Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer |
|
Glas Koncila, 19.11.2006.
Ivan Miklenić
Izluđivanje nacije
Hrvatska javnost trajno je suočena s brojnim aferama koje šire mediji a
u kojima sudjeluju brojni pojedinci, od vodećih političara, preko
javnih osoba do pojedinih žrtava. Ako nema afera iz sadašnjosti - a
uvijek se nešto nađe - onda su u rezervi prekapanja po prošlosti, i to
tako da uvijek dođu na udar, krive ili nevine, hrvatske državotvorne
skupine ili osobe. Ovih su dana tako aktualne afere: »slučaj
Marinović«, »slučaj Pašalić«, »slučaj Glavaš«, »slučaj Petrač« koji sve
više postaje »slučaj Zagorec«, već se najavljuje »slučaj Lora 2« -
javnost jednostavno ne može predahnuti a da ne bi bila pritisnuta ovom
ili onom aferom, ovim ili onim »slučajem«. Netko kao da upravo želi
izluđivati čitavu hrvatsku naciju, poticati neracionalne korake.
Tako brojni slučajevi o ovome povijesnom času - neizbježan je dojam
- nikako ne mogu biti slučajni već ih neke skrivene snage sasvim
promišljeno, uporno i sustavno - proizvode i na taj način odvlače
pozornost hrvatske javnosti od stvarnih problema koji se ili presporo
ili uopće ne rješavaju. Snažan je također dojam da sve te, kao i druge
ovdje nenavedene afere, služe stvaranju što većih razmirica u hrvatskom
društvu, što dubljih podjela, što težega ocrnjivanja Hrvata, što
snažnijega kompromitiranja važnijih društvenih institucija, pa i same
države Hrvatske i njezine samostalnosti - jednom riječju, sve to služi
stvaranju što većeg kaosa. Nekome je veoma stalo da ništa, baš ništa u
Hrvatskoj ne bude pozitivno, normalno, čisto, dostojno poštivanja i
vrijedno ponosa. Takvo aktualno stanje zahtijeva osobitu budnost,
pozornost i osjetljivost svih ljudi dobre volje, osobito katoličkih
vjernika, kao i svih odgovornih na svim razinama u društvenim
strukturama vlasti uključujući i najniže državne službenike.
Kao što je svakome trijeznome i realnome čovjeku potrebno čišćenje
kajanjem i opraštanjem, tako je i svakom društvu, pa i hrvatskom,
potrebno neprestano čišćenje od svih oblika i zasada zla, kako prošlih
tako i aktualnih. Kad bi sadašnje afere ili »slučajevi« bili u stvarnoj
službi ispravljanja negativnosti, loših ili nedopustivih poteza ili kad
bi bili u službi ostvarenja pravde i istine, onda bi sve te afere i
»slučajeve« trebalo pozdraviti, štoviše trebalo bi njihove aktere
ohrabriti da čišćenje zlih i negativnih pojava bude što potpunije i što
savršenije. No, nažalost, sve afere i »slučajevi« u aktualnom trenutku
hrvatskoga društva - koliko se god to na prvi pogled činilo nedovoljno
pozornim promatračima ili širim krugovima pučanstva da jesu - ipak nisu
uopće u službi općega dobra odnosno boljitka hrvatske nacije,
hrvatskoga naroda ili hrvatske države, nego su u funkciji samo
određenih političkih i drugih interesnih skupina.
Stalnim nametanjem afera izbjegava se objektivno istraživanje negativnosti iz prošlosti i produbljuje se opasni kaos
Da je doista tako, otkriva samo malo pomnija analiza iz koje
proizlazi veoma očita pristranost onih koji prozivaju i optužuju,
odnosno stvaraju afere i »slučajeve«, a da nikada ne pristupaju
cjelovito i objektivno. Bilo bi u skladu s općim dobrom, odnosno s
hrvatskim nacionalnim interesom, kad bi se provela cjelovita analiza
odnosno objektivna istraga djelovanja baš svih društvenih faktora i
relevantnih pojedinaca u svoj povijesti mlade hrvatske države. Potrebno
je istražiti koliko je prva organizirana skupina državotvornih
hrvatskih rodoljuba odmah čim se pojavila na javnoj sceni postala
prostor infiltracije udbaša, kosovaca i drugih obavještajaca, odnosno
na kakve je sve kompromise ta skupina morala pristati da bi nakon
legitimno dobivenih prvih izbora uopće mogla preuzeti vlast u
Hrvatskoj. Potrebno je objektivno istražiti kako je po sebi dobra
politika nacionalnog pomirenja zlorabljena za preuzimanje nekih
ključnih pozicija u strukturama moći dok se u javnosti na sve strane
trubilo o opasnosti tobožnjega revanšizma. Vrlo je važno otkriti
objektivnu istinu kako su destruktivne, u biti antihrvatske snage,
infiltrirane u strukture moći utjecale na najmračnije događaje i pojave
u hrvatskom društvu od 1990. do danas. Ostaje do danas posve otvoreno
kakva je uloga tih antihrvatskih snaga bila npr. u Gospiću, Osijeku,
Sisku, glede napuštanja Bosanske posavine i drugim čudnim pojavama u
Domovinskom ratu kako u izvršavanju nečasnih djela tako i u sprečavanju
istrage i procesuiranja. Vrlo je važno otkriti tko je stvarno kreirao
hrvatski način pretvorbe i privatizacije i tko je - ne toliko koji
pojedini ljudi nego koji soj ljudi odnosno pripadnici kojih grupacija -
opljačkao Hrvatsku a radnike poslao u mirovinu ili na ulice. Hrvatska
javnost do danas ne zna tko je i po kojoj cijeni i zašto rasprodao
hrvatske banke. Sasvim je sigurno da tadašnje hrvatske vlasti nitko ne
može osloboditi odgovornosti za sve te i druge negativnosti no potrebno
je istražiti jesu li to tadašnje vlasti, posebno predsjednik Tuđman,
radile pod kakvim ucjenama, pritiscima ili kompromisima ili su stvarno
same donosile odluke koje su u izravnom sukobu sa stvarnim hrvatskim
općim dobrom odnosno hrvatskim nacionalnim interesima. Nametnuta tzv.
»detuđmanizacija« nikada nije ni pokušala dublje zaviriti i istražiti
kako je stvarno došlo do određenih štetnih i nedopustivih odluka, jer
onima koji su provodili i danas se zauzimaju za tzv. »detuđmanizaciju«
radi grupnih interesa odgovara da za sve bude kriv isključivo Tuđman.
Svi oni koji stvarno žele dobro Hrvatskoj, a osobito oni koji su
na bilo kojoj razini vlasti i dužni su služiti hrvatskim nacionalnim
interesima, morali bi hitno objektivno istražiti sve te negativnosti iz
prošlosti, prekinuti dosadašnju praksu manipuliranja prošlošću za
grupne pristrane interese i za stvaranje kaosa. Jer, moguće je da netko
želi sada još veći kaos da bi došlo do još većih i dubljih lomova,
uključujući i moguću propast države.
Glas Koncila, 19.11.2006.
Đurđica Ivanišević Lieb
Duhovni kriminal
Na predstavljanju triju novih povijesnih knjiga na zagrebačkom
Interliberu riječi Dražena Budiše djelovale su kao već poznata, ali
rijetko izgovorena istina da će nas nova hrvatska šutnja, tj. izostanak
reakcija službene hrvatske politike u vezi s Hagom »dostizati kao noćna
mora«. Ne smije se preskočiti to mišljenje s obzirom na životno i
političko iskustvo Dražena Budiše, bez obzira na trajna traženja jer
upozoravanje na hipoteku koja će nastati pisanjem nove povijesti u
Hagu, kako se otvoreno poručuje, prema kojoj je Hrvatska nastala na
zločinačkom pothvatu, trebalo bi itekako zabrinuti političare. Prema
tim riječima, što je vjerno prenio »Večernji list«, Hrvatska bi mogla
biti pod teretom kolektivne krivnje. Ne smije se zaboraviti da je
upravo taj političar među prvima poslije »Oluje« upozoravao što se na
tim područjima događa. Iako se neslužbeno najavljuje kako se slučaj
Ademi-Norac neće uklopiti u zločinački pothvat, sudeći prema tekstovima
iz medija sve ostalo nije se promijenilo. To što se o posljedicama rata
još uvijek na taj način govori, a u Hrvatskoj šuti, ne znači da se ne
stvara nova istina. Mi kao da nastojimo trajno živjeti u zaboravu,
izvan realnog svijeta, ili ga želimo dostići bijegom u brze vožnje, u
drogu, u bilo kakvu igračku koja može zamijeniti život što na kraju
dovodi do njegova samouništenja.
Holivudizacija u nekim domovimaDovoljno je uočiti kako se
odnosimo prema starcima i djeci otimajući im zelenilo, gradeći
nebodere, trgovačke lance u kojima se često osjećaju nepoželjni, a
prometna ih nekultura pretvara u preplašena stvorenja. Nevjerojatno je
da poslije nekoliko prometnih nesreća u Malešnici policija izvještava
da deset nesreća u godinu dana u odnosu na prošlu godinu nije strašna
brojka, navodno je samo strašnije što je riječ o djeci. Valjda bi se
trebalo težiti životu bez nesreća iako su one neizbježnost, a ne ih
zbrajati kao manje ili više. I onda kada se pokušava usrećiti naprimjer
starice, događa se holivudizacija u nekim domovima pa se umjesto
radosti koja je primjerena svakoj dobi bira »miss doma«, što podsjeća
na biranje ljepotica među malim lolitama. Ironično bi se moglo reći da
nam nedostaje još samo čip za sreću znanstvenika Miroslava Radmana, o
čemu se vrlo ozbiljno u znanstvenim krugovima i govori. U posebnoj
enciklopediji »Intimna povijest čovječanstva«, jedne od
najzanimljivijih knjiga desetljeća, Theodore Zeldin između ostalog
proučava i rascjep obitelji kroz stoljeća, želju žena za samoćom,
dominacijom, feminizmom, karijerom do težnji za sastavljanjem krhotina
nekadašnjeg života. Mi smo tek valjda u fazi rascjepa. Živeći smrt i
djelomično samouništenje, a ne radost života, mi smo i prema smrti
izgubili odnos istinske tuge, ljubavi prema ljudima koji odlaze i
nastavak njihovih djela. Zaboravljamo misao da je pravi život samo onaj
u kojem se jedni drugima samo penjemo na ramena stvarajući kontinuitet.
Dobro je da nas Dragutin Tadijanović, zahvaljujući svojoj silnoj
energiji, podsjeća na sebe, ali što je s Vesnom Parun i desecima drugih
pjesnika. Splićani se često sjećaju Smoje i s time ga ukorjenjuju u
pamćenju. Ali činjenica da u tom gradu 30 godina nikome nije podignut
spomenik, svjedoči brisanje pamćenja, destrukciju, samouništenje
jednoga grada kojem riva treba kao spomenik, a ne ljudi koji postaju
grad po svojem djelu. Stranačka pripadnost umjesto stručnosti prožela
je i uništila život, slično kao jednopartijsko mišljenje, ili
nastavljajući se na njega.
Iako ponekad, zahvaljujući Europi, stranke odrade i koristan posao
kao što je pokušaj uvođenja reda u odvjetništvo. Sramota je da je
Hrvatska jedina zemlja koja dosada nije regulirala odvjetnički cjenik.
Zahvaljujući stranačkim sukobima i korupciji na koju je upozorila EU,
tek se nedavno saznalo što je godinama radio poznati zadarski odvjetnik
čija je karijera nastala i na progonu ljudi poslije 70-ih godina zbog
nacionalizma, a naplaćena cijena u tisućama eura za obranu žene koja je
usmrtila muža, razotkrila je cijelu istinu. Međutim, nije problem u
jednom odvjetniku, dvojici liječnika, jednom kapetanu koji su bili
potplaćeni, nego u sustavu i prvenstveno u odgoju što se u cijelom
lancu događanja zaboravlja. Kako uopće odgajati generacije kad bivši
premijer, sljedbenik jedine partije, na predizbornom skupu sasvim
ozbiljno govori o supruzi odvjetnika, istaknutoj članici SDP-a: »Ona je
tražila da zbog teške situacije bude odsutna neko vrijeme i mi smo to
prihvatili iz ljudskih razloga. Kada se vrati, razgovarat ćemo što i
kako dalje.« Kao da je riječ o teškoj bolesti i smrti u obitelji, a ne
o sramoti, o čemu bi barem trebalo šutjeti. Istina o zadarskom
odvjetniku dobrodošla je kao medijska atrakcija, ali koliko takvih
priča živimo svakodnevno, preteško je i navoditi. Ima puno istine u
riječima ruskoga režisera Leva Dodina da je komunizam spržio Rusiju, da
su i genetski kod i nasljeđe jedne zemlje promijenjeni. Treba sve
uraditi da se Hrvatska izvuče iz tih okova, premda prijelaz u prvotni
kapitalizam nije donio više sreće.
Samouništenje i u umjetnostiSve to uvjetuje dezorijentiranost
ne samo fizičke smrti i međusobna ubojstva i samoubojstva, što dokazuje
koliko je niska cijena života, nego se događa i smrt duha, što se
posebno događa i u kulturi. Hrvatska je valjda jedina zemlja koja je
živjela u jednopartijskom sustavu a nema nijednog disidenta iz tog
vremena. Čak to nije uspio postati ni Vlado Gotovac, zatvorenik, veliki
pjesnik i hrabar čovjek oko kojeg je spletena paukova mreža u kojoj je
nestalo njegovo djelo. Umjesto istinske kulture koje se Hrvatska ne
treba stidjeti kroz stoljeća, a ni danas, uskoro ćemo valjda sve više
živjeti performanse i hepeninge. Podsjetio nas je na to ovih dana
ponovno Tom Gotovac, alias Antonio Lauer, klaunovski obojenog lica i
intimnih dijelova tijela sa znakovima šahovnice pokazujući već
standardno svoju golotinju izvodeći u podrumima Klovićevih dvora svoju
performansu. U istom prostoru zamijenila ga je dva tjedana poslije
Vlasta Delimar zaklavši na sceni kokoš u svojem performansu koji je
sjećanje na njezinu tetu Maričku. U novoj emisiji kulture voditelja
Branimira Pofuka na različite su načine s velikim poznavanjem
umjetnosti upozorili Igor Zidić i Igor Mandić - ne protiveći se
performansu i hepeningu kao jednom vidu umjetnosti za koji je potreban
poseban prostor i mjesto, a ne elitni poput Klovićevog - na jeftinoću i
destrukciju tog čina. Za razliku od njih Zvonimir Maković, treći
sudionik emisije, istinski je zadivljen s tom dvojicom umjetnika i
njihovim djelima smatrajući da je čak i samoranjavanje izniman
umjetnički čin. U vremenu »bigbrotherizacije« života osiromašenog od
emocija i prave umjetnosti takva teza je shvatljiva.
U množini kriminala u Hrvatskoj potrebno je spomenuti i duhovni
kriminal pod koji se ti performansi svode i označiti ih kao dosadno,
već viđeno i lažno predstavljanje umjetnosti. Naspram njih ovog je
ljeta u Dubrovniku gostovao Jan Fabre, jedan od najpoznatijih europskih
performansera. Bila je to izložba koju se može voljeti ili ne voljeti.
Naime, Fabre radi skulpture s mrtvim kukcima, pa i sirovim mesom,
vrhunske balerine plešu na podu prelivenom maslinovim uljem, ali Fabre
je vrhunski poznavatelj umjetnosti, i to klasične, a na svojim
izložbama, koje su uistinu provokativne, radi godinama. Svodeći
performanse samo na provokaciju, o čemu je Maković govorio, nažalost i
prometna nesreća može postati umjetnost.
Naspram toga svaka istinska umjetnost nosi u sebi provokaciju pa
je itekako danas kao i nekad svako pravo djelo provokativno, a mi. ne
upoznavši čak ni svoje autore poput Dulčića, srljamo u samouništenje i
u umjetnosti. Budući da je život nepredvidljiv i zato sam po sebi
umjetnost, ne samo po teoriji Theodora Zeldina, poput koncentričnih
krugova kada se jedan kraj potroši, vraća se svom početku, što bi
značilo da bismo morali biti na početku novoga kruga.
Obilježena 15. obljetnica stradanja i okupacije Vukovara
Što je ostalo, braćo i sestre, od slavnih dana koji – iako življeni
u Vukovaru prekrivenom blatom i barutom – sjaji kao najsjajniji biser u
kruni ljudskosti?
Zar je teško prepoznati da netko želi podijeliti Hrvate, pognuti im glave i obescijeniti ponos? Zar
se u besplodnim hrvatskim razmiricama i svađama ne čuje podmukli smijeh
tvoraca hrvatskih društvenih lutanja?, zapitao se kardinal Bozanić u
homiliji na misi u Vukovaru

Vukovar, (IKA/BTU) – Slike užasa, ruševina, očaja stanovnika
Vukovara u kolonama, četnički poklici, ali herojstvo stanovnika i
branitelja grada Vukovara većini su prva asocijacija na Vukovar. No
Vukovarci ostavljaju slike užasa iza sebe kako bi živjeli i preživjeli.
S Vukovarcima danas, petnaest godina poslije, bila je cijela Hrvatska
obilježavajući Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. pod geslom
Hodočašće hrvatskoj slobodi. Hodočastilo je u Vukovar, u subotu, 18.
studenoga, prema podacima policije, više od 25.000 hodočasnika. Toga je
dana organizirano i sedmo Biskupijsko spomen-hodočašće Đakovačke i
Srijemske biskupije. Hodočašćima je odana počast svima koji su položili
svoje živote za slobodu Vukovara i cijele Domovine Hrvatske.
Pod nazivom Put sjećanja i svjetlosti započeo je 18. studenoga
program obilježavanja u kojemu su učenici osnovnih škola grada Vukovara
zapalili svijeće na Križnom putu od Opće bolnice Vukovar do
Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskog rata. U 10 sati u krugu
vukovarske Opće bolnice započeo je prigodni program Hodočašće hrvatskoj
slobodi. Vukovarska Opća bolnica ima posebno mjesto u Domovinskom ratu.
Mjesto u kojem su vukovarski liječnici, kirurzi, internisti,
ginekolozi, psihijatri i medicinske sestre velikom žrtvom i nadljudskim
naporima posljednjih stotinu dana života Grada heroja nastojali spasiti
od sigurne smrti stotine života ljudi, žena i djece. Vukovarska bolnica
bila je utočište i posljednja slamka života mnogima koji su već tada
ostali bez doma i skloništa, spašavajući goli život pred mržnjom
neprijatelja. Iz vukovarske Opće bolnice 18.studenoga 1991. nakon pada
obrane Vukovara JNA i srpske paravojne postrojbe odvele su i zatočile
261 ranjenog branitelja, civila i djelatnika medicinskoga centra
Vukovar. U prigodnom programu Hodočašće hrvatskoj slobodi koji je
realizirala Hrvatska radio-televizija koja je toga dana izravno
prenosila događanja iz Vukovara, odjeknule su riječi Siniše Glavaševića
Grad, to ste vi. Iz kruga vukovarske Opće bolnice u 10.30 sati krenuo
je Križni put - kolona sjećanja prema Memorijalnom groblju žrtava iz
Domovinskog rata. Kolonu su povele stjegonoše koje su nosile stjegove
Republike Hrvatske, Vukovarsko-srijemske županije, Grada Vukovara, 204.
vukovarske brigade i Hrvatskoga društva logoraša srpskih
koncentracijskih logora. U koloni sjećanja, jednoj od brojnih križnih
putova Vukovaraca bili su predsjednik Hrvatske biskupske konferencije
zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić, apostolski
nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Francisco Javier Lozano, zatim
mons. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački, mons. Vjekoslav Huzjak,
generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, đakovački i srijemski
biskup dr. Marin Srakić, pomoćni đakovački i srijemski biskupi mr. Đuro
Gašparović i dr. Đuro Hranić, predsjednik Republike Hrvatske Stipe
Mesić, predsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks, saborski
zastupnici, predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader,
brojni ministri, hrvatski branitelji, invalidi, članovi Koordinacije
udruga proisteklih iz Domovinskoga rata grada Vukovara na čelu s
Udrugom udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata Vukovar,
rodbina, roditelji, prijatelji poginulih, zatočenih i nasilno odvedenih
branitelja, predstavnici županijskih, gradskih i općinskih vlasti,
predstavnici Hrvatske vojske i policije, kulturnoga, gospodarstvenoga,
prosvjetnog života, predstavnici političkih stranaka, svećenici,
redovnice i redovnici, bogoslovi Bogoslovnoga sjemeništa iz Đakova
zajedno sa svojim poglavarima, djeca, mladi, brojni gosti-hodočasnici
iz cijele Hrvatske. Kolona sjećanja dostojanstveno je prošla ulicama
Gundulićevom, Bolničkom, Županijskom, Strossmayerovom, dr. Franje
Tuđmana, Stjepana Radića, Trgom Slavija, Bana J. Jelačića do
Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskoga rata.
Vukovar je 18. studenoga 2006. bio srce Hrvatske. Hodočastilo se hrvatskoj slobodi rođenoj u Vukovaru.U
koloni sjećanja izjavu novinarima dao je kardinal Josip Bozanić,
nadbiskup zagrebački i metropolit, predsjednik Hrvatske biskupske
konferencije. Danas, petnaest godina poslije, hodamo u slobodi i to
govori kako zlo nema zadnju riječ. Ipak na kraju pobjeđuje dobro, rekao
je.
Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća molitvu kod Spomen
obilježja u zajedništvu s biskupima, apostolskim nuncijem u RH,
svećenicima i redovnicima, predvodio je kardinal Josip Bozanić,
nadbiskup zagrebački i metropolit, predsjednik Hrvatske biskupske
konferencije. Predvoditelj je rekao: Častan je spomen što ga vršimo
danas, o 15. obljetnici stradanja Grada Vukovara. I dok se s osjećajem
dubokoga poštovanja i zahvalnosti spominjemo svih poginulih branitelja
i svih žrtava u Domovinskome ratu, naše se srce ispunja životnom snagom
kršćanske vjere. Molimo za vječni život onima koji ovdje počivaju i za
pokoj svih umorenih i poginulih, za put mira i napretka našoj Domovini
Hrvatskoj te za istinske plodove mira svim narodima i srcima svih
ljudi, rekao je kardinal Bozanić.
Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata kardinal Bozanić
predvodio je zatim svetu misu za sve poginule i nestale. Koncelebrirao
je mons. Francisco Javier Lozano, apostolski nuncij u Republici
Hrvatskoj, mons. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački, mons.
Vjekoslav Huzjak, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije,
đakovački i srijemski biskup dr. Marin Srakić, pomoćni đakovački i
srijemski biskupi mr. Đuro Gašparović i dr. Đuro Hranić, te
sedamdesetak svećenika i redovnika.
Vjerojatno nijedna druga riječ ne izaziva kod nas Hrvata tolike
emocije kao riječ Vukovar. Za nas je Vukovar simbol otpora, stradanja i
patnji, neiscrpno vrelo nadahnuća u borbi za Domovinu. Vukovar je, na
žalost, i simbol neviđene bestijalnosti, rekao je pozdravljajući prije
početka svete mise dijecezanski biskup Srakić. Sjećanja na stravične
događaje od prije petnaest godina isprepliću se u našoj nutrini.
Prožimaju nas osjećaji tuge, boli, tjeskobe, gorčine, odvratnosti, ali
i ponosa, nade, vjere i ljubavi. Tužni smo zbog onih kojih više nema
među nama, hvata nas osjećaj tjeskobe i svijesti odgovornosti prema
Domovini za koju su branitelji Vukovara dali svoje živote, a koju mi
trebamo izgrađivati na vrednotama za koje su oni bili spremni i
umrijeti. Obuzima nas i osjećaj gorčine zbog neodgovornoga ponašanja
svjetskih velevlasti koje nisu odlučno i na vrijeme spriječile
tragediju Vukovara, rekao je biskup Srakić. Istaknuo je nadalje: Mi ne
možemo i nećemo zanijekati prve osjećaje, ali nećemo ni to da oni nama
obvladaju. Branitelji Vukovara koji su položili svoje živote za
vrednote slobode, istine pravednosti i mira, obvezuju nas da se ne
zaustavimo na tragičnim događajima iz 1991. ni na osjećajima ovoga
trenutka jer bi to bila jeftina manipulacija sa žrtvama koje su oni
podnijeli i jer bi osjećaji nužno prerasli u mržnju i osvetu. Tada
bismo ovaj grad, ovu svoju dragu Domovinu Hrvatsku i svoj život
pretvorili u začarani krug kojemu bismo mi sami bili najjadnije žrtve.
Njihov čin nije bio plod fanatizma i nerazumnog samoubojstva nego
izričaj njihovoga 'Creda' u Domovinu koju su voljeli i kojoj su htjeli
osigurati više slobode i sloge, pravednosti i mira. Oni nam danas
zajedno s Kristom poručuju da ne traže osvetu nego mir i ljubav, traže
oproštenje i društveno zalaganje, rekao je biskup Srakić.
Započinjući homiliju kardinal Bozanić je rekao: Hodočastimo danas
ovom memorijalnom groblju u Vukovaru, da prignemo koljena na ovoj
Golgoti suvremene Hrvatske i da ovdje molimo za poginule i nestale, za
sve žrtve Domovinskoga rata. U svojoj homiliji kardinal je upozorio
vjernike da se čuvaju onih koji razaraju radost, nadu, milost, dobrotu
i toliko drugih vrijednosti i osjećaja u našemu osobnom i društvenom
životu. Oni su djeca tame i grijeha, a mi se ne smijemo dati zbuniti,
niti posustati na putu dobra, rekao je kardinal Bozanić u nastavku
propovijedi.
Petnaest godina nakon ratnoga razaranja Vukovara skupljeno je
mnoštvo tumačenja o tome što se ovdje događalo. Čini se da su
najglasnija ona tumačenja koja ne govore o glavnome uzroku, tj. o zlu,
niti traže uporište u istini. Navode se političke opcije, vojne
strategije, ali sve je rođeno u srcu ljudi koji su odlučili iz svoga
života prognati Boga. U onome trenutku kada je bezbožnička ideologija u
rukama komunističkih vlastodržaca i srpskih osvajača u svome djelovanju
posvema izbrisala strah pred Bogom, započeo je živjeti koloplet smrti,
na čijemu je kraju zlo htjelo pomiješati napadača i žrtvu, istaknuo je
kardinal Bozanić u svojoj homiliji.
Vukovar nam govori što je rat. Rat je zlo u kojem se u
neproporcionalnim razmjerima, gotovo zarazom, širi mržnja, razaranje,
ubijanje. Iako se ne može negirati da u ratu nastaju nove prilike za
ljudsku velikodušnost, solidarnost, hrabrost, heroizam i patriotizam,
ipak rat je uvijek gubitak za čovječanstvo. Stoga odgovorni za ratove
su ne samo oni koji ih izravno pokreću, nego i oni koji, posjedujući
političku, ekonomsku i vojnu moć, ne čine sve da ih na vrijeme
spriječe, rekao je kardinal Bozanić ističuči da govori kao pastir,
ponosan što u ovome danu spomena možemo nabrojiti svjedočanstva
kršćanske dobrote koju su, snagom svoje vjere, u ovom Gradu i diljem
Hrvatske očitovali hrvatski građani braneći se od napada onih koji su
svoj život položili u ruke Zloga.
Ovo groblje i tolika groblja šapću istinu koju danas nemamo pravo
prečuti. U obrani ovoga i tolikih hrvatskih gradova, sela i domova
ljudi su pokazali da ljubav dokida strah. Onaj tko istinski ljubi,
jedino čega se boji jest da ne izgubi ljubav. Evanđelje nas također uči
da istina oslobađa. I ako se, braćo i sestre, od nečega ne smijemo
umoriti, onda je to traženje i promicanje istine. Ona o Vukovaru i o
ratu na koji su ovdje ljudi bili primorani nije dovoljno glasna. Možda
neke boli, ali ostaje istinom, istaknuo je kardinal Bozanić u svojoj
homiliji na misi u Vukovaru.
Danas u Vukovaru zahvaljujemo Bogu za hrvatsku slobodu i samostalnost,
za Hrvatsku koja je našla svoje mjesto na karti Europe i koja želi
ostati valjani subjekt zajedničkog europskoga doma, rekao je kardinal
Bozanić.
Nakon petnaest godina, kao kršćani koji poznaju vrijednost
spomena, svjedoci smo da zlo u Hrvatskoj pokušava ponovno unijeti
razdor, nesigurnost, podjele… Govori se o svemu samo ne o zlu koje je
stvorilo stotine tisuće prognanika, što ih je ljubav udomila; desetke
tisuća mrtvih i ranjenih koje ljubav molitvom otima zaboravu i
iscjeljuje; više od tisuću još uvijek u popisu nestalih za koje
odgovorni i nakon petnaest godina kažu da ne mogu doći do istine o
njihovoj sudbini; tisuće beznadnih, poniženih, osiromašenih, kojima
ljubav otvara srce…Odvraća nam se pogled od uzroka. Zaboravlja se tko
je istinski krivac tolikim patnjama. Što je ostalo, braćo i sestre, od
slavnih dana koji – iako življeni u Vukovaru prekrivenom blatom i
barutom – sjaji kao najsjajniji biser u kruni ljudskosti? Zar je teško
prepoznati da netko želi podijeliti Hrvate, pognuti im glave i
obescijeniti ponos? Zar se u besplodnim hrvatskim razmiricama i svađama
ne čuje podmukli smijeh tvoraca hrvatskih društvenih lutanja? Stoga bi
bilo dobro da se svaka društvena odluka, važna za naš narod i građane
Hrvatske donosi s pogledom na ovaj hrvatski rasadnik ljubavi i s
dubokim pouzdanjem u Boga da nas ništa ne može rastaviti od Kristove
ljubavi, rekao je kardinal Bozanić.
Oni koji su za sobom ostavili krvavi i suzni trag zločina nad nedužnima
trebaju obraćenje. Mi molimo i za njih da dođu do priznanja krivnje i
traženja oproštenja...
Ako se spominjemo drama palih žrtava, to činimo ne kako bismo otvorili
bolne rane, niti, Bože sačuvaj, da bismo izazvali osjećaje mržnje ili
osvete, nego da odamo dužno poštovanje onima koji su dali živote za
našu slobodu i za naš mir i kako bismo osvijetlili povijesnu istinu, a
osobito da bismo spominjući se tih tamnih ratnih događanja jačali
odgovornost sviju u izgradnji mira, zajedništva i suživota svih građana
naše zemlje, rekao je u zaključku kardinal Bozanić.
Spomen-hodočašće u Vukovar imalo je od početka i svoju karitativnu
dimenziju. Stoga su svi svećenici u svojim župnim zajednicama bili
zamoljeni da 5. studenoga najave novčanu sabirnu akciju koja je
provedena 12. studenoga u cijeloj Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji.
Novčana pomoć prikupljena u župama i milodari prikupljeni na
euharistijskom slavlju 18. studenoga u Vukovaru, predani su Caritasu
Vukovarskoga dekanata.
Po završetku pričesti izmoljena je Molitva za dar ljubavi i
oproštenja koja je svim sudionicima svete mise bila podijeljena.
Na kraju svete mise okupljenima se obratio fra o. Zlatko Špehar,
gvardijan vukovarski.
Liturgijsko pjevanje animirali su župni pjevački zborovi iz vukovarskih
župa Sv. Filipa i Jakova, Gospe Fatimske i BDM Kraljice mučenika. Za
orguljama je bila s. Bernadeta Mihaljević, a dirigentica s. Mirjana
Kesić.
Poslijepodne su na Dunavu upriličeni programi Svjetlosna rijeka
sjećanja te I u mom gradu Vukovar svijetli kada su se u gradovima u
Hrvatskoj upalile svijeće, u Ulici grada Vukovara i glavnoj ulici u
pojedinom gradu. Program je toga dana završio večernjim koncertom
Hrvatskog komornog orkestra u crkvi Sv. Filipa i Jakova izvedbom
Requiema Wolfanga Amadeusa Mozarta.
Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. bit će nastavljen u nedjelju, 19.
studenoga kada će se u Borovo commercu programom Žrtva Borova Naselja
za domovinu obilježiti stradanje mještana toga naselja. Slijedi križni
put – kolona sjećanja od Borovo commerca, ulicama Blage Zadre,
Trpinjskom cestom do crkve Gospe Fatimske gdje će misu za sve pokojne i
nestale predvoditi o. Rajko Gelemanović, ex provincijal Hrvatske
franjevačke provincije Sv. Ćirila i Meoda. U tvornici Borovo bit će
otkriven spomenik zaposlenicima Borova, žrtvama agresije na Republiku
Hrvatsku 1991. Odat će se počast hrvatskim braniteljima i civilima
stradalim 1991. u Borovu Selu, te počast žrtvama kod Spomen obilježja
Farma Lovas.
Obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara završit će u
ponedjeljak 20. studenoga. U Gradskoj knjižnici Vukovar bit će
upriličen novinarsko-književnički susret Grad – to ste vi, posvećen
novinaru i ratnom izvjestitelju Siniši Glavaševiću, ubijenom na Ovčari
20. studenoga 1991. godine. U dvorištu Veleprometa bit će odana počast
poginulim logorašima srpskih koncentracijskih logora, polaganjem
vijenaca i paljenjem svijeća. U Veleprometu misu za žrtve srpskih
koncentracijskih logora i masovne grobnice Ovčara predvodit će Mato
Martinković, župnik župe BDM Kraljice krunice u Vukovaru. Kod Spomen
obilježja Ovčara bit će položeni vijenci, a molitvu će predvodit o.
Ivica Jagodić, župnik župe Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru.
Prije petnaest godina velikosrpski agresor i JNA vojska 18.
studenoga 1991., nakon stotinu dana sustavnog razaranja, ušli su u
razoreni Vukovar. Na širem prostoru oko Vukovara bilo je razmješteno
više od 600 tenkova i oklopnih transportera, više tisuća odlično
naoružanih četnika i mobiliziranih rezervista. Neprijatelj je u
izobilju imao velik broj svih vrsta artiljerijskog oružja, streljiva, a
srpskim zrakoplovima nije se imao tko suprotstaviti. S druge strane,
obranu Vukovara činilo je nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne
garde i policije te oko 1000 dobrovoljaca bez vojnoga iskustava.
Poluautomatske i automatske puške, nekoliko mitraljeza i topova,
ponešto jednostavnog protuoklopnog oružja, sve je što su branitelji
imali. Snabdijevanje oružjem hranom i sanitetskim materijalom odvijalo
se jedno vrijeme uskim koridorom kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i
Bogdanovaca. Srbija je kod takvog odnosa snaga i po vojnoj teoriji
trebala pregaziti Vukovar za nekoliko dana. No opkoljeni Vukovar gotovo
se puna tri mjeseca odupirao golemoj vojnoj sili. Stanovnici i
branitelji Vukovara živjeli su u paklu stotina tisuća projektila koji
su razarali grad. Civilni i sanitetski život odvijao se u podrumima.
102 dana grad je živio pod zemljom. Vukovarska bolnica bila je najveća
ratna klinika. Mrtvi se nisu mogli pokapati zbog stalne kiše granata.
Pokušaj tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su hrabri
hrvatski branitelji.
U obrani Vukovara tijekom okruženja sudjelovalo je oko 1800 branitelja.
Više od 1700 poginulih Vukovaraca i više od 400 poginulih u okolici
Vukovara. Više od 1000 nestalih od kojih se za sudbinom 500 još traga.
Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je 8000 nasilno odvedenih.
Tijekom okupacije iz grada je protjerano oko 22000 nesrba.
Okupacijom Vukovara srpska je vojska započela drugi čin vukovarske
tragedije. Ulaskom u Vukovar srpska vojska i četnici izvršavaju zločine
i provode torturu i zločine nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima
i ranjenicima. Već prvih dana okupacije Vukovara više stotina civila i
ranjenika iz bolnice odvedeno je i ubijeno. Masovne grobnice otkrivene
su nekoliko mjeseci kasnije. Slike s Ovčare gdje su izvršena masovna
pogubljenja potresle su cijeli svijet.. Više od 5000 osoba odvedeno je
u brojne logore u Srbiji gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi
se nisu vratili.
Škabrnja, 18.11.2006
Dan sjećanja u Škabrnji
ŠKABRNJA - Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na
spomen-obilježje pokraj masovne grobnice u Škabrnji, zatim pokraj
glavnoga križa na mjesnom groblju, svetom misom za poginule i
središnjim komemoracijskim skupom na Trgu dr. Franje Tuđmana danas je
obilježen Dan sjećanja na žrtve srpske agresije u tomu ravnokotarskom
mjestu.
Pred više od tisuću ljudi načelnik škabrnjske općine Nediljko
Bubnjar podsjetio je da je na današnji dan prije 15 godina zločinačka
jugoslavenska vojska napala Škabrnju i počinila jedan od najvećih
zločina u Domovinskom ratu. Prvoga dana okupacije i u godinama koje su
slijedile pripadnici jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih
postrojba pobili su 55 škabrnjskih civila i 25 hrvatskih branitelja, a
još je šest osoba poginulo u eksplozijama mina, rekao je načelnik
Bubnjar, dodajući da je nakon oslobođenja od posljedica proživljenoga
rata u mlađoj životnoj dobi umrlo 15 branitelja.
Sve naše žrtve i njihova krv posvetile su ovo mjesto, rekao je,
pozivajući domaće i strane službe da se više potrude kako bi se
pronašli krivci za taj zločin.
Potpredsjednik Vlade Damir Polančec istaknuo je kako danas,
odajući počast mrtvima, imamo pravo ne samo na tugu, nego i na ponos
zbog svojih dostignuća.
Neprijatelji su prije 15 godina likovali, ali su učinili najveću
pogrešku podcijenivši snagu, vjeru i ljubav hrvatskoga naroda prema
Hrvatskoj. Zahvaljujući toj snazi, vjeri, ljubavi i viziji predsjednika
Tuđmana, hrvatski je narod svoju zemlju oslobodio. Obveza svih nas je
osigurati budućnost Škabrnji i Škabrnjanima, rekao je potpredsjednik
Polančec.
Potpredsjednik Hrvatskoga sabora Darko Milinović istaknuo je da je
Škabrnja jedno od mjesta gdje hrvatsko srce kuca jače. Želimo poručiti
europskoj i svjetskoj zajednici da Hrvatska nije stvorena na
zločinačkom pothvatu i udruženju, nego na pobjedi dobra nad paklom i
ljubavi nad mržnjom,rekao je.
Izaslanik predsjednika Republike, general pukovnik Marijan Mareković je
rekao je da zločin u Škabrnji zauzima posebno mjesto u hrvatskoj
povijesti te da bi prepuštanje zaboravu tog zločina bilo neoprostivo.
Okupljenim mještanima govorio je i predstavnik UNHCR-a u Hrvatskoj Jean
Clode Concolato. Rekao je da danas svaka obitelj u Škabrnji ima razloga
za žalost, te da se pridružuje svima u sjećanju na nedužne žrtve.
"Sjećam se tih žrtava, sjećam se svoga straha kad sam kao djelatnik
UN-a radio svoj posao 1992. na ovom prostoru pomažući izbjeglicama.
Nismo sasvim zadovoljni s rezultatima u to vrijeme i zbog toga duboko
žalimo. Radili smo da bismo pomogli, a u tom poslu poginulo je 288
djelatnika UN-a na cijelom prostoru zahvaćenim ratom", istaknuo je Jean
Clode Concolato i još jedanput izrazio suosjećanje s obiteljima
žrtvama.
Zapovjednik škabrnjskoga bataljuna Marko Miljanić rekao je kako
pripadnici tog bataljuna nisu pristaše ni osvete ni mržnje, ali hoće
znati tko je odgovoran za planiranje i provođenje zločinačkog plana u
Škabrnji. "Kada čujemo kajanje Srba i kad kažu tko je taj zločin
učinio, možemo razmišljati o oprostu. Dok toga nema, nema ni oprosta ni
isprike", istaknuo je Marko Miljanić.
Tijekom današnjeg obilježavanja Dana sjećanja članovi Udruge
branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke podijelili su
okupljenima tisuću krunica, koje su simbol hrvatske slobode i pobjede u
ratu.
(Hina)
Večernji list, 18.11.2006.
Trideset tisuća ljudi došlo na obljetnicu najtužnijega vukovarskog dana odati počast poginulim braniteljima
To još nije Vukovar kakav želimo
Nisu se samo orosile oči majki, djece i očeva koji su u Vukovaru
izgubili svoje najmilije, nego i svih ljudi u nepreglednoj koloni od 30
tisuća hodočasnika iz cijele Hrvatske i drugih krajeva svijeta.
Na najtužniji vukovarski dan došli su na hodočašće slobodi kako bi
se na Memorijalnom spomen-groblju poklonili svim poginulim
braniteljima. Kad je ispred vukovarske bolnice rođeni Vukovarac glumac
Darko Milas pročitao "Grad, to ste vi", jednu od posljednjih priča
Siniše Glavaševića, nastalu u posljednjih nekoliko dana u opkoljenu
gradu, emocije su kulminirale. Svi su uglas pjevali Škorinu pjesmu "Ne
dirajte mi ravnicu", koju je izveo Zbor HRT-a.
Tisuće u koloni Sve isplakane suze za moga sina Stipana, koji
je poginuo u Vukovaru, bude u meni tugu, ali i ponos na ono što je dao
Vukovaru i Hrvatskoj, kao i svi ostali koji su poginuli kaže Ana
Komšić, koja je s ostalim majkama i očevima poginulih Vukovaraca te
predstavnicima stradalničkih udruga povela kolonu hodočasnika ispred
ratne bolnice, i to poslije stjegonoša, koji su nosili državnu zastavu,
zastave grada, 204. vukovarske brigade i Hrvatskog društva logoraša.
Lampioni, koji su duž cijeloga križnog puta, dugog pet kilometara,
večer uoči godišnjice pada Vukovara postavili učenici, podsjećali su na
križni put kojim su prošli Vukovarci na današnji dan prije 15 godina,
kada su prognani iz svojih domova ili odvedeni u zarobljeništvo odakle
se mnogi nisu vratili. Oni koji su imali sreću preživjeti to, jučer su
se, prolazeći vukovarskim ulicama, sjećali svega što su proživljavali.
Prolazeći pokraj ruševina zgrade restorana Vučedolske kapljice, u
čijem je podrumu bilo sklonište sa stotinjak civila i posljednje
sjedište legendarnog Radija Vukovara, pričali su nam kako su ih srpski
vojnici tjerali u kolonu smrti. Na ogradi Radničkog doma koji se
obnavlja učenici vukovarskih škola ispisali su stotine poruka mira i
ljubavi prema Vukovaru i svojoj domovini.
Vukovarski herojiPodno Vodotornja, simbola stradanja
Vukovara, na Mitnici, jednom od mitskih uporišta branitelja, sreli smo
Pilipa Karaulu, zapovjednika obrane Mitnice, koji je u koloni sjećanja
bio sa svojim suborcima.
- Vukovarski su heroji svi koji su položili živote za taj grad - kaže Žarko Pavletić, jedan od legendi sa Sajmišta.
Pričajući s ljudima u koloni sjećanja, brojni heroji i legende
obrane govore kako im je drago što je danas s njima cijela Hrvatska i
hrvatski narod, ali napominju da bitka za Vukovar kakav pamte i kakav
žele još nije završena. U tome im trebaju pomoći svi jer je prije 15
godina spasio Hrvatsku, a Hrvatska danas treba spasiti Vukovar.
Fokus, 17.11.2006.
ATAVIZAM TITOIZMA
Mislim da je još jedno zlo ubačeno u Hrvatsku, a to je "plakanje" i
"cviljenje" kako nitko ništa nema i kako je bilo bolje za vrijeme Tita.
Rasprave o tome tko što ima ili nema ubačene su od neprijatelja RH,
koji siju nezadovoljstvo i govore kako je prije bilo bolje. Pa nije
bilo dobro prvih 10 godina, na primjer, kada se kruh i meso kupovalo na
točkice, isto je bilo i s materijalima za plahte, haljine, kapute...
Naši su ljudi počeli tada, zahvaljujući Titovoj politici raseljivanja
Hrvata, odlaziti u Njemačku ili još i prije bježati preko granica bilo
kamo. A kada je kasnije bilo lakše kupiti kruh i meso, to je djelomice
i zato jer je preveliki broj ljudi otišao iz zemlje. Nakon toga je
Amerika pomagala, pa su iseljenici pomogli svojima i donosili novac
(nisu li u BiH lijepo na veliko gradili svoje domove novcem zarađenim u
Njemačkoj, a koje su onda četnici u danima raspadanja Juge porušili,
zapalili itd.) Kad je Amerika prestala pomagati Jugu, a iseljenici
postali svjesni da njemačke marke ne trebaju stavljati u jugo-banke,
onda je nestalo svega, a kralo se sve više.
Pitala sam jednoga taksista kako je uspio kupiti mercedes. Odgovorio je
da ga je zaradio u Njemačkoj, ali je ispočetka po povratku radio u
jednome "super-marketu" (kako to lijepo hrvatski nazivamo!) i baš kad
je prešao u taksiste, počelo je biti bolje namještenik u trgovinama.
"Zašto?", pitam ja naivno. Odgovor: Jer kad je došla npr. kava, onda je
nisu prodavali dok nije došla druga pošiljka (kave, brašna, šećera,
ulja i sl.). Tek nakon toga prodavali su onu prvu količinu po novoj
većoj cijeni i razliku stavljali u džep. Nitko ih u tome nije uhvatio
ili je zažmirio, jer su i oni od toga imali koristi. Tako je to bilo s
mnogima i naravno ili nenaravno je da nisu imali poštene stavove prema
mladoj RH. Sram ih bilo!... Vera Valčić Belić
Fokus, 17.11.2006.
MILE BUDAK - VELIKAN KNJIŽEVNOSTI
U povodu nedavnog izlaska iz tiska knjige Mile Budak o sebi i drugi o
njemu razgovarali smo s priređivačem i urednikom Darkom Sagrakom, koji
u svojoj knjizi otkriva cijeli niz novih činjenica, dokaza i
zaključaka.
• Iako vaša knjiga još nije javno predstavljena, izazvala je već
veliko zanimanje domaće i inozemne javnosti. Gdje leži ključ toga
zanimanja?
- Knjigu sam izdao u vlastitoj nakladi krajem ljeta, a to je
vrijeme neprikladno za predstavljanja. Učinit ću to za nekoliko tjedana
kada kod čitatelja počinje rasti interes za knjigom. Činjenica je da
sam ugodno iznenađen zanimanjem koje je pokazala čitateljska publika
iako je njezin izlazak iz tiska objelodanjen tek u dva lista s tzv.
desnim predznakom! No, iako od tiskovina pod nadzorom lijevo-liberalne
orijentacije nisam očekivao drugo nego ignoriranje - vijest o knjizi
širila se od usta do usta jednako kao dva-tri stoljeća nakon
Gutenbergova otkrića tiskarskoga stroja. Taj interes rječito govori da
sam knjigom uspio popuniti veliku prazninu u svezi s fenomenom Budak.
Naime, nakon hajke koja je orkestrirano pokrenuta u hrvatskoj javnosti
- od HRT-a do minornih listova, nastupio je vakuum u razmišljanju
velikoga dijela hrvatske javnosti. Velik broj čitateljske publike nije
bio zadovoljan razvojem događanja u Sv. Roku, kada je uz nazočnost
snaga za specijalne namjene uklonjen spomen na književnika, mještanina
i rođaka, koji su podigli Ličani iz dijaspore i Domovine, bez ikakve
zle misli i nakane.
• Čime ste se rukovodili kod pisanja knjige?- U knjizi, koju
sam nedavno izdao, iznio sam ne samo kronologiju tih događanja, već i
gotovo sve spoznaje u svezi s osobom dr. Mile Budaka (poglavito kao
političkoga djelatnika, a samo uzgredno i književnika). Da bi čitatelj
mogao steći što vjerniju i objektivniju sliku o Mili Budaku, na gotovo
600 stranica teksta velikoga formata i proviđeno s više od 120
ilustracija, faksimila dokumenata, pisama, zapisnika i sl., ponudio sam
i prijepise kritika svih meni dostupnih negativnih mišljenja o Budaku.
Čitatelji su, vjerujem, prepoznali da sam uložio mnogo truda da
objektiviziram sliku o Budaku - - i mislim da je tu glavni ključ zašto,
bez gotovo ikakve promidžbe, knjiga nalazi put do kupca.
• Jeste li bili u Svetome Roku, rodnome mjestu Mile Budaka?-
Bio sam više puta, a ove godine posjetio sam Budakovo rodno mjesto 16.
kolovoza, upravo na blagdan Sv. Roka, i to s netom izišlom knjigom iz
tiska. Nije slučajno da sam knjigu posvećenu Mili Budaku želio prvi
puta predstaviti baš u njegovu rodnom mjestu. Toga dana bilo je veliko
proštenje. Okupilo se stotine, ako ne i tisuću ljudi, doslovce iz
cijeloga svijeta. Bilo je dirljivo vidjeti toliko mnoštvo ljudi iz
udaljenih krajeva svijeta, kako s mnogo pijeteta dolaze u ovo mjesto.
Stariji, a naročito intelektualci, a bilo ih je iz mnogih zemalja,
kupili su knjigu. Interes za knjigom bio je veći od očekivanoga.
Osvjedočio sam se na tome primjeru da je Budakova misao Krv i tlo (Blut
i Boden), toliko mrska liberalima, komunistima i masonima, značajno
utjecala na hrvatski narod, da je on zahvaljujući samo svome ognjištu
ostao tako jako vezan za svoju Domovinu, makar su ga mnogi razlozi
stoljećima tjerali u pečalbu. Uostalom, Budakovo Ognjište je sinteza
aksioma Krv i tlo. Danas, u vrijeme globalizacije, kada se želi
obezvrijediti sve tradicije nekoga naroda, postaje ta vjera u snagu
nacionalnoga bića aktualnija nego ikada.
• Vi ste, uz akademike Jelčića i Pečarića te prof. Zidića, jedan
od duhovnih začetnika i autora "Apela". Je li Državno odvjetništvo
ikada reagiralo?
- Kao što sam očekivao, nisu reagirali. Zaokupljeni su nekim
drugim slučajevima pa nemaju niti volje, a niti vremena za tako njima
beznačajne stvari. Ta, osam godina nisu bili u stanju niti prihvatiti
niti odbiti kaznenu prijavu protiv osumnjičenih ratnih zločinaca Rade
Bulata, Marka Belinića, Milke Kufrin i Ahmetovića (od kojih je ostao
živ samo ovaj posljednji), koju je još davne 1998. godine podnijela
Udruga Hrvatski Domobran. I onda, kako se nadati da će biti prihvaćen
zahtjev za obnovom postupka ustaškom zločincu (jer tako ga neopravdano
još uvijek asocira velik broj Hrvata, indoktriniran lažnom
komunističkom i neoliberalnom promidžbom). To što se nigdje ne može
pronaći cjelovita presuda s obrazloženjem zbog čega je Budak obješen -
naravno nikome ne smeta.
• Što ste zapravo zahtijevali u "Apelu", kojega je potpisalo više od 1200 potpisnika iz zemlje i svijeta?-
Postavili smo desetak pitanja u kojima tražimo obnovu postupka protiv
Mile Budaka. Na žalost, naš apel ostao je glas vapijućega u pustinji...
Darko Kovačić
Zagreb, 16. 11. 2006.
POSJET MAJKE KATE ŠOLJIĆ GENERALU BRANIMIRU GLAVAŠU U BOLNICI
Poštovani!
Majka Kata Šoljić, nemoćna, jer tri puta tjedno ide na dijalizu, u 84.
godini života, i vezana za invalidska kolica, po odobrenju suca Zdenka
Posavca, posjetit će u petak, 17. studenog, u 12 sati, generala
Branimira Glavaša, koji, ogorčen zbog pritvaranja i nepravde koja se
nanosi njemu, drugim braniteljima i Domovinskom ratu, već 21. dan
štrajka glađu u Zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu.
Kata Šoljić, junakinja Domovinskog rata, želi mu izraziti svoju
majčinsku ljubav, uz molitvu Bogu i Svetoj Majci za njega i sve uhićene
branitelje, te ga zamoliti da prekine štrajk glađu i da ne dovodi svoj
život u pitanje, jer ga majka Domovina i mi svi trebamo živa, da se i
dalje, sa svim poštenim ljudima, hrabro bori za pravdu i istinu, a
žrtava života smo već previše položili na oltar Domovine! Domovina treba njega i sve ostale branitelje, kao i sve nas, žive i hrabre, uz Božju pomoć, do Božje volje.
Željama i zamolbi majke Kate Šoljić generalu Glavašu da prekine štrajk
glađu, pridružuje se i dr. Ružica Ćavar, u ime Hrvatskoga pokreta za
život i obitelj i u svoje osobno ime, kao majka i liječnica. Ako zbog
promijenjenih okolnosti u Hrvatskome saboru bude donesena povoljna
odluka o neodobravanju daljnjeg pritvora i tako nestanu razlozi za
daljnji prosvjed štrajkom glađu, majka će generalu Glavašu izraziti
svoje i naše zadovoljstvo, zahvalnost i radost zbog pobjede, kao i
najveću zahvalnost i molitvu Bogu za budućnost.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Vatikan, 14.11.2006.
CRKVA SE TREBA ZALOŽITI KAKO BI POKAZALA ISTINSKU VELIČINU VJERE Crkva
se treba založiti kako bi pokazala istinsku veličinu vjere, jer
kršćanstvo, koje je ljubav, radost i mir, često izgleda kao jednostavni
moralizam, odnosno turoban popis zabranâ – istaknuo je, između
ostaloga, papa Benedikt XVI. u govoru švicarskim biskupima, na koncu
njihova pohoda „ad Limina“.
Upozorivši na važnost osobnoga odnosa s Bogom, Sveti je Otac, u
govoru koji nije unaprijed pripremio, podsjetio kako je sveti Augustin
više puta pokazao dvije strane kršćanskoga poimanja Boga: Bog je Riječ
i Bog je Ljubav – sve do toga da se učinio toliko malenim te poprimio
ljudsko tijelo i na koncu se kao kruh stavio u naše ruke. Zbog toga je
naša vjera nešto što ima veze s razumom, može biti prenošena putem
razuma i ne treba se skrivati pred njim, pa niti pred ovim našega doba.
Taj razum ima srce, tako da se može odreći vlastite beskrajnosti i
postati tijelo. Bog nije filozofska pretpostavka … mi Ga poznajemo i On
poznaje nas. I možemo Ga sve bolje poznavati, ako ostanemo u razgovoru
s Njime – kazao je Sveti Otac i pritom istaknuo kako je stoga za
pastoral vrlo važno poučiti, kao i osobno sve više učiti moliti. Pred
svima onima koji meditaciju traže drugdje, jer u kršćanstvu ne
pronalaze duhovnu dimenziju, Papa je potaknuo biskupe da im pokažu kako
ta dimenzija, ne samo da postoji, nego je ona vrelo svega. U tom se
vidiku vidi značenje liturgije kao škole molitve. Molitva može biti
jednostavna i ponizna, ali i slavlje vjere. Samo ako je Bog tu i ako
nas dotakne, može biti pravo slavlje. A znamo kako ta slavlja vjere
širom otvaraju srca ljudi i pobuđuju dojmove koji pomažu u budućnosti –
kazao je Sveti Otac.
Veliki dio govora Papa je posvetio važnoj temi morala, te
napomenuo kako se čini kao da se u naše doba moral podijelio na dva
dijela. Suvremeno društvo nije jednostavno bez morala, nego je,
takoreći, otkrilo i zahtijeva jedan drugi dio morala, koji u navještaju
Crkve posljednjih desetljeća, a i više, možda nije bio dovoljno
istaknut – napomenuo je Papa te spomenuo neke važne teme kao što su
mir, nenasilje, pravednost za sve, skrb o siromašnima i poštovanje
prema stvorenome. To su velike moralne teme koje privlače mlade i koje,
uostalom, pripadaju i crkvenoj tradiciji. Taj drugi dio morala tiče se
zalaganja za život, od začeća sve do smrti. Pobačaji i eutanazija često
se opravdavaju prividno velikim ciljevima koji tako mogu biti korisni
budućim naraštajima – primijetio je nadalje Sveti Otac te sa žalošću
ustvrdio kako se tako čak čini moralno uzeti u vlastite ruke ljudski
život i manipulirati njime. Sveti je Otac na koncu svratio pozornost i
na moral braka i obitelji, te spomenuo slučajeve nekih zemalja u kojima
je u zakonodavstvo unijeta promjena, te se brak sada više ne opisuje
kao veza između muškarca i žene, nego kao veza među osobama. Prema
takvome poimanju, svaki oblik veze čini se potpuno normalnim, a sve je
to prikazano kao vrsta morala nediskriminacije i kao nužna ljudska
sloboda. Na taj je način nerazrješivost braka postala gotovo utopija –
upozorio je Papa. Kršćanski se navještaj sukobljava s oprečnom sviješću
društva, odnosno s jednom vrstom antimorala koji se oslanja na poimanje
slobode viđene kao pravo na samostalni izbor bez određenih smjernica.
To je antimoral koji se prikazuje kao nediskriminacija, te stoga kao
prihvaćanje svake vrste mogućnosti, postavljajući se tako samostalno
kao etički ispravan – kazao je Sveti Otac te pozvao sve vjernike da se
zauzmu kako bi se ponovno povezala ta dva dijela moralnosti i učinilo
jasnim da oni trebaju biti međusobno nerazdvojno povezani. Samo ako se
ljudski život poštuje od začeća do smrti, moguća je i vjerodostojna
etika mira. Samo se tada nenasilje može izraziti u svim smjerovima;
samo tada uistinu prihvaćamo stvoreno; i samo se tada može postići
istinska pravednost. Stoga je pred kršćanima velika zadaća: s jedne
strane učiniti da kršćanstvo ne izgleda kao jednostavni moralizam, nego
kao dar u kojemu nam je darovana ljubav koja nas podupire i daje nam
potrebnu snagu kako bismo znali izgubiti vlastiti život. S druge pak
strane, u kontekstu te darovane ljubavi, napredovati prema
konkretizaciji, za koju je temelj uvijek u Zapovijedima koje, s Kristom
i Crkvom, u ovo naše doba trebamo tumačiti na napredan i nov način –
kazao je Sveti Otac. (KTA)
Sydney, 14.11.2006.
KRONOLOGIJA UDBAšKIH SMUTNJI U 2006 GODINI
Malo je povjesnijih dogadjaja o kojima je napisano toliko mnogo verzija i
laži, kao što je napisano o Bugojanskoj grupi. Od dana kada se čulo za
Bugojance do danas, crveni konstantno šire laži o nama članovima Bugojanske
grupe. Titovi sljedbenici, uložili su i jos uvijek ulažu, silan novac i
mnogo truda da sakriju istinu. O Bugojanskoj grupi Titovi sljedbenici
snimili su film "Brisani prostor". O Bugojanskoj grupi oni su napisali
knjige. Pa i njihovi saveznici pisali su u njihovim knjigama o Bugojanskoj
grupi. Kroz film i sve ove knjige, širene su laži i propagande o grupi.
Laži su širene preko interneta, i na sve druge moguće načine.
Hrvatskoj javnosti, poznato je da se ja borim protiv udbinih laži već preko
tri desetljeća. I pored moga svjedočenja i brojnih dokumenata koje sam
objavila, i pored toga što su udbaši bili mnogo puta uhvaćeni u lažima, oni
ne prestaju. Oni nastavljaju širiti laži služeći se svim mogućim trikovima.
Da napomenem, 2004 godine u Sydney-u, Australija, po prvi puta, javno je
prikazan dokumentarni film, sa sudjena četvorici uhvaćenih Bugojanaca, na
vojnom sudu u Sarajevu 1972 god. Njihovi iskazi potvrdili su, da sam ja
istinu govorila, sve ove duge godine.
Polako, polako, istina o Bugojanskoj grupi i o udbaškim strašnim zločinima,
širila se. Ove 2006 godine udbaši su shvatili da su razotkriveni. Shvatili su
da je hrvatska javnost shvatila da oni vode propagandni rat protiv članova
Bugojanske grupe, i da koriste grupu da sebe prikažu hrvatskim rodoljubima.
I sada kada su razotkriveni, udbaši su uperili sve snage da obrane sebe.
Ovo je kronologija njihovih smutnji samo u 2006 godini. U ovoj 2006 godini
u roku od pet mjeseci objavljene su udbine laži kroz deset članaka. Ali to
je samo što ja znam:
Kronoligija
8.2.2006 Jutarnji list 8.2 2006 izvješćuje javnost, da je Ante Djapić
najavio da će u Saboru predložiti da se, Bugojancima da status hrvatskih
branitelja. Djapićevu najavu objavila je i Matica, br. 79.
17.2.2006. Hrvatski Vjesnik iz Melbourna objavljuje članak Radovana
Stipetića "Ante Djapić i Bugojanci" U članku Stipetić tvrdi da je Hrvatsko
Revolucionarno Bratstvo bila proustaška organizacija. To je laž. H.R. Bratstvo
bila je udbina organizacija, formirana u komunističkoj Jugoslaviji pedesetih
godina prošloga vijeka.
17.2.2006. Uz članak Stipetića, Hrvatski Vjesnik iz Melbourna objavljuje i
članak Drage Sudara "Najzloćudniji tekst o Hrvatskoj emigraciji nakon pada
Berlinskog zida" Sudar piše: "Radovan Stipetić drži da je on pozvan i
mjerodavan upozoriti Sabor na moguće posljedice medjunarodnih razmjera koje
bi Hrvatska imala kada bi Djapić uspio progurati svoju nakanu". Za
neupućene, ova izjava je zbunjujuća. Ali ne i za mene. Mi članovi
Bugojanske grupe, žrtve smo, crvene internacionalne konspiracije, protiv
Hrvatskog naroda. Sudar nije u pravu. Hrvatska ne bi imala medjunarodnih
posljedica da da priznanje Bugojanskoj grupi. Ali da izadje čitava istina
o udbaškim teroristima, koji su vodili Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo,
onda bi svijet shvatio da su oni bili a vjerujem da su i još, dio i
internacionalnog terorizma. Za njih bi bile velike posljedice medjunarodnih
razmjera.
17.02.2006. Uz članak Stipetića i Sudara, Hrvatski Vjesnik objavljuje i
izjave Bože Vukušića. Vukušić je izjavio staru udbasku laž, da je Bratstvo bilo
formirano u Australiji. On je takodjer izjavio da Srećko Rover nije imao
udjela u forimiranju Bratstva u Australiji. Vukušić sakriva istinu.
Istina je ovo. Bratstvo je formirano u bivšoj Jugoslaviji a prvi ogranak tog
udbaškog Bratstva formirano je u Sydney, ( Australija) 1960 god. U
formiranju tog prvog ogranka Bratstva van Jugoslavije imao je udjela i Srećko
Rover. Te informacije ja sam pronašla u tajnim arhivima Bratstva koji su mi
došli u ruke 1994, a pronadjeni su u kući S. Rovera. Dalje u članku Vukušić
tvrdi da su Bratstvo formirali mladi hrvatski politički iseljenici. Ni to
nije istina. Istina i činjenica je. Infiltrirani udbaši medju hrvatskim
izbjeglicama formirali su ogranke Bratstva u svim zemljama gdje su postojale
zajednice hrvatskih izbjeglica. Sudar, Stipetić i Vukušić, pričaju
drukčije, ja bih rekla, da njih sva trojica pušu u isti rog.
24.3.2006 god. Hrvatski Vjesnik iz Melbourna objavljuje javno pismo
izdajnika i dezertera Bugojanske grupe Frane Peričića pod naslovom, "Frane
Peričić - Ružici Andrić" U pismu Peričić me je napao i nazvao me
lažljivicom. Uredniku Spremnosti se zaprijetio zbog objavljivanja mojih
članaka i dokumenata koji su podupirali moje izjave.
20.6.2006. Hrvatski tjednik Spremnost, objavio je moj odgovor Frani
Peričiću.
U članku "Preživjela sam moja je dužnost svjedočiti istinu" ja sam
iznjela činjenice i samo činjenice. Nakon odgovora Peričiću, udbaši su se
našli u panici. Intenzivno su stupili u akcije, da obrane sebe i da
poprave njihov imidž.
23.6.2006. Oni organiziraju komemoraciju Bugojanske grupe. Novine Fokus
objavio je članak; "Održana je Komemoracija Bugojanske grupe na Raduši,
blizu Bugojna. Na komemoraciji, u ime Uzdanice položio je vijenac Bože
Vukušić". Ja još jednom ponavljam, Uzdanica je bila djelo H.R. Bratstva i
djelovala je aktivno desetljećima u Australiji. Poslije stvaranje Republike
Hrvatske, jedan broj udbaša vratio se u Hrvatsku, gdje su formirali Uzdanicu i do
danas oni aktivno djeluju preko Uzdanice, ali i po njima drugih formiranih
organizacija.
25.7.2006. Mjesec dana kasnije, udbaši opet organiziraju ne jednu već tri
komemoracije Bugojanske grupe. Bože Vukušić šalje poziv Hrvatima širom
svijeta putem email-a. U njegovom pozivu on piše: Klub Hrvatskih povratnika
i Hrvatska uzdanica u suradnji s obiteljima poginulih Bugojanskoh Vitezova,
povodom obljetnice Bugojanaca njihove pogibije u srpnju 1972. godine
organiziraju komemorativne skupove. Napominjem, da Klub Povratnika i
Uzdanicu vode udbaši. Iako ovaj Vukušićev poziv daje dojam, da su sa
njima organizirali Komemoraciju, obiteljski članovi Bugojanaca, to nije
tako.
Samo oni članovi obitelji Bugojanaca koji su radili za udbu ili su zavedeni
po udbi, podržavaju Božu Vukušića i druge udbaše. Primjer je, Marija Mikac
indoktrirana po udbi sestra braće Andrića. Indoktrirana, ona podržava ubojice
njezine braće. A to su dokazala i njezina objavljena pisma, Spremnost
08.05.2001. Da podsjetim, pod utjecajem udbaša, Marija je izjavila niz laži
o njezinoj ubijenoj braći. Najgrozinja laž, koju je izjavila je, da je
njezin ubijeni brat Adolf dobio ime po Adolfu Hitleru. Globus 16.9.1994.
str.58i 59. Jedna je stvar biti zaveden, a druga je stvar svjesno lagati.
Marija je svjesno slagala o Adolfu. Poslije ove izjave Marija Mikac postala
je izdajnik, izdajnik njezine ubijene braće, koji se ne mogu braniti od
njezinih laži. Drugi dobar primjer je i Nediljko Vegar, brat pok. Pave
Vegara. Njega su udbaši poslije Bugojanske grupe uvjerili u njihove laži. A
onda su ga uveli i u Hrvatsku mladež, koja je bila dio Hrvatskog
Revolucionarnog Bratstva.
28.7. 2006. Hrvatski Vjesnik iz Melbourna, objavljuje članak Željka Vrbana o
komemoraciji Bugojanske grupe, "Preteče hrvatskih branitelja". U članku Vrban
navodi da su na komemoraciji bili i Frane Peričić i Ivan (Ivica) Butković.
Da podsjetim. Ova dvojica su bili u užem vodstvu australskog ogranka Bratstva.
Obadvojica su imali udjela u uvodjenu Bugojanske grupe u jugoslovensku
zamku. Dalje Vrban navodi izjavu Marije Mikac, koja glasi: " Marija je
smatrala potrebnim naglasiti, da ima osoba nekada bliskim članovima
Bugojanske skupine, koji iz krajnje sumnjivih motiva, podržavaju stajališta
neprijatelja hrvatskog naroda, kaljaju čast i ideale njezine poginule braće,
kao i brojnih njihovih suboraca". Vrban završava članak sa ovim riječima:
"Upućeni su mogli zaključiti da se te riječi odnose na Ružicu Andrić,
nekadašnju suprugu Ambroza Andrića, koja već desetljećima vodi kampanju protiv
organizacije kojoj su Bugojanci pripadali, tj. Hrvatske Mladeži i Hrvatskog
Revolucionarnog Bratstva".
Nitko od udbaša nema "gaća" izjaviti laž da sam ja bivša žena Ambroza Andrića.
Oni guraju bjednu Mariju Mikac da to izjavi, i tako za one neupućene ispada,
ako sestra Ambroza tako govori to je istina. Ja moram razočarati udbaše,
da njihove podvale ne rade. Ja Ružica Andrić bila sam i ostala sam supruga
Ambroza Andrića, i sve udbaške laži i prljave kampanje ne mogu to meni
oduzeti. Još jednom panavljam. Ja ne vodim niti sam ikada vodila ikakvu
kampanju, ja sam samo iznosila i iznosim istinu na javnost o udbašima koji
su uzeli udjela u konspiraciji protiv Hrvatskog naroda. I mi članovi
Bugojanske grupe, žrtve smo te konspiracije.
Poslije svih napora i njihove dobre glume, udbaši su shvatili da nisu
uspjeli zataškati njihove zločine. I oni mijenjaju njihove taktike.
4.8.2006. Hrvatski vjesnik iz Melbourna objavljuje opet iste izjave
izdajnika i dezertera Bugojanske grupe, koje su bile objavljene prošle godine u Večernjem
listu i Hrvatskom vjesniku iz Melbourne. "Bili smo idealisti a ne
teroristi"
Srpnja 2006. Večernji list objavljuje članak navodnog Nikice Šimića " Bio
sam zarobljenik Bugojanske grupe". I njegove izjave nisu odgovarale istini.
Isti članak prenijela je i Nova Hrvatska iz Sydney-a 25.07.2006., str. 10.
Medjutim Iz mojih izvora saznala sam, da osoba čija je slika bila objavjena
uz članak,
"Bio sam zarobljenik Bugojanske grupe" i koja je dala izjave nije bio
Nikica Šimić, vec Drago Renjić.
25. 08. 2006. Hrvatski vjesnik iz Melbourna objavljuje kratku izjavu Marka
Mudronje. Marko je bio jedan iz užeg Vodstva HR Bratstva. On, je takodjer
jedan od trojice iz vodstva Bratstva koji je trebao predvoditi Bugojansku
grupu u akciju. Kao i Peričić, i Mudronja je dezertirao Bugojansku grupu na
samoj austrisko-jugoslovenskoj granici. Peričić sa izgovorom da je star, a
Mudronja sa izgovorom da je bolestan. On je izjavio da je Peričić napustio
kamp gdje su bili Bugojanci, par dana prije odlaska Bugojanaca u akciju. U
njegovoj izjavi on potvrdjuje da je Hrvatski vjesnik objavio sliku
Bugojanaca, slikanih u kampu u Austriji. Na toj slici koju je Hrvatski
vjesnik objavljivao, ne mogu se prepoznati lica a niti okolina. Da podsjetim
i neka opet ostane zapisano. Kada je Mudronja otišao sa Bugojancima u
Austriju, on je ostavio njegovu putnu torbu u mome i mojega muža stanu. Samo
28 sati poslije odlaska grupe u Austriju, francuska policija je pretresla
moj i Ambrozov stan. U torbi Mudronje, policija je našla punu šaku metaka
otrovanih sa cijankalijom. A zna se da su jugoslovenske vlasti, optužile
Bugojance da su imali zatrovane metke i da su htjeli zatrovati Beogradski
rezervoar vode.
12.09.2006. Hrvatski Tjednik Spremnost objavljuje članak "Feniks" na
molbu pisca g. Jadranka K. iz Zadra. Ovaj članak vrlo je specifičan. Zato
što su u članku po prvi puta javno objavljene laži o Bugojancima, što su ih
udbaši šapatom širli kroz zadnja tri desetljeća a u isto vrijeme ponovljene i
stare udbine laži. Ja želim vjerovati da je g. Jadranko Kaleb imao dobru
namjeru kada je pisao članak. Ako je stvarno imao dobre namjere, onda je
očito da su mu udbaši poturili njihove laži.
18.09.2006. Na web stranicama objavljen je članak "Na spomen njemu i
svim palim braniteljima". Članak je posvećen članu Bugojanske grupe, pok.
Ludvigu Pavloviću. Članak je navodno pisao bratić Pavlovića. Medjutim ime
pisca toga članka nije bilo objavljeno. Članak je bio vrlo lijepo napisan i
emocionalan. Čitajuci članak zapazila sam, da su u članku korišćene one iste
stare udbaške fraze, što su ih udbaši koristili desetljećima. Pisac
dotičnoga članka tvrdi da Pavlović nije zažalio za svu žrtvu koju je dao.
To nije istina. Pavlović, Keškić, Horvat i Vlasnović, dok su bili u
jugoslovenskom zatvoru, shvatili su da su bili zavedeni i u uvedeni u zamku.
Sva četvorica izjavili su na sudu u Sarajevu 1972, da im je žao što su
sudjelovali u Bugojanskoj akciji. Na račun ovih činjenica, ja vjerujem da je i
taj članak napisan po udbašima.
Udbaški teroristi, shvatili su da im ni ovi zadnji trikovi nisu bili
uspješni. Sve što im je ostalo jest, da njihove laži objave u knjizi. Iz
izvora saznajem da Bože Vukušić piše knjigu o Bugojanskoj grupi. Usudjujem se
proreći, da ce Vukušić koristiti izjave onih obiteljiskih članova
Bugojanaca koji su ili zavedeni ili su radili za udbu. Opet ponavljam, Bože
Vukušić u njegovoj knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva"
je udbine teroriste imenovao hrvatskim rodoljubima. Za njihove žrtve
napisao je, da su bili vodje zločinacko-terorističke organizacije, nazvane
Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo. Prof. Mladen Petravić, komentirao je o
knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" u njegovom članku
"Je li udba naša sudba" Hrv. tjednik Spremnost 30.07.2002. .. U članku
Prof. Petravić napisao je "Knjiga Bože Vukušića mogla bi mirne duše nositi
naslov "Sve udbine pobjede protiv hrvatskog isljeništva. Naime Vukušić je
uložio ogroman trud kako bi nas upoznao, a nekima osvježio sjećanja, na
širok spektar Udbinih aktivnosti i uspjeha....." Držeći na umu brojne
Vukušićeve laži što ih je izjavljivao i napisao o Bugojanskoj grupi, držeći
na umu korektan komentar Prof. Petravića, nije teško predviditi sadržaj
Vukušićeve knjige, koju piše o Bugojanskoj grupi.
Ružica Andrić
Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe
hčsp.hr, 8.11.2006.
Uhićenje Branimira Glavaša - uzroci i posljedice
Uhićenje Branimira Glavaša samo je nastavak sustavne kriminalizacije
Domovinskog rata koju svjesno i namjerno provodi i ova marionetska
vlada u Hrvatskoj. Pokušaj je to pokoravanja neposlušne Slavonije i
neposlušnog generala. Taj proces su započeli Ivica Račan i njegova
šestokraka družina nakon « trećejanuarske» diktature, uhićenjem Mirka
Norca i montiranim političkim procesima hrvatskim braniteljima diljem
Hrvatske. Posebno je pervezno uz punu suradnju sa srpskim obavještajnim
službama montiran slučaj «Lora» u Splitu. Cilj je tada bio pokoriti
Split i zaleđe kao središte otpora izdaji nacionalnih interesa, zbog
čega je Račan i instaliran na vlast. Za provedbu su angažirani svi
«resursi» UDBE i KOS-a, u politici, medijima, pravosuđu iz «vascele»
Jugoslavije, a posebno njihova centrala u uredu trenutačnog
predsjednika Hrvatske. Na čelo tužiteljstva postavljen je komunistički
inkvizitor, sluga svih režima i bespogovorni izvršitelj Mladen Bajić.
Progon branitelja je mogao početi, medijski lešinari su pripremali
teren, UDB-aši spletkarili, a komunistički tužitelji konstruirali
optužnice, sve to uz financijsku i političku potporu stranih gospodara.
U projektu « iz penzije na posao» aktivirani su svi komunistički
«resursi» i kadrovi za razgradnju Hrvatske i kriminalizacju Domovinskog
rata. Hrvatska je na to ipak odgovorila, prosvjedima, Rivom, zahtjevom
za referendum 400 000 zaboravljenih potpisa, a u konačnici i smjenom na
izborima marionetske, antihrvatske vlasti.
Dolaskom HDZ –a na vlast hrvatski narod a posebno hrvatski
branitelji očekivali su prestanak progona i zaštitu dostojanstva a
dobili su detuđmanizaciju što znači dehrvatizaciju, uhićenje Gotovine,
uhićenje Glavaša, rehabilitaciju četnika i još sustavniji , prljaviji i
žešći progon hrvatskih branitelja.
Prijevara je ovo, nezapamćena u hrvatskoj povijesti. Od komunista,
crvenih kmera i liberala, žutih mravi ili kako je Tuđman genijalno
rekao «stoke sitnog zuba» ništa više od izdaje se nije moglo ni
očekivati. Ti nisu Hrvatsku željeli, ni stvarali, pa je razumljivo da
su je rušili. Tragično je što je vodstvo HDZ-a, ogrnuto nacionalnom
retorikom, sakriveno iza imena Franje Tuđmana, dobilo izbore a time i
mandat poniženog hrvatskog naroda, da zaustavi sustavno rastakanje
Hrvatske Države. Na žalost to isto vodstvo HDZ iza izbora je nastavilo
još perfidnije rastakati Hrvatsku Državu. Šeks i društvo koji su
trenutnog predsjednika Mesića nazivali izdajnikom, burdušom i
cirkusantom, odjednom su počeli provoditi mesićevu politiku. Uhitili su
Gotovinu, uhitili su Glavaša, ojačali su novovjekog Jakova Blaževića
tj. Mladena Bajića i dali mu nalog da u montiranim političkim procesima
progoni «hapsi» i osuđuje junake domovinskog rata. Ušli su u koaliciju
sa četnicima, podijelili sa komunistima medijski prostor, nastavili
pljačku i privatizaciju, ponizili se pred Haagom, ukratko izdali sve
nacionalne interese.
Stoga nije čudno da olako montiraju političke procese, bahatije
nego li su to radili komunisti. Sudi se sve do osude, suđenja se
ponavljaju, suci se smjenjuju, postupci se množe npr. Lora- dva, Norac
– dva, Glavaš – tri… sve dok se ne izreče unaprijed određena presuda.
Tužno je ovo razdoblje za hrvatsko pravosuđe, hrvatske suce i općenito
za tzv. pravnu državu. U strahu šute svi tzv. i stvarni pravni
autoriteti jer vlastodršci gaze sve pred sobom. Siroti, duhom
siromašni, predsjednik sramoti pravnu struku tražeći da pljačka ima
biti ratni zločin, a kada se pljačka događala upravo je sirotan
(duhovni) bio predsjednik Sabora koji donosi zakone. Pa zašto to nije
napravio tada. Uz to vrli pravnik ne zna da nema retroaktivnog
donošenja zakona… ali buba čovjek gluposti, laže u svakoj riječi koju
izgovara i ruga se cijelom narodu, zašto i ne bi kada ima zaštitu svih
komunističkih «resursa» i slavnog HDZ- ovog dvojca Sanader Šeks.
Zbog hrvatskih izdajnika, prevaranata i prevrtljivaca ohrabrila se
i zločinačka tvorevina tzv. Republika Srpska, pa nam u dogovoru sa
hrvatskim Judama ovih dana optužuje za zločin još onih nekoliko časnika
koje do sada nije optužio Mladen Bajić sa svojom miljenicom Carlom.
Tragedije li, četnici optužuju hrvatske generale, četnici svjedoče
protiv, Norca, u slučaju Lora, protiv Glavaša… a što i ne bi kada su
četnici danas u Hrvatskoj na vlasti, sjede u hrvatskom Saboru, u
ministarstvima, u uredu predsjednika.
Ima li kraja hrvatskom poniženju, hrvatskoj šutnji, hrvatskoj patnji, hrvatskom mazohizmu?
Hrvatska čista stranka prava poziva sve hrvatske branitelje a i
cijeli hrvatski narod da se probude iz apatije u koju su upali, da
digne glas otpora rušenju temelja Hrvatske Države, da stane u obranu
Glavaša, Gotovine, Norca… i svih progonjenih .
Ne čekajte krotko ko janje za klanje kada ćete doći na red,
uzdajući se da će vas krvnik preskočiti. Pobunite se, oglasite se,
pokažite snagu Hrvatske, uzmite sudbinu u svoje ruke i odlučite sami o
budućnosti svoje djece.
Sve to možete ako zajedno sa Hrvatskom čistom strankom prava i
svima koji vole Hrvatsku na redovnim ili pak izvanrednim izborima
smijenite marionetsku vlast instaliranu od stranih gospodara sa
zadatkom rastakanja Hrvatske Države.
U protivnom svojom šutnjom, pasivnošću i apatijom pomažete
neprijateljima Hrvatske, a onda će glas Hrvatske čiste stranke prava i
onih koji su spremni braniti domovinu i Domovinski rat, biti glas
vapijućeg u pustinji.
Ako i tako bude, makar sami ostali na političkoj sceni branit ćemo
Hrvatsku Državu, Domovinski rat, Franju Tuđmana, Mirka Norca, Antu
Gotovinu, Branimira Glavaša i sve hrvatske ratnike i junake, jer je to
časnije društvo od sluga, izdajnika i ulizica na vlasti.
U Splitu, 03. studenoga 2006. godine Županijsko vijeće HČSP – a
Luka Podrug
BOG I HRVATI !
Srdačno Vas pozivamo na predstavljanje knjige:
Vjekoslav Vrančić: Branili smo državu
koje će se održati
u srijedu, 8. studenoga 2006., u 19 sati, u Staroj gradskoj vijećnici
u ul. Sv.Ćirila i Metoda 5 u Zagrebu Knjiga
izlazi u nakladi HB Press-a iz Washingtona, a predstavit će je dr.
Anđelko Mijatović, Ivan Gabelica, Tomislav Jonjić i mr. Zlatko
Hasanbegović. Umjetnički okvir predstavljanju dat će glumac Dragan
Despot i glazbene umjetnice sestra Cecilija Pleša i sestra Imakulata
Malinka.
Knjiga, koja ima gotovo devetsto stranica, a ponovljeno je izdanje
knjiga prvotno tiskanih u dva dijela u Knjižnici Hrvatske revije,
Munchen – Barcelona, 1985., je djelo o razdoblju nastajanja, opstanka i
stradanja hrvatske države. Dijelom je osobno svjedočenje jer je
Vjekoslav Vrančić obnašao najviše državničke dužnosti, no sadrži i
brojne historiografske studije i dokumente. Studioznošću, razinom
dokumentiranosti i ljepotom stila pripada samom vrhu ukupne hrvatske
publicistike, a na njemu je jedna od rijetkih koja govori o tom
razdoblju povijesti iz pozicije onoga tko je Hrvatsku želio braniti i
sačuvati.
Biserka Cetinić, Zdravka Bušić i Maja Runje
Tel.: 4668137 i 098 / 772217
Glas Koncila, 5.11.2006.
Ivan Miklenić
Razaranje identiteta je zločin! Izabrane
riječi biskupa Josipa Mrzljaka izrečene na tiskovnoj konferenciji
neposredno po završetku zasjedanja HBK u Đakovu 19. listopada poslužile
su nekim medijima i medijskim djelatnicima za nastavak potiskivanja
Crkve i njezina utjecaja na društvenu stvarnost, a mogu poslužiti i kao
poticaj za preispitivanje položaja postojećih legalnih i legitimnih
identiteta u suvremenome hrvatskom društvu.
Prema Slobodnoj Dalmaciji od 20. listopada, koja je izvještaj
naslovila "Nismo dobri katolici", biskup Mrzljak bi doslovno rekao:
"Nismo dobri katolici ako se zna da čak 87 posto populacije u Hrvatskoj
čine katolici, a da ih 15 do 20 posto ide nedjeljom u crkvu", a prema
Večernjem listu od istoga dana, biskup bi opet doslovno rekao: "Uzme li
se u obzir podatak da u Hrvatskoj živi 87 posto katolika, a da ih samo
od 15 do 20 posto odlazi nedjeljom u crkvu, onda sigurno priznajemo
svoje slabosti, priznajemo da nismo dobri katolici." Više od formalnog
izričaja koji su kao doslovne biskupove riječi prenijela ta dva dnevna
lista - otkrivajući koliku si (neprofesionalnu) slobodu uzimaju
pojedini novinari kad nešto objavljuju, ne kao interpretaciju ili
parafrazu nečijih riječi već kao doslovne riječi određene osobe -
pozornost zaslužuje stanoviti medijski trijumf nad priznanjem kako
Hrvati ipak nisu dobri katolici te zbog toga ne treba ništa mijenjati
glede utjecaja katolika na suvremeno hrvatsko društvo. Naime, mnogima u
javnim medijima i na hrvatskoj javnoj političkoj sceni - a to je samo
odraz stavova skrivenih ideoloških i političkih centara moći - smeta
profilirani katolički identitet a isto tako i profilirani hrvatski
nacionalni identitet. Koliko je god u stvarno pluralnom društvu legalno
i legitimno postojanje profiliranih i vjerskih odnosno svjetonazorskih,
nacionalnih, kulturnih i drugih identiteta, snagama koje pretežno
kontroliraju suvremeno hrvatsko društvo, kako na javnoj sceni tako i iz
sjene, očito smeta svaki profilirani identitet.
Tu pojavu mnogi bi već na prvi pogled protumačili kao neizbježnu
posljedicu neumoljivoga suvremenog globalizacijskog procesa ili kao
posljedicu sve više promicanog relativizma kao jednoga od ekstremnih
izričaja suvremene liberalističke ideologije - i djelomice su sasvim
sigurno u pravu. No, ne bi mogli biti posve u pravu jer u suvremenom
hrvatskom društvu valja uzeti u obzir šareni proces koji bi se mogao
označiti u javnosti često spominjanim pojmom tranzicije. Taj proces,
naime, ne obuhvaća i ne podrazumijeva samo prilagodbu državnih i
društvenih struktura odnosno gospodarstva suvremenim demokratskim
pluralnim i tržišnim društvima nego i preobrazbu, stvarnu ili hinjenu,
političkih, ideoloških i općenito vrijednosno orijentacijskih stavova
pojedinaca, osobito onih na važnijim položajima i društveno
utjecajnijih.
Kad bi bilo moguće usporediti stavove baš tih društveno
utjecajnijih ljudi, npr. iz godine 1985. i današnje, očitovalo bi se
kako se nitko više danas ne želi deklarirati komunistom, antiteistom,
Jugoslavenom, zagovornikom jednopartijskoga diktatorskog sustava i
slično, dok bi se 1985. većina prepoznala u tim kategorijama. Ta
grupacija ljudi, koja danas drži gotovo sve konce hrvatskoga društva u
svojim rukama, očito je izgubila svoj godinama izgrađivani i
profilirani identitet te se sustavno presvlačila - makar samo za
javnost - u novo političko, stranačko, vjersko, nacionalno i ino ruho
prilagođujući se prilikama, ali uvijek tako da ne izgubi društveni
utjecaj i društvene položaje. Veoma su brojni primjeri da su članovi te
grupacije postali - ali samo deklarativno da bi sačuvali svoje
društvene privilegije - najveći i najžešći demokrati, katkad i najveći
katolici i najveći Hrvati...
Ta grupacija, nikada ne otkrivajući koliko u sebi ima stopostotnih
"vjernika" ili sljedbenika a koliko običnih karijerista, posebno se
desetljećima suprotstavljala svim sredstvima, čak i ondašnjim državnim
aparatom, katoličkom identitetu i hrvatskom nacionalnom i kulturnom
identitetu. A danas, kad je sama ostala bez svoga profiliranog
identiteta, to suprotstavljanje nastavlja, ali puno suptilnijim i
rafiniranijim metodama i sredstvima - čak moglo bi se reći s mržnjom i
ogorčenošću prema katoličkom identitetu i hrvatskom nacionalnom i
kulturnom identitetu. Toj grupaciji očito nije dovoljno što je izbjegla
ikakvo pozivanje na odgovornost za sve nečovječnosti do otvorenih
krvavih zločina, što je ovladala svim glavnim medijima i što praktično
drži gotovo sve konce društvenoga života u Hrvatskoj u svojim rukama,
već ima potrebu nastaviti razarati identitet, i to kako onaj katolički
tako i onaj hrvatski nacionalni i kulturni, a u čemu joj pomažu neki
naivci, a i neki dobro plaćeni javni poslenici.
No razaranje identiteta, bilo vjerskog odnosno svjetonazorskog,
nacionalnog, kulturnog i inog, potrebno je prepoznati kao jedan od
najvećih suvremenih zločina te se s tim zločinom nitko dobronamjeran i
stvarno human ne bi smio pomiriti. Naime, oduzimanje ljudima njihova
vjerskog, nacionalnog i kulturnoga identiteta, znači i iskorjenjivanje
ljudi iz zajednice, iz tradicije, iz svojih obitelji i korijena i
tjeranje kao nezaštićenih jedinaka na vjetrometinu u ralje suvremenih
moćnika. Ljudi bez identiteta podložni su i prikladni za sve moguće
manipulacije i zato potrebni grupacijama koje žele njima vladati i
nastaviti svoja razaranja. A oni ljudi koji znaju što je njihov
identitet, tj. tko su (pa makar bili daleko od ostvarivanja visokih
ideala da bi bili u punom smislu pripadnici toga identiteta), jedini
mogu osigurati budućnost Hrvatskoj. Dragocjeno je što se 87 posto
hrvatskih građana deklarira kao katolici, a još bi dragocjenije bilo da
su to i u što višem stupnju.
Zagreb, 03.11.2006.
Pismo predsjedniku SAD-a Georegeu W. Bushu
Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Ilica 36, 10000 Zagreb, Hrvatska,
hrvatsko.zrtvoslovno.drustvo@zg.t-com.hr
Hrvatski pokret za život i obitelj, Maksimirska 51/II, 10000 Zagreb, Hrvatska
hapok1990@hotmail.com
Poštovani
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država
George W. Bush
Bijela kuća
Washington
SAD
Uz zamolbu poštovanom gospodinu veleposlaniku SAD-a
u Republici Hrvatskoj
Robertu A. Bradtkeu
da njegovim zauzimanjem i dobrotom
ovo naše pismo bude dostavljeno poštovanom primatelju,
na čemu unaprijed od srca zahvaljujemo
PREDMET: Žaljenje zbog produljenja zatvora Hrvatu Zvonku Bušiću,
također poslano Veleposlanstvu SAD-a u Zagrebu
Vrlo poštovani gospodine predsjedniče SAD-a!
S
najboljim željama, srdačno Vas pozdravljamo u ime Hrvatskog
žrtvoslovnog društva i humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i
obitelj! Obraćamo Vam se potaknuti humanitarnim i humanim razlozima, sa
zamolbom koja se odnosi na slučaj našega sunarodnjaka, g. Zvonka
Bušića, koji boravi već 30 godina u zatvoru Allenwood u američkoj
saveznoj državi Pensilvaniji. Tisuću devetsto sedamdeset i šeste
godine, sa skupinom Hrvata, osuđen je na doživotni zatvor zbog otmice
putničkoga zrakoplova na liniji od New Yorka do Chicaga, sa nakanom da
iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, iz političkih razloga,
kako bi očajnički upozorili slobodni svijet na sudbinu hrvatskoga
naroda u komunističkoj Jugoslaviji. Zvonko Bušić i njegovi prijatelji nisu željeli izvesti nikakav
teroristički čin, pa su i umirivali putnike da im se neće ništa zlo
dogoditi, a što su putnici i shvatili, nego da samo žele izbaciti letke
nad Londonom i Parizom, sa proglasom pod naslovom "Za dostojanstvo i
slobodu hrvatskoga naroda". Kada je taj tekst bio objavljen u američkom
tisku, oni su se u Parizu mirno predali. Tom prilikom su odmah
upozorili američku policiju na eksplozivnu napravu koju su samo radi
ozbiljnosti svoga očajničkog čina ostavili na određenom mjestu. Kao što
je poznato, prilikom uklanjanja te naprave, slučajno je poginuo jedan
policajac, što je otmičarima zrakoplova i cijelomu našemu narodu bilo
veoma žao. Zvonko Bušić i pet njegovih prijatelja, 1976. godine bili su
osuđeni na doživotni zatvor s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina,
kao i puštanja na slobodu nakon 30 godina zatvora. Svi osim Zvonka
Bušića, neki i davno, hvala Bogu i SAD-u, su pušteni na slobodu. Njega
se, i pored najuzornijeg vladanja u zatvoru, ni nakon uspostave
slobodne i neovisne države Hrvatske, za koju je hrvatski narod položio
goleme žrtve, ne oslobađa daljnjeg izdržavanja kazne. Njemu cilj nije bio nikakav terorizam ni nasilje. Želio je
samo upozoriti svijet na ropsko stanje u kojem je živio miroljubivi
hrvatski narod u svojoj 14-stoljetnoj domovini Hrvatskoj. Teroristi su
svakako oni koji su nas nasilno držali u takvome stanju, a to su
najdrastičnije pokazali od 1990. do 1996. godine, agresijom na
Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kada su prouzročili oko
200.000 mrtvih i bar trostruko više ranjenih, razorenu domovinu i
milijune prognanih i izbjeglih nesretnih ljudi, među kojima veliki broj
djece i nemoćnih. Zvonko Bušić je za nas i za sve poštene i slobodoljubive ljude
samo veliki patnik i borac za slobodu, dostojanstvo i demokraciju, a
zbog slučajne smrti samo jednoga čovjeka ostao je bez djece, obitelji i
mnogih životnih radosti. Mislimo da on to nikako nije zaslužio, posebno
što toliki drugi, koji su krivi za smrti i patnje velikog broja
nedužnih ljudi, slobodno hodaju svijetom. Znači, ako se želimo boriti
protiv očajanja nemoćnih, zauzmimo se protiv terorizma moćnih nad
nemoćnima i borimo se za istinsku pravdu, dostojanstvo, ljubav i
solidarnost među ljudima i narodima. Zvonko Bušić je istinski i humani borac za pravdu i
dostojanstvo svih ljudi i naroda. Nije zaslužio da i dalje trune u
zatvoru. Stoga, izražavajući osjećaje najveće većine hrvatskoga naroda,
izražavamo i svoje veliko žaljenje što Zvonko Bušić, nakon punih 30
godina zatvora, nije otpušten na slobodu, iako je to bilo, kako smo
obaviješteni, već odlučeno od strane mjerodavnih u zatvorskom sustavu
SAD-a. Zašto je taj čovjek patnik i dalje zadržan u zatvoru nikako nije jasno nama, ni cijelome hrvatskome narodu.
Cijenjeni
gospodine predsjedniče SAD-a, mi smo čvrsto uvjereni da su mnogi Hrvati
u SAD-u čestiti i zaslužni građani svoje građanske domovine SAD-a, ali
da neizmjerno vole i svoju nacionalnu domovinu Hrvatsku, te da bi Vam,
kao i mi u svojoj izvornoj domovini, bili veoma zahvalni da uvažite
našu zamolbu i oslobodite daljnjeg izdržavanja kazne našeg sunarodnjaka
Zvonka Bušića, kojemu je majka žalosna preminula prije godinu dana, ne
dočekavši sina, pa da se bar što prije slobodan susretne i nastavi
živjeti sa svojom divnom i vjernom suprugom, Amerikankom Julienne Eden
Bušić. S najvećim poštovanjem, zahvalnošću i najboljim željama za
sreću i uspjeh Vas, Vaše obitelji i svih građana i naroda SAD-a, želimo
i molimo se da vas sve Bog obilno blagoslovi!
Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Prof. dr. sci. Zvonimir Šeparović
Predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj
Ružica Ćavar, dr. med. i dr. stom.
Fokus, 03.11.2006.
Opstanak Hrvata
Dr. sci. Božo Žepić redoviti je profesor Sveučilišta u Mostaru. Bavi se
znanstvenim i obrazovnim radom na Sveučilištu, Pravnom i drugim
fakultetima, gdje već gotovo trideset godina predaje, ili je ranije
predavao, opću i industrijsku sociologiju, radno i socijalno pravo te
suvremene političke sustave. Profesor je i europskoga radnog prava na
poslijediplomskome studiju, a predavao je i na poslijediplomskome
studiju Odsjeka za sociologiju pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Objavio je šest knjiga u oko dvanaest izdanja, a pored toga i oko 130
drugih znanstvenih i stručnih radova. Autor je tri sveučilišna
udžbenika za studente i dvije zapažene knjige o Bosni i Hercegovini,
pod nazivom: Enigma Bosna i Hercegovina i Pat pozicija u Bosni i
Hercegovini. Predsjednik je Udruge za Radno pravo i socijalnu sigurnost
Bosne i Hercegovine.
• Kada ste se počeli baviti problemom Hrvata u BiH, proisteklih od strane tzv. međunarodne zajednice?-
Dugo se bavim tim pitanjima, ali intenzivno od vremena kada se raspala
bivša zajednička država i kada je preuređenje Bosne i Hercegovine, u
predratnom, ratnom i poratnom vremenu postalo aktualno i postavilo se u
svoj svojoj oštrini, tako da je ono danas toliko važno da je na neki
način gotovo presudno i za opstanak ove države.
• Gdje se sada nalazi BiH?- BiH se nalazi na neodređeno dugom
putu postupnih reforma. Nakon što je primljena u Vijeće Europe, te bi
je reforme trebale jednoga dana dovesti i do punopravnoga članstva u
EU. Hoće li se to i kada dogoditi, nemoguće je predvidjeti, jer su
procesi transformacije toliko složeni da su sve opcije za ovu državu
još uvijek otvorene. Budući da ništa nije definitivno riješeno, jer je
već nekoliko pokušaja ustavnih promjena doživjelo neuspjeh, nakon
nedavnih izbora očekuje se pokušaj nove ustavne reforme.
• A gdje se nalaze bosansko-hercegovački Hrvati?-
Bosansko-hercegovački Hrvati nalaze se danas u teškoj, nezavidnoj i
neizvjesnoj situaciji, permanentne borbe za vlastitu opstojnost,
konstitutivnost i jednakopravnost s druga dva naroda. Budući da su sve
očitija nastojanja da se ova zemlja i definitivno podijeli u dva
entiteta za dva brojnija naroda, Hrvati se nalaze u procesu stalne
majorizacije i političke marginalizacije, koja bi ih, ako bi se dugo
nastavila, mogla svesti na status nacionalne manjine. Tu nije riječ
samo o očitoj daytonskoj neravnopravnosti, već i o stalnom demografskom
smanjivanju i postupnom fizičkom nestajanju, koje je uzrokovano brojnim
čimbenicima.
• Do prošlih općih izbora Hrvati su u većini svoj glas davali
HDZ-u. Nakon što je došlo do podjele najjače hrvatske političke stranke
u BiH na dva suprotstavljena dijela tomu više nije tako. Koliko je to
dobro ili loše?
- Tako je bilo, ali tako više nije. Ta stranka i po apsolutnim i po
relativnim pokazateljima, od jednih do drugih izbora, osvaja sve manje
glasova. Zašto je tomu tako, najbolje bi bilo kada bi sama pronašla
snage za odgovor. Nisam optimist da to može, jer joj je ugled naglo pao
nakon što je, protivno stavu Crkve, potpisala i u parlamentu glasovala
za propale ustavne promjene na štetu vlastita naroda. Da rukovodstvo
namjerava tako i nastaviti, već je objavljeno, budući da kani koalirati
s istim strankama koje su glasovale za takve promjene, i polazeći od
onoga što je već potpisala. Pritom ne traži rješenje srednje razine
vlasti, ostavljajući to opet za neku “drugu fazu”. Dakako, da su sve
podjele među Hrvatima, pa i ova u HDZ-u, višestruko štetne. Međutim,
ova stranačka podjela ipak nije u svemu štetna. Zahvaljujući njoj nisu
prošle ustavne promjene na štetu Hrvata, nije u parlamentu legalizirana
podjela države na dva entiteta, zaustavljen je monopol jedne stranke i
započeo je stvarni politički pluralizam unutar hrvatskoga nacionalnog
korpusa u BiH.
• Koja je razlika između Bože Ljubića, predsjednika HDZ-a 1990., i Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH?-
Ne volim govoriti o ljudima, niti ih dovoljno poznajem da bih mogao
praviti i davati kvalitativne ocjene o razlikama. Mislim da je drugi u
politici rekao što zna i može, a da prvi tek čeka šansu to pokazati.
Podjednako cijenim obojicu; i kao kolege sa Sveučilišta, i kao
političare.
• Može li Željko Komšić odigrati i nešto pozitivno po hrvatski nacionalni korpus?-
Ponešto da. Puno ne treba ni očekivati. Štoviše, on će imati potrebu i
motiv da dokaže i da hoće, a i da može ponešto učiniti. Međutim, s
obzirom na odsustvo legitimnosti, jer ga je predložila i izabrala
stranka koja je prema nekim procjenama 99-postotno bošnjački
strukturirana, a s obzirom i na imperativni mandat, teško je to za
očekivati. U svakome slučaju, bilo bi dobro ako bi on za to pronašao
snage, umijeća i sposobnosti. Ključni test bit će mu predstojeće
rasprave o ustavnim promjenama. Pokaže li se pritom da on uopće nema ni
svijesti, ni senzibiliteta za rješenje otvorenoga hrvatskog nacionalnog
pitanja, pa se bude deklarirao kao do sada isključivo za građansku BiH,
što je u uvjetima ove zemlje samo sinonim za državu s
bošnjačko‡muslimanskom dominacijom, onda će samo potvrditi golemo
nepovjerenje u hrvatskome narodu s kojim je startao na tu dužnost.
• Što je moguće očekivati u BiH nakon najavljenoga odlaska tzv. visokog predstavnika?-
Ako bi s njim otišle i međunarodne mirovne, vojne i civilne snage, onda
samo novi rat, ne daj Bože. Sve dok se ne riješi permanentna ustavna
kriza i ne izvrše ustavne promjene koje bi polučile rješenje srednje
razine vlasti, tako da se u Parlamentu ukine entitetski način
izglasavanja odluka, ili dok se ne ukinu i entiteti - Republika srpska
i Federacija BiH, a uspostave tri republike za tri naroda, BiH će
ostati potencijalno konfliktna. Dakako, srednja razina mogu biti i
regije, kao što to predlaže Katolička Crkva u BiH, ali tako što bi one
imale zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, barem na razini današnjih
županija - kantona. Dakako, uz uvjet da to prihvati i srpska strana, a
ne kao što to neki već predlažu: republika samo za Srbe, a anacionalne
građanske regije Bošnjacima i Hrvatima.
• Hrvati se opravdano bune da su politički uvijek nadglasani. Ima li načina da se to izbjegne?-
Nema načina. A ne će ga ni biti. I to sve dok se ne promijeni daytonski
asimetrični, nepravedni i nefunkcionalni politički sustav vlasti, u
koji su Hrvati uvedeni prijevarom, tako što im je u Washingtonu dana
Konfederacija Federacije BiH s Republikom Hrvatskom, a u Daytonu
posebni odnosi. Kao što znadete, od svega toga nije bilo ništa. I dok
Amerikanci ne promijene svoj stav po kojem po svaku cijenu mora ostati
Republika srpska, a ni po koju se cijenu ne može uspostaviti treći -
hrvatski entitet. Diskriminirajući stav po kojemu samo jedan - srpski
narod - može i mora imati vlastitu republiku, a da to druga dva -
bošnjački i hrvatski ne mogu, nije platforma za rješenje ustavne krize
u BiH, čiji oktroirani ustav nikada nije odobrio državni parlament.
• Kako tumačite ulogu Katoličke Crkve u BiH?- U cjelini
pozitivno. Ona je bila, jest i bit će ubuduće najsigurniji stup
opstojnosti hrvatskoga naroda u BiH. Osobito u onim sredinama gdje su
Hrvati manjinski, kao primjerice u Sarajevu, Tuzli, Banjoj Luci i
drugdje. Ona prati politička zbivanja, na njih s pravom ukazuje i
reagira, a ponekad, ako to ne čine političari i političke stranke,
opravdano čini i nešto što nije primarno njezin posao, pa predlaže
ustavna rješenja. Kada nje ne bi bilo, kao najsigurnijega oslonca
okupljanja i održavanja naroda, Hrvata katolika mnogo bi prije nestalo
iz BiH. Skrbeći o vjernicima, njihovu položaju i pravima, Crkva skrbi i
o narodu, koji je njezin nerazdvojni dio.
• Koliko se uvažava riječ karizmatičnoga kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa vrhbosanskoga?-
On je respektabilna i autoritativna vjerska osoba, čija se riječ
pozorno sluša i od goleme većine naroda uvažava. Nažalost, od ponekih
političara, ipak nedovoljno. Osobito onda kada se on protivi, po narod
štetnim ustavnim promjenama. I kada apelira na prevladavanje podjela
među Hrvatima katolicima. Ili, kada ukazuje na propuste međunarodne
zajednice i pojedinih njezinih predstavnika, koji svojim postupcima
pridonose ozračju za iseljavanje Hrvata iz BiH. Kada bi ga uvažavali
političari, koliko ga uvažava narod, bilo bi po sve mnogo bolje nego
što je sada.
• Vjerujete li u skoru izmjenu Daytona?- Ne vjerujem. Prije
nego što su propale zadnje ustavne promjene, bio sam član jedne
Komisije pri Centru za sigurnosne studije u Sarajevu, koja je
usuglasila 16 točaka tih promjena, ali ne i promjene entitetskoga
ustroja države. Tu leži ključ ustavnih promjena. Pozvan sam ovih dana
na jednu Međunarodnu konferenciju u Banja Luku o toj temi, gdje će
polazna osnova moga izlaganja biti stav da bez otklona od
srpsko-američkoga stava o nepromjenjivosti daytonske entitetske
strukture države BiH, ali također i bez otklona od bošnjačko-europskoga
koncepta BiH kao unitarne građanske države, ustavne promjene ne će
uspjeti za dulja vremena i sve dok se to ne dogodi. Bez odlučne
političke volje i pritiska međunarodne zajednice nema izgleda da će se
to u skoroj budućnosti dogoditi.
• Što bi bilo najprimjerenije da svi narodi budu zadovoljni?-
Takvoga idealnog rješenja, koje bi sve zadovoljilo, naprosto nema.
Razlog su gotovo nepomirljivi interesi i međusobno suprotstavljeni
stavovi o budućem ustavnom ustrojstvu i teritorijalnom razgraničenju.
Na kompromis, koji bi značio da se svatko ponečega odrekne u korist
zajedništva i zajedničke države, nacionalne politike dvaju brojnijih
naroda za sada nisu spremne i, kako prije rata i u ratu, tako i danas,
stoje ukopane na svojim pozicijama. Hrvati bi prihvatili svaki koncept
koji bi ih doveo u jednakopravan položaj s drugima, ali do njihovih
prijedloga malo tko drži... Marijan Majstorović
Večernji list, 2.11.2006.
SUDBINE Neka posebna duhovna snaga nosi kroz težak život stanovnicu Travnika Varaždinku Ivanku Ćatić
Golgota bake Ivane - od logora Trnopolja do pučke kuhinje
Autor Stojan Miloš
Životni su putovi svakog čovjeka različiti na svoj način, neki su
protkani zvijezdama, drugi su, pak, posuti trnjem. Za ovo drugo može se
kazati da pripada baki Ivanki Ćatić, rođ. Remenar, i njezinoj obitelj,
ali ipak neka posebna duhovna snaga baku Ivanku nosi makar i takvim
putem. Rođena je 20. lipnja 1936. u Završju kod Varaždinskih Toplica u
Hrvatskoj. Iznimnu gorčinu života počinje osjećati već u Drugom
svjetskom ratu, kada je jedan zrakoplov bacio bombu na kuću njezinih
roditelja.
Obitelj ubila bombaTada joj je poginuo otac Ivan, majka
Marija, brat Božidar i sestre Đurđa i Božica. Već tako nejaka morala se
probijati kroz životno trnje, da bi 1958. došla u Zagreb gdje je počela
raditi kao spremačica kod odvjetnika Branka Čepćina. Godine 1960.
rodila je kćer Biseru. Iste godine iz Zagreba odlazi u krajiško mjesto
Kozarac, BiH. Suprug joj umire 1972.., a, kćer Bisera, koja je bila
udana za Besima Blaževića rađa joj unuka Viktora, Jasmina, Zlatka
Muhameda Matu, kako ga još zove baka Ivanka.
Kamo nas voze?U logoru Tronpolje 1992. u kojem su bili ona i
cijela njezina obitelj, rodila joj se unuka Azra (zove je i Mirjana).
Nakon tri pol mjeseca provedena u tom srpskom zloglasnom logoru,
zajedno s ostalim brojnim zatočenicaima doživljava razne muke. Jednog
dana iz logora strpaše u sedam autobusa jednu skupinu zatočenika u
kojoj se našla i baka Ivanka sa svojom kćeri Beserom, suprugom joj i
djecom. - Voze nas, a mi ne znamo kamo, je li u smrt ili neki drugi
logor. Kad smo krenuli sa sjeverne strane uz planinu Vlašić, proširi se
glas da nas voze u Travnik. I zaista, kada smo se spustili s Vlašića
oslobodiše nas iz autobusa. Iznemogli i iscrpljni glađu i svakim drugim
jadom, oni najslabiji se kotrljaju niz strminu. Preuzimali su nas
pripadnici Armije i HVO-a, koji su se tada zajednički borili protiv
srpskih snaga, sjeća se baka Ivanka i nastavlja: - Mnogi još kao da ne
vjeruju da su sada slobodni. Mene i sve moje smjestiše, zajedno s
ostalim u OŠ Travnik.
Ipak, najviše tih patnika bilo je natrpano u golemu zgradu u samom
središtu grada. Doznajem da je to zgrada nekadašnje Nadbiskupske velike
gimnazije. U njezimu sastavu je i crkva, za koju sam kasnije doznala da
je to sv. Alojzija. Čudilo me što na zvoniku nema križa. Kažu mi neki
od Travničana da su ga prije rata srušili, a crkvu pretvorili u
magazin. Iza nas iz Omarske je krenula druga tura zatočenika sve
muškarci.
Ubojstva na stijeni Dovezeni su autobusima na Vlašić, gdje ih
je nekoliko stotina ostalo zauvijek. Naime, kako kasnije doznajem, svi
su poubijeni nad velikom provalijom zvanom Korićanske stijene. Neki su
i živi bačeni s tih stijena, ili su pali u provaliju prije nego što ih
je pogodio metak. Sve se nekako podnosilo, čak i to da je u pojedinim
prostorijama gimnazije bilo smješteno i po nekoliko obitelji dok nisu
izbili sukobi između Hrvata i Muslimana, u početku lipnja 1993.. Tada
su Hrvati iz travničkih sela napustili svoja rodna ognjišta.
U tom silnom valu naroda, što je bježao, našla sam se i ja sa
svojima. Ponovno se vraćamo na Vlašić, jer su Srbi dopustili prolaz da
se bježi u Hrvatsku. Jako mi je bilo teško pri duši i srcu, osobito kad
sam saznala da prelazimo preko mjesta gdje su četnici 1992. masakrirali
13 zarobljenih pripadnika HVO-a, kada su te godine poubijali naše iz
Krajine na Vlašiću.
Dušni dan, 2006.
Sjetimo se svih palih za domovinu Hrvatsku!
Pokoj vječni daruj im Gospodine . . .
"Zakunimo
se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine,
zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih
nas sloboda, jednakost i bratinstvo".
Dr. Ante Starčević
Bog i Hrvati!
Zagreb, 31.10.2006.
Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma
Protuzakonita zaštita partizanskih ratnih zločinaca
Protuzakonita zaštita partizanskih ratnih zločinaca od strane
Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu i neprocesuiranje
partizansko-jugokomunističkih ratnih zločina i zločina genocida
“Glas Istre” objavio je 7. veljače 2006. izjavu zagrebačke
Policijske uprave o tome da je krim-policija “prikupila dokumente o
ubojstvima u Maceljskoj šumi” i ustupila navedeni materijal o
partizanskom ratnom zločinu Županijskom državnom odvjetništvu u
Zagrebu. (Optužnice do danas nisu podignute!)
“Novi list” od 9. veljače 2006. obavijestio je javnost da je
Županijska državna odvjetnica u Zagrebu Višnja Lončar potvrdila da je
od zagrebačke Policijske uprave dobila dokumente iz istrage o
partizanskom ratnom zločinu u Macelju 1945. i drugdje, ali, naglasila
je, “ŽDO u Zagrebu nema osumnjičenike za ratne zločine koji su
neosporno počinjeni kod Krapine i u Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju
1945. godine”, dodajući kako je “iznimno teško pronaći žive svjedoke i
žrtve tih događaja.
Prilikom kriminalističke obrade ratnog zločina i zločina genocida
protiv prijavljene i osumnjičene Planinc Milke i drugih (djevojačkog
prezimena Malada, u trenutku za kada je osumnjičena da je počinila
ratni zločin i zločin protiv čovječnosti) je Hrvatskom centru za
istraživanje zločina komunizma od strane zagrebačke krim-policije
potvrđeno, da je kriminalistička policija prikupila dokumentaciju o
partizanskom ratnom zločinu u Jazovki i u Maceljskoj šumi, dovoljna da
ŽDO podigne optužnice protiv osumnjičenika, te da postoje živi
osumnjičenici, bivši partizanski komandanti i zapovjednici Ozne, poput
za ratni zločin prijavljenog komandanta vojne Ozne iz Krapine, Hršak
Stjepana, i da postoje živi svjedoci koji su spremni svjedočiti u
sudskom procesu protiv osumnjičenika, za koje zagrebačka županijska
državna odvjetnica Višnja Lončar tvrdi da ne postoje.
Također se zna da je netko iz nadležnih tijela RH ponudio jednom
svjedoku partizanskog ratnog zločina mito u obliku povrata 90%
nacionaliziranog zemljišta koje se prije 1945. nalazilo u privatnom
vlasništvu obitelji svjedoka, u zamjenu za šutnju odnosno da ne
svjedoči protiv osumnjičenika, t.j. protiv partizanskih počinitelja u
konkretnom slučaju.
Zna se da je za ratni zločin u Jazovci osumnjičen partizanski
komandant Rade Bulat i dr., i zna se da je za pokolj 12 tisuća
hrvatskih ratnih zarobljenika u Maceljskoj šumi i kraj zatvoreničkog
konc-logora Mirkovec kraj Sv. Ivana Začretja osumnjičen partizanski
komandant Stjepan Hršak i dr. Osumnjičeni za ratni zločin Bulat, Milka
Planinc i Hršak Stjepan nisu od strane nadležnog suda pritvoreni, te i
dalje mogu utjecati na svjedoke!
S obzirom da postoje partizanski osumnjičenici za ratni zločin, s
obzirom da postoje svjedoci o partizanskom ratnom zločinu, i s obzirom
da postoje pismena svjedočenja i dokumenti o partizanskim ratnim
zločinima i povijesna građa o tome, postoji osnovana sumnja da se u
Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu zataškavaju partizanski
ratni zločini, i da se čeka da osumnjičenici, koji se nalaze u visokoj
životnoj dobi, umru, kako se u Republici Hrvatskoj ne bi protiv
nijednog jedinog osumnjičenog partizana i Titove Jugoslavenska armije
podigla optužnica od strane nadležnog državnog odvjentištva i potvrdila
pred nadležnim sudom, i kako niti jedna osumnjičena osoba ne bi bila
procesuirana i pravomoćno osuđena za ratni zločin i zločin genocida nad
hrvatskim narodom, te da se i na taj način krivotvori povijest u
Republici Hrvatskoj, gdje se tvrdi da su ratne zločine počinili samo
ustaše, dok četnici i partizani – kao navodni antifašisti – navodno
nisu!
Pouka o ovome je sljedeća: antifašisti (čitaj: u jugoslavenskom
slučaju komunisti i boljševici, i četnici) ne mogu počiniti ratni
zločin, jer su to “supermani” i “humanisti”, dok ustaše iz Drugog
svjetskog rata, i hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, i te kako
mogu počiniti ratni zločin, za koji su osuđeni, i za koji im se i dalje
sudi! Takvo protuzakonito djelovanje ŽDO u Zagrebu je diskriminatorsko
i protuustavno, jer očito nisu svi jednaki pred zakonom, te traži
temeljito čišćenje ŽDO od ex-komunističkog kadra i procesuiranje po KZ
RH, kao i smjenu Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, a sve
navedeno ima uzrok u političkom stavu vlade RH da “Neće poduzimati
posebne mjere nakon što je Vijeće Europe usvojilo 25. siječnja 2006.
rezoluciju 1481 o osudi zločina komunizma” (Novi list, 27.1.2006.)
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu je temeljito očišćen od arhivske
građe o titoističkim zločinima, i nitko u RH zbog toga nije kazneno
odgovarao! Tako i zagrebački trg, nazvan po naredbodavcu bleiburškog
genocida nad hrvatskim narodom, “maršalu Titu”, ostaje nepromijenjen, a
glavni grad RH neće u ovom trenutku dobiti memoralijalni muzej žrtava i
zločina komunizma, dok povijesna istraživanja o zločinima jugokomunizma
ostaju do demokratskog preokreta pod medijskom cenzurom, u pravilu, a
pod cenzurom i dalje ostaje i Hrvatski centar za istraživanje zločina
komunizma, što je doprinos vlade RH demokratizaciji Republike Hrvatske,
jačanju pravne države i vjerodostojnosti pred Europskom komisijom,
Europskim parlamentom i Vijećem Europe.
Goran Jurišić
Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma
|