Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić

Bog i Hrvati!

www.strankahrvatskogprava.tk

NAŠ NACIONALIZAM

KAKO TREBA SHVATITI NACIONALIZAM

Gdjekada se zaboravlja na ovo razlikovanje. A nije ono nevažno. Baš naprotiv, nejasno pojmovanje nacionalizma kao, u primjeni, nečega, što u svakome pojedinačnom slučaju pripada samo jednom narodu, može vrlo lako dovesti do dviju nepoželjnih i nekulturnih krajnosti : do internacionalizma kao protupojma i negacije nacionalizma, ili do šovinizma kao njegove zloupotrebe u smislu pobijanja životnih, poviestnih i teritorialnih prava, drugih naroda.

Sva ta nastojanja nama susjednih naroda, išla su više ili manje sviestno za našim uništenjem. Zato, što je hrvatska zemlja liepa, plodna i bogata, zato, što ima - barem sa stanovišta zavojevačke politike - idealan geopolitički položaj, koji sam po sebi obećaje predominaciju na Balkanu, konačno zato, što bi se s obzirom na relativno riedku naseljenost amo izvrstno mogao prebaciti višak vlastitog pučanstva - zato su stranci težili za tim, da Hrvatske nestane. Oni su svoja susjedska prava i dužnosti eto tako shvatili i, s tim u vezi, preoblikovali su svoj nacionalizam postepeno u šovinizam.

Slučaj Rusije, osobito pošto je ona u lipnju 1941. zagazila u rat, dokazuje bjelodano, da i internacionalizam umije biti zavojevački, osobito ako je, kao što je to slučaj s ruskim boljševizmom, u tom smislu još i nasljedno obterećen. (Carska je Rusija naime bila i te kako imperialistička. Zbog toga i jest vodila neprestane ratove, da se na kraju uplete i u Prvi svjetski rat, gdje je konačno izgubila i glavu). Komunistički samodržci nesretne ruske zemlje, u isto vrieme dok su po svem svietu preko svojih agenata propoviedali mirotvorstvo, od prvog se časa svojega konačnog dolazka na vlast nijesu ničim drugim ni bavili osim naoružavanjem kao posljednjim i najjačim argumentom u pripremanju svjetske revolucije.

Sve nas to, ako prosuđujemo triezno i rodoljubno, vraća nacionalizmu, i to onome pravome, izpravno shvaćenom. U našem slučaju je to hrvatski nacionalizam. Kažem hrvatski, jer nacionalizam, koji ne bi nosio tog atributa, bio bi za nas Hrvate neupotrebljiv, pored toga, što bi bio i u sebi protuslovan. U biti je naime izpravna nacionalizma, da traži i zaštićuje probitke samo jednog naroda, samo svoga vlastitog. On dakle niče u sredini toga naroda, razvija se pod njegovim podnebljem i crpe snagu iz njegovih životnih sokova.

Treba posebno naglasiti, da zdravi, a to će reći etičkom sadržinom izpunjeni nacionalizam izključuje mržnju na druge narode. Mržnja uviek deformira i sigurna je klica sukoba. Ona je bitni sastojak šovinizma, ali nacionalizam je ne poznaje. Njegov je zadatak zaštita i moralnih i političkih probitaka naroda, a mržnja na druge narode - odnosno sukob, koji se neminovno iz nje rađa - škodi u najvećoj mjeri i jednim i drugim probitcima.

Prirodno je i logično, da nacionalizam uključuje ponos. Nacionalist je ponosan na svoj narod, na njegovu poviest, izpunjenu bezbrojnim primjerima junačtva i plemenitosti. Ponosan je na duševne sposobnosti svog naroda, na njegovu bogatu tradiciju i visoku samoniklu kulturu. Izpunjen do zadnjeg atoma svog bića tim ponosom, nacionalist prezire sve nizko i čovjeka nedostojno, u prvom redu izdajstvo i kukavštinu, a suprotstavlja se bezodvlačno i podpuno svakom ugrožavanju probitaka i obstanka svog naroda i svoje Države, bez obzira na to, dolazi li ono iznutra ili izvana.Naš nacionalizam je neprestano predavanje svega sebe i svojih sila dobru narodne zajednice. On prema tome zazire od tuđinštine i tuđinaca, jer ti dobra ne nose. S njima se mogu uzpostavljati i najbolji odnosi, koji se čak nazivlju prijateljstvom i savezničtvom, no oni su samo dotle takvi, dok svatko može i smije ostati i doista i ostaje neograničen gospodar u svom domu.

Misa zadušnica kod jame Jazovka za žrtve partizanskih zločina

Misu predvodio zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić koji je u svojoj homiliji prozvao za prikrivanje istine o stratištima poput Jazovke

Misu zadušnicu kraj jame Jazovke predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić, koji je u propovijedi prozvao za prikrivanje istine o stratištima poput Jazovke. "Stojimo nad tragičnim grobom i tragičnom sudbinom mnogih ljudi, kojima se ni dan danas ne može i ne smije obilježiti grob, ni postaviti dostojan nadgrobni kamen, natpis, spomenik", kazao je biskup Pozaić. Govoreći o izvršiteljima pogubljenja mons. Pozaić je rekao kako su se ponašali prema naredbama svog komesara koji je naredio da Boga nema.

Na misi su bili i rimokatolički i grkokatolički svećenici, a u ime islamske zajednice molitvu za žrtve predvodio je izaslanik muftije Šefka Omerbašića imam Idriz efendija Bešić.

U "Zahtjevu" hodočasnika Spomen-pohoda Jazovka 2009., kojega je potpisao predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka, Boris Prebeg, a kraj jame pročitao glasnogovornik udruge Branimir Petener, Sabor i Vladu se također poziva da se u osnovama Ustava RH prizna kako je Republiku Hrvatsku oslobodio i uspostavio Obrambeno-osloboditeljski rat ili Domovinski rat, a nisu Titovi partizani, ni Avnoj ni Zavnoh.

U POVODU "DANA USTANKA" U RH

Kada je Hitler, preduhitrivši Staljina, napao SSSR, "španski borci", koji su po Španjolskoj rušili i palili crkve, ubijali svećenike i gazili po hostijama, dočekali su novu prigodu i zaplesali po Hrvatskoj Staljinovo mrtvačko kolo. Kolovođa je dance macabre-a bio Vlado Janić - Capo, kojemu se priključilo (po Vonti) 77 partizana. Što je započelo u Brezovici, igralo se sve do Bleiburga. Da su ti ljudi bili antifašisti zapadnjačkog tipa, javili bi se već prije 22. lipnja! A da "Capo" nije poveo partizansku borbu za slobodu hrvatskog naroda, niti za neovisnu Hrvatsku, nego za Jugoslaviju - govore nam dva dokaza:

2. "Španski borac Capo" iz rata je izišao s jugo-generalskim činom i smjestio se u vili u Beogradu (posjedovao je i jednu u Dubrovniku). Posve je odbacio obitelj svoje rođakinje I. I. koja mu je u ratu čuvala majku, jer se udala za domobrana (kojega je 1966 Udba i likvidirala).

Hrvatskom se narodu nameće slavljenje 22. lipnja kao državnog blagdana, a istodobno se odbija proglasiti 15. svibnja za državni blagdan, kojim bi se odala počast žrtvama palim za Domovinu. Takvim postupkom, aktualna vlast slavi zločince i njihove zločine, a vrijeđa i ponižava žrtve.

Dr. Primo Palić

"Mesić je u Velebitu otkopao sebi jamu"

Upravo danas kad nam dušmani i Europski kurvini sinovi dišu u okovratnik i kad im sline od pohlepe kapaju po Hrvatskim zemljovidima, dok traže načina da otkinu svaki pa i naj manji komad naše domovine, kad nam je naj potrebnije jedinstvo, podižu se izdajnici i razmotavaju iz svojih krvavo crvenih košuljica i ljuštura. Izlaze na poziv i pod zaštitom svoga predsjednika i izdajnika Hrvatske države da dovrše ono što Brozova i srbo-četnička banda nije uspjela, hoće da istrgnu i unište našu dušu i dušu naše djece svojim lažima i prevarama. Oni kao i njihov vođa uplašeni od istine, o stotinama tisuća pobijenih i poklanih Hrvata nakon 1945-e, skupljaju se nad jamama koje su sami sebi iskopali, u nadi da će nas kao i njihovi očevi uspjeti ponovo sve žicom povezati i nedoklane u njih pobacati, sakriti i betonirati, i sva zlodjela nama Hrvatima pripisati.

On se već odavno ne pojavljuje ni na jednom masovnom skupu u Hrvatskoj, niti na nogometnim utakmicama i drugim športskim priredbama kao drugi predsjednici u Europi, nego samo medju krajiškim Srbima, Romima, bosanskim muslimanima i bivšim partizanima, jer on zna da bi bio izviždan od tisuća i protjeran sa svakog masovnog skupa našeg naroda, on zna da više među Hrvate nije dobro došao. Židov po materi, odgojen od Srpkinje, dijete ozninog ubojice (tovariš Jose) iz Orahovice, bivši Jugosloven i komunist oženjen Srpkinjom, on je sve samo ne Hrvat, što se davno dalo primjetiti i što nam on sam svojim nastupima i postupcima uporno stavlja do znanja.

Kao da je netko istrgnuo dušu ovoj našoj zemlji, vratio je 60 godina u nazad. Svakodnevno se otvaraju novi montirani procesi Hrvatskim sinovima i braniteljima, pljuje se na Boga, Crkvu i svaku moralnu vrijednost na sve što je stvorilo i čini našu Hrvatsku vrijednom. Podvode se maloljetnice iz štićeničkih domova bolesno pohotnim političarima i kriminalcima (''propalim gradonačelnicima i starim mješinama''), prodaju se za šaku kuna intelektualci, stranačke vođe, studenti, novinari, javna glasila, prodaje se Hrvatska duša i tijelo, prodaje se sve sto je krvavo i kroz tešku pokoru i molitvu stečeno, sve za što su pale stotine tisuća Hrvata, a iza zabrađenog i kosmatog lica smije nam se sotona likujući u svojoj prevari i laži, čekajući svoj tren da podigne oganj među nama.

Nadam se da ćemo i mi njemu uskoro suditi, ako ne pobjegne van pod okrilje svojih gospodara, za sve ono što je učinio i što sada čini, u ulozi marionetskog i izdajničkog predsjednika, našem Hrvatskom narodu i državi.

RASKRINKAVANJE KOMUNISTIČKO-PARTIZANSKIH ZLOČINA

Britanski interesi

Uklanjanje simbola

John Ivan Prcela: Maribor najveće ubijalište Hrvata

Pred 53 godine objavio sam u "Kalendaru Srca Isusova i Marijina" od godine 1954. svoj prvi članak o ubijanju mnogobrojnih hrvatskih mučenika. Taj članak godine 1960. uveo me je u sustavno pisanje o Bleburškoj tragediji uopće i o Mariborskim pokoljima napose. Od onda sve do ovoga časa čvrsto sam uvjeren da je okolica Maribora NAJVECE UBIJALISTE HRVATA SVIH VREMENA. Ovo uvjerenje ispovijedam u svim analizama svoga životnoga djela. Povrdjujem ga takodjer s mnogo dokumenata u sekcijama "Marševi smrti", "Ubijanja u Sloveniji" i "Mariborski pokolji" toga djela "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust".

Sondiranje protutenkovskih rovova, koje se ovih dana u Teznom odvija, potvrdjuje istinitost gore navedenih dokumenata. Ta saznanja čak se doslovno poklapaju s mojim brojkama koje sam pred urednika HL-a iznio. Na Slovenskoj televiziji i po slovenskim novinama govori se o ogromnoj (sic) brojci od 70 tisuća Mariborskih žrtava, koje sačinjavaju vise od 80 posto hrvatskih vojnika, ranjenika, žena i djece. Ističe se duzina rovova NE od jednog nego od ČETIRI kilometra.

Meni se desetljećima prigovara da pretjeravam broj hrvatskih žrtava oko Maribora i inače na "marševima smrti" i u ubijalačkim logorima. Pred 12 godina postavljalo mi se i "znanstveno" pitanje, tko je vidio lubanje u protutenkovskim rovovima. Svjedoci, čiji se iskazi nalaze u mojoj knjizi, NISU vidjeli lubanje nego golemo mnoštvo naduvenih mrtvih tjelesa. Tu su oni vidjeli, da se poslužim njihovim riječima, "pobijenu čitavu Hrvatsku Vojsku"! Meni se, onako s visoka, predbacuje da se ne služim znanstvenim metodama, da pišem studije emigrantske politike (sic), da veličam Nezavisnu Državu Hrvatsku, da slavim Poglavnika NDH-a, itd, itd.

Kao povjesničar masovnim pokoljima Istjerane Hrvatske i kao Hrvat koji je u svibnju i lipnju 1945. u blizini Trsta svjedokom bio ubijanja hrvatskih i drugih ratnih zarobljenika svojim člancima i knjigama uglavnom pristupam Bleiburškoj tragediji onako kako su je mnogobrojni svjedoci hrvatske i drugih narodnosti opisali.

Sveučilišni profesori na mnogim američkim sveučilištima kao poznavatelji moje knjige "Operation Slaughterhouse" već su sedamdesetih godina prošloga stoljeća svojim studentima nju preporučivali AKO hoće biti upoznati s problemima Titove trule Jugoslavije. S njima se više nego slaže i prof. C. Michael McAdams jer on tu moju knjigu smatra definitivnim djelom o Bleiburškoj tragediji.

Dr. Ivan Čizmić, najbolji poznavatelj rada Iseljene Hrvatske, na svršetku Znanstvenog simpozija o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu u lipnju 2005.. pridružio se gornjim pohvalama, doslovno pročitavsi Rezoluciju Ujedinjenih američkih Hrvata u Clevelandu od 30. svibnja 1960. i istaknuvši da sam ja već tada postavio solidne temelje širenja istine o Bleiburškoj tragediji. Dr. Čizmić je pred tim dičnim skupom u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora naglasio da sam, usprkos protivnim političkim vjetrovima s mnogo strana, do danas ostao potpuno vjeran tome solidno zacrtanome putu.

U ime "znanstvenih" metoda oni mi čak u svojim knjigama brišu ulogu glavnog urednika knjige "Operation Slaughterhouse" te u oprečnosti zakonima o Copyrightu tu čast daju dr. Stanku Guldescuu i nekakvom Goldescu (sic). Dr. Matu Meštrovića, dr. Dražena Živića, dr. Josipa Jurčevića i mnoge druge pozivlju za predavače na simpozijima o Bleiburškoj tragediji, dočim meni daju mjesta u publici kao da su moje knjige o Bleiburškoj tragediji manje vrijednosti od njihovih. Oni tako postupaju jer sa mnom, koji sam NDH kao zreo mladić dočekao i nju kroz sve četiri godine njezina postojanja svim srcem i dušom ljubio, ne dijele mišljenje o toj kratkotrajnoj Državi Hrvatskoj.

Unatoč političkim vjetrovima protiv mojega životnoga djela, masovna ubijališta, uključivši i protutenkovske rovove u Teznom, svojim sadržajem, opisanim do najsitnijih detalja od samih očevidaca, sama od sebe glasno i jasno govore. Ta ubijališta, ako im se primjene sve mjere modernoga sondiranja, potvrdit će povijesnu istinu te čak i moje brojke žrtava o kojima pišem evo punih 50 godina. Ta solidno dokazana istina izbija u hrvatskim i slovenskim medijima, od kojih to nikada nismo očekivali. Povijesne činjenice o mojemu POKLANOM naraštaju danas su suvremenije nego ikada do sada.

Svima Vam unaprijed HVALA a stotinama tisuća naših velikih mučenika VJECNA SLAVA!

John Ivan Prcela

DIXI ET SALVAVI ANIMAM MEAM - REKOH I SPASIH DUŠU SVOJU!

(U povodu koncerta takozvane "lepe brene" u Areni Zagreb 13. lipnja 2009. godine)

Ako ne će da im otvoreno kažem da su čisti neprijatelji hrvatskoga naroda ili veleizdajnici, onda su sigurno najgori moralni pokvarenjaci i prodane duše, koji su najvećim vanjskim i unutarnjim manipulacijama i prevarom zasjeli na vlast, kako bi nas planirano sve upropastili.

Hrvatski narod većinski sve to ogorčeno gleda i trpi, te s razjedinjenim, ucijenjenim ili potkupljenim čelnicima raznih udruga, neorganiziran, za sada ne može ništa napraviti. Možemo se samo moliti Bogu i Svetoj Majci, te čekati bolja vremena. Dotle nam četnikuša, takozvana "lepa brena", imenom Fahreta Jahić Živojinović, na žalost i sramotu svoga poklanog i protjeranog bosanskohercegovačkog muslimanskoga naroda, kao i hrvatskoga naroda u BiH, te u Republici Hrvatskoj, primitivno zavija, ciči i skače sa svojim istomišljenicima u najljepšoj dvorani Arene u Zagrebu, izgrađenoj našom mukom i kreditima. Smije nam se svima u lice i nosi u Beograd milijunsku svotu kuna, cijene 120, 150 i 400 kn po bijednoj osobi od onih 15.000 koji su tu došli. Ti isti će sutra kukati kako im je teško živjeti u Hrvatskoj.

Čak su zaludili, nagovorili ili ucijenili i pojedine istaknute i zaslužne hrvatske branitelje, poput general-pukovnika Đure Dečaka, predsjednika najbrojnije Udruge hrvatskih dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, te brigadira, heroja Vukovara, Predraga Matića - Freda, ili novoizabranog gradonačelnika Vukovara iz SDP-a, branitelja i logoraša Željka Sabe, da odobravaju koncert rečene individue.

Stoga samo zaluđena osoba, bez ikakva morala i dostojanstva, može reći da koncert takozvane "lepe brene" nije najveća provokacija i uvreda svakome normalnom i poštenom čovjeku, kao i cijelom hrvatskom narodu.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

VRAŽJE PLETIVO

GESTAPO JE OKOTIO OZN-U, OZNA JE OKOTILA UDB-U

NACISTIČKI ČASNIK JEDAN OD OSNIVAČA UDBE-e

U zagrebačkom "Vikendu" izlazi nazovi dokumentirani prikaz o hvatanju prvih hrvatskih gerilaca, pripadnika Kavranove skupine, odmah poslije drugog svjetskog rata. Autor, Jure Ramljak, najčešće se namjerno "buni" i laže, da bi događaje opisao onako kako to danas odgovara bolesnoj Jugoslaviji i okupiranoj Hrvatskoj. Ramljak spominje i izvore svojih "informacija" : na primjer Ivicu Otta, šefa Udbinog arhiva za Hrvatsku. Ivica je hrvatsko ime i to bi čitateljima trebalo pokazati da u Udbinoj mreži, podacima, dokumentima, prošlosti, tajnama .... vodi brigu isključivo jedan Hrvat.

U tom mu je pomogao još jedan Nijemac - Hans Helm, kojega je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Hitler poslao u Beograd da bi "proučavao" komunistički pokret. Helm je poslije rata pred javnošću osuđen na smrt, ali je ustvari i dalje živio na Topčideru i za Tita organizirao OZNU. Nijemac Hans Ott "brine" se posebno za Hrvate, kao i za vrijeme Hitlera ...

U Beogradu je između 1941 i 1944. godine djelovao Hitlerov DNB - "Deutsches Nachrichten Bureau (Njemački ured za vijesti), a u njemu je radilo i ujedno surađivalo s Gestapom više Nijemaca, Srba, Hrvata, i čak jedna Židovka. Nakon "oslobođenja" većina tih ljudi ostaje i dalje u službi, samo kod drugog gospodara - Tita.

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

Razgovarao: Vlado Čutura

"Hrvatski antifašisti?"

Uglavnom se razgovaralo o monstruoznim zločinima Titovih partizana, koje su ovi počinili nakon rata nad hrvatskim civilima i vojnicima, nemoćnim i nezaštićenim muškarcima, ženama i djeci; i o nastavku četokomunističkog terora nad Hrvatima u idućim decenijama. Nažalost, mnogi (bilo ih je previše) Hrvati su se pridružili srpsko-vlaškim koljačima, što je nedopustivo. Sve je bilo dobro dok Tomca i Jurčevića nije zagolicao Đavao, to jest dok im crv nije počeo rovati po mozgu i tražiti "hrvatske antifašiste".

Tako i hrvatski desničari, čim se spomene onaj strašni građanski i antihrvatski rat u Kraljevini Jugoslaviji (1941. - 1945.), odmah im proradi uvjetni refleks, kao da je zatrubila truba kod Pavlovljevog psa, i odmah luče "antifašiste". Oni, ovi vrli "hrvatski građanski demokrati", su na višem stupnju "antifašizma", oni ne će boljševičke partizane i četnike: vlaške koljače, crnogorske hajduke, slovenske podlace, srbijanske solunaše, hoće "istinske hrvatske antifašiste".

Istra

Samo jedan primjer: u Rimu se vodilo suđenje stanovitom Ivanu Matiki (Motiki) sve do njegove smrti oko 2000. godine. Taj Istrijan, s dva razreda osnovne škole, iz 45. radio je kao sudac u Zagrebu!! Dakle, taj Motika je s društvom došao u kuću jednog Talijana u jednom istarskom selu, sitnog vlasnika i malog trgovca. Taj Talijan nije bježao, nije imao zbog čega, nije ništa nažao učinio "Zlavima" (Slavenima). Nije pomoglo. Rečeno društvo, kao u jednoj Pirandellovoj noveli L'altro figlio - koju nisu zasigurno čitali -, je domaćinu odsjeklo glavu i njome igralo nogomet. Kasnije je budući zagrebački sudac stavio glavu "podruku" i pješice pošao jednom zlataru u Kanfanar, da mu iz mrtve žrtvine čeljusti izvadi zlatne zube. Jesu li to Jurčevićevi "istinski hrvatski antifašisti".

Dalmacija

Koliko je ukorijenjen taj mit jasno je već po tomu da se ne želi vidjeti da je upravo Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (kasnija Jugoslavija), i njezina vlada na čelu s Nikolom Pašićem, 12. studenog 1920. u talijanskom ligurskom ljetovalištu Rapallu, prodala (predala) Istru, Zadar s okolicom i čitav niz hrvatskih otoka ITALIJI. Jugoslovensku delegaciju je predvodio njezin ministar vanjskih poslova, koji je ugovor i POTPISAO, Dalamtinac ANTE TRUMBIĆ.

Drugi mit, da su se Dalamtinci išli boriti protiv fašizma, ne stoji. Zašto se oni, Dalmatinci, nisu borili protiv talijanskih fašista u DALMACIJI? Zašto su ostavili (prepustili) Dalmaciju talijanskim fašistima i otišli u Bosnu, te se pridružili Titovim srpskim (većinom) gerilcima, koje je Draža potjerao iz Srbije, u borbi protiv Hrvatske Države? Jesu li to Jurčevićevi "istinski hrvatski antifašisti".

Dalje, u završnim "operacijama Drugog svjetskog rata", formirana je nekakva 26. Divizija, sastavljena od dalmatinskih (proleterskih, udarnih) brigada u kojima GOTOVO DA NIJE NI BILO SRBA. Ta je divizija na svojem "revolucionarnom putu" (Dalmacija, Lika, Cres, Istra, Trst, Austrije /Bleiburg/, Slovenija) počinila čitav niz stravičnih zločina. Posebno u Lici, nad hrvatskim civilima i Trstu i okolici, nad talijanskim življem i izbjeglicama. Danas su procjene da su ti "Jurčevićevi i Tomčevi istinski hrvatski antifašisti" pobacali u kraške jame (foibe) u Trstu gotovo 10.000 ljudi!? Pod pritiskom Engleza morali su napustiti Trst, i poslije su ti "Jurčevićevi i Tomčevi istinski hrvatski antifašisti" u Austriji i Sloveniji počinili stravične i masovne zločine nad hrvatskim civilima i vojnicima u povlačenju pred srpsko-komunističkom ruljom.

Talijani su prije nekoliko godina snimili film (Il cuore nel pozzo, Srce u bunaru) u duljini od gotovo pet sati, o krvavim događajima u Istri i tršćanskoj krajini tih godina, u režiji jugoslovenskih antifašista. Zanimljivo je da nigdje se u filmu ne spominju Hrvati kao zločinci, nego "zlavi". Talijani za Slovence i Hrvate rabe ime Slavi (izgovara se "zlavi") - Slaveni. Doduše, u filmu ne spominju izričito ni Slovence, međutim prema imenima zločinaca se dade zaključiti da se radi o upravo o Slovencima, jer su SVA IMENA SLOVENSKA (Janez, Matjaž itd.) a čak je bio i jedan NEMANJA.

U nastavku je fragment iz jednog eseja Claudija Magrisa, talijanskog pisca, o ponašanju Titovih komunista. Magrisa se nipošto ne može optužiti da je antikomunist ili antijugosloven.

prof. dr. Marko Obućina, Sveučilište u Konjskom Brdu

Claudio Magris

Pisanja na granici

Trst je bio dio Habsurškog Carstva do njegovog raspada pri kraju Prvog svjetskog rata 1918., a i poslije je i dalje imao vrlo dramatičnu povijest. U njemu su postojala mnoga nacionalna trvenja: do Prvog svjetskog rata, napetost je bila između Austrijanaca i talijanskih tršćanskih domoljuba koji su se željeli da se Trst odvoji od Habsburškog Carstva i ujedini s Italijom. Poslije Prvog svjetskog rata, napetosti su nastale između Talijana i Slavena, prvo s agresijom talijanskih fašista protiv Slavena, poslije sa strahotama nacističke okupacije (u Trstu je bio jedini nacistički logor za uništenje u Italiji) i još kasnije, nakon kraja Drugog svjetskog rata, s nasiljem Slavena koji su pod zapovjedništvom Tita okupirali istočne dijelove Italije, protjeravši od tamo Talijane.

Nije slučajno da sam odabrao ovu Borgesovu parabolu kao premisu svoje knjige Mikrokozmi, koja - poput druge moje knjige, Dunav - ima mnogo toga zajedničkog s granicom. Iskustvo granice bilo je bitno za mene i prije nego što sam nje postao svjestan. Kada sam bio dijete - rođen sam 1939. - granica, koja je bila vrlo blizu, nije bila bilo koja granica, nego granica koja je svijet podijelila na dvoje. Tu je bila Željezna zavjesa; na koncu Drugog svjetskog rata Zapad i SSSR podijelili su Europu i granica između oba svijeta prolazila je kroz Trst. Po završetku Drugog svjetskog rata i s porazom Italije, Titova Jugoslavija je okupirala istočni dio Italije i zahtijevala je, također, i Trst, kojeg Italija sa svoje strane nije htjela prepustiti. Trst je, koji još godinama nije pripadao Italiji, godine 1954. bio Slobodan Teritorij s privremenom vlasti koju su postavili Amerikanci i Britanci. Grad u kojemu je sve bilo nesigurno; nije se znalo kakva će biti njegova buduća politika, kojoj će Državi na kraju pripasti, i sve je to izazivalo ozračje nesigurnosti i žestoke napetosti. Grad je nalikovao na ničiju zemlju između dvije barijere. Kada sam izlazio u šetnju ili se išao igrati gledao sam granicu na Krasu. Iza nje se sterao nepoznat svijet, ogroman, prijeteći; Istočni svijet pod vlašću Staljina, svijet kojemu se nije moglo pristupiti jer je granica tih godina bila neprelazna, barem do 1948. godine kada je došlo do razlaza između Tita i Staljina. To je bio Istok - onaj Istok za koji se u Europi nije htjelo znati, kojeg su odbacivali, prezirali i kojega su se plašili. Svaka europska zemlja ima jedan svoj Istok kojega se mora kloniti. U isto vrijeme iza granice je postojao jedan svijet kojega sam poznavao vrlo dobro, one zemlje koje su nekada bile dio Italije i koje je Titova Jugoslavija prisvojila nakon Drugog svjetskog rata; zemlje u kojima sam bio kao mali, svijet koji mi je bio obiteljski blizak, poznat.

Sâm Trst je bio u to doba zaboravljeno mjesto, neka vrsta jadranskog slijepog crijeva; tamo smo se osjećali da se nalazimo na periferiji povijesti i života, a u isto vrijeme je ta periferija bila središte svijeta, jer je bio crta gdje su se susretali Istok i Zapad.

Progonstva, iseljenja, izgubljene i nanovo izgrađene granice činile su i čine dio iskustva jednog Tršćanina. Mislim na 300.000 Talijana koji su krajem Drugog svjetskog rata morali napustiti Istru i Rijeku i druga područja koja je pripojila Jugoslavija, da bi se uklonili iz nepodnošljivih prilika u trenutku u kojem su, nakon nasilja koja su učinili Talijani, Slaveni živjeli za trenutak kada će moći uzvratiti i, također, sačekati trenutak osvete koja je, kao i svaka osveta, slijepa. Talijanske izbjeglice ostavile su sve i izgubile sve, proživljavajući godinama iskustvo izbjegličkih logora, pretvoreni u strance u vlastitoj zemlji, dok su ih drugi, Talijani, isti kao oni, gledali s nepovjerenjem u gradovima gdje su nastojali ponovno sebi izgraditi život. Neki od njih su u svojoj boli i u svoj povratnoj mržnji ponovno u svojim srcima podigli granice samoće, izolacije i mržnje, osjećajući da su strancima svima - sunarodnjacima koje su ostali u njihovim zemljama, Slavenima, Talijanima koji su im bili susjedi u gradovima u koje su došli živjeti. Drugi su se, naprotiv, otvorili prema shvaćanju da, posebno u onoj mješavini i složenosti regija Gornjeg Jadrana - kao i u bilo kojoj zemlji u kojoj se miješaju i križaju granice - samo dijalog i susret među različitim kulturama i narodima mogu dopustiti slobodan i uljuđen život.

Granica je dvostruka, dvoznačna; jednom služi kao most za susret s drugim, drugi put kao zidina koja služi da bi ga se držalo na udaljenosti. To je često napast da se nešto ili netko smjesti na drugu stranu; književnost je, između ostalih stvari, također putovanje s namjerom da se oslobodi "mita druge strane", da se razumije da se svi mi ponekad nalazimo ovdje a ponekad tamo, da smo svi "drugi". Književnost je, dakle, sposobnost da se smjestimo s druge strane granice; u nekim romanima tršćanske granice, na primjer, postoje osobe koje Talijani smatraju da su Slaveni a Slaveni da su Talijani.

Svoju odiseju žive ignorirani od sviju. Kada su jugoslavenske vlasti oslobodile preživjele i kada su se oni vratili u Italiju, neki od njih su u svojim kućama, u Monfalconeu, našli useljene izbjeglice iz Istre i Rijeke koji su napustili Jugoslaviju, i tako su izgubili sve: to je gorak i strašan simbol dvosmjernog izgnanstva, dvostruka tragična sudbina. S druge strane, te je ljude zlostavljala talijanska policija jer su komunisti koji se vraćaju s Istoka, a i KP Italije ih je progonila jer su bili neugodni svjedoci staljinističke politike same KP Italije, koju je ova željela zaboraviti. Radi se o ljudima koji su se našli na drugoj strani, na pogrješnoj strani i u pogrješnom trenutku: i borili su se za jednu pogrješnu stvar i vjerovali su u jednu laž, u Staljina, ali s beskrajnom moralnom snagom, s junačkom spremnosti na žrtvovanje i samozatajnost, s voljom da se žrtvuju u borbi za oslobođenje čitavog čovječanstva, vrline koje su temelj jednog ogromnog duhovnog naslijeđa koje bismo morali učiniti da postane naše. Mogao bih pripovijedati druge povijesti, manje ili veće, o prognanicima i izbjeglicama preko granica; povijest o Golom otoku nazočna je u mojoj knjizi Drugo more, u Mikrokozmima i na još nekim drugim stranicama; to je velika povijest kojoj sam tvrdoglavo i uporno vjeran i koja je potka mojeg posljednjeg romana Naslijepo.

Integralan članak je objavljen u španjolskom časopisu Revista de Occidente, br. 316, rujan 2007. koji je čitav bio posvećen temi: Edward Said: inetelektualac kao prognanik.

NA BLAGDAN SVETOG ANTE, SVI NA TRG

Odlučili smo podvući crtu ispod koje se ne ide. Hrvatsko društvo se nalazi u dubokoj moralnoj i svakoj drugoj krizi. Vlast je izgubila svaku vjerodostojnost i nesposobna je u vođenju države i naroda koji s njom srlja u neminovnu i posvemašnju propast.

Ta nedodirljivost može ići samo do granice koja ne ugrožava prava većine, i do granice kada se ne želi svoj stil i stav o životu nametnuti kao općeprihvaćen. Kako homoseksualne skupine svoj stil života iznose javno, na jedan vulgaran i neprihvatljiv način, to tada postaje problem cijeloga društva, a ne samo njihov.

Također pozivamo sve one koji dođu na naš prosvjed, da se drže dostojanstveno, mi želimo samom našom nazočnošću pokazati da takve parade više nisu dobro došle (nikada nisu ni bile) u našemu gradu Zagrebu. Prosvjed se održava pod sloganom; GAY PARADA – SRAMOTA MOGA GRADA!

RASKID RIMSKIH UGOVORA I VRAĆANJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ OTRGNUTIH DIJELOVA

Piše: Ivan GABELICA

Kao i ljudi, države se rađaju u grču. One u početku nemaju snage uspješno braniti svoje probitke pred pohlepnim susjedima. Susjedne države, pogotovo velesile, nastoje iskoristiti nemoć takvih država u nastajanju i oduzeti im dio nacionalnoga i povijesnog područja i nametnuti im svoju prevlast. Tako je bilo i s Nezavisnom Državom Hrvatskom 1941. godine. Italija je iskoristila svoj tadašnji velevlasni položaj u Europi i nametnula joj Rimske ugovore, kojima joj je otela Sušak, Šibenik, Trogir, Split i Kotor s njihovim zaleđem i otocima ispred njih, izuzevši Paga, Brača i Hvara, a već prije toga jugoslavenske vlasti su joj prepustile Istru, Cres i Lošinj, Rijeku, Zadar i Lastovo (2). Tako je Italija zavladala gotovo cijelom istočnom jadranskom obalom, ozbiljno ugrozivši Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izlazak na Jadransko more, ali joj to, naravno, nije bilo posve onemogućeno.

Naime, 25. srpnja 1943. u Italiji je izvršen državni udar, fašistički režim je svrgnut, Mussolini je uhićen i zatočen, a vlast je preuzeo general Pietro Badoglio. Među osovinskim silama, pa tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, predviđala se je mogućnost, da bi Italija mogla kapitulirati i prijeći na stranu ratnih protivnika, te su se pomno pratila zbivanja u njoj. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su se pripremali, da eventualni prelazak Italije na stranu Saveznika iskoriste za vraćanje otetih hrvatskih područja u sastav matere zemlje. Određivano je osoblje, koje će preuzeti hrvatsku državnu vlast u novooslobođenim krajevima. Tako su Pavelić i Budak, kao ministar vanjskih poslova, već u kolovozu 1943. priopćili dr. Oskaru Turini, prema njegovu svjedočanstvu, da je predviđen za glavara građanske uprave u Rijeci i cijelomu Hrvatskom Primorju, te u Istri i Gorskomu Kotaru (3).

U isto vrijeme hrvatski državni prvaci (Pavelić, Budak, Lorković, Navrati, Bulat i dr.) vijećali su o novonastalomu političkom stanju. Koji je konkretno bio sadržaj njihova vijećanja, ne zna se, ali obzirom na osobe koje su vijećale, a pogotovo na Bulatovu nazočnost, koji nije bio član užega državnog vodstva, i na Turinino svjedočanstvo, da mu je već u kolovozu pripoćeno, da je predviđen za glavara građanske uprave sjevernoga jadranskog područja, sa sigurnošću se može tvrditi, da su raspravljali o poduzimanju političkih koraka za vraćanje otetih dijelova Dalmacije, Hrvatskoga primorja i Istre u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Politički potezi poduzeti kratko vrijeme nakon toga i za vrijeme idućih nekoliko dana samo pojačavaju ovu tvrdnju.

Istoga dana, dakle 8. rujna 1943., Paveliću i skupini suradnika, s kojima je vijećao, oko 23 sata pridružio se je njemački poslanik Siegfried Kasche, koji im pripoćava, " da po nalogu Ribbentropa izlaže odluke Fuhrera, da Hrvatska imade pravo povratiti izgubljena područja na Jadranu". Tom zgodom Kasche je izrazio " nadu, da će doći do proširenja baze vladavine, napose u pravcu Mačekove grupe, i to što brže, da bi se u tom povijesnom času povezale sve snage". Pavelić je, zahvalivši Hitleru, rekao, "da na tom radi i da će učiniti sve moguće" (6). Iz ovoga se ne smije izvoditi zaključak, da je zamisao o pripojenju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj otetih hrvatskih krajeva na jadranskomu priobalnom području došla s njemačke strane. Ta zamisao je isključivo hrvatska, a Hitlerova poruka, koju je Kasche priopćio, bila je samo dokaz, da se Njemačka ne će tomu protiviti i da hrvatske državne vlasti mogu nesmetano ići u ostvarenje te zamisli. I one su zaista odmah za tim krenule.

Dana 9. rujna 1943. u jedan sat Pavelić se je preko zagrebačke krugovalne postaje obratio hrvatskomu narodu. Rekao je, da je "hinbeni saveznik", dakle Talijani, bio "nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. (...) Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu". Pozvao je hrvatski narod, da se okupi oko svojih oružanih snaga, koje će osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu, i da se svi ujedinimo "imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskoga naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku". Poseban poziv uputio je Hrvatima "Primorja i Dalmacije, koji" su "napustili svoje domove radi talijanskih nasilja" na njima izvršenih, da se pridruže hrvatskim oružanim snagama (7) .

"Dne 18. svibnja 1941. godine sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori, i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koji se odnose na jadransko - primorsko područje te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrieđivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u u novom evropskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku" (10).

U hrvatskoj, a sigurno i u stranoj, javnosti postavljalo se je pitanje valjanosti razrješenja Rimskih ugovora, jer se radi o međunarodnim ugovorima dviju suverenih država, koji, načelno gledajući, obvezuju njihove ugovarateljice. Na to je pitanje s hrvatske strane odgovorio dr. Tihomil Drezga, tadašnji redoviti profesor na Pravnomu fakultetu u Zagrebu. Temeljito proučivši Rimske ugovore i činjenice s njima povezane, ustanovio je mnoštvo formalnopravnih i materijalnopravnih mana (nisu objavljeni u "Narodnim novinama", ne sadrže ratifikacionu klauzulu niti su ratificirani, prisila pri zaključivanju, protupravnost, neispunjenje činidbe s talijanske strane, nemogućnost ispunjenja te činidbe u novim okolnostima), koje ih čine ništavim. Stoga je na kraju analize zaključio: "Nakon pregleda glavnih razrješujućih razloga Rimskih ugovora ne će biti netočno reći, da će ovaj slučaj ostati u poviesti međunarodnog prava klasičnim primjerom opravdanog, na obće priznatim pravnim načelima utemeljenog, razrješenja međunarodnih ugovora". (12).

No, stvari se nisu tako povoljno razvijale, kako se je na hrvatskoj strani u početku mislilo. Dana 12. rujna 1943. njemački specijalac Otto Skorzeny je na temelju Hitlerova neposrednoga naloga oslobodio iz zatočeništva Mussolinija, koji je već 15. rujna preuzeo vrhovnu upravu fašističkoga pokreta u Italiji, uspostavivši na njezinu sjevernom dijelu Talijansku Socijalnu Republiku. Ponovnom pojavom na političkoj pozornici Mussolinija, kojemu se je Hitler oduvijek divio, počelo se je mijenjati njemačko stajalište prema vraćanju pojedinih dijelova istočnojadranskoga priobalnog područja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u korist talijanskih probitaka. Najprije se je počelo tvrditi, da se Hitlerova poruka upućena Paveliću 8. rujna 1943. o vraćanju "izgubljenih područja na Jadranu" odnosi samo na područja, koja je Italija prigrabila Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941.

U skladu s tim je njemački pukovnik Voelker 16. rujna 1943. nudio Davidu Sinčiću, bivšemu općem upravnom povjereniku kod talijanske II. Armate, i Dragutinu Rumleru, bivšemu vojnom povjereniku kod te iste Armate, da uspostave hrvatsku vlast u Sušaku, ali im to nije dopuštao u Rijeci i Istri. Sinčić pak nije htio preuzimati vlast samo u Sušaku, jer nije imao za to ovlaštenje, bojeći se ujedno da bi time prejudicirao pitanje Rijeke i Istre. Dogovorno s generalom Rumlerom u Sušaku je uspostavljeno samo hrvatsko vojno zapovjedništvo, a građanska uprava predana je gradskoj upravi sastavljenoj od hrvatskoga osoblja (16).

Taj brzojav se sastoji i od posebnog dijela, namijenjenoga samo Kascheu, kojim ga obavještavaju, da se osniva Operativno područje "Jadransko primorje", u koje ulaze talijanske pokrajine "Friul, Gorica, Trst, Istra, Rijeka, Kvarner i Ljubljana". Ovo ipak nije bilo definitivno nego samo privremeno, za vrijeme trajanja rata, određivanje pripadnosti tih područja. U brzojavu se, naime, izričito, kaže: " Ovim zasad po vojnim kriterijima provedenim uređenjem nije još ništa definitivno odlučeno o budućoj sudbini tih krajeva. Jednako tako nije namjera njemačke strane da u Poglavniku i hrvatskom narodu pobudi nadu u buduće priključenje tih krajeva Hrvatskoj. To bi vodilo samo razočaranjima " (17).

Po povratku u Zagreb Kasche je izjavio Poglavniku, da granice Operativnoga područja "Jadransko primorje" nisu državne nego administrativne (18). Stoga je hrvatska vlada nastavila borbu za vraćanje Krka, hrvatskoga dijela Istre i Rijeke i Sušaka sa zaleđem Hrvatskoj.Već 20. rujna 1943. hrvatska državna vlada je donijela zaključak , "da se donese zakonska odredba o protegnuću državne uprave na pripojene krajeve. Tom zakonskom odredbom, a na temelju zakona o unutarnjoj upravi, uključit će se jedni dijelovi pripojenih krajeva već postojećim župama, kao područje Splita i Kotora, a za druge dielove osnovat će se nove velike župe, kao za područje Ravnih Kotara sa Zadrom, te za područje Rieke i hrvatskog diela Istre" (19).

Kako je hrvatska državna vlada 26. rujna te godine priznala talijansku fašističku republikansku vladu, za talijanskoga poslanika u Hrvatskoj bio je imenovan Tamburini. Očekujući njegov dolazak u Hrvatsku, Budak je, kao ministar vanjskih poslova, poslao hrvatskomu poslaniku u Berlinu brzojav slijedećega sadržaja :" Saopćite odmah verbalnom notom talijanskom poklisaru, da on saopći svojoj vladi slijedeće: Hrvatska državna vlada očekuje, da će fašistička republikanska vlada nama saopćiti, prije dolaska ovamo njena poslanika Tamburinia, da vlada priznaje poništenje rimskih ugovora i naše pripojenje svih hrvatskih zemalja, koje su nam Talijani oduzeli tim ugovorima i ranije. Ukoliko to ne učini prije, svakako je potrebno, da sa sobom donese takovu službenu izjavu, jer bez toga ne bi mogla postojati nikakva suradnja, pa bi njegovo prisustvo samo negativno djelovalo" (20).

Za razliku od Rijeke i Istre, cijela Dalmacija je bila i de iure i de facto pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zbog toga su odmah nakon 10. rujna 1943. učinjene razne upravne promjene. Ministar unutarnjih poslova na početku je dobio ovlast, da naredbenim putem postrojava velike župe. Sijelo velike župe Bribir - Sidraga premješteno je iz Knina u Šibenik, a velike župe Cetina iz Omiša u Split. Kratko vrijeme zatim u Zadru je osnovana velika župa Sidraga i Ravni Kotari, koja je obuhvaćala kotare Benkovac, Biograd na moru, Preko i grad Zadar. U Šibeniku je osnovana velika župa Bribir, u sastavu koje su bili kotari Bosansko Grahovo, Drniš, Knin i Šibenik, te grad Šibenik. Velikoj župi Dubrava pripojeni su kotari Korčula i Kotor. Ukinut je kotar Omiš, a u Visu je osnovana kotarska ispostava. Ukinute su carinarnice u Kninu, Omišu, Jelsi i Orebiću, a osnovane nove u Zadru, Šibeniku, Splitu, Herceg - Novom i Kotoru. Također je ukinuta župska redarstvena oblast u Omišu i Kninu, a njihove poslove su preuzele župske redarstvene oblasti u Splitu, Šibeniku i t. d. (21).

Valja napomenuti, da je i ZAVNOH 20. rujna 1943., dakle deset dana nakon Pavelića, donio odluku o priključenju cijeloga istočnojadranskog priobalnog područja "matici zemlji - Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj, bratskoj zajednici naroda Jugoslavije" (22). To njihovo priključenje značilo je samo zamjenu jednog ropstva drugim, jer se samo u vlastitoj državi može postići sreća i sloboda naroda, za čim ZAVNOH nije težio.

Bilješke:

Hrvatsko pravosuđe! Što je to?

Kako javljaju mediji o presudi u Zlataru:

Ti neljudi su kao pripadnici Treitorijalne jedinice u Belom Manastiru u kolovozu 91. skrivili smrt stotinjak ljudi, a o premlaćivanjima, progonima, izgonima i pljački, da ne govorimo.

Naravno, o tomu nitko ne govori, a sudac Vekić je za nagradu dobio « uskočko sudovanje ». Uskoci su bili vlaški koljači, pljačkaši i ubojice iz Senja, nikakvi borci za slobodu; valjda su zato i tako nazvani ti monstruozni sudovi.

Josip H. Nikšić

Maršal mora s trga, prosvjed 6. lipnja 2009.

Maja Runje

Zdravka Bušić

Ante Beljo

Branimir Petener

Tomislav Stockinger

Cika Mikolčić

Poslušajmo sada pjesmu Do nebesa nek' se ori, koju je napisao dominikanac Pater Petar Perica, kojega su partizani ubili na otočiću Daksi kada su 1944. ušli u dubrovnik. Pjevaju pjevači Udruge hrvatska bašćina. Zapjevajmo skupa s njima!

Josip Miljak

Sada ćemo – molimo Vas: u potpunoj tišini – susresti dvadeset i jednu mladu osobu, mladiće i djevojke, koje je Tito poslao u smrt. Oni danas ovdje simbolično predstavljaju duge, preduge povorke hrvatskih ljudi. Radi njih, radi nas, radi hrvatske demokracije nikada se ne ćemo prestati opirati tome da se slave krvnici, koji su ove mlade ljude zakopali u rovove i pobacali u ponore ili ih žive zazidalvali u rudarska okna ... pa se sada moramo pitati: U KOJOJ SU JAMI OVI MLADI LJUDI?

Jasenka Okroša Herceg

Matej Stojić

Tomislav Turibak

Ivan Markanović

Josip Miljak

Ljubomir Ljubičić

Gordana Galešić

Vera Vukelić

Jerko Mitar

Frano Čirko

Đurđica Bastjančić

Vesna Bušić Bihar

Martina Zidarić

Raguž

Jelena Mališa

Milena Ivanković

Zdravka Bušić

Goran Bušić

Karmela Čuljak

Matej Batinović

Srećko Ilić

Željko Tomašević

Zdravka Bušić

Prije negoli krenemo u Žalobnu povorku, zapjevajmo skupa sa zborom

Maja Runje

Krenimo sada.

Ili jesmo ili nismo!

Naši glumci

Prvi glumac

Tako je došao na red i zagrebački glumac Edo Peročević. I sada ću prepričati njegove riječi u toj emisiji, prema sjećanju. Evo jedan dio Edinih sjećanja.

I jedne večeri, pripovijeda Edo, malo se zadržao s društvom i došao je u stan iza ponoći. Izvadio je ključ i tiho počeo odključavati vrata, medutim nije išlo. Edo je uzeo mali predah, misleći da je nespretan zbog alkohola kojega je te večeri potrošio, i ponovno počeo, ali ne ide. U to se iza vrata čulo šuškanje te gazdaričin kreštav glas:

Ono što je najgore u ovoj priči je da današnji Edo na neki način razumije ili opravdava takav potez one babe. Niti riječi prijekora što ga je zbog male ulogice u glupom partizanskom filmu izbacila, nipošto. Tu epizodu je označio pozitivnom i pohvalnom i bila mu je simpatična. Simptomatično, priča se pojavila na tzv. HRT iza siječnja 2000.

Drugi glumac

Drugi slučaj je sasvim suprotan, ali isto tako karakterističan za hrvatsko društvo, a to je slučaj varaždinskog glumaca Ljubomira Kerekeša, koji je u rugalačom filmu notornog dvojca (otac/sin) Brešan&Brešan glumio majora zločinačke JNA, stanovitog Aleksu. Nastranu što su Brešani prikazali majora Aleksu kao ridikula, smušenjaka i nesposobnog – u krajnjoj liniji ispao je i simpatičan - i koji «voli paštušutu s pomidorima i diže tegove s lokalnim bilderima", ali majori Alekse i slični sve su bili prije nego li ridikuli i smušenjaci, pobivši preko dvadeset tisuća ljudi (jesu li Hrvati ljudi?) u Oslobodilačkom ratu od 1991. do 1995. godine. Brešani su željeli prikazati da su Hrvati odgovorni za dogadaje, jer su eto Alekse, jel'te, simpaticni dizači «tegova» i ljubitelji «paštešute». Naravno, ridikuli su bili i branitelji, nu u stvarnim dogadajima su branitelji ginuli sasvim ozbiljno. Stariji Brešan svijet vidi rugalački jer je i sam i fizičko i umno ruglo, i slika i prilika svojega junaka Bukare.

Dakle, suprotno (to je zapravo isto) Edi Peročeviću, čovjek koji je glumio zlikovca neprijateljske vojske i ratnog zločinca, virtualnog majora Aleksu, hrvatsko društvo je diglo u zvijezde. To je, zapravo, čista mimikrija jer oni (još uvijek) gledaju na JNA pozitivno, ali to ne smiju javno izreći, i onda to iskazuju slavljenjem glumca Kerekeša. A glumac koji je glumio nesretnog hrvatskog borca za slobodu, bezimenog ustašu, izletio je iz podstanarske sobice. Kada bi sve ovo bilo izmišljeno ili plod mašte, bilo bi strašno.

Treći glumac

Ne, nije u pitanju guba ili bjesnoća. Ima još gore. Naime, naš vrli Slavko – moj susjed preko kraškog polja Čajeri - je iz sela Konjsko Brdo, pored ličkog gradića Perušića. Sam gradić i šira okolica su etnički čisti hrvatski prostori i nema ni jednog Vlaha sve tamo do Široke Kule. Razlog tomu što je većina stanovništva 1689. (godina oslobođenja Like od Osmanske vlasti) bila turskog porijekla i tada su se «pokrstili» (prešli na katoličanstvo) i kasnije postali Hrvati. Perušićka tragedija je počela već 1918. kada su se Vlasi, sada već Srbi, dobili svoju državu i osilili se, pokazujući tko je gazda u kući. Čitavo vrijeme Stare Jugoslavije bilo je batinanja i ubojstava Hrvata na pretek. Nije na odmet napomenuti da je kralj-ciganin (Aleksandar I) četiri puta posjetio Liku od 1918. do 1934. godine, što pokazuje koliki značaj ima Lika za Srbiju.

Eto, to je razlog zašto «Hrvatina» Slavko nikada ne spominje odakle je, gdje su mu korijeni. Da ga ne bi proglasili ustašom, mora se distancirati. Vjerojatno to znaju i zagrebački jurodivi pa ga to i ne pitaju. Što ćete, ili jesmo ili nismo.

Četvrti glumac

Za kraj malo Čavke:

Ante Čavka

Bitange

Brozovi učenici granice prelaze uvijek čisti.

Koje li ih nevrijeme na Hrvatsku nanese?

Bitange su uvijek uredne. Mudre.

Hećim

NAROD JE POBIJEDIO!?

Kako narod nije sram da to sve gleda, a još sramotnije šuti. U SDP-u se svađaju tko će biti predsjednički kandidat za Pantovčak. Sve to meni izgleda kao neko ruglo, i kao kruhobrižništvo. Gdje oni pohlepnici žele vlast, a cijelo vrijeme gledaju samo sebe. Što je onda Hrvatski narod? Pred nekoliko dana opet su zadužili državu za nove kredite, te bit će novaca opet za iste šarlatane na vlasti. Narod neka gleda kako oni troše njihove novce koje će na kraju morati vratiti oni i njihova djeca. Teška je to korupcija i kriminal. I tama se nadvila nad našu zemlju kao u paklu. Stranke su same sebi podijelile vlast. Opet su oni sami sebe izabrali. I sve dokle će to tako trajati. Ako na izbore ne izlazi 70 % građana onda je takva država osakaćena kao neki invalid od 70 posto. Kakvo smo mi to društvo i nacija?

NEZAVISNI KANDIDAT

Branko Stojković

Izjava o stanju i položaju hrvatskog naroda i domovine

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nalazi se danas u najtežem stanju u svojoj povijesti kada mu se na sve moguće načine uskraćuju i zatiru njegova ljudska i narodna prava na njegovoj četrnaest-stoljetnoj grudi na svim poljima njegovog ljudskog i narodnog djelovanja. Uskraćuje mu se čak i pravo na život u njegovoj domovini i nasilno je podijeljen i razdvojen od drugog dijela svoga nacionalnog bića u današnjoj Republici Hrvatskoj.

Isto tako, svjedoci smo da se u javnosti s razno raznih strana iz raznih razloga nameću svakovrsni prijedlozi o mogućim izmjenama i budućem izgledu sadašnjeg Ustava BiH, koji do današnjeg dana nije službeno objavljen i kojeg u stvari nitko nije ni vidio u službenoj verziji na hrvatskom jeziku. Uočljivo je da se pri tome ne govori o biti stvari, o tomu da je neodrživo i duboko nepravedno nasilno održavanje Daytonskog mirovnog sporazuma koji je nemoralan i pravno ništavan, jer je ozakonio genocid i nepravdu, na štetu hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda, već se nažalost radi o orkestriranim primjedbama i prijedlozima mogućih izmjena Ustava kojima se u biti zamagljuju stvarni problemi ove i ovakve Bosne i Hercegovine te ih se u konačnici želi učvrstiti ili još više produbiti, prije svega, opet na štetu hrvatskog naroda. Pri tome je najvjerojatnije da je u istim centrima moći već napisan novi Ustav BiH na istim starim temeljima nepravde i nasilja nad ljudskim i narodnim pravima hrvatskog naroda.

Dalje, htijenjem i borbom cjelokupnog hrvatskog naroda u oslobodilačkom Domovinskom ratu izborena je hrvatska država na području kojeg su za papirnatu socijalističku Republiku Hrvatsku u socijalističkoj Jugoslaviji dopustili i odredili neprijatelji i zatornici hrvatskog naroda, a hrvatski narod na području Bosne i Hercegovine, kao i na ostalim rubnim hrvatskim područjima u bivšoj SFRJ, našao se tako izvan novouspostavljene hrvatske države, Republike Hrvatske.

Dakle, imajući u vidu da hrvatski narod kao jedan i jedinstven narod ima jednu domovinu, a trenutno je razdvojen uglavnom na dvije države uslijed povijesnih okolnosti i trenutnih interesa koje su diktirali neprijatelji hrvatskog naroda na sili i nepravdi to je potrebno izjašnajavanje cjelokupnog hrvatskog naroda, svih njegovih institucija vlasti, udruga i političkih stranki kao i svakog mislećeg pojedinaca koji diše jasnim hrvatskim duhom o svim ovim činjenicama i potrebnim akcijama u cilju ispravljanja povijesne i aktualne nepravde koja se svakim danom sve više učvršćuje s novim ograničavanjem neotuđivih prava kako hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini tako i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj kojem se trenutno protuustavno nameću isprazni i u konačnici razarujući ciljevi koji ga udaljuju od zajedništva i oživotvorenja pune slobode i nezavisnosti, blagostanja i napretka u njegovoj domovini Hrvatskoj.

UKLONIMO MARŠALA TITA IZ ZAGREBA I HRVATSKE !

KRUG ZA TRG

Građanska inicijativa za povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora maršala Tita

Pozivamo Vas na treće veliko javno okupljanje

D o đ i t e

u subotu, 6. lipnja 2009. u 11 sati

pred Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu!

SCHWARTZ PROTIV TITA - ANATOMIJA JEDNOG IZRODA

TITO I JA

Mladen Schwartz

I. MOJ ŽIVOT UZ TITA.

II. DIVLJENJE MOĆNOM DIKTATORU.

III. OTPOR SPRAM TITA: SRBIJA.

IV. BORBA PROTIV TITA: EMIGRACIJA.

V. POSLIJE TITA.

VI. BORBA PROTIV TITA: HRVATSKA.

VII. TITOTRG.

Dolazeći na Titotrg, ugledao sam more redarstva i čitavih šest zelenih marica autobusnoga formata: očito su očekivali veliki skup i računali s masovnim uhitbama, a za samu akciju vjerojatno su doznali prisluškujući brzoglas, ili pak od svojih uhoda u redovima novinara koje smo bili pozvali. Pred pločom s Titovim imenom na uglu zgrade u kojoj je smješten Muzej za umjetnost i obrt postrojio se red naoružanih redarstvenika; tek su šutjeli i čekali što će biti. Ja nisam pokazao da na njih svraćam pozornost, nego sam, gledajući kroz njih, zapovijedio svom čovjeku da se popne na već pripravljene ljestve, pa da također spremnim alatom iščupa gadnu ploču. Vođa postrojenih nato je morao reagirati, upitavši me za naše nakane. Hoćemo preimenovati ovaj trg, rekoh. On je odgovorio da to ne možemo, a ja sam ga, hineći naivnoga, upitao: Zašto ne? Murjak je kazao da to može samo gradska skupština. Ipak sam ga još uspio nagovoriti da nazove ured ministra unutarnjih poslova i zatraži od njega potvrdu da mi to doista ne smijemo. Nakon nekoliko minuta policajac je raportirao da se i ministar (tada je to bio Ivan Jarnjak) protivi našoj akciji. Naravno, cijeli je taj dijalog bio neodoljivo smiješan, ali sam se do kraja suzdržavao, očitujući savršenu ozbiljnost. Zapitao sam, kada je tako, bi li nam ipak dopustio da tek nakratko, uistinu samo simbolično, preko Titove ploče zaljepimo našu, što također nije odobrio, ali nas nije niti pozvao da prestanemo i odemo. To sam maksimalno iskoristio: ja i moj suradnik dali smo opširne izjave za "Dnevnik" HTVa, tumačeći smisao naše akcije. (Navečer je TV dio i donijela.) Uto nam se, uz naše već okupljene pristaše, pridružio i veći broj znatiželjnih i ne baš nesklonih prolaznika, a jedan član Desnice krasnoslovio je pred okupljenim mnoštvom tekst naše nove himne. Sve je to potrajalo oko jednoga sata, a da poredano redarstvo ni najmanjom gestom nije "uredovalo". Zato sam im, prije našega odlaska, zahvalio na razumijevanju i korektnosti, što su oni rado čuli.

Imam poštovanja za tadašnjega predsjednika (bio sam s njim u kontaktu iz emigracije, napisao o njemu veliku knjigu Hrvatska nakon Tuđmana...), premda sam, s mnogo razloga, spram njega i kritičan. Ali, ovako se, kao šef Države Hrvatske, držati na preslušavanju od židovskog piskarala...! Tuđman je sam ispao nepametan kada je ustvrdio da je spriječio moj pokušaj preimenovanja Trga: kao da je taj pokušaj inače doista mogao uspijeti! Osobito je pak jadno, nespretno i savršeno neumjesno djelovao njegov, za židovske uši smišljen "argument" kako je on dobar hrvatski titovac, koji od "židovskih ustaša" brani svojega jugokomunističkog idola. Židovskom se demokratskom novinaru vjerojatno sve pomiješalo u glavi, što zacijelo nije bila Tuđmanova namjera!

Koliko su iluzorne nade boraca za promjenu Titotrga, zorno pokazuju i reakcije. Nitko ga ne će mijenjati, nije to htio ni Tuđman, koji je, unatoč fiksaciji za šumskoga "maršala", ipak bio manje zadrti titovac negoli njegov nasljednik Mesić & Co. Ja sam držao da se Tuđman protivi micanju Titova imena jer trg želi sačuvati za sebe. Bilo to točno ili ne, nakon smrti nije ga dobio, nije dobio ni nešto skromnije, dobio je tek jednu ogavnu pasju promenadu, koja četveronožnim ljubimcima služi i kao WC.

VIII. TITOREVIVAL.

A što bi bile te navodne Titove zasluge o kojima govore prijatelji Tita-na-Trgu? Ma nisu to samo prijatelji Titotrga; oni su sudionicima jednoga mnogo šireg, organiziranijeg, drskijeg pokreta koji zavrijeđuje jedino naziv Tito-revival, oživljavanje pokojnikova "lika i djela", ugleda, kulta i autoriteta još neviđenom upornošću, snagom, strpljenjem, ciljano, smišljeno, djelotvorno... I dočim je Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, posve po prokušanom jugo-receptu, pretvoren naprosto u zločinačku non-person, i to je causa finita i o tomu nema zbora niti pogovora, e, Tito je nešto drugo, on je simpa, on je naš, frajer je, faca i brend, on je "Josip Broz dobar skroz", on je familijarni "kumpanjo" (kao pas Šarko Miljenka Smoje), "tužni drug maršal" (feralovac Marinko Čulić); o njemu se usred ove Hrvatske (inače nastale na smrti juge!) snimaju filmovi puni titoljublja čak i ako su pomalo ironični, a na "osmi mart" (2009) Titov propagandist, bosanski Srbin Zdravko Čolić ("mi ti se kunemo") priređuje trijumfalni povratnički koncert u zagrebačkoj "Areni". Titovim se obožavateljima pridružuje i negdašnji pravaš Anto Đapić, povijesno netočno hvaleći "Titovo Ne Staljinu" (bilo je obratno!), Titov (?!) povrat Istre i Dalmacije (u Veliku Srbiju!) itd. itd.

Najgroteskniji je protitovski argument, međutim, onaj o neviđenom broju državnih izaslanstava i šefova država na Titovu pokopu, i titovci ga ponosno uvijek iznova ponavljaju. Razumljiv je ponos Titovih pristaša, ali za njega nema osobitog temelja. Mrtvomu Titu nisu došli odati posljednju počast jer je bio anđeo ili hrvatski nacionalist. Došli su jer je, svojom afirmacijom svjetske mezimice juge, te spretnom politikom laviranja u vlastitu interesu, postao korisnim instrumentom kako komunističkog Istoka, tako i antikomunističkog Zapada, a jednako i one treće varijante kojoj se, pod imenom nesvrstanoga pokreta, nametnuo za čelnika. Navlastito su se pak došli pokloniti mitologiziranom vođi antihitlerovskog i antistaljinskog otpora, što god o ovomu govorila nepristrana povijesnica. Od te Titove kozmičke omiljelosti Hrvatska uistinu nije ništa imala, a sada ima još i manje. Ali se titovanje nesmetano nastavlja i ne nazire mu se kraja. Ekstremno je to stanje duhova izrazio sin šibenskoga jugopartizanskog terorista, Ivan Ninić, riječima: "Tito je najveći Hrvat svih vremena!". - Možda najveći, ali Hrvat sigurno nije!

Stvorena je štoviše jedna osebujna koalicija bivših jugokomunističkih partizana (sada se eufemistički nazivaju "hrvatski antifašisti") s različitim strujama nove ljevice i lijevog liberalizma (anarhisti, feministi, zagovornici "životinjskih prava", homoseksualni agitatori i njima slični), kojima je zajednička mržnja na nacionalizam, državu, hrvatstvo, desnicu, konzervatizam, pa u tom sklopu, na platformi jedinstvene i militantne protuhrvatske jugorestauracije, nalaze zajednički jezik i zazivanjem Titove sablasti. Kroz taj proces zorno se potvrdilo kako Hrvatska, ako ne će biti ustaška, ili barem vjerna onomu zdravom i neprolaznom u ustaškoj tradiciji, mora biti partizanska i titovska, što će reći - jugoslavenska. Tertium non datur.

IX. MYSTERIUM FASCINOSUM.

X. TITO KAO DESNIČAR.

XI. GENOCIDAN, ANACIONALAN; IMA LI U TITU I ŠTOGOD DOBRA?

No, nakon rata, ubijati na prijevaru razoružane protivnike, to već nije bilo teško. Ovdje ne kanim ulaziti u povijesne pojedinosti niti pak u složena pitanja o žrtvama i krivcima, uzrocima i posljedicama Bleiburške katastrofe. O tome sam detaljno pisao drugdje. Glede Titove uloge u likvidaciji stotina tisuća hrvatskih ratnika i civila, temeljem dosadašnjih istraživanja i dokumentacije, uvidom u govore, naredbe, prijepisku Tita i njegovih suradnika, a navlastito u Titova gibanja tijekom svibnja 1945, jasno je da ne može biti razumne dvojbe u njegovu ključnu ulogu pri organiziranju Bleiburškoga genocida. Da i nisu dostupna odgovarajuća povijesna vrela (a sva naravno ovoga časa i nisu dostupna), ta bi se uloga čak a priori smjela predpostaviti, imajući na umu Titove ovlasti, autoritet, stil vladavine još u onim šumskim danima, te narav i ciljeve njegove politike.

RAZVODNJAVANJE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE

Dr. IVAN PRCELA

Trebao sam biti ovdje već u svibnju ove godine, kada su Augustin Crep i njegova supruga Marija slavili 50. obljetnicu svoga braka. Onda je mene put odveo najprije u Zagreb i zatim u Bleiburg, da slušam povijesnu propovijed Kardinala Josipa Bozanića te da se opet vratim u Zagreb radi Četvrtog žrtvoslovnog kongresa. Pred tim dičnim skupom održao sam zapaženo predavanje "Predbleiburški pokolji hrvatskog naroda" koje je pred mjesec dana u cijelosti objavljeno u "Zajedničaru". Ima točno tri dana, gosp. Crep me je zamolio da Vas danas pozdravim i da održim jedno predavanje o svojemu dugome, dugome radu na osvjetljivanju Bleiburške tragedije. Kao uzor-vjernik on je čak posredovao i kod Vašega poletnog župnika fra Joze da mogu sada pred Vama nastupiti. Hvala fra Jozi što je odmah udovoljio željama svoga primjernog župljanina! Hvala takodjer mnogima od Vas što ste preko našega Augustina Crepa kupili moje životno djelo HH II!

Dr. Franjo Tudjman je tu brojku povećao na oko TRIDESETIPET TISUĆA, kad je ono u svojoj knjizi BESPUĆA… usporedio "Jasenovački mit" s "Bleiburškim mitom" i kada je u prvim počecima Republike Hrvatske pred hrvatskom clevelandskom zajednicom od pok. Bože Abjanića i od mene doživio vrlo argumentirano protivljenje toj labavo postavljenoj usporedbi.

Slično brisanje B. Vukušić je samovoljno proveo, mijenjajući na Bleiburškoj spomen-ploči izvorni izraz HRVATSKA VOJSKA općenitim izrazom "Bleiburških žrtava". O ovome samovoljnom Vukušićevom koraku Mirko Karačić, jedan od prvih članova Počasnog bleiburškog voda, pred mjesec dana je u "Hrvatskom slovu" objavio vrlo značajan članak. On obtužuje Vukušića zbog toga samovoljnog poteza a Vukušić mu odgovara da iza te promjene "stoje Crkva u Hrvata i Vlada Republike Hrvatske!!" Taj "revolucionarni" samovoljnik nehotimično se, dakle, slaže sa mnom što ga ja nazivam glasnogovornikom "antifašističke" vlade dr. Ive Sanadera! Sanaderova vlada i predsjednik Mesić i dandanas javno ispovijedaju Titov antifašizam i hoće da hrvatskom narodu nakalame jugo-partizanstvo kao pravo rješenje iz onoga sudbonosnog razdoblja od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. Dosljedno tome, sa Bleiburške spomen-ploče treba nestati izraz HRVATSKA VOJSKA, iako je to bilo napisano svetom rukom velečasnoga Vilima Cecelje, vojnog svećenika HOS-a Nezavisne Države Hrvatske.

Tjeranje "Bleiburške" vode na jugo-partizanski mlin nalazim u pisanju dr. Josipa Jurčevića i dr. Dražena Živića sve od onda od kada su pred više od pet godina takvim pisanjem otišli u raskorak sa mnom.

Dr. Živić Engleze ponegdje smatra krivcima Bleiburške tragedije, da ih na drugim mjestima potpuno opere od ikakve krivnje. Medjutim, on za Bleiburšku tragediju kategorički okrivljuje vodstvo NDH-a jer se na vrijeme nije pripremilo za povlačenje u Austriju kao da pristup NDH-a Ženevskoj konvenciji već u siječnju 1943. nije bila nikakva priprava za povlačenje i predaju!! Dr. Živić čak zastupa i teoriju Stipe Mesića o REVANŠIZMU, tj. da su partizani Bleiburškom tragedijom ustašama "platili milo za drago" za Jasenovac. On i drugi revizionisti Bleiburške tragedije uopće ne specifiraju o kojem Jasenovcu je riječ - o ustaškome ratnom ili partizanskom mirnodopskom Jasenovcu.

Obojicu sam svojim pismima upozorio na te krupne pogrješke. Obojicu sam takodjer upozorio, da ja ostajem pri onome što sam napisao u svojemu prikazu njihove knjige. Ništa iz prsta nisam isisao već sam njih točno citirao.

Na njihovo pisanje, iako je ono odveć fragmentarno, gleda se pozitivno, dočim Draganovićevo sustavno sakupljanje i moje još sustavnije objavljivanje Bleiburških iskaza, sve se više gura u zapećak jer ti revizionisti njih smatraju "nepouzdanim podacima", u njima vide "licitiranje brojkama", ocjenjuju ih "neznanstvenima", itd. Revizionisti bez ikakva iskustva bleiburških užasa sole, dakle, pamet samim smrtokolonašima!!

Upravo zato, slijediti nam je Bl. Alojzija kardinala-mučenika Stepinca i ondašnji Hrvatski episkopat; slijediti nam je ŠEST STOTINA od partizana pobijenih hrvatskih svećenika; slijediti nam je i mnoge legije drugih hrvatskih mučenika.

Upravo zato, njihova mučenička smrt poziva nas da, unatoč štetnim političkim vjetrovima koji nas zapuhuju, uvijek ostanemo vjerni istini jer

NAVIJEK ŽIVI BOG I POVIJESNA ISTINA!

RAZVODNJAVANJE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE

Profesor J. Ivan Prcela

Čim sam u knjizi vidio da je Bože Vukušić njezin izvršni urednik, svoga prijatelja Kužatka sam uvelike razočarao, rekavši mu da, s gledišta HOS-a Nezavisne Države Hrvatske, knjigu smatram negativnom.

Kada sam nedavno pročitao tu novu knjigu, odmah sam zaključio da će "antifašistička" Vlada R. Hrvatske sa zahvalnošću pozdraviti njezino objelodanjenje. Prevario se nisam. Preko interneta sam doznao da je M. Kezić, ministar savjetnik hrvatskog veleposlanstva u Ljubljani, na promociji knjige nju oduševljeno prihvatio i nju preporučio hrvatskim, slovenskim i medjunarodnim čitateljima. Knjiga je pisana na hrvatskom, slovenskom i engleskom jeziku.

Živić, kao što su to činili i njegovi sumišljenici na "Znanstvenom" simpoziju o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu godine 2005., piše o vojnim operacijama jugo-partizana protiv vojnih postrojbi NDH-a u drugoj polovini godine 1944. i prvoj polovini godine 1945. Mjesto da te operacije kao i one od samoga početka NDH karakterizira i opiše kao predbleiburške pokolje, koji su bili slični onima poslije kobnoga 15. svibnja 1945., on se priklanja revizionizmu dr. Josipa Jurčevića i Bože Vukušića te svojim izrazom "možda" tvrdi da glavnina hrvatskih izbjeglica nije uopće prešla austrijsko-slovensku granicu već je od partizana zaustavljena na slovenskom teritoriju. Radi se, dakle, o razvodnjavanju Bleiburške tragedije i o "tjeranju vode" na mlin Titovih sljedbenika.

Iako su britanske snage himbenim lažima, da one svoje zarobljenike prevoze u izbjegličke logore u Italiji, a njih su slale na klaonicu u Jugoslaviji, Živić na jednom mjestu tvrdi da one nisu počinile zločin. Na jednome drugome mjestu on priznaje veliku britansku krivicu za počinjeni zločin jer su "u njemu svjesno ili nesvjesno sudjelovali". Svatko, tko i malo znade misliti, u toj riječi "nesvjesno", promatranoj unutar konteksta Predgovora, mora zapaziti Živićevu nelogičnost.

Labavost svojih plitkih argumenata Živić najviše očituje priklanjajući se revanšizmu Predsjednika Stipe Mesića, što je potpuno jasno iz slijedećega citata: "Valja naglasiti da i danas medju povjesničarima ili preživjelim sudionicima tih zbivanja ima glasova koji, doduše, više ne niječu bleiburške zločine, ali ih stavljaju u kontekst osvete pojedinaca za stradanja pretrpljena tijekom rata". I ova sramotna i žalosna izjava "tjera vodu" na jugo-partizanski mlin!

Već na početku Ferenc-Kužatkove analize pažljivim i kritičkim čitateljima ipak će upasti u oči da obadva autora u raskorak idu s engleskim i hrvatskim dokumentima koji govore o 500 000 (pet stotina tisuća) hrvatskog mnoštva na Bleiburškom polju sredinom svibnja 1945. Dr. Mitja Ferenc i Željko Kužatko doslovno tvrde a ja naglašavam njihove riječi kako slijedi: "Najveći dio hrvatskih izbjeglica zarobljen je prilikom povlačenja još na slovenskom tlu, dok se dio njih na britanski pritisak 15. svibnja 1945. godine pored Bleiburga predalo (sic) jugoslavenskoj vojsci". Ova tvrdnja je "tjeranje vode" na jugopartizanski mlin!!

Sudeći po bibliografiji, autori su u rukama imali moje djelo, iako na engleskom izdanju od 1970. Bože Vukušić kao izvršni urednik već po drugi put mene briše kao glavnog urednika i tu čast pripisuje Stanku Goldescu (sic). Pisci su u mojoj knjizi barem vidjeli velik broj dokumenata. Usprkos tome, oni zagovaraju kritičnu distanciju, pogotovo prema usmenim izvorima zbog pomanjkanja (sic) dokumenata. "Zapisi svjedočenja o poslijeratnim pomorima", oni pišu, "su rijetki (sic) a o lokacijama grobišta skoro ih nema". Ako je stvar s dokumentacijom tako kritično rijetka, na temelju čega učeni prof. C. Michael McAdams u svojem pisanju o Bleiburškoj tragediji naglašava da je Operation Slaughterhouse definitivno djelo o toj najvećoj tragediji hrvatske povijesti? Na ovo pitanje mogu nam odgovoriti B. Vukušić i njegovi istomišljenici koji su to i druga priznanja meni "znanstveno" izbrisali iz McAdamsova predavanja na Simpoziju o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu godine 2005.

Zbog mnogobrojnih fotografija, zbog nekoliko zorno izradjenih tabela te i zbog nekoliko mapa, Ferenc-Kužatkova knjiga ima visoku dokumentarnu vrijednost. Ovu vrijednost uvelike joj narušava plitki, nelogički i u nekoliko pasusa protuslovni predgovor dr. Živića. I tekst analize i opis fotografija hramlju na mnogo više mjesta nego sam ja kadar to u ovome prikazu navesti. U ovako mutnoj vodi hrvatski "antifašistički" političari u svoje mreže hvataju krupne i sitne ribe. U ovome im pomažu revizionistički povjesničari neovisne Republike Hrvatske. Stoga, nije nikakvo čudo što preko svojih predstavnika u Ljubljani "antifašistička" Vlada R. Hrvatske svoj blagoslov daje toj novoj knjizi.

Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji i nadalje će tako ostati i neće biti sondirana jer mnogo toga je gnjilo u Republici Hrvatskoj. U njoj vlada moralni kaos pa njezina vlada ne vodi brigu ni o masovnim grobištima mojega poklanog naraštaja kojima je okružen glavni grad Hrvatske i koja se prostiru diljem Lijepe naše. Upravo zato, ona ne slijedi ni primjer susjedne Italije niti onaj podalje Njemačke. Ove dvije zemlje, kako iz Ferenc-Kužatkove knjige doznajemo, sa Slovenijom su potpisale bilateralne ugovore o prenosu posmrtnih ostataka svojih pobijenih sugradjana da im kosti mir nadju u njihovoj rodnoj zemlji.

U vidu svega gore iznešenoga, opet apeliram na djecu, unučad, rodbinu i prijatelje naših mučenika da se organiziraju i sakupljaju podatke o svojim bez ikakva suda pobijenim očevima, djedovima i prijateljima. Objavljujte te podatke pod pokroviteljstvom svojih katoličkih župa. Kad se svi dokumenti prikupe u jednu cjelinu, ni "antifašistička" Hrvatska ni nemoralna Europska unija neće u tome pitanju ostati prekrštenih ruku jer nevino prolivena krv stotina tisuća naših velikih mučenika vapi pred Božjim prijestoljem.

Izlaganje Tomislava Jonjića sa simpozija "Stopama pobijenih"

»Ne tražimo osvetu, nego istinu.«

Kršćanska je civilizacija, kojoj i mi Hrvati pripadamo više od trinaest stoljeća, izgradila zaokružen sustav etičkih normi u okviru kojih se odvija suživot pojedinaca, društvenih skupina, pa i čitavih naroda i država. Upravo je taj sustav etičkih normi, kojim je oplemenjena antička baština (antička filozofija i rimsko pravo), u kombinaciji s očuvanjem narodnoga identiteta i narodne predaje, zaslužan za nastanak onoga što nazivamo zapadnim ili europskim duhom. U kojoj je mjeri taj duh u moralnome smislu superioran, pokazuje činjenica da su mnoga njegova važna obilježja tijekom stoljeća prihvatile i druge, nekad moćne i napredne civilizacije, poput japanske, kineske, indijske ili arapske. U samoj srži tog europskog poimanja uloge pojedinca, skupine i naroda, jest shvaćanje o slobodi i jednakosti ljudi, o pravdi i pravu kao temeljima uljuđenoga ljudskog društva. Upravo je sloboda pojedinca, skupine i naroda u temelju nastanka društvenih, političkih, vjerskih, klasnih i drugih razlika, nesporazuma, pa i sukoba i ratova. Te razlike, sporovi i sukobi su, dakle, cijena naše slobode i mjera naše odgovornosti.

Ne računajući međunarodne ugovore i konvencije nastale nakon Drugoga svjetskog rata, posebno mjesto ima velika i važna kodifikacija međunarodnoga ratnog prava koja je poduzeta nizom deklaracija i konvencija potpisanih pred kraj XIX. i početkom XX. stoljeća. Za našu je temu najvažniji niz Haaških konvencija i deklaracija iz 1907., među kojima posebno mjesto zauzima Četvrta haaška konvencija o zakonima i običajima kopnenog rata, s Haaškim pravilnikom o suhozemnom ratovanju. Dvadesetak godina kasnije, 1929. potpisane su Ženevska konvencija o poboljšanju sudbine ranjenika i bolesnika u vojskama u ratu i Ženevska konvencija o postupku s ratnim zarobljenicima. Potonjim su konvencijama pristupile i Kraljevina Jugoslavija i Nezavisna Država Hrvatska. Njima su pristupile i sve velesile koje su bile izravno upletene u ratna zbivanja na hrvatskome području u Drugome svjetskom ratu. No, i da nije bilo tako sve bi se one trebale pridržavati njezinih normi, budući da se radilo o općeprihvaćenim pravilima koje su prihvatili svi civilizirani narodi. Tzv. Martensova klauzula u uvodu Četvrte haaške konvencije izrijekom propisuje da su u slučajevima koji nisu uređeni međunarodnim ugovornim pravom, »pučanstvo i ratnici podvrgnuti zaštiti i propisima načela međunarodnog prava, koji su rezultat običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti«.

A iako je na pravnoj razini sve jasno, općepoznato je da za te zločine nitko u Hrvatskoj, pa ni u drugim državama nastalima na području bivše SFRJ, nije odgovarao. Svi ti zločini, pa tako i pokolj tisuća i tisuća hrvatskih civila, uključujući pokolj velikog broja svećenika i redovnika u Hercegovini, zasad su nekažnjeni, a čini se da će ostati tako. Zašto? Kao opunomoćenik udruge Hrvatski domobran 8. svibnja 1998. podnio sam Županijskomu državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv Rade Bulata, Marka Belinića, Lutve Ahmetovića i Milke Kufrin zbog pokolja ratnih zarobljenika nakon krašićke bitke, prvih dana siječnja 1943. Ta kaznena prijava dopunjena je 26. svibnja 1998. podneskom na 35 stranica, kojim se – osloncem na literaturu i dokumente (ima 160 fusnota!) – potkrjepljuju navodi izvorne prijave, a 9. lipnja 1999. dopunjena je s dodatnih devet ovjerovljenih izjava svjedoka-očevidaca.

Dakle, zapovjednici vojnih snaga i politički komesari izravno i otvoreno priznaju pokolj više od 220 ratnih zarobljenika. U Jugoslaviji oni za to nisu kažnjeni. Naprotiv, svi odgovorni za taj pokolj – kao i oni koji su odgovorni za mnoge druge slične pokolje – doživjeli su partijsku i društvenu promociju. Režim je tako iskazivao svoje stajalište prema zločinu i zločincima, jasnije nego što bi to mogla učiniti ikakva politološka ili sociološka studija, zar ne? Štoviše, šokira hrabrost i drskost koja je bila potrebna da se ti podatci nakon 20-30 godina otvoreno objave, bez ikakve ograde i komentara, bez straha da će to dovesti do »kaljanja tekovina revolucije«. No, činjenica da su jugoslavenski komunistički vlastodršci smetnuli s uma onu pučku, da »ničija nije gorjela do zore«, nesumnjivo uzmiče pred činjenicom da vlasti demokratske hrvatske države, u konkretnom slučaju zagrebačko županijsko državno odvjetništvo, nije imalo volje ni hrabrosti taj postupak voditi po pravilima struke. Štoviše, ŽDO Zagreb je tako ozbiljnom poslu kao što je postupak protiv Bulata i družine pristupilo na taj način da je uspjelo čitav taj spis – zagubiti. Nadnevka 4. prosinca 2006. u moj je odvjetnički ured, nakon prethodne telefonske najave i molbe, pristupio policijski službenik A. M. kako bi dobio fotokopiju kaznene prijave i dva dopunska podneska radi rekonstrukcije spisa. Pitali smo, naime, u kojoj je fazi postupak, pa se ustanovilo da spisa – uopće nema. Trebalo ga je rekonstruirati, a osim materijala koje je predočio prijavitelj, u njemu ni nakon osam godina ionako nema ništa više. Dade li se što slično zamisliti u pogledu nekog zahtjeva MKSJ-a ili kakvog Befehla iz Bruxellesa?!?

Filozofski, etički i povijesno-politički takva je konstrukcija neispravna i neprihvatljiva. Komunistička ideologija, kojoj su nijekanje Božje opstojnosti, poricanje postojanja morala koji izvire iz vrhunaravnog Apsoluta i propovijedanje nasilne uspostave egalitarnog društva, nužno – kako Katolička crkva upozorava više od stoljeće i pol – i pravocrtno vodi u dokidanje ljudskih prava, neslobodu i nasilje. Upravo radi toga se komunistička misao – nasuprot mesićevskoj tezi o ekscesima u njezinu ozbiljenju – baš svagdje na svijetu oživotvorila na jedan te isti način. Od Kamčatke, Kine i Mongolije na istoku, do Kube na zapadu, i od Finske i Pečore na sjeveru do Angole na jugu, komunistički je eksperiment značio jedno te isto: potpuno obespravljenje čovjeka kao jedinke i kao pripadnika narodnosne skupine, ukidanje prava na slobodnu riječ, istrebljenje čitavih naroda, masovna smaknuća klasnih i političkih neprijatelja, logore i zatvore prepune političkih uznika, stotine tisuća i milijune prognanika i emigranata, i sve to praćeno glađu i bijedom. Baš svagdje je ta slika ista, i ako je tako – a lako je pokazati da iznimke nema – kako se onda to može nazvati ekscesom, ispadom? Kojom se to logičkom i etičkom akrobacijom može ekscesom nazvati nešto što je pravilo bez iznimke?

Hrvatska, dakle, nema interesa ni želje da se rekonstruiraju, prokažu i osude ubojstva hrvatskih političkih emigranata, što bi ujedno značilo osudu ideologije, režima i države u čije su ime oni ubijeni! Da bi zaštitila jugoslavenske partizanske zločince i poratni jugoslavenski komunistički režim s njegovim egzekutorima, Hrvatska je spremna prekršiti i spomenutu Europsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima te ignorirati nekoliko deklaracija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o osudi komunističkih, odnosno svih totalitarnih režima. I opet: možemo li zamisliti takvo ponašanje službenoga Zagreba da su posrijedi zahtjevi MKSJ-a u Haagu ili zahtjevi bruxelleske birokracije? Mnoštvo je, dakle, dokaza u prilog zaključku da službena Hrvatska iz političkih razloga štedi jugoslavenske zločince i zločine koji su počinjeni u ime Jugoslavije, a nema nijednog dokaza protiv. On se, dakle, smije smatrati neprijepornim. Ako smo spremni ozbiljno se suočiti s korijenima i uzrocima takvoga stanja (a ne samo zagrebati po površini, ponavljanjem općih fraza), moramo se suočiti i s ideologijom tzv. nacionalnog pomirenja koju većinom – uglavnom po inerciji – smatramo jednim od zaglavnih kamenova današnje hrvatske državnosti.

Ne podcjenjujući činjenicu da mi danas i ovdje možemo o ovim temama slobodno razgovarati, a izravno nam ne prijeti ni tamnica ni vješala (što je – da se poslužimo riječima hrvatskog metropolita, zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca iz travnja 1941. – nesumnjivo novi dokaz »Božje ruke na djelu«), ipak smo prisiljeni konstatirati da se kod nas zbilo upravo ono što je Lukas nazvao selekcijom nagore; oni koje bismo mogli nazvati »narodnim ljudima«, zapravo nisu »izjednačeni u časti« s »protunarodnima«, nego su i nakon sloma komunističkog svijeta i raspada Jugoslavije ostali na marginama javnog života, bez stvarnog utjecaja na politička, gospodarska i kulturna kretanja u zemlji. Istodobno su mnogi »nenarodni ljudi«, kao što se moglo očekivati, pokazali spremnost da se i opet iznevjere vlastitom narodu i njegovoj državi, tražeći opet novoga gospodara.

Ima li tko smjelosti i snage da nas ponovno na nj uputi, i jesmo li spremni ikad više biti tako slabi, da nas opet uvuku u tu zamku, zvala se ona »Regijom«, »Zapadnim Balkanom« ili »našim prostorima«? Ili ćemo svoj otpor posvjedočiti potpunim otklanjanjem svih komunističkih, ali i svih nadnacionalnih, jugoslavenskih ili drugih ideja, simbola i ideologija, uključujući i one iz doba Drugoga svjetskog rata i poraća? Jer mi – kako rekoše hrvatski biskupi na nedavnome, 28. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije – ne tražimo osvetu, nego istinu. Bez nje pravda nije moguća.

Tomislav Jonjić

PIO XII I HRVATI

J.Ivan Prcela

Svetački primjer i naučavanje Pija XII. danas su s još više detalja opisani na čitavoj stranici New York Timesa. Ta biografija je napisana od dr. William Donohuea, predsjednika Katoličke Lige (Catholic League). Ovoj dičnoj organizaciji već godinama i ja pripadam te sam ponosan da riječju i potporom čvrsto stojim iza današnje značajne stranice u NYT-u.

Naklonost Pape Pija XII. prema Hrvatskoj dokazana je i time što je on onih sudbonosnih godina s udivljenjem podržavao Nadbiskupa Stepinca i druge hrvatske biskupe i sveukupno svećeništvo u njihovoj vjernosti ne samo prema Svetoj Stolici nego i prema mladoj Državi Hrvatskoj. Namjesnik Kristov na zemlji tih godina je strahovao od komunističke najezde prema Zapadnoj Europi, ali u isto vrijeme on je znao da ce Božja Hrvatska, uvijek vjerna svojoj povijesnoj misiji, u srcu Europe herojski zaustaviti komunističku kugu. Baš tako se je i desilo: Vlada NDH-a odbacila je Staljinovo priznanje a Hrvatske oružane snage komunističkim hordama su se epskim junaštvom Homerovih ratnika odupirale sve do zadnjega dana rata. Takvim borbama su prodrli sve do Bleiburga u Austriji a onda ih je Zapad "nagradio" izručenjem NA KLAONICU diljem Titove Jugoslavije. . .

O preužasnome HRVATSKOM HOLOKAUSTU "Bleiburga" Pijo XII. bijaše izvješćivan od hrvatskih prognanika i od samoga Nadbiskupa Stepinca, najveće i najpoznatije žrtve Bleiburške tragedije.

Kao 23-godišnji ondašnji student na Papinskom Antonianumu u Rimu iskusio sam ljubav Pape Pija XII, dok je major Stephen Clissold provodio Rimom i Italijom lov na Hrvate. Dva puta sam bio primljen u Državnom tajništvu Njegove Svetosti. Primio me je Kardinal Montini, budući Papa Pavao VI., da mu opišem sužanjstvo brata Pavla u engleskom logoru Rimini, gdje je bilo mnogo hrvatskih prognanika. Moji sastanci s Kardinalom Montinijem urodili su oslobodjenjem mojega brata i njegovim dolaskom u Rim usred preteške godine 1946.

I u Rimu moj brat i hrvatski prognanici, Vinko Nikolić i drugi, krili su se u samostanu franjevačkih Trećoredaca u ulici San Paolo alla Regola, da ih ne dohvati "osloboditeljska" britanska ruka. Sve u duhu Pija XII., i drugi samostani i zavodi, uključivši i Hrvatski Zavod Sv. Jeronima, utočište su pružali hrvatskim prognanicima.

U vrijeme Titove Strahovlade, osobito godina 1945.-1948., "oslobodilačka" jugopartizanska ruka uvelike je vrebala na dr. Krunoslava Draganovića, ali ona u tome nije bila uspješna jer Pijo XII. bijaše na kormilu Katoličke Crkve. Dapače, K. Draganović je tih godina bio PERSONA GRATA u samome Državnom tajništvu Njegove Svetosti. Draganović je poznat bio kao OTAC prognanih Hrvata, pomažući im da konačno utočište nadju u Argentini i u drugim prekooceanskim zemljama. Draganović je zadužio hrvatski narod ne samo u tome pogledu nego još više u POVIJESNOM zahvatu sakupljanja iskaza o Bleiburškoj tragediji sve tamo od godine 1945. pa do mjeseca rujna godine 1967., kada je on završio u rukama hrvatožderske UDBE. Od njega sakupljani dokumenti temelj su mojega životnoga djela OPERATION SLAUGHTERHOUSE / HRVATSKI HOLOKAUST.

Iako je Rim središte mnogih katoličkih teologa svjetskoga glasa, vrhosvećenička ruka Pija XII. izabrala je hrvatskog franjevca Provincije Presvetoga Otkupitelja fra Karla Balića da kao NAJVEĆI Mariolog 20. stoljeća za njega sastavi tekst o Uznesenju B. D. Marije. Tekstom, proizašlim iz Balićeva pera, Pijo XII. 1. studenoga 1950. se je poslužio i EX CATHEDRA Marijino Uznesenje dušom i tijelom u nebo proglasio dogmom Katoličke Crkve. Kardinal-mučenik Stepinac i svi Hrvati diljem svijeta tada su s velikim veseljem slavili Uznesenje Marijino i ponovno obnovili vjekovnu vjernost hrvatskog naroda osobi Pija XII. i njegovih budućih nasljednika na Petrovoj Stolici.

I Sarajevo, sjedište Vrhbosanske nadbiskupije, pri koncu 20. stoljeća postalo je i, nadamo se, poput Zagreba će ostati kardinalsko središte. Tako, mali hrvatski narod daje dva kardinala Kardinalskome zboru, koji je vidovitošću Pija XII. sredinom 20. stoljeća pretvoren u univerzalno medjunarodno tijelo.

I njegov nasljednik Benedikt XVI. toga je svjestan i zato on nam je danas svojom duboko-sadržajnom propovijedju dao mnogo nade da ce Sluga Božji Pijo XII. naskoro s Blaženim Alojzijem Stepincem biti uvršten u red besmrtnih Blaženika. Za ovu veliku milost molimo se ne samo Mariji Kraljici neba i zemlje nego i Sv. Josipu, Pokrovitelju Katoličke Crkve i Zaštitniku hrvatskog naroda!

U to ime, slava Bl. Alojziju Kardinalu-mučeniku Stepincu! Slava Papi Piju XII! Slava mnogim legijama hrvatskih mučenika!

UDBIN SIN

Skriva se iza Dior cvikera, a ponekad iza kozjaka tankih

Sedamdesetih je pio kavu u Splendi,

Stari ga je 90. u ime pomirdbe

Svi odreda sa velikom prdom skojevske tinkture

Mislili smo ovce jedne dalekih 80-tih

Ostao je nevin

Tomislav Sunić

DOMOVINA JE KAO MAJKA, A PRAVA MAJKA JE SAMO JEDNA

Uvod

Najveća ljubav za majku i domovinu

U okviru svoje domovine svaki narod treba imati i svoju državu, kako bi organizirano i usklađeno promicao i štitio svoj narodni život i razvitak. Ono što je stan ili kuća za obitelj, to je država za narod!

Za nas Hrvate, već blizu četrnaest stoljeća, jedna i jedinstvena nacionalna domovina je: današnja Republika Hrvatska sa pripadajućim joj Jadranskim morem, Bosna i Hercegovina, Boka Kotorska, Srijem i Bačka.

Iako je broj Hrvata u Boki Kotorskoj, Srijemu i Bačkoj od 1918. g. nasiljem i genocidom drastično smanjen, a isto se pokušava i u Bosni i Hercegovini, hrvatski narod se nikada u svome srcu ne smije odreći tih povijesnih hrvatskih zemalja. Mi Hrvati želimo u miru i poštovanju živjeti i sa drugim ljudima i narodima, ali također želimo da i drugi poštuju nas.

Zaključak

Hrvatski narod ima jednu nacionalnu domovinu i dvije hrvatske države: Republiku Hrvatsku i državu Bosnu i Hercegovinu.

Republika Hrvatska nije Hrvatima izvan nje matična domovina, nego im je samo matična država, posebno ako imaju državljanstvo Republike Hrvatske, na što svi Hrvati imaju zakonsko pravo. Hrvati koji imaju državljanstvo države BiH i koji su tu rođeni, također im je BiH matična država. Znači, Hrvati imaju jednu jedinstvenu nacionalnu domovinu i dvije matične države.

Ivan Goran Kovačić

Mrzimo vas

Mrzimo vas, hulje,

Naše ljute guje

Srcem bismo jeli

Krajišnici,

HOMO IUGOSLAVENSIS

Skojevsko smeće i titoistički smrad,

Od Triglava do kosmetskih bezglava,

Pripazi im nam trupla !

Ne, ne, ne ! Pakao nije u paklu kod Dantea,

Uz bijednu šaku jada i tisuće mrtvih heroja,

Tomislav Sunić

Sociobiologija Bleiburga

Usprkos propasti komunizma kao ideološkog i političko-pravnog sustava, ideal tipski glavne komunističke ideje jednakosti i stalnog ekonomskog rasta ( ekonomizma) i dalje su žive, premda u drugim oblicima i pod drugim nazivima, i to čak kod ljudi koji slove kao desničari i antikomunisti. Možda je razlog tome, kao što je već prije bilo riječi na ovim stranicama, da su se u praksi komunističke ideje jednakosti, internacionalizma ( globalizma) i ekonomskog rasta, danas mnogo bolje ostvarile na liberalno kapitalističkom Zapadu nego u tzv.zemljama bivšeg real-socijalizma.

Biologija, biopolitika, bioetika..

Logično da akademska disciplina sociobiologje, koja kombinira prirodne znanosti sa društvenim znanostima, nije nimalo draga niti ideolozima niti teolozima, jer ona počiva na čistim empirijskim zasadama. Njeni osobiti neprijatelji su takozvani moderni ljevičari. Već po svom isticanju herediteta i ulozi gena u političkom ponašanju pojedinaca i naroda, sociobiologija vodi do klasificiranja ljudi po njihovom kvocijentu inteligencije, a u konačnici i po njihovoj rasi. U modernim multikulturalnim društvima sociobiološki stavovi su pravno neprihvatljivi, a često i krivično kažnjivi. Ulaziti u rasprave zašto danas u belgijskim zatvorima ima preko 50 posto ne-Europljana, zašto u austrijskim i njemačkim zatvorima ima u prosjeku više neeuropskih građana nego lokalnog stanovništva, zašto od 2,5 milijuna zatvorenika u Americi 80 posto čine afro-Amerikanci i latino – Amerikanci, lagano može dovesti do krivične prijave za „rasnu netrpeljivosti“. Sociobiologija je zakleti neprijatelj modernih višerasnih (ili eufemistički rečeno „multikulturalnih“) društava. Nije čudo da većina sociobiologa ulaze stoga kod svojih liberalno-ljevičarskih protivnika u kategoriju teoretičara „rasista“ i „nacista“.

Automatski takav pro-hereditarni stav vodi i do neminovnog prihvaćanja diskriminacije. (I sama riječ „diskriminacija“ danas ima negativno političko značenje, premda prije pedesetak godina ta riječ ima neutralno značenje, koji nimalo nije imao rasni prizvuk segregacije). Ako se uzme pretpostavka da razlike u kvocijentu inteligencije među rasama i medu pojedincima zaista postoje, onda se dakle nameću i radikalno drugačiji zaključci glede stabilnosti ili pak kaosa u političkim sustavima diljem svijeta. Zašto na primjer Japan ili Amerika ili Izrael imaju velik broj znanstvenika, te ujedno i drugačije političke sustave, a zašto pak drugi narodi, naročito u Africi nemaju gotovo niti jednog astrofizičara ili nobelovaca ili su pak stalno izloženi kaotičnim epidemijama i ratovima? Po mjerenju Lynna Japanci i Kinezi imaju u prosjeku najveći kvocijent inteligencije (120), nakon njih dolaze Zidovi ( cca 100 do 115), nakon toga europski narodi sa kvocjentom inteligencije između 90 i 100. Kod Hrvata prosječan kvocijent inteligencije iznosi 96. Brojne psihometrijske analize koje koriste sociobiolozi teško je sažeti u nekoliko redaka.

Aristocid

Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog 'genetsko fonda' ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!) Takav stav imao je i sovjetski nadriznanstvenika Trofim Lisenko koji je smatrao da se žito može saditi na Antarktiku, i da se genijalci mogu fabricirati po petoljetki. Ove teze - naime da socijal-ekonomska sredina čini čuda - a koje su dan danas veoma raširene u mekšem obliku u multikulturalnim liberalnim demokracijama, uključujući i u Americi, idealni su povod za neradnike, sitne kriminalce, o osobito pogoduju osobama niske inteligencije koje u pravilu za svoje psihofizičke nedostatke optužuju uvijek „nekog drugog“. Ali zato nikad svoje vlastite slabosti. Može se slobodno uzeti pretpostavka da su nakon 1945. godine Hrvati, doživjeli apsolutnu biološku katastrofu čije psihofizičke i antropološke (i kranometrijske? oblik glave, o.a. ) posljedice još nisu dovoljno proučene.

Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine - uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo. Pod pretpostavkom da nije bilo te katastrofe možda bi Hrvati danas imali ne samo veći ekonomski standard nego bi u pojedinim sektorima znanosti bili prilično zapaženi. Uzmimo drugu pretpostavku. Kako bi se riješila jugoslavenska kriza 1990. da su kojim slučaju bili na vlasti vrlo inteligentni i visoko školovani Milan Stojadinović, koji odlazi u Argentinu, i Vlatko Maček koji završava život u Americi? Uostalom, ako se i gleda psihoprofil ili fenotip čelnika u Hrvatskoj i Srbiji iz 1991. godine, napadno upada u oči da su i jedni i drugi bilo prije ili kasnije pobornici komunističke i jugoslavensko titoističke ideologije „uravnilovke“.

Na ovakve analize može se u medijima gledati sa podsmjehom. Međutim podsvjesno svaki pojedinac zna u izvanrednom stanju gdje i kojem plemenu on pripada. I gdje mu je njegovo pravo pleme. Ako to ne zna ili ne želi znati, kad tad će ga „onaj drugi“ podsjetiti tko je on, što je on i čiji je on. Cinički zvuči, ali znatan broj Hrvata otkrio je je svoj „hrvatski paleokorteks“ tek u trenutku kad su se pojavili snagatori poput Karađorđevića i Miloševića, tj. kad im je ne samo voda, nego i nož došao do vrata.

Tomislav Sunić

Nema promjena

Ovi izbori nisu donijeli nikakve promjene,

Neki će reći da ovo nije pretjerano vrijedno komentiranja jer radi se samo o lokalnim izborima koji nisu "politički" sensu stricto, ali ipak ostaje činjenica da i lokalne izbore mnogi ljudi (a i mediji im to sugeriraju) doživljavaju striktno "političkima", gotovo ih poistovjećujući s parlamentarnim izborima, pripisujući im važnost koju objektivno nemaju. Gledano u tom svjetlu, ovi izbori mogu se uzeti kao indikator jednog šireg fenomena.

Zapravo, tendencija prema jednostranačju postoji u cijeloj Europi, ali "rvacka" je u tom otišla dalje nego drugi. Zemlja u kojoj se cijeli tisak, kao i drugi mediji, u stopostotnom omjeru slaže s vladajućom linijom režima, koji je k tomu i raznim poveznicama vezan za vladajuću mafiju (pri čem ne mislim samo na "vidljivu" vladu, nego i na razne interesne skupine pri vlasti).

«Socijaldemokrat» iz ZAGREBA

Fragment iz knjige A.Pavelić «Doživljaji»

Kod Panića je bila moja posljednja postaja u Travniku, jer sam sredinom drugog proljeća morao napustiti školu i otići iz Travnika. Budući da sam, dakle, opet stanovao u blizini Mile Zakule, to jest kuća uz kuću, opet sam često sjedio na klupi pred njegovim «hotelom» i dolazio u doticaj s njegovim gostima.

Došljak, uostalom, nije bio vrlo razgovorljiv, nego uviek mrzovoljan i nakostrješen, a o svemu se izražavao s nekim drzkim prjezirom. Ja sam u ono vrijeme podučavao jednog djaka, sina nekog bogatog Židova, Feldbauera, što je imao kući već negdje blizu Dolca, te sam svakog dana morao proći oko četiri kilometra tamo i toliko natrag. Kada sm jednoga dana predvečer sjeo na klupu, umoran od toga puta, i potužio se Mili, što moram svaki dan taj put prevaljivati, upita me on, koliko dobivam za to poučavanjem.

Na klupi je sjedio i taj novi stanar. On odmah izračuna, da to iznosi šesanest i pol novčića na dan, i reče s prjezirom:

U lokalu nije, osim njega, bilo nikoga, nu on se je ponašao, kao da je pred njim Bog zna kako veliki skup ljudi kojima govori, kojima se grozi i zasipa ih psovkama i hoće da ih uvjeri o svojoj veličini time, što se tako krevelji i što tvrdi da je on socijaldemokrat. U tom je svojem pijanom bjesnilu, onako zamazan i izgreben po licu, bio još gadniji i odvratniji nego inače. Mile, koji je uto nadošao, reče mi da se tako već nekoliko sati dere i krevelji, da je u subotu navečer, čim je primio prvu plaću, otišao po birtijama i cielu noć propijančevao u družtvu sa smećem, kakovo je i on sam, te je došao kući jutrom već za velikog dana. Po noći se je s nekim i tukao, i očito su ga bacali iz jedne gostionice u drugu. Naravno, u tom je bančevanju potrošio i svu zaradu, koju je bio u subotu navečer podigao, i sada Mili nije mogao platiti stana i hrane, nu zato ga je pošteno izgrdio i grozio mu se, da će ga on već urediti, ako bude iskao od njega dug za hranu.

Poslije toga dana ga nisam više vidio. Nakon što je prospavao i otrieznio se, otišao je, ne rekavši Mili ni s Bogom, i naravno, ne plativši mu ni jednog novčića za hranu. A otišao je u frent, kao su onda takovi tipovi govorili, a to je značilo ići pješice od mjesta do mjesta i tražiti tobože rada, a uzput prosjačiti, i po mogućnosti, ako se nadje prilika, štogod i ukrasti.

Ante Pavelić: izuzetna sudbina

Piše: Christophe Dolbeau

Godina 2009. obilježava u isto vrijeme 120. rođendan Ante Pavelića (rođen 14. srpnja 1889.) i 50 godišnjicu njegove smrti (28. prosinca 1959.). Tom prigodom, neka nam bude dopušteno da se ukratko vratimo na životni put i osobnost tog slavnog osnivača Ustaša i šefa Nezavisne Države Hrvatske, čovjeka kojeg čuvari « Besprijekorne Povjesti » imaju običaj opisati što crnje.

Nepopustljivi rodoljub

Kad se promatra životni put Ante Pavelića, onda smo u prvi mah iznenađeni preranom zrelošću karaktera, cjelovitošću i ustrajnosti njegova zalaganja. Za njega život nije pasivan i zato vrlo rano uzima odvažnu odluku u političkoj raspravi. Njegovi izbori su izbori uvjerenja, sasvim oprečni sporazumaštvu i politici čekanja. Kasnije će se odreći olakog napredovanja u službi radi obrane teških sporova, napustiti zastupničku stolicu i titulu uglednog pravaša za daleko nezavidniji položaj emigranta van zakona, prije nego preuzme upravljanje zemljom u najtežim mogućim okolnostima II. svjetskog rata.

Njegova odluka da brani Domovinu jednako zaslužuje pažnju. Još od rane mladosti, sasvim spontano, Ante Pavelić se odaziva pozivu nacije sa zanosom koji će ga pratiti cijelog njegova života. U njega nema oklijevanja, nema sumnje, nema zabuna ni kompromisa: Domovina je uvijek prva i njezini interesi upravljaju svim političkim odlukama. U vrijeme kad je puno političara spremno jeftino rasprodavati nacionalni suverenitet i prodati svoju dušu, ta tvrdokorna vjernost može izgledati pretjerana i zastarjela, bez koje bi se možda ipak Hrvatska prepustila « asimilaciji »…

Nužna obrana

Zahvaljujući toj umjerenosti, pokret privlači simpatije ljudi poput poduzetnika Stipe Javora, pisca i dramatičara Mile Budaka, sveučilišnih profesora Milana Šufflaya i Davida Karlovića, koji nisu egzaltirane osobe. Što se tiče Ante Pavelića, on se redovno usklađuje s ljudima kao što su odvjetnik Ante Trumbić (jedan od očeva Jugoslavije) i geopolitičar Ivo Pilar koji upravo nisu baš fašisti.

Nije li u Sokolovcu fra Luka Ibrišimović legitimno uzeo oružje i otjerao Turke ? Nije li za proslavu lepantske pobjede papa Pio V proglasio blagdan Gospe od pobjede kojeg će Grgur XIII kasnije preimenovati u blagdan svete Krunice ? U svojoj encikliki Populorum progressio (26. ožujka 1967.), papa Pavao VI jasno precizira da se pobuna opravdava « u slučaju očite i dugotrajne tiranije koja grubo krši osnovna ljudska prava i opasno šteti zajedničkom dobru nacije ».

Taj čin nije banalno političko ubojstvo nego « tiranicid » (ubojstvo tiranina), koji je posve opravdan, barem u očima hrvatskog naroda, zbog krvava nasilja počinjena po naredbi ili u ime kralja. U etičkom obzoru, možda nije izlišno podsjetiti da je Tacit u svoje vrijeme odobrio ubojstvo Nerona, dok Cicero prikazuje smrt tirana (Sulle i Cezara) kao « najljepše od svih sjajnih djela » i da sami veliki teolozi poput Svetog Augustina, Ivana Salisburijskog i svetog Tome Akvinskog ne isključuju, u krajnjim prilikama, tu radikalnu mogućnost.

U čemu su dakle hrvatski nacionalisti manje vrijedni poštovanja nego Boers Paula Krugera, nego irski borci Sinn Feina ili cionistički borci Haganaha i Irguna ? U čemu je hrvatska stvar manje pravedna i u čemu se pobunjeni Pavelić toliko razlikuje od Michaela Collinsa, Menahema Begina ili Ben Guriona ?

Na čelu Hrvatske države

Konačno, nisu s njime Njemci mislili krojiti sudbinu Hrvatske, nego sa Vladkom Mačekom, vođom Hrvatske seljačke stranke. Kako bilo, razne spontane pobune pomogle su ipak Ustašama da se nametnu i osvoje čast proglašenja nezavisnosti glasom pukovnika Slavka Kvaternika. Već 15. travnja, Pavelić se vratio u Zagreb i na 16. travnja osniva svoju prvu vladu. Protivno glasinama koje kruže, uspostavljeni režim uopće nije sastavljen od zločinaca i nesposobnih revolveraša.

Sposoban vođa i dobar političar, Ante Pavelić uspijeva nametnuti neku vrstu « svetog saveza » i privući svom režimu značajan broj stranačkih osoba koje su osposobljene izvan Stranke prava ili Ustaša. Veliki broj ministara, visokih savjetnika i župana, isto kao i većina zastupnika poziva se, primjerice, na Seljačku stranku. Podrijetlom Hercegovac i stari prijatelj hrvatskog islama, uspio je postići što malo hrvatskih političara prije ili poslije rata uspjeva, dakle iskrenu i masovnu podršku muslimana.

U odnosu na pravoslavce, Poglavnik donosi odluke koja izgledaju nadasve pravedne : on poštuje slobodu savjesti i vjeroispovjesti, ne mješa se u duhovni život, ali stavlja kraj neovlaštenom srpskom uplitanju obdarujući hrvatsku državu svojom vlastitom autocefalnom pravoslavnom crkvom (isto kao Srbija, Albanija, Rumunjska, Poljska ili Gruzija). Ta crkva dobiva posebni status gdje treba podcrtati da tu nema ništa posebno nepogodnog ili ponižavajućeg jer preuzima, zamalo detaljno, stavke pravilnika Srpske Pravoslavne Crkve iz 1931 godine ! (3).

Oprečno toj politici pomirenja, bilo je, sigurno, nekoliko slučajeva progona i nepravde pred kojima ne treba zatvoriti oči. Daleko malobrojniji i daleko manje opasni nego što se govori, to su bili činovi nekontroliranih osoba ili službenika koji su prešli ovlaštenja. Ante Pavelić ih je kategorično osudio, idući čak do naredbe (30. kolovoza 1941.) o izricanju smrtne kazne nad počiniteljima nasilja vjerskog karaktera !

Pri svemu tome vlada nije mogla izbjeći niz mjera koje kažnjavaju izraelsku zajednicu, jer zbog njemačkog pritiska, radilo se o preživljavanju režima i možda čak Hrvatske Države. Svjestan svoje odgovornosti i uloge, Ante Pavelić nastoji vjerovatno smanjiti stvarni domet tih mjera. To u svakom slučaju sugerira Raul Hilberg u svojoj knjizi Uništenje evropskih Židova (Pariz 1985) gdje piše : « Hrvatska zakonska odredba ubacuje ipak jednu klauzulu posebnog značenja, dajući državnom poglavaru ovlast da prizna svim ne- Arijevcima koji su korisno služili hrvatskoj stvari prije 10. travnja 1941. puna prava Arijevaca. Kako se moglo često vidjeti, iza čvrsto zatvorenih ulaznih vrata širom se otvorio pomoćni izlaz » (str. 614). Zatim ubacuje pribilješku da « broj počasnih Arijevaca se mjececima redovito povećavao ».

Sudužnik (u nužnoj obrani) jugoslavenskog poraza, Hrvatska iz 1941. nije u poziciji tražiti bilo što od pobjedničkih sila (u očima vođa sila osovine ona je ni više ni manje dio neprijateljske poražene zemlje). Nasuprot pretenzijama Njemaca, Talijana i Mađara ostaje joj samo « mudrovati » i slijediti savjet koji je već dao Isusovac Baltazar Gracian u XII. stoljeću : « obući se u lisičiju kožu kad se ne može koristiti lavlja »…

Nastavak dogadjaja ubrzo će mu dati pravo. Još jedanput, djelovanje Poglavnika ne sadrži ništa posebno sablažnjivo : godine 1921., Michael Collins je morao potpisati Londonski Ugovor, priznajući položaj dominiona Commonwealtha i amputaciju Ulstera, da bi preživjela Slobodna Država Irska ; god. 1939., Slovačka je morala prihvatiti Schutzvertrag i to nije smetalo Francuskoj, Engleskoj i SSSR-u da priznaju njezinu nezavisnost ; dok Finska, ona je spasila svoju samostalnost tek ustupanjem SSSR-u (1947) više područja, plativši ucjenu od 300 milijuna dolara i prihvativši (1948) « njihovu pomoć, prijateljstvo i suradnju ».

Nemilosrdni rat

Podsjetimo usput da je Francuska zatočila više od 70.000 osoba (računajući židovske izbjeglice) u 1939. god., da je Engleska zatočila 1.300 građana sumnjajući da su simpatizeri fašizma i najmanje 26.000 građana neprijateljskih država, i da u 1942 god., SAD zatvaraju 106.000 osoba japanskog podrijetla (među kojima je 75.000 američkih građana)… Ne samo na planu vojne sigurnosti nego i na političkom, predbacuje se isto Poglavniku što je uhitio ili uklonio jedan broj protivnika. Takvih slučajeva je možda bilo, ali oni prestavljaju, u najgorem slučaju, nekoliko desetina osoba.

Sada, što se tiče komunista, koji su u isto vrijeme politički neprijatelji Ustaša i vojni neprijatelji Hrvatske Države, represija izgleda, još jednom, potpuno opravdana. Ako se usporedjuje sa onim što se radilo u Grčkoj u 1945.-49. god. (gdje se osnaženi poticajem Londona, pravoslavni nadbiskup Damaskinos i general Zervas prestavljaju kao glavosječe komunista), ili u Indoneziji 1965. god. (kada Sukarno, osnažen blagoslovom Washingtona, likvidira 500.000 komunista uglavnom kineskog podrijetla, i političko čišćenje udvostruči etničkim čišćenjem), možemo čak tu represiju smatrati umjerenom i jako razumnom !

Napokon, sa strane Saveznika nikomu ne smeta što su Anglosaksonci u cijelosti financirali, opremali, hranili i vodili poljske, nizozemske, česke, norveške i francuske postrojbe. Što se tiče SSSR-a one su dobile od svojih zapadnih prijatelja 22.000 aviona, 12.000 tenkova i 385.000 kamiona…

Glede njezina vladanja, nema mu se ni više ni manje što prigovarati nego vladanju vojski drugih zaraćenih strana. Kako je André Malraux realistički utvrdio, « ima pravednih ratova, nema pravednih vojski »…

Glede nekoliko slučajeva osvete koji se pripisuju hrvatskim snagama, teško se danas izjasniti, tim više što je proteklo 60 godina i što su izmišljani u korist Beograda. Neosporno je, izgleda, to da su neki hrvatski vojnici, suočeni sa posebno divljim razbojnicima, bili obavezni poduzeti protumjere. Treba li još podsjetiti da su u to vrijeme u svim civiliziranim zemljama, ratni zakoni zabranjivali civilima sudjelovanje u sukobu, ne priznajući nikakova prava « partizanima » i dajući redovnim snagama pravo na odmazdu.

Daleko od karikature

Da bi ga se pravednije ocijenilo, treba još spomenuti privatni život i oca obitelji, podsjetiti na njegova ideološka djela i čak djela romanopisca, govoriti o njegovom zalaganju da ponovno uspostavi Sabor (što nije pak ništavno u jednoj nedemokratskoj i protuparlamentarnoj Europi) ; treba isto riješiti nesporazum o deklaraciji rata Saveznicima (isključivo formalnu i simboličnu, jako sličnu objavi rata silama osovine od Čilea i Argentine u veljači i ožujku 1945.) i konačno progovoriti o njegovoj ekonomskoj politici obnove (koju komunist V. Bakarić kasnije naziva rezultatom istinitog privrednog čuda ili « booma »).

Njegov romantični život pun nevjerojatnih doživljaja svjedoči o njegovoj nepokorivoj ustrajnosti : čovjek se zavjetovao obrani svoje domovine, nikakova nevolja neće ga nikad skrenuti od njegovih ideala i samo će smrt uspjeti slomit njegov zanos.

Iznad sofističkih dokaza i znanstvenih umovanja, nije li sam po sebi uzor o kojem trebaju razmišljati svi koji će u XXI. stoljeću ponijeti stijeg hrvatskog nacionalizma ?

Christophe Dolbeau

(1) A. Pavelić, Putem Hrvatskog Državnog Prava, Madrid, Domovina, 1977, str. 70-76.

Objavljeno u Ecrits de Paris, N° 719 od travnja 2009.

Preveo Ivan Čulić

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević