HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte

Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači
Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača
Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

HRVATSKA PLAĆA NAJVIŠU CIJENU

Hrvatska je prema svim relevantnim pokazateljima jedna od najsiromašnijih europskih zemalja. U takvoj državi troškove treba maksimalno racionalizirati, kako bi se postupno za nekoliko desetljeća našli barem u društvu srednje razvijenih država Europe. Pošto se u Hrvatskoj to ne događa - nego naprotiv – troši se i rasipa ionako skromno nacionalno bogatstvo kao u pijanih grofova, očito da će generacije Hrvata tavoriti na dnu europske ljestvice.

Evo samo nekoliko najnovijih primjera. Napuhani granični spor na rijeci Muri, Sloveniju ne košta ništa, a Hrvatsku desetke milijuna. O čemu se de facto radi. Na lijevoj obali Mure nedaleko od slovenskog sela Hotiza nema niti jedne hrvatske kuće, a kamoli naselja, tek nekoliko hektara oranica na koje su naši ljudi s desne obale imali pristup skelom, koja i danas vozi. Hrvatska je do tih oranica na lijevoj obali sagradila most preko Mure, koji košta 30 milijuna kuna, te počela graditi obrambeni nasip za zaštitu od poplava, koji košta 15 milijuna kuna i koji od poplava štiti Republiku Sloveniju, a ne Republiku Hrvatsku. Strašna cijena za nekoliko polja kukuruza.

Ili Pelješki most za čiju gradnju u ovom trenutku nema opravdanja, a bosanska strana nastoji usput steći nešto novog teritorija i, što je najvažnije, diktira visinu mosta. Posljednji uvjet jest 41 metar iznad površine mora, što, uz dubinu mora od 20 m, debljinu naslaga mulja od 70 m i dubinu temeljenja od nekoliko metara, diktira visinu stupova od 140 metara. Građenje takvog mosta mogu si priuštiti samo najbogatije države, a ne zemlje u kojima 30% stanovništva živi u zoni siromaštva.

Ili transport stanovitog kriminalca Petrača, koji bi svaka europska policija izvela u okviru rutinskog posla, u Hrvatskoj je ispala spektakularna akcija policije, gdje je bio zatvoren zračni prostor iznad Zagreba, angažiran specijalni zrakoplov Croatia Airlinesa od Atene do Zagreba, blokirane ceste za javni promet od zračne luke do zatvora u Remetincu. Sve to zbog jednog sasvim prosječnog kriminalca, koji je navodno pokušao oteti sina jednog ispodprosječnog generala. Hrvatsku državu je i to koštalo pravo bogatstvo.

Ili oprost poreza nogometašima. A kako oni vraćaju svojoj širokogrudnoj domovini. Ne pada im na pamet, da novac poklonjen od svoje države Republike Hrvatske potroše na pripreme u vlastitoj domovini, kao što to čine ostale nacije s minimumom osjećaja domoljublja, već ga troše po mondenim bjelosvjetskim destinacijama ili slovenskim selendrama.

Mogao bih pobrojiti stotine sličnih primjera i stoga se pitam zašto Hrvatska plaća najvišu cijenu za svaki svoj potez, kao da smo svjetski dežurni krivac koji mora platiti oprost grijeha. Zar smo doista nesposobni sami gospodariti i voditi vlastitu državu? Ne, vjerujem da smo sposobni, no prestanimo se snishodljivo ponašati prema svijetu i EU, a s poštovanjem i odgovornošću prema vlastitoj domovini. Pregovore i sporazume sa susjedima moraju pripremati kompetentni stručnjaci, a svima koji odlučuju o državnim financijama osobni interes ne smije biti iznad nacionalnih interesa. U tomu je odgovor, zašto za sve plaćamo najvišu cijenu.

Alfred OBRANIĆ,
predsjednik
Hrvatskog društva političkih zatvorenika

Večernji list, 10.10.2006.

Hrvati neće prihvatiti Komšića

Autor MIROSLAV VASILJ

Politolog i sociolog prof. dr. Božo Žepić u intervjuu za Večernjak ističe kako je nakon posljednjih općih izbora u BiH jasno da se Hrvati moraju politički organizirati najviše u dva bloka. - Sve je iznad toga u ovakvom omjeru snaga za Hrvate luksuz, navodi Žepić. Zauzeo se za to da znanstvenici, političari i Crkva žurno izrade strategiju i nacionalni program Hrvata u BiH.

VL: Kakve bi posljedice mogao imati izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva u BiH?

ŽEPIĆ: Komšić bi morao znati da je legalno izabran u skladu s izbornim zakonom, ali da nema legitimitet, a to podrazumijeva da ga nisu prihvatili oni koje bi trebao predstavljati. U Ustavu stoji da, među ostalima, u radu Predsjedništva sudjeluje hrvatski član. Ovo nije građanska država, a izabran je na građanskim načelima. Kad je riječ o posljedicama, neće biti prihvaćen na svim hrvatskim razinama vlasti, poglavito u općinama i županijama. Izabran je prema zakonu koji je nepravedan i štetan za hrvatski narod.

VL: Mislite li da hrvatske stranke ipak neće povući neke radikalnije političke poteze?

ŽEPIĆ: One trebaju reagirati, ali mudro i promišljeno, jer nikakav radikalizam nije preporučljiv. Držati se one narodne prema kojoj "Nije svako zlo za zlo". No smatram da će se stanje zakomplicirati u Predsjedništvu BiH jer će Komšić biti na građanskoj koncepciji Harisa Silajdžića čemu će se oštro suprotstavljati srpski član Predsjedništva. Sve to moglo bi dodatno otežati stanje u BiH.

VL: Možemo li onda kazati da se ostvarila Dodikova najava da će Banja Luka i Sarajevo bez Hrvata odlučivati o budućnosti BiH?

ŽEPIĆ: Prema Ustavu stanje je takvo kada govorimo o entitetskom odnosu jer se odluke donose na relaciji Banja Luka - Sarajevo. Međutim, ako je mislio da će dogovori o bitnim stvarima za BiH ići mimo Hrvata, onda se vara.

VL: Zar Hvati imaju uopće snage i mogućnosti suprotstaviti se tom procesu?

ŽEPIĆ: Unutarnji energetski potencijal naroda nije lako predvidjeti. BiH može opstati samo kao država tri ravnopravna naroda. Ne može ova zemlja opstati, a da se ne riješi hrvatsko pitanje. Srbi i Bošnjaci moraju imati senzibilitet za položaj Hrvata u BiH, ako ne zbog Hrvata onda zbog sebe i budućnosti BiH.

VL: Koliko su onda realne Dodikove prijetnje o referendumu za odcjepljenje RS-a koje ponavlja i nakon izbora?

ŽEPIĆ: Relano će biti ono što će diktirati međunarodna zajednica. Ako Dodik ima neke znakove za koje mi ne znamo, onda to može učiniti. Međutim zasad međunarodna zajednica nije za takav referendum i ona vidi opstanak BiH kao države. Smatram da ovakvoj konstalaciji snaga odcjepljenje RS-a nije realno bez obzira na rezultat mogućeg referenduma.

VL: Kakva su vaša predviđanja o procesu ustavnih promjena?

ŽEPIĆ: Nisam siguran što Amerikanci imaju na umu, ali onakvog prijedloga ustavnih promjena nije smjelo biti niti bi se onakav prijedlog smio ponoviti. Taj je koncept Hrvatima neprihvatljiv. Značio bi legalizaciju podjele BiH između dva naroda i dva entiteta. HDZ BiH nije smio pristati na takav prijedlog i ne bi to smio u budućnosti činiti. Ono što se očekuje od Amerikanaca je da odstupe od načela da ustavne promjene ne dovode u pitanje RS, a istodobno zabranjuju uspostavu hrvatske federalne jedinice. Ili se mora ići na jedno ili na drugo.

VL: Dakle što vi konkretno predlažete?

ŽEPIĆ: Ili tri republike za tri naroda ili ukidanje entiteta. Te nove osnove moraju riješiti pitanje jednakopravnosti. Ne samo formalno nego i institucionalno. Primjerice, ako regije budu središnja razina vlasti, one moraju imati skupštinu, parlament i novac.

VL: Što bi Hrvatima u BiH mogla donijeti promjena vlasti na županijskoj razini?

ŽEPIĆ: Prije svega uvođenje pluralizma i ukidanje monopola jedne stranke te porast svijesti o potrebi prevladavanja dosadašnje razjedinjenosti.

Sarajevo, 10.10.2006. (KTA)

KARDINAL PULJIĆ NE ŽELI KOMUNICIRATI PUTEM OTVORENIH PISAMA

U vezi s otvorenim pismom, koje je novoizabrani član Predsjedništva BiH Željko Komšić uputio metropolitu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću, te napisima u medijima na tu temu, generalni tajnik Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine mons. Ivo Tomašević za Katoličku tiskovnu agenciju BK BiH izjavio je slijedeće:

„Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić ne namjerava odgovarati na otvoreno pismo koje mu je uputio novoizabrani član Predsjedništva BiH gospodin Željko Komšić jer ne smatra da je to način na koji trebaju međusobno komunicirati. Kardinal Puljić je crkveni predstavnik i otvoren je za razgovor s gospodinom Komšićem na toj razini. Kada je riječ o dogovorima na političkoj razini, to pripada onima koji su za to nadležni. Njegova izjava - da je načinom izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH učinjena nepravda hrvatskom narodu - je činjenica i pokazatelj da treba tako urediti unutarnje uređenje BiH da svaki narod može izabrati svog predstavnika te da se ostvari jednakopravnost sva tri naroda i svih građana u BiH.

Također treba istaknuti činjenicu da je susret kardinala Puljića i predsjednika Vlade Republike Hrvatske dr. Ive Sanadera dogovoren puno ranije i nije imao veze s izborima. Budući da se dogodio nakon izbora, nije se moglo zaobići tu temu.

Kada je riječ o traženju lokacije za izgradnju crkve u sarajevskom naselju Grbavica, kardinal Puljić se ranije susreo s tadašnjim načelnikom općine gospodinom Željkom Komšićem. Ta lokacija ni nakon više godina nije riješena, a isusovci, koji vode župu na Grbavici, doživjeli su prilične neugodnosti na jednoj javnoj diskusiji u mjesnoj zajednici gdje je trebala biti lokacija za župnu crkvu župe sv. Ignacija na Grbavici koja je utemeljena prije 25 godina. Ni razgovori kardinala Puljića s Visokim predstavnikom Christianom Schwarz-Schillingom i šefom Europske Komisije u BiH Michaelom Humphreysom te Veleposlanicima Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije nisu urodila plodom. Kardinal Puljić je zajedno sa župnikom na Grbavici uputio i pismo načelniku Komšiću, ali do danas nije dobio odgovor. Na žalost, kada je riječ o lokacijama i građevinskim dozvolama za crkve u ovom gradu, predstavnici vlasti su često spremni i otvoreni samo na riječima, ali bez djela. Tako je i s lokacijom na Grbavici. Ni nakon više godina traženja nema ni lokacije ni građevinske dozvole“, kazao je generalni tajnik Tomašević.

Sarajevo, 10.10.2006. (KTA)

TRIBINA O BOSANSKOJ KRALJICI KATARINI – PROGNANICI

U dvorani Pavla VI. u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji održana je 9. listopada Teološka tribina na temu: Bosanska kraljica Katarina Kotromanić Kosača – prognanica. Predavač je bio vlč. mr. Juro Babić, profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, koji je u uvodu kazao da je ova tribina uvod u hodočašće i Svetu misu za domovinu na povijesnim ostacima Bobovca koje Vrhbosanska nadbiskupija redovito organizira u subotu najbližu 25. u mjesecu listopadu kada franjevci slave Katarinu kao blaženicu. Misu na Bobovcu ove godine predvodit će nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Mr. Babić je istaknuo da je Bosni i Hercegovini potrebna nada te da mu se čini kako je najveća nada prognanička nada. Podsjetio je da se u povodu petstote obljetnice smrti kraljice Katarine 1978. godine na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu organiziran teološko-povijesni simpozij o kraljici Katarini i o vremenu u kojem je živjela te da je dokumentarna građa o kraljici Katarini veoma oskudna.

„U svibnju 1463. sultan Mehmed II., bez otpora i muke osvoji Bosnu…Kralj je ostao i bez krune i bez glave… Najmanje je točno da je Bosna 'šaptom pala' jer su je - 'sve više stezali, napadali, u nju provaljivali, pustošili, ucjenjivali, gospodarski slabili, vojnički iscrpljivali, unutar nje velikaše zavađali i tako slabili njezinu otpornu snagu te im se sama morala predati. U vrijeme turskoga zaposjednuća Bosna nije imala ni saveznika ni prijatelja, niti kralja sposobnoga da ujedini velikaše', a najrječitiji izraz za mene je da je to 'likvidacija bosanskog kraljevstva'“, kazao je mr. Babić koji je prikazao rodoslovlje kraljice Katarine i posljednjih bosanskih kraljeva Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića.

Mr. Babić je potom opisao put bosanske kraljice Katarine, žene kralja Stjepana Tomaša, do Rima napomenuvši kako nema dovoljno jasnih podataka gdje je bila do dolaska u Rim i kada je točno tamo stigla. Gostoprimstvo su joj pružili pape Pavao II. i Siksto IV. „Papa Pavao II. iskazao joj je dobrodošlicu i uzeo je pod svoju zaštitu te je dobivala 100 zlatnika mjesečno, a od 1467. godišnji dodatak od 240 zlatnika…Iako u tuđini i bez kraljevstva, ona nije zaboravila svoj kraljevski položaj. Intenzivno je živjela i dostojanstveno podnosila svoje nedaće te se uvijek pokazivala kao zakonita predstavnica svog izgubljenog kraljevstva… Njoj kao majci najviše su na pameti bila njezina djeca Katarina i Sigismund koje su Turci odveli u ropstvo. Pokušala je i otkupiti svoju djecu obraćajući se za pomoć jednom bogatom milanskom knezu, ali svoje djece nikad nije vidjela“, kazao je mr. Babić ističući da je tijekom boravka u Rimu zrelo njezino kršćansko uvjerenje te stupila u vezu s franjevačkim samostanom Aracoeli, a sedam franjevaca prisustvovalo je sastavljanju njezine oporuke. Iz sadržaja oporuke može se izdvojiti predaja kraljevstva papi Sikstu IV. i njegovim zakonitim nasljednicima, ukoliko se njezina djeca na obrate na katoličanstvo… Njezina je odluka da bude pokopana u bazilici sv. Marije u Aracoeli u Rimu gdje i danas postoji nadgrobni kamen. Grob joj je postavljen pred glavnim oltarom... Kada su franjevci odlučili popraviti oltar, tada su prenijeli nadgrobnu ploču na najbliži stup. Što je bilo s posmrtnim ostacima kraljice Katarine nije poznato…Franjevački red smatra i slavi Katarinu blaženom“, kazao je mr. Babić zapitavši, je li sazrelo vrijeme da se Katarina vrati u Bosnu kamo je željela i kamo pripada. Tribina je završena diskusijom.

Glas Koncila

Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umrijeti!

Ove se godine navršava šezdeset godina od sudskoga postupka koji je komunistički režim u Jugoslaviji montirao protiv bl. Alojzija Stepinca. U temelju toga postupka bila su nastojanja komunističkoga režima da podjarmi Katoličku Crkvu i da je odvoji od njezine središnjice u Rimu.

Nijedna knjiga koju je komunistička vlast o tome procesu objavila nije istinito prenijela sam tijek suđenja, a prešutjela je falsificiranje dokumenata i očitovanja svjedoka koji su svjedočili u prilog optuženoga nadbiskupa, i govore odvjetnika koji su na temelju dokumenata obeskrijepiti sadržaj optužnice.

Beogradski nalog za likvidiranje

Kad je 15. svibnja 1945. iz MUP-a Federalne Republike Hrvatske u Zagrebu (kabinet ministra Ivana Krajačića) u Beograd poslan prijedlog (»depeša«) »za hapšenje Stepinca«, nitko nije slutio do kojih će se razmjera proširiti ideološka komunistička zagrižljivost. Već 17. svibnja prispio je u Zagreb odgovor sljedećeg sadržaja: »Od vrhovnog Štaba. Stepinca treba držati u zatvoru, saslušavati i brzo prikupiti sav materijal o njegovoj neprijateljskoj djelatnosti. Postupak prema njemu mora biti dobar, možete ga smjestiti u neku kuću [u] gradu pod stražom. Ranković.« Istoga su dana partijski poslušnici poslali u Beograd vijest: »Nad Stepincem koji je danas bezbučno uhapšen vodimo privremeno istragu. Javite za dalji postupak.« Nakanu uhićenja protumačio je nakon istražnog postupa sam drug Biber: »Istraga protiv Stepinca nije urodila onim rezultatima koji bi ga mogli kompromitirati u ovoj mjeri da bi se ga moglo eliminirati kao izrazitog ustaškog saradnika... U početku okupacije i prvih većih progona Srba od ustaša, Karitas je pomagao i neke Srbe kao i Židove. Kasnije je preuzeo brigu za srpsku djecu čiji su roditelji stradali.« Za ostvarenje svoga revolucionarnoga plana drug Biber je zaključio: »Uspješna borba protiv klera zavisi od naše mreže u njihovim redovima. Za stvaranje mreže u redovima klera u ovom času najpogodnija su lica koja su poznata kao ustaše ili bar njihovi simpatizeri.«

Otvoreni napadi na nadbiskupa

Premda je Tito izvana pokazao dobru volju sređivanja odnosa između vlasti i Crkve, u njemu se nije smirila strast obračuna s Crkvom, koju su u državnom vrhu podgrijavali Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj, Josip Hrnčević, a u Hrvatskoj Jakov Blažević, Dane Opačić, Duško Brkić i dr. Nepravde koje je protiv Katoličke Crkve i općeg dobra počinio režim, nadbiskup je zajedno s drugim biskupima iznio u »Pastirskom pismu« od 20. rujna 1945. Kao sužanj u Krašiću on je 14. siječnja 1952. o tome rekao: »Svrha je mog procesa po mom mišljenju bila da me prisile na povlačenje pastirskog pisma Episkopata iz 1945. godine, koje ih je demaskiralo pred čitavim svijetom.« U izvješću što ga je poslao regentu apostolske nuncijature u Beogradu mons. J. Hurleyu, 2. III. 1946. spomenuo je »tri generalne ofenzive protiv njega«. Prva, nekoliko dana nakon objavljivanja pastirskog pisma. Otvorio ju je Bakarić, predsjednik Hrvatske vlade u Zagrebu, nastavio B. Kidrič, predsjednik Slovenske vlade, a uključio se i sam Tito. Slijedila je prijetnja predstavnika Ozne da će »narod« odgovoriti ako on u svojoj propovijedi na Sve svete u katedrali kaže koju riječ protiv države, i taj »narod«, premda se nadbiskup u spomenutoj propovijedi nije doticao aktualnih događaja, spomenute prijetnje pretvorio je u fizički napad na njega u Zaprešiću 4. studenoga 1945, kamo je nadbiskup došao na otvorenje nove župe. Život mu je spašen spretnošću vozača. Drugu je započeo sam Tito svojim izjavama francuskom komunističkom listu »Humanité« te engleskim i češkim dopisnicima. U Jugoslaviji ne postoji progon vjere ni Crkve, nego kažnjavanje svećenika-koljača. Spomenuo je u Nadbiskupskom dvoru blagoslov zastave »križara«, boraca protiv komunizma te veze s emigracijom. Treća je bila ofenziva režimskog tiska izravno protiv nadbiskupa Stepinca. Počela je intervjuom dr. Bakarića zagrebačkim novinarima, kampanja je dostigla vrhunac 12. siječnja 1946. demonstracijama u kojima se tražilo da se nadbiskup izvede pred Narodni sud, a u tu svrhu su počeli skupljati potpise. Čak su i radnici na radnim mjestima bivali prisiljavani potpisivati peticiju za nadbiskupovo uhićenje i osudu. U arhivu Udbe nalazi se registrirana odluka da sve partijske ćelije moraju poslati brzojave kojima će odobravati postupke protiv nadbiskupa.

Početak sudskoga postupka

U pripremi nadbiskupova uhićenja i suđenja odvijao se od 28. kolovoza 1946. sudski postupak protiv njegova tajnika Ivana Šalića, katehete Josipa Šimečkoga i skupine franjevaca kojima se spočitavalo da su pod nadbiskupovim utjecajem vršili protudržavnu djelatnost. Kad je javni tužitelj »dokazao« njihovu »spregu« s nadbiskupom, dao je prekinuti taj proces i zatražio njegovo uhićenje. Prema tvrdnji javnog tužitelja, su »svi putovi vodili k Stepincu i sve direktive dolazile od njega«. Uhićen je 17. rujna 1946. u 6 sati ujutro, upravo dok se spremao za slavljenje mise u svojoj privatnoj kapeli. Pristupila su mu dvojica službenika Udbe u policijskim odorama i izaslanik javnog tužilaštva, koji mu je priopćio nalog za uhićenje. Nadbiskup je nalog primio na znanje i odgovorio: »Dobro. U ime Božje. Ja se ne bojim nikoga na svijetu. Moja je savjest mirna.« Optužnica protiv njega bila je spremna već 10. kolovoza 1946. i Tito ju je odobrio. Scenarij i montaža toga sudskog procesa bili su dugo pripremani, ali su »narodna« vlast i »narodni« sud« ostavili dovoljno tragova za demontažu njihove sudske rabote. Nadbiskup je bio svjestan kako svi napadaji protiv episkopata, posebno protiv njega, dolaze iz »istog izvora«. Bio je siguran da su ti »isti napadaji, iste karikature, iste argumentacije tih napada dokaz da je sve to dirigirano iz jednog mjesta, naime iz Centralnog komiteta Komunističke partije«. Istražni postupak temeljio se na nebulozama: potpora »ustaškoj« vlasti; vjerski prozelitizam, osobito prema Srbima i Židovima; suradnja s ostacima »ustaške« vojske po završetku rata; skrivanje »ustaškog« blaga; blagoslov ustaške zastave za »križare«; skupljanje potpisa u Nadbiskupskom dvoru za Engleze; klevetanje »narodnih« vlasti; »reakcionarno« i protunarodno djelovanje i dr.

»Narodni sud« bio je samo maska Partije

Presuda bl. Alojziju stavlja pred svakog dobronamjernog čovjeka brojne upite koji se mogu sažeti u jedan jedini: »Tko ima pravo suditi u ime naroda?« Naime, takvo pitanje u teološkom vidu opravdano se postavlja imajući u vidu riječ Svetoga pisma kojom Bog opominje: »Kad odredim vrijeme, sudit ću po pravu!« (Ps 75, 3). Među spisima Jakova Blaževića postulator je vidio na prijepisu jednoga novinskoga članka iz dnevnika »Četvrti jul« (28. III), koji je prikazao manjkavosti knjige »Magnum crimen«, rukom zapisanu gornju izreku Svetoga pisma: »(Bog) Ego justitias judicabo - ja ću suditi presude«. Pretpostavljajući da ju je imao pred očima kao svojevrsni »Memento, mori! - Imaj na umu, da ćeš umrijeti!«, postulator mu je postavio pitanje: »Kako se osjećate pred činjenicom da će Crkva kardinala Stepinca proglasiti blaženikom i mučenikom?« On je na to uzrujano uzvratio: »Kako ćete vi to učiniti? Mi prsta na nj nismo stavili?« U Jugoslaviji je nakon II. svjetskog rata javni život bio podvrgnut komunističkoj ideologiji, koju je nasiljem provodila i nametala Komunistička partija. U poratnoj izgradnji zemlje i uspostavi građanske uljudbe djelovala je s neobuzdanom ideološkom željom obračunati se sa svakim tko nije prihvaćao njezinu ideologiju. Posljedica toga bile su nebrojene žrtve. Premda je Partija branila govor i spomen na više od 200.000 Hrvata koje je pobila u Bleiburgu, na križnim putovima i u obračunu s »križarima«, čije je postojanje i djelovanje promicala radi lakšeg obračuna s neistomišljenicima, povijest ih nije zaboravila. Nepobitno je da je Komunistička partija Jugoslavije bila inicijator i naručitelj tih zločina. U svojoj raboti nije se libila prekriti je maskom »narodnih sudova«. O njima je zagrebački nadbiskup Stepinac rekao sljedeće: »Sudovanje je takovo da je u protuslovlju sa svim ustaljenim normama pravednoga suda. Na rasprave protiv 'ratnih zločinaca' i 'narodnih neprijatelja' dolaze uvijek isti ljudi... Znade se da su neki plaćeni zato da dolaze na rasprave i tamo provociraju teške osude i inzultiraju optuženike. Ti ljudi traže smrtne kazne za one za koje i sam javni tužitelj to ne traži.«

Arogancija javnog tužitelja i sudaca

Tridesetoga rujna nadbiskup je s drugim optuženicima prvi put izveden u sudnicu. Rasprave su bile iscrpljujuće, praćene arogancijom javnog tužitelja i sudaca te reakcijama naručene publike. On sam je 5. prosinca 1951. tijek suđenja opisao ovim riječima: »Tko pozna komunističko sudovanje, taj znade vrlo dobro da je na komunističkom sudu svaka obrana iluzorna jer, kako je rekao jedan od njihovih prvaka, 'nema čovjeka u našoj zemlji kojega mi nismo u stanju izvesti pred sud i osuditi'... Imajući to u vidu, odlučio sam od početka uskratiti svaki odgovor, i tako sam učinio. Na svako pitanje bio je moj odgovor isti: 'Uskraćujem odgovor.' To ih je silno razbjesnilo i uznemirilo. Jedan me je od istražitelja konačno upravo molio: 'Dajte, dajte govorite pa će vam se vjerovati!' Kad to nije uspjelo, počeo se jedan drugi groziti: 'Ali ćete govoriti na sudu, kad dođe narod.' (...) Kad je završen takozvani istražni postupak, pozvao me je sudac dr. Vimpulšek pred sebe i rekao: 'Protiv vas je državni tužilac podigao tužbu. Možete si birati odvjetnika.' Moj odgovor je glasio: 'Odbijam branitelja.' Ponovio sam zapravo isto što sam dao u zapisnik: 'Na sudu, koji ima samo da izvrši nalog Komunističke partije, neću da se branim.' Nato su mi sami dodijelili dva odvjetnika.« Na suđenju je nadbiskup Stepinac prepoznao falsificirane dokumente: »Jedan izvještaj Svetoj Stolici, koji da sam ja pisao..., falsificirali su fotografiju, kako ja fašistički pozdravljam dizanjem ruke..., falsificirali su pismo generala Draže Mihailovića, koje da je on upravio meni. Sam je general Mihailović na sudu porekao da je on to pismo pisao. A ipak su ga oni na mom procesu ponovno iznijeli kao veliki crimen... Odbio sam svaku obranu i daljnje ispitivanje njihovih dokumenata, kad sam već kod prvih naišao na falsifikate.«

Spriječeno svjedočenje u prilog nadbiskupa

Javni tužitelj je u prilog optužnice doveo i saslušao 58 svjedoka. Dovedeni su iz različitih krajeva, a manji dio njih bio je izvan područja Zagrebačke nadbiskupije i najveći broj njih bili su pravoslavne vjere. Nadbiskupa nisu ni poznavali, a djelatnici u sudnici posvjedočili su da ih je javni tužilac poučavao prije suđenja što će govoriti i protiv koga će govoriti. Nije bilo dopušteno posvjedočiti u prilog nadbiskupove obrane brojnim predloženim svjedocima, svećenicima ni vjernicima laicima, a ni Srbima ni Židovima koji su to htjeli učiniti. Dapače neki su izgubili svoja radna mjesta zbog te spremnosti. Na osporavanje javnog tužitelja da se sasluša svjedoke obrane, nadbiskupov branitelj po dužnosti dr. Politeo je uzvratio: »Optužba je dokazala osnovno, ono što su drugi svećenici, ustaše, novinari itd. radili. Dokazi koje ja predočujem idu za tim da se ustanovi što je optuženi nadbiskup Stepinac direktno radio. I ti dokazi imaju se u prvom redu provesti, jer se ne pita što su drugi radili, nego je pitanje što je Stepinac radio. Sa stanovišta javnog tužioca, bar sam tako razumio njegove riječi, bila bi blasfemija skoro svaka obrana, i na ovom procesu imala bi se provesti dokazala samo ona koja su se izvela u prilog optužnice, dok se obrani ne bi pustilo da pruži dokaze« (Sudski stup 6/46, str. 2868-2869). Javni tužitelj se pobunio: »Ja se opet principijelno protivim predloženim dokazima od strane branitelja optuženog Stepinca... Drugovi suci, ja se protivim da se provedu ti dokazi jer o vrijednosti tih dokaza, o oportunosti, o njihovom smislu, o upotrebljivosti ja mislim da ovaj sud može odmah da donese odluku, a s druge strane da ti dokazi nisu ni za što drugo nego za odugovlačenje ovog procesa« (Sudski stup, str. 2888). Branitelj dr. Politeo je na to uzvratio: »Ovo je već drugi put da gospodin javni tužilac okrivljuje obranu da želi odugovlačiti proces. Ovo je uvreda na moju odvjetničku čast, jer čitava javnost koja prisustvuje ovdje svjedokom je da kad bi se sabralo sve ono što sam ja i moj kolega Katičić govorili tokom ovog procesa iscrpilo bi vrijeme od najviše 20 minuta. Prema tome obrana, koja je tokom čitavog procesa tokom kojeg je g. javni tužilac govorio najmanje, kad bi se sabralo, 48 sati...« Na objedu javnog tužitelja da obrana »nema materijala«, branitelj dr. Politeo je replicirao: »Imam materijala... Ne stoji da mi demantiramo nadbiskupa Stepinca, nego mi dopunjujemo, supstituiramo njegovu šutnju do koje je došlo nažalost i protiv našeg savjeta. To je dužnost i pravo da šutnju optuženog Stepinca...« Na to je javni tužitelj primijetio da »šutnja znači priznanje«, što je dr. Politeo osporio sljedećom tvrdnjom: »Ja ne znam kako se javni tužilac može protiviti jednom dokazu, da apstrahiram da imade i drugih dokaza, koje ću tokom rasprave navesti. Međutim nemam namjere odugovlačiti raspravu, nego vršim svoju dužnost da na temelju autentičnih dokumenata dokažem da nadbiskup Stepinac nije takav kakvog ga prikazuje javna optužba.« Na to su se čuli »u publici protesti i ogorčenje« (Sudski stup, str. 2888).

Sam Stepinac je suđenje nazvao »juridički zločin«

Nadbiskup je montirani sudski postupak protiv njegove osobe nazvao »juridičkim ubojstvom«. Reče: »Ja sam po Vrhovnom narodnom sudu NRH 11. X. 1946. osuđen na 16 godina prisilnog rada, stvarno na tamnicu u Lepoglavi, a danas na internaciju u Krašiću. Ta osuda bila je juridičko umorstvo nevina čovjeka, kao što je to shvatio sav civilizirani svijet. To je otvoreno priznala nekolicina prvaka FNRJ profesoru Ivanu Meštroviću kad su ga došli posjetiti u Americi. To mi je usmeno saopćio prof. Meštrović kad me je ove godine posjetio u mom zatočenju u Krašiću. Imena on zna« (Pismo sudištu u Osijeku, Krašić, 4. prosinca 1959). Kad se danas promatra montirani sudski proces nadbiskupu Stepincu i sudbina hrvatskoga naroda, koja se ogledala više u njegovoj osobi nego u »diktaturi antifašista«, a u kontekstu ulaska RH u Europsku uniju, moramo se suočiti s činjenicama komunističkih zločina među koje se ubraja i spomenuti sudski proces. Sad kad je došlo to vrijeme, stječe se dojam da je zavladala šutnja odgovornih za javni život u državi, i otklanja se svaka pomisao da se prizna i kazni te komunističke zločine. Naime, Skupština Europskoga parlamenta donijela je u Strasbourgu 25. I. 2006. rezoluciju o potrebi osude zločina totalitarističkih komunističkih režima, i pozvalo »sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća«. Imamo pravo očekivati da će nositelji vlasti u RH provesti tu odluku Skupštine Europskoga parlamenta. Naime, nadbiskup Stepinac nije bio jedina meta komunističkih progona niti »sam u tomu hrabrom svjedočenju«. »Uz njega su«, reče Ivan Pavao II, »bile i druge odvažne osobe koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak tamnice, zlostavljanja, pa čak i krvi.« Okolnosti nasilja u kojem je to suđenje izvedeno opisao je nadbiskup 5. prosinca 1951. opisao ovim riječima: »Ni po Božjem, ni po naravnom, ni po internacionalnom pravu nijedan ispravan sud ne bi me nikada mogao osuditi za ono što mi se imputira, kad bi pogledao cijelu situaciju u kojoj smo se nalazili. Moja je krivnja sto posto u tome što nisam mogao pokleknuti pred zahtjevima komunizma koji jedini vlada u ovoj zemlji. (...)

Mogu biti ja osuđen, što me malo dira. Mogu biti osuđeni i drugi biskupi. Mogu biti poubijani još toliki svećenici ili vjernici, stvari se neće popraviti, nego samo pogoršati i dovesti sasvim sigurno do potpunog rasula... Ako mi nećete dati pravo vi u ovome što navodim, dat će mi povijest... Iza Katoličke Crkve stoji konačno Krist, njezin ugaoni kamen u kojem je pisano: 'Ko padne na ovaj kamen, razbit će se i na koga on padne'« (Sudski spis, str. 499).

Prisjećajući se presude i svega scenarija koji joj je prethodio, rekao je izdržavajući kaznu u Krašiću 31. srpnja 1952: »Proglasili me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se da imena ratnih zločinaca drukčije glase nego na narodnim sudovima.«

On na suđenju nije branio sebe ni zemaljska dobra, a cilj suđenja sažeo je u jednu jedinu rečenicu, najprepoznatljiviju sastojnicu njegove vjere: »Evo, da se razumijemo zašto smo se borili... Tvrdite, protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umrijeti.«

Večernji list, 09.10.2006.

Zašto se Hrvati u BiH uporno dijele umjesto da su jedinstveni u borbi za svoju poziciju

Autor Tihomir Begić

Poznato je da se bilo koja biološki ugrožena vrsta prirodno instiktivno ujedinjuje i brani kako bi opstala. Nu, kako svako pravilo ima iznimaka, ima ga i ovo. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, nakon Daytonskog mirovnog sporazuma i osobito njegove tihe ali stalne revizije, doista dolazi u neravnopravan položaj i njegov biološki opstanak iz mnogo razloga došao je u pitanje. Brojke o tome neumoljivo i najbolje govore.

Jedinstvo kao snaga

I umjesto da se ujedinjuje i brani u svim oblastima života i rada, uporno ga dijele njegovi političari i razni politički koncepti. Da ne bi bilo nejasno, politički pluralizam je poželjan jer je jednostranačja bilo i previše u prošlosti, ali o temeljnim pitanjima opstanka jedne etničke zajednice, jednog naroda, nigdje nema toliko nesloge kao kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. Bez obzira koliko političkih stranaka imaju npr. Srbi - nitko neće izjaviti, a kamo li politički zagovarati rušenje Republike Srpske. Sve bošnjačko-muslimanske političke stranke zagovaraju samo građansku BiH jer su svjesni što im znači jedan čovjek - jedan glas. U Americi na vlasti mogu biti ili republikanci ili demokrati, ali se globalna politika ne mijenja. Oni se natječu na lokalnoj razini i u toj stalnoj borbi konkurencije podižu životni standard običnom čovjeku koji za njih i glasuje. Oni se spore oko lokalnih pitanja. O hrvatskome trećem entitetu ima mali milijun hrvatskih političkih stavova, a lokalne politike su marginalizirane i sve jadnije.

Budućnost - mladi

Također nije upitan biološki opstanak Hrvata na područjima gdje su oni u većini - npr. Zapadnoj Hercegovini i tamo uopće ne bi trebalo biti važno tko će pobijediti. Najveći napredak vjerojatno bi donijeli neki novi i školovani ljudi neopterećeni prošlošću, ali ni stranačkom pripadnošću. Međutim, na entitetskoj i državnoj razini treba se podržati jedan jedinstveni svehrvatski koncept koji bi osnažio političku poziciju Hrvata ma gdje oni živjeli u Bosni i Hercegovini. Bez tog jedinstva nema napretka Hrvata kao konstitutivnog naroda u njegovoj borbi za ustavnu i stvarnu jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima.

Hrvatski forum

Ako se napravi raščlamba, vidljivo je da je HDZ BiH, kao do sada apsolutno najjača politička stranka Hrvata u Bosni i Hercegovini i pobjednica svih demokratskih izbora među hrvatskim narodom, imao najviše pokušaja stvaranja tog potrebitog hrvatskog jedinstva. Rekli bismo - bez uspjeha. Još od nikad održanog Prvog hrvatskog foruma do Hrvatskog narodnog sabora. Što su sve redovito “minirali” minorni hrvatski političari i još minornije političke stranke s hrvatskim predznakom koje su u pojedinim vremenima bile na izravnoj vezi onih snaga u međunarodnoj zajednici kojima nisu odgovarali hrvatska sloga i jedinstveni hrvatski stavovi.

Zavadi pa vladaj

Nije nikakva tajna da je bilo podosta međunarodnih protektora koji su na razne načine razbijali jedinstvo Hrvata, otupljivali im oštricu zahtjeva za suverenim pravom na Bosnu i Hercegovinu i HDZ-u kao najglasnijem zagovorniku radili razne “zamke” kako bi ga, kako su i obećali, srušili iznutra. Ove priložene sheme najbolje pokazuju kako su se rastakali politički koncepti Hrvata u BiH, zapravo kako se sustavno rušila borba Hrvata u BiH za jednakopravnu poziciju kakvu imaju ostala dva konstitutivna naroda.

Počeci nesloge

Treba također naglasiti da su se sva politička gibanja u Republici Hrvatskoj izravno reflektirala na političku scenu Hrvata u BiH. Predma se Stjepan Kljuić, kao predsjednik HDZ BiH, nakon smjenjivanja u Širokom Brijegu, prvi odvažio i utemeljio Republikansku stranku, ipak mnogi analitičari smatraju da je početak raslojavanja tada najjačegpolitičkog koncepta zvanog HDZBiH započeo na 5. općem saboru te stranke u Mostaru nakon kojeg je Krešimir Zubak napustio HDZ i utemeljio NHI - Novu hrvatsku inicijativu. Na sljedećem 6. saboru u Sarajevu stranku je napustio Jadranko Prlić i osnovao svoju stranku PROENES.

Refleksije iz Hrvatske

Nakon sukoba u Hrvatskoj Ive Sanadera i Ivića Pašalića u HDZ-u, Pašalić osniva Hrvatski blok u Republici Hrvatskoj, nakon čega i određeni dio pripadnika HDZBiH istupa iz stranke i osniva Hrvatski blok u BiH. I tako redom. Uglavnom ideja i jedinstvo na najvišoj razini se stalno raslojavalo i hrvatsko jedinstvo danas izgleda nemogućim premda je potrebitije više nego ikada do sada.

Gotovo prepolovljenost hrvatskog življa u Bosni i Hercegovini najbolje govori da nešto u toj državi nije u redu, da ne odgovara Hrvatima i ne jamči im sigurnost. Inače, ne bi iseljavali. Stoga se koncept, u kojem će oni biti ne samo konstitutivni jer je to čista formalnost, nego i suvereni u BiH jednostavno mora pronaći. Kad-tad. Ali i koncept da Hrvati sami shvate da se pred biološkom prijetnjom nestanka jednostavno moraju udružiti i braniti kako bi opstali i bili jednakopravni sa Srbima i Bošnjacima. Izdići se iznad stranačkih interesa, postići svehrvatski konsenzus i slogu oko najvažnijih životnih pitanja i tako jedinstveni izboriti se za jednaku stvarnu i ustavnu poziciju Hrvata u BiH kakvu imaju Srbi i Bošnjaci - važnije je od bilo čega drugoga. Mnogo važnije od uskih stranačkih interesa pa bez obzira kojemu konceptu oni pripadali.

Prisjetimo se i ugledajmo se...

FRA DIDAK BUNTIĆ - HRVATSKI I CRKVENI VELIKAN (1871.-1922.)

Rođen je 9. listopada davne 1871. – prije 135 godine na Paoči. Na krštenju dobio ime Franjo, a u legendu je ušao kao fra Didak Buntić, dobrotvor Hercegovine, graditelj širokobriješke bazilike, ravnatelj Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, borac protiv nepismenosti, skrbnik za talentirane hercegovačke srednjoškolce i studente, spasitelj hercegovačke sirotinje, hrvatski rodoljub i domoljub, karizmatični preporoditelj, narodni zastupnik i provincijal. Umro 3. veljače 1922. na Čitluku u 51. godini živorta, 34. redovništva i 28. svećeništva preminuo fra Didak Buntić. Dva dana kasnije pokopano je na Podadvoru/Čitluk njegov tijelo. „Ne pamti se, da je jedan svećenik toliko oplakan bio kao on.“ Šesnaest godina kasnije, na svetačko iznenađenje, njegovo neraspadnuto tijelo je ugledano u otkopanom grobu u zemlji, postavljeno u limeni sanduk, prevezeno preko Mostara i i svečano pokopano u njegovoj bazilici na Širokom Brijegu.
Više pročitajte ovdje

Fokus, 06.10.2006.

Najviše buke stvaraju ratne kukavice, renegati i kriptoudbaši

Postoje i dalje nemali problemi u odnosima između znanosti i vjere, kao da ljudska svijest nije jedinstvena negoli podijeljena na nespojive sektore. U jutarnjemu duhovnom nagovoru na Hrvatskome radiju, prije nekoliko dana, svećenik se poziva na Augustina i Junga kako bi slušateljima svratio pozornost na “perfekcionizam”. Kaže da je zdravije smijati se svojoj nespretnosti negoli se mučiti s njezinim izbjegavanjem. Ostaje otvoreno pitanje značenja one Kristove: “Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski otac” - znanje nije isto što i osjećanje. Naše nam vrijeme svakodnevno nudi osobne osjećaje napasnih, kao i obvezu da ih primamo i poštujemo bez podrijetla. A u privrženosti k istini nema ničega smiješnoga. Povijest je dobila u baštinu istinski dokaz da je “pravi čovjek” isti što i “pravi Bog”. U našoj ljudskosti, doduše, to je samo naša ljudska potencijalnost.

Konac XX. stoljeća, najučenijega od svih stoljeća, dokazao se je i kao stoljeće u kojemu je u svemu dominirajuću ulogu imala strast koja je svela sve znanje, i najučenijih ljudi, u ljudsko ponižavanje i uništavanje. Treba hrabrosti da priznamo da je živima bilo još teže nego mrtvima - nakon svega što su proživjeli, morali su podnositi na dominirajućim položajima vladajuća čudovišta, čiji je način vladanja i nakon njihova pada ostao u praksi i njihovih pobjednika. Ono je istina da im se ne vide ni rogovi, ni papci, ni repovi, ali baš to dokazuje da su podivljale zvijeri u ljudskome obliku daleko opasnije od zvijeri iz prirodne faune. Velika je zagonetka i ponašanje robova koji se ne snalaze u slobodi i nerijetko žale za svojim nemilosrdnim gospodarima: u Rusiji za Staljinom ne žale samo njegovi aparatčiki, a Tita su počeli hvaliti i njegovi robijaši.

Nakon slušanja izjave gospodina Ramsfelda, američkoga državnog tajnika za obranu (VOA, 31. kolovoza 2006. u 6.30 sati), na adresu Libanona, uzimajući u obzir sve što je ta stara civilizacija dala čovječanstvu u svojoj bogatoj povijesti, oštre riječi na račun branitelja Libanona doimale su se kao moralna prodika direktorice javne kuće zalutaloj djevojčici iz korala obližnje crkve u kojoj pjeva libanonska djevica, sestra Keruz. Bilo nam je žao što tako važna osoba kao što je gosp. Ramsfeld ne posjeduje vještinu koja nas obvezuje na poštivanje svih koji odbijaju političku prostituciju.

Predkršćanski divlji i poganski običaji, kad obilježe mentalitet nekoga pučanstva, opstanu rijetko, ali u simptomatičnim slučajevima, i u naše vrijeme: oni davni Herodotovi Norci nisu isto što i današnji politički narodi u kojima se pojave atavizmi tipa Handke ili Slovenca Jelinčiča - mitomani i obožavatelji zla. U njihovu ponašanju očituje se strah od istinoljubivih ljudi kao aleatorni sadržaj siromašne memorije. Stoga njihove tvrdnje dokazuju samo vjerojatnost onoga što oni pobijaju. Inverzivni ljudi mogu biti i (kontra)indikatori tajnih služba jer, loveći u mutnome, oni ukazuju da je ono što oni tvrde nevjerojatno, a ono što pak napadaju, istinita ahilova peta neukoga ili beskrupuloznoga agitpropa. Blesavost agenata opasnija je za informativne službe od pameti protivnika.

Kad bi istina bila proizvod ljudske volje, davno bismo svisnuli od beznađa u džungli kojom se razlijeću krici i povici majmuna drekavaca. No, teško je, uza svu tu očevidnost, podnositi udarce “prijateljske vatre”, posebno u povodu osude našega kolege novinara Josipa Jovića iz Slobodne Dalmacije. Kao da je mračna sila kroz Jovića osudila slobodarski duh privržen istini o onima koji ravnaju našom sudbinom. No, slobodarski je duh Splita u njegovoj sudbini još jednom dokazao da je jednostran sud osuda onih koji provjeravaju istinitost izjavâ krunskih svjedoka. To pravo jamče neki temeljni dokumenti međunarodnoga prava, posebno Međunarodni ugovor o političkim i građanskim pravima čovjeka i Završni dokument Helsinške konferencije. Na temelju toga zadnjeg mi smo koncem studenoga 1980. utemeljili, u sklopu rada Madridske konferencije, Međunarodno helsinško udruženje. Uostalom, bit Madridske konferencije i jest u obrani prava na slobodu savjesti i na istinu, pravo koje nikakvi propisi ne mogu poništiti niti relativizirati.

Od svoga začetka do dana današnjega “demokracija” je pokazivala svoje dobre i loše sklonosti. Već u zametku, u Ateni, demokracija je osudila Sokrata na čašu otrova, Platona je prodala kao roba, a Aristotela pak dala sasjeći noževima. U povodu urušenja i nacizma i komunizma, obradovali smo se demokraciji koja ne će žrtvovati istinoljubive svjedoke svoga vremena, no, kako priznati da smo živjeli u iluzijama? Jao onome tko se boji istine, taj od budućnosti nema išta korisnoga očekivati!

Ovdje je mjesto i informaciji da sam ja osobno, obavljajući svoj dio posla, prvi prijedložio na strateškoj razini da UN poradi na donošenju Rezolucije na temelju koje će biti imenovan ad hoc Međunarodni sud za počinjene ratne zločine na ratom zahvaćenim područjima, osobito u Bosni i Hercegovini. Nije nimalo slučajno što je naš tadašnji ministar vanjskih poslova, gosp. Zvonimir Šeparović, prvi i službeno izišao s tim prijedlogom pred Glavnoga tajnika UN-a. Nitko od nas nije niti pomislio da bi se, umjesto normâ Međunarodnoga prava, na tome sudištu sudilo prema anglosaksonskome običajnom pravu koje je, kao što se vidi u praksi, ponekad u koliziji s međunarodnim pravnim normama. Istini za volju, do toga je došlo prije urušenja SSSR-a i samo je pravni sustav najjače sile mogao imati dostatno jamstvo za svoje efikasno funkcioniranje. Ali ne i danas. A o “ratnim zločincima” na hrvatskoj strani, gdje je bilo zabranjeno i nogom stupiti na tuđe tlo, najviše buke stvaraju naše ratne kukavice, renegati i kriptoudbaši ili, kako je to znao reći Tuđman - “najmlađi Titov general”, “jugonostalgičari”.

Kad se raspline mrak i otvore oči, ugledaju se velika vrata uz mogućnost da budu izlaz ili ulaz, a moguće je i jedno i drugo, jer takva je zapravo trijumfalna kapija. Stvarnost nastala iz virtualnosti djelo je ljudskoga uma i ljudskih ruku - u budućnost se ulazi kroz kapiju koja putem istine vodi u slobodu! ...

Akademik Mirko Vidović

Večernji list, 06.10.2006.

HDZ BiH poziva Komšića na ostavku

MOSTAR - Predsjedništvo HDZ BiH je na svojoj sjednici u četvrtak navečer u Mostaru odlučilo pozvati Željka Komšića, koji je kao kandidat SDP-a BiH na nedavnim izborima izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, da podnese ostavku na tu dužnost.

"Pozivamo Željka Komšića, koji se i sam izjasnio da nije hrvatski član Predsjedništva BiH, da nije vjernik katolik i da ne govori hrvatskim jezikom, da kao moralan čin podnese ostavku na dužnost koja pripada hrvatskom narodu", navodi se u večerašnjem priopćenju nakon sjednice Predsjedništva HDZ BiH.

Naglašava se kako su Komšićevim izborom Bošnjaci "dobro poznatom brojčanom nadmoćnošću onemogućili Hrvate u izboru svog predstavnika u Predsjedništvo BiH".

"Cjelokupan izborni proces vođen je i završen uz grubo manipuliranje nepravičnim i nedorečenim ustavnim rješenjima u BiH što je rezultiralo izborom dva predstavnika bošnjačkog naroda u Predsjedništvo BiH a niti jednog predstavnika hrvatskog naroda", stoji u priopćenju Predsjedništva HDZ BiH u kojem se Komšića ne tretira kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Večernji list, 05.10.2006.

Kardinal Puljić: Komšića nije izabrao narod, nego stranka

Autor Deana Knežević

Jučerašnji sastanak predsjednika Vlade Ive Sanadera i kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa vrhbosanskog, nije doveo do promjena premijerova stava o izborima u BiH. Hrvatska se neće miješati u izbore u susjednoj državi, ponovio je Sanader poruku koju je izrekaoi dan ranije. No, on smatra da i nakon izbora na kojima je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izronio Željko Komšić sa SDP-ove liste za hrvatsko jedinstvo još nije kasno. Izrazivši žaljenje jer hrvatske stranke i njihovi lideri "nisu bili na visini", Sanader procjenjuje da još nije kasno da bi hrvatske stranke sjele za zajednički stol. One bi se, prema potrebi, mogle i ujediniti, ali svakako bi se trebale dogovoriti o tome kako ostvariti zajednički interes.

Prije dogovoren

Sastanak s kardinalom bio je dogovoren mjesec dana prije izbora u BiH, napomenuo je Puljićev domaćin kako bi odagnao tumačenja da su se susreli zbog izbornih rezultata.

Unatoč tome, razgovor se uglavnom vodio o bosanskohercegovačkim izborima i situaciji koja je nastupila nakon Komšićeve pobjede.

Šef hrvatskog HDZ-a odbija svaku moguću primjedbu da je na Zagrebu dio krivnje za razjedinjenost i slab izborni rezultat hrvatskih stranaka u BiH. Upravo zbog toga, u obraćanju novinarima, premijer je podsjetio kako je još u veljači u Mostaru rekao da je najbolje da se Hrvati u BiH ujedine te da tako dizajniraju izborni uspjeh. Hrvatsku Vladu BiH zanima kao susjedna i prijateljska zemlja, s punim suverenitetom i u budućnosti unutar Europske unije. Vlada ima po Ustavu obvezu brinuti se o Hrvatima u BiH i u tom smislu ona podupire njegovanje nacionalnog identiteta kroz kulturu, jezik, sveučilište... Unatoč napetostima u hrvatskom korpusu u BiH, Sanader i dalje pazi da formalno ne isklizne iz europskih standarda, te je jučer pred novinarima izbjegao odgovor na izravno pitanje o Komšiću.

Puljić zadovoljan

Kardinal Puljić rekao je da je vrlo zadovoljan "razumijevanjem situacije", stavovima o BiH i hrvatskom narodu koje mu je Sanader izložio na sastanku što je više od sat vremena trajao iza zatvorenih vrata. Zahvalio je hrvatskoj Vladi na potpori za povratak i ostanak Hrvata u BiH, a posebno je bio zadovoljan Sanaderovim obećanjem da će ta potpora biti povećana. No, Puljićevi stavovi o izborima u BiH vrlo su oštri i jasni. Daytonski sporazum i zakoni omogućili su još jednu nepravdu prema hrvatskom narodu kaže Puljić. Na pitanje je li za njega Željko Komšić predstavnik Hrvata u BiH, kardinal Puljić odgovara da "ne bi govorio u tom smislu. Komšića nije birao narod, nego jedna stranka, i kako će on proći, to će pokazati budućnost.

Ne bih htio biti sudac, on je zakonito izabran, ali po zakonu koji je nepravedan prema hrvatskom narodu kazao je Puljić.

Banjaluka, 04. listopada 2006. (TABB)

BISKUP KOMARICA MOLI DA POLICIJA ZAŠTITI IMOVINU KATOLIKA

Banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica uputio je pismo načelniku CJB u Banjoj Luci g. Željku Spasojeviću kojim ga obavještava o različitim ekscesima koji čine pojedinci nad imovinom Katoličke Crkve ili domaćih katolika na širem banjolučkom području.

„Od strane lokalne policije počinitelji nikad nisu pronađeni i identificirani, a kamo li sankcionirani! To ostavlja ružnu sliku o policiji, koja kao da odobrava ekscese i štiti one koji drugima nanose štetu. Takav dojam kod domaćih katolika nužno ostavlja negativne tragove i oni se opravdano pitaju, pripadaju li uopće ovoj državi, kad službeni državni organi uopće ne štite ni njih ni njihovu imovinu“, piše biskup Komarica načelniku Spasojeviću navodeći žalbe više župnika koji su ga izvijestili o krađi šume i voća, gaženje usjeva i ograda te drugim oblicima uništavanja imovine njihovih župljana. Jedan od župnika u svom pismu biskupu Komarici između ostalog piše: „Ne radi se samo o nasrtajima i krađi crkvene imovine i imovine malobrojnih povratnika, nego povratnici sve to doživljavaju i kao prijetnju i napad na osobnu sigurnost“. Biskup Komarica u svom pismu prenosi načelniku Spasojeviću molbu više župnika da se konačno stane na kraj učestalim krađama, pljačkama i drugim provokacijama srpskih doseljenika i domicilnih Srba iz okolnih mjesta te da policija poduzme učinkovite mjere zaštite crkvene imovine i imovine katolika.

Hrvatsko kulturno vijeće: Mesić mora otpustiti Lončara ili sam otići!

Hrvatsko kulturno vijeće pozvalo je danas hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da oslobodi dužnosti savjetnika Budimira Lončara ili bi u suprotnom, kako drže, Mesić trebao podnijeti ostavku na dužnost Predsjednika.

Vijeće tvrdi da se Lončar kao ministar vanjskih poslova bivše SFRJ do samoga kraja protivio stvaranju samostalne hrvatske države te da je na tom tragu bilo i njegovo inzistiranje na sankcijama za uvoz oružja 1991.

Tvrdnje da je zastupnik sankcija pred UN-om, tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar na taj način pomogao Hrvatskoj dodatna su i cinična neistina, smatra Vijeće.

U Vijeću drže da su tumačenja po kojima su sankcije naštetile prvenstveno jugoslavenskoj armiji besmislena krivotvorina jer je ta vojska bila naoružana 'do zuba' i u to vrijeme smatrana trećom vojnom silom u Europi.

Žrtve sankcija, drže, bili su nenaoružani Hrvati u Hrvatskoj i potom u Bosni i Hercegovini, kao i bosanski muslimani.

Vijeće smatra također da je sama činjenica da je Lončar sada savjetnik Predsjednika apsurdna i neprihvatljiva.

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić izjavio je nedavno, govoreći o ulozi Budimira Lončara početkom 90-ih, da se zapravo radi o stvaranju slučaja i napadu na njega (Mesića) osobno.

Zagreb, 29. Rujan 2006

POZIV NA JAVNI PROSVJED

Hrvatski narode !

Stečevine Domovinskog rata su ugrožene. Hrvatsku neovisnost, državni teritorij i politički integritet i suverenitet sustavno se narušavaju i izdaju što nemarnošću i nebrigom, a što svjesnom izdajom. To čine isti oni kadrovi koji su radeći u obavještajnim službama ( UDB-i i KOS-u ) u SKH -SKJ te u diplomaciji i drugim državnim službama, služili Jugoslaviji i njezinoj unitarističkoj velikosrpskoj antihrvatskoj politici. Iako su sustavno neprijatelji radili protiv Hrvatske i Domovinskog oslobodilačkog rata, iskoristili su i zlouporabili proklamirano nacionalno pomirenje kao i zakonske odluke o aboliciji i oprostu, te su preuzeli vlast u najvišim državnim tijelima i gospodarski opljačkali Hrvatsku.

Hrvatski narode !

Među onima koji odlučuju o sudbini Hrvatske mnogo je onih koji su svjesno radili i zdušno nastavili raditi protiv Hrvatske, sve pod krinkom nacionalnog pomirenja. Hoćemo li to i dalje mirno promatrati i dalje podnositi ? Ne, došlo je vrijeme da državni aparat očistimo od tih unutarnjih neprijatelja, koji prodaju Hrvatsku i podlažu je stranim interesima, a narodno bogatstvo vratimo onima koji su ga i stvarali, a to znači cijelom hrvatskom narodu.

Hrvatski narode !

U povodu najnovijeg otkrića o protuhrvatskoj djelatnosti savjetnika Predsjednika Republike Hrvatske B. Lončara pozivamo vas na javni prosvjed koji će se održati u petak 06. 10. 2006. u 18,00 sati pred uredom Predsjednika RH ( 100 m od ulaza u Pantovčak ) i na kojem će biti zatraženo da se iz Predsjednikova ureda izbace svi oni koji su ikada služili antihrvatskim interesima. To bi trebao biti samo početak, a akcija čišćenja bi trebala biti nastavljena sve dok vlast ne dođe u ruke onih koji su patili, borili se i stvorili Republiku Hrvatski.

Hrvatski narode !

Pridružite nam se, očekujemo vas, - zajedno smo jači.

Bog i Hrvati !
Domu vjerni !

Hrvatski pravaši - Hrvatski pravaški pokret
Predsjednik
Dražen Keleminec

Livno, 28.09.2006.

Izađimo na izbore i nastavimo rad na jačanju istinskih pravaških snaga

S obzirom na veliki broj upita zašto Stranka hrvatskog prava nije izašla na ove opće izbore u BiH, te na pitanja za koga uopće glasovati kada nijedna od tzv. pravaških stranki koje izlaze na ove izbore ne zastupa istinsko pravaštvo, odnosno istinske interese hrvatskog naroda, mi možemo reći sljedeće:

Poštovani prijatelji mi vam možemo reći da Stranka hrvatskog prava nije izišla na ove izbore, jer zbog nedostatka financijskih sredstava, jednostavno, to nije bila u mogućnosti…

Dalje, mi se u potpunosti zalažemo za oživotvorenje pravog pravaškog nauka, a to je sloboda hrvatskog naroda u njegovoj državi na području njegove domovine - i zato smo na razne načine onemogućivani, od strane raznoraznih naših neprijatelja i mnogobrojnih hrvatskih juda, da jače iskoračimo u hrvatsku javnost i da tako do Hrvata dođe istinski pravaški duh koji će ih povesti u borbu za slobodu i nezavisnost hrvatske domovine!

U ovom trenutku sve Hrvate pozivamo da iziđu na ove izbore i da glasuju po svojoj savjesti za one za koje misle da će biti najbliže istinskom pravaškom programu, mada mi takove od ovih ponuđenih programa i stranki i kandidata, uopće ne vidimo niti oni među njima, na našu žalost, uopće postoje, jer je većina njih podlegla sebičnim interesima i interesima neprijatelja naših i takovom politikom i "politikama" vode hrvatski narod u propast…

Stoga je na glasačima velika odgovornost što učiniti i da li ponuđenim programima i kandidatima uopće dati svoj glas ili dati glas onima koji će u ovom trenutku biti najmanje zlo i nastaviti raditi na tome da svi mi damo konkretni doprinos da dođe do neizostavnog jačanja istinskih pravaških snaga koje se ne će odreći borbe za slobodu svoga hrvatskoga naroda…

Hrvatice i Hrvati dajte podršku onima koji to zaslužuju i stoga se uključite u redove SHP-a i na budućim izborima pokažimo da pravaški duh pređa naših, zaista, živi u nama i da ne ćemo izdati sve naše pale za čast i slobodu hrvatskog naroda i hrvatske domovine!

Bog i Hrvati!

Stranka hrvatskog prava

27.09.2006.

Slovenija: U jami Konfin pronađeni posmrtni ostaci 26 Hrvata

U 40 metara dubokoj jami Konfin u Kočevskom rogu, jednoj od preko 500 masovnih grobnica iz vremena poraća u Sloveniji i jednoj od desetak koje su do sada istražene, nađeni su i posmrtni ostaci Hrvata, potvrdio je predsjednik povjerenstva za "prešućene grobove", koje je formirala slovenska vlada, povjesničar Jože Dežman.

"U identificiranoj skupini koja je ekshumirana iz jame nalazi se 60 Slovenaca, 26 Hrvata i 2 Srba", rekao je Dežman u utorak u razgovoru za komercijalnu televizijsku postaju POP-TV.

Ekshumacija žrtava obavljena je ovih dana, u utvrđeno je da je riječ o jednom od najgroznijih zločina iz vremena poraća jer su u jamu bačeni bolesnici i ranjenici odvedeni u noći na 24. lipnja 1945. godine iz jedne ljubljanske bolnice, o čemu svjedoče tragovi nezaliječenih rana na kostima, cijevi za drenažu i druga medicinska pomagala nađena u jami nakon otkopavanja.

Antropolozi i drugi stručnjaci koji su radili na iskopavanju jame utvrdili su da su u njoj posmrtni ostaci 88 osoba, muškaraca u dobi od 16 do 25 godina, vjerojatno vojnika, budući da su neki imali i tragove već zacijeljenih rana, a oko polovica nađenih lubanja imala je rupu od metka.

Dežman je izjavio da je identitet žrtava poznat prema bolničkoj evidenciji i podacima iz zatvoreničkih knjiga ljubljanskog odjela OZNA-e. Dodatne potvrde identiteta izvest će se i usporedbom DNK podataka jer postoje živi srodnici žrtava.

Povjerenstvo namjerava u Sloveniji podići više kosturnica u koje će se smjestiti kosti žrtava iz ekshumiranih grobnica, a mjesta egzekucija obilježiti križem.

"Prema relativno umjerenim procjenama u Sloveniji je u prva dva mjeseca nakon završetka drugog svjetskog rata ubijeno 80.000 ljudi, a dosadašnja istraživanja pokazuju da će broj masovnih grobnica znatno premašiti brojku od 500, koliko ih je do sada evidentirano", rekao je Dežman.

Prema njegovim riječima u Sloveniji je nakon rata bez suđenja pobijeno mnogo više ljudi nego što ih je umrlo u ratnim sukobima u sve četiri ratne godine, a i jama Konfin svjedoči da su se zločini pokušavali zataškati za sva vremena jer su mjesta pogubljenja, kao i u ovom slučaju, često bila kamuflirana ili minirana.

Slovenski tisak u vezi s otkrivanjem podataka o žrtvama iz jame Konfin ovih dana piše da je do sada od evidentiranih petstotinjak istraženo samo desetak mjesta na kojima su izvođena masovna pogubljenja i da je posebna skupina istražitelja, koja se bavi zločinima izvedenim u nekoliko mjeseci nakon II. svjetskog rata, do sada uložila deset prijava za ratne zločine ili zločine protiv civila, ali se prijave odnose na "nepoznatog počinitelja".

U tisku se pojavljuju informacije da je cilj istraživanja jame Konfin ponovno pokretanje postupka protiv 87-godišnjeg Mitje Ribičiča, nakon što je vrhovni sud odbio zahtjev državnog tužiteljstva da se protiv njega pokrene sudski postupak zbog sumnje da je odgovoran za nestanak preko 200 osoba zatočenih u zatvorima ljubljanske OZNA-u u lipnju 1945., u vrijeme kad je kasniji istaknuti partijski i državni dužnosnik bio na mjestu zamjenika slovenske OZNA-e.

Mariborski "Večer" tvrdi da će državno povjerenstvo za zločine poraća nakon Konfina u Kočevskom rogu nastaviti s istraživanjem masovnih grobnica na Pohorju blizu Maribora, te grobnicom blizu Kidričeva, gdje se vjerojatno nalaze ubijeni Nijemci iz Kočevja koji su nakon drugog svjetskog rata bili smješteni u logoru Štental blizu Celja. Prema neslužbenim informacijama, koje u utorak iznosi "Večer", sprema se kaznena prijava i protiv jedne konkretne osobe s područja Ptuja koja je u spomenuto vrijeme bila načelnik područnog odjela OZNA-a.
Hina

Prolazniče!

Ako susretneš kojeg Hrvata koji odiše istinskim hrvatskim duhom,

ako susretneš kojeg Hrvata kojemu je zaista stalo do hrvatskog naroda i domovine,

onda, molimo Te, reci mu za nas,

jer smo isti i možda zajedno nešto napravimo za svoj Hrvatski narod

i svoju jedinu Domovinu Hrvatsku!

Prolazniče, hvala Ti za tvoj trud!

Bog i Hrvati!

Stranka hrvatskog prava

www.nemacenzure.com, 25.09.2006.

BOLJŠEVICI I NJIHOVE "ISTINE"

Osuda govora predsjednika «SAB» Piškulića na obljetnici Pazinskih odluka

Hrvatska izvještajna novinska agencija prenijela je vijest o proslavi obljetnice Pazinskih odluka Komunističke partije Hrvatske o sjedinjenju Istre, Rijeke i otoka s Hrvatskom. Pazinske odluke potvrđene su od komunističke skupštine «AVNOJ» tako da su Istra, Rijeka i otoci pripojeni Titovoj Jugoslaviji, a ne samo Hrvatskoj.

Osuđujemo govor predsjednika partizansko - jugokomunističkih ratnih veterana iz organizacije «SAB» Krešimira Piškulića kao govor netolerancije i falsificiranja povijesti.

Krešo Piškulić izjavio je sljedeće: «Ne prihvaćamo relativizaciju zločina zaraćenih strana u Drugom svjetskom ratu. Bez Narodnooslobodilačkog pokreta i bez uloge Josipa Broza Tita Hrvatska ne bi s ostalim državama bivše Jugoslavije bila svrstana među zemlje pobjednice, već bi kao poražena strana doživjela osvetu bez ikakvih prava.» Na navedenoj obljetnici su se njezini sudionici pozvali na Saborsku antifašističku deklaraciju, ali su prešutjeli Saborsku antikomunističku deklaraciju.

Povijesna je istina da je stanovništvo Hrvatske 1945. godine, i to partizanske, sovjetske Bakarićeve Hrvatske doživjelo osvetu bez presedana u hrvatskoj povijesti, kada je komunistička partija na čelu s maršalom Titom izvršila genocid nad hrvatskim narodom i etničko čišćenje. O tome svjedoče dokumenti KPH iz Hrvatskog državnog arhiva, ali i, primjerice, britanski dokumenti, kao dokument u obliku izvješća britnskog veleposlanika u Vatikanu, od 11. svibnja 1945. godine, upućeno ministru vanjskih poslova Velike Britanije Anthonyu Edenu u Foreign Office u Londonu («No. 88 . 60/22/45», urudžbirano 23. svibnja 1945. u FO pod oznakom «R 8976»). U navedenom dokumentu se između ostaloga navodi sljedeće:

«Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s «likvidacijom» svih «sumnjivih» elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to «čišćenje» bilo!!»

Premda je hrvatski narod objektivno bio poražen u Drugom svjetskom ratu, prema nategnutoj i neznastvenoj kvazihistoriografiji partizanskih povjesničara tipa Franje Tuđmana, Hrvatska se 1945. preko partizana i jugokomunista našla među zemljama antifašističkih pobjednica Drugog svjetskog rata, ali je hrvatsko stanovništvo od strane jugokomunista i partizana bilo izloženu genocidu, teroru i etničkom čišćenju. Tito je, osim toga, dao likvidirati nositelja antifašistilčke borbe u Hrvatskoj, Andriju Hebranga, i antifašista i antikomunista Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala. «NOP» nije bio «narodnooslobodilački pokret» nego pokret organiziran i kontroliran od komunističke partije, s totalitarnim vojnim tribunalima i revolucionarnim «narodnim sudovima».

Vijeće Europe je rezolucijom 1481 od 25. siječnja ove godine osudilo zločine režima totalitarne komunističke partije u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi, tako i u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, a to je učinio i Hrvatski sabor deklaracijom od 30. lipnja ove godine, te je vrijeme da se i mediji počinju preorijentirati od nekritičnih simpatija prema bivšim partizanima i njezinoj udruzi «SAB» do kritičnijeg odnosa prema ratnim zločinima koje su de facto počinjeni nad ratnim zarobljenicima i hrvatskim civilima. Ne radi se o relativizaciji zločina nego uopće o činjenici da je pobjednička strana u ratu počinila na tlu Hrvatske de facto ratne zločine. Nakon pripajanja Istre, Rijeke i otoka matici zemlji je fašistički teror nad stanovništvom zamijenjen komunističkm terorom nad hrvatskim stanovništvom !

Goran Jurišić

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, Zagreb

Večernji List

Udruga useljenika “Dr. Ivan Merz” traži kažnjavanje zločinaca u Banjolučkoj biskupiji

Prvi su ubijani Hrvati koji nisu htjeli u srpsku vojsku

Autor Franjo SAMARDŽIĆ

NOVA GRADIŠKA – Humanitarna udruga useljenika Hrvatske “Blaženi Ivan Merz” sa sjedištem u Starom Petrovu Selu pokrenula je inicijativu za kažnjavanje zločinaca koji su u Banjolučkoj biskupiji terorizirali, ubijali Hrvate i provodili etničko čišćenje od 1991. do 1995. godine, kada su svi protjerani.

Ubojstva i pljačke

Iako je posrijedi bila smišljena politika etničkog čišćenja u kojoj se nisu birala sredstva i ubijali su se ljudi, predsjednica udruge Ruža Vidović smatra da treba kazniti pojedince za koje se zna da su ubijali, vršili zločine ili ih naređivali. Navodeći neke od zločina, udruga je o inicijativi izvijestila Vladu RH i dobila povratni odgovor da je zahtjev proslijeđen Državnom odvjetništvu.

– Budući da u Republici Srpskoj nema naznaka da bi se zločinci mogli kazniti, smatramo da treba progovoriti o zločinima i žrtvama koje su životima platile odbijanje da obuku uniformu Srpske vojske, pucaju na Hrvatsku i ubijaju Hrvate. Njihovi roditelji fizički su zlostavljani i prognani iz svojih kuća. Kuće su pod prisilom zamijenili, neke su jednostavno otete i prodane. Sudski sporovi za povrat imovine vode se više od sedam godina i ne rješavaju se – kaže Vidović.

Pozive u Srpsku vojsku 1992. godine koji su na tom području počeli stizati Hrvatima u Trnu dobili su Ivo Andrijević i sinovi Anto i Niko. Odbili su obući uniforme. Mlađi Niko bio je u kafiću u kratkim hlačama kada je došla srpska policija 11. lipnja 1992. godine i odvela ga u Marlesovo skladište, gdje im je bio punkt. Tukli su ga jer se nije odazvao mobilizaciji. Kada više nije mogao izdržati batine, iskočio je kroz izlog i krvav trčao kući.

– Bio sam na balkonu kada je počeo bježati. Rafalom ga je sasjekao prijatelj Nedeljko Janjuš iz Glamočana s kojim je išao u Školu za učenike u privredi i podučavao ga njemački jezik. Bio je prva žrtva u Banja Luci. Na pokopu je bilo četiri tisuće ljudi. Svi mladi Hrvati bježali su jer nije bilo opstanka. Bacali su ljude pod vlak i kazali da su se sami ubili. Teško je to opisati – priča Ivo Andrijević, koji je sa suprugom izbatinan.

Što znaju bivši susjedi

Andrijevići sada žive u Velikim Zdencima i sedam godina vode spor za povrat imovine. Čekaju da ubojica njihova sina bude procesuiran. Iz Petrićevca su Mijo i Finka Mandić koji žive u Blagorodovcu kod Daruvara. Pod prisilom su morali zamijeniti kuću. Nadaju se da će se rasvijetliti ubojstvo njihova sina Zlatka iz studenog '91.

– Ubijen je ni kilometar od kuće kod gostionice Orač. Srpska policija rekla nam je da se utopio iako ondje nema vode. Sigurna sam da naši bivši susjedi znaju tko je ubojica – kaže Finka.

Silovali majku i kćer

Srpska vojska silovala je 2. listopada 1993. godine majku i kćer. Silovanje je pod batinama morao gledati suprug i otac. Kada je srpska vojska otišla, a majka i kćer došle k svijesti mislile su da im je muž i otac mrtav. Pronašle su ga bez svijesti pretučenog i s polomljenim rebrima kod dvorišne ograde.

Iste godine obitelj je ponižena i opljačkana došla u Hrvatsku. Ocu je život spašen u Vojnoj bolnici u Zagrebu. Majka nije mogla izdržati sramotu, prestala je uzimati lijekove i umrla 1996. godine. Otac nije mogao podnijeti susrete s kćerkom i podsjećanje na silovanje. Objesio se 2004. godine. Kćerka je živa, ima obitelj, teško je bolesna i nosi teret prošlosti za koji ne želi da se sazna.

Glas Koncila, broj 39 (1683), 24.9.2006.

Đurđica Ivanišević Lieb

Ljubav za drugačije

Umro je veliki glumac Josip Genda u Splitu, gradu iz kojeg kao da samo dolaze tužne vijesti, nažalost kao iz cijele Hrvatske: brzo zaboravljene smrti, svježa groblja »najboljih među nama« nestalih u nedavnom ratu, pucnjevi i ranjavanja po ulicama, vijesti o uništenoj privredi, trajektima koji se vraćaju prazni, a ljeto je tek na odlasku. U politici je aktualan Balkan u koji srljamo, i sve podsjeća poznavatelje na svojedobnu propast Austrije i stvaranje nove tvorevine.

»Tako vjerojatno mora biti«

Mnogi će za sve okriviti tisak koji zaista zna biti ubojički, ali da ne bismo mislili da živimo u jednom od najgorih vremena tiska i pisaca, pomaže nam knjiga pisama pape Albina Lucianija »Pisma illustrissimi«. Jedno od njih nosi naslov »Zazivam pomoć za dobar tisak«, posvećeno mletačkom tiskaru iz 16. st. Aldu Manuziju čijoj se profesionalnoj finoći divi u vremenu, kako navodi, u kojem je takvih uglednih tiskara malo. Imaginarno »Pismo« je nastalo poslije razgledanja izložbe »Venecija - grad knjige«. Problemi koji se spominju u vezi s knjigama (i tiskom) mogli bi nositi i današnji datum. Premda je tada u Mlecima postojala cenzura, papa Luciani zapisuje, misleći na današnje vrijeme: »Kada bi, makar malo funkcionirala autocenzura!« Istina je da dosta toga ovisi o čitateljima: kad bi oni pokazali malo ozbiljniji ukus, odmah bi proradila autocenzura pa bi i novine postale ozbiljnije, jer znamo da svijet ima novine kakve zavređuje i kakve želi. Problem je to koji bi katolici, ako su zbilja katolici, morali riješiti iskrenim nastojanjem. Većina ljudi je bijesna na novine, novinare, pisce - ali ostaje pitanje što smo uradili da bi bilo bolje i da bismo mi bili bolji. Kultura pismenosti nalaže i pisanje prosvjednih pisama, jer kada bi se za prostačke emisije, prostačke tekstove ili laži poslale stotine, tisuće pisama prosvjeda pa i izišlo na ulicu, što se u inozemstvu radi, smjeli bismo reći da smo barem za centimetar pomakli granice slobode.

Jasno je da se psihološki ciljano nastoji djelovati na mozak od emisija do reklama pa stvarati i dojam da nema alternative u omotaču jednako loših televizijskih programa, filmova ili novinskih tekstova za koje mnogi misle da upravo tako trebaju izgledati, utapajući svoju ravnodušnost u rečenicu - tako vjerojatno mora biti. Mnogi dobri novinari iskreno rade svoj posao, treba im pomoći da ustraju i da ih bude što više, ali i katolicima o kojima je upravo pisao papa Luciani često je ugodnije šutjeti nego upozoravati na zlo ili na dobro. Otvara se iskreno pitanje: Ako se zaista 92% stanovnika Hrvatske izjašnjava kršćanima, kako se ne mogu nimalo mijenjati mediji, zbog čega ima toliko nasilja u samom životu, droge, samoubojstava i prometnih nesreća?

Tko će izvlačiti ranjene?

Naslov teksta »Vjera i djela« don Živka Kustića u »Jutarnjem« točno locira problem. Lijepo je govoriti o vjeri, o pjevačkim zborovima u crkvi, o sakralnoj umjetnosti, međusobno se pomagati, prijateljevati, ali što je s onima »drukčijima« koji, smije se reći, nisu iz istog jata, kako njima pomoći. Ovdje se ne misli na Caritas i druge organizirane crkvene ustanove već na onih već spominjanih 92%. Što ako nam je susjed iz tjeskobe postao alkoholičar ili narkoman, ako se ne uklapa u naše klišeje o idealnom čovjeku, ako je druge narodnosti ili invalid. Hoćemo li se udaljiti od njih, primjerice od narkomana koji često ostaju sami, osim što nad njima bdiju dileri?

Majka Terezija je svoj put započela stavljajući gubavca upravo na svoja nejaka ramena - nije upotrebljavala velike riječi o svojoj vjeri, isticala svoju pamet, svoju dobrotu, u kojoj za druge nije bilo mjesta. Ona je bila sva u drugima. Mnogo je takvih velikih ljudi među nama, za koje ne znamo niti da postoje, oni ne uljepšavaju sliku o sebi, često ne znaju dobro sročiti rečenice, ali djeluju srcem i prijeko su nam potrebni u ovim vremenima. Dovoljno je samo noću proći novim trgovima Zagreba, obnovljenim sa suvremenim kafićima čiji je noćni život nalik na često spominjane »Ludnice« ili »Paše« gdje na stotine mladih ljudi poslije zatvaranja pije na trgovima ili si ubrizgava drogu, kao i na plažama duž obale. Sve se to događa zbog osjećaja osamljenosti ili, kako je nedavno jedna mlada psihologinja rekla, mi prolazimo oko svoje djece nastojeći ih ne primijetiti. To što se događa s narkomanijom i alkoholom u Hrvatskoj, posebno među mladima, cijeli je jedan rat iz kojeg treba izvlačiti ranjene duše i tijela, čak i doslovno uz opasnost metaka, ali i duhovnog samoranjavanja. Tko ima snage kleknuti do njih poput Majke Terezije ili abbé Pierrea čak i pod cijenu vlastitog života? Želi li netko primiti takve ljude na posao, a poznato je da ih često ne žele primiti, jer mi smo skloni samo sebi sličnima, smatrajući se najboljima.

Možda je upravo Josip Genda bio putokaz drugima, svjetiljka svojim kolegama, i mlađima i starijima: jedan čovjek, cijelo kazalište - nalik Šovagoviću, kojeg je u tekstu knjige »Očenaš iz Hrvatske«, nastale u ratu, uz Kvrgića i spomenuo. Danas u vremenu koje se dijeli na političare i sve one druge, kada čovjek čovjeku postaje stranka a ne čovjek, još je jasnija njegova molitva: »Grci su imali puno bogova, obraćali su se svakom posebno, imali su i veće mogućnosti za molitvu, mi nažalost imamo puno malih bogova do kojih molitva ne dopire... Jedino nas još onaj jedini drži na životu, i kada je ono što radimo molitva umjesto molitve.« Govorio je o poslu kao najvećoj molitvi rekavši da sve radi na način da se ne bi sebe postidio. S Gendom su u nekim boljim medijskim vremenima nažalost na dan smrti trebale osvanuti naslovnice.

Strašne posljedice komunizma

U jednom od iznimno dobrih razgovora koji je s ruskim redateljem Levom Dodinom vodio Jasen Boko čitali smo riječi o kojima se u Hrvatskoj još uvijek šuti. »Posljedice komunizma su goleme. Komunizam je sagorio Rusiju koja je postojala prije njega. Dovoljno je reći što istraživači tvrde da je kroz godine komunizma 100 milijuna građana SSSR-a uništeno. Ubijeno! Tako da je čak i genetski kod, nasljeđe jedne zemlje promijenjen. I naravno, takve stvari ne nastaju odjednom kao ni što fašizam neće nestati iz povijesti čovječanstva.«

Ovih se dana u Rumunjskoj počinju otvarati arhivi Securitatea, u Poljskoj čak i ministri daju ostavke ako su bili u sprezi s bivšim tajnim službama... O Hrvatskoj svjedoči tek poneki mlađi profesor poput Tvrtka Jakovine s povijesnim istinama koje je mogao izreći i prije 50 godina kao i danas, ništa ne mijenjajući. Umjesto sučeljavanja, dijaloga, traženja povijesne istine i otvaranja novom, Hrvatska, karikirano rečeno, živi svoju »bigbrotherizaciju«. Možda je u takvom svijetu, tj. državi moguće da profesor dr. Asim Kurjak, uz dugogodišnje ponavljane prosvjede vrhunskih europskih stručnjaka za plagiranje tekstova, izmišljanje podataka, potpisivanje lažnih suradnika, i dalje nesmetano obavlja posao nanoseći štetu cjelokupnoj medicinskoj znanosti. S obzirom na umreženi lanac »uglednih« liječnika i političara, možda još jedan europski prosvjed prođe u šutnji pa i bolna svjedočanstva poput navedenog u knjizi »Moja polnoćka« ginekologa Radoslava Marića koji navodi da je morao otići u pečalbu i proživjeti 50 godina u SAD-u jer je šezdesetih godina njegovu specijalizaciju po partijskom zadatku umjesto njega dobio Kurjak koji je primljen na Medicinski fakultet u kvoti onih koji nisu završili ni gimnaziju.

Brojne takve lažne karijere desetljećima su onemogućavale druge. I nije pitanje pojedinaca koji su bili u Savezu komunista iz straha ili zbog sitne dobiti nego je riječ o sustavu o kojem konačno treba progovoriti bez želje za osvetom, već iz želje za istinom. Možda bi to pomoglo da konačno shvatimo one druge i drukčije jer je totalitarni sustav uspavao i mnoge katolike koji su zaboravili poruku Helen Keller: »Plakala sam što nemam cipela dok nisam susrela čovjeka bez nogu.«

21.09.2006.

Petnaesta obljetnica smrti Ante Paradžika

ANTE PARADŽIK

(1943. - 1991.)

Gospodin ANTE PARADŽIK, dipl. iur., svojevremeno predsjednik Saveza studenata Hrvatske godine 1971. u vrijeme Hrvatskog proljeća i demokratskog bunta protiv jugokomunističkog unitarizma, osuđen kao nevin čovjek od titoističkog totalitarnog režima na montiranom političkom procesu na zatvorsku kaznu koju je u cijelosti odležao, politički uznik savjesti u Titovoj Jugoslaviji, kritičar komunizma, demokrat i hrvatski rodoljub, suprug i, u trenutku smrti, obiteljski otac troje maloljetne djece, suobnovitelj i na demokratskom pravaškom saboru 1991. izabrani dopredsjednik Hrvatske stranke prava, i ratni načelnik oružanih Hrvatskih obrambenih snaga u obrani protiv velikosrpske agresije 1991. godine na Republiku Hrvatsku, organizator hrvatske obrane, hrvatski branitelj i vitez ubijen 21. rujna 1991. godine, usred velikosrpske agresije, od domaće ruke u organiziranom političkom atentatu, kao jedan od vodećih oporbenih političara u Republici Hrvatskoj, kao zagovaratelj hrvatske državne nezavisnosti na cjelokupnom povijesnom i etničkom području hrvatskog naroda, kao privrženik demokraciji i slobode, i kao jamac sretnije budućnosti hrvatskog društva, hrvatske mladeži i dostojanstva i suvereniteta hrvatskog političkog naroda.

Vjernik u Boga Ante Paradžik, dosljedni starčevićanac, zagovaratelj tolerancije ili snošljivosti, borac za ljudska prava, poglavito kao pravnik koji se bavio socijalnim radom i pomagao socijalno ugroženim osobama, publicist, vrsni politički retoričar, ubijen je na kontrolnoj točci hrvatske policije u Sesvetama kraj Zagreba, na radnom mjestu, vraćajući se sa stranačkim kolegama s jednog skupa Hrvatske stranke prava.

Bog i Hrvati!

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Posljednji govor Ante Paradžika u Križevcima

Kritike i optužbe hrvatske vlasti

Piše: Ottone Novosel

Dopredsjednik Hrvatske stranke prava Ante Paradžik posljednji put je govorio u subotu uvečer u Hrvatskom domu u Križevcima na tribini svoje stranke. Ona je održana umjesto najavljene izborne skupštine ogranka HSP u Križevcima., a pozivima se odazvalo stotinjak građana, potencijalnih članova, simpatizera i radoznalaca.

Osim Paradžika, u radu skupa sudjelovao je i Ivica Oršanić, tajnik Hrvatske stranke prava iz Toronta koji je prisutne upoznao sa spremnošću Hrvata u Kanadi da moralno, materijalno i osobno pomognu hrvatsku oslobodilačku borbu. Oni su već poslali prvu pomoć u opremi vrijednoj dva milijuna dolara. Prema njegovim riječima, na poziv Hrvatske odmah bi se odazvalo oko 250.000 mladih Kanađana hrvatskog porijekla, voljnih da se i sami priključe hrvatskim obrambenim snagama.

PASIVNOST JE IZDAJA:

Govoreći o programu Hrvatske stranke prava, Ante Paradžik je naglasio da je to najhrvatskija i najstarija stranka čiji su članovi bili najveći hrvatski rodoljubi, a da su sve druge današnje stranke umjetne i s izmišljenim imenima. Usporedivši Antu Pavelića i Franju Tuđmana, Paradžik je Pavelića nazvao velikim strategom i rodoljubom koji je stvorio hrvatsku državu., dok je Tuđman za njega koljebljivac. Komuniste je, pak, nazvao izdajicama hrvatskog naroda. Usporedivši 1941. i 1991. Paradžik je rekao da treba slušati Tuđmana, jer ga je hrvatski narod demokratski izabrao i ukoliko on pozove na opći ustanak, hrvatski mu se narod dužan odazvati da brani hrvatsku državu svim sredstvima. Onaj tko je neće braniti, izdajica je i zločinac, rekao je Paradžik nazvavši izdajom i pasivnost u obrani.

Hrvatska nije gubila ratove, ona je gubila u miru, pa ni ovaj rat nećemo izgubiti, premda ćemo ga dobiti uz puno žrtava, napomenuo je Paradžik riječima da će hrvatska država ponovno uskrsnuti. On je pritom pozvao Hrvate da se ujedine u jednu jedinu - Stranku Hrvata, a sve ostale mogu biti - Stranke izdajica. Sve hrvatske stranke trebale bi zaboraviti na svoje ideologije da ujedinjene pobijede velikosrpsku ideologiju, tu najzločestiju organizaciju, koja je stvorena radi toga da uništi Hrvate.

Kad pobijedimo vanjskog neprijatelja, onda ćemo inicirati unutarnju hrvatsku revoluciju, podijeliti se, podijelit ćemo kičmu, pa će i hrvatski izdajnici morati platiti ceh, zašto smo mi toliko izginuli, riječi su Ante Paradžika. Sadašnju hrvatsku vlast Paradžik je nazvao komunističkom i boljševičko - generalskom, optuživši da je većina ministara u hrvatskoj Vladi radila za KOS i UDB-u.Tko je god bio veći komunist, udbaš, kosovac, dobio je kod nas ministarsko mjesto, rekao je Paradžik na križevačkoj tribini pozvavši narod da se osvijesti uz povijesno pomirenje nekadašnjih ustaša, domobrana i partizana.

INCIDENT U DVORANI:

Paradžik je ujedno optužio za izdaju, pogotovo na ratom najviše pogođenim područjima u Hrvatskoj, tamošnje stare strukture policije, teritorijalne obrane, sudstva i tužilaštva. Tribina Hrvatske stranke prava završena je u subotu oko 21 sat, a potom je Paradžik sa suradnicima krenuo put Zagreba osobnim automobilom koji, po pričanju očevidaca nije bio zamračen. Za vrijeme tribine zabilježen je u dvorani Hrvatskog doma manji incident, kad je Paradžikov tjelohranitelj s pozornice skočio među publiku s automatskom puškom na gotovs.

Vijesnik, 23. 09. 1991. god.

Večernji list, 20.09.2006.

Schwarz-Schilling: Otcijepljenje Republike Srpske ne dolazi u obzir!

Visoki predstavnik Međunarodne zajednice u BiH Christian Schwarz-Schilling kategorički je isključio bilo kakvu mogućnost otcijepljenja Republike Srpske. On je u intervjuu austrijskom dnevniku "Standard", kojeg prenosi "Tanjug", rekao kako nije prihvatljiva argumentacija Srba u RS koji kažu da trebaju dobiti samostalnost ukoliko Kosovo postane nezavisno. "Sva obrazloženja srpske strane potpuno su neprihvatljiva. Republika Srpska nije povijesna cjelina kao što je to Kosovo, već je Daytonskim sporazumom stvorena jedinica, s ciljem okončanja rata. Međunarodna zajednica je složna u stavu da ne može doći do odvajanja Republike Srpske referendumom ili sličnim sredstvima", tvrdi Schwarz-Schilling.

Visoki predstavnik je uvjeren kako su Srbi shvatili ove signale i da je zamjena Kosova za Republiku Srpsku ne dolazi u obzir. Naglasio je da u 21. stoljeću nema mjesta za stvaranje državica jer su one, prvenstveno, i veliki finacijski trošak:

"Nećemo odustati od toga, zbog navodne potrebe za malim državicama i nacionalističkim oznakama da bi i dalje davali novce i vojnike održavajući stabilnost. Europa svakodnevno pomaže BiH i za to postoje preduvjeti. Prava greška je što je pitanje Kosova ostalo predugo nerješeno".

Na konstataciju da EU nije imala ništa protiv osamostaljenja Crne Gore, koja je mala država, Schwarz-Schilling je uzvratio da se Crna Gora puno brže od Srbije prilagodila aktualnim prilikama u Europi.

(A.Be.)

Večernji list, 20.09.2006.

Kako je predavanje pape Benedikta XVI. utjecalo na vjerski suživot u BiH

Autor Zdenko JURILJ

Religijski pluralizam i snošljivost, bez obzira na povremene incidente, u stalnom su usponu i na njemu vjerski vođe trebaju stalno raditi, uopćena je ocjena stanja religijskih sloboda na području BiH koja stiže od predstavnika Katoličke, Pravoslavne crkve i Islamske zajednice u BiH. Ocjena vjerskih vođa kosi se s godišnjim izvješćem američkog State Departmenta koji je stanje o vjerskim slobodama u BiH formulirao tezom da se prakticiranje vjere, osim u etnički homogenim zajednicama, ponekad nasilno ograničava.

S američkom generalizacijom vjerskih sloboda u BiH ne slažu se u Rijasetu Islamske zajednice u BiH. Direktor Muslimanske informativne agencije i glasnogovornik islamskog poglavara u BiH Amir Hodžić smatra da se stanje od Daytona do danas stalno poboljšava, bez obzira na incidente koji su obilježili postdaytonski vjerski suživot na području BiH.

S obzirom na to kroz koji je rat prošla BiH, stanje vjerskih sloboda je dobro i naravno da ga treba stalno poboljšavati. Tko je mogao prije nekoliko godina vjerovati da će se na otvaranju džamije u Doboju u Republici Srpskoj pojaviti tamošnji načelnik općine. To je znak da se ide naprijed u promicanju vjerskih sloboda, bez obzira na to koliko nekome to izgledalo sporo smatra naš sugovornik.

Poglavar islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić, reagirajući na sporni citat koji je u prošlotjednom predavanju u Njemačkoj koristio papa Benedikt XVI., jačanje vjerske netrpeljivosti između katolika i muslimana u BiH amortizirao je umirujućim pozivom svim pripadnicima islamske zajednice "da Papino predavanje uzmu kao snažan poticaj za ozbiljan dijalog u borbi protiv nasilja u svijetu". Iako su neki prognozirali da će Papin istup i reakcija muslimana diljem svijeta radikalizirati situaciju u BiH, Mustafa Cerić pozvao je katolike i kršćane na dijalog koji nema alternativu, a muslimane da se suzdrže od bilo kakve reakcije.

Spominje se mogućnost da se već na sljedećem zasjedanju Međureligijskog vijeća vjerskih zajednica u BiH ozbiljno razmotre svi aspekti vjerskog suživota u BiH, kao i reakcije na Papine izjave, što bi rezultiralo zajedničkim stavom koji će biti prdstavljen javnosti. U akciju smirivanja strasti bit će uključena i kompletna diplomacija Svete Stolice, čiji će nuncij u BiH objasniti što je Papa rekao na sveučilištu u Regensburgu.

U cijeloj priči o reakciji na Papino predavanje ima i nečeg pozitivnog; po prvi put vjerski vođe u BiH, kako doznajemo, postignut će dogovor da ishitrene, ponekad i uvredljive izjave predstavnika triju vodećih religija, postanu dio prošlosti. Na tome tragu razmišlja i pravoslavni svećenik, član Međureligijskog vijeća, otac Vanja Jovanović. Za naš list on je izjavio da smatra da nikakve izjave, a isto tako i ishitrene reakcije, ne smiju nanijeti štetu vjerskom suživotu u BiH.

Ne vidim razloga da Međureligijsko vijeće ne nastavi dijalog i jačanje vjerskog suživota u BiH. Taj proces, bez obzira na sve, treba nastaviti, jer nema drugog rješenja smatra poglavar Pravoslavne crkve otac Vanja Jovanović.

Katolička crkva napadana u RS-u i Federaciji BiH

Pljačke župnih ureda u RS-u, kamenovanje crkava u Federaciji BiH, zabrana gradnje nove crkve u Sarajevu i nekoliko napada na vjerske službenike obilježili su postdaytonsko razdoblje u kojem žive i rade predstavnici Katoličke crkve.

Antikršćanska histerija: Srušen kip svećenika u Novom Travniku

Istraga traje, o motivima se nagađa

NOVI TRAVNIK Vjernici novotravničke župe Bučići ostali su užasnuti nedavnim otkrićem da su grob i kip njihova omiljenog "ujaka" i narodnog liječnika fra Frane Zubića oskrnavljeni. Zasad nepoznati počinitelji iščupali su kameno postolje na kojemu se nalazi brončani kip fra Frane Zubića. Budući da ga zbog težine nisu mogli ponijeti, kip je ostao ležati na grobu svećenika. Od vjernika u Bučićima doznajemo da je fra Frano Zubić u narodu bio poznat po daru liječenja. Razne bolesti fra Frano je liječio pomoću ljekovitog bilja, a posljednje dvije godine života proveo je na službi u Bučićima. Umro je 1871. godine te pokopan u katoličkom groblju Komarda. Iako je od smrti fra Frane Zubića prošlo 135 godina, vjernici ga nikad nisu zaboravili. Na grobu su mu podigli brončani kip pred kojim se svakog utorka mole katolički, ali i drugi vjernici.

Tu se oduvijek dolazilo i ovdje su se događala brojna ozdravljenja. Sjećam se žene koju su ovamo donijeli na nosilima, a s groblja je otišla sama jer je prohodala ispričala nam je Ana Palavra iz Bučića. Ja sam iz travničke župe Turbe i ovamo često dolazim moliti se za svoje i zdravlje svoje obitelji kaže Mara Domić, koju smo jučer zatekli kako s nevjericom gleda oštećeni kip fra Frane Zubića. Ona misli da su kip tako plemenitog svećenika i liječnika, koji svoje usluge nikad nije naplaćivao, mogli oskrnaviti samo nevjernici i oni koji ne znaju što vjernicima znači grob fra Frane Zubića.

Do okončanja policijske istrage vjernicima i župniku u Bučićima fra Vjeki Tomiću ostaje samo nagađati tko bi i zašto oštetio kip u narodu omiljenog svećenika. Iz policije, koja je nakon dojave vjernika o oštećenju kipa obavila očevid, poslano je samo šturo priopćenje kako je istraga u tijeku. Policija bi morala biti učinkovitija i spriječiti kradljivce da uništavaju svetinje. Izgleda kako se zbog onih kojima ništa nije sveto moramo vratiti u kameno doba kaže fra Vjeko Tomić. Dok neki vjernici povezuju oštećenje groba i kipa fra Frane Zubića s nedavnim govorom pape Benedikta XVI., odnosno vjeruju da je u pitanju čin osvete, župnik do okončanja policijske istrage kaže da su takve izjave samo nagađanja. Je li to doista tako ili je u pitanju samo slučajnost ne želim nagađati jer bi to bilo preuranjeno. Treba biti oprezan s takvim tvrdnjama jer bi, budu li potvrđene, mogle poslati doista ružnu poruku i unijeti nemir među narode koji ovdje žive zaključuje župnik u Bučićima, novotravničkoj župi koja broji oko 1500 vjernika.

Zagreb, 15. 9. 2006.

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić: Povežite Hrvate bez obzira na granice

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić prigodom posjeta Večernjem listu zamolio je svoje domaćine da novine zadrže vezu između hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kako bi se i dalje osjećali jednim narodom, bez obzira na države i granice.

– Sačuvajte povezanost naroda i njegovu kulturnu baštinu koja nema granica. Hrvat u Zagrebu, Sarajevu i Mostaru mora osjećati da imamo zajedničku baštinu – rekao ja kardinal. Dodao je da je dugogodišnji čitatelj Večernjaka, te da svako jutro pogleda i internetsko izdanje.

Nakon što se upoznao s proizvodnjom novina te razgledao redakciju, kardinal Puljić zadržao se u duljem razgovoru s predsjednikom uprave Večernjeg lista Marijanom Jurlekom, glavnim urednikom Miljenkom Manjkasom te članom uprave Marijem Vrgočem. (D. Ć.)

Banja Luka, 15. rujna 2006.

RASIPANJE BUDUĆNOSTI

Kritika mita napretka i cinizma rasipanja

U utorak 12.09.2006. u organizaciji Europske akademije Banjolučke biskupije održano je predavanje pod nazivom „RASIPANJE BUDUĆNOSTI – kritika mita napretka i cinizma rasipanja“. Predavač je bio dr. sc. Fahrudin Novalić, umirovljeni sveučilišni nastavnik iz Zagreba, koji je tim povodom predstavio istoimenu knjigu objavljenu 2003, ali i svoje najnovije ostvarenje, knjigu „MOĆ I RAT - moć kao sustav podčinjavanja, dominacije i ratne destrukcije” objavljene početkom 2006.

Dr. Novalić je na početku svog izlaganja okupljenoj publici predočio što je rasipanje nazivajući ga „široko rasprostranjenim i duboko ukorijenjenim fenomenom“. Navodeći najjednostavnije oblike rasipanja, kao kada kupujemo stvari koje nam nisu potrebne ili trošimo novac koji nemamo tj. kreditiranjem, pa sve do rata i ratovanja kao jednog od najradikalnijih oblika rasipanja, a potkrjepljujući svoje izjave analizama i statističkim podatcima dr. Novalić se dotiče i područja koje se obično ne stavljaju u kategoriju rasipništva a ona to jesu: „Slaba iskorištenost radne snage, sredstava za rad, radnog ali i slobodnog vremena, te predrasude kao oblika rasipanja optimalnih međuljudskih odnosa, sposobnosti dostojanstva i života čovjeka“. Kao rasipnu dr. Novalić naziva i modu, te skreće pažnju na to, da rat i moda imaju određenu sličnost koja se najbolje pokazuje po neograničenoj potrošnji koja iz njih proizlazi. Isto tako, dr. Novalić rasipanjem naziva i grijeh kao namjeran prijestup nasuprot Bogu.

„Postavlja se pitanje da li rasipanje proizlazi iz potrebe zadovoljavanja nekih izopačenih vrijednosti?“ U traženju odgovora o uzrocima rasipanja dr. Novalić navodi da su oni višestruki. Mogu biti na osobnoj razini, kao izopačen sustav vrijednosti i potreba, izjednačavanje potreba i želja, neljudske vrijednosti, ekskluzivni stil života ili njegovo povremeno oponašanje, ali i na nivou društva kao što su slabost političkog sustava, neopravdane socijalne razlike, neučinkovitost odgojno-obrazovnog sustava, medijski sustav koji agresivnom reklamom promovira neljudske vrijednosti potreba.

Kao najgrublje posljedice rasipanja dr. Novalić vidi između ostalog pad životnog standarda, bezobzirnost prema okolišu, porast neopravdanih socijalnih razlika ili sputavanje stvaralačkih mogućnosti. „Osnovni ekološki problemi, kao uništavanje šuma, degradacija tla, nestašica vode, izumiranje vrsta, atmosfersko onečišćenje ili otrovni otpadci su produkt rasipničkog ponašanja, ali isto tako i stvari koje se mogu spriječiti.“

Na kraju svog izlaganja dr. Novalić pokušava dati odgovor na pitanje kako prevladati rasipanje i potrošačko ponašanje: „Samo kroz prevladavanje uzroka koje smo sami stvorili može doći do obrata. Ekonomiju 20. stoljeća pretvoriti u ekologiju 21.stoljeća i u tom duhu odgajati nove generacije“, završne su riječi dr. Novalića.

Nakon izlaganja direktor Europske akademije dr. Miljenko Aničić zahvalio je dr. Novaliću na njegovoj slikovitoj i iscrpnoj analizi problema rasipanja i posljedica kako za društvo tako i za svakog osobno, kao i na njegovoj spremnosti da posjeti Banja Luku i održi predavanje na Europskoj akademiji. Nakon toga uslijedila je živa i konstruktivna rasprava, gdje su slušatelji imali priliku komentirati osobna viđenja dr. Novalića. Jedno od pitanja koja su i nakon ove večeri ostala otvorena je pitanje biskupa Komarice: „Da li kreativci, dakle kreativne snage moraju stajati u drugom redu, dok destruktivci, nesposobni da odgovorno donose odluke niti da sagledaju njihovu dalekosežnost, uvijek zaposjednu prve redove, tj. vodeće pozicije?“(kta/i.l.)

Naslovnica

Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova
Free Web Hosting