključiti da se te riječi odnose na Ružicu Andrić, nekadašnju suprugu Ambroza Andrića, koja već desetljećima vodi kampanju protiv organizacije kojoj su Bugojanci pripadali, tj. Hrvatske Mladeži i Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva".

Poslije svih napora i njihove dobre glume, udbaši su shvatili da nisu uspjeli zataškati njihove zločine. I oni mijenjaju njihove taktike.

Srpnja 2006. Večernji list objavljuje članak navodnog Nikice Šimića " Bio sam zarobljenik Bugojanske grupe". I njegove izjave nisu odgovarale istini. Isti članak prenijela je i Nova Hrvatska iz Sydney-a 25.07.2006., str. 10. Medjutim Iz mojih izvora saznala sam, da osoba čija je slika bila objavjena uz članak, "Bio sam zarobljenik Bugojanske grupe" i koja je dala izjave nije bio Nikica Šimić, vec Drago Renjić.

12.09.2006. Hrvatski Tjednik Spremnost objavljuje članak "Feniks" na molbu pisca g. Jadranka K. iz Zadra. Ovaj članak vrlo je specifičan. Zato što su u članku po prvi puta javno objavljene laži o Bugojancima, što su ih udbaši šapatom širli kroz zadnja tri desetljeća a u isto vrijeme ponovljene i stare udbine laži. Ja želim vjerovati da je g. Jadranko Kaleb imao dobru namjeru kada je pisao članak. Ako je stvarno imao dobre namjere, onda je očito da su mu udbaši poturili njihove laži.

Udbaški teroristi, shvatili su da im ni ovi zadnji trikovi nisu bili uspješni. Sve što im je ostalo jest, da njihove laži objave u knjizi. Iz izvora saznajem da Bože Vukušić piše knjigu o Bugojanskoj grupi. Usudjujem se proreći, da ce Vukušić koristiti izjave onih obiteljiskih članova Bugojanaca koji su ili zavedeni ili su radili za udbu. Opet ponavljam, Bože Vukušić u njegovoj knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" je udbine teroriste imenovao hrvatskim rodoljubima. Za njihove žrtve napisao je, da su bili vodje zločinacko-terorističke organizacije, nazvane Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo. Prof. Mladen Petravić, komentirao je o knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" u njegovom članku "Je li udba naša sudba" Hrv. tjednik Spremnost 30.07.2002. .. U članku Prof. Petravić napisao je "Knjiga Bože Vukušića mogla bi mirne duše nositi naslov "Sve udbine pobjede protiv hrvatskog isljeništva. Naime Vukušić je uložio ogroman trud kako bi nas upoznao, a nekima osvježio sjećanja, na širok spektar Udbinih aktivnosti i uspjeha....." Držeći na umu brojne Vukušićeve laži što ih je izjavljivao i napisao o Bugojanskoj grupi, držeći na umu korektan komentar Prof. Petravića, nije teško predviditi sadržaj Vukušićeve knjige, koju piše o Bugojanskoj grupi.

Ružica Andrić

Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe

Uhićenje Branimira Glavaša - uzroci i posljedice

Dolaskom HDZ –a na vlast hrvatski narod a posebno hrvatski branitelji očekivali su prestanak progona i zaštitu dostojanstva a dobili su detuđmanizaciju što znači dehrvatizaciju, uhićenje Gotovine, uhićenje Glavaša, rehabilitaciju četnika i još sustavniji , prljaviji i žešći progon hrvatskih branitelja.

Stoga nije čudno da olako montiraju političke procese, bahatije nego li su to radili komunisti. Sudi se sve do osude, suđenja se ponavljaju, suci se smjenjuju, postupci se množe npr. Lora- dva, Norac – dva, Glavaš – tri… sve dok se ne izreče unaprijed određena presuda. Tužno je ovo razdoblje za hrvatsko pravosuđe, hrvatske suce i općenito za tzv. pravnu državu. U strahu šute svi tzv. i stvarni pravni autoriteti jer vlastodršci gaze sve pred sobom. Siroti, duhom siromašni, predsjednik sramoti pravnu struku tražeći da pljačka ima biti ratni zločin, a kada se pljačka događala upravo je sirotan (duhovni) bio predsjednik Sabora koji donosi zakone. Pa zašto to nije napravio tada. Uz to vrli pravnik ne zna da nema retroaktivnog donošenja zakona… ali buba čovjek gluposti, laže u svakoj riječi koju izgovara i ruga se cijelom narodu, zašto i ne bi kada ima zaštitu svih komunističkih «resursa» i slavnog HDZ- ovog dvojca Sanader Šeks.

Tragedije li, četnici optužuju hrvatske generale, četnici svjedoče protiv, Norca, u slučaju Lora, protiv Glavaša… a što i ne bi kada su četnici danas u Hrvatskoj na vlasti, sjede u hrvatskom Saboru, u ministarstvima, u uredu predsjednika.

Hrvatska čista stranka prava poziva sve hrvatske branitelje a i cijeli hrvatski narod da se probude iz apatije u koju su upali, da digne glas otpora rušenju temelja Hrvatske Države, da stane u obranu Glavaša, Gotovine, Norca… i svih progonjenih .

Sve to možete ako zajedno sa Hrvatskom čistom strankom prava i svima koji vole Hrvatsku na redovnim ili pak izvanrednim izborima smijenite marionetsku vlast instaliranu od stranih gospodara sa zadatkom rastakanja Hrvatske Države.

Ako i tako bude, makar sami ostali na političkoj sceni branit ćemo Hrvatsku Državu, Domovinski rat, Franju Tuđmana, Mirka Norca, Antu Gotovinu, Branimira Glavaša i sve hrvatske ratnike i junake, jer je to časnije društvo od sluga, izdajnika i ulizica na vlasti.

Srdačno Vas pozivamo na predstavljanje knjige:

Vjekoslav Vrančić: Branili smo državu

koje će se održati

u srijedu, 8. studenoga 2006., u 19 sati, u Staroj gradskoj vijećnici

u ul. Sv.Ćirila i Metoda 5 u Zagrebu

Knjiga, koja ima gotovo devetsto stranica, a ponovljeno je izdanje knjiga prvotno tiskanih u dva dijela u Knjižnici Hrvatske revije, Munchen – Barcelona, 1985., je djelo o razdoblju nastajanja, opstanka i stradanja hrvatske države. Dijelom je osobno svjedočenje jer je Vjekoslav Vrančić obnašao najviše državničke dužnosti, no sadrži i brojne historiografske studije i dokumente. Studioznošću, razinom dokumentiranosti i ljepotom stila pripada samom vrhu ukupne hrvatske publicistike, a na njemu je jedna od rijetkih koja govori o tom razdoblju povijesti iz pozicije onoga tko je Hrvatsku želio braniti i sačuvati.

Razaranje identiteta je zločin!

Prema Slobodnoj Dalmaciji od 20. listopada, koja je izvještaj naslovila "Nismo dobri katolici", biskup Mrzljak bi doslovno rekao: "Nismo dobri katolici ako se zna da čak 87 posto populacije u Hrvatskoj čine katolici, a da ih 15 do 20 posto ide nedjeljom u crkvu", a prema Večernjem listu od istoga dana, biskup bi opet doslovno rekao: "Uzme li se u obzir podatak da u Hrvatskoj živi 87 posto katolika, a da ih samo od 15 do 20 posto odlazi nedjeljom u crkvu, onda sigurno priznajemo svoje slabosti, priznajemo da nismo dobri katolici." Više od formalnog izričaja koji su kao doslovne biskupove riječi prenijela ta dva dnevna lista - otkrivajući koliku si (neprofesionalnu) slobodu uzimaju pojedini novinari kad nešto objavljuju, ne kao interpretaciju ili parafrazu nečijih riječi već kao doslovne riječi određene osobe - pozornost zaslužuje stanoviti medijski trijumf nad priznanjem kako Hrvati ipak nisu dobri katolici te zbog toga ne treba ništa mijenjati glede utjecaja katolika na suvremeno hrvatsko društvo. Naime, mnogima u javnim medijima i na hrvatskoj javnoj političkoj sceni - a to je samo odraz stavova skrivenih ideoloških i političkih centara moći - smeta profilirani katolički identitet a isto tako i profilirani hrvatski nacionalni identitet. Koliko je god u stvarno pluralnom društvu legalno i legitimno postojanje profiliranih i vjerskih odnosno svjetonazorskih, nacionalnih, kulturnih i drugih identiteta, snagama koje pretežno kontroliraju suvremeno hrvatsko društvo, kako na javnoj sceni tako i iz sjene, očito smeta svaki profilirani identitet.

Kad bi bilo moguće usporediti stavove baš tih društveno utjecajnijih ljudi, npr. iz godine 1985. i današnje, očitovalo bi se kako se nitko više danas ne želi deklarirati komunistom, antiteistom, Jugoslavenom, zagovornikom jednopartijskoga diktatorskog sustava i slično, dok bi se 1985. većina prepoznala u tim kategorijama. Ta grupacija ljudi, koja danas drži gotovo sve konce hrvatskoga društva u svojim rukama, očito je izgubila svoj godinama izgrađivani i profilirani identitet te se sustavno presvlačila - makar samo za javnost - u novo političko, stranačko, vjersko, nacionalno i ino ruho prilagođujući se prilikama, ali uvijek tako da ne izgubi društveni utjecaj i društvene položaje. Veoma su brojni primjeri da su članovi te grupacije postali - ali samo deklarativno da bi sačuvali svoje društvene privilegije - najveći i najžešći demokrati, katkad i najveći katolici i najveći Hrvati...

No razaranje identiteta, bilo vjerskog odnosno svjetonazorskog, nacionalnog, kulturnog i inog, potrebno je prepoznati kao jedan od najvećih suvremenih zločina te se s tim zločinom nitko dobronamjeran i stvarno human ne bi smio pomiriti. Naime, oduzimanje ljudima njihova vjerskog, nacionalnog i kulturnoga identiteta, znači i iskorjenjivanje ljudi iz zajednice, iz tradicije, iz svojih obitelji i korijena i tjeranje kao nezaštićenih jedinaka na vjetrometinu u ralje suvremenih moćnika. Ljudi bez identiteta podložni su i prikladni za sve moguće manipulacije i zato potrebni grupacijama koje žele njima vladati i nastaviti svoja razaranja. A oni ljudi koji znaju što je njihov identitet, tj. tko su (pa makar bili daleko od ostvarivanja visokih ideala da bi bili u punom smislu pripadnici toga identiteta), jedini mogu osigurati budućnost Hrvatskoj. Dragocjeno je što se 87 posto hrvatskih građana deklarira kao katolici, a još bi dragocjenije bilo da su to i u što višem stupnju.

Pismo predsjedniku SAD-a Georegeu W. Bushu

PREDMET: Žaljenje zbog produljenja zatvora Hrvatu Zvonku Bušiću, također poslano Veleposlanstvu SAD-a u Zagrebu

S najboljim željama, srdačno Vas pozdravljamo u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva i humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj!

Zvonko Bušić i njegovi prijatelji nisu željeli izvesti nikakav teroristički čin, pa su i umirivali putnike da im se neće ništa zlo dogoditi, a što su putnici i shvatili, nego da samo žele izbaciti letke nad Londonom i Parizom, sa proglasom pod naslovom "Za dostojanstvo i slobodu hrvatskoga naroda". Kada je taj tekst bio objavljen u američkom tisku, oni su se u Parizu mirno predali. Tom prilikom su odmah upozorili američku policiju na eksplozivnu napravu koju su samo radi ozbiljnosti svoga očajničkog čina ostavili na određenom mjestu. Kao što je poznato, prilikom uklanjanja te naprave, slučajno je poginuo jedan policajac, što je otmičarima zrakoplova i cijelomu našemu narodu bilo veoma žao. Zvonko Bušić i pet njegovih prijatelja, 1976. godine bili su osuđeni na doživotni zatvor s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina, kao i puštanja na slobodu nakon 30 godina zatvora. Svi osim Zvonka Bušića, neki i davno, hvala Bogu i SAD-u, su pušteni na slobodu. Njega se, i pored najuzornijeg vladanja u zatvoru, ni nakon uspostave slobodne i neovisne države Hrvatske, za koju je hrvatski narod položio goleme žrtve, ne oslobađa daljnjeg izdržavanja kazne.

Zvonko Bušić je za nas i za sve poštene i slobodoljubive ljude samo veliki patnik i borac za slobodu, dostojanstvo i demokraciju, a zbog slučajne smrti samo jednoga čovjeka ostao je bez djece, obitelji i mnogih životnih radosti. Mislimo da on to nikako nije zaslužio, posebno što toliki drugi, koji su krivi za smrti i patnje velikog broja nedužnih ljudi, slobodno hodaju svijetom. Znači, ako se želimo boriti protiv očajanja nemoćnih, zauzmimo se protiv terorizma moćnih nad nemoćnima i borimo se za istinsku pravdu, dostojanstvo, ljubav i solidarnost među ljudima i narodima.

Zašto je taj čovjek patnik i dalje zadržan u zatvoru nikako nije jasno nama, ni cijelome hrvatskome narodu.

S najvećim poštovanjem, zahvalnošću i najboljim željama za sreću i uspjeh Vas, Vaše obitelji i svih građana i naroda SAD-a, želimo i molimo se da vas sve Bog obilno blagoslovi!

Opstanak Hrvata

• Kada ste se počeli baviti problemom Hrvata u BiH, proisteklih od strane tzv. međunarodne zajednice?

• Gdje se sada nalazi BiH?

• A gdje se nalaze bosansko-hercegovački Hrvati?

• Do prošlih općih izbora Hrvati su u većini svoj glas davali HDZ-u. Nakon što je došlo do podjele najjače hrvatske političke stranke u BiH na dva suprotstavljena dijela tomu više nije tako. Koliko je to dobro ili loše?

• Koja je razlika između Bože Ljubića, predsjednika HDZ-a 1990., i Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH?

• Može li Željko Komšić odigrati i nešto pozitivno po hrvatski nacionalni korpus?

• Što je moguće očekivati u BiH nakon najavljenoga odlaska tzv. visokog predstavnika?

• Hrvati se opravdano bune da su politički uvijek nadglasani. Ima li načina da se to izbjegne?

• Kako tumačite ulogu Katoličke Crkve u BiH?

• Koliko se uvažava riječ karizmatičnoga kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa vrhbosanskoga?

• Vjerujete li u skoru izmjenu Daytona?

• Što bi bilo najprimjerenije da svi narodi budu zadovoljni?

Marijan Majstorović

SUDBINE Neka posebna duhovna snaga nosi kroz težak život stanovnicu Travnika Varaždinku Ivanku Ćatić

Golgota bake Ivane - od logora Trnopolja do pučke kuhinje

Životni su putovi svakog čovjeka različiti na svoj način, neki su protkani zvijezdama, drugi su, pak, posuti trnjem. Za ovo drugo može se kazati da pripada baki Ivanki Ćatić, rođ. Remenar, i njezinoj obitelj, ali ipak neka posebna duhovna snaga baku Ivanku nosi makar i takvim putem. Rođena je 20. lipnja 1936. u Završju kod Varaždinskih Toplica u Hrvatskoj. Iznimnu gorčinu života počinje osjećati već u Drugom svjetskom ratu, kada je jedan zrakoplov bacio bombu na kuću njezinih roditelja.

Obitelj ubila bomba

Kamo nas voze?

Ipak, najviše tih patnika bilo je natrpano u golemu zgradu u samom središtu grada. Doznajem da je to zgrada nekadašnje Nadbiskupske velike gimnazije. U njezimu sastavu je i crkva, za koju sam kasnije doznala da je to sv. Alojzija. Čudilo me što na zvoniku nema križa. Kažu mi neki od Travničana da su ga prije rata srušili, a crkvu pretvorili u magazin. Iza nas iz Omarske je krenula druga tura zatočenika sve muškarci.

Ubojstva na stijeni

U tom silnom valu naroda, što je bježao, našla sam se i ja sa svojima. Ponovno se vraćamo na Vlašić, jer su Srbi dopustili prolaz da se bježi u Hrvatsku. Jako mi je bilo teško pri duši i srcu, osobito kad sam saznala da prelazimo preko mjesta gdje su četnici 1992. masakrirali 13 zarobljenih pripadnika HVO-a, kada su te godine poubijali naše iz Krajine na Vlašiću.

Sjetimo se svih palih za domovinu Hrvatsku!

Pokoj vječni daruj im Gospodine . . .

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Bog i Hrvati!

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma

Protuzakonita zaštita partizanskih ratnih zločinaca

Protuzakonita zaštita partizanskih ratnih zločinaca od strane Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu i neprocesuiranje partizansko-jugokomunističkih ratnih zločina i zločina genocida

“Novi list” od 9. veljače 2006. obavijestio je javnost da je Županijska državna odvjetnica u Zagrebu Višnja Lončar potvrdila da je od zagrebačke Policijske uprave dobila dokumente iz istrage o partizanskom ratnom zločinu u Macelju 1945. i drugdje, ali, naglasila je, “ŽDO u Zagrebu nema osumnjičenike za ratne zločine koji su neosporno počinjeni kod Krapine i u Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju 1945. godine”, dodajući kako je “iznimno teško pronaći žive svjedoke i žrtve tih događaja.

Također se zna da je netko iz nadležnih tijela RH ponudio jednom svjedoku partizanskog ratnog zločina mito u obliku povrata 90% nacionaliziranog zemljišta koje se prije 1945. nalazilo u privatnom vlasništvu obitelji svjedoka, u zamjenu za šutnju odnosno da ne svjedoči protiv osumnjičenika, t.j. protiv partizanskih počinitelja u konkretnom slučaju.

S obzirom da postoje partizanski osumnjičenici za ratni zločin, s obzirom da postoje svjedoci o partizanskom ratnom zločinu, i s obzirom da postoje pismena svjedočenja i dokumenti o partizanskim ratnim zločinima i povijesna građa o tome, postoji osnovana sumnja da se u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu zataškavaju partizanski ratni zločini, i da se čeka da osumnjičenici, koji se nalaze u visokoj životnoj dobi, umru, kako se u Republici Hrvatskoj ne bi protiv nijednog jedinog osumnjičenog partizana i Titove Jugoslavenska armije podigla optužnica od strane nadležnog državnog odvjentištva i potvrdila pred nadležnim sudom, i kako niti jedna osumnjičena osoba ne bi bila procesuirana i pravomoćno osuđena za ratni zločin i zločin genocida nad hrvatskim narodom, te da se i na taj način krivotvori povijest u Republici Hrvatskoj, gdje se tvrdi da su ratne zločine počinili samo ustaše, dok četnici i partizani – kao navodni antifašisti – navodno nisu!

Hrvatski državni arhiv u Zagrebu je temeljito očišćen od arhivske građe o titoističkim zločinima, i nitko u RH zbog toga nije kazneno odgovarao! Tako i zagrebački trg, nazvan po naredbodavcu bleiburškog genocida nad hrvatskim narodom, “maršalu Titu”, ostaje nepromijenjen, a glavni grad RH neće u ovom trenutku dobiti memoralijalni muzej žrtava i zločina komunizma, dok povijesna istraživanja o zločinima jugokomunizma ostaju do demokratskog preokreta pod medijskom cenzurom, u pravilu, a pod cenzurom i dalje ostaje i Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, što je doprinos vlade RH demokratizaciji Republike Hrvatske, jačanju pravne države i vjerodostojnosti pred Europskom komisijom, Europskim parlamentom i Vijećem Europe.

Goran Jurišić

Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević