DAN ZAHVALNOSTI A. D. MMVIII

Ludo i zlehudo hrvatsko ljeto - collage

Dok nas čitavoga ljeta žuta općila zasipaju "informacijama" o najsvježijim nesrećama, ubojstvima i samoubojstvima, Kosorica nam Nazionale blati ustaške junake, predsjednik nam Burduš Fikus blebeće o svemu i svačemu već prema običaju, fifice se kurvaju na Zrću, prometni zastoji zastaju i stoje, turisti dolaze, ne dolaze i odlaze, slavna spisateljica Nives Zeljković-Celzijus-Drpić niže uspjeh za uspjehom, sveti se otac Papa, duhovni poglavar hrvatskih katolika, ispričava navodnim žrtvama unutarcrkvenih pedofila, urođenicima i klokanima, otvaraju nam, uz sudjelovanje stotinjak hrvatskih gombaša, Olimpijske igre u komunističko-kapitalističkoj Kini, mafijaški obračun dolazi glave Tvrtku, sinu pjesnika Tomičića, hrvatski kapetan Laptalo u srboljubnoj Grčkoj pada na dugogodišnju robiju po "zapovjednoj odgovornosti" a la Haag, srpski kolovođa Karadžić ide u Haag na koju godinicu, a Hrvati, kojima je Haag noćna mora, orgijaju oduševljeni "pobjedom pravde", talijanski sud odbija suditi crnogorskom generalu Iliji Brčiću, koji je s broda-razarača nemilice granatirao hrvatske otoke, srpsko-židovsko-komunistička družba na čelu s Pupovcem, Tolnauerom i Milanovićem evocira 27. jula u Srbu srpski četničko-partizanski genocid, u pulskoj Areni engleski glumac Christopher Lee izaziva ekstatične ovacije okupljene istrijansko-jugoslavenske i srodne publike evocirajući tobožnje "Titovo NE Staljinu", na "Splitskom ljetu" izvode, u znaku tobož ugrožene "slobode" "umjetnosti" i anarhoidno-obscene redateljske samovolje, Euripidovu tragediju "Bakhe" posve krivotvorenog teksta, tek tako da posluži ljevičarskoj optužbi Ive Sanadera, ali iz vremena dok je još barem na riječima bio Hrvat, na Titovim Brijunima, kao i svakoga ljeta, četnički simpatizer bata-Rade sa svojom porodičnom bulumentom izvodi sopstveno pozorište, šegrt velikih lovaca na naciste Alen Budaj dokazuje da je Židov a da mu djed nije Ustaša, doživotna kazna za sudionika u Đurekovićevu umorstvu, udbaša Pratesa, prolazi posve neopaženo, netko, s malo zakašnjenja, jer sprema se euro!, traži zabranu "ustaške kune", nekomu je pak palo na pamet da kontrarevolucionarnoga bana Jelačića treba prognati na Kvaternikov trg - i tako dalje, i tomu slično, do besvijesti i do bljuvanja.

U isti čas, nakon 32 godine provedene u najgorim US-robijašnicama zbog djelatne ljubavi i neustrašive borbe za Hrvatsku, Zvonka Bušića u Zagrebu dočekuje tek parsto simpatizera, dočim režimska žandarmerija i tom malom broju otežava prilaz u zračnu luku, a režimska općila junaka jednoglasno imenuju "teroristom" i "ubojicom", baš kao da se vratio u velikosrpsku titovinu.

Dominikanski pater Vjekoslav Lasić, koji je na Šakićevu ispraćaju služio sv. misu, po mišljenju hahaoovskog crnogorskog advokata iz Zagreba, Veljka Miljevića, trebao bi zbog "širenja lažnih glasina s posljedicom uznemirenja građana" na pola godine u zatvor. A "lažna glasina" (kao da ima i istinitih!) u ovom je slučaju istinita tvrdnja da je Ustaški pokret 10. Travnja 1941 obnovio hrvatsku državu. Ne bi li primjerenije bilo zbog laganja narodu utamničiti vodeće posthrvatske izrode, koji mlade naraštaje obmanjuju pričom kako je "hrvatsku državu stvorio" provoditelj jugogenocida nad Hrvatima Tito Broz?!

I dok špijunska općila hrvatske zaslužnike Šakića i Bušića smatraju vrijednima tek usputne psovke, tjednomice nas teroriziraju simpatičnim i ljudskim likom bjegunca Radovana Karadžića, banalizirajući njegov protuhrvatski crimen. Rečeni pak Puhovski odlučio se za obratnu taktiku: on, kojeg se svakoga dana redovito pita za mišljenje o svim temama ovoga i onoga svijeta: od američkih ratova, preko unutarnje politike i mikropolitike, do klimatskih promjena i vremenske prognoze - raspričao se naširoko i o Zvonku i o Dinku, ne bi li ih pred hrvatskim narodom što temeljitije ocrnio, a o slučaju Raše Psihijatora ni riječi! - ta nije Puhovski valjda zadužen za srpske zločince!

Suplemenik i sumišljenik Puhovskoga i The New York Times-a, dežurni solitelj hrvatske pameti Goldstein stariji, sročio je nekakav pamflet u vidu knjige pod naslovom "1941, godina koja se vraća". Hoće reći, s Tuđmanom se 1991 vratila godina "marionetske NDH" i "ustaških pokolja". Ne, nije se vratila, na žalost nije, nego nam se vratila partizanska jugotitovska 1945, i upravo proživljavamo ljeto te obnovljene godine 1945, što nam govori da nemamo baš nikakvog razloga ni za slavlje, ni veselje, niti za zahvalnost.

HRVATSKA KAKVU SMO MOGLI IMATI!

[ Bila bi dekolonizirana, potpuno suverena, i odlučivala bi sama o nacionalnom usudu, a svi agenti judeomasonske "međunarodne zajednice", koji danas vladaju Hrvatskom, dobili bi neodgodivi otkaz. Nitko nas više ne bi ponižavao, Hrvatima bi se vratili čast, ponos i dostojanstvo.

[ Ne bi bilo nikakvoga Haaškoga tribunala, niti članstva u nadnacionalnim zajednicama (EU, NATO).

[ Imali bismo snažnu i opasnu vojsku; Srbija bi bila poražena u Beogradu, a Slovenija u Ljubljani.

[ Dokinula bi se neprirodna parlamentarna demokracija, uveo bi se stališki, korporativni sabor, a uklonile političke stranke, koje razbijaju nacionalno jedinstvo i služe samo vlastitu iživljavanju. Muževno odlučivanje smjenilo bi dosadašnje babske blebetaljke.

[ U državne službe bili bi pripuštani samo provjereni državotvorni nacionalisti; odzvonilo bi jugoidnim izrodima, izdajicama i ljigavcima.

[ Država bi bila centralizirana i skrbila bi o svim svojim dijelovima.

[ Narodna bi se prirodna i gospodarska dobra nacionalizirala, a strani izrabljivači, kao i strani špijuni, nemilice najurili.

[ Bio bi donešen strogi Zakon o zabrani pokrajinske mržnje i promičbe.

[ U Državi Hrvatskoj imali bismo za pravoslavne kršćane Hrvatsku pravoslavnu crkvu, dočim bi ona srpska bila zakonom zabranjena.

[ Besplatnu zdravstvenu zaštitu uživali bi svi pripadnici Nacije.

[ Opustjela bi se područja kolonizirala, a zemlja predala na obradu razvojačenim ratnicima i povratnicima.

[ Gospodarstvo bi se oslobodilo ljudožderskog kapitalizma, i težilo bi potpunoj autarkiji. Ponižavajući i štetni turizam bio bi sveden na najmanju mjeru. Nezaposlenost bi nestala; svatko bi dostojno živio od svojega rada.

[ Hrvatska bi ponovno uspostavila suverenitet nad svojom poviješću, ne bi je prepuštala "povjesničarima" i neprijateljima, nego bi ponosno i samosvijesno rehabilitirala Nezavisnu Državu Hrvatsku, Ustaški pokret, te njihova Poglavnika.

[ Žutotisni, inkvizitorski i teroristički žurnalizam postao bi stvar prošlosti.

Ovako bi izgledala naša Hrvatska da je početkom devedesetih godina na vlast u njoj došla Nova Hrvatska Desnica. Ali, još uvijek nije kasno, premda je zadnji čas! Spas je moguć, pod uvjetom da se Hrvatski Narod opameti, da dade kolektivni otkaz svim svojim etabliranim, recikliranim i kompromitiranim politikantima, da prestane vjerovati u "slijedeće izbore" i političke stranke, da pruži plebiscitarnu potporu snagama temeljite obnove, onoga Novog, Nacionalne Revolucije.

U današnjoj Hrvatskoj to nudimo samo mi. Drugoga nema. Narode, odluči se! Spriječi svoje preseljenje u kraljevstvo bivših naroda, izbjegni nečasnu i nedostojnu nacionalnu smrt! RECI DA ŽIVOTU!!! Narod ima sveto pravo na otpor. (Savonarola) Kada vlada nasiljem krši prava naroda, ustanak je njegova najsvetija zadaća! (Robespierre)

SSSR NAS NIJE PLAĆAO!

Blisko je pameti da je cijaš Brzezinski varao oznaša-udbaša Lončara kako Hrvati surađuju s Moskvom, eda bi iznudio još oštriji jugo-progon hrvatskih nacionalista, da se konačno tvorevina ipak možda uščuva od prijeteće propasti. Zanimljivo je pritom kako saveznici SFRJ i USA pred samima sobom glumataju sukobe kojih nema, i jedan drugoga plaše Moskvom. U tu rubriku spada i Lončarova apsurdna tvrdnja da Zapad nema razumijevanja za jugo-nesvrstanost. Imao je, imao itekako, zato smo i pokušali igrati na rusku kartu! No, na žalost, ni Zapad ni Istok - odgovorno tvrdim - nisu destabilizirali J., inače bi je puno prije nestalo. Unatoč intonaciji i opremi teksta, Jakovina na kraju ipak točno zaključuje kako su hrvatske emigrantske sveze sa "Sovjetima" bile zanemarive. Pa čemu onda cijela senzacija?

Mladen Schwartz

PROPOVIJED NA JAZOVKI

I mi poput Joba očekujemo odgovor na pitanja: Zašto čovjek trpi? Zašto su naši mučenici iz bolnice odvedeni i ovdje poubijani? Čovjek pita, nebo šuti. Pisac knjige o Jobu napisao nam je i Božji govor iz oluje. I upravo u prvom čitanju pročitani i ovdje navedeni tekst dio je toga govora. Bog, poučavajući Joba i njegove prijatelje, kao da im želi reći: Puna je priroda nerazumljivih tajna. I trpljenje je tajna. A iza svih tajna, pa i tajne trpljenja, stoji nevidljivi Bog koji će dati odgovor.

Svi su, rođeni od žene, došli na svijet da žive. A Isus? On je izuzetak. Jer, došao je da umre. Zato je otvoreno govorio o svom završetku, potičući ljude da ga nasljeduju na njegovu mukotrpnom putu: "Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga. - Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi"(Lk 9,23-25).

Išao je s njima kud su oni htjeli (Mt 5,41). Pustio je da rade od njega što žele. A oni? Bičevali su ga, vodili ga na raspeće opterećena križem, i raspeli ga na gori Kalvariji. Budući da on, koji je upotrijebio svoju čudotvornu moć ozdravljajući neprijatelja, nije ju ni pokušao upotrijebiti u svoju korist, postao je predmetom izrugivanja u svojim najtežim časovima: "Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega" (Mt 27,42).

On, "Riječ tijelom postala" (Iv 1,14), ne prestaje govoriti. On govori i kad šuti, a pogotovo kad zašuti. Budući da je slabim ljudima bilo nemoguće čuti govor i odgovor njegove šutnje, iako su ga tri godine slijedili, on je na pitanja koja nas muče odgovorio svojim uskrsnućem od mrtvih i riječima na popodnevnoj šetnji: "O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?" (Lk 24,25-26).

Isus, koji je jedini na času smrti molio za svoje neprijatelje (Lk 23,38), nakon smrti Stjepana prvomučenika, nije više jedini koji to čini. Jer je i Stjepan, pod teretom kamenja, poput svoga Učitelja, molio za svoje neprijatelje: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! (Dj 7,50). Isus nije više ni jedinka koja ljubi svoje neprijatelje. Jer, i Pavao je jednako postupio dok je tamnovao u Filipima: "Ne čini sebi nikakva zla, jer svi smo ovdje!"(Dj 16,28), rekao je tamničaru koji se odlučio ubiti, u uvjerenju da su svi uznici pobjegli. Takav postupak nije ljudski izum nego nasljedovanje Isusa Krista koji reče svome učeniku Ananiji za Savla: "Pokazat ću mu koliko mu treba pretrpjeti za Ime moje" (Dj 9,16).

I tako nam je Pavao, koji je puno puta gledao smrti u oči, pokazao put u slavu kroz patnju i smrt: "Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak" (2Tim 4,6-8).

Naši poubijani ranjenici ovdje u Jazovki nisu samo kao vojnici branili našu željno očekivanu državu nego su i kao kršćani-katolici stali na put ludom vjetru da ne utrne svjetlo, na krštenju upaljeno. Spremni su bili otići u grobnu tamu da bi nam krsno svjetlo ostalo goreći. Oni su svojom mučeničkom smrću postali ulje u Kristovoj svjetiljci. Zato mi danas, iako žalosni, na njih smo ponosni. Jer, more zloće, s kojim su se Hrvati morali hrvati kroz svoju mukotrpnu povijest, na njima se lomilo i svoju silu gubilo.

Zato, budimo ponosni na svoje sunarodnjake mučenike jame Jazovke. Nagledajmo se njihova svjetla, ugrijmo se na žaru njihove ljubavi i oprimo se zlu koje nas nije napustilo ni nakon domovinskoga rata. I, potaknuti svojom povijesnom prošlošću i osnaženi njihovim primjerom, vratimo se kući s porukom: I mi se moramo sa zlom hrvati jer smo Hrvati. Sa zlom ćemo se, dakle, hrvati te ćemo Hrvati biti i uvijek Hrvati ostati. Amen!

Fra Martin Planinić

GOVOR NA JAZOVKI

Braćo i sestre!

Ako se one veličaju ili umanjuju kao na drugoj slici, onda im priznajemo vrijednost koja je u biti ista i u slučaju veličanja i u slučaju umanjivanja, jer su one u oba slučaja velike kao i veliko slovo "A". Zato je suvišna zakonska zabrana. Tko se želi (o)sramotiti neka uvodi suvišnu i beskorisnu zabranu. Treba, dakle, u skladu s Isusovim riječima: "Istina će vas osloboditi!" (Iv 8,32), istinu otkriti i hrabro je kazati.

NDH je bila hrvatska država. Ni fašistička ni nacistička. Neosporna vojna pomoć, nužna golorukom narodu na putu do slobode i očuvanja svoje države, ne stavlja nijednu pa ni NDH ni na stranu fašizma ni na stranu nacizma. Bi li se uvrijedili Amerikanci i Englezi kad bismo ih proglasili Staljinistima zbog njihova saveza sa Staljinom? Koliko su SAD i Velika Britanija komunističko-boljševičke države, toliko je i NDH fašistička i nacistička država. Što sam ovdje ustvrdio, to sam i javno kazao: "Nije naša pogrješka s gledišta morala, što smo ušli u savez sa silama Osovine, jer nam je bila potrebna pomoć jačega. Neka se suprotna strana, Englezi, ispita što nam nije pružila pomoć na početku drugog svjetskog rata. Prebacivati nama što smo bili u savezu sa silama Osovine isto je što i okrivljivati nejakog dječaka zbog toga što ga je zli čovjek obranio od jačeg. A to je u onodobnim okolnostima i normalno i časno i pošteno. Unatoč svojoj vojnoj sili tražiti i prihvatiti savez s komunistima doista je i nemoralno i nenormalno i nepošteno i nečasno. Englezi bi se morali stidjeti svoga saveza sa Staljinom, a ne ustaše svoga saveza s Hitlerom. Samo pokvarenjak može ustašama zamjeriti što su tražili pomoć jačega."

I kad netko sve to pročita, opet će nam reći da izbjegavamo susret sa svojom prošlošću, kad nam se nabaci nešto od 1941. do 1945. Isti ti koji nam tu manu nabijaju na nos reći će nam da smo sužnjevi svoje prošlosti, nesposobni za pogled u budućnost, čim spomenemo svoje stradanje nakon drugoga svjetskog rata.

Ustaška je zasluga što su državu uspostavili i hrabro branili. Neka odgovore zapadni saveznici: Zašto niste prekinuli svaku vezu s vladom stare Jugoslavije zbog njezina zločina u Beogradu? Zašto niste okrenuli leđa toj istoj državi kad je ona pristupila Trojnom paktu? Zašto vam je smetao nastanak NDH? Zašto niste barem pokušali uspostaviti nekakvu vezu s ustašama u korist svoje ratne strategije?

Potrebna nam je pomoć i Hrvata-komunista. Zato ih moramo upitati: Zašto ste otišli u partizane? Ne prihvaćamo frazu: Zbog Rimskih ugovora. Jer, prošla su trideset i četiri dana od Rimskih ugovora do vašega odlaska u partizane. Zašto ste dignuli pušku na svoju državu? Što niste, čuvajući stvorenu državu, prekinuli vezu s jugoslavenskom obnovom? Zašto se u borbi protiv okupatora i ustaša, njihovih saveznika, niste borili za Hrvatsku u kojoj ne će vladati ustaše? Zašto to niste učinili? Jeste li svjesni da ste vi, koji ste dignuli pušku na svoju državu, postali ubojita pušta u rukama popartizanjenih četnika?

Potrebna nam je pomoć i jasenovačkih posjetitelja. Neka odgovore da bi nam pomogli: Smijete li nevine jasenovačke žrtve poistovjetiti sa zločincima, pogubljenima u Jasenovcu? Hoćete na te i takve zločince staviti aureolu nevinosti? Uskrisite u svojim mislima nevine jasenovačke žrtve pa nam odgovorite čim čujete njihov glas: Prosvjeduju li nevine žrtve protiv svoje istovjetnosti sa zločincima? Dok budete, braćo i sestre, tražili odgovor, poslušajte nešto što će vam pomoći da mi što iskrenije i, po mogućnosti i istinitije, odgovorite na postavljena pitanja, kako biste nam što više pomogli na putu prema istini.

1. U Kozici iznad Makarske četnici su poubijali mnogo hrvatskih civila tijekom rata. Kad su udovice ubijenih muževa zatražile pomoć zbog zločina nad svojim muževima, dobile su pomoć samo one udovice koje su pristale napisati da su im muževi stradali od ustaša.

1. Pokolj civilnih žrtava i samo civilnih žrtava;

Dok je u Jasenovcu mnogo zločinaca kažnjeno smrću, na Blajburškom polju i križnom putu do rumunjske granice u Banatu, bugarske granice u Srbiji i grčke granice u Makedoniji nitko nije stradao zato što je zločinac. Dopuštam da bi mi netko mogao uprijeti u stvarne ustaške zločine, naknadno dokazane i utvrđene. Odobrit ću dokazane činjenice i dodati: Ustaški zločin, naknadno utvrđen, ne opravdava ubojice od zločina. I nad takvim ustašama učinjen je zločin jer im ubojice nisu dokazali njihovu krivnju.

Istina, bilo je među Hrvatima ustaša. Nisu svi Hrvati ustaše. Malo je bilo ustaša među hrvatskim vojnicima, a pogotovo među narodnom cjelinom. Malo bi stradalo Hrvata nakon rata da su ubijani samo ustaše i nitko više nego ustaše. Ubijani su zarobljenici, jer su Hrvati i ustaše samo zato što su Hrvati.

Zato se partizani ne mogu uspoređivati sa zločincima koji su živjeli prije njih. Jer, njihov zločin veći je od bilo kojega ljudskoga zlodjela. Budući da njihovi zločini nadilaze zla djela koja ljudi mogu učiniti, mogu se partizani uspoređivati samo s đavlima, paklenim stanovnicima, u skladu sa šalom prodavača novina nakon dolaska partizana: "Čujte najnoviju vijest! Prazan je pakao. Izašli su đavli iz njega. Vidjeli ste ih na ulici."

Kad sve to pogledamo i malo se natrag vratimo, mogu još dodati: Odobravam biskupima što su se ispričali za Jasenovac godine 1995., ali im ne mogu odobriti što nisu uzeli Jasenovac u njegovoj cjelovitosti. Morali su to učiniti. No, kad su već zakasnili i tek nakon osam godina stigli u Bleiburg u liku dr. Želimira Puljića, neka i od danas zakasne osam godina i tek nakon toga postave pitanje Jasenovca u svoj njegovoj cjelovitosti. Neka to učine! Jer, dužni su to učiniti.

Ove sam godine glede Jasenovca poslao pismo Saboru i imao misu u svojoj župi za ustaše, domobrane i ostale civile u Jasenovcu poubijane da bi partizanski zločini na ustaše pali i na ustašama ostali. Predlažem i svim župama da svake godine ubuduće imadnu prigodnu misu i za jasenovačke žrtve, stradale nakon rata.

I na kraju, završavam ovaj svoj dugi govor moleći organizatore: Braćo i sestre, kao što ste nam organizirali susret na Jazovki, organizirajte nam ovakav susret i u Jasenovcu.

Fra Martin Planinić

OTVORENO PISMO

Cijenjeni Naslove!

Dana 22. travnja u 1830, u crkvi svetoga Ante Padovanskoga na Tepčićima pokraj Čitluka, imao sam misu za sve: ustaše, domobrane i ostale civile koje su partizani poubijali u Jasenovcu kako bi što veća ljaga na nas pala i na nama ostala. Tu sam misu najavio na ovogodišnjoj desetotravanjskoj proslavi u istoj crkvi, na Mosoru iznad Širokoga Brijega, gdje su stradali križari u rujnu 1947. i u svatovskoj dvorani "Široki", gdje je bilo narodno slavlje.

Dana 21. travnja, uoči najavljene mise, padala je kiša. Počela je popodne i prestala oko 14 sati narednoga dana. U utorak (22. travnja 2003.) triput je zazvonilo mrtvačko zvono njima u čast: u 16 i 30, 17 i 30 i 15 i 20. Misa u punoj crkvi nazočnih vjernika počela je u 18 i 30. Bila je recitirana - bez pjesme. Čim sam pristupio k oltaru, rekao sam: Budući da je nebo za njima dugo plakalo, ne možemo ni mi pjevati. Zato će ova misa biti u dostojanstvenoj tišini. Bez propovijedi i bez glasne Molitve vjernih. Tako je bilo i tako je dokraja ostalo.

Ne zaboravimo da nam se na naša pleća tovare dva prigovora: "Hrvati se ne mogu osloboditi svoje prošlosti. Hrvati nisu kadri suočiti se sa svojom prošlosti."

I kad znamo da nam čežnja za zaboravom Bleiburga šalje prvi prigovor, a nabijači nam jasenovačke krivnje šalju drugi prigovor kao omču na naš vrat, budimo spremni u oba značenja susresti se sa svojom prošlošću. I susretnimo se, idući u "rikverc" od Bleiburga preko Jasenovca i Desetoga travnja do Beograda, centrale mnogih zločina na našim prostorima. I, ako nas put bude vodio od Beograda prema Londonu, Parizu i Washingtonu, ne smijemo posustati. Moramo put nastaviti. Jer, susret s našom prošlosti otkrit će i još nešto drugo što se prikriva. Naš susret s našom prošlosti pokazat će i nekome da je "car gol".

Ne mogu odobriti ubijanje zarobljena ustaše za vrijeme rata. I to zločin! No, mogu to razumjeti u ratnim okolnostima. Jer, na zarobljenike u ratu redovito se ne gleda kao na nemoćne ljude već i kao na buduće protivnike. Ubit ćemo ustašu da mu onemogućimo povratak u ustaške redove! Razumljivo, ali i ne dopustivo.

Susrećemo se i s Jasenovcem. Jasenovac je neprekopan. Zabrana za prekopavanje nije došla ni od civilnoga ni od vojnoga vrha NDH. Idući na "rikverc" ne možemo i ne smijemo preskočiti tu činjenicu. Pogotovo kad znamo da je Ovčara prekopana, da su poubijani Hrvati identificirani i časno pokopani. Zašto nije obavljen častan pokop i Jasenovačkih žrtava?! Manje je vremena prošlo od najstarije jasenovačke žrtve negoli od najmlađe ovčarske. Ljeto 1941. i proljeće 1945. nepune su četiri godine. A jesen 1991. do 22. listopada 1998.? Sedam je punih godina. Lakše je bilo identificirati jasenovačke žrtve 1945. negoli ovčarske 1998. Bez odgovora na ta pitanja nema govora ni o Jasenovcu k čijem nastanku idemo u "rikverc". Mlaćenje je prazne slame raspravljati o Jasenovcu bez predložena "rikverca".

Mogli ste vidjeti kako nisam isključio ustaške zločine u Jasenovcu. Bilo ih je. No, unatoč tomu postavljam pitanje: Je li pošteno izjednačavati partizanske zločince, ubijene u Jasenovcu nakon presude, s nevinim žrtvama stradalima u Jasenovcu?

Kad već svake godine obilježavamo Bleiburg, obilježimo ga dostojanstveno. Bez zle krvi! Iskreno priznajmo da su partizani na Bleiburgu očitovali svoju zlu ćud. Iako je zločin ubiti zarobljenika, ne možemo izjednačiti partizanski zločin nad zarobljenim ustašom za vrijeme rata sa zločinom nad ustašom nakon rata. Jer, zarobljeni ustaša u ratu mogući je protivnik, dok zarobljeni ustaša na Bleiburgu je civil u vojničkoj odori. Zločin nad ustašom za vrijeme rata, iako se ne smije odobriti, može se ipak razumjeti, dok zločin nad zarobljenim ustašom nakon rata ne može se ni razumjeti ni odobriti. Jer, nakon rata razoružani ustaša nije više mogući protivnik već građanin nove države. Bleiburg, križni put i ostala stratišta otežavajuća su okolnost ne samo za partizane već i za cijelu antihitlerovsku koaliciju. Jer, to je bez-sudni pokolj civila. Pobjednici su, dakle, završivši rat iskalili svoj zli bijes nad civilima.

Je li moguće preko toga prijeći u ime antifašizma? Ne! Mogli bi to učiniti komunisti u ime svoje doktrine o uništavanju klasnoga neprijatelja svim mogućim i raspoloživim sredstvima pa kazati: Bleiburg je naše najčasnije djelo! Uništavali smo klasne neprijatelje svim raspoloživim sredstvima. Jasno da se reformirani komunisti ne slažu s tim zaključkom. A kako će se postaviti prema Bleiburgu? Neka to (u)čine kako najbolje znaju.

1. Nad hrvatskom vojskom učinjen je međunarodni zločin kozmičkih razmjera. Britanci su, posluživši se partizanima kao živim oružjem, počinili zločin nad našim civilnim stanovništvom.

3. Čujem da R. Hrvatska kupuje zemljište od Austrije kako bi mogla što veličanstvenije obilježiti spomen na blajburške žrtve. To je hvale vrijedno, ali ne samo za sebe. Koliko vrijedi ništica bez broja ispred sebe, toliko vrijedi i kupovina zemljišta bez skidanja laži s naše najnovije povijesti i bez istine na temelju golih činjenica, bez naklapanja i bez politiziranja.

Spremni smo krenuti na posao koji nam se odavno predlaže čim sazru prilike. A odlazak u Jasenovac na naklapanje bez veze sa stvarnim činjenicama kočnica je što nam priječi susret s istinom. Na potezu su naši i rodoljubi i klevetnici! Neka reknu istinu, ali istinu. Samo istinu.

Fra Martin Planinić

Hrvatskom Saboru

OTVORENO PISMO

Cijenjeni Naslove!

Sve što bi trebalo biti ne znači da je bilo. Zato pitam: Je li "suđenje Dinku Šakiću (bila) prigoda Hrvatskoj da zauzme stav prema NDH?" Vjerojatno je ta prigoda, što ju je "Press klub" "reklamirao", prošla mimo Hrvatske i Hrvatska mimo nje. Dinko Šakić, koji je osuđen 99 dana zatvora za svaki dan što ga je proveo u Jasenovcu, još trune u zatvoru iz kojega ne će živ izaći. A stavovi prema NDH? Ostat će kakvi su bili 15. svibnja 1945. Neizmijenjeni, pokazuje "22. aprila" kad se svake godine sastaju jasenovački posjetitelji na odavanje djelomične počasti jasenovačkim žrtvama i još više na protuhrvatsku trač-partiju. Bez pokrića! Da je kojom srećom Hrvatska zauzela kakav-takav stav prema NDH, ozbiljnije bi se govorilo u Jasenovcu.

Nisam protiv odlaska u Jasenovac. Neka se ide i ove godine, ali 22. travnja, a ne "22. aprila" kao do sada, i onda će se paziti što će se ondje govoriti. Ako ovogodišnji posjetitelji žele biti ozbiljniji, neka se prije svoga odlaska u Jasenovac pozabave pitanjima:

Primjeri kolektivnih kazna nakon oružanih napada i bježanja zatočenika pokazuju da je u Jasenovcu bilo i zločina. No, to nitko ne niječe.

1. Kad je počelo i završeno prekopavanje Jasenovca?

1. Zašto su zatočenici odlazili u Jasenovac?

Zato imajmo na umu: ljubav prema istini i pravičnosti nalaže svima onima koji su zaduženi za opće dobro, posebice državnim tijelima vlasti i politike da ne dopuste iskrivljivanje povijesne istine uvećavanjem ustaških i prebacivanje tuđih zločina na ustaše, kako posjet Jasenovcu ne bi bio ponovni Bleiburg okrutno poubijanih ustaša, domobrana i ostalih civila.

Fra Martin Planinić

IPAK KASNO

Obrazloženje je doista na visini. Isto to vrijedi i za svih osam točaka. Koliko god se divim biskupima što su sve to izvrsno sročili, toliko i ništa manje divim se i sažetku njihovih misli u "Glasu koncila" godište XXXIX, od 1. listopada 2000., broj 40 (1372), str. 3.": "Pozivamo sve političke subjekte da ne poduzimaju ništa što bi ugrozilo državu, što bi bilo protivno zajamčenim vrijednostima i što bi imalo prizvuk omalovažavanja žrtava podnesenih za domovinu."

Iako podržavam sve što su priopćili, ipak navodim nešto posebno iz četvrtoga broja: "Očekujemo da se pri donošenju suda o događajima u Domovinskom ratu vodi računa o povijesnom kontekstu, da se ne zaboravi kojim je sve nepravdama hrvatski narod bio izložen i što je sve morao pretrpjeti, između ostaloga da je više stotina tisuća Hrvata bilo prepušteno višegodišnjoj sudbini prognanika i izbjeglica Kod prosudbe pojedinih djela treba voditi računa i o tome što je bilo prije, a što poslije, što je uzrok, a što posljedica."

Ne ćemo se izvući iz jada i bijede dokle god ne istražimo istinu o ustaškom pokretu, nastanku i nestanku NDH te ubijanju, pristranom suđenju, nepravednom kažnjavanju, progonu u domovini, izgonu iz nje i okrutnom lovu izvan nje, pod izlikom čišćenja od fašističih ostataka. Ne znam, kad ćemo biti primorani na taj korak i možemo li očekivati biskupsku pomoć, ali ćemo jednoga dani biti prisiljeni na to. No, hoćemo li zakasniti? Nije samo naš nego i crkveni problem. U prilog gore rečenom navodim jedan svoj izrečeni i objavljeni ulomak, kako bi naši biskupi te naša i vjernička i građanska javnost mogli prosuditi je li on u skladu s vjerom i s ljudskim poštenjem: "Braćo i sestre! Došli smo moliti za svojih 256 ratnih i poratnih žrtava. Ovu ćemo svetu misu prikazati za njih. I čut ćemo im imena i prezimena u euharistijskoj molitvi. Lijepo je moliti Božje milosrđe za njih grješnike. Još je ljepše moliti se njima, našim svetim mučenicima. A najljepše je moliti za sebe svjetlo i snagu Duha Svetoga kako bismo spoznali istinu o njima, hrabro je kazali i pokušali skinuti laži i klevete, pedeset već godina tovarene na njih. Potrebni su oni i naše hrabre riječi u prilog svoga dobra glasa. Budimo spremni progovoriti za njih. I današnje nam okupljanje ne će biti uzaludno, ako odlučimo hrabro krenuti u borbu protiv kleveta, za njihov dobar glas. … Zato su partizani svu svoju zloću tovarili i uspješno natovarili na ustaše. I Jasenovac. I Jastrebarsko. I Glinu. I ... mnogo toga! I... tko zna što još?! Morali smo protiv toga dignuti svoj krik. Do Neba. Ali nismo smjeli. Morali smo šutjeti. I, da smo kojom srećom pokazali svojim nijemim i bolnim negodovanjem kako smo, i u tim okolnostima, protiv partizanske laži. A, na žalost, ne bijasmo to učinili. Jer, više smo govorili u prilog partizanima negoli šutjeli u prilog ustašama. I, eto, tako smo, pušući u partizanske diple i ne misleći na zle posljedice, svoje vojnike, i ustaše i domobrane, proglasili zločincima, a partizane, zatirače svoje države i ubojice njezine djece, svojim osloboditeljima. Otvorimo oči! Uočimo krivnju! Popravimo zle posljedice. I pokajmo se. Dok se budemo kajali za predočeno, ne zaboravimo i ne propustimo pokajati se i za zločine učinjene u ime našega grba, barjaka i države. Bilo ih je. Naši su. Ne ograđujmo se. Prihvatimo činjenice i pokajmo se za grijehe. Jer, to je uvjet svake molitve."

Kad se na sve to baci letimičan pogled, izgleda mi kako smo mi hrvatski katolici bili stranci u svojoj vlastitoj kući. I domovinskoj. I crkvenoj. Znali smo samo amenovati i odobravati svojim sugovornicima sve što loše reknu i napišu o našoj nedavnoj prošlosti. Svaku laž natovarenu na našu državu i vojsku potvrđivali smo kao nekakav "credo". Nije mi poznato da je naš crkveni vrh išta kazao o našoj prošlosti, ako to nije povezano s osudom i nekakvim žaljenjem bez pokrića. Četvrtu njihovu točku prihvaćam i poštujem uz dodatak: Ako je ne smijemo primijeniti na ustaše i NDH, ne smijemo je primjenjivati ni na HV i RH.

Kad se navršilo pedeset godina nakon rata, jesu li smjeli biskupi ne otići u Bleiburg i kazati istinu o stradanju svoga naroda u ratu i nakon rata? Ne, ni govora. Bili su dužni ne samo otići nego i papu pozvati. Od svega toga ništa ne bi. Ostade nam zato istina da je blajburškim žrtvama došla dužna počast od islamskoga vrha iz RH, a nikako od crkvenog vrha iz iste te države. Jer, u osobi Šefke Omerbašića i njegovih službenih pratitelja islamski vrh je počastio te žrtve. Načelnost naših biskupa glede proslave pobjede nad fašizmom sam doista pohvalio, ali i pokudio njihovu pasivnost prema blajburškoj pedesetoj obljetnici. Evo toga teksta: "Ostatci su engleskih ratnih i poratnih zločinaca priredili proslavu svoje pobjede u Londonu. Bez kajanja. Umjesto njih, mora se kajati Japan. Valjda zato što mu nije sve stradalo!? Ili možda. ...!? Tko ukori zle pobjednike? Tko ih upozori? Nitko. Jer, odgovorni u Crkvi ne zaustaviše ih pred crkvom kao Ambrozije Teodozija nego im širom vrata otvoriše i zahvalnu misu prikazaše. I u Hrvatskoj se slavila pedeseta obljetnica pobjede nad fašizmom. Premda proslava prođe bez kajanja, treba priznati da je bila i bez zahvalne mise. Jer, jubilarci ne bijahu ni pred crkvom, a pogotovo u crkvi. I, eto, to je na čast našoj Crkvi. Ipak, ne smijemo hvaleći jedno ne pokuditi drugo. Kad je sav svijet napeto iščekivao što će mu hrvatski crkveni vrh reći i poručiti iz Bleiburga, svijet ga, na svoje opće iznenađenje, nije ni vidio, a pogotovo čuo. Jer, u Bleiburgu ga nije bilo. Ni vrha ni izaslanstva. I tako je, istini za volju, naš crkveni vrh umirio partizansku zlu savjest barem za nekoliko desetljeća unaprijed. Besplatno! Kao da današnji zločini protiv Hrvatske nisu posljedica velikih i neokajanih ratnih i poratnih pobjedničkih zločina. Požalimo što se tako postupilo. Poželimo da taj propust prođe sa što manje loših posljedica."

Fra Martin Planinić

Uvod u misu

Svoju tek stečenu, željno očekivanu državu izgubismo prije pedeset godina u krvi i smrtnim hropcima njezine djece ustaša, domobrana i golorukih građana: staraca i starica, žena i djece te mladih momaka i još mlađih djevojaka. Tada nam se iz ove župe utrnu 256 mladih života.

Zato su partizani svu svoju zloću tovarili i uspješno natovarili na ustaše. I Jasenovac. I Jastrebarsko. I Glinu. I ... mnogo toga! I... tko zna što još?! Morali smo protiv toga dignuti svoj krik. Do Neba. Ali nismo smjeli. Morali smo šutjeti. I, da smo kojom srećom pokazali svojim nijemim i bolnim negodovanjem kako smo, i u tim okolnostima, protiv partizanske laži. A, na žalost, ne bijasmo to učinili. Jer, više smo govorili u prilog partizanima, negoli šutjeli u prilog ustašama.

Jubilarna propovijed

A zašto to nitko od ovogodišnjih jubilaraca - antifašista ne reče na dan svoje velike proslave? Nema Natana da ukori. Pedeset im se godina pljeskalo. I, nikakvo čudo što svoj zločin ne vide, da bi se za nj pokajali. Ipak za činjenicu što su se ti zločinci ponašali kao tobožnji pravednici snose odgovornost i "sluge riječi" (Lk 1,2) koji taktizirajući zatajiše. I tako, svoje poslanje izdadoše. Zato im se pruža prilika kad već nisu progovorili da barem sad odgovore: Dokle se tako može i smije? Može li to, barem nekada, biti izdaja proročkoga poslanja? Nema dvojbe, za pravedničko držanje zlih pobjednika kriva je i propovjednička šutnja koja nije uvijek zlato.

- Preko mene mrtva možeš. A kraj mene živa ne ćeš. Jer, zločin si učinio, kad si zarobljenike poubijao, zagrmi Ambrozije.

On je svoj narod ljubio. I dok je tuđinsku vlast poštivao i njezin vojnik bio, jedva živ na bojištu ostao. Prihvatio je i novu tuđinsku vlast, Aleksandrovu satrapiju, goru i nesnošljiviju od prethodne koju je građanski poštivao i proročki korio. Beziznimno je kao i svaki drugi Hrvat, krv nije voda, dočekao i oduševljeno prihvatio NDH. Kao crkveni dostojanstvenik. A ne kao vatikanski pijun. Jer, vlast je, koju Vatikan nije priznao, prihvatio kao Hrvat, poštivao kao građanin i korio kao propovjednik. čovjek kritičan prema svojima te prema njemačkim i talijanskim predstavnicima, zove se i jest dr. Alojzije Stepinac - uzoriti kardinal.

Tko ukori saveznike za zločine u Njemačkoj? Za bacanje atomskih bomba na Japan? Za izručenje Titu i Staljinu razoružanih i golorukih da bi bili smaknuti? Nitko ih ne ukori. Je li Duh Sveti, koji potaknu Petra na hrabri govor, imao vremena sići na odgovorne u Crkvi, uliti im snagu što ne štreca pred pobjednikom? Imao je. A zašto nije sišao? Zakrčeni putovi? Zatvorena vrata? I .... tko zna što?

"Tko je prav, a tko kriv, nisu brige moje, ali kola tu i sada stoje", pjeva Ivan Krilov.

I u Hrvatskoj se slavila pedeseta obljetnica pobjede nad fašizmom. Premda proslava prođe bez kajanja, treba priznati da je bila i bez zahvalne mise. Jer, jubilarci ne bijahu ni pred crkvom, a pogotovo u crkvi. I, eto, to je na čast našoj Crkvi. Ipak, ne smijemo hvaleći jedno, ne pokuditi drugo. Kad je sav svijet napeto iščekivao što će mu hrvatski crkveni vrh reći i poručiti iz Bleiburga, svijet ga, na svoje opće iznenađenje, nije ni vidio, a pogotovo čuo. Jer, u Bleiburgu ga nije bilo. Ni vrha ni izaslanstva. I tako je, istini za volju, naš crkveni vrh umirio partizansku zlu savjest barem za nekoliko desetljeća unaprijed. Besplatno! Kao da današnji zločini protiv Hrvatske nisu posljedica velikih i neokajanih ratnih i poratnih pobjedničkih zločina. Požalimo što se tako postupilo. Poželimo da taj propust prođe sa što manje loših posljedica. I odlučno recimo: Branili smo svoju državu. Nismo zločinci što smo to činili. Koliko god je časno biti hrvatski vojnik, toliko je, i ništa manje, bilo časno biti ustaša i domobran. Naši su vojnici i ustaše i domobrani. Njihova puška bijaše hrvatska puška na hrvatskom ramenu. Nismo zločinci ni zato što smo se borili na suprotnoj strani. Svatko ima svoje saveznike. Zar je zlo što smo imali Nijemce? A zar je dobro što se nisu zapadni saveznici s nama pomirili? Kad nam već objavu rata predbacuju, premda ni kamenčića na njih nismo bacili, neka već jednom odgovore: Zašto se, na kraju rata, i s nama kao sa zaraćenom stranom, ne pomiriše? Tko je onda zločinac? Odgovorit će javnost koja podlo šuti. Ali kad pomru ugledni zločinci. Odgovorit će pobjedničkom, ni krivu ni dužnu, potomstvu. Može nas netko, koliko god hoće, koriti kao zločince. I neka nas kori (2 Sam 16,5-14)! Prihvaćamo dokazano. Kajemo se za učinjeno. A nedokazano odlučno odbacujemo.

Ne smijemo dopustiti laganje na svoju vojsku mi što prosvjedujemo protiv zločina u banjalučkom kraju. Ako nam je svejedno što će se govoriti o našoj smaknutoj vojsci, neka nam bude svejedno i što će se raditi u Banjaluci i okolici. Upitajmo svjetsku javnost: Kakve su zločine učinile ustaše u banjalučkom kraju, gdje su skoro četiri godine i vedrili i oblačili i gdje su, u svakom mogućem pogledu i značenju, bili moćniji negoli u Hercegovini i u Dalmaciji? Imaju gotov odgovor. Neka ga dadnu. A dat će ga čim nam odgovore: Tko bi danas činio zločine u Bosanskoj Krajini da su ustaše bili zli vojnici? Vrijeme je da se s time odlučno krene. Jer, tko ne suosjeća sa svojom smaknutom vojskom, taj ne vjerujem da suosjeća i s obespravljenim Banjalučanima. Tko iskreno govori u prilog obespravljenih Banjalučana, neka progovori i u prilog oklevetanih ustaša.

A dobri im Bog pruža mogućnost izlaska iz nje u svome Sinu Isusu Kristu. Zaželimo im da tu mogućnost iskoriste i nađu mir u Bogu. Neka se ne boje. Bliže im je Isus sada negoli današnjoj grješnici (Lk 7,36-50) nekada. Neka mu ponizno dođu, miomiris na nj izliju, suzama mu noge operu i kosom ih obrišu.

I oteto blago koloniziranih naroda i oteti novac, vraćen Tolstoju, bio bi dar i miomirisna pomast Isusu Kristu. Izlij tu pomast na njega. Operi mu noge svojim pokajničkim suzama. I tek ćeš tada isplivati iz mora naše krvi i otići na obale svoga Sjevernog mora. I naše suze neće po tebi nikada više padati namjesto kiše. Iskoristi to sada. Da te ne snađe kobno nikada. Komu Isus oprosti, opraštamo mu i mi, jer smo njegovi. Ne boj se! Oplači zločin svoje djece. I, skupa sa svojim i tvojim Spasiteljem Isusom Kristom oprostit ćemo ti i mi, ožalošćeni i ucviljeni zbog zle tvoje djece. A čim ti oprostimo, sići će s tebe prokletstvo hrvatske krvi što je bilo i još je nad tobom kao Damaklov mač.

Budući da Jeronim ne bijaše bezgrješan, niste to ni vi, draga braćo partizani. Zato ću vam nabrojiti vaše grijehe da biste mu ih darovali i, na kraju, bez njih ostali: Zaklali ste svoju Majku Hrvatsku. A NDH je, makar to još ne priznavali, vaša Majka. Tjelesima ste njezine djece ispunili sve jame i tenkovske zamke od Triglava do Đevđelije. I kad ste ih sve popunili, tražili ste od iscrpljenih i satrvenih da kopaju nove rupe za svoj zajednički grob, da biste imali kamo ih zbacati. Sve ste to radili da biste se dodvorili svojim beogradskim gospodarima. Jer, bili ste beogradski robovi, a hrvatski satrapi. Malo vam bijaše krvi na Križnom putu, pa ste postali beogradski mamac za našu i svoju braću: Lovili ste ih kao divljač u šumama. U zatvor dovlačili. Lažno svjedočili. Lažne svjedoke marljivo (Mt 23,15) tražili. Pred sud izvodili. Stroge kazne izricali. U zatvoru mučili. A na smrt ste osuđene okrutno, polagano i na točkice ubijali, kako biste što dulje uživali u njihovim mukama.

Umjesto dragocjene pomasti imate svoje grijehe. Isusu ih dadnite. I velikodušno ga obdarite. Darujte mu i nabrojene i ne nabrojene i samo vama poznate svoje grijehe, kako bi vaš dar bio veći, a teret manji. I, dok mu ta svoja zlodjela budete darivali, ne zaboravite mu pokajničkim suzama noge oprati i kosom otrti.

IPAK SU OPLAKANI

Jednoga dana čuli smo kako pas lajući cvili i plače. Ubrzo nakon toga došao je partizan i odveo jednoga između nas. Kad se drugom zgodom to isto ponovilo, sve nas je obuzeo strah. Bili smo sigurni da će doći partizan po nekog od nas. I tako je uvijek bilo. Kad je prošlo dulje vrijeme svi smo, nakon pasjega oglasa, otvrdnuli i, umjesto straha, počeli smo zbijati šale. Netko tko je imao svoga susjeda i, u vrijeme straha i u vrijeme šale, izrekao bi poruku svom susjedu prije partizanova dolaska. Poruka je upućena ženi, bratu, ocu, majci.

Govoreći općenito, a ne spominjući partizane, naveo sam ovaj događaj u Trešnjevici na svetog Roka 16 kolovoza 1980., kako bih istaknuo pasju plemenitost. Tom sam zgodom rekao: Oni su poubijani, ali nisu ostali neoplakani. Pas ih je oplakao.

Puhalo je pomilovan. Nije on jedini sretnik. Još ih je imalo tu i takvu sreću. Držeći da je netko od njih još živ, iako je Puhalo među pokojnicima, želio bih da se netko od preživjelih javi. Budući da je Ivo Puhalo ovo ispričao na više mjesta, i da su isto ovo ispričali mnogi preživjeli, valjalo bi da još netko nadopuni ovo što sam donio, kako bi bilo što očitije, da je ono, što je partizan izgubio u svom zvjerskom izdanju, imao pas koji je svakoga, domalo ubijena oplakao, svojim plemenitim glasom.

TKO LAŽE NEKA NASTAVI

Ovdje ću se ja osvrnuti na Miloša Kozomaru, "stradaloga u Jasenovcu". Taj Miloš, "stradali u Jasenovcu" živio je u Subotici. To znam od rujna mjeseca 1962. Jer, moj kolega iz istog odjeljenja u vojsci nebitno je ime, pričao je o tom čovjeku kao stručnom krojaču te čestitu čovjeku, pravoslavnom vjerniku i poslodavcu s kojim su bili zadovoljni svi njegovi radnici. Taj vojnik nije to pričao na temelju onoga što je čuo već na temelju onoga što je doživio kao njegov radnik.

ZLOČINI NAD HODOČASNICIMA

To sam čuo jedne godine pred kraj siječnja, prigodom teološkog tjedna u Zagrebu, od don Ante Bakovića, ali ne u četiri oka nego pred više nazočnih svećenika. Te njegove riječi potvrdio je jedan drugi svećenik iz Dalmacije i dodao: "Isti slučaj je bio i u Srbu istoga dana 1941. I tu su stradali hodočasnici povratnici nakon blagdana sv. Ane. Čuo sam od jedne Gospođe koja mi se tužila": Moj velečasni, dok sam bježala pred četnicima vukla sam dvoje svoje nejake djece: sina i kćer. Žao mi je što nisu ili sa mnom stradali ili u mladenačkoj dobi umrli, jer kći mi se udala za Srbina pa rađa Srbe, a sin mi se oženio Srpkinjom pa pravi Srbe.

PISMO ZAGONETNIH PODATAKA

Sedamdesetih godina sam imao priliku čitati više članaka po Hrvatskoj emigraciji (emigrantskim novinama) o dvojici velikih mrzitelja Hrvata i Hrvatskim zločincima Leo Mates-u i Slavku Goldstein-u. Te sam članke kao i mnoge druge sam čuvao ali kako se moja kuća pljačkala u više navrata i u njoj su traženi neki dokumenti pa su mi pokrali mnogo tih kutija kao i knjiga, misleći da će tu naći te dokumente. Drugovi nisu znali da se ti dokumenti ne nalaze u mojoj kući.

Što se tiče Ljube Miloša on je bio bratić od Maksa Luburića ili neka bliža rodbina. Ljubo je neko vrime živio u Subotici i tamo je bio mladi skojevac. Poslije kad je pao u prvoj Grupi Akcije Deseti Travanj, on je odmah počeo surađivati sa OZNOM i njima odao sve tajne. Jedino je on došao na suđenje dosta dobro ugojen i bez ikakovih fizičkih posljedica samo je imao dugu kosu. Kad su ih osudili na SMRTNU KAZNU sutradan je u Vjesniku izašao mali člančić da je smrtna kazna izvršena i ništa više. Ljubi Milošu tada mijenjaju ime i prezime i on odlazi u Prištinu i tamo se ženi sa jednom Srpkinjom i sa njome ima (mislim) četvero djece. Imao sam saznati da je umro u Beogradu u bolnici 1992 godine. Srbi su njega ostavili na životu da bi njima potpisivao koje kakve brojke koliko su Srba pobili u Jasenovcu da bi na taj način Srbi sakrili svoje zločine od 1945 god. do 1953 god. Jasenovac je službeno zatvoren 1949 godine ali je ostao raditi skroz do 1953 godine. O ovom mijenjanju imena Ljubi Milošu sam prvi puta pročitao mali članak od Rajka Rajkovića (sina Mate Rajkovića puk. OZNE) 1989 godine i drugi je bio 1990 godine.

Sad kad pogledate sve što je radio onda Vam je jasno da takova osoba Hrvatskoj ne želi dobro. On se sa Bleiburga vraća nazad u Jasenovac i tamo ostaje do 1947 godine. Sad se Vi zamislite koga je Maks ubijao u Jasenovcu tada? 1947 odlazi u Mađarsku (zato sto je perfektno govorio Mađarski) na doškolavanje kod NKVD-a . 1948 dolazi do INFORBIROA i tada ga više ne mogu vratiti u jugu te on odlazi u Španjolsku i tamo ostaje do svoje smrti. Vjerujem da ste čitali priznanja Ilije Stanića, koji je njega ubio, kako je ostalo više pisama od Rusa (NKVD-a) na stolu ali ih nije razumio jer su sva pisma bila ŠIFRIRANA!

1. Osamdeset devetorica uhićenika iz Kavranove skupine, brojeći i Kavrana, došli su živi u Zagreb na Savsku cestu pod istragu.

Pogledajmo i na Ljubu Miloša u svjetlu činjenica:

1. Ljubo Miloš bliži je rođak Vjekoslava-Maksa Luburića.

Na temelju činjenica može se nešto reći i o Vjekoslavu Maksu Luburiću.

Na temelju izloženih činjenica ne mogu se složiti sa sadržajem prispjelog mi teksta glede Luburića. To što o njem piše ne mogu kazati da je istinito, niti se mogu složiti ni s onim što je napisano o Gojku Šušku, premda sam čuo ponešto loše o njemu na raznim trač-partijama. Zato predlažem provjeru:

Stara posla u novom ruhu!

-Mogu reći da je HT Mostar uradio sve što smo dogovorili s Ministarstvom sigurnosti BiH, a poznato je da se sustav prisluškivanja uvodi kako bi se poboljšala sigurnost, odnosno preventivno moglo djelovati protiv terorizma, privredne i narkomafije, te počinitelja drugih vrsta kriminala, rekao je Prlić.

Prlić je rekao novinarima da obični ljudi nemaju razloga da strahuju od prisluškivanja, jer će se to odnositi na lica koja su povezana sa kriminalom.

Opremu za sustav prisluškivanja sigurnosnim službama u BiH donirala je Europska komisija i Velika Britanija, a kada sustav postane i službeno operativan, omogućit će ovlaštenim službama da prisluškuju sve telefonske pozive, nadziru SMS-poruke i elektronsku poštu kao dio borbe protiv organiziranog kriminala i terorizma.

E MOJ NARODE!

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

ing. Ante Matić, predsjednik Stranke Hrvatskog Prava

"Kršćanski džihad" protiv islamskog svijeta

Zanimljivo da pojave u (ranom) islamu komentiraju zapadni političari i geopolitički "stručnjaci" koji ne znaju ni jednu riječ arapskog jezika. Dalje, događaje iz islamskih osvajanja (pretežno VII. i VIII. stoljeće) tumače današnjom dioptrijom, nekakve njihove demokracije i nazovi ljudskih prava. Posebno se hvataju pojmova islamskih pravnika iz ranih perioda islamskog uspona, tzv. "Dar-ul-lIslam" i "Dar-ul-lHarb" ("Kuća mira" i "Kuća rata"). Pa zar danas Amerika ne dijeli svijet isto tako na dva područja: "demokratske zemlje" i "terorističke zemlje" (zemlje Carstva zla)? Nije li SSSR dijelio svijet na "područje mira i socijalizma" i "područje robstva i kapitalizma"?

Još jedna stvar bode oči, a to je da se sve akcije u ovom asimetričnom i neravnopravnom ratu koji pokušavaju voditi stanovite snage u arapskom/islamskom svijetu, čiji se poduhvati većinom - nažalost - svode na terorizam, nazivaju "islamskim terorizmom". Nikada nikomu nije palo na pamet da komunističke staljinove horde nazove "pravoslavni terorizam", ili hitlerove "protestantski/katolički terorizam. Da o talijanskim Crvenim brigadama, irskoj skupini Šin fei ili baskijskoj ETA-i i ne govorimo.

U današnjem globalnom političkom diskursu osobito često se rabi riječ "saveznici." Tko su zapravo ti saveznici? Radi se mahom o državama s "ograničenim suverenitetom", koje imaju američke ili NATO-ove vojne baze na svom teritoriju, ekonomski su ovisne o Washingtonu, a imaju i korumpirane političke elite kojima trenutno stanje podložništva savršeno odgovara. Jedine zemlje koje danas nisu dio takvog američkog (rimskog) carstva bile bi Rusija (sa svojim bliskim saveznikom Bjelorusijom) i Kina, kojima možemo pribrojiti i poneke "džepove otpora", poput NDR Koreje, Irana i Kube. Isto tako i američka vojska sve više nalikuje rimskoj vojsci iz doba carstva kada se u cijelosti sastojala od plaćeničkih legija, za razliku od doba ranije republike kad su u njoj služili rimski građani.

I u samoj simbolici SAD-a uočavaju se jaki utjecaji Rima, npr. orao koji za razliku od rimskog, u jednoj ruci drži maslinovu grančicu, a u drugoj strelice (načelo mrkve i batine). Sve vladine građevine u Washingtonu DC inspiriraju se rimskim uzorima (kolonade, zabati). Osim arhitektonskih oblika rimsko-grčkog hrama, taj pseudoklasicizam možemo naći i u brojnim statuama poganskih božanstava (neka od njih, osobito ženska, sa zvjezdanom krunom na glavi, što podsjeća na američku zastavu, ali i na zastavu instant "države" koja se pokušava izgraditi na drugoj obali Atlantika).

Kršćanski fundamentalizam?

To su jezoviti brojevi. Od 1945. pa do 1967. svake godine su USA poduzimale barem jednu vojnu intervenciju protiv zemlja tzv. Trećeg svijeta, uz istodobnu podršku cijelog američkog naroda.

"Supermarketi" uvijek računaju na stanovit postotak ukradene robe. Krađe u "supermarketima" - ili mrtvi u invaziji u ovom slučaju - uključene su unaprijed kao dio trgovine. I unaprijed su uračunate. To je mala cijena koju treba platiti unautar velike zarade. Nisu važni mrtvi. Važna je trgovina.

Stalno nas o islamskom fundamentalizmu informiraju, kako su to opasni teroristi koji žele uništiti Zapad, "ne zbog onog što činimo, nego zbog onog što jesmo". A što jesmo? Jesmo li nadmoćna rasa? "Oni su zavidni na nas" kaže engleski psihijatar Dr. Berke, kada pokušava u jednoj svojoj knjizi objasniti mržnju i zavist Trećeg svijeta prema Prvom.

Vijetnamska književnica Duang Thu Huong - bivša članica komunističke partije Sjevernog Vijetnama a danas izbjeglica u Parizu I žestoka kritičarka komunističkog vijetnamskog režima - izjavila je slijedeće: "Kada su stigli zarobljeni Južnovijetnamci u komunističkoj zoni gdje sam živjela, otkrila sam da smo se mi Vijetnamci borili međusobno. Kroz čitavih 24 sata su nas Amerikanci bombardirali, ali oni su letjeli vrlo visoko I nikada ih nisam mogla vidjeti. Ja sam viđala samo Vijetnamce. Ono što s evidjelo bila je posljedica američkih bombardiranja i njihova velika razorna mogućnost. U tom strašnom ratu poginulo je tri milijuna Vijetnamaca". To me podsjeća, nastavlja Said, na priču mojeg oca koji je 1955. bio prognanik u Montevideu zbog svoje borbene antiperonističke "aktivnosti". Naime, govorio je on, kada su argentinski piloti slijetali u Carrasco, njih su slavili kao "junake domovine" iako su ispuštali bombe na nenaoružane civile.

Savez između američke kršćanske desnice i židovske desnice!

Korak od antijudaizma do islamofobije je još više iznenađujući u slučaju pastora Pat Robertson, koji se u jednom radu objavljenom 1960. diže protiv "Židova liberala koji su se u ovih posljednjih četrdeset godina posvetili umanjivanju kršćanskog u američkom javnom životu". Od tada se slavni televizijski propovjenik iskaljuje na svim muslimanima: "Žele suživot samo da mogu kontrolirati, dominirati a zatim, ako zatreba, i uništiti". Taj isti Pat Robertson je u srpnju 2002. dobvio nagradu Prijatelj Izraela koju mu je dodijelila Američka cionistička organizacija.

Strateški savez

Te su godine bile isto tako obilježene previranjima unutar židovske američke zajednice. Dvojica od njezinih predstavnika, Irving Bristol i Norman Podhretz, prekinuli su sa "liberalnom" tradicijom (s američkim shvaćanjem napretka) kojoj su židovski intelektualci pristajali dugo vremena. Nakon što su se borili za građanska prava, "pozitivnu diskriminaciju" i dobre odnose sa SSSR-om, napravili su neobičan okret, osnivajući na taj način neokonzervatistički pokret. Brojne zajedničke točke - kritika Države providnosti, povratak na "tradicionalne vrijednosti", čist i tvrd antikomunizam i bezrezervna podrška Likudu - približavali su ih od toga trenutka kršćanskoj desnici.

Za vrijeme vladavine Busha oca i Clintona, odstupanje ovih skupina je bilo samo prividno: premda su neokonzervativci i kršćanska desnica bili manje vidljivi oni su i dalje imali velik utjecaj na političku i ideološku panoramu. Godine 1989. smatrajući "misiju ispunjenom" velečasni Falwell je napustio svoju Moralnu većinu. S druge strane, fundamentalističke crkve su bile oslabljene skandalom vezanim za evangeličke televizijske propovjednike, i izraelski "lobi" iz udruge AIPAC (American Israel Public Affaire Comite) pretrpio svoj rijetko viđen poraz. Doista, predsjednik Bush se usprotvio dati jamstvo za kredit od 10 milijardi dolara sve dok je predsjednik izraelske vlade Jichak Shamir nastavljao s podrškom politici naseljavanja zaposjednutih prostora.

Neprijatelj komunista i neprijatelj Arapa

Uz pomoć milenarističke groznice, predsjednički izbori iz 2000. označili su veliki povratak Boga u političke rasprave. Republikanski kandidat George W. Bush se izjasnio da je njegov najdraži politički filozof Isus Krist, dok je njegov protivnik Al Gore najavio da će se, prije nego donese konačnu odluku, zapitati: "Što bi učinio Isus Krist"? Izabravši kao člana iste kandidature senatora Josepha Liebermana, ortodoksnog Židova poznatog po moralizatorskim govorima, oduševio je sve integraliste.

Sva značajna imena kršćanske desnice - kao što su Ralph Reed, Gary Bauer, Paul Weyrich itd. - pridružila su s enovoj križarskoj vojni, često upravljani iz Izraela. Tako da je upravo sâm Ariel Sharon bio taj koji je želio da se rabin Yechiel Eckstein, osnivač društva International Fellowiship of Christians and Jews (Međunarodno bratstvo), poveže s Ralphom Reedom, starim predsjednikom Kršćanskog saveza i da propvijeda božju riječ: 250.000 kršćana su na taj način poslali Izraelu 60 milijuna dolara. Isto tako je organizacija Christians for Israel/USA financirala useljenje 65.000 Židova s ciljem da se ostvari, prema riječima njihovog predsjenika, velečasnog Jamesa Hutchensa, "Božji poziv koji se sastoji u tomu da se pomogne židovskom narodu povratak i obnovu Države Israel".

"Oni koji nisu s nama, ti su protiv nas"

U nekim fundamentalističkim medijima nepopustljivost i ratnički duh Ariela Sharona primljeni su s oduševljenjem. Nije li posjet - koji je čista provokacija - od 28. rujna 2000. Brdu Hrama (zaravanak ispred džamije Al-Aksa) izazvao čitav niz nasilja čiji se kraja ne vidi? Dakle, prema Pismu, na tom svetom mjestu, će se podignuti Treći Hram koji će biti uvod u krvave eshatološke ratove. U ovim uvjetima jedno mirotvorno rješenje ili teritorijalne koncesije moći će kompromitirati - ili usporiti - ostvarenje proročanstva. Kako je obavijestio pastor Hutchens: "Ne može se dogoditi mir prije došašća Mesije".

JUGOKOMUNISTIČKA PROVOKACIJA I UVRJEDA ŽRTAVA HRVATSKOGA NARODA NA OČIGLED HRVATSKOGA SABORA I HRVATSKE VLADE

Naime, radi se o izložbi koja prikazuje teški, ali organizirani život oko 30.000 izbjeglica iz južne Hrvatske i otoka, koji su bježali pred ratnim djelovanjem partizanskih, njemačkih i jedinica hrvatske vojske NDH, nakon kapitulacije Italije 1943. godine, kada su svi željeli razoružavati talijanske vojnike i zauzimati pozicije u predjelima koje su Talijani držali. U prospektu izložbe se, između ostaloga, kaže: "Po sporazumu sa savezničkim vojnim vlastima na Srednjem istoku, oko 40.000 izbjeglica prebačeno je u prvoj polovici 1944. godine, preko otoka Visa, u južnu Italiju. U logorima u južnoj Italiji su ostale 7.872 osobe, a svi ostali prebačeni su savezničkim brodovima u Egipat." Tko je sve sudjelovao u tome sporazumu, i da li je to bilo zarobljavanje ljudi ili njihovo spašavanje, nije jasno. Prema izložbi, vidljivo je jedino da su nadzor nad izbjeglicama i organizaciju života u tim logorima imali partizani. Među izbjeglicama je bilo najviše žena, djece i staraca, u najvećoj većini Hrvata. Kažu da je se tamo rodilo oko 480 djece i da je umrlo 856 izbjeglica, uglavnom djece i staraca. Po završetku Drugoga svjetskog rata, preživjele izbjeglice su vraćene u domovinu.

Osobno, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskog žrtvoslovnog društva, pitam sve autore ove koncepcije i pokretače ove izložbe, zar nije bilo dovoljno da se istakne samo riječ i "El Shatt" i objašnjenje "Zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944,.1946,)", odgovarajućom bojom slova, pa ako se htjelo, baš i crvenom, na prikladnoj podlozi, bez zločinačkog komunističkog znaka crvene petokrake? Nije moguće da svi ovi rečeni subjekti ne znaju za Rezoluciju 1481. Skupštine Europskoga parlamenta, od 25. siječnja 2006. godine, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, te, kako se kaže u 8. točci te rezolucije, da žrtve i njihove obitelji zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje, a ne da ih se drsko izaziva znakom ove izložbe, vrijeđa i diverzantski provocira. Također, nije moguće da ne znaju ni za Deklaraciju donesenu u Hrvatskome saboru, 3. srpnja 2006. godine, o istoj osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990. godine.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med. predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

DINKO LJUBOMIR ŠAKIĆ

Sjećanje na čelik - Hrvata

Šakićeva postumna gesta zapravo svjedoči o njegovu nepomućenom osjećaju časti i dužnosti, željeznoj dosljednosti, čvrstini nacionalnoga stava što ga je resila i u času kada se je imao otputiti put Vječnosti. Usto, Dinko je pred smrt sâm napisao svoj nekrolog što ga je naložio pročitati na pogrebnom obredu, ne želeći da i tamo još netko možda izopačuje i krivotvori istinu o njegovu životu i djelu, kako je to činila jugopropaganda sve do kraja, uključujući i insceniranu židovsko-staljinsko-demokratsku sudsku farsu usred Zagreba 1999.

Opširno je i argumentirano o Šakićevoj nevinosti - u vrijeme dok je (od travnja do 1. prosinca 1944) obnašao dužnost zapovjednika sabirno-radnoga logora za državne neprijatelje u Jasenovcu - pisala Marijana Cota u svojoj knjizi The Šakić Case (1999); od Dinka pak ostala je knjiga memoara "S Poglavnikom u Alpama 1946", dočim nije stigao dovršiti rukopis knjige o Jasenovcu, o kojoj mi je govorio kada sam ga pred skoro godine dana, 10. kolovoza 2007, posjetio u Lepoglavskoj kaznionici. Razgovarali smo tada skoro tri sata, neometani vrlo pristojnim i samozatajnim zatvorskim čuvarima. Šakić je djelovao lucidno, pribrano, vedro i odmorno, u dobroj kondiciji s obzirom na poodmaklu dob. Pokazao je visoku razinu upućenosti u tekuća zbivanja.

Na sv. Antu ove godine rekla mi je, u Domu na sv. Duhu, Dinkova supruga Nada, Luburićeva polusestra, da mogu Dinka posjetiti u zatvorskoj bolnici, da je dobro: "priča viceve, onda je dakle zdrav". Kada sam se već spremao otići, stigla je vijest o smrti. "Da nije postojala NDH, nikada ne bi došlo do današnje Republike Hrvatske, a to sam kazao pokojnom predsjedniku dru Franji Tuđmanu u Buenos Airesu; on je bio svjestan toga." - pisao mi je Dinko Šakić u pismu od 1. prosinca 2004. Na to se može dodati samo slijedeće: tko danas niječe vrednote NDH, niječe i one RH; svjedoci smo, da se i protiv ove, na isti način kao i protiv one, izvana i iznutra, vodi nesmiljeni rat iz svih rodova oružja.

OSVRT NA OSUDU KOMUNIZMA

Pozorno sam pročitao, mlako, bezvoljno i bez imalo živosti, napisani tekst. Došlo im je vrijeme da i o svojim suradnicima u zlu nešto (pro)govore pa su, eto tako, nešto i rekli. Tako su Rezolucijom otvorili dimnu kutiju ne bi li im uspjelo sakriti zločine svojih prethodnika i njihovu pomoć komunistima da učine što su učinili, njihovim blagoslovom ili njihovim prešutnim odobrenjem. Po načelu profesionalnog lopova koji, da bi sakrio svoj lopovluk, na sav glas viče: "Držite lopova!" I, tako nam, u sladu s poslovicom: Tresla se brda, rodio se miš!, dođe tek objelodanjena Rezolucija koja se nimalo nije uzdignula iznad Pilatova pranja ruku: "Nevin, sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar!" (Mt (27,24).

ŠTO IM JE ČINITI?

To što bi oni morali učiniti izvire iz Biblije, do koje drže i ateisti: "Zato nemaš isprike - tko god ti bio - o čovječe koji sudiš, jer u čemu sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto. … Misliš li, o čovječe, koji sudiš onima koji takve stvari čine, da ćeš izbjeći kazni Božjoj dok i sam isto činiš? ….. Nisu, naime, pred Bogom pravedni oni koji slušaju Zakon, nego će biti priznati pravednima oni koji vrše Zakon" (Rim - redci iz 2. pogl.), reče sveti Pavao.

I Ivan apostol, naslonjen na Isusove grudi, u svojoj nam je poslanici napisao što je iz Učiteljeva srca izvukao: "Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega (Boga pr. M. Pl.) pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama" (1Iv 1,10).

Kad se malo pozabavimo Europom, onda slijedi i snop pitanja: Bi li nam danas valjala željeznička pruga od Berlina do Bagdada? Komu je smetala dinastija Obrenovića u Srbiji? Tko je nadahnuo Karađorđeviće i tko ih je potaknuo na onakav krvoločan obračun s Obrenovićima? Komu je smetao monah Rasputin (Raspučin) u carskoj Rusiji? Je li ga ubio car Nikola II. zbog zahvalnosti za ozdravljenje svoga sina Aleksija ili je to učinio netko drugi, sporedna stvar, tko i na koji način? Komu je smetalo što su Germani zauzeli prostor od Baltika do plavog Jadrana? Tko je bio nadahnitelj atentata u Sarajevu? Što su obećali srpskim teroristima očevi današnjih antiterorista? Je li im isplaćen taj zločin? Što još Srbi za nj traže? Kad će im već jednom biti taj dug isplaćen da bi nestalo straha od velikosrpskog terorizma?

Carska je Rusija sklopila mir s Njemačkom zbog Oktobarske revolucije i napada Boljševika na nju. Je li Antanta znala što je komunizam? Zašto nije poslala svoju vojnu pomoć Rusiji, svojoj saveznici? Je li zbog toga i Antanta suučesnik u boljševičkim zločinima u Rusiji nad carskom obitelji i nad svim narodima, u Sovjetskom Savezu?

Rat je završio. Njemačka ponižena. Na prosjački štap bačena. U bijedu uvaljena. Izjedala ju je inflacija. Priča se da je neki Nijemac vozio puna mala kolica njemačkih maraka da ih preda na banku. Kad je ostavio kolica da obavi neki usputni posao, našao je sav novac, ali bez kolica. Vrjednija su lopovu bila kolica negoli sav novac u kolicima. Je li ovo stvarnost ili je poučna priča koja nam dočarava bijedu Njemačke prije Hitlerova dolaska? Sporedna stvar. Je li Hitler svojim umijećem podignuo Njemačku iz ekonomske bijede i u veoma kratku vremenu uspio od nje stvoriti respektabilnu velesilu? Je li mu to bilo moguće bez nečije pomoći? Tko mu je pomagao i pomogao podići Njemačku? Karte na stol! Jer, pomagači Hitleru njegovali su nacizam - biljku - koja je rađala otrovne plodove. Zašto su negdašnji Antantini čimbenici pružali i pružili pomoć Hitleru? Ne znam! No, dok ne dobijem drukčiji odgovor, držat ću za istinu: Nisu za zloću komunističkoga sustava tek doznali sastavljači Rezolucije. Znali su za to i Antantini čimbenici. Budući da nisu željeli pojavu komunizma na tlu Španjolske, podignuli su Hitlera da on, kao njihov saveznik, pomogne Franku ugušiti začetke komunističke revolucije u Španjolskoj.

Nijemci odlaze u Norvešku? Je li se tada svanulo Britancima? Jesu li mislili: Spremit ćemo se za rat koristeći vrijeme norveškog krvarenja. Možda!? Tko im je prekinuo to blaženo snivanje? Vidkun Quisling! Ne znam za drugoga. Ne ću nijekati da je on uz pomoć Njemačke došao na vlast, ali ću ustvrditi da je on tom gestom zaustavio norveško krvarenje, spriječio možebitni dolazak Crvene armije iz Finske u Norvešku i sačuvao biološki potencijal svoga naroda. Quisling je, dakle, kriv što nije Norveška krvarila, da bi se V. Britanija mogla spremiti za rat, kad otopi nagomilane lonce svoje sirotinje i upotrijebi ih za vojnu industriju. Quisling, iako nazvan izdajnikom, nije kriv svome norveškom narodu. Kriv je samo Britancima! Jesu li svjesni toga Norvežani? Njihov problem.

Budući da je Rezolucija donesena na blagdan Obraćenja sv. Pavla 25. siječnja, pada mi na um nešto od sv. Augustina. Na tekst Djela apostolskih (7,58): "Izguraše ga (Stjepana pr. M. Pl.) izvan grada i kamenovaše. Svjedoci odložiše haljine svoje do nogu mladića koji se zvao Savao", Augustin je dodao: Savao koji je čuvao njihove haljine, kamenovao je Stjepana njihovim rukama. Jesu li svjesni donositelji Rezolucije da su njihovi prethodnici komunističkim rukama poubijali: Nijemce, Kozake, Hrvate i Japance? Neka razmisle i neka se poput sv. Pavla obrate, plačući što su mnogi od njihovih prethodnika oči zaklopili, a da se nisu ni pokušali susresti s istinom, kako bi se mogli obratiti i svoje zločine oplakivati.

Budući da se ta nepoželjna euforija odigrala i u Hrvatskoj, isti mi je novinar postavio pitanje i glede dr. Tuđmana: "Predsjednik Tuđman bio je u Londonu, Moskvi i Parizu na obilježavanju Dana antifašističke pobjede. Kako Vi to komentirate?" Odgovorio sam: "Ne zamjeram mu što je u tim gradovima bio kao njihov negdašnji saveznik. To mu je dužnost. Neka je bio. Ali je morao svoj antifašistički pohod, u ime pomirenja, koje propagira, završiti u Bleiburgu i reći: 'Bio sa u Londonu, Moskvi i Parizu jer sam bio antifašist, a danas sam, 14. svibnja 1995., i ovdje u Bleiburgu da bih, u ime pomirenja, pozvao na kajanje sve partizane bez razlike. I sve ostale sudionike antihitlerovske koalicije za velike naše zločine koje moramo zajednički oplakati. Ja koji sam s vama slavio kajem se za partizanske zločine počinjene nad mojom braćom i pozivam vas na kajanje što ste nam te zločine omogućili i što ste sami bili zločinci'."

Hoće li se to ostvariti? Mislio sam da hoće, ali još to ne bi. Zato bih želio da sv. Pavao, na čiji je blagdan usvojena spomenuta Rezolucija, bude njihov pomoćnik na putu obraćenja i skrušena kajanja. Budemo li to doživjeli, otići ćemo mirniji s ovoga svijeta mi, koje je komunizam u crno zavio uz pomoć onih čija djela nisu osuđena.

UZ NAPADAČA NA ANTIFAŠISTE

Donosim doslovce djelomice objavljeni tekst na Internetu: "Don Miljenko Babić prošlog je tjedna održao govor potkraj svete mise na blagdan Gospe od obrane, zaštitnice župe dubrovačke i poručio: ''Tko je za zločine genocid nad Hrvatima odgovarao? Oni su nagrađeni raznim povlasticama. Više od toga zločinci i njihova djeca, bez imalo srama lažu, brane i opravdavaju zločine nad Hrvatima: i Fumić, i Mesić - na sramotu hrvatskog naroda - predsjednik - i Zunić, i Puhovski''."

Budući da nisam našao cijeli članak, ne mogu ništa reći ni o HDZ-u ni o kontroverznom svećeniku "koji poučava djecu o ustaškim pjesmama". Ostavljam to po strani. Ukoliko nekom bude krivo što su u ovom članku navedene neke ustaške pjesme, koje su potpuno neutralne i bez naboja, neka izliječi svoju alergiju i na ustašu koji na križnom putu strada i koji, iako ubijen, doživljava svake godine u Jasenovcu reprizu svoga stradanja 22. "aprila". Mogu se samo bezrezervno složiti s don Miljenkom Babićem i čestitati mu što je rekao istinu. Jer, nitko od antifašističkih zločinaca nije ni suđen ni osuđen, čak ni simboličnom kaznom, nego su primali i još danas primaju debele mirovine, zahtijevajući da im se njihovo razbojstvo još više naplati, dok branitelji Republike Hrvatske živeći u bijedi nalaze jedino rješenje u samoubojstvu.

Zato na temelju gore izloženog mogu bez uzmaka reći: Budući da nije članak cjelovit, ne mogu biti siguran da ću se složiti sa svim onim što je rekao don Miljenko. No, s onim što mu je pripisano i na Internetu objavljeno potpuno se slažem uz poklik: Čestitam Vam, velečasni Babiću! Hrabro naprijed! Vrijeme je reći: popu pop, bobu bob, Pilipu Pilip, paripu parip.

Ubijanje zarobljenika, bijaše antifašistička svagdašnjica nakon završena rata. A genocid nad hrvatskim narodom? Tekovina je njihove "besprijekorne" humanosti. Jer, planirano istrjebljenje i raseljavanje Hrvata zločin je bez razumijevanja. Ubijani su momci da se nema tko oženiti, ljudi da se nema tko ženama vratiti. A preživjeli "sretnici"? Osuđivani su na duge vremenske kazne da bude nemoguće začeće budućih Hrvata u eksploziji nataliteta, kad se muževi vrate svojim ženama i kad mladići sklope brak sa svojim ostarjelim djevojkama. Može li itko pošten biti, a nabrojena antifašistička (zlo)djela ne osuditi? Pitanje za razmišljanje nakon preblage propovijedi uzoritog kardinala, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića.

NAKON 32 GODINE ROBIJE RODOLJUB ZVONKO BUŠIĆ SE VRATIO U LJUBLJENU HRVATSKU!

Bušić: Ja nisam lopov da se potajno vraćam u Hrvatsku.

-Da su svi Hrvati sretni kao ja danas, bili bismo najsretniji narod na svijetu - rekao je Zvonko Bušić, po svom povratku nakon trideset i dvije godine u Hrvatsku iz američkog zatočeništva pred šestotinjak okupljenih koji su ga dočekali u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso.

"Nema tih riječi niti u jednom jeziku na svijetu koje bi mogle izraziti moje današnje osjećaje, moju želju i trajnu zahvalnost svima vama braćo Hrvati i Hrvatice što ste došli u ovakvom broju."

- Umoran sam kao pas, prljav kao svinja jer mi u zadnjih 60 sati nisu dali da se umijem niti da se okupam, poručio je pred odlazak iz zračne luke.

Zbog Bušića na Plesu nastao pravi stampedo.

- 'Ja nisam lopov da se skrivam, niti se sramim doći u Hrvatsku, bila je želja da dođem u zemlju kriomice ispod stola', komentirao je trenutačno napoznatiji hrvatski povratnik kojega su na hrvatsko tlo gdje je postao službeno slobodan dopratili američki agenti.

I Thompson je dočekao Zvonka Bušića.

Pater Lasić: Svaki pošteni Hrvat treba se ponositi Dinkom Šakićem!

Lasić je istaknuo Šakićevu pripadnost elitnim hrvatskim oružanim snagama ustaškom pokretu koji je 10. travnja 1941. obnovio hrvatsku državu.

To je razlog da se svaki pošteni Hrvat ponosi imenom Dinka Šakića. Ponosan sam što sam ga u bolnici Dubrava na odru vidio u ustaškoj odori!, rekao je Lasić.

Na pogrebu Dinka Šakića bili su i njegov brat Tomislav i sestra Mira, te nekoliko članova šire obitelji. Od javnih osoba zamijećeni su Anto Kovačević, Ana Lučić, Ivan Gabelica i Slavica Hruškar.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević