PARTIZANSKI ZLOČINI

Svjedoci koji pamte događaje iz vremena Kraljevine Jugoslavije i nastanka Nezavisne Države Hrvatske svjedoče da je u jugoslavenska vremena odnos između potlačenih i obespravljenih Hrvata i povlaštenih Srba bio na rubu otvorenog sukoba. Skupštinski je atentat iz 1928., uz brojna druga brojna politička ubojstva, utamničenja i deportacije, potvrdio je da Srbi ne žele pregovore i dogovore te da je jedini izlaz za stjecanje slobode i neovisnosti oružana borba. U takvim okolnostima nastaje Ustaški pokret. Ne kao fašističko-nacistička i teroristička organizacija već kao osloboditeljski pokret, koji će u oslobođenju Doma i Naroda primijeniti oružanu borbu, jer su drugi načini bili nedjelotvorni. Mnogi hrvatski političari pokušali su izmoliti pomoć od vodećih svjetskih država. Nažalost, dočekala ih je gluhoća, poniženje i zatvorena vrata. Kad se u novonastalim povijesnim okolnostima ukazala prilika da se u savezu s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom izbori sloboda i neovisnost Hrvatske, pa makar u krnjem obliku, Ustaški je pokret iskoristio tu priliku, jer drugog saveznika nije imao. Koliko je to bilo dobro i razborito, ocijenit će povijest, kad se za to stvore uvjeti, kad se o ustaškom i o partizansko-komunističkom pokretu bude prosuđivalo po istim mjerilima, samo s pozicije istine.

Povod za dizanje ustanka bio je tobožnji strah od Hrvata, jer je vlast NDH u nastojanju da zavede mir i red, zahtijevala da civili predaju sve oružje koje posjeduju. Pravi razlog je zapravo bio priprema ustanka. Srbi su poznati ljubitelji oružja. Raspadom Kraljevine Jugoslavije goleme količine oružja po osobnom su nahođenju, a ponajviše po naputcima četničke organizacije i svetosavske crkve pomno prikupili i sakrili, čekajući trenutak kad će ga upotrijebiti. Pojedini Hrvati, zbog ranijih nasilja vlasti Kraljevine Jugoslavije, zbog batinanja, zatvaranja i sukoba s različitim velikosrpskim društvima i pojedincima, u novonastalim okolnostima također vrše nasilje, a bilo je i krvavih obračuna. No, to nije smio bio razlog da zbog nasilja pojedinaca Srbi pobiju cijele obitelji, žitelje sela i cijelih župa. Razlog je puno veći i dublji, a to je stvaranje Velike Srbije.

U Brotnju su pobunjenici ušli 28. srpnja 1941. godine. Pobili su sve Hrvate koje su zatekli kod kuće. Uspjela je pobjeći jedna žena s djetetom u Boričevac. Upoznala je Boričevljane o strašnoj tragediji koja se odigrala u Brotnji i o istrebljenju svih 38 Ivezića. Ritualno su ih ubijali, razvrstavajući ih po spolu i životnoj dobi. Žive su ih bacili u jamu iznad Brotnje u Dabinu vrhu. Dok su povezane sužnje tjerali do jame, naredili su guslaru, starcu Luki Iveziću, da gusli i pjeva. Sedam muškaraca Ivezića: Marka, Juru, Milana, Milu, Nikolu, Josu i Marka Danina te dvije žene, Iku i njenu kćer Jelku, odveli su u općinski zatvor u Srbu. Nakon strahovitog mučenja i silovanja, ubili su sedmoricu muškaraca i Iku na Srbskom klancu, a Ikinoj kćeri Jelki poštedjeli su život. Ubijanja su vršili i u šumi Stražbenici. Nikola Ivezić Danin i Nikola Ivezić Nikolin uspjeli su pobjeći u šumu. Srbi su ih uhvatili u šumi Čemernica. Rekli su da su pravoslavci i da se zovu David i Jovo Dubajić. Da provjere govore li istinu, naredili su im da izmole pravoslavni Očenaš. Kako su u Brotnji živjeli Hrvati i Srbi, njih su dvojica znali pravoslavni obred. Kad su izmolili Očenaš, zapovjednik ih je pohvalio da su prava ''srpska deca'' i dao im je propusnicu za slobodno kretanje po pobunjeničkom prostoru.

Dakle, lažni antifašisti, srbokomunisti i jugoslavenski partizani u borbi za Titovu Jugoslaviju - Veliku Srbiju, zvjerskim su ubijanjem zatrli sljedeće katoličke župe u Lici: župu Palanku, župu Boričevac, župu Rudopolje, župu Gračac, župu Udbinu, župu Korenicu i... Uz ove, još i trinaest katoličkih župa od Une do Vrbasa... U Titovoj Jugoslaviji malobrojnim preživjelim Boričevčanima, Rudopoljčanima i ostalim ličkim Hrvatima zabranjen je povratak i obnova razorenih, spaljenih i zbrisanih naselja. Jakov Blažević, lička ''dika'' posebno je ovom kumovao. Progonitelj blaženoga Alojzija Stepinca na svom putu ''praćenja crvene niti'', ostavio je iza sebe crveni trag ispisan hrvatskom krvlju. Krajnje je morbidno da je u Titovoj Jugoslaviji izvršeni genocid nad Hrvatima otpočet 27. srpnja 1941. proglašen antifašističkim ustankom u NR Hrvatskoj i NR Bosni i Hercegovini. Opisanom zločinu i zločincima ove su se godine došli pokloniti i veličati ih srpski politički predvodnici na čelu s Miloradom Pupovcem te predstavnici hrvatske ljevice predvođene predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem. Otužno, jadno i sramotno! Dan 27. srpnja 1941. kao početak antifašističke borbe, bestidna je povijesna krivotvorina i laž. Nažalost, ono što je istina, toga dana otpočeo je genocid nad hrvatskim narodom, kojeg su Srbi nastavili i u Domovinskom ratu.

''Prije dvadesetak dana, g. Vukiću, razgovarali smo o hrvatskim žrtvama za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Nažalost, danas malo tko to spominje. U razgovoru sam spomenuo umorstvo zarobljenih hrvatskih vojnika koje su partizani ubili 1943. u dva navrata.

Eto, i iz ovog fragmenta vidimo da su srbokomunisti i jugopartizani pobili zarobljene hrvatske vojnike bez sudske presude, dokazane krivnje i prava na obranu. To je ''antifašistička borba'' po srbokomunističkom i jugopartizanskom predlošku, koju grčevito brane i promiču Fumić, Mesić, Slavko Goldstein i dr. Po njima, ubiti protivnika bez suda, dokazane krivnje i prava na obranu, viteški je čin i ''antifašistička tekovina''! A nažalost, događaji iz Drugoga svjetskog rata ponovili su se u Domovinskom ratu. Tobože ''izluđeni i prestrašeni'', Srbi su ponovno pokušali onemogućiti stvaranje Republike Hrvatske i uspostaviti Veliku Srbiju, po unaprijed pomno pripremljenom i sustavno provedenom etničkom čišćenju. Velikosrbi i jugokomunisti pokazali su svoju zločinačku ćud u razaranju i ubojstvima u Gospiću, Škabrnji, Vukovaru i Srebrenici. Da je stvaranje Titove Jugoslavije počivalo na pozitivnim ljudskim vrijednostima, ne bi ta tvorevina nastala na zločinu i ne bi se raspala u moru prolivene krvi. Borba za Hrvatsku u Drugome svjetskom ratu nastavljena je i uspješno dovršena u Domovinskome ratu, a mir na ovim našim hrvatskim prostorima zavladat će kad hrvatski Srbi shvate da im je Hrvatska domovina te da moraju s Hrvatima izgrađivati i braniti Hrvatsku na boljitak svoj i svoje djece, a san o Velikoj Srbiji odbaciti kao neostvarivu i po njih štetnu iluziju.

Ivan VUKIĆ

Marica Karakaš Obradov:

ANGLO-AMERIČKA BOMBARDIRANJA HRVATSKE U DRUGOME SVJETSKOM RATU

Knjiga “Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Saveznički zračni napadi na Nezavisnu Državu Hrvatsku 1943.-1945.” prošireni je magistarski rad autorice, obranjen 2006. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je nastao u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”.

Prema zemljopisnom načelu prikazana su, na temelju uvida u brojne izvore i literaturu saveznička bombardiranja i zračni napadi na pojedine gradove i naselja, te njihovu bližu ili širu okolicu (Dubrovnik, Metković, Makarska, Šibenik, Zadar, Korčula, Šolta, Brač, Knin, Rijeka i Primorje, Karlovac, Jastrebarsko, Ogulin, Zagreb, Varaždin, Sisak, Nova Gradiška, Okučani, Novska, Jasenovac, Bjelovar, Daruvar, Požega, Virovitica, Slatina, Slavonski i Bosanski Brod, Osijek, Vukovar, Vinkovci, Zemun, Sarajevo, Mostar, Travnik, Bihać, Banja Luka, Prijedor), a unutar svake cjeline kronološkim redom opisana su događanja vezana uz savezničke napade.

Knjiga s posebnim naglaskom obrađuje posljedice djelovanja savezničkog zrakoplovstva, posebice ljudske gubitke i materijalnu štetu. Dakle, predmet rada je malo poznato, i uglavnom ispolitizirano i u javnosti netočno predstavljano pitanje savezničkih bombardiranja NDH tijekom Drugoga svjetskog rata. Kao takav, ovaj rad je važan doprinos u sustavnom proučavanju ljudskih i materijalnih gubitaka Hrvatske u Drugome svjetskom ratu. Prema mišljenju autorice, ova knjiga može potaknuti preispitivanje odnosa historiografije i viktimologije, ali i javnosti, prema fenomenu kolateralnih žrtava i kolateralne štete.

Knjiga “Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Saveznički zračni napadi na Nezavisnu Državu Hrvatsku 1943.-1945.”, najsustavniji je i najopširniji izvorni znanstveni rad, pregled i analiza mnogobrojnih izvora i radova o problematici savezničkih bombardiranja NDH. Rad je utemeljen na svim relevantnim objavljenim izvorima i literaturi o savezničkim bombardiranjima NDH, pisan je znanstvenom metodologijom. Nastao je sustavnim izučavanjem onodobnog tiska i arhivskog gradiva. Knjiga sadržava i slikovni materijal (fotografije, crteži, preslike dokumenata i tiska, grafikoni) što je čini dokumentarnijom i zanimljivijom. Autorica se koristila uobičajenom klasičnom historiografskom metodologijom s kronološkim slijedom u obradi pojedinih pitanja. Takav pristup i najpogodniji je u obradi i prikazu naslovljene problematike. Opisnom metodom prema zemljopisnom načelu prikazana su, na temelju uvida u brojne izvore i literaturu saveznička bombardiranja i zračni napadi na pojedine gradove i naselja, te njihovu bližu ili širu okolicu, a unutar svake cjeline kronološkim redom opisana su događanja vezana uz savezničke napade. Korištenjem i komparativne metode, podatci su izneseni pregledno i kritički su analizirani često različiti navodi i podaci iz izvora i literature o pojedinim događajima i pitanjima, odnosno kontroverzama o savezničkim bombardiranjima NDH. Statističko-kvantitativnom metodom i grafikonima obrađeni su ljudski gubitci i učestalost zračnih napada na pojedine gradove i naselja, te njihovu bližu ili širu okolicu. Problematika broja i strukture stradalih u savezničkim bombardiranjima i zračnim napadima, obrađena je analizom i usporedbom svih popisa žrtava Drugoga svjetskog rata, objavljenih i neobjavljenih, te različitih žrtvoslova, nastalih u novije vrijeme. Tijek događaja i sve probleme koje obrađuje, autorica razmatra i u širem međunarodnom kontekstu, a u ocjenama pojedinih pitanja je odmjerena i nepristrana.

KAŽIMIR VUČEMIL: «MRAČNA STRANA SVIJETLE BUDUĆNOSTI»

(...) No, evo što se s njima dogodilo. Kad su ih oko podne proveli kroz Trebiševo, bili su vezani konopcem jedan za drugoga. (...) Partizani su ih, naime, sa sobom vodali pet punih dana i nagovarali da prijeđu u partizane, te da im se ništa neće dogoditi. Oni su to odbili. Pa i kako bi pristali kad su im ubili dva Stojanova bratića, a Ivanova stričevića, Božu, koji je bio u ustašama, te Miška koji je bio s Kapulicom i Sičajom. Navodno su smatrali, ako bi oni prešli u partizane, kao ugledniji ljudi, prešlo bi još dosta Hrvata. Budući su to odbili, odlučili su ih ubiti. Kad su ih proveli kroz cijelo selo, te došli do ruba šume, čuli su se jauci i galama. Nakon tih jauka oko pola sata čuli su se i pucnji iz pušaka. Svima s Trebiševa bilo je jasno: ubili su ih! Taj dan nitko ih nije smio ići tražiti, premda su bili sigurni, da su partizani zamakli preko Vrana prema Jablanici. Tu noć je pao snijeg. Napadao je preko dvadeset centimetara, pričali su Trebišani. Bilo bi uzalud ići i tražiti ih dok malo ne okopni. Poslije podne su ipak trojica Trebišana išli ih tražiti. Nisu se namjerili. Sutra oko desetak sati su opet pošli. Snijeg je već bio gotovo i otopio.

Ovaj opis okrutnoga antifašističkog smaknuća oca mu i djeda potječe iz knjige Kažimira Vučemila Mračna strana svijetle budućnosti (Rijeka, 2008., 383 str.), koju je prije nekoliko tjedana objavio Riječki nakladni zavod. Vučemil ne ispisuje samo uzničke uspomene – iako su one središnji i nesumnjivo najvažniji dio ove knjige – nego opisuje čitav svoj život. U tu je pripovijest uneseno i obilje slika iz narodne predaje, pučkih izraza, izreka i poslovica, pa će knjiga očito biti dragocjen izvor i za etnografske studije o duvanjskome kraju u XX. stoljeću. U glavnome svom dijelu, Vučemilove uspomene osvjetljavaju politička previranja u tom dijelu BiH napose u doba Hrvatskoga proljeća, kad je – na poticaj i uz presudni udio legendarnoga fra Ferde Vlašića – pokrenut znameniti franjevački časopis Naša ognjišta, koji izlazi do danas.

«Kad sam koncem 2007. na prosudbu dobio tada još nenaslovljen rukopis uspomena i prisjećanja Kažimira Vučemila, naravno da sam nehotice i nesvjesno počeo tragati za naslovom, premda to nije bila moja zadaća. Prvo što mi je, zbog autorove priče o zatvorskim danima, palo na pamet jesu Radićeve Uzničke uspomene, potom Kad su se koze smicale Vladimira Pavlovića, 'memoari' na temu poslijeratnoga zadrugarskog terora, a onda i roman Godine koje su pojeli skakavci Borislava Pekića.

No najprije, zašto uopće piše?!?

Recimo odmah: premda bez književnih ambicija, Vučemil nije i bez stanovitoga književno-memoarističkog dara. Iako sam ne nastoji svojim uspomenama nužno dati neku unaprijed zadanu formu, njegove priče-crtice i nehotice je stječu, što zbog dramskog momenta koji sobom nosi dramatiku uzbudljiva života, što zbog nenametljive težnje da se ono o čemu govori ispriča onako kako se je i zbilo. Uz to, sretan je i odabir razlamanja i usitnjavanja ovih sjećanja na manje tematski uokvirene cjeline, pa stoga 'skokovita' struktura ovih uspomena ne smeta cjelovitosti knjige. Jezik Vučemilovih prisjećanja je lišen svake kićenosti. On piše naprosto onako kako bi za stolom ispričao poznanicima, prijateljima, a sve to dodatno podkrjepljuje i garnira prepričanim ili pak preslikanim dokumentima, što ispričanome i napisanome osigurava dodatnu auru vjerodostojnosti.

U prvom dijelu knjige, naslovljenom sa 'Školski dani', Vučemil nas uvodi u vrijeme koje njega zbunjuje, no koje ubrzo počinje razumijevati. Obiteljska tragedija izazvana partizanskim zločinom već kao djetetu otvara mu oči pravdi, jednakosti, bratstvo-jedinstvu…!? Obilježen počinje svoju bitku koja će 'uroditi plodom': stalnom prismotrom, saslušanjima, pretresima kuće i radnog stola, utamničenjem i - opet ispočetka! Sve do ostvarenja hrvatskoga sna o osamostaljenju i konačnom razmrzavanju i otapanju komunističke jugoledare. No, dosljedan svom habitusu čije jedno od načela glasi 'biti u žarištu!', osobito kad je riječ o Hrvatskom Vječitom Snu, i u Domovinskom ratu ne će izostati ni njegov udjel. Dapače!

OBILJEŽENA OBLJETNICA SMAKNUĆA MARKA HRANILOVIĆA I MATIJE SOLDINA

Zadušnicu je u grkokatoličkoj crkvi sv. Ćirila i Metoda (Zagreb, Ćirilometodska 1) predvodio rektor gkt. sjemeništa mr. Nikola Nino Kekić, a sudjelovali su gkt. bogoslovi, častne sestre bazilijanke (gkt.), hercegovačke franjevke (rkt.), pripadnici spomenutih udruga kao i predstavnici Hrvatskoga domobrana i udruge Hrvatski pokret za život i obitelj. Na spomeniku mirogojskoga groba, u kojemu uz Marka počiva i njegov otac čije ime nosi, te majka Milka i sestra Marija, hrvatska politička uznica u obje jugoslavenske države, stoji i ime Markova brata Stanka, koji je u emigraciju otišao u proljeće 1928.. Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske smaknut je po kratkome postupku, najvjerojatnije u srpnju 1945., a za grob mu se ne zna. Nakon mirozova, obredni je vijenac i svijeću postavio HOR, a cvijeće i svijeće HOZ, HOP, Zdrug 252, HVIDR-a i osobno g. Anto Jurendić. Molitvu je predvodio grkokatolički bogoslov Daniel Hranilović, a dio završne riječi koju je Marko pročitao na suđenju 1931. pročitao je Tomislav Jonjić

Branimir Lukšić, „NEDOVRŠENA HRVATSKA“ 2008.

2. „Treća armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50 000 ljudi. S njima se nalaze Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija drži prostoriju Neravosinrodo, a druga je kod Šentilja presekla cestu Velenje i Dravograd. Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja prvacem Šoštanj – Slovenj Gradec, kako bi koncetrisali napad na uništenje ove grupe. Tito.“ (Izvornik ovoga brzojava nalazi se u „Vojno-istorijskom institutu“ u Beogradu).

4. „Engleski su vojnici ležali po rubovima livade uz mitraljeze okrenute prema Hrvatima. Nakon predaje oružja uslijedilo je gorko iskustvo koje smo mogli očekivati od divljih Bušmana, a ne od kulturnih Engleza. Njihovi vojnici, pod izlikom provjeravanja ne skrivamo li kakvo oružje, izvršili su pravu pljačku. Oteli su svu zlatninu i sve dragocjenosti što su ih pojedinci nosili sa sobom da im pri dolasku u strani svijet posluži kao daska spasa. Umjesto utočišta, u Englezima nađosmo krvnike“. (Očevidac dominikanski redovnik Drago Kolimbatović „Glas Koncila“ od 13. svibnja 2007.).

6. „U svojoj blizini, vidio sam očajna hrvatskog časnika kako ustrjeljuje svoje dvoje male djece, dječaka i djevojčicu, zatim suprugu i na koncu sama sebe“. (Očevidac Jure Raguz, „The minister and the massacres“ Nikolaja Tolstoja, London 1986., str. 104.).

8. „Josip Broz Tito 10. je svjetski megaubojica 20. stoljeća u mirnodopskom razdoblju. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata dao je ubiti oko milijun i stotinu tisuća ljudi“. (Znanstvenik Claus Jakobi, „Večernji list“ od 13. rujna 2004.).

10. „Kakva bi sramota to bila, pokazati se neodlučnim i prestati sa strijeljanjima zbog nedostatka okrivljenih“. (Naputak koji je Lenjin 1919. dao agentima ČEKA-e, što pokazuje zločinačku ideologiju komunizma, „Nedovršena Hrvatska“ Dr Branimir Lukšić 2008. str. 16.).

12. U svibnju 1945. partizani su nasilno ugurali 4 000 ustaša, domobrana i civila u protuzračno sklonište tvornice „Impol“ u Slovenskoj Bistrici“ (20 km od Maribora), zatim su minirali ulaz u sklonište. Žrtve su umirale gušenjem u stravičnim mukama. (Očevidac, Srećko Bolčić iz Žeževice, koji se spasio zahvaljujući sretnim okolnostima, objavljeno u hrvatsko-kanadskom tjedniku „Hrvatski glas“ 13. veljače 1976.)

14. „Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. U rovovima oko dvorca Borl (kod Maribora) oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce. Naredba za ubijanja je stigla s vrha, a zna se gdje je vrh. Rečeno nam je, neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje. Rat je prva faza revolucije, a sada je druga faza“. (Izvor: Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, Jutarnji list, 25. ožujka 2003.)

16. „Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“. (Tito u svibnju 1945. u govoru na mitingu u Ljubljani.)

A. G. Matoš (Kip domovine)

ZBOR BRANITELJSKIH UDRUGA IZ DOMOVINSKOG RATA GRADA ZAGREBA

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Zbor ocjenjuje da se radi o nastavku jedne besramne i već uhodane veleizdajničke prakse. Radi se o najbrutalnijem udaru na same temelje hrvatske države. Odricanje počasti onima koji su tu državu stvorili, koji su za nju prolijevali svoju krv i koji su njezin najsigurniji oslonac, predstavlja drski pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti na kojima počiva hrvatska država. Vrijeđanje uspomene na heroje hrvatske obrane odraz je istinskog prijezira koji prema njima gaje oni koji ovu državu nikad nisu željeli, koji o njoj nikad nisu sanjali i koji nikad neće shvatiti što nam ona znači.

U svijetlu drugih napada na vrijednosti Domovinskog rata razvidno je da gospodari kaosa više ni od čega ne prezaju i smatraju da je došlo njihovo vrijeme.

U tom cilju Zbor će inicirati sastanak čelnika svih udruga proisteklih iz Domovinskog rata radi usuglašavanja stavova i poduzimanja zajedničkih akcija.

Za ZBUDRGZ: Ratko Dragović Klek - predsjednik

Pokoj vječni daruj im Gospodine!

RANJENO POVJERENJE

Tomislav Ivančić

PREDSTAVLJANJE KNJIGE "O ŽRTVAMA U RATU I MIRU"

Poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskog žrtvoslovnog društva, poštovano Predsjedništvo, cijenjeni skupe, Hrvatice i Hrvati i dragi gosti!

Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam izabrana da večeras, uz ostale predstavljače, pred ovim cijenjenim skupom, predstavim Zbornik radova Četvrtoga hrvatskoga žrtvoslovnog kongresa, pod nazivom "O žrtvama u ratu i miru", održanog u Zagrebu i Škabrnji, od 15. do 17. lipnja 2007. godine.

Naši slavni preci i praroditelji došli su na ovo naše sveto tlo iz svoje pradomovine Bijele Hrvatske, početkom VII stoljeća, kao organiziran i miroljubiv narod, po dogovoru s tadašnjim bizantskim carem Heraklijem, kojemu je, kao i rimskom papi, zbog vrlo slabe naseljenosti ovih zemalja, prijetila najveća opasnost od barbarskih i vandalskih naroda sa sjevera i istoka.

Naša lijepa zemlja je kontinuirano bila mamac za mnoge osvajačke narode. Naši preci, naši očevi, djedovi i pradjedovi, ali i naša braća, sinovi i unuci, dali su i daju goleme žrtve za obranu svoje hrvatske domovine. Naša lijepa zemlja Hrvatska, koju u svojoj najhumanijoj i najmiroljubivijoj himni među himnama zovemo Lijepom našom domovinom, je krvlju, suzama i znojem natopljena. Njezin reljef je izmijenjen kostima naših mučenika. Ona je naša najvoljenija majka, koja je našemu narodu sve dala i kojoj su mnogi naraštaji sve dali i u čijem krilu milijuni sinova i kćeri počivaju.

Naši slavni pređi su u svakome razdoblju svoju i našu zemlju Hrvatsku toliko voljeli, da su za nju uvijek svoje živote davali i sve žrtve podnosili, kako bi je nama sačuvali.

Stoga je i Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje je osnovano još prije demokratskih promjena u Hrvatskoj, i na čijem je čelu od početka agilni i vrijedni prof. dr. Zvonimir Šeparović, organiziralo u Republici Hrvatskoj već četiri hrvatska žrtvoslovna kongresa.

Dostojanstveni i časni dr. sc. Zvonimir Šeparović, prof. emeritus Sveučilišta u Zagrebu, član Europske akademije znanosti i umjetnosti, ministar vanjskih poslova, te ministar pravosuđa Republike Hrvatske u najtežim vremenima, kojega u srcu neizmjerno bole sve teške hrvatske rane i žrtve, za pokroviteljstvo žrtvoslovnog kongresa, nakon prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, više nije imao dostojnoga predsjednika države kojeg bi mogao zamoliti za pokroviteljstvo, a što je mišljenje i svih nas, članova Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Za četvrti Hrvatski žrtvoslovni kongres, pokrovitelj nam je srdačno bio časni predsjednik Svjetskog žrtvoslovnog društva, dr. John Dussich iz SAD-a, porijeklom Hrvat, na što je veoma ponosan.

Neke teme su se odnosile i na žrtve hrvatskoga naroda od 1918. do 1941. godine, te predbleiburške žrtve tijekom Drugoga svjetskoga rata, kao i žrtve nakon Drugog svjetskog rata u tamnici hrvatskoga naroda, Jugoslaviji, do 1990. godine. Sva izlaganja su objavljena u ovome zborniku radova "O žrtvama u ratu i miru", na 691 stranici, kao što su objavljeni zbornici radova i nakon svih dosadašnjih hrvatskih žrtvoslovnih kongresa.

Tu je iznesena i prava istina o oklevetanom hrvatskom vitezu, branitelju NDH, legendarnom Juri Francetiću, kao što su, od strane zločinaca, beskrupulozno oklevetani i svi drugi branitelji ratne hrvatske države, koju nazivaju zločinačkom, kako bi opravdali svoje zločine nad na prevaru zarobljenom hrvatskom vojskom i hrvatskim narodom po završetku rata. Pod naslovom "Hrvatski vitez Jure Francetić - Život, lik i djelo", o njemu vrlo argumentirano piše Mate Gogić Pavlov.

Posebno bih još istaknula referat bugarske novinarke, dopisnice iz Hrvatske, velike prijateljice hrvatskoga naroda, Dijane Glasnove. Pod naslovom "Sudbina hrvatskih časnika 64. i 65. klase Vojne akademije Njegovoga veličanstva Borisa III, Cara Bugara", ona piše o 16 hrvatskih mladića između 19 i 22 godine, koje je Nezavisna Država Hrvatska poslala na školovanje u Bugarsku, jer NDH nije smjela imati vojnu akademiju. Oni su bili u Bugarskoj do 9. rujna 1944. godine, kada je Bugarsku okupirala Crvena armija. O sudbini tih hrvatskih mladića nitko u Hrvatskoj ništa nije znao. Novinarka je uložila veliki trud da se otkrije ta tragična istina. Ona najprije govori o povijesnom prijateljstvu bugarskoga i hrvatskoga naroda, te da je Bugarska među prvim zemljama priznala NDH. No, na žalost, prema točnim podacima, ti hrvatski mladići su završili na prevaru u rukama srbijanskih partizana i ubrzo, na našu veliku žalost, u Srbiji bili ubijeni. Za grobove im se ne zna. Velika hvala Dijani Glasnovoj, koja je ovdje među nama, na njezinu trudu u otkrivanju istine i na prijateljstvu koje nam srdačno iskazuje. Ovdje među nama je i tajnik veleposlanstva Republike Bugarske u Hrvatskoj, jer je gospodin veleposlanik spriječen drugim važnim obvezama, kojima također srdačno zahvaljujemo.

Po mome mišljenju, u našoj hrvatskoj povijesti, nekoliko je prijelomnih značajnih poraza u obrani domovine, sa odlučujućim i tragičnim posljedicama. To su velike hrvatske žrtve za samostalnost hrvatske države u bitci protiv mađarskog kralja Kolomana, početkom svibnja 1097. godine, pod vodstvom posljednjega kralja hrvatskoga roda Petra Svačića ili Snačića, na Petrovoj gori, nedaleko od Zagreba, gdje je i kralj poginuo i kada je poraz uslijedio najviše zbog nesloge hrvatskoga plemstva.

Daljnja hrvatska tragedija, koja je odjeknula Europom onoga vremena, je odsijecanje glava hrvatskome banu Petru Zrinskom i mladome plemiću Franu Krsti Frankopanu, 30. travnja 1671. godine, u Bečkom Novom Mjestu. Uslijedilo je i potpuno uništenje njihovih obitelji, te oduzimanje njihove cjelokupne imovine i naseljavanje na njihove hrvatske posjede balkanskih pravoslavnih Vlaha, koji krajnje neutemeljeno kasnije postadoše Srbi.

To je definitivno potvrdila i Bleiburška tragedija, počevši od 15. svibnja 1945. godine, kao najveća tragedija hrvatskoga naroda u povijesti.

Hrvatski narod je profesoru dr. Zvonimiru Šeparoviću, kao i svima koji neumorno djeluju da se žrtve ne zaborave, neizmjerno zahvalan, no neće biti pravoga sjećanja i pravih spomena i rezultata dok hrvatski narod ne bude imao slobodno izabrane najbolje, najmoralnije i najsposobnije predstavnike na vlasti, u službi naroda, kojima će vjera, čast, ponos i sve moralne vrijednosti biti na prvome mjestu i temelj njihova djelovanja.

Da smo još uvijek daleko od toga cilja, i da smo u sličnoj situaciji kao i prije stotinu godina, govori nam pjesma "Kip domovine" od velikoga pjesnika i rodoljuba, pravaša Antuna Gustava Matoša. Možda smo i u goroj situaciji, jer smo svi žrtve najveće povijesne nepravde i medijske manipulacije, a posebno najpošteniji i najzaslužniji među nama, kada se svako dobro pretvara u zlo, istina u laž, svjetlo u tamu, kada nam generali pobjedničke Hrvatske vojske i branitelji od zločina agresora u obrambenom Domovinskom ratu pate po zatvorima u Haagu i drugim zemljama svijeta, a, na žalost, i u zatvorima diljem domovine, kada im se monstruozno montiraju optužnice i kada ulaze i izlaze iz sudnica sa lisicama na rukama, kao najgori zločinci.

Carla del Ponte, međunarodna tužiteljica, u ime te "pravde", u svojoj knjizi "Lov, ja i ratni zločinci" nas, kao cijeli narod, vulgarno i prostački vrijeđa, gore nego narod zločinačkog agresora, riječima koje zbog dostojanstva duha i riječi ne mogu ni izreći, a naša vlast, na žalost, na te uvrede ne reagira.

Kip domovine

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

piše: Josip H. Nikšić

"Crne mrlje" u hrvatskoj povijesti!?

Ta antihrvatska kampanja, prije nego su počele ratnokoljačke srpske operacije 1991. godine po uzoru na Drugi svjetski rat, je krenula (nastavila se) u dva smjera.

Prvi smjer je bio da smanje broj Hrvata. Korpus hrvatskog naroda podsjetio me na kukuruzni klip koji se "kruni". Ručna krunilica je jedan limeni prsten širine oko 2 cm i navuče se na ruku. S unutarnje strane je nazubljen, i obično je podstavljen krpom, da ne nažulja ruku. Kukuruzni klip uzme se u lijevu ruku i krunilicom se (onim zubima) u desnoj ruci čupaju, otkidaju kukurauzna zrna, dok ne ostane go' klip. Protivnicima je upravo cilj bio gol klip koji se poslije baci u vatru.

Dakle, u svrhu smanjenja broja Hrvata, da bi se pokazala neutemeljenost stvaranja "nacionalne države", prva otkinuta zrna bile su manjine. Što više pripadnika manjina, to manje hrvata! I počelo je "umnožavanje" manjina, tako da se od ukupnog broja pripadnika manjinskih naroda kojih je bilo ispod 10% prešlo 20 i više %.

Ali, ona druga "pista" je bila temeljitija, i još opasnija, jer je išla u povijest, prošlost, za razliku prve - krunjenja zrnja s kukuruznog klipa - koja se bavila sadašnjim stanjem. Trebalo se "ocrniti" neke dijelove povijesti, neke ljudi, kako se ne bi u povijesti tražilo uporište za državotvornu ideju.

Naravno, kao crne mrlje su bilježeni samo ustaše, a nikako oni koji su se za Austrije pošvabili, za Mađarske pomađarili, za Jugoslavija posrbili, oni Hrvati koji su u partzanskim uniformama poklali stotine tisuća Hrvata, koji su preko noći postali jugosloveni i komunisti. Oni su, tutti quanti, pozitivni, oni su svijetlih tonova…

Mark Weber

Zajednički zadatci

Naše priznanje židovske nacionalnosti predviđa jasan i iskren odnos s njemačkim narodom i njegovom nacionalnom i rasnom stvarnosti. Upravo zato jer ne želimo kvariti ove temelje, jer smo mi također protiv miješovitih brakova i za očuvanje čistoće židovske zajednice, i odbacujemo svako zahvaćanje u kulturno područje, mi možemo - obzirom na to da smo odgojeni na njemačkom jeziku i njemačkoj kulturi - s divljenjem i simpatijom pronaći interes u radovima i vrijednostima njemačke kulture.

Popaganda bojkota, koju u ovaj čas provode protiv Njemačke na mnogo načina, je u najvišem stupnju, no cionizam se ne želi sukobljavati, već želi uvjeravati i graditi…

Aktivna suradnja

Štoviše, kada se Treći Reich još više zatvorio mnogobrojni su se njemački Židovi, vjerojatno većina, nastavili smatrati prije svega - često s velikim ponosom - Nijemcima. Malo ih je bilo oduševljeno mogućnošću iseljenja, da bi započeli novi život u dalekoj Palestini. Međutim, sve više i više njemačkih Židova se u tom razdoblju priklanjalo cionizmu. Do kraja 1938. godine cionistički pokret proširio se Hitlerovom Njemačkom. Silno se povećala naklada dvotjednika Cionističke federacije, Jüdische Rundschau. Tiskaju su mnogobrojne cionističke knjige. "Cionistička je djelatnost tih godina u Njemačkoj bila u punom zamahu", bilježi Židovska enciklopedija. Jedan se cionistički sabor održao u Berlinu 1936. godine, odražavajući "svojim sastavom članstva snažan život njemačke cionističke stranke."14 SS je bio posebno poletan u svojoj podrški cionizmu. Jedna unutaranja okružnica SS-a iz lipnja 1934. preporučavala je aktivnu podršku velikih razmjera cionizmu sa strane vlasti i Stranke, kao najbolji način da se ohrabri židovska emigracija iz Njemačke u Palestinu. To je zahtijevalo povećanje židovske samosvijesti. Osnivanje židovskih škola, židovskih športskih društava, židovskih kulturnih društava - ukratko, sve što je moglo potaknuti tu novu svijest i samosvijest - trebalo je ohrabrivati, preporučivao je taj spis.

Uz službenu podršku, cionisti su neumorno radili da bi "preodgojili" njemačke Židove. Kao što je to napisao američki pisac Francis Nicosia u svojoj studiji iz 1985. godine, Treći Reich i palestinsko pitanje: "Cioniste su ohrabrivali da prenesu poruku židovskoj zajednici, da skupljaju novac, da prikazuju filmove o Palestini i, općenito, da podučavaju Židove u vezi s Palestinom. Postojao je značajan pritisak na njemačke Židove da se prestanu poistovjećivati s Nijemcima i da se u njima probudi novi nacionalni židovski identitet."21

"Njemačka… se pridružuje traženjima Svjetskog Cionističkog Kongresa kada objavljuje da su Židovi koji žive u Njemačkoj nacionalna manjina. Sada kada su Židovi svrstani kao nacionalna manjina, ponovno je moguće uspostaviti normalne odnose između njemačke nacije i judaizma. Novi zakoni u Njemačkoj daju židovskoj manjini vlastiti kulturni život, vlastiti nacionalni život. Ona će u budućnosti moći otvarati svoje škole, vlastita kazališta i vlastita športska društva. Ukratko, ona će moći oblikovati vlastitu sudbinu u svim vidovima nacionalnog života…

U suradnji s njemačkim vlastima, cionističke su skupine organizirale mrežu od odprilike četrdeset kampova i ratarskih središta diljem Njemačke, gdje su se budući koloni uvježbavali za svoj novi život u Palestini. Kako su Nirmberški zakoni branili Židovima uporabu njemačke zastave, Židovi su imali zajamčeno pravo korištenja nacionalne plavo-bijele židovske zastave. Zastava, koju će jednog dana prihvatiti židovska Država, vijorila se iznad kampova i cionističkih središta u Hitlerovoj Njemačkoj27. Himlerova Služba sigurnosti (Sichereitsdienst*) surađivala je s Haganóm,28 tajnom cionističkom vojnom organizacijom u Palestini. SS-ov stožer platio je predstavniku Hagané, Feivelu Polkesu, za obavijesti o prilikama u Palestini i za njegovu pomoć u organizaciji židovskog naseljavanja u tu zemlju.29 Međutim, Haganá je bila obaviještena o njemački planovima preko jednog špijuna kojeg je uspjela ubaciti u Glavni stan SS-a u Berlinu.30 Kolaboracija Hagana - SS uključivala je, štoviše, i tajnu isporuku njemačkog oružja za borbu protiv palestinskih Arapa.31

Službena ograničenja

U siječnju 1939. novi Hitlerov ministar vanjskih poslova, Joachim von Ribbentropp, isto tako upozorava u drugoj okružnici da "Njemačka mora smatrati stvaranje židovske države kao opasnost, jer bi to doprinijelo povećanju međunarodne moći svjetskog židovstva".38 Sâm je Hitler početkom 1938. godine razmotrio ovo pitanje i, usprkos svojoj staroj sumnjičavost glede cionističkih ambicija, i svojoj bojazni da bi ta politika mogla doprinijeti stvaranju židovske države, odlučio je još snažnije podržati iseljavanje Židova u Palestinu. Očekivanje da će se Njemačka riješiti svojih Židova, zaključio je on, bilo je teže od moguće opasnosti.39 Međutim, 1937.,1938. i 1939. britanska je vlada nametnula još temeljitija ograničenja židovskom useljenju u Palestinu. Kao odgovor na to, služba sigurnosti SS-a sklopila je tajni sporazum s ilegalnom cionističkom agencijom Mossad le-Aliya Bet40, kako bi se Židovi ilegalno useljavali u Palestinu. Kao rezultat ove snažne suradnje, usprkos britanskim ratnim brodovima, više konvoja brodova uspjelo je stići do Palestine. Židovsko iseljavanje, istovremeno zakonito i nezakonito, iz Njemačke (uključujući i Austriju od 1938.) prema Palestini dramatično se povećalo 1938. i 1939. godine. Još jedno putovanje 10000 Židova bilo je planirano za listopagodine, barem je jedan kamp za cionističko uvježbavanje ("kibuc") nastavio raditi u Hitlerovoj Njemačkoj.42

Sporazum o prijevozu

Delegati na cionističkom kongresu u Pragu 1933. godine živo su raspravljali o zaslugama Sporazuma. Neki od njih su se bojali da će ugovor samo potkopati gospodarski bojkot međunarodnog židovstva protiv Njemačke. Ali cionistički vođe su smirili Kongres. Sam Cohen48, ključna osoba u Sporazumu s Haavarom, naglasio je da Sporazum nije gospodarski koristan za Njemačku. Arthur Ruppin49, stručnjak za emigraciju u cionističkoj organizaciji, koji je pomagao u pregovorima oko sporazuma, naglasio je da se "sporazum o prijevozu ni na koji način ne kosi s pokretom bojkota, jer nijedna strana valuta ne će ući u Njemačku kao rezultat tog Sporazuma…".50 Cionistički kongres iz 1935.godine, koji se održao u Švicarskoj, čvrsto je potvrdio Sporazum. Godine 1936. godine, Židovsko društvo (cionistička "tajna vlada" u Palestini) preuzelo je izravnu kontrolu nad Haavarom, što je ostalo na snazi sve dok ga drugi svjetski rat nije prisilio na uzmak. Pojedini njemački dužnosnici su se suprotstavili sporazumu. Generalni njemački konzul u Jeruzalemu, Hans Döhle, na primjer, oštro je kritizirao sporazum u više navrata tijekom 1937. godine. Istaknuo je da to košta Njemačku u vanjskoj trgovini, jer su proizvodi izvezeni u Palestinu zbog sporazuma mogli donijeti zaradu, da su bili prodani negdje drugdje. Monopol Haavare na prodaju njemačke robe izazvao je, naravno, gnjev kod njemačkih i, isto tako, arapskih poslovnih ljudi. Službena njemačka podrška cionizmu mogla je dovesti do gubitka tržištâ u arapskom svijetu. Britanska je vlada, također, bila nezadovoljna sporazumom.51 Jedno unutarnje izvješće njemačkog ministarstva vanjskih poslova je u lipnju 1937. godine je ukazivalo na "gubitke vanjskih razmjena" a koji su nastali zbog Haavare.52

Ostvarenja Haavare

Povjesničar Edwin Black je procijenio da su 70 milijuna dodatnih dolara mogli biti prebačeni u Palestinu dodatnim trgovačkim sporazumima s Njemačkom, i međunarodnim bankarskim transakcijama. Njemačka davanja imala su veliko djelovanje na jednu tako nerazvijenu zemlju kakva je bila Palestina tridesetih godina XX. stoljeća, primjećuje on. Više velikih industrijskih poduzeća je otvoreno s kapitalom koji je dolazio iz Njemačke, uračunavši u to i tvrtke za sustav odvodnje "Mekoroth" i tekstila "Lodzia". Priljev proizvoda i kapitala za Havaaru, zaključuje Edwin Black, "proizveo je gospodarsku eksploziju u židovskoj Palestini" i bio je "neophodni čimbenik u stvaranju židovske države".59 Sporazum s Haavarom uvelike je doprinio židovskom razvitku u Palestini i, prema tomu, i osnivanju države Izrael. U jednoj okružnici njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, iz siječnja 1939. godine, stoji, uz određenu uznemirenost, da "prijevoz židovske imovine izvan Njemačke (u sporazumu s Haavarom) doprinosi na ne baš zanemariv način izgradnji židovske države u Palestini".60

Cionisti predlažu Hitleru vojni savez

Zaključak

Bilješke:

OTAC DOMOVINE I DOMOVINE SIN

O Starčeviću i Tuđmanu

Hrvatska braćo i sestre!

Braćo po oružju!

Otac Domovine, pater patri?, to je za Hrvate bio samo Ante Starčević. Tuđmana se, ignorirajući ovu činjenicu, također tu i tamo pokušalo nazvati ocem domovine, ali bi se prikladnijim učinio naslov sina domovine, a oca države. Pri ovom se posljednjem, dakako, gubila iz vida okolnost da je otac moderne hrvatske države, nakon 839 godina "ograničenoga suvereniteta", bio Poglavnik, a ne Vrhovnik; ovaj je tek obnovio obnovljenu hrvatsku državu XX stoljeća.

Ante Starčević toliko je markantna, uzvišena figura hrvatske povijesti, toliko je sam u sebi suveren, toliko je proturob, da nam se današnjima, suočenima s još neviđenim ispadima onoga robsko-podaničkoga u hrvatskoj nacionalnoj duši, čini kako skoro i ne bi mogao biti hrvatske krvi. Jest, Starčević je složena pojava, kao i svi velikani, on je i protuslovan, jer sama su zbilja i sam život, u koje je tako duboko zahvatio, svojom naravi protuslovni. Zato su oni nižega ranga oduvijek imali poteškoća u shvaćanju njegove veličine. Vidjeli su ga kao genija, ali i glupana; kao luđaka, sveca i bezbožnika; proroka i monstruma; kao čovjeka ćudorednog, ali i lažljivca; skromnog, ali i oholog; i ljudoljubnog i hladnog... No, veličinu mu ipak nisu uspijevali zanijekati, pa bi ga uspoređivali s Mojsijem, Pitagorom i Sokratom, Diogenom, Katonom, Markom Aurelijem. A ako im je njegova veličina bila nepoćudna, sustavno bi ga prešućivali, što je također neupitni znak veličine.

Franju Tuđmana protivnici slijeva nerijetko bi nazivali diktatorom, uvjereni kako ga ne mogu žešće ocrniti negoli tom dosjetkom. Tuđman, barem prema kolajućim školskim definicijama, nije bio diktator: dospio je na vlast slobodnim izborima, izvrgnuo se i potom predizbornom cirkusu te izbornoj lutriji, ozakonio je djelotvornu i jaku, pa i onu protuhrvatsku oporbu. Štoviše, protuhrvatski su oporbenjaci u njegovo doba čak i iz inozemstva određivali hrvatski usud; pomislimo na sve one brojne guvernere iz fantomske "međunarodne zajednice" i protektore lordove ovnove e tutti quanti. A što je Tuđman u svojoj osobi ujedinio ovlasti šefa države i partije te vrhovnog zapovjednika vojske, pa to je učinio baš kao i neki drugi od posve pitomih vladara dekadentnoga demokratskog svijeta. Nije bio diktator, bolje bi bilo da jest, bolje bi nam svima danas bilo.

I Starčević i Tuđman su spisatelji, Tuđman uglavnom povijesni i politički, dočim Stari imade i uže književnoga dara. Ali jezični im je osjećaj donekle srodan. Starčević rabi specifični arhaični jezik, a Tuđman je sklon neologizmima koji su počesto zapravo zaboravljeni (pod Jugosrbijom prokazani) arhaizmi. Filozofija je bliska obojici: Starčević se, poprilično eklektik, drži antike: Aristotela, kinikâ i stoikâ, te Rousseaua, a mladomu su Tuđmanu izvorište Marx i Lenjin. Zatim je ustvrdio ("Velike ideje i mali narodi") da slijepo prihvaćanje velikih ideja (to su ovdje panslavizam, socijalistički integralizam i neoimperijalistički univerzalizam) može za mali narod biti štetno, pa i tragično, pače pogubno. No ipak se priklonio velikoj ideji demokraciji, za koju danas, ako samo gledamo otvorenih očiju, ne možemo kazati da nam je u ova dva desetljeća osobito koristila. U zrelim godinama, Tuđman se zapravo očituje kao politički eklektik, nastoji pomiriti nepomirljivo: Starčevića i Pavelića i Radića; Mačka, Tita i Brunu Bušića. U svojim varijacijama na teme filozofije povijesti, kao promislitelj povijesnoga usuda, Tuđman razvija tezu o zlosilju, uz različite njegove racionalizacije, samoprikrivanja i samoopravdavanja leitmotivu svjetske povijesti. Time se Tuđman svrstava među zagovaratelje pesimistične antropologije, koja nije strana ni Starčeviću, unatoč njegovu izvanjskom preuzimanju naivne rusoovske dogme o čovjeku koji je po prirodi dobar.

Za razliku od današnjih povijesnih nihilista na čelu s trenutačnim premijerom, koji ne propušta niti jednu prigodu kako bi ponovio jeftinu neistinu da ne živimo u prošlosti, te da povijest (umjesto narodu) moramo prepustiti povjesničarima (po prilici kao kada bismo rađanje djece, umjesto ženama, prepustili ginekolozima!), - i Starčević i Tuđman svjesni su ukorijenjenosti naroda u svojoj povijesnoj dimenziji. Tako Stari izrijekom temelj politike vidi u povjestici, i u životu, a Tuđman istovrsni nazor potvrđuje svojim historiografskim i filozofsko-povijesnim djelom.

Dok je dakle Tuđman, kao hrvatski partizan, sudjelovao u Titovoj jugo-komunističkoj revoluciji, a drugoj se, nacionalnoj revoluciji, pola stoljeća potom stavio na čelo, Starčević je o bunama imao ambivalentan stav. On načelno ne vjeruje da se nasilnom i izravnom akcijom može polučiti dobro; čak se distancirao i od bune svojega dioskura Kvaternika. S druge strane, učenik je Francuske revolucije, čak odobrava Robespierreovu teroru (trepetu, kako ga zove, i smatra protutežom beglavju - po prilici, anarhiji), te ističe pravednost pobune u obranu narodnih prava: najstrašnije je, veli, načelno trpljenje zla.

Starčević se u svojemu vremenu bavio politikom kao utemeljitelj i predsjednik Stranke prava i Čiste stranke prava, velebilježnik Riječke županije te saborski zastupnik. I Tuđman je bio zastupnik, osnivač i šef svoje političke stranke, Hrvatske demokratske zajednice, ali je, koristeći povoljan povijesni čas, za razliku od Starčevića, uspio u svojoj Domovini osvojiti i vlast. Obojica su bili politički proganjani. Tuđman je zbog političkih razloga robijao pod drugom Jugoslavijom, devet mjeseci pa onda još šesnaest, a Starčevića su, pod prednagodbenjačkom Austrijom, zbog istovrsnih razloga, kao protudržavnog elementa, odbijali, suspendirali, te i osudili na jednomjesečni zatvor.

U svoj velikohrvatski koncept Starčević je uključivao i Slovence - planinske, alpske, noričke Hrvate, našu braću onkraj Sutle. Starčević je podsjećao na povijesna zajedništva Hrvata i Slovenaca u XVII i XVIII stoljeću, te zagovarao hrvatsko-slovensku udružbu, koja nam danas s razlogom djeluje poput maglovite utopije. Za razliku od njega, Tuđman je skeptičan prema susjednom nam i srodnom narodu, sjećam se samo što je meni rekao tijekom brzoglasnog razgovora 1988, kada sam mu predložio da se i u Hrvatskoj pokrene osnutak nekomunističkih nacionalnih stranaka kao u Sloveniji - tada je to bilo korisno. Tuđman je uzvratio kako su nas Slovenci izdali u vrijeme Hrvatskoga proljeća. Točna ili ne, ta je zamjedba u rečenu surječju ipak bila posve irelevantna.

Više negoli o Slovencima, Starčević i Tuđman bliski su u svojim nazorima o Židovima; točnije, i jedan i drugi su ponešto nedosljedni. Obojica sudjeluju u ambivalentnoj hrvatskoj tradiciji filo-anti-semitizma koja uključuje i muževe od ranga, kakvi su Strossmayer i Rački, Antun Radić, nadbiskup Stepinac, poglavnik Pavelić, komunist Ciliga... U toj tradiciji stanovito se ulagujuće divljenje Židovima i njihovim sposobnostima, ili njihovu statusu starije braće kršćana, te, u naše dane, strahopoštovanje spram njihove svjetske moći, isprepleće s uvidima u njihove nacional-karakterološke manjkavosti, autorstvo nad nepoćudnim svjetsko-povijesnim izumima poput komunizma i kapitalizma, napokon, udio u strukturama nadnacionalne i protunarodne svjetske nadvlade.

Tuđmanovi nazori na Židove u sadašnjoj Hrvatskoj bili su od protivnika dočekani na nož, jer se u početku izjasnio sretnim da mu žena nije Židovka (a ni Srpkinja). Iako se ta izjava nije morala tumačiti u antisemitskom smislu (mogao je misliti da se nije, kao mnogi jugokomunisti, oženio Židovkom iz oportunističkih pobuda, mogao je misliti i da bi mu, uza sve drugo, neprijatelji spočitali i brak sa Židovkom...) - dobro je došla svima koji su od prvoga dana uz Tuđmana i preko Tuđmana uzeli na zub i obnovljenu nezavisnu državu Hrvata. Oni su rečenu izjavu iskoristili kako bi otežali Tuđmanovo približavanje državi Izrael, a njegovu vladavinu pred svjetskim Židovljem i globalističkom liberalnom ljevicom prikazali kao kasnu repliku negdašnjih fašističko-antisemitskih režima. Osobito su se okomili na neka mjesta iz knjige "Bespuća povijesne zbiljnosti", gdje Tuđman dovodi u pitanje nedodirljivu, mitološko-kabalističku židovsku dogmu o "Šest Milijuna Holokaustiranih" (zbog čijega se dovađanja u pitanje u današnjoj "europskoj uniji" može skončati onkraj brave i na pola desetljeća!), i Židovima s pravom pripisuje barem dio krivnje za vlastite povijesne nevolje. Pritom ništa nije pomoglo što je Tuđman u svoju vladu, imajući svakako na umu i mogućnost filosemitskih kritika, uključio i čitavu armiju Židova.

Spomenuo sam takozvanu "europsku uniju", koja je zacijelo mnogo više i judeomasonska i tehnobirokratska, i liberaldemokratska i totalitarna i multikulturalna, i afrička i azijska, negoli što je europska. Tuđman je, prihvativši kao usud europske okolnosti u kojima je došao na vlast, hrvatsko članstvo u EU smatrao neizbježivim koliko i poželjnim. U vrijeme rata nije se puno razmišljalo o pojedinostima, i mnogi vjerojatno nisu slutili kakav bi nas gubitak suvereniteta u njoj čekao, tek što smo krvlju naših ratnika skinuli s vrata jaram jugo-nadvlade. Starčević bi, kao zagovornik apsolutnog suvereniteta, o "uniji" zasigurno sudio drugačije. Jer on kaže da narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode. I još dvije su njegove misli ovdje mjerodavne: "Davati narodu novaca nakon što si ga gurnuo u sužanjstvo (to su te navodne koristi koje nas tobože čekaju u "uniji"!), to je kao da ubiješ čovjeka pa mu daješ medene kolače." Ili: "U domaće poslove nijedne države nitko ne ima pravo da se nepozvan upliće." A mi se sjećamo da nam je "unija" nametnula koju tisućicu svojih zakona, pretežito protiv dobro shvaćenoga hrvatskog nacionalno-državnog interesa.

Kako je Tuđman gledao na Oca Domovine? On ga je, kako rekoh, nastojao uklopiti u svoju eklektičku cjelinu, u kojoj je bilo mjesta i za Poglavnika, i za "maršala". Jedna je od ključnih Tuđmanovih pogrješaka svakako bila u stalnom podgrijavanju Titova kulta, što je dovelo do današnje pomame neotitoizma i tekućega jugo-revival-a, temeljem iluzije i laži da je današnja država sljednica šumskoga "zavnoha" (zapravo tek filijale jugo-avnoja), a ne Nezavisne Države Hrvatske. Uglavnom, Tuđmanu je od Starčevića bio bliži, ako već ne u svemu Tito, ali onda svakako Stjepan Radić. Ipak, Tuđman se o Starčeviću izjašnjavao vrlo povoljno, pa primjerice i pišući proslov Barišićevom izdanju njegovih saborskih govora.

U znak štovanja za Antu Starčevića, Tuđman je lik Staroga stavio na najveći apoen, novčanicu od tisuću kuna, smjestivši ga tako ipak ispred Radića, koji "vrijedi" samo 200 kuna, a Tita se za ovu prigodu srećom nije sjetio. Osim toga je Tuđman uveo orden "Reda Ante Starčevića", koji se, prema Zakonu o odlikovanjima i priznanjima RH (1995), podjeljuje za "doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države". U ovoj je formulaciji, uostalom, lako prepoznatljiv rukopis samoga Tuđmana. Kao što je obezvrijedio i sve drugo vezano za hrvatsku čast i slobodu, Tuđmanov se nasljednik na svoj romski način izrugao i ordenu i Starčeviću, kada je Oca Domovine ujesen 2006 prikvačio na prsa svojega prijatelja, a jednog od kolovođa današnje Protuhrvatske, Slavka Goldsteina, koji niti je zaslužan za čuvanje hrvatskoga državotvorstva, niti pak za obnovu državnosti, nego naprotiv, za bojkotiranje hrvatske države uz popratno cmizdrenje zbog propasti Juge, koja je za Goldsteina bila "dobra ideja".

U ovomu nam je sklopu sažeto podsjetiti na iznimno važnu Starčevićevu teoriju o slavoserbstvu; da ništa drugo nije ponudio svojim neizmjernim opusom, samo svoju besmrtnu raščlambu slavoserbâ, po njoj bi ga pamtili naraštaji i po njoj bio bi nezaobilaziva veličina u našoj bijednoj sadašnjosti. Slavoserbi su niža, sužanjska pasmina ljudi, donekle nešto kao barbari za Grke ili goji za Židove. Slavoserbi - tek mjestimice Stari ih izjednačuje s etničkim Srbima, jer se mogu pojaviti u svakom narodu - rođeni su robovi, dvostruki robovi (sclavi i servi), dakle robovi i tjelesni i duševni, a osim toga robovi i Austrije i Madžarske, za što Starčević rabi i kovanicu "Magjarolci" (Madžari i Tirolci, dakle austrijski Nijemci), podljudi, smeće naroda, niži od životinja, čovječuljci bez ideja i načela, bez plemenitih kreposti, glupani, konformisti, oportunisti, plaćenici, nagodbenjaci, "svačijakovići", kako veli Stari: svima se prodaju, nisu svoji pa su svačiji... Slavoserbi su protiv svega što je "dobro, slavno, veličanstveno". U tu kategoriju spada ponajprije puzava odnarođena inteligencija. Slavoserbi su se zakleli zbrisati hrvatski narod s lica Zemlje, tvrdeći da Hrvati nemaju preduvjeta za slobodu i samostalnost. Zapravo su Slavoserbi izrodi, izdajice, koji rade za neprijatelja.

Tako smo eto dospjeli i do naših dana. Božjom milošću zasvijetlio je u hrvatskom XIX stoljeću duh Ante Starčevića, dočim za državu još nisu bili sazrijeli uvjeti. Ali, bez Staroga ne bi bilo Nezavisne Države Hrvatske, a bez ove ne bi bilo ni Republike Hrvatske. Pod povoljnijim povijesnim okolnostima u slijedećem je stoljeću, nakon Ante Pavelića, i Franji Tuđmanu uspio pothvat obnove hrvatske državnosti. Na žalost, tek što smo dobili državu, ona je nestala. Tako je bilo nakon 4 godine 1945, tako je bilo i 1995: s punom odgovornošću tvrdim da je Republika Hrvatska, baš kao i Nezavisna Država Hrvatska, trajala koliko je trajao rat. Nakon 1995 započinje opadanje, linjanje, oživljavaju demoni pokopane jugovine, destruira se glavno oruđe hrvatskog oslobođenja i slobode - junačka i pobjednička hrvatska vojska, generali idu u Haag, Hrvati u novu pečalbu, Srbi se, po zapovjedi stranoga gospodara, vraćaju na mjesto zločina, s osobitim povlasticama i svečano dočekani od kapitulantskog režima, u izgled nam se stavlja doseljavanje stotina tisuća inozemnih egzota, dočim sumahnito srljanje u eurointegracije donosi sa sobom jamstvo potpunog sumraka nacionalne časti, ponosa i dostojanstva, potpunog gubitka i zadnjih ostataka nacionalnog, političkog, uljudbenog, gospodarskog suvereniteta; štoviše, nad narod Hrvata, kao još nikada u povijesti, nadvila se tamna sjena prijeteće posvemašnje propasti.

Mladen Schwartz

PRIOPĆENJE

Svim medijima

Prema povijesnim zapisima, spomenuta džamija sagrađena na temeljima franjevačkoga sakralnog zdanja - samostana i crkve sv. Ante što su franjevci sagradili oko 1390. godine. To znači samostansko zdanje je starije za oko 240 godina?! Konkretno obnova oronuloga franjevačkoga samostan u Zahumu spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva iz 1426. godine. Nadalje, uz crkvu i samostan sv. Ante postojalo je još šest crkava. Ostale crkve su: sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana (nad njom dzamija) i sv. Luke /kula sa zvonikom) s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane (nad njom dzamija) u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima (nad njom dzamija) i Gospe Snježne na Smrčenjacima. To znači da je na području današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katoličko pučanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe. I nitko se kroz minulih šest stotina godina nije pobrinuo da bi starija zdanja stavio na listu spomenika pod zaštitom države.

U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar koje, uz ostalo, skrbi i o zaštiti hrvatskih i katoličkih kulturnih spomenima, tražim da se prije bilo kakvih radova na lokalitetu Pijesak izvrše arheološka iskapanja, te se ustanove temelji porušenoga franjevačkoga samostana, a potom da se pomogne obnoviti starije crkveno zdanje nad kojim je sagrađena mlađa džamija.

Pretvaranje crkve u sjevernom logoru u Mostaru nakon Obrambenog rata u džamiju suvremeni je primjer da se i danas crkve pretvaraju u džamije a na što se nitko od međunarodnih dužnosnika i ne osvrće. Bojim se kako međunarodna zajednica u Mostaru od Hrvata katolika želi naplatiti neke azijske dugove. A što se radi na Cipru nije daleka prošlost. Tamo je i katedrala pretvorena u džamiju, a kršćanske svetinje se nezaustavivo uništavaju na razne načine.

Ovaj naš prosvjed upućujemo javnosti, a proslijedit ćemo ga Ujedinjenim narodima i Sudu za ljudska prava u Strassbourgu te očekujemo njihovo skoro očitovanje.

Predsjednik HKD Napredak Mostar, prof. dr. fra Andrija Nikić

DŽAMIJE NA TEMELJIMA CRKAVA

Na prvom mjestu, prema povijesnim zapisima, spomenuta džamija sagrađena na temeljima franjevačkoga sakralnog zdanja - samostana i crkve sv. Ante što su franjevci sagradili oko 1390. godine. To znači samostansko zdanje je starije za oko 240 godina?! Konkretno obnova oronuloga franjevačkoga samostan u Zahumu spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva iz 1426. godine. Nadalje, uz crkvu i samostan sv. Ante postojalo je još šest crkava. Ostale crkve su: sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana i sv. Luke s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima i Gospe Snježne na Smrčenjacima. To znači da je na području današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katoličko pučanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe. I nitko se kroz minulih šest stotina godina nije pobrinuo da bi starija zdanja stavio na listu spomenika pod zaštitom države.

U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar koje, uz ostalo, skrbi i o zaštiti hrvatskih i katoličkih kulturnih spomenima, tražim da se prije bilo kakvih radova na lokalitetu Pijesak izvrše arheološka iskapanja, te se ustanove temelji porušenoga franjevačkoga samostana, a potom da se pomogne obnoviti starije crkveno zdanje nad kojim je sagrađena mlađa džamija.

Naime, predaje o džamijama koje su sagrađene na te­meljima crkava mogu se i danas čuti. Prema povi­jesnim izvorima i predajama poznato je da su Turci na temeljima crkava gradili džamije. Jedna od prvih takvih džamija je Aja Sofija u Carigradu. Bivša crkva postala je – zavisno od dimenzija - prototip podizanim džamijama do najnovijih vremena. Na području Bosne i Hercegovine i dijelovima Hrvatske koje su Turci okupirali, velik je broj džamija sagrađenih na temeljima crkava, a puno je crkava pretvoreno u džamije.

1. Mostarske džamije na temeljima crkava

2. Četiri džamije u Konjicu na temeljima crkava

3. Ostružnica kod Fojnice

4. Crkve u Rami pretvorene u džamije

5. Crkva svetog Petra na Glavici kod Livna pretvorena u džamiju

6. Crkva svetog Nikole u Srebrenici pretvorena u džamiju

7. Crkva svetog Luke u Jajcu pregrađena u Carevu džamiju

8. Crkva sv. Ružice u Zadužbini kod Širokoga Brijega

9.Džamija u Ljutom Docu na temeljima crkve

10. Stare ruševine džamije u Gradcu (Brotnjo) iIi u Gabeli na temeljima crkve i samostana

11.Džamija na temeljima crkve sv. Pavla u Šuici

12.Crkve pretvorene u džamije u Bihaću i okolici

13. Skender-pašina tekija nekadašnja crkva

14. Crkva u Foči pretvorena u Carevu džamiju

Umjesto zaključka

U ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak koje uz ostalo skrbi i za hrvatsku i katoličku baštinu, pitam tko nam je u Bosni i Hercegovini učnio da su katolička zdanja postala arhiv pod zemljom, koji nam još uvijek nije dopušteno obnoviti. U našoj akciji mogu nam i drugi pomoći. Primjerice, neka nam odgovore potomci onih koji su naslijedili predaju o spomenutom kulturocidu s točnim podatcima tko i kada je to počinio. Stoga poručujem nadležnim ustanovama u gradovima, županijama i Federaciji da nam pomognu obnoviti starija zdanja nad kojima su sagrađene mlađe džamije!

Predlažem da se ne gradi džamija na crkvi jer to je "kamen mali velike smutnje" jer se u ovom kraju mnogo toga rješava na račun Katoličke crkve nego, ako se želi da na ovim stranama bude mira onda neka se reizgradi džamija pokraj crkve a ne na crkvi jer bi to bilo verificiranje povijesnih zločina.

Prof. dr. fra Andrija Nikić

--------------------------------------------------------------------------------

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević