FELJTON BOŽE VUKUŠIĆA O BUGOJANSKOJ GRUPI

Rover je bio beogradski plaćenik od tridesetih godina 20 vijeka do njegove smrti, sa reputacijom velikog "Ustaše ". Roverovo lažno Ustaštvo, toliko je pomoglo Hrvatima Australije, da su godinama po pisanju australskog tiska, Hrvati izgledali veći nacisti nego Hitler. Rover je bio jedan od vodiča nesretne akcije Bože Kavrana. Svi ovi hrvatski domoljubi izdani su i predani u ruke krvoločne OZNE, a kasnije su svi pogubljeni, osim Prusca. Samo su ostala živa dva vodiča, Srećko Rover i Mile Markić, pravo mu ime Ivica Hećimović, koji su radili za ondašnju OZNU. Markić i Rover skupa sa Vjekoslavom Luburićem, formirali su organizaciju OTPOR. Otpor i Bratstvo suradjivali su. Jugoslovenska UDBA formirala je preko 20 takozvanih hrvatskih političkih organizacija medju Hrvatima širom svijeta.

ISTINA O HRVATSKOM REVOLUCIONARNOM BRATSTVU

Tajni arhivi Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva otkrili su, da je u vrijeme Rankovićevog terora formirano HRB u bivšoj Jugoslaviji, pedesetih godina 20 stoljeća. U tim strašnim vremenima samo je UDBA mogla stvoriti terorističku organizaciju, kakvo je bilo Bratstvo. Član toga jugoslovenskog Bratstva bio je i Jure Marić. Po dolasku u Australiju, Marić se učlanio u HOP. Iz HOP-a je istjeran, kada je bez ičijeg znanja sa još dvojicom Hrvata bacio bombu u Sydneyu, godine Policija hapsi tu dvojicu, dok je Marić otišao slobodno kući. 1961 Srecko Rover u pratnji Geze Pasti, dolazi u Sydney, da održi govor. Poslije Roverovog govora, na sastanak pozvani su Geza Pasti, Josip Oblak, Dražen Tapsanji i Ilija Tolić. Sastanku je prisustvovao i Jure Marić.. Te večeri Pasti je upoznao Marića. Sastanak je održan u jednom kafiću u Sydneyskom predgradju Ashfield. Vlasnik toga kafića bio je punac Šarića, jednoga iz vodstva Bratstva. Na tom sastanku formiran je Sydneyski ogranak HRB, označen u tajnim arhivima, kao Glavni stan HRB br.4. Nedugo poslije formiranja ogranka HRB u Sydneyu, formirani su ogranci Bratstva u svim zemljama, gdje su bile zajednice hrvatskih izbjeglica, uključujući i Južnu Afriku. Sa formiranjem ogranaka Bratstva, počeo je takozvani " hrvatski terorizam" Pod vodstvom Bratstva orkestrirane i postavljene su mnoge bombe, koje su odnosile i ljudske živote ili dijelove tijela žrtava. Godinama njihove teroristicke akcije i bombe odjekivale su širom svijeta. Cilj HRB-a bio je, da sa terorističkim nasiljem, prikažu svijetu, Hrvatski narod, kao terorističku i zločinačku naciju, i tako ostvare ciljeve njihovih gospodara. U tome su bili uspješni. Zapadni tisak prikazivao je Hrvate u gorem svijetlu, nego što danas prikazuju Muslimane.

SLUŽAJ GEZE PAŠTIJA

BOŽE VUKUŠIĆ

30.07.1996 Saborska Komisija za istraživanje ratnih i poratnih zločina protiv Hrvata, primila je registrirana pisma sa povratnicom, djece oženjenih Bugojanaca i moj izvještaj, o antihrvatskom djelovanju HRB-a.U to vrijeme Vukušić, kao neovisni istražitelj u Komisiji, imao je veliki utjecaj. U mom izvjestaju tražila sam od Komisije, da me sasluša i da mi se ,da prilika da Komisiji prezentiram dokumente, koje posjedujem. Djeca Bugojanaca i ja bili smo potpuno ignorirani po Vukušiću i Komisiji. Samo par tjedana poslije, što je Komisija dobila moj izvještaj, Hrvatskim Sabornicima stigla je iz Australije izjava protiv mene. Na toj izjavi bilo je falsifiranih potpisa. Dobivši kopiju te izjave, ja sam je objavila u Hrvatskom Tjedniku Spremnost 23.10.2001. uz moj clanak " Hrvatski Sabor bio je prevaren s izjavom iz Australije” Moj pokušaj da se preko australskih vlasti istraži slučaj Bugojanske grupe i terorističke akcije Bratstva u Australiji, takodjer je bio neuspješan. Državni službenik, koji je bio zadužen za takve slučajeve, pristao je da istraži slučaj Bugojanske grupe i djelovanje Bratstva u Australiji. Mjesec dana nakon što je pristao, on je bio smijenjen sa njegove pozicije.

Na strani 214 iste knjige, Ličina tvrdi , da je Djuro Horvat bio vodja. To je isto učinio i Vukušić.

Sada opet UDBA-ši snimaju film o Bugojanskoj grupi. Njihov cilj je da daju dobru promociju UDBA-ša iz Bratstva, i da ih prikažu kao velike hrvatske Domoljube. Vukušić i UDBA-ši Bratstva podigli su spomenik Pavi Vegaru i mome suprugu Ambroziju Andriću. Po svakom zakonu, oni nisu smjeli podignuti spomenik mome suprugu bez moje dozvole i moje i Ambrozove djece. Oni su to učinili. Sada snimaju film o Bugojanskoj grupi, po svakome zakonu, oni ne bi smjeli spomenuti ime moga supruga bez moje dozvole, ali u nakaradnoj i UDBA-škoj Hrvatskoj sve se može. Oni su pod zaštitom svjetskih moćnika, koji Hrvatsku nikad nisu ni željeli.

ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI

Odmah nakon likvidacije Bugojanske grupe, propagadna mašina UDBE i njihovih saveznika aktivirana je. O Bugojancima se šire bezbrojne laži i deziformacije, razni forumi na HRT, članci u novinama i knjigama i sada na filmovima uz pomoć jugoslavenske UDBE.

Poslije likvidacije Bugojanske grupe, jugoslovenske vlasti optužili su grupu, da su imali namjeru otrovati beogradski rezervoar vode. Istina je drukčija. Velike količine cijankalija bile su spakirane u dvije igračke, u kući Frane (Franje) Peričića u Melbourne, gdje je u to vrijeme on živio. Prije odlaska Vejsila Keškića za Europu, Peričić mu je dao te igračke da ih ostavi kod nas u Francuskoj, gdje smo se ja i Ambroz smjestili poslije odlaska iz Australije. Vejsil Keškić, kada je došao kod nas u Francusku donio je otrov spakiran u igračkama i poruku od Peričića. Poruka je bila, da će netko doći po igračke. Kasnije, iz Australije je stigao Marko Mijić. Rekao nam je da ga je Peričić poslao po te igračke. Mijić nam je rekao da mu je vodstvo Bratstva dalo zadatak da izvrši akciju u Beogradu, čim bude čuo da su počeli oružani sukobi. Mijić je sa otrovom otišao u Jugoslaviju. U Jugoslaviji nastavio je mirno živiti bez ikakvih problema. Na račun toga otrova, Jugoslavije je napravila veliki promidžbeni antihrvatski lobi, na Zapadu. Peričić i mnogi UDBA-ši iz Bratstva većinom su bili povučeni u Hrvstku početkom devedesetih godina, gdje i danas djeluju, kao što su djelovali u Australiji. Za Večernji list 2004 godine Peričić je izjavio; “U HRB-u bili smo idealisti a ne teroristi”. U njegovim izjavama on tvrdi da je od 1942. do 1944 bio u Ustašama. Nakon zarobljavanja, prešao je u partizane. Taj nitkov drukčiju je priču nama pričao u Australiji.

Istina o Bugojanskoj grupi je ova. Vodstvo HRB zavelo je i uvelo te mlade Hrvate u jugoslavensku zamku. Bugojanska akcija bila je potrebna jugoslavenskom režimu, da ima opravdani razlog, proganjati Hrvate, poslije sloma hrvatskog proljeća. To se je i dogodilo. Poslije Bugojanske akcije, Hrvati su bili proganjani širom svijeta. Najgori progoni dogodili su se u tadašnjoj Jugoslaviji. Tajni arhivi HRB-a, takodjer su otkrili, Bratstvo je imalo svoje ćelije medju hrvatskim studentima. Prema tome pokret hrvatskih studenata bio je unaprijed osudjen na propast, kao i Bugojanska grupa. Arhivi HRB-a otkrili su, UDBA-ši iz Bratstva mogli su dobiti bilo kakve dokumente, potrebne za njihov zločinački rad. Oni su imali i listu Hrvata, koje su bili na popisu Bratstva za ucjenjivanje, kao i neograničene sume novca.

Dok su na hrvatskim skupovima UDBA-ši iz Bratstva, lili krokodilske suze nad sudbinom Bugojanske grupe i sakupljali novce od hrvatskih domoljuba u ime maloljetne djece oženjenih Bugojanaca, u isto vrijeme orkestrirali su brutalne progone i teror nad udovicama i maloljetnom djecom Bugojanaca. Djeca Bugojanaca odrasla su u užasnoj bijedi, UDBA-ši su se potrudili da tako bude i da budemo izolirani iz Hrvatske zajednice. To dobro zna i Vukušić. On je pročitao pisma djece pok. Ilije Glavaša, dok je radio u Saborskoj Komisiji, kao neovisni istraživač. Ta djeca su slikovito opisala njihove patnje i teror kojemu su bili izloženi sa njihovom majkom. Vukušić s UDBA-šima iz Bratstva oduzimaju nam pravo na naše muževe i očeve naše djece. Oduzeli su nam pravo i na njihove grobove. Izmedju Bugojanskioh udovica. izuzetak je žena Adolfa Andrića. Nju nitko nije dirao, ona je svaki par godina putovala preko mora. Tajni arhivi Bratstva otkrili su, da je i ona bila u toj zložinackoj mreži. Nju su UDBA-ši u u Republici Hrvatskoj predstavljali na javnim mjestima, kao suprugu moga muža Ambrozija Andrića. U knjizi “Hrvati u Australiji” na strani 230, po UDBI-nim informacijama napisano je, da je Katarina Andrić žena moga supruga Ambrozija. U knjizi “Povijest Hrvata u Australiji” napisano je isto.

Ružica Andrić, Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe

Intervju s Geraldom Celenteom

Gerald Celente je prognostičar trendova, autor i direktor "Trend Research Institute", kojeg je osnovao 1980. Postao je slavan sa svojim točnim prognozama svjetskih događaja, kao pad burze 1987., raspada Sovjetskog Saveza 1990., predvidio je azijsku krizu 1997., pad ruskog gospodarstva 1998., eksplodiranje internet balona 2000. i recesiju 2001. Osim toga, predvidio je i početak pomame za zlatom 2002., pad tržišta nekretnina 2005., recesiju 2007. i paniku 2008.

Freeman: Kako vidite trenutnu situaciju u SAD?

Freeman : Pogledamo li tim, koji je Obama do sada izabrao, ne vidimo promjenu.

Freeman : Ukidanje tog zakona 1999. koje je izveo Clinton , glavni je uzrok ove krize, jer se tim ukidanjem izbrisala i razlika između poslovnih i investicijskih banaka i uvela se totalna liberalizacija, što je bankama ponovo omogućilo da nekontrolirano spekuliraju.

Freeman : Vjerujete li da je kriza namjerno prouzrokovana ili je u pitanju nešto drugo?

Freeman : Ali, zar oni nisu znali da će čitav financijski sistem implodirati, kad Greenspan bude pojeftinio novac?

Freeman: Što mislite da će se dogoditi nakon što "bailout" za automobilsku industriju nije prošao?

Freeman : Financijska kriza prešla je Atlantik i stigla je u Europu. Sada uništava cijeli svijet.

Freeman : Kako vidite 2009.? Kako sad izgleda, doći će do potpunog zastoja gospodarstva.

Freeman : Vau !

Freeman : Što mislite, hoće li doći do masovne nezaposlenosti sa nemirima?

Freeman: Znači li sve ovo da ćemo proći kroz bolnu depresiju, koja će trajati godinu-dvije, i potom izaći iz doline?

Freeman : Onda govorimo o dugotrajnoj depresiji?

Freeman : To uopće ne zvuči na dobro. Kako će depresija pogoditi Europu?

Freeman : Prema tome, Vi ne vidite rješenje za izlazak iz krize?

Freeman : Povijest pokazuje: kad su moćnici konfrontirani sa velikim privrednim problemima, oni ih ne rješavaju, nego misle da će rat riješiti sve probleme. Postoji li mogućnost velikog rata?

Freeman: Mislite li pod tim na "operaciju pod lažnom zastavom" (false flag).

Freeman: Pisali ste da SAD idu putem Velike Britanije. Jeste li pri tom mislili da si SAD više ne mogu priuštiti Imperij i stacioniranje trupa u 130 zemalja?

Freeman: Jedini političar, koji to kaže u SAD, i koji želi restaurirati ustavna prava i voditi razumnu privrednu politiku, je Ron Paul. Što mislite o njemu?

Freeman : Koliko krivice u trenutnoj situaciji nose mediji. Oni se ponašaju još samo kao organi propagande.

Freeman : Što možete poručiti mojim čitaocima, kako da se pripreme za nadolazeću depresiju?

Freeman : Mojim čitateljima kažem: čuvajte svoje gradove i komune, borite se za održavanje javne infrastrukture, spriječite privatizaciju i rasprodaju svih vrijednosti.

Freeman : Mislite li da će se zbog financijskih problema mediteranskih zemalja i novih članica na istoku EU i euro raspasti?

Freeman: Mislite da je moguće formiranje Sjevernoameričke Unije između Meksika, Kanade i SAD?

Freeman : Je li funkcija središnjih banaka prevaziđena? Na kraju krajeva one su izazvale krizu i potpuno zakazale.

Freeman : Kažete da će doći do prave pobune?

Freeman: Ovo, što predskazujete, ne zvuči baš optimistično.

Freeman: Mislite li da je dobra ideja za pojedinca ili za čitave zajednice i komune, da postanu samodobavljači i da se skinu sa mreže?

ISLAM: SVIJET - EUROPA - HRVATSKA

Mladen Schwartz

Hvala vam svima, navlastito štovanom muftiji Ševku ef. Omerbašiću, na gostoprimstvu u vašemu Islamskom centru, te na ovoj jedinstvenoj prigodi da u njemu i pred vama izgovorim nešto od onoga što znam i što mislim o Islamu.

Dopustite mi, dakle, da vam ukratko izložim nešto od svojih pogleda na Islam iz vlastite perspektive, u svoje osobno ime. To je drugi put da govorim pred muslimanskom publikom; prvi put govorio sam na glavnomu gradskom trgu u njemačkom Bonnu 1993, gdje se u jeku srpske agresije u Bosni i Hercegovini bilo okupilo preko 20 tisuća ljudi. A o Islamu pisao sam, razmjerno usputno, i u svojim knjigama o Tuđmanu i o Anti Starčeviću, koje su za zainteresirane ovdje na raspolaganju. Ja ću vam sada sažeto, izbjegavajući pretjeranu komprimiranost kao i simplifikacije, iznijeti tematiku za koju bi trebalo barem semestar ili dva. No možda se još nekom zgodom vidimo ovdje i neke pojedinosti razmotrimo iscrpnije!

Islamu (to je predanost, pokornost volji Allahovoj) korijen je u jednomu, svemoćnom, milosrdnom, samilosnom, dobrostivom, velikodušnom Bogu Allahu i jednom od njegovih proroka, posljednjemu proroku Muhamedu. Nebeski Kur'an, zabilježen već gore u nebesima na arapskom, izvor je njegovih inspiracija koje mu je prenio arkanđeo, anđeo, melek Džibrajil, judeokršćanski Gabrijel, i koje su poslije zapisane u knjizi čije je ime izvedeno iz arapskog glagola "čitati" (kara'a), neka vrsta čitanke, poput judeokršćanske Biblije, čije ime znači knjige, knjižice, knjiga. Dakle, knjiga nad knjigama, a takva je i Kur'an.

U današnjem svijetu ima prema procjenama preko 800 milijuna, možda do jedne milijarde muslimana. U desetcima suverenih islamskih država, koje su samo dijelom arapske, na vlasti su različiti politički sustavi, koje bih, idealnotipski, sažeo u slijedeća četiri modela: (1) teokracije; (2) tradicionalističke, patrijarhalne monarhije; (3) sekularne kemalističke diktature, te (4) kvazidemokratske prozapadne republike. Razmjerno čisti primjeri za ova četiri tipa su Iran, Saudijska Arabija, Saddamov Irak i Turska. Dakako, u pojedinim državama zapažamo sastojke više od jednoga modela. Tako je, primjerice, Iran Šahinšaha Mohameda Reze Pahlavija objedinio neke elemente tradicionalizma, kemalizma, i prozapadnjačkog demokratizma. U Nasserovu Egiptu kemalistički (panarapski) nacionalizam povezao se s jakim islamističkim natruhama, posve drugačije od Turske pod vlašću Mustafe Kemal-paše Atatürka, i njegovih nasljednika. Usporedbe i raščlambe mogu se nastaviti, ovdje za to nemamo vremena. [Nešto o političkim modelima islamskih zmalja imate i u knjizi Tarika Kulenovića, Politički Islam.]

Uz ponovno oživljavanje islamskoga fundamentalizma, koji ne znači doli povratak korijenima i temeljima, današnju islamsku scenu na globalnom planu obilježava ono što se nediferencirano naziva islamskim terorizmom. Donekle na tragu stare sljedbe asasina ili asesina (uživatelja hašiša koji su, omamljeni drogom i uz obećanje užitaka u džennetu, išli na svoje neprijatelje; iz njihova imena romanski su jezici posudili svoju riječ za "ubojicu"), ali i Muslimanskoga bratstva (što ga je 1928 osnovao Hassan-al-Banna, a danas mu je viđeni predstavnik Tarik Ramadan), - reda se čitav veliki kontinuitet s al Fatahom i sunitskim Hamasom, šijitskim Hezbolahom, udrugom Džama al Islamia, Brigadom mučenikâ al Akse, al Qaidom..., različitim mudžahidima i talibanima. [Hamas je i izravno ogranak Muslimanskog bratstva, izvorno karitativne udruge, kojemu su pripadali i pučistički egipatski Slobodni časnici, da bi Bratstvo potom u Nasseru vidjelo izdajnika i pokušalo na njega atentat, a kasnije je ubilo Nasserova nasljednika Anwara el Sadata, koji je i sam bio njegov član.] [Danas je borbeni Islam, i duhovno i politički, na putu američkom imperijalizmu i s njim udruženom cionizmu. Ne vodi se rat samo zbog nafte, nju se može kupiti i od nepokorenih zemalja, a ionako nafte nestaje, pa bi svakako bilo mudrije pravodobno se okrenuti alternativnim izvorima energije. No, američko-islamski se rat vodi pretežito kao preventivni rat Izraela, baš kao da su arapsko-islamske zemlje krive zbog nevolja što su ih Židovi navodno pretrpjeli od nacional-socijalizma. Dakako, postoji i teza o takozvanom ratu civilizacija, koju je 1996, u svojoj glasovitoj knjizi The clash of civilizations and the remaking of world order - Sukob civilizacija i preustroj svjetskoga poretka - iznio nedavno umrli američki auktor Samuel P. Huntington. On razlikuje osam glavnih svjetskih civilizacija, zapravo kultura: kinesku, japansku, indijsku, afričku, latinoameričku., pravoslavnu, zapadnu i islamsku. U svakom slučaju očekuje njihove još žešće sukobe, a napose između dviju zadnjih.]

U svojoj silovitoj ekspanziji, Islam je dospio na europsko tlo već početkom VIII stoljeća: nakon Perzije, Bizanta, Sirije, Egipta, na redu je Španjolska (711). Pobjednički je prodor, s posljedicama od svjetsko-povijesnoga domašaja, zaustavio franački majordom Karlo Martel u glasovitoj bitki kod Poitiersa 732. Ipak Islam navaljuje i dalje na Europu, u prvoj polovici IX stoljeća zaposjeda sredozemne otoke Kretu i Korziku, sve dok 902 nije po Saracenima (manje-više sinonim za Arape) zauzeta Taormina na Siciliji. Slijedeći se odlučni, moćni susret događa na protivničkomu tlu, u Križarskim ratovima od 1095, kada je u njih pozvao papa Urban II eda bi se, u ime Božje, od nevjernika oslobodio Kristov grob. [U XIII stoljeću, dok se još vode Križarski ratovi, a u Španjolskoj traje osmostoljetna Reconquista za oslobađanje od muslimanskih Arapa, vlada na Siciliji, na kojoj su Saraceni ostavili traga, neobični njemački car Friedrich II von Hohenstaufen, kojega Njemačka zapravo i ne zanima, on je Sicilijanac, hoće protegnuti vlast na Italiju i obnoviti Rimsko carstvo, živi donekle orijentalnim stilom, drži harem muslimanskih žena, pape ga ekskomuniciraju i smatraju Antikristom, ulazi u Jeruzalem mirno, temeljem sporazuma sa sultanom, i sam se kruni za jeruzalemskoga kralja. Godine 1798, i to je datum u povijesti euro-islamskih odnošaja, ulazi u Egipat francuski imperator Napoleon Bonaparte. A povijest europske kolonizacije islamskoga svijeta ovdje ne možemo ni dodirnuti.]

Bilo kako bilo, u naše dane europske zemlje pružaju utočište golemu broju od 25 do 30 milijuna izvaneuropskih gostiju, koji teže statusu stalnih državljana, a od 15 do 20 milijuna su muslimani. U Francuskoj danas živi 8 do 10 % muslimanskog pučanstva. U Londonu 2007 je zabilježeno čak 40 % neeuropljana, od kojih najveći dio također otpada na muslimane. Ali ni to nije dosta, Europska unija upravo razmatra projekt o organiziranom useljavanju dodatnih 50 milijuna crnaca, kako bi - absurdne li logike - ilegalni došljaci legalizirali svoj boravak u Europi. To je po prilici kao kada bi se legalizirala ubojstva, da ne bi bila protuzakonita. Ili druga, dakako, kao i svaka, također pomalo šepava usporedba: To je kao kada bi milijuni euro-ateista navalili na Iran, Siriju i Saudi-Arabiju sa svojim manikiranim kućnim ljubimcima i homoseksualnim paradama. [Prije par godina čitali smo izvješće o jednom stanovniku Bagdada koji je ustrijelio skupinu američkih vojnika kada mu je upala u kuću. Možda bi ih poštedio, premda su pripadnici okupatorske soldateske, da mu nisu ušli u dom sa psom. Časni musliman ukorijenjen u zdravu tradiciju takvu sramotu ne može ni zamisliti.]

Islam, Desnica, Židovi. U vrijeme bipolarnoga kondominija USA i SSSR-a nad svijetom, stvari su bile jasnije. Ljevica se u pravilu očitovala protucionistički i u prilog arapsko-islamskih zemalja, jer su se ove, suočene s neprijateljskom izraelsko-američkom koalicijom, htjele - ne htjele stavljale pod zaštitu Sovjetskog Saveza. Danas, kada više nema komunizma, ljevica i desnica dobrim se dijelom slažu u otporu globalnoj američkoj hegemoniji, te su u tom sklopu koliko kritične spram cionizma, toliko suglasne u podupiranju islamske borbe.

Povijesno, mislioci i politički vođe europske desnice nerijetko su iskazivali duboko štovanje spram Islama. Dok jedan Schopenhauer u njemu vidi najnižu religiju, Nietzsche bilježi kako Islam i Židovstvo ni u čemu ne zaostaju za arijskim religijama. Houston Stewart Chamberlain (Die Grundlagen des XIX Jahrhunderts - Temelji XIX stoljeća), teoretik germanskoga rasizma, divi se spremnosti muslimana na smrt, "kao da ide u šetnju". To vidimo i danas. A za Proroka Muhameda veli kako je mogao uspjeti u stvaranju svjetskoga velecarstva samo zahvaljujući čistoj rasi kojom je raspolagao. Filozof povijesti Spengler uspoređuje Islam, koji uostalom promatra kao arapsku magijsku kulturu, s Reformacijom. Hitler je pak govorio kako bi mu lakše bilo s Nijemcima, da su prigrlili muževnu religiju kakva je Islam. (Iz istih su razloga Himmler i neki drugi vodeći nacional-socijalisti visoko cijenili japanski bušido-kodeks samuraja.) Jedan, uz Juliusa Evolu, od vodećih predstavnika tradicionalističke škole, Rene Guenon, nastanio se u Kairu, gdje je pisao i na arapskom, te postao muslimanom pod inicijacijskim sufijskim imenom Abdel Wahid Yahia, a posljednja mu je riječ pred smrt 1951 bila: Allah! U Švicarskoj, islamski konvertit Ahmed (Albert Friedrich Armand) Huber radi na povezivanju Islama s Novom Desnicom. (Uostalom u Europi naših dana uvijek ima islamskih konvertita, ali ne toliko kakav se možda stvara dojam.)

Dočim ultradesnicu i borbeni Islam danas povezuje odbojni stav spram Židovstva, nije tomu od početka bilo tako. Islam je, jednom svojom dimenzijom, baštinio i judeokršćanske zasade. Prorok je u svojoj sredini u Medini nastojao predobiti i Židove kao monoteiste, te je započeo borbu protiv njih tek kada se, slično kasnije Martinu Lutheru, razočarao ne dobivši odaziva. Muhamed je tada neke protjerao, a neke dao pogubiti. Zato je u srednjovjekovnoj Španjolskoj cvjetala sinkretička islamsko-židovska kultura, a srodan suživot ostvaren je, uz daleko manji broj Židova, i u negdašnjoj Bosni. Turska je u vjerskom pogledu, iako je nastala na religijskom imperijalizmu, bila snošljiva, i mnogo je sefardskih Židova iz Španjolske u njoj našlo utočište, pa tako i u Bosni kao dijelu Carstva. A današnji islamsko-židovski sukob nastao je isključivo zbog osnutka cionističke države na tlu arapske Palestine. [Ipak, veliki dio Arapa u međuvremenu se pomirio s nekakvim oblikom političkoga opstanka Židova u njihovom području, pa i vođa islamske Džamahirije, pukovnik Moammar al Gaddafi, koji će nas uostalom uskoro posjetiti, već zadugo predlaže neku vrstu blizanačke države pod umjetnim imenom "Izratine", iako je jasno da na takvo rješenje, a nekmoli pod takvim imenom, ne može pristati niti jedna od zaraćenih strane. Ali je Gaddafi, inače vrlo nadarena, samosvojna i originalna osobnost, i prije predlagao neobičnih stvari, počesto nažalost odveć racionalističkih, mehaničkih i shematskih, pri čemui je njegova glasovita Zelena knjiga svojedobno izazvala zavrijeđenu pozornost, možda manje pozitivnim rješenjima, ali onda barem muževnom i žestokom kritikom perverznoga zapadnjačkog parlamentarizma.]

Osim manjih skupina, u hrvatskim zemljama nema muslimana sve do osmanlijskoga prodora u XV stoljeću. Najmlađi sin Stjepana Vukčića Kosače, Stjepan, prima Islam i proziva se Ahmed, velehvaljeni. Tijekom četiri stoljeća muslimanski Turci, s promjenjivom srećom, drže pod zaposjednućem hrvatske krajeve, privremeno i najveći njihov dio: Bosnu, Hercegovinu, dobar dio Dalmacije i Slavonije. Bošnjaci su tijekom turskih vremena dali dvadesetak velikih vezira, a na Velikoj se Porti govorio i hrvatski. Hrvatska u sredini XVI stoljeća, svedena na malo područje između rijeke Drave i sjeveroistočne jadranske obale, postaje ono što nazivljeno reliquiae reliquiarum... [Iz toga vremena zanimljiv je slučaj konvertita , kojega spominje i Šenoa u romanu o Zlatarevu zlatu, kanonik Franjo Filipović; boreći se protiv Turaka bio je zarobljen, pa se poturčio kao Mehmedbeg Filipović, poslije s pridjevkom "od Glamoča". Šenoa opisuje kako su mu spalili kuću na Kaptolu.] Koncem XVII stoljeća iz Like i Dalmacije prelazi u Bosnu i Hercegovinu preko 150 tisuća muslimana. Dio Banske Hrvatske postaje za stoljeća takozvana Vojna Krajina, tvornica topovskoga mesa za tuđe ratove protiv Turaka, i tako to ostaje do druge polovice XIX stoljeća. Nakon toga imamo u Bosni i Hercegovini ustanke katolika, pa pravoslavaca, protiv već zamiruće turske vladavine.

U vrijeme austrijske vladavine nad BiH, od okupacije 1878, preko aneksije 1908, do konačnoga pada monarhije 1918 (1916 Islam u Hrvatskoj postaje službeno priznata vjera), navlastito pod vladavinom guvernera, namjesnika Benjamina, Bénija von Kállaya de Nagy-Kálló (uostalom ozbiljnog povjesničara i pripadnika prastarog madžarskog plemstva), dolazi u uporabu za BiH stanovnike naziv Bošnjaci. U taj čas željelo se Bošnjacima označiti sve žitelje, ne samo one muslimanske vjere. Danas je drugačije, ali želim spomenuti kako mi je, u vrijeme ratova u BiH, za jednoga razgovora u Zagrebu, na moj upit tko su zapravo Bošnjaci, Haris Silajdžić - čija su uostalom, što mi je također rekao, dva strica pala u Ustašama, - kazao da su Bošnjaci naprosto oni koji Bošnjacima hoće biti, dakle i katolici i pravoslavci. (A u hrvatskoj emigraciji bošnjačku je teoriju uporno zastupao Adil-beg Zulfikarpašić, bivši Titov partizan, koji se od Tita udaljio svjedočeći 1942 pokolju fočanskih muslimana po srpskim četnicima, koje je Tito opravdavao.)

Svakako, uvijek je bilo dosta BiH muslimana koji su se otvoreno priklanjali Hrvatstvu: Mirza Safvet-beg Bašagić Redžepašić, Musa Čazim Čatić, Alija Nametak, Mehmedalija-Mak Dizdar, Džafer-beg Kulenović, Osman-beg Kulenović, Ademaga Mešić, Ismet Muftić, u hrvatskoj emigraciji Nahid-beg Kulenović (sin Džafer-bega), Ragib Avdić, Kerim Reis, Asaf Duraković, Mustafa Malkoč, pa u današnjoj RH brigadir Mirsad Bakšić, braća Ibrica (Ibrahim) i Dželo Jusić, Dželo Hadžiselimović, Tarik Filipović..., dakle ljudi poezije, glazbe, glume, politike. U isto vrijeme, u Bosni i Hercegovini cvjeta jedna određena vrsta anacionalnih građana, zbunjena složenim vjerskim, a možda i etničkim sastavom te zemlje, možda vođena stanovitim oportunističkim motivima, nacionalno nesigurna i prevrtljiva, a nadasve indiferentna, čak i ako ne odbacuje nacionalno logikom univerzalističke islamske vjere poput mladoga Izetbegovića, koji sanja o Islamu od Bosne do Indonezije. Nekoliko imena dostat će da se ilustrira ta skupina: Ivo Andrić, rečeni Selimović, Abdulah Sidran, Emir Kusturica, Fikreta Jahić alias "lepa Brena", Željko Komšić, donekle i Franjo Topić.

U ozračju Starčevićanstva, Hrvatska stranka prava uvijek je, sve do danas, ostala vjerna takvu stajalištu. U prvoj pak Jugoslaviji dominantna je politička figura među bosanskim muslimanima Mehmed Spaho (brat reis-ul-uleme Fehima Spahe), zastupnik Jugoslavenske muslimanske organizacije i ministar u vladama zajedničke države, nastojeći braniti stanovitu bosansko-hercegovačku posebnost i protiveći se podjeli Bosne po sporazumu između Mačka i Cvetkovića. Uz Spahu, bošnjački je život prve Jugoslavije markantno označio i reis-ul-ulema te uljudbeni djelatnik Mehmed Džemaludin ef. Čaušević, uz ostalo prevoditelj Kur'ana na hrvatski jezik.

U Ustaškom pokretu je bio doglavnik Ademaga Mešić, Alija Šuljak poglavni pobočnik u GUS-u, a ministri muslimani bili su Osman-beg i Džafer-beg Kulenović (dopredsjednici Vlade), Mehmed Alajbegović (ministar skrbi za postradale krajeve, pa vanjskih poslova), Hilmija Bešlagić (prometa i javnih radova), Mehmed-Meho Mehičić (obnove opustjelih krajeva, to bi nam danas trebalo!); a bio je i niz drugih dužnosnika muslimana. U Sabor 1942 imenovano je 17 muslimana. Uz ostalo, i u Zagrebu je djelovao kotarski šerijatski sud. Neka su imena gradskih ulica promijenjena sukladno novom ugledu Islama: tako je ulica Vuka Karadžića postala ulica reis-ul-uleme Džemaludina Čauševića, Beogradska - Husein-bega Gradaščevića [to je Zmaj od Bosne iz romana Josipa Eugena Tomića, vođa otpora protiv centralne turske vlasti u XIX stoljeću], a Dositeja Obradovića - Muse Čazima Čatića. Poglavnik Ante Pavelić često je isticao svoje sveze s muslimanima u Bosni, gdje je odrastao uz svojega oca koji je radio na gradnji željeznice. Rado je ponavljao kako ga je pisanju naučio hodža u mektebu (pučkoj školi) kod Jajca, gdje je bio jedini katolički đak. Kasnije je znao koristiti pseudonim Serdar (zapovjednik, vojskovođa), suradnika generala Luburića rado zove Ademagom, a česta mu je uzrečica šućur Allahu (umjesto uobičajenoga: "hvala Bogu").

Tijekom svoje šumske gerile, partizani su poubijali 118 hrvatskih hodža, imama i hafiza (učenjaka). U Titovu pokretu našli su se i hrvatski muslimani koji su se mahom već prije rata bili eksponirali kao komunisti: Skender Kulenović, Hasan Kikić, Safet Krupić i Lutvo Hadži-Ahmetović (ratni zločinac koji nikako da zainteresira državnog odvjetnika Bajića! čujem, međutim, da je u međuvremenu umro), tek su neka imena. Nakon komunističke obnove Jugoslavije, desetci su muslimana izvedeni na sud te likvidirani ili osuđeni na dugogodišnju robiju zbog onoga što se tada nazivalo "kolaboracijom s neprijateljem", dakle s vlastitim narodom. O Titovoj nacionalnoj politici spram muslimana već je bilo riječi. Kako je poznato, osnovana je bila Narodna, pa onda Socijalistička Republika BiH kao odvojeni entitet skrojen po Moši Pijadi i Milovanu Đilasu prema turskim granicama. [Poslije je Franjo Tuđman isticao kako je ona mogla i trebala dobiti barem autonomiju u okviru Hrvatske, nalik statusu Vojvodine u Srbiji.]

No, muslimani - Bošnjaci u životu nove RH ponovno su igrali zapaženu ulogu, ne samo kao ratnici, nego i političari, bilo kroz Tuđmanov HDZ ili bošnjačku stranku Šemse Tankovića, pa u različitim javnim djelatnostima; navedimo sumarno tek par poznatijih imena: Esad Ćimić, Asim Kurjak, Muradif Kulenović, Zijad Haznadar, Mersad Berber, Mustafa Nadarević, Fadil Hadžić, već spomenuti Mirsad Bakšić, braća Jusići, Tarik Filipović, te mnogi drugi. Osobito je slikovita bila figura Fuada Muhića, zvanoga zbog svoje ortodoksno marksističke orijentacije kinesko-maoističkim pseudonimom Fu-Mu. Poslije se on, međutim, priklonio hrvatstvu i Hrvatskoj stranki prava, da bi ubrzo umro, očito ubijen pod dvojbenim okolnostima. Osim svega toga, u današnjoj RH živi i nekih pola tisuće Arapa: diplomata, poslovnih ljudi, liječnika... Prema nekim vrelima oko 200 tisuća Bošnjaka ima putovnice RH. Diljem Hrvatske djeluju i islamske zajednice, od kojih je najveća ova u Zagrebu.

A Hrvatska, a Bosna i Hercegovina?

Protektorat u BiH ne može vječno potrajati. A što potom? Ponovni građanski rat? Iluzorno je, naime, na dulje staze vjerovati u idiličnu harmoniju njezinih sastavnica. U nju vjeruju zagovornici juge u malom. Ali i ona u velikom je propala. Bosnom zapravo u povijesti nije vladala harmonija, uvijek je bila prevlast ili nadvlada jednoga sastojka: u turska vremena muslimanskog, u obje Jugoslavije srpskoga, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj hrvatskoga, uključujući i domaće muslimane. Može li se to ponoviti, obnoviti? Kako bilo, neka vrsta koalicije, saveza, federacije, konfederacije, suživota s Hrvatskom, autonomije u njoj, ili pak autonomije Hrvatske u BiH, s određenim manjinskim pravima za one koji se hoće osjećati Srbima, očito je Bosni i Hercegovini zadana. Stoga valja biti za jedinstvenu BiH, ali ne da bi se izolirala od Hrvatske i da ova ostane što manja, kako priželjkuju i neki od onih koji jom danas vladaju (koncept Mesić-Manolić!). Srbi su pak neprijatelji i Hrvata-katolika i muslimana-Bošnjaka. Kada ipak zacijele rane nedavnoga nesretnog i krvavog sukoba ovih posljednjih, nadoći će, vjerujmo, i vrijeme za primjenu staro-novoga modela u BiH. Na žalost, ominozno nadvijanje sablasti unitarne Europske unije i članstva u redovima Nato-soldateske, namijenjene da bude pomoćna trupa američkog imperijalizma u nesmiljenu ratu protiv islamsko-arapskoga svijeta, ne sluti na dobro!

Mladen Schwartz

O prekomjernom granatiranju Knina!

A da pogledamo jedan slučaj «granatiranja» Knina koji se zbio u rujnu 1993. godine, kako mi pripovijeda jedan poznanik iz Šibenika.

Hrvatsko topništvo rijetko je odgovaralo na takve napade. Ako bi pucali po Krajini to je bila strogo ograničena i navođena paljba. Granatiranju Knina «hrvatski Vrhovnik», okružen oficirima iz JNA, nije dopuštao. Iako se «Vrhovnik» krstio, nije – izgleda – čitao Bibliju gdje piše: «Oko za oko, zub za zub, noga za nogu,…, 'granata za granatu'…». On je, izgleda, znao samo onu o «okretanju drugog obraza» ili onu o «tko tebe kamenom, ti njega kruhom».

Naravno, «Vrhovnik» nije dopuštao topničke odgovore na Knin, kao odmazdu (da ODMAZDU) za silne pobijene hrvatske civile srpskim granatama u Osijeku, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Gospiću, Pakracu…. itd.

Naravno, naš «čovik» se snađe, tako da su se i topnici s ta dva topnička mjesta snašla. Na drugim topničkim mjestima, gdje su se nalazili topovi od 130 mmm (kojima nije bio na dometu Knin) granate nisu bile «pod ključem». I oni topnici, ljuti što ne mogu pucati po Kninu dok Srbi razaraju njihove domove i ubijaju im rođake i sugrađane, posudili su granate s drugih mjesta i potajno ih donesli na mjesto i skrili od srpskih oficira i hadezeovskih aktivista. Zlu ne trebalo. I zlu je zatrebalo!

Tako i Šibenik. Jedne rujanske večeri te 1993., neki je – valjda srpski agent – podpalio jednu šumicu u predgrađu Šibenika. Mjesto požara, bit će jasno kasnije, bilo je vidljivo sa srpskih položaja. Kada su vatrogasci stigli i počeli gasiti granate su padale po čitavom gradu. Jedna dobro navedena granata pogodila je vatrogasce. Rezultat je bio četiri mrtva i nekoliko ranjenih.

Vojni sud iz Splita, na čelu s vojnim tužiocem MLADENOM BAJIĆEM, odmah je sutradan organizirao suđenje rečenim topnicima. Suđenje je održano u prostorijama osnovne škole u Unešiću. Nesretnim vojnicima prijetila je visoka kazna za «ratni zločin», zbog uzvraćanja paljbe neprijatelju. Naravno, to je moguće samo u Hrvatskoj!

Marko Obućina, Konjsko Brdo

TIRANIJA I OLIGARHIJA

protuhrvatske religije, ideologije i geopolitike

knjiga Emila Čića

Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.

Barjak našeg Ive

GUVERNER HNB-a ROHATINSKI, ŠUPLJA KUNA I PROPAST NAŠE BRODOGRADNJE

Već sam više puta pisao o „bandi Šestorice“ koja vodi te emisije (časni izuzetak je novinar Darko Labor!). No, istini za volju, prije par godina u tim emisijama je bilo i mnogo gore! (I o tome sam svojevremeno pisao, a i opet svjedočim na mojem trećem blogu „Semper Paratus Prometheus“).

Dakle, ponavljam svoje već stare argumente: naša brodogradilišta još od 1945.g. su ubijali silno precijenjeni Yu-Dinar, a od 1994.g. silno precijenjena hrvatska kuna. Prije ih je pljačkao Beograd, a sada ih pljačkaju Banski dvori i Pantovščak! Na svakom isporučenom brodu Država ih opljačka (putem pljačke deviza i silno precijenjene kune!) za oko 50 do100 milijuna kuna, odnosno u protuvrijednosti USdolara. A US dolar je od 2002.g. bio u knockdown-u! Primjerice, isporuči se brod po cijeni od 50 milijuna dolara i za to se dobije mizernih 225 milijuna kuna. A da je tečaj Eura ili dolara bio realniji - recimo 40 posto viši, brodogradilište bi dobilo oko 100 do 130 milijuna kuna više! A što tek reći o previsokom PDV-u, koji je premijer Sanader uoči izbora krajem 2003.g. bio obećao smanjiti sa 22 posto na 20 posto? A što tek reći za brojne druge poreze i „doprinose“, koji služe naviše za krpanje državnog proračuna i raskošan život „Nove političke Klase“ (koje se, evo, već pretvorila i u kastu!). Preporučujem svima izvrsnu knjigu „La Casta“ dvojice talijanskih novinara u nakladi Rizzoli-ja! Pročitao ju je Sanader, pročitajte je i Vi !! Da nam ne bi on, Sanader, opet prodavao svoje nebulozne magle.

Vratimo se nazad onoj emisiji HR1. Nitko nije ni spomenuo mogućnost (koju ovdje predlažem!) da se - umjesto glupog diktata EU-a da se ugase svi navozi osim jednog u svakom od pet naših velikih brodogradilišta - iznajmi samo po jedan navoz nekom stranom brodgradilištu, na primjer korejskom ili japanskom, a još bolje norveškom ili njemačkom, i to na 15 ili 25 godina, pod uvjetom da izabere i zaposli samo dio radne snage u dotičnom brodogradilištu! Dakle, njihov management, a naši radnici, poslovođe i inženjeri. Najbolje nam je da uvedemo direktnu konkurenciju u svom vlastitom dvorištu! A naš ostatak brodogradilišta neka se postupno restrukturira i smanjuje, sve dok ponovo ne uhvati korak sa stranim konkurentom u svom vlastitom škveru!

Treće, ponavljam, treba hitno rekonstrirati Vladu, te ponovo osnovati ministarstvo pomorstva i brodogradnje. A dobro bi bilo i smjeniti polovicu sadašnjih ministara!

Peto, postupno, ali energično ići na smanjivanje broja neradnika i svakojakih parazita, naročito kancelarijskih, u svim našim brodogradilištima!

(10.) Devalvirati ili još bolje deprecirati kunu, koja koči rast izvoza, koja pogoduje uvozu, koja pljačka naša Brodogradilišta i odliva naše dolare kroz džepove inozemnih vlasnika naših banaka; Deprecijaciju hrabro i otvoreno najaviti po tempu od 0,5 posto mjesečno, kako bi se postupno oslobodili jarma MMF-a i Svjetske banke, kroz koje Zelena lihvarska internacionala siše našu krv, štiteći interese svojih Gospodara SAD i Engleske! Naime, MMF već godinama tvrdi da su naše plaće previsoke, namjerno zaboravljajući da je Euro silno podcijenjen u Hrvatskoj i da su naše plaće (računate u Eurima) samo prividno visoke, jer za te svoje «eure» mi ovdje ne možemo skoro ništa kupiti! Što se u Hrvatskoj može kupiti za 10 eura? Toliko u Italiji koštaju dobre knjige, koje u Hrvatskoj koštaju 150 kuna! Što se u Hrvatskoj može kupiti za 50 eura? Dvaput manje nego u Njemačkoj! Itd. Uostalom, kakav je odnos jake kune i stalnog opadanja naše kupovne moći?!

U velikom intervjuu poznatog novinara Dubravka Grakalića iz Novog lista sa dr. Borisom Vujčićem, zamjenikom guvernera HNB-a (i drugim čovjekom u pregovorima s EU-om !), na ključno pitanje novinara Grakalića: „hoće li biti promjene politike tečaja? Predstavnici turističkog sektora često upozoravaju da bi bili konkurentniji da se tečaj promijeni na štetu kune“, dr. Boris Vujčić je odgovorio: „ Najlakši način poboljšanja konkurentnosti jest devalvacija tečaja. Ne morate ništa napraviti, a vaš proizvod odjednom je jeftiniji na tržištu. (Opazka A.R.J.: pa što se onda čeka??). No. Dr. Vujčić mudruje dalje: „Međutim, kad bi to bilo rješenje , sve zemlje bi jednostavno devalvirale vrijednosti svojih vlastitih valuta i na taj način rješavale problem svoje konkurentnosti“. (Nova opazka A.R.J.: pa što se onda čeka??). E, a tu se mladi dr. Boris Vujčić sam upecao u vršu svojih Gazda iz Londona: „no, to nije politika njihovih središnjih banaka, čak ni u zemljama koje mogu daleko lakše smanjivati vrijednost svojih nacionalnih valuta - nego što to može Hrvatska“. (Treća opazka A.R.J.: dale o svemu odlučuju Gazde iz Londona i New Yorka!). „Očito je stabilnost cijena i finacijskog sustava znatno važniji cilj“ - triumfira na kraju dr. Boris Vujčić!

Podsjetimo se ovdje još jednom. To se dogodilo 2002.g i u Argentini, te je ostalo poznato kao bolest „Argentinskog sindroma“. A Hrvatska se već sedam godina - otkad je na čelo HNB-a došao dr. Željko Rohatinski - nalazi u uzlaznoj spirali dužničkog ropstva poznatog kao „Argentinski sindrom“. Dakle, Rohatinski već sedam godina štiti enormne profite stranih vlasnika naših banaka, a u tome mu pomaže moćni bankarski lobby. Hrvatska je s Rohatinskim potpuno izgubila svoj monetarni suverenitet, a to je njemu i bio glavni cilj, odnosno zadatak! Kao i onima na Pantovščaku i u Banskim dvorima! Valjalo je na vrijeme pročitati knjigu Williama Engdahla „Stoljeće rata“ iz 1992./1993.g., odnosno hrvatsko izdanje AGM-a iz 2.000. godine, te i knjigu „Komitet 300“ („Hijerarhija zavjerenika“) dr. Johna Colemana“, također iz 1992.g., odnosno hrvatsko izdanje „Detecte“ iz 2004.g. Tada bi Hrvatima bilo mnogo toga jasnije - i to na vrijeme!

Dakle, cilj naše „Hijerarhije zavjerenika“ je bio ubiti našu proizvodnju i enormno povećati naš uvoz. I uspjelo im je! Tako je Hrvatska ciljano postala „država bez proizvodnje“, ali sa stalno rastućim BNP-om. A taj stalno rastući BNP stalno podstiču banke u stranom vlasništvu! I to je ono čime se Sanader (nesvijesno?) stalno hvali. I što sada, kada se judeomasonerijska „globalizacija“ ruši u njihovom vlastitom londonskom i newyorkskom dvorištu, što nam sada radi ovaj naš Rohatinski? On driješi svoju kesu i spašava strane vlasnike naših banaka. On očito spašava svoju „braću“! A onako usput baca nam u oči svoju zlatnu prašinu, e da bi nas tako „preveslao žedne preko vode“!

A Velika Engleska je nedavno devalvirala svoju englesku funtu! Pametnome je i jedna dosta! Ali nije našem Joe Banana Sanaderu. Nije ni sveznajućoj „Dvorskoj Ludi“ s Pantovščaka. Ali, eto, jest jednom „vuku samotnjaku“ iz ove istarske „vukojebine“ zvane Brtonigla!

Što je onda najbolje učiniti? Najbolje je „ubiti svoje dugove“. Lako - tako da ubiješ svog „bankara“. Ali kako ubiti MMF? E, to Vam piše na portalu Hrvati-Amac, kod našeg gosp. Spectatora. A ovo je samo jedna vrsta (mojeg) pogovora.

A.R.J./ Semper Paratus Croatiae

Ne palamudite, lažni Erazmusi !!

Uostalom, u ono vrijeme su me zvali Nepodmitljivi! Jer sam otvoreno i javno tvrdio da se sve ono komunističko smeće neće nikad moći očistiti bez jedne stare giljotine, koju ću ja kad-tad posuditi iz pariškog muzeja L'Hotel des Invalides (u kojem je i grob Napoleona).

Dakle, zanimljivo, i vi dijelite moju zabrinutost za budućnost građana Hrvatske?! Zar samo građana? A što je s nama Hrvatima? Vaši građani su, naime, u posljednjih devet godina prolazili triput bolje od nas Hrvata! Račan je zbog vas zadužio Hrvatsku za najmanje još dodatnih 8 milijardi eura! A i Sanader za još najmanje sedam milijardi eura! Jer ste pod zaštitom kao nebeski narod.

Inače, ja itekako jesam bio zlostavljano dijete! Od moje pete godine u domu za djecu palih boraca tzv. NOR-a u Kaštel Lukšiću, pa preko doma u Dubrovniku, Filip-Jakovu, Zadru i Poreču, pa nakon toga u JNA prošao sam staljinistički ruski drill, muštru i dresuru za Titovog Janičara. Dakle, bio sam itekako sustavno zlostavljan! Ali me to nije ubilo, nego me je naprotiv očvrsnulo! Ono što te ne ubije, to te očvrsne! I zbog toga me nisu uspjeli izdresirati, Jer se nikad nisam odrekao svojeg majčinog mlijeka i svojega JA! A nisu ni brojni drugi Hrvati! Hvala Bogu! Hvala Bogu ga ima Boga! On dugo čeka, al' gadno udara - rekao je, napisao je veliki rusko pisac i prorok Aleksandar Soljženjicin. Uostalom, on je prošao sve to deset puta gore od mene. I on od toga očvrsnuo!

Ante Rokov Jadrijević (hrvatski socijal-radikal)

Ivan Šarić, svećenik, pjesnik i domoljub

piše: Christophe Dolbeau

Prošlo je otad dvadeset godina i dosta se stvari promijenilo od tog vremena. Situacija je bez sumnje drugačija, ali još uvijek se šire iste stare gluposti i izlijevi stare mržnje. Više se ona ne oglašava (osim u pojedinim slučajevima) u Le Monde, ali se širi sada preko Interneta, a preuzvišeni Šarić joj je i dalje jedna od glavnih meta. Kako su raširene laži na njegov račun bile skandalazne prije dvadeset godina, tako su i danas, i nalažu, sada kao i tada, jasne odgovore.

Svećenik koji se uključuje

Čovjek riječi, preuzvišeni Šarić objavljuje mnogobrojne pjesme s vjerskim ili patriotskim nadahnućem (Pjesme, Sunce i oblaci, Salve Regina, Hagija Sofija), stekavši time neupitan ugled u hrvatskim književnim krugovima. Surađuje u katoličkom časopisu Vrhbosna ali i Balkanu, piše u dnevnim novinama Narod čiji je cilj promicanje «ljubavi i bratstva između hrvatskih katolika i muslimana» (ovu će novinu jugoslavenska vlada zabraniti na 30. lipnja 1932.). Višegodišnji (virilni ili postavljeni) član Parlamenta Bosne i Hercegovine i dakle protagonist političkog života, očito blizak nacionalističkom miljeu, nimalo ne začuđuje niti a fortiori šokira što on piše, za Božić 1941., Odu Poglavniku. Nije li se za ovog potonjeg, osam mjeseci ranije, plebiscitarno izjasnila većina hrvatskog naroda? Nije li to bio praktični vjernik čiji službeni program nipočemu nije bio proturječan učenju Crkve? Prisjetimo se da je, u ista ta vremena, glasoviti katolički pjesnik Paul Claudel – kojega nitko ne smatra monstrumom – slavio Philippea Pétaina u slavnoj Ode au Maréchal. Prisjetimo se isto tako da se francuski visoki kler pokazao radije naklonjen Francuskoj Državi: kardinal Gerlier (nadbiskup lyonski) izjavio je: «Pétain, to je Francuska; a Francuska, danas, to je Pétain» (18. studenoga 1940.), preuzvišeni Marmottin (nadbiskup reimski) ustvrdio je da «vjernici koji odbiju poslušnost vichyijevskoj legitimnoj vladi čine smrtni grijeh», te preuzvišeni Dutoit (biskup arraski) tražio je da «slijedimo i ukažemo povjerenje Maršalu Pétainu» (16. siječnja 1941.). Odobravao ga je nuncij, preuzvišeni Valerio Valeri, koji je u Maréchalu vidio «čovjeka providnosti», a takvu su poziciju zauzeli i preuzvišeni Feltin (nadbiskup, Bordeaux), Guerry (pomoćni nadbiskup, Cambrai), Tissier (biskup, Châlons-sur-Marne) ili Lusaunier (direktor Karmelićanskog sjemeništa). Ti ljudi, uključujući preuzvišenoga Šarića, nisu bili niti nerazumni ni glupi, i nisu isticali boje nijedne političke stranke (1). Njihov izbor najvjerojatnije kaže da u datome razdoblju, obzirom na informacije koje su im bile na raspolaganju, to nije štetilo njihovoj savjesti. A njihovo a posteriori blaćenje, s pozivanjem na detalje koji su otkriveni puno kasnije, pokazuje intelektuano nepoštenje.

Treća napomena: preuzvišeni Šarić čovjek je svoga vremena i njegova djela i ponašanje mogu se ispravno vrjednovati samo naspram vrijednosti koje su tada prevladavale. Tvrdokorni domoljub, u punoj je suglasnosti s papom Leom XIII koji je precizno naveo da «nadnaravna ljubav Crkve i prirodna ljubav prema domovini proizlaze iz istoga i vječnog izvora. Obadvjema je Bog stvoritelj i prvi razlog, iz čega slijedi da između zadaća koje one nalažu ne može biti oprečnosti niti proturječnosti» (2). Imajući u vidu to papinsko razmišljanje, polemika oko potpore preuzvišenoga Šarića hrvatskoj vojsci djeluje vrlo neumjesno. Crkveni dostojanstvenik i javni pristaša hrvatske neovisnosti, bez sumnje je trebao čestitati onima koji su klali kršćane, a nestanak Hrvatske postavili u temelj svoga programa! Sličan skandal se dogodio 1966. oko propovijedi koju je kardinal Spellmann održao za pješaštvo (G.I.) u Vietnamu («Bilo kakvo rješenje osim pobjede je nezamislivo … Moramo pobijediti taj rat na način da spasimo ono što nam je poznato kao civilizacija»). Komentirajući taj slučaj, povjesničar Pierre Dominique pritom podsjeća kako je biskup Gozelin zatvorio vrata Pariza pred Normandijcima, Sveti Augustin vrata Hipona pred Vandalima i Sveti Agnan vrata Orleansa pred Attilom; kako je Urban II držao propovijed za Križare da ponovno osvoje Kristov grob, a Pio V da uništi barbarsku flotu u Lepantskom zaljevu. Zaključio je sljedećim riječima o kojima bi protivnici preuzvišenog Šarića trebali razmišljati: «Sva povijest Crkve, koja se stapa s povijesti kršćanstva, je borba, oružana kada je to potrebno, da bi se obranio kršćanski narod, koji čine – što se ne bi smjelo zaboraviti – ljudi, žene i djeca koji imaju pravo na život i na slobodu, koji imaju pravo na obranu».

Za vrijeme rata

Posljednji je prigovor protiv preuzvišenog Šarića, taj da je zapovijedao ili odobravao «prisilna preobraćenja». Pojasnimo da se tu radi o jednoj od najotrcanijih fraza protuhrvatske propagande (između 1891. i 1903., preuzvišeni je Stadler također klevećan zbog navodnog prozelitizma). Takvi progoni, kad ih je i bilo negdje drugdje izuzev u mašti nekih iluminata, bili su posvema rijetki i, naravno, državna i katolička hijerarkija uvijek bi ih osudila. Već u mjesecu svibnju 1941., preuzvišeni Stepinac zahtijeva da se sva obraćenja vrše uz vlastitu suglasnost obraćenika, te u više navrata skreće pažnju šefa Države na to važno pitanje; prosinca 1941., biskupska konferencija osuđuje nekoliko zlouporaba koje su joj došle na znanje, a preuzvišeni se Šarić osobno pobrinuo da Poglavniku prenese prosvjed biskupa. Na kraju, Dr. Ante Pavelić i ministar Mirko Puk javno zabranjuju metode prisile (6). Dodajmo da je Država Hrvatska imala više pravoslavnih predstavnika i poglavara i da je Hrvatska pravoslavna crkva (čiji je jedan episkop, preuzvišeni Spiridon Mifka, boravio u Sarajevu) okupljala vjernike pravoslavne ispovijesti na čelu s metropolitom, preuzvišenim Germogenom (Grigorij Ivanovic Maksimov).

U iseljeništvu

U 83. godini, na 22. svibnja 1954., slavi diamantni jubilej, povodom kojega mu Njegova Svetost Pio XII upućuje osobnu poruku. Dosta je oslabio zbog zdravstvenih tegoba, te će ga uskoro primiti (1957.) jedan madridski starački dom, gdje će tri godine ostati prikovan za krevet, dok ga ne otme plućna embolija, na 17. srpnja 1960. Protivno crnoj legendi, nije bilo nikakve tajnosti oko njegova pokopa, s tim da je misu slavio Apostolski Nuncij preuzvišeni Antoniutti, u prisutnosti preuzvišenog Munoyerroa, generalnog vojnog vikara, preuzvišenog Lahiguerra, pomoćnog biskupa Madrida-Alcaláe, preuzvišeni Juan Ricote, pomoćni biskup Madrida, te preuzvišeni Zacarías de Vizcarra, pomoćni biskup Toledoa. Pokopan na groblju Nuestra Senora de Almudena, njegov grob će tijekom 37 godina predstavljati jedno od najposjećenijih hodočašća hrvatskog iseljeništva, da bi danas metropolit Vrhbosne opet našao svoju rodnu zemlju. Pri prijenosu u domovinu, njegove posmrtne ostatke preuzela je Crkva Svetog Josipa na Marijinu Dvoru gdje je svečanu misu predvodio, na 26. travnja 1997., preuzvišeni Vinko Puljić, u pratnji preuzvišenih Pere Sudara, Franje Komarice i Ratka Perića, te fr. Petra Anđelovića.

Christophe Dolbeau

Bilješke:

(2) Sapientiae Christianae - 1890.

(4) Zaređen za svećenika 1900., Jean de Mayol de Lupé (1873.-1952.) bio je kapelan reda Sv. Grgura (Ordre de Saint-Georges Constantinien). Vojni je svećenik u razdoblju od 1914.-1918., i biva ranjen na bojišnici la Somme. Vojni je svećenik u Bessarabie, u Bulgarskoj, u Siriji i u Marocu, i postaje vitez Počasne Legije. Kanonik a potom rimski prelat, biva duhovnik obitelji Bourbon; također je prijatelj Njegove Svetosti Pia XII. Svećenik je u Legiji Francuskih dragovoljaca (LVF) 1941., i biva odlikovan Željeznim križem 1943., nakon čega prelazi u Waffen SS (tu je preraspoređen uz suglasnost kardinala Suharda i Sibilia da mladi ročnici ne bi ostali bez ikakve duhovne pomoći). Osuđen je na 14. svibnja 1947. na 15 godina zatvora za povrjedu nacionalnog dostojanstva, zatvoren u logor u La Châtaigneraie gdje slavi svoj svećenićki jubilej. Ranije je oslobođen, na svibnja 1951., i preminuo je lipnja 1952. u Versaillesu.

(6) Preko priopćenja od 30. kolovoza 1941., Ante Pavelić je preporučio izvršenje smrtne kazne nad vršiteljima nasilja vjerske naravi. .

Vjekoslav Maks Luburić ustaški je general koji je ozloglašen u historiografiji nakon Drugoga svjetskog rata. U toj historiografiji egzistira kao simbol okrutnosti ne samo u borbama s četnicima i partizanima nego i kao šef ustaških logora. Autor ovoga priloga ističe da Luburić doista, kao što navodi, nije bio nimalo nježan prema protivnicima NDH, ali da istina o ovom generalu nije tako jednolična, odnosno nije samo crna.

Vjekoslav Maks Luburić

piše: Christophe Dolbeau

Početci revolta

Vojnik nezavisne Hrvatske

S padina Papuka do Costa del Azahara

Dolazak ‘Jude‘

Ubojstvo

Pitanja bez odgovora

Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska rakrana), France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19. stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage 1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales a l’Est de l’Europe 1917.-1989.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević