Hrvatski mučenik Zvonko Bušić nakon 30 godina američkog zatvora na slobodi

Autor Zvonimir DESPOT, Jadranka JUREŠKO-KERO, Silvana PERICA

Jurica na koktelima

Ucjenjivali Hrvatsku

Zvonkov brat Ivan Bušić: Ne vjerujem da mi je brat slobodan

SPOMENIK BEZ DUŠE

(Spomenik "Glas hrvatske žtve - Zid boli")

Mi se svi dobro sjećamo kako je spontano, na ideju Zdenke Farkaš, od 26. rujna 1993. godine, počeo nicati i nikao Zid boli - glas odnosno krik tuge i boli hrvatske žrtve protiv zla i nepravde, koja se naočigled čitavoga svijeta i nevjerojatnu ravnodušnost, pa čak i poticaj od strane moćnika u svijetu, događala u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zbog strašne velikosrpske agresije. Hrvatski Zid boli, jedinstven spomenik u svijetu, kakvoga nikada i nigdje nije bilo, i čije su slike, kao glas istine o stradanjima hrvatskoga naroda, obišle svijet, sadržavao je 13.600 crnih i crvenih cigli sa imenima žrtava, a gradile su ga svojim rukama i zalijevale svojim majčinskim i očinskim suzama, u većini prognane, sa svojih tisućljetnih ognjišta, ožalošćene žrtve. Zid boli je opasivao zgradu sjedišta UNPROFOR-a na uglu Selske ceste i Ilice u Zagrebu. Te žalosne cigle bile su jedino mjesto gdje su ožalošćeni mogli zapaliti svijeću i pomoliti se, uz ciglu sa imenom svojih najmilijih. Najveća želja i nada osobno ožalošćenih, kao i cijelog hrvatskoga naroda, kojemu jedinstvena mučenička duša jeca kroz stoljeća, bila je, osim saznati istinu o svojim najmilijima, probuditi i potaknuti savjesti moćnika da zaustave i kazne zločinačkog agresora na nedužni narod Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Uklonjen Zid boli

Osobno o ovome svemu razmišljam kao majka trojice, hvala Bogu živih hrvatskih branitelja i kao predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, od početka 1990. godine i koja sam cijelo razdoblje Domovinskog rata suosjećala sa svima osobno ožalošćenima i surađivala sa svim stradalničkim udrugama. Smatram da idejno rješenje za jednu značenjski tako svetu stvar kao što je spomenik hrvatskim braniteljima, može izdraditi samo vrhunski umjetnik koji maksimalno suosjeća sa žrtvama za najveće osobne i narodne ideale i koji i sam nosi u svome srcu iznimno veliku ljubav za sve te ideale i taj narod i koji je sastavni dio te ljubavi i toga naroda. Ujedno smatram da Zidu boli nikako nije mjesto na groblju ili pored groblja, makar to bio i Mirogoj. U okrilje zemlje, i to svoje svete grude, Majke Domovine, idu tijela poginulih ili umrlih sinova i kćeri te majke zemlje, a najzaslužnijima se grade i najveći nadgrobni spomenici, ali simboli kao što je Zid boli ne smiju i ne mogu ići na groblja.

Margetić pušten iz zatvorske bolnice

Novinar Margetić bio je u pritvoru od 4. kolovoza i 32 dana je štrajkao glađu, zbog čega je smješten u Zatvorsku bolnicu u Šimunskoj ulici u Zagrebu

Po njegovim riječima istekli su pravni razlozi za zadržavanje Margetića u pritvoru, a i da nisu, postoje mjere opreza koje potpuno ostvaruju svrhu pritvora.

Međutim, mjere mogu, uz ostalo, uključiti zabranu napuštanja mjesta, određena ponašanja i djelatnosti, neposjećivanje određenih mjesta i kontakata s određenim osobama.

Ranije danas, predsjednik Stjepan Mesić je na novinarski upit što misli o sve težem zdravstvenom stanju Domagoja Margetića istaknuo kako ga 'taj lik ne zanima štrajkao on glađu ili jeo do iznemoglosti, jer je sve što je radio štetilo našoj zemlji'.

Domagoju Margetiću otkazuju vitalni organi

Danas je 30 dan Domagojevog štrajka glađu, nalazi se u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, Svetošimunska 107. Jučer su ga za vrijeme posjete dovezli u kolicima. Današnja zadnja liječnička informacija je da mu je tlak i srce počelo pokazivati znakove poremećaja u organizmu.Haška optužnica nije ni do danas stigla jer je očito da ga nemaju za što teretiti. Cijelu kronologiju mogu dokazati dokumentima, stoga apeliram na sve:

NE ČEKAJMO DA DOMAGOJ KRENE DOLINOM SMRTI!

Hrvati AMAC

Polazeći od činjenice da živimo u slobodnoj i suverenoj, socijalnoj i demokratskoj državi, Republici Hrvatskoj, smatramo svojom građanskom dužnošću pružiti javnu potporu Domagoju Margetiću

Uredništvo Hrvati AMAC

UDRUŽENJE NOVINARA REPUBLIKE HRVATSKE

OBAVJEŠTAVA MEDIJE DA ĆE :

ZAMJENIK PREDSJEDNIKA UDRUŽENJA NOVINARA REPUBLIKE HRVATSKE

OSKAR ŠARUNIĆ

U prilogu kronologija i dopis Ministarstvu pravosuđa RH

U ime Hrvatske svjetske organizacije i u svoje osobno ime slobodni smo Vam se obratiti sa zamolbom za pomoć! Molimo Vas da pomognete rješavanju goruće krize ljudskih prava i pomognete osloboditi novinara Domagoja Margetića koji je ujedno i dopredsjednik naše organizacije, budući da prema mišljenju eminentnih pravnih stručnjaka sada zaista ne postoje razlozi za njegovo daljnje zadržavanje u pritvoru?! Moramo ovdje naglasiti da ne postoje dakle ni procesni (jer Domagoj Margetić sada bez ikakve dvojbe prihvaća nalog MKSJ kao što je već i potvrđeno), a druge procesne osnove pritvora su također isključene, pa ni materijalni razlozi zadržavanja Domagoja Margetića u pritvoru ne postoje jer je popis zaštićenih svjedoka objavljen odlukom MKSJ prije Domagoja.

Tijek događaja 2006. koji su doveli do goruće krize ljudskih prava Domagoja Margetića:

svibanj

lipanj

srpanj

kolovoz

rujan

Zdravlje Domagoja Margetića je ugroženo!

Dakle, UN tužiteljstvo zadržava Domagoja u zatvoru bez naloga za uhićenje, bez optužnice, bez odgovora na njegovu žalbu od 9. kolovoza 2006. sve do petka 1. rujna 2006., te dok je lista svjedoka prema našem uvjerenju bila javna sve do potpisa suca Robinsona na odluku od 22. kolovoza 2006. kojom se odobrava zahtijev UN tužiteljstva. To što su oni učinili Domagoju Margetiću je samo po sebi kazneno djelo najviše razine i netko će za to jednog dana morati odgovarati!

K tome, popis svjedoka koje je UN tužiteljstvo poslalo poštom Domagoju Margetiću nije imao nikakve dodirne točke sa tada aktualnom optužnicom protiv Domagoja Margetića u kojoj je optužen za otkrivanje identiteta zaštićenog svjedoka predsjednika Stjepana Mesića.

Uz štovanje,

Dragi tajniče Rice, podtajniče Burns, ambasadore Bolton i ambasadore Williamson:

Domagoj Margetić je uhićen i zatvoren u Hrvatskoj 4. kolovoza 2006. godine zbog objavljivanja popisa svjedoka koji mu je poslan od UN ICTY (MKSJ) ureda tužitelja. Domagoj je uklonio popis svjedoka sa svoje web stranice dana 2. kolovoza 2006.

7. kolovoza 2006. godine AFP izvješćuje "U Haagu, ured UN tužiteljstva je potvrdio da je izdao provisional uhidbeni nalog" Zagrebu i da je zahtjev za Domagojev transfer poslan nakon njegovog zadržavanja u zatvoru u petak. Glasnogovornik Anton Nikiforov medjutim navodi da do sada nije podignuta optužnica protiv Margetića koji se može žaliti na svoje zadržavanje u zatvoru.

Domagoj Margetić je razumno postupio, a UN sud postupa nerazumno jer ne informira sud u Hrvatskoj da pusti iz zatvora Domagoja na slobodu.

LIJEPA NAŠA DOMOVINA HRVATSKA

POLITIČKOM ODLUKOM MEDJUNARODNOG KAZNENOG SUDA U HAAGU U SURADNJI SA TRENUTNOM HDZ-OVOM VLASTI U HRVATSKOJ NAŠA WEB STRANICA JE ZATVORENA 15. KOLOVOZA 2006. BEZ IKAKVOG OBJAŠNJENJA. STRANICA ĆE BITI PONOVO U FUNKCIJI ZA NEKOLIKO DANA JER SMO U TOKU PRESELJENJA NA DRUGI SERVER. VEĆINA LINKOVA NE RADI JER NAM JE JOŠ UVIJEK BLOKIRANO DRUGO IME NAŠE STRANICE www.011385.COM KOJE SMO KORISTILI U POVEZIVANJU SA MATERIJALIMA KOJE SE OVDJE NALAZE. U NEKOLIKO DANA ĆE I TO BITI RIJEŠENO A ČITAV PROBLEM SE TRENUTNO RIJEŠAVA NA SUDU U CHICAGU GDJE NE VLADAJU IVO SANADER I CARLA DEL PONTE NEGO OSOBE KOJE POŠTUJU ZAKONE I USTAV SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA,KOJI POŠTUJU DEMOKRATSKA NAČELA I SLOBODU GOVORA.

IVICA GRGIC, 3. RUJNA 2006., CHICAGO,IL,USA

Oluja nad Hrvatskom!

Dvor na Uni

A zapravo je to sve bilo inscenirano, kako bi se prikrila DOGOVORENA susradnja Bajićevog tužilaštva iz Zagreba s odgovarajućim srbijanskim službama» u oznaškom progonu Hrvata, poput onoga od 45. pa nadalje. Naime, nisu se još «stekli uvjeti» da udruženi jugoslavenski osvetnici otvoreno i masovno krenu u obračun s onim što je preostalo od hrvatske vojske, branitelja i države. Odmah nakon Januarske kontrarevolucije (januar 2000.) počela je suradnja Zagreba i Beograda (jesen 2000. u Gospiću su već dolazili srbijanski «istražitelji») i nastavlja se sve dalje i dalje, a kulminiralo je u Osijeku prilikom linča i spremanjem ubojstva Branimira Glavaša. Glavaš i jest kriv, kriv je što Osijek nije pao i postao OCEK. Ako ga (zasada!) i ne ubiju, i njega i njegovu obitelj, jer ONI su spremni na sve, barem će ga pokušati psihički uništiti; dobro poznata komunistička tortura straha i laži.

Zanimljivo da «hrvatski mediji» tuže Dudakovića samo za navodne napade na Srbe, a o zločinima koje je četnik Dudaković počinio kao oficir JNA u Zadru i Lovincu gotovo da i ne spominju. Dokle može ići mržnja tih televizijskih komesar-skojevaca vidjelo se na nekakvoj televiziji «NovaTV», čiji se novinari nisu ni potrudili da saznaju gdje je Lovinac. U Lovincu je srpska vojska, na čelu s majorom Dudakovićem u jesen 91. napravila pokolj i sve uništila. A kada je Sanader imenovan kunktatorskim guvernerom ove paradržave, odmah je poslao na stotine «specijalaca» u Lovinac, da skidaju spomen-ploču Mili Budaku. U ranu zoru, maskirani specijalci, oni koji će poslije u Slavoniji puškama ubijati sirotinjske kokoši, dok su lovinačke babe još spavale, oni su demontirali mrsku spomen-ploču «ustaškog Doglavnika» Mile Budaka. Zašto ih je bilo toliko, zašto zarana, za mraka (uvijek mračne sile idu za mraka), jesu li se bojali da se babe ne probude? Tko zna, što bi bilo da su se babe lovinačke probudile. Naravno, ni Sanadera ni njegovih specijalaca nije bilo u Lovincu kada je srpska vojska ubijala i palila. A ja mislio da su likovi iz Alana Forda izmišljeni!

Akindžije s HTV-a

Svi mediji u ovoj paradržavi su u rukama Račanovih novinara, posebno elektronski mediji. Zanimljivo da ih, te novinare-komesare, komuniste - da ne kažem štogod gore, neki tzv. «državotvorni» novinari nazivaju «ljevičarskim novinarima». Na taj način im zapravo tepaju jer nisu oni nikakvi «ljevičari» (nemaju oni blage veze s ljevičarima-majstorima pera, kao što su Simone Weil, Llosa, Sartre, Márquez i mnogim drugim), oni su obični slabo plaćeni komesari puni mržnje na sve hrvatsko.

Usporedno sa združenom «akcijom» beogradske televizije B92 i zagrebačke Novatv, a uz papirnatu logistiku švabskog Večernjaka, akindžija s tzv. Hrvatske televizije znakovitog imena Hrvoje Hengrek, napravio je svoj doprinos Oluji samo nekoliko dana nakon obljetnice iste, ali usklađeno s akcijom «Dvor na Uni». Naravno, napravio je prilog na svoj haaško-račanovski način.

Navodno je u kolovozu 1991. u zaseoku Grubori, sela Plavna, ubijeno šestoro «srpskih civila». Detaljno akindžiju Hrvoja vodi jurišnik Joško i pokazuju mjesta događaja. Nema niti trunka sumnje: počinitelji su «hrvatski branitelji», ustaše. Tačka. Srbi su jednoglasno 1990. optirali za rat, i ni jedan Srbin u bivšoj Jugoslaviji nije BIO PROTIV RATA. To nisu rekli Hrvoje i Joško. Hrvoje i Joško nisu rekli da je u obližnjem Kninu za Hrvate bio kroz četiri godine strašan logor gdje su ubijani i mučeni na stotine i tisuće Hrvata. To nisu rekli Hrvoje i Joško. I nikada policija Joška Morića nije ni pokušala otkriti broj nesretnika koje su «Srbi civili» mučili i ubili u Kninu. To Hrvoja i Joška ne zanima.

Potom je naš dvojac potegao do državnog odvjetništva u Šibeniku da pitaju «jesu li se digle optužnice protiv ubojica iz Grubora». Nu, zaboravili su podsjetiti gledatelje i pitati «državnog odvjetnika» neke stvari.

Puno su toga te dvije akindžije zaboravili. I zaboravili su reći da za sve to vrijeme u Gruborima nije bilo rata, za razliku od ostale Hrvatske gdje se i te kako ginulo. Stanovnici Grubora su, ako im se htjelo, išli u rat, da pljačkaju, da kolju... I to su zaboravili reći. I na kraju im je rat doašo na kućna vrata, što «bezbeli» nisu očekivali i nisu «hteli da se desi». A desilo se.

Kuljanin!

Đurđica Ivanišević Lieb

Dobrota osvjetljava život

Hrvatska se država doima poput rane koja ne zacjeljuje; živjelo se u bogataškim vilama ili sirotinjskim kućama, pogled je isti: rasprodane banke, rasprodane vrijednosti koje su temelj države, pretrčani rat, sve veća razlika između bogatih i siromašnih, a suđenja traju. Ministri se smiješe s naslovnica, ne treba biti zločest da bi se vidjelo loše rezultate, posebno od najviše očekivanog turizma. Turistička zemlja koja ima svoje »Alpe«, svoje more, s čudesnim otocima, gdje su navodni stručnjaci za turizam vidjeli najveću dobit poput Dubrovnika, Hvara, Opatije... doživjeli su i najveći poraz.

Medvjeđa usluga »velikih branitelja«

Lijepa Dubrovkinja Leona koju je snimio Lupino za Playboy na dubrovačkim ulicama, snimljena je i pred katedralom (i Marinkovićeva »Glorija« se izvodila poslije jednog drugog rata u blizini katedrale), platila je svoje snimanje popriličnim skandalom. Goli muškarac u noći snimljen pred hvarskom crkvom u kojoj je gorjelo svjetlo za mrtvog župnika, upućen je tko zna za koju cijenu i pod kojim opijatima u noć, nije čak imao hrabrosti poput Leone pokazati nam lice. Jedno je različitost osobe koju treba poštovati, a drugo su bizarnosti i provokacije. Jer bi valjda na sličan način trebali reagirati i zaljubljeni i bračni parovi. Vlasnici kafića i restorana koji su bili poslovično skloni takvim gostima, izbacivali su ih iz restorana jer takvo ponašanje ne toleriraju ni svjetska ljetovališta, što je vjerodostojno opisala novinarka Večernjeg lista. Istodobno, slijepi mladić s obučenim psom za pratnju nije mogao ući u vlak jer djelatnici Hrvatskih željeznica nisu znali pravila ponašanja. Ali nitko osim hrvatskih političara nije progovorio o tom slučaju za razliku od svjetske obrane ljudi koji su ponizili i stanovnike Hvara i ljude sličnih sklonosti.

Ista pohlepa kao u logoru

O služenju drugima napisane su mnoge knjige, međutim među tisućama prevedenih knjiga u Hrvatskoj treba spomenuti »Knjigu života«. Autor je Martin Gray, dobitnik nagrade za književnost »Dag Hammarskjoeld«, a knjigu je tiskao V.B.Z. u nakladničkom nizu »Ambrozija«. U tom su nizu izišle mnoge knjige o putovima sreće, poneke s jeftinim sadržajima ili zavodljive poput Castanedinih koji je pisao s laboratorijskom točnošću pod utjecajem opijata. Grayeva je priča potpuno različita od ostalih autora jer su njegove knjige, kako i sam navodi, pisane krvlju onih koje je volio. Ta knjiga ne sugerira kako u deset, dvadeset lekcija postati sretan, promijeniti život, pronaći vjeru koja sve iskupljuje.

»Imam samo skromnu nadmoć svoje patnje«

Knjiga je protkana Grayevom pripadnošću židovskom narodu što će možda nekomu zasmetati, ali knjiga je most prema svima koji pate. Kada on govori o nadi i životu koji započinje danas i svakog dana, treba mu vjerovati jer i zapisuje »Treba mi vjerovati, jer ja sam to doživio. Imam samo skromnu nadmoć svoje patnje i svojega glasa koji kaže da je život neuništiv unatoč smrti«.

Američka vojska napušta BiH !?

Vojne snage Sjedinjenih Američkih Država započele su pripreme za povlačenje iz baze Orao kod Tuzle. Prema neslužbenim informacijama kojima raspolažu u državnom vrhu Bosne i Hercagovine, Amerikanci bi trebali napustiti Orao do kraja godine.

Politički krugovi u Sarajevu, koji u vladi SAD vide ključnog saveznika u svijetu, sa zabrinutošću su primili vijest o povlačenju amaričke vojske. Upravo stoga, u posljednje vrijeme, kako saznaje Oslobođenje, vodi se tiha diplomatska kampanja sa Washingtonom, kako bi se ipak osigurao opstanak minimalnog broja američkih snaga u BiH.

Iz američkog veleposlanstva u Sarajevu potvrdili su da će u narednih nekoliko mjeseci SAD postupno smanjiti broj trupa koje su stacionirane u Tuzli. NATO, predvođen Amerikom, i dalje će ostati u BiH. Ovi koraci jesu u dogovoru sa bh. vlastima, a SAD će nastaviti širok spektar bilateralnog angažmana u BiH, poručuju iz veleposlanstva. Posebno se ističe da su Oružane snage BiH sada pod punom civilnom kontrolom te da čine važne korake u preuzimanju pune odgovornosti za uspostavljanje sigurnog okruženja.

SUPTILNE METODE U OBRANI ZLOČINAČKOG KOMUNIZMA

Fokus

Kada se želi opravdati jedan sustav koji je donio veliku nesreću u cijelom svijetu, koriste se argumenti koji “običnome puku” djeluju vrlo uvjerljivo.

Nedavno je Vijeće Europe donijelo Deklaraciju koja oštro osuđuje komunizam u Europi, ali je to u našim novinama završilo kao mala crtica u gornjem lijevom kutu, koju mnogi nisu ni zamijetili. Još gore je prošla “Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarističkoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990.”, koju je usvojio Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. Da cijeli slučaj nije komentirao Glas Koncila u svome broju od 9. srpnja, nitko ne bi znao da je ta Deklaracija uopće donesena u Saboru.

Kada se jedan zločinački, diktatorski sustav, koji je donio veliku nesreću milijunima stanovnika Europe i cijeloga svijeta i unazadio veliki broj naroda, želi opravdati, koriste se profinjene suptilne metode i argumenti koji “običnom puku” djeluju vrlo uvjerljivo. I opet se s “radnicima, seljacima i poštenom inteligencijom” može uspješno manipulirati.

1. Komunizam je dobro zamišljen, ali su se u realizaciji ideje potkrale grješke

Takvim argumentima vrijeđa se zdrav razum, pamćenje i iskustvo većine naših građana koji su živjeli pod komunizmom ili njegovom malo ušminkanom varijantom - socijalizmom. Zapravo takvi argumenti služe za mlade naraštaje kojima se servira lažna slika komunizma.

a) U svim komunističkim dokumentima komunizam se od samoga početka otvoreno definira kao “diktatura proletarijata”. Koja je to diktatura, od kada je svijeta i vijeka, bila pozitivna i osnova društva koje je dobro i plemenito zamišljeno?

b) U samome početku izgradnje komunizma, u svim govorima i izjavama Lenjina i njegovih suradnika, prije Staljina i prije svih onih “godina u kojima su se činile greške”, temeljne riječi su bile “likvidirati, strijeljati, eliminirati, uništiti”. Za političke protivnike od samoga početka nije bilo milosti. Jesu li to riječi koje opisuju društvo što je bilo dobro zamišljeno i koje je imalo dobru, osnovnu ideju?

Tko je tu lud, da nakon svih takvih činjenica može govoriti o društvu koje je imalo dobru ideju, ali “eto potkrale su se greške u izvedbi”...

Pajo Grkčević

PAVO GAGRO NE GOVORI ISTINU!

U članku "Čemu služe svadje oko Bleiburga" (Hrvatski vjesnik 14.7.2006) Mate Bašić objavio je mišljenja i izjave Pave Gagre. Prema izjavama Gagre, Bože Vukušić izmjenu teksta nije učinio, već se sa priedlogom, (m.o. čiji je to priedlog bio nema objašnjenja) otišlo u Beč da se sa austrijskim Vlastima raspravi što se smije a što ne u odnosu na Hrvate. Ako se drži na umu, da decenijama austrijske vlasti nisu imale ništa protiv originalnog natpisa na spomeniku Bleiburškim žrtvama, onda je ovo bijedni izgovor Pave Gagre.

Ja sam davno došla do saznanja da je bilo dvije vrste ustaša. Ustaše po zadatku i Ustaše koji su kao i bojovnici Domovinskog rata branili svoju zemlju i svoje obitelji od srpskih i jugo komunističkih osvajača.

Po mišljenju Gagre, žrtve nisu važne. Ja poručujem Gagri. Ako ti Pave Gagro uistinu vjeruješ da žrtve nisu važne, još nije kasno, žrtvuj sebe, ili svoga sina, ili kćeri za Hrvatsku. Sve dotle dok ti nisi ili netko iz tvoje obitelji žrtva ti ne bi smio Gagro sebi dopustiti da daješ ovakve izjave. Ova tvoja neljudska izjava, nanijela je veliku uvrjedu meni udbinoj žrtvi, a sigurna sam da isto osjećaju i sve druge žrtve jugo komunističke udbe. Svaka žrtva je važna. Nitko nema pravo oduzeti ili razoriti nečiji život iz bilo kakvih interesa ili dobitaka.

Pavo Gagro ne govori istinu! Pavo Gagro laže! Meni nikada nije itko poslao 17 tisuća dollara. Moj put za Ameriku ja sam platila sa mojim novcem. Po dolasku u Ameriku bez da sam bila svijesna ja sam upala u ruke Gagrinog starog suradnika, udbaša Mile Markića, pravo mu je ime Ivica Hećimović. On sa njegovim udbaškim pajdašima pravio je Hrvatima Chicaga od život pakao. A to je učinio i meni. Ti Gagro nisi imao muškosti da me imenuješ, već si me kukavički nazvao ona žena. Ustinu ti si vjeran sljedbenik udbaša i kriminalca Bože Vukušića. Ni on nije imao muškosti da mene imenuje, već me je i on kukavički nazvao "samo biološkom Hrvaticom". Ubuduće Gagro ako želiš o meni govoriti, onda nadji bar malo muškosti i imenuj me.

Tajni dokumenti HR Bratstva otkrili su: Rujna mjeseca 1961 Srećko Rover došao u Sydney u pratnji Geze Pasti, da održi govor na skupu Hrvata održanom u Railway Institute u Sydney-u. Skupu je prisustvovao i Jure Marić, jedan od glavnih vodja Bratstva. Pasti i Marić nisu se poznavali. Poslije završenog programa u Institutu, i Geza Pasti bio je pozvan na tajni sastanak održan u kafiću sydneskog predgradja Ashfield. Na tom sastanku, formiran je prvi ogrank Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, van Jugoslavije. Tajni arhivi Bratstva otkrili su da je Rover imao u posjedu vojnu mapu jugo vojske, da je usko suradjivao sa udbašima iz vodstva Bratstva, da je cinkao policiji moga po udbi ubijenog muža Ambroza Andrića itd, itd.

Srećko Rover i Mile Markić bili su vodiči Kavranove grupe. U knjizi Stjepana Crničkog "Moje uspomene" na str. 184 g. on spominje razgovor sa Roverom i Milom Markić o Kavranovoj grupi u New Yorku 1962god. On piše: "Mi slušatelji te priče....bili smo skloni vjerovati da su Rover i Markić u službi udbe". Pokojni Zdenko Danda koji je živio u Melbournu poznavao je Rovera još i četrdesetih godina prošloga vijeka. Danda nas je opominjao da se čuvamo Rovera, on je upozoravao da je Rover udbin čovjek. Nažalost bili smo mladi, neiskusni i nismo mu vjerovali.. Mi nismo mogli shvatiti kako Rover može biti udbaš kada on uvijek govori da se treba boriti za Hrvatsku Državu.

No da se vratim na Pavu Gagru. On bi trebao hrvatskoj javnosti kazati, da li je on čitavo vrijeme znao da su Markić i Rover udbaši. Gagro bi trebao objasniti hrvatskoj javnosti iz kojih razloga i u ime čijih interesa, on podržava okorjelog kriminalca i izroda hrvatskog naroda Božu Vukušića. Javno tražim od Pave Gagre, da objasni hrvatskoj javnosti, zašto njega muči istina što sam je ja iznijela o udbinim teroristima i njihovim zločinima. Iz kojih razloga je lažno izjavio da je meni poslano 17 tisuća dollara da odem u Ameriku.

Ružica Andrić

žrtva udbe

Povik ''Allahu ekber'' orio se haaškom sudnicom

Optuženi hrvatski general Slobodan Praljak Haaškom tribunalu dostavio je 40 DVD-a koje dokazuju prisutnost mudžahedina u BiH tijekom proteklog rata.

To mi je jasno odgovorio je svjedok. Unatoč činjenici, potkrijepljenoj relevantim dokumentima, o postojanju 5000 mudžahedina u BiH, predstavnici Europske promatračke misije njihovu nazočnost često su pripisivali "propagandom HVO-a", dok je nerijetko i sam UN sudjelovao u razmjeni mudžahedina.

Ipak, za nepotpuna i neprecizna izvješća Europske promatračke misije u BiH, neinformiranje o hrvatskim žrtvama, kao i o izostanku informacije o intervenciji snaga Unprofora u obrani hrvatskih izbjeglica, obrana optuženih Jadranka Prlića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka i Berislava Pušića, od svjedoka Beesa dobila je samo - ispriku. Pincom.info

MRTVO SLOVO

Da je tomu tako dokaz je i usporedba između predloženog i usvojenog teksta Deklaracije. Klub zastupnika HSP-a i nezavisni zastupnik Slaven Letica 8. ožujka 2006. godine Hrvatskom su saboru podnijeli prijedlog o usvajanju Deklaracije, koja bi se pozivala na Rezoluciju 1481 Vijeća Europe, o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, ali i na Rezoluciju 1096, o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, donesenu 1996. godine. Kao što je poznato, Rezolucija 1096 je, između ostalog, bivšim državama komunističkog režima savjetovala da ustroje poredke utemeljene na vladavini prava, te da se suoče s praksom kršenja ljudskih prava što se događala pod plaštem totalitarnog režima, što uključuje kazneni progon nosioca toga poredka, te lustracijski sud za one koji su sudjelovali u kršenju ljudskih prava, ali pritom nisu izravno činili krivična djela. U protivnom, upozorava tekst Rezolucije, prijeti mogućnost blokade demokratskih procesa, nasilnog prevrata ili «baršunaste restauracije» totalitarnog režima.

Na tragu ove Rezolucije bio je i predloženi tekst Deklaracije Hrvatskoga sabora. Jedan od navedenih motiva za donošenje Deklaracije, uz privrženost vrijednostima građanskoga društva, podsjećanje hrvatske javnosti na zločine počinjene u ime komunizma i odlučnost da se povijest ne ponovi, bila je i zabrinutost zbog činjenice što se u javnoj upravi i nevladinim udrugama nalaze pojedinci, koji su izravno sudjelovali u zatiranju ljudskih prava. U predloženom tekstu, točci 4., dio je koji nije uvršten u usvojeni tekst Deklaracije, a glasi: »U dijelu Europe, pa nažalost ni u Hrvatskoj, nikada nije provedena niti lustracija, tj. uklanjanje iz političkog života dužnosnika komunističkog režima i pripadnika komunističkih tajnih službi, kao glavnih provoditelja povrede ljudskih prava komunističkog totalitarnog sustava».

Mislav GABELICA

KOME SLUŽE KRIVOTVORINE

U Hrvatskom slovu od 30. lipnja, u «Jeci» na 29. stranici, objavljena je izjava Počasnog bleiburškog voda (PBV) u svezi promjene sadržaja na bleiburškome spomeniku podignutom u spomen predaje Vojske i izbjeglica NDH 15. svibnja 1945. godine. A svi dobro znamo što se onda događalo s tom naoružanom Vojskom NDH i izbjeglicama koje su bježale pred jugokomunističkim zločinima. Ova izjava je objavljena pod naslovom «Vukušić je naš glasnogovornik», a radi se o stajalištu čelništva toga PBV- a, koji je utemeljen nešto poslije bleiburške tragedije. A znamo koliko vremena je od tada prošlo. Koliko mi je poznato, prvotni sadržaj na bleiburškom spomeniku upisan je u privatnoj režiji Petra Miloša, jednoga od ondašnjih čelnika PBV-a.

Znam da je ovaj spomenik obnovljen sredstvima Hrvatskoga sabora, što sam mogao vidjeti iz novinskih napisa. Nisam još bio kod toga spomenika, ali sam vidio slike u novinama, te mogu pisati o promjenama koje su izmjenjene u odnosu na prvotni Milošev tekst. Jasno se vidi kako je sadržaj toga teksta krivotvoren, jer se praktično više ne zna tko je to sve nastradao na tomu Bleiburškomu polju na završetku Drugog svjetskog rata, i to 15. svibnja 1945. godine, tjedan dana poslije završetka rata. Jer Vojska NDH bila je posljednja koja se predala Englezima...

Ja osobno ne poznajem gospodina Božu Vukušića i ne mogu o njemu ništa govoriti, ali poznajem neke iz čelništva PBV-a s kojima sam robovao na otoku Sv. Grguru. I zaista me čudi da i takvi nisu zamijetili povijesnu štetnost krivotvorenja ovoga sadržaja na Bleiburškomu polju. A svakako tu dolazi u obzir i hrvatski naziv samoga mjeseca. Ako je cijeli sadržaj na hrvatskomu jeziku, zašto onda ne bi bio svibanj, a ne maj? Mislim kako bi Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, skupa sa svim preživjelim braniteljima, vojnicima NDH, trebalo osloboditi taj spomenik bilo kakvih krivotvorina, kako zbog onih stotina tisuća koji su umirali pod simbolima svoje NDH, tako i zbog novih naraštaja njihovih i hrvatskih potomaka. Tu bi se morale uključiti i hrvatske kulturološke institucije, kao što je Institut «Ivo Pilar», Matica Hrvatska, pa čak i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Počasni bleiburški vod je samo spomen postrojba bleiburške tragedije i ništa drugo. PBV ne može u bilo kojem naraštaju i vremenu mijenjati spomen sadržaje i krivotvoriti bleiburšku tragediju NDH i hrvatskoga naroda.

Prosvjed FTV-u i BHT-u na informativne emisije dana 27. srpnja 2006

Ovim priopćenjem prosvjedujemo protiv uređivačke politike FTV i BHT, odnosno ovakvog JRTV Servisa u BiH.

Dakle, još i dan danas, nakon pola stoljeća velikosrpske i komunističke diktature u kojem je hrvatski narod bio rob i preživio tolike zločine nad sobom i poslije Domovinskog rata kada smo se uspjeli obraniti nakon ponovne velikosrpske agresije od njihovih sljedbenika, vi imate obraza na ovaj način uskraćivati javnost za informacije o nevinim žrtvama i prenositi manifestacije onih koji se ne kaju za počinjene zločine već ih prikazuju kao dan nekog slobodarskog ustanka i tako zapravo i vi kao javna televizija sudjelujete u veličanju zločina nad nevinim hrvatskim stanovništvom. Za nadati je se i da će do vas doći nedavna rezolucija Europskog parlamenta o zločinima komunizma i da će te sagledati pravo stanje povijesti koja se dogodila na ovim prostorima.

Bog i Hrvati!

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević