E MOJ NARODE!

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

ing. Ante Matić, predsjednik Stranke Hrvatskog Prava

Izručite njemačkom sudu Josipa Perkovića

Otvoreno pismo Ivi Sanaderu i Stjepanu Mesiću

Josip Perković za vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića bio je voditelj Drugog odjela Službe državne sigurnosti SR.Hrvatske zaduženog za neprijateljsku emigraciju te se za vrijeme suđenja Pratesu stalno spominjala njegova umješanost u likvidaciju , a Njemačka je protiv njega zbog toga izdala Interpolovu tjeralicu.

Pitamo Ivu Sanadera i Stjepana Mesića zašto štitite ubojicu i Udbaša Josipa Perkovića ? Pitamo Vas zašto Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ne želi sudjelovati u rješavanju ubojstva Stjepana Đurekovića? Mnogo puta iz vaših usta čuli smo da je Hrvatska pravna država. Pravna država funkcionira samo kad se sudi i osuđuju hrvatski branitelji i generali. Pravna država funkcionira kad se zbog nošenja ustaških znakova osuđuje hrvatska mladež. Pravna država ne funkcionira kad u Kumrovcu i Sisku partizani i komunisti nose jugoslavenske zastave i petokrake zvijezde. Pravna država ne funkcionira jer još niti jedan partizan ( čitaj komunist - zločinac ) nije odgovarao za Maceljsku šumu, Jazovku i mnoga druga grobišta diljem Slovenije, Srbije i Hrvatske. Pravna država ne funkcionira kad predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić dodjeljuje odlikovanje Marku Beliniću zbog likvidacije Hrvatskih vojnika na Jazovki.Pravna država ne funkcionira kad se protuzakonito u Umagu zabranjuje održavanje koncerta domoljubnom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, a istodobno Umag ugošćuje četničku pjevačicu Lepu Brenu.

Na kraju ovog otvorenog pisma pozivamo i tražimo od Ive Sanadera i Stjepana Mesića da hitno izruče temeljem Interpolove tjeralice Josipa Perkovića njemačkom sudu kao što ste Haagu generala Antu Gotovinu.

TURSKA

Ni oni koji su se u dijelu hrvatskih medija kritički očešali o neprihvatljive ispade dijela naših navijača, nisu znali podsjetiti da nas je kao narod upravo autentična hrvatska nacionalistička misao, oličena u nauku dr. Ante Starčevića, oslobodila primitivnih protuislamskih i protuturskih predrasuda, da se upravo zbog toga nauka hrvatska misao tako širila i među bosanskohercegovačkim muslimanima, i da je, na koncu, Turska i u Domovinskome ratu bila trajno i čvrsto na hrvatskoj strani, a da je turski predsjednik Sulejman Demirel bio jedini državni poglavar koji je u prosincu 1999. došao u Zagreb na sprovod predsjednika Tuđmana.

Incidente koji su se dogodili nakon utakmice u brojnim bosanskohercegovačkim gradovima, dakako, ne smijemo ignorirati. Ne smijemo previdjeti da su Bošnjaci-Muslimani u Mostaru, Stocu, Bugojnu, Žepču, Sarajevu, Vitezu, Novom Travniku i drugdje, svojim bučnim navijanjem za Tursku i svojim burnim proslavljanjem iznenađujuće turske pobjede na nogometnom polju, demonstrirali svoj animozitet prema Hrvatskoj i, još više - možda: prije svega - prema Hrvatima u BiH. Neovisno o uzrocima, ta je činjenica koliko nepobitna, toliko dramatično zabrinjavajuća. No, ne valja smetnuti s uma da su hrvatski navijači u BiH, i prije utakmice s Turskom, naše nogometne pobjede protiv Austrije i Njemačke proslavljali na način koji su Bošnjaci-Muslimani morali doživljavati kao provociranje. Velikosrpski su stratezi mogli samo likovati, kao što su likovali prije petnaestak godina...

Da bi osigurala svoju budućnost i (ponovno) postala privlačna, hrvatska misao mora se vratiti idealima slobode, dostojanstva i napredka.

Tomislav JONJIĆ

KUKAVICE, NIŠTARIJE I IZDAJICE

U nizu dramatičnih upita i emisija upriličenih nakon što su Irci referendumom odbili prihvatiti Lisabonski ugovor Europske unije, voditeljica jedne političke emisije na prvome programu Hrvatskog radija ujutro 20. lipnja 2008. postavila je retoričko pitanje: «Može li Hrvatska uopće opstati izvan Europske unije?» Iz načina na koji je pitanje postavila, bilo je jasno da znade odgovor i da je on negativan. I njezini su sugovornici odgovorili na podjednak način: Hrvatska nema alternative. Dakle, ako nema ulaska u EU, nema Hrvatske!

Uvjeravalo nas se da izvan Habsburške Monarhije odnosno Austro-Ugarske nemamo budućnosti. Na te je izraze malodušnosti Ante Starčević u Saboru odgovorio 1861. riječima: «Ja ne razumijem što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja je pet stoljeća prkosila Istoku i Zapadu, ne može o sebi, neovisna stajati. Nijedan narod ne može bez drugih naroda opstati, pa itako svako selo može neovisna država biti».

Onda su nas dvadesetak godina uvjeravali da moramo ostati u Jugoslaviji, jer ćemo u protivnome postati plijenom velikih susjeda. Pa je ta Jugoslavija propala, a Hrvatska opstala.

Sada nas ti isti poput Leke Lončara uvjeravaju da ne možemo opstati, ako ne uđemo u EU.

Tomislav Sunić

Raspad Jugoslavije: jedan bivši militant za hrvatsku neovisnost svjedoči o svojem razočaranju

Svako multikulturalno društvo, kao što je to bivša Jugoslavija dobro pokazala, je jako krhko i svaki čas prijeti raspadom. Ozračje prividnog multietništva bilo je zaštitni znak Jugoslavije Tita, koji je uspio prevariti veliki broj zapadnih promatrača.

Međutim, brzom amerikanizacijom Hrvatske putem NATO-a i Europske Unije, hrvatski nacionalni identitet je više ili manje posvećen nestajanju. Radi se o jednom "soft" osipanju ali ono je vrlo ozbiljno. Najbolji pokazatelj tog fenomena je Amerika jer ta zemlja sve manje i manje funkcionira kao jedna država, dok njezina multikulturalna ideologija " a la Jugoslavija" postaje dobra zamjena za bivše nacionalne identitete.

Nema tome dugo kako su Beograd i Srbi bili uzrok da Hrvati budu "jugoslavenskiji" negoli što su to bili i sami Srbi; danas tu ulogu igraju razne američke institucije koje vode ples iza kulisa. Nekad je hrvatskim komunistima bila dužnost da hodočaste u Beograd; danas hrvatska politička elita ide u Washington i, u određenom slučaju, u Tel Aviv, koji služe kao sveta mjesta njhovu novom identitetu. Ubrzo se primjećuje da se identitet homo amerikanusa ne razlikuje mnogo od njegovog odgovarajućeg identiteta bivšeg komuniste, homo jugoslavensisa. Poslije prvog ushićenja izazvanog slobodom i neovisnošću, Hrvati su u tijeku gubljenja svih tragova suvereniteta kojeg su čak i u bivšoj Jugoslaviji znali kako-tako sačuvati. Za čovjeka s ulice, amerikanizacija je uvijek predstavljala obećanje bogatstva. Da ih Amerika nije zavela svojim prividnim izobiljem, većina Hrvata bi bila i te kako sretna živjeti u komunističkoj Jugoslaviji. Svojom negativnom konotacijom, sve što se odnosilo na "komunist" dugo je služilo kao moćna podrška američkom snu.

Utjecaj amerikanizma u Hrvatskoj pokazuje se sada škodljiviji, negoli ostavština jugokomunizma. Treba konstatirati da u trenutku kada se komunistička represija naveliko događala u Hrvatskoj, američka su sveučilišta naučavala frojdo-marksističku skolastiku, uzimajući jugo-titoidni multikulturalizam kao socijalni model. Kasnije, kad je Jugoslavija nestala, ti isti američki profesori su procijenili nužnim zamijeniti svoje marksističke govore liberalnim. Ali oni ipak nisu napustili bivše ciljeve svjetskog promiskuiteta. S svoje strane, sutradan nakon hladnog rata, hrvatski vođe su vjerovale da će uz pomoć američkih slogana otvoriti vrata Zapadu i da će se tako oprati od komunističkih grijeha. To je bilo vidljivo naročito 2000. godine, kad je na vlast došla ekipa političara duboko vazalski vezana uz američke interese. Od tada sluganstvo prema amerikanizmu ne poznaje granice. Svi u Hrvatskoj su se prepustili riječima kao što je "gospodarski rast", "privatizacija", "globalizacija" i "euro-atlantske integracije", a da točno ni ne znaju što znače ti izrazi. Sada se ta faza obožavanja američkog polako iscrpljuje, ostavljajući mnogobrojna pitanja glede budućnosti Balkana.

S francuskog preveo (i dodao Quabbanijeve stihove) dr. Marko Obućina, Konjsko Brdo (Perušić)

PROMIJENITI SVIJET

Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada.

- Zašto i dalje vičeš? Zar ne vidiš da nitko nije spreman da se promijeni?

- I dalje vičem - odgovorio je prorok, - jer ako ću zašutjeti, oni će promijeniti mene!

NETKO DOISTA LAŽE

Pisac se u svom petom dijelu osvrnuo i na moju knjigu "Fra Tomislav Filipović žrtva klevete". Sad za sad ne donosim potpuni odgovor na njegov komentar. Donijet ću ga poslije, a sad je na redu nešto drugo.

Osim radiograma ima nešto što je sigurno falsifikat. To je fotografija na 144. stranici s tekstom: "Papa u Vatikanu sa mladim ustašama 6. februara 1942. godine, dan uoči pokolja Srba u Drakuliću, Šargovcu i Motikama". Ne ću ni tvrditi ni nijekati. Možda su ustaše na fotografiji. Ne znam! No, crkveni prelat među njima nije Papa. Tko je barem jednom vidio fotografiju Pape Pija XII. ne će je poistovjetiti s crkvenim prelatom na toj fotografiji.

Ostavljam čitateljskoj publici da prosudi u koga su nacionalistički izljevi. U mene!? Ili u njega!? To što je u mene nabrojio bez falsifikata je. A u njega osim spomenutih falsifikata ima još nešto što ću predočiti javnosti.

Vjerujem da Lukajić ima kopije listova, s imenima srpske djece, ali ih nema u njegovoj knjizi. Prelistao sam cijelu fotokopiju njegove knjige, ne bih li našao "kopije listova toga Dnevnika", ali bez uspjeha. Nisam ih našao. Nema ih u knjizi. Smijem li zaključiti da su "listovi toga Dnevnika" zaključani u Lukajićevoj glavi, iako su morali izići na svjetlo dana 2005. g., nakon izlaska njegove knjige?

Nije mi trud bio uzalud, jer sam, tjerajući vuka istjerao lisicu. Našao sam na 334. stranici fotokopiju, ispod koje piše: "List iz školskog Dnevnika osnovne škole u Drakuliću za 1942. godinu". L. L., iako na 112. stranici svoje knjige svečano ustvrdi: "U školskom dnevniku je zapisano da su Radojka Glamočanin i ostala srpska deca ''umrla 7. veljače 1942. godine''.", ne nađoh na str. 334. u fotokopiji lista školskog dnevnika ni "R" od Radojke Glamočanin niti bilo koje dijete, pravoslavne vjere. Našao sam troje katoličke djece bez Radojke Glamočanin i bez i jednog pravoslavnog djeteta. Evo te rkt.-djece:

Za svakoga od spomenute djece, ne samo za Mandu i Ružu, već i za Blaža Kašljevića, muškarca, stoji u napomeni: "Umrla 7. veljače 1942. g.", a ispod otisnute kopije stoji Lukajićeva "naučna" izjava: "List iz školskog Dnevnika osnovne škole u Drakuliću za 1942. godinu."

Nema Radojke, nožem milovane. Gdje je? Nema je na fotokopiji popisa iz školskog Dnevnika Drakulićke škole. Zašto? Vidjet ćemo. Neka mu vjeruje tko to može u članku "Fra Satana kolje školsku decu", a ja mu samo mogu vjerovati da je "mislio najviše na devojke i "jurio za njima" (str. 109., deveti redak trećeg odsjeka).

Pregledao sam i "Spisak poklanih" od str. 341. do str. 402. Ne ću se osvrnuti na cijeli "Spisak". Osvrnut ću se na masna slova 132. mjesta 345. stranice, gdje su šezdeset slova - 30 slova azbuke i 30 slova abecede - spala na jedno jedino slovo "R". Od šezdesetero poklane školske djece Lukajiću je uspjelo nabrojiti i crnim slovima obilježiti jedno jedino dijete, Radojku Glamočanin, kćer Đurinu, a unuku Gajinu. Gdje ih je još pedeset devet? Zašto nisu i oni zacrnjeni? Je li mu, možda, nestalo "karaboje"? Ne znam! A zna li on?

U članku "Ubijanje rudara u rudniku Rakovac" (str. 112. do 114.) opisano je stradanje rudara. Iz toga članka navodim doslovce dio trećega ulomka sa 114. stranice: "Moj ujak Nikola Macanović takođe je radio u tom rudniku. Kaže da je retko kad dotle izostao s posla. I toga dana, u subotu, 7. februara, rano ujutro, pošao je na posao kao i obično za prvu smenu. Međutim, sneg je prethodnog dana i tokom noći bio mnogo napadao, a prtina nije još bila napravljena, i Nikola, iako snažan i zdrav čovek, kao i ostali rudari, nije uspeo da se probije kroz sneg i smetove do rudnika. Vratio se kući - i ostao živ. Umro je 1991. godine u rodnom selu Čokorima."

Fra Martin Planinić

Pliče-Tepčići, 6. travnja 2007.

HRVATSKA CRVENA – OD STIDA ILI KOMUNISTA?

Hrvatska ozbiljno tone u bezakonje. Dirigirani mediji i korumpirani političari pokrenuli su u ovome kao i u mnogim drugim slučajevima organizirani javni linč protiv mrskih neprijatelja koji nose nepodobna obilježja. Nepodobna pa ni kažnjiva naravno nije crvena zvijezda čak ni kada je na agresorskoj jugo zastavi. Sve ovo već bezbroj puta viđeno i ne izaziva više čuđenje kod šire javnosti.

U Hrvatskoj umjesto pravne države i poštivanja zakona vladaju pravila pionira malenih, koji se ne trebaju držati zakona kao pijani plota veće se sa mrskim hrvatskim neprijateljem mogu i moraju obračunati svim raspoloživim sredstvima. Još ponajmanje je kažnjeni mladić remetio javni red i mir. Ako ga je remetio onda ga je remetilo i ostalih 120 000 posjetitelja koncerta, pa bi ih sve trebalo kazniti što su se drznuli na Dan branitelja u glavnom gradu pjevati rodoljubne pjesme. Koji su drski primitivci ti hrvatski branitelji. Kako se usuđuju tražiti dopuštenje za glavni trg iako nisu pederi, perverznjaci, pijanci, drogaši, vulgarni nasilnici i slični urbani poželjni korisnici glavnog trga.

Mirna, tiha, demokratska i civilizirana hrvatska većina izložena je beskrajnom poniženju od strane šačice korumpiranih novinarčića, puzavih marioneta u vrhu politike i udbaških doušnika u vodstvima civilnih udruga. Nitko se više u ovoj zemlji ne poziva niti uzda ni na Ustav, ni na Zakon ni na trodiobu vlasti. Nepodobni se eliminiraju bez obzira na zakon, a zakoni se donose bez obzira na volju većine. Ostvareno je komunističko jedinstvo vlasti na kapitalističko- globalistički način. Sanader i Mesić slušaju svoje bjelosvjetske vladare i vlasnike te slijepo i ponizno provode sve naloge ne pitajući narod ni za što.

Takvim ljigavim pristupom katolici donose nekršćanske zakone, domoljubi dižu ruke za izdaju, moralni potiču nemoral, a o radu i poštenju govore komunisti, pa može i Čačić o korupciji.

Luka Podrug

OSVRT NA TAKOZVANI ZAKON O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJE

(Svi ljudi trebaju biti jednako vrijedni, ali to nisu sva njihova ponašanja, makar ne bila progonjena pozitivnim državnim zakonima)

Osobno smatram, kao i u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, čija sam predsjednica od osnutka, da takav posebni zakon o suzbijanju diskriminacije uopće nije trebalo donositi, jer imamo Kazneni zakon Republike Hrvatske, koji prema članku 174 apsolutno zabranjuje svaku diskriminaciju prema bilo kojoj osnovi i predviđa zakonske sankcije, što se samo šire obrazlaže i u ovom donesenom nepotrebnom zakonu.

Deklarirani homoseksualci već postavljaju zahtjeve za usvajanje djece

Takozvani Zakon o suzbijanju diskriminacije je neustavan

Svakoj normalnoj i pravnoj državi može biti u interesu da štiti naravnu obitelj, djecu i mladež, što je u nas, a vjerujem i svuda u svijetu najvažnija obveza naroda i države.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Amerikanci nakon 32 godine pomilovali Zvonka Bušića!

"U svojoj posljednjoj odluci Komisija za pomilovanje SAD naredila je pomilovanje Zvonka Bušića s 20. srpnja", izjavio je glasnogovornik Hutchinson.

"On će biti prebačen u pritvor Imigracijske službe (INS) koja je ovlaštena donijeti nalog o deportaciji. Ako se nalog o deportaciji izvrši, uvjet je da se više nema pravo vratiti u SAD", rekao je Hutchinson.

Skupina hrvatskih političkih aktivista, predvođenih Zvonkom Bušićem, Imoćaninom poznatom po nadimku Taik, 10. rujna 1976. otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga, sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na neovisnost Hrvatske.

Glasnogovornik je kazao kako je Bušićevo saslušanje pred Komisijom za pomilovanje održano u svibnju te da ga je komisija posjetila u zatvoru.

Na upit o argumentima Komisije za odluku o oslobađanju sada, u odnosu na odbijanje iz 2006., Hutchinson je rekao kako su zločini koje je počinio "prilično gnjusni" - otmica zrakoplova, eksplozija bombe u kojoj je ubijen jedan policajac, a drugi teško ranjen - i da je "zbog toga odslužio preko mjere od 30 godina".

"Teško bih nogao reći da je to imalo neke veze. To treba biti individualna odluka. Najvažniji je kod odluke napredak pojedinca u zatvoru, da se utvrdi je li on u stanju voditi život u skladu sa zakonom".

Bušić je u toj jedinici bio jedini nemuslimanski zatvorenik uz jednog kolumbijskog militanta. U Terre Haute je premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji.

JEDNOM I ZAUVIJEK - KAMELEON MESIĆ OPET LAŽE !

Nesretnik je toliko puta u životu lagao, mijenjao stavove, strane, stranke i partije da ni sam više ne zna što zapravo misli. Naciji se preko javne televizije koja je prije JUTEL nego HTV, obratio sa posebnim naglaskom kako ono što on danas Slovak treba reći samo jednom i zauvijek.

Što on koji je sam sebe bezbroj puta uhvatio u lažima može reći jednom i zauvijek? Što je to značajno rekao i čime je ozario lica i izmamio široke osmjehe Vesni Pusić i Miloradu Pupovcu koji su se ljubavnički zaneseno došaptavali među posebnim uzvanicima iz prvog reda? Pozdravio je kameleon sa drugarice i drugovi. Jednom i zauvijek. Daj Bože! Dobio je snažan aplauz mrzitelja Hrvatske među kojima je bilo i nakaza sa crvenom zvijezdom petokrakom, nadam se jednom i zauvijek. Lagao je kako su se tzv. antifašisti borili za Hrvatsku. Oni su rušili Hrvatsku i borili se za Jugoslaviju.

Lagao je kako su 22. lipnja 1941. godine ustali u obranu Hrvatske, jer su po nalogu Staljina zajedno sa četnicima ustali protiv Nezavisne Države Hrvatske.

Junački se isprsio ispred ustaša kojih nema, jer su ih njegovi divljački poklali i lažima popljuvali. Obećao je mladima kako će im on koji je prema prigodama bio: partizan, kameleon, ustaša, nacionalist, komunist, «pošteni» pokrovitelj mafije i kriminala i jedini borac protiv korupcije… jednom i zauvijek objasniti razliku između poštenih, dobrih i plemenitih partizana i divljih i zločestih ustaša.

Usprkos stoljetnih laži svaki pismeni Hrvat danas zna da su ustaše bili borci za hrvatsku neovisnost, a partizani, banditi koji su za račun Staljina i Beograda rušili hrvatsku neovisnost.

Komunisit ili tzv. antifašisti su 1991 isto kao i 1941 ustali čak pod istim, zastavama i obilježjima, komunističkim i četničkim protiv Hrvatske. Iste bande koje su minirale pruge, bacale bombe na škole i glazbe i rušile crkve 1941 vršile su pokolje 1991 od Vukovara do Škabrnje. Rodoljubi su i prvi i drugi put branili Hrvatsku.

Zato mesići, pusići, goldstajni i ostali pripadnici vučjeg čopora, pa ma koliko trenutno moći imali, pa ma koliko bezobrazno lagali, povijest ne mogu i ne će zaustaviti.

Hrvati sretan vam Dan Državnosti !

Luka Podrug

Ivo Sanader laže o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Povodom Dana državnosti održana je svečana sjednica Vlade u povodu 17 godina hrvatske samostalnosti , a obilježena je raspravom o ustašama koju je potaknuo izdajnik Stjepan Mesić. Ivo Sanader je rekao da "mladima treba poručiti kako bi, da je pobijedila Nezavisna Država Hrvatska, Split, iz kojeg dolazim, bio u Italiji i ja ne bih mogao biti hrvatski premijer."

Koncert je bio miran i uspješan ali nemiran za mrzitelje Hrvatske ( Antifašiste i Srbe ) koji danas pokušavaju diskriminirati Domovinski rat od 1941 - 1945 i 1991 - 1995 godine.

Hrvatski pravaši - Hrvatski pravaški pokret

Izvatci iz knjige

RAT

Tihomira Čuljka:

"…Međutim, najveća pljačka državnog i društvenog kapitala izvršena je inflacijsko-financijskom operacijom pranja novca koja je knjigovodstveno potpuno legalna, a po pravilima znanosti o dobrom gospodarenju predstavlja čisti zločin. Ovaj zločin počinili su državni službenici te direktori državnih i društvenih poduzeća u periodu od 1987. do 1994, kad se raspadala jedna država i stvarala nova. Pouzdanici komunističkog sustava, koji su se u trenutku raspada Jugoslavije našli na ključnim položajima, odlučili su postati novi poduzetnici i to novcem iz partijskih, sindikalnih, mirovinskih i zdravstvenih fondova, mnogobrojnih SIZ-ova te likvidnih državnih poduzeća. Postupak je išao na sljedeći način: dinari su polagani na račune banaka uz minimalne kamate, bez devizne klauzule, što je bilo vrlo neracionalno u uvjetima visoke inflacije od 1987. godine do 1994, kada je novac sve brže gubio na vrijednosti. Taj novac su banke pod istim uvjetima, dogovorno, posuđivale odabranim privatnim poduzećima, štedionicama i štedno-kreditnim zadrugama. Ovi su ga dalje posuđivali odabranim državnim poduzećima po vrlo visokim kamatama uz deviznu klauzulu. Mjesečna kamata je bila veća nego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj način, zahvaljujući visokim kamatama i tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih nekoliko mjeseci. Ostvarenu zaradu od više desetaka milijardi dolara prebacivali su u odabrane male austrijske banke pod nadzorom britanskih obavještajnih službi. Ovi su im omogućili stjecanje suvlasništva u tim bankama, čime su ih interesno vezali za sebe. Kako se zarada ostvarena u Hrvatskoj slijevala u ove banke, one su počele vrlo brzo rasti te kupovati poduzeća i banke u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, a poslije rata u Hrvatskoj i BiH, čime je stvorena znatna financijska i obavještajna moć na ovim prostorima. Ključna pretpostavka za realizaciju ovog projekta su štedionice, štedno-kreditne zadruge i poduzeća za financijski inženjering koja su osnovana po savjetu stručnjaka iz zagrebačkog Ekonomskog Instituta 1990. godine, uz dogovor sa sindikatima, direktorima fondova, banaka i velikih državnih poduzeća…."

"…Jedini način razotkrivanja zavjere je stalna analiza naših interesa, te analiza interesa naših suradnika i naših protivnika, gospodarskih, političkih, vojnih ili ideoloških. Ovu analizu je potrebno posebno pažljivo vršiti prije svakog značajnijeg strateškog poteza s naše strane, ili poslije svakog značajnijeg događaja u našem okruženju. Svaki naš značajniji potez nekom može pogodovati, a nekom štetiti i zato je potrebno unaprijed znati tko će nam biti "prirodni saveznik", a tko "prirodni neprijatelj". Pri kreiranju "urote", a i pri obrani od "urote" dobro je poznavati različite psihološke efekte poznate kao "teorija kuhane žabe" i "domino teorija" (domino efekt). Teorija kuhane žabe kaže: ako žabu baciš u lonac pun vrele vode ona će iskočiti. Ako je pak baciš u lonac s hladnom vodom, te vodu lagano zagrijavaš skuhat ćeš ju. Po toj teoriji ako čovjeka, ili skupinu ljudi izložiš velikom pritisku oni će se pobuniti. Ali ako ih malim obećanjima navedeš na suradnju tj. davanje protusluga, možeš postepeno tražiti sve veće protuusluge, prijeteći prestankom malih usluga koje si im odobrio na početku. Ovaj psihološki efekt je vrlo koristan pri kreiranju plana zavjere u njegovim početnim fazama, kad protivnika i njegove "prirodne saveznike" navlačiš u zamku. U zadnjoj fazi kad protivnik počinje očigledno gubiti kontrolu nad svojom sudbinom pojavljuje se "efekt domina" koji se može pojačati namjernim širenjem dezinformacija ili panike. Domino teorija je psihološki efekt temeljen na emocijama, najčešće strahu. Može se primjetiti na svakom sportskom susretu kad jednu ekipu uhvati panika. Tada igru treba smiriti ili na kratko prekinuti kako bi se prekinuo negativan slijed događaja. Domino efekt najčešće se je javlja u djelatnostima gdje su moguće brze promjene koje izazivaju strah od prijenosa promjena na druge, npr. u financijama. Kad jedna veća banka dospije u stanje nelikvidnosti svi štediše pokušavaju na brzinu dići uloge. Pošto je posao banke kreditiranje one deponirani novac na drže u sefovima, već ga dalje posuđuju. To znači da ni jedna banka ne može u istom trenutku vratiti sve depozite. Ako svi štediše istovremeno pokušaju dići novac sa štednje bankrot je neizbježan za svaku, pa i najveću svjetsku banku. Kad nestane novca na šalterima nastaje panika koja se prenosi na ostale štediše koji također navaljuju na banku. Tada banka povlači svoje uloge u drugim bankama koje također postaju nelikvidne. Tada se panika prenosi i na štediše ostalih banaka koji također navaljuju na svoje banke, te jedna po jedna banka odlaze u bankrot. Najveći takav domino efekt dogodio se 1929. u SAD-eu, a i u drugim državama to se ciklički često događalo dok je postojalo zlatno važenje novca. Domino efekt redovito se javlja nakon planski izgrađivanih financijskih piramida koje imaju za cilj postepenim ubacivanjem novca na neko tržište ovladati tim tržištem i ostvariti ekstra profit, te naglim povlačenjem novca izazvati razbijanje tog tržišta i uništenje protivnika. Domino efekt se znatno rijeđe znao događati u politici i to obično kad se kod velikog postotka stanovništva probudila nada u nešto novo, bolje, ili kad se javio strah od promjena. Npr. dolaskom boljševika na vlast u Rusiji postojala je znatna opasnost od prenošenja revolucije, poput domino efekta i na ostale zapadne države. Mnogi su povjerovali u novo bolje društvo i bili su spremni poginuti za to. Ali, vrlo brzo pristalice komunizma koji su otišli na izobrazbu u sovjetske političke centre, vidjeli su žalosne rezultate. Neki su ostali vjernici komunizma, ali neki su se razočarali pa su s time upoznali svoju javnost. Samim time nestalo je opasnosti od domino efekta…."

Prva faza ovog postupka je izgrađena na osnovi "teorije kuhane žabe", a počinje sa plasiranjem velike količine kredita na tržište "napadnute" države. Kamata na takve kredite je vrlo promjenjiva promjeniva i ovisi o LIBOR-u tj. kamatnoj stopi koja određuje Wall Strit i Londonski City. Često su opravdanja za ove kredite u početku tvrdnje kako se time slabijim državama pomaže u borbi protiv inflacije. Naime, neodgovorne vlade koje svoje proračunske rashode ne mogu pokriti proračunskim prihodima, taj proračunski deficit rado pokrivaju tiskanjem novca u količini daleko većoj od porasta količine roba na tržištu. Rezultat je inflacija. MMF napadnutim državama nudi rješenje toga problema tako što brani tiskanje novca, a proračunski deficit pokriva kreditom iz inozemstva. Velika ponuda deviza dovodi do pada cijene deviza na tržištu napadnute države, što dovodi do naglog porasta uvoza roba široke potrošnje i istovremene propasti domaće proizvodnje i izvoza. Rezultat je skok iz inflacije u još gore stanje, tj. u prikrivenu deflaciju. Ako takva hiperponuda deviza duže traje, preživjeti mogu samo proizvođači koji imaju jaku carinsku zaštitu.

Druga faza: Kad većina domaćih poduzeća propadne, dolazi do vala stečajeva. Tada strane multinacionalne kompanije po simboličnim cijenama kupuju sve što imalo vrijedi. U ovoj je fazi pod ucjenama Svjetske banke i MMF-a napadnuta država prisiljena prodavati i monopolska poduzeća te dopustiti slobodno određivanje cijena čak i monopolskim proizvodima. Devize od takve prodaje poduzeća strancima dodatno povećavaju ponudu deviza, što rezultira daljnjim rastom tečaja domaće valute, povećanjem uvoza i smanjenjem proizvodnje. Nakon ovoga MMF traži otpuštanje državnih uposlenika te smanjivanje socijalnih prava i plaća, formalno zbog smanjenja državnih troškova, a stvarni cilj je naći opravdanje za budući prekid daljnjeg kreditiranja. Ti se zahtjevi proširuju sve dok ne dođe do socijalnih nemira, nakon čega dolazi do pada vlasti i bijega kapitala, tj. treće faze prikrivene financijske kolonizacije.

Takav scenarij MMF, Svjetska banka i AID primjenjuju godinama, od meksičke krize 1982. godine, a zahvaljujući korumpiranim "stručnjacima" i korumpiranim lokalnim političarima, on se uvijek iznova uspješno provodi. Svima njima koordinira američko Ministarstvo financija u suradnji s CIA-om, a znatan utjecaj imaju britanska, francuska i njemačka vlada, tj. njihova ministarstva financija.

"…Od 1990. do 1993. projugoslavenska frakcija HDZ-a u suradnji s britanskim i srbijanskim službama te hrvatskim kriminalcima organizirala je izgradnju financijskih piramida s namjerom pljačkanja hrvatskih poduzeća i građana i rušenja financijskog sustava zemlje. Financijske organizacije koje nude 30% ili 40% kamata na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do istovremenog sloma svih takvih organizacija. Kriminalci koji su uzimali kredite bez namjere vraćanja, ostvarili su zaradu, a obavještajne službe koje su pokrenule lanac financijske piramide ostvarile su svoj cilj, srušili su financijski sustav napadnute države. Naivni, pohlepni ulagači koji su mislili zaraditi bez rada 30% i više mjesečno, ostali su bez deviza koje su držali kod kuće ili u inozemstvu, ali je financijski sustav zemlje spašen, prije svega zahvaljujući doznakama radnika iz inozemstva. CIA je kasnije isti postupak mnogo uspješnije ponovila u Albaniji. Albanija se nije znala obraniti, a rezultat je poznat…."

"... Švicarska, Norveška, Švedska, Finska i Island su europske države najvišega standarda i najveće stope gospodarskog rasta, a nisu članice EU. Uspjele su se oduprijeti briselskim birokratima, koje ne žele financirati, ponajviše tako što su sačuvale vlastite medije koji kvalitetno objašnjavaju vlastitom narodu prednosti i nedostatke članstva u EU. Većina europskih medijskih kuća danas je pod gotovo potpunom kontrolom raznih anglosaksonskih masonskih društava, koja su zahvaljujući suradnji s obavještajno sigurnosnim službama uspjeli ući u vlasničku strukturu većine velikih medijskih kuća. To je ostvareno metodama medijskog reketa koji se odvija po principu: ako želiš dobre tekstove o sebi moraš platiti, a ako želiš prikriti nešto što obavještajne službe znaju opet moraš platiti. Na taj način mnogi vlasnici medija, urednici i novinari ostvaruju ekstra prihod kojim su pokupovali većinu medija u razvijenom svijetu. Većinu su istočnoeuropskih, bivših komunističkih država, zapadne države uspjele financijski kolonizirati, a u tome su im pomogli i mediji koji su uvjerili vlastiti narod kako će propasti bez ulaska u EU. Bez znanja kreiranja vlastite sudbine većina ovih država je dobrovoljno uletjela u kreditnu zamku i vlastite unuke zadužila kupovinom automobila i sličnih nevažnih roba. Mogućim rastom EU te njezinim prerastanjem u sjedinjene države Europe (SDE) stvorit će se višenacionalni konglomerat u kojem će ljudi u jednom trenutku shvatiti kako je zajednički interes medijska izmišljotina. Hoće li se tada razviti strah od međusobnog pljačkanja ili će briselski birokrati stvoriti interes za opstanak, tj. organizirati pljačku okolnih naroda, pokazat će vrijeme. Ako prevlada strah, moguć je vrlo krvav raspad buduće projektirane SDE, a ako prevlada agresija prema van, moguć je nastanak najagresivnije države koja je ikad postojala. Agresivnost te buduće države već se može nazrijeti u postupku prema Austriji, a posebno prema potencijalnim članicama… Od svih međunarodnih institucija jedino je njemačka banka KfW (Kreditanstalt fur Wiederaufbau) pokušala voditi poštenu politiku prema Hrvatskoj i ostalim zapadnobalkanskim državama. KfW je izradila za balkanske države koncept razvoja realne ekonomije prema Marshallovom planu. Koncept je predložila SR Njemačka na sastanku osmorice u Kölnu, ali Washington Consensus mu se suprotstavio vetom. KfW je predlagao vođenje regionalnog razvojnog programa pod nazivom Balkanski fond s vrlo povoljnim kreditima (0,75% kamata na 40 godina) za hitne intervencije u infrastrukturi. KfW je kao sljedeći korak predlagao osnivanje Banke za obnovu u pojedinim zemljama koje bi brzo i učinkovito odobravale kredite. To su odbacili "donatori", a umjesto toga je osnovan "pakt o stabilnosti"…."

NORAC JE BIO I OSTAO SAMO HEROJ

Svi smo mi Mirko Norac, a Riva nam je cijela hrvatska domovina

Članak započinje konstatacijom da je Mirko Norac mlad i proslavljen general Hrvatske vojske koji je od hrvatskoga pravosuđa već drugi put osuđen za ratne zločine nad srpskom stranom tijekom Domovinskog rata. Prvi put, kao što znamo, u Rijeci, za ratne zločine pri obrani Gospića, na montiranom suđenju bez vjerodostojnih dokaza i nepravedno na 12 godina zatvora, a drugi put na Županijskom sudu u Zagrebu, na isti način kao i prethodno, za ratne zločine nad srpskom agresorskom stranom u Medačkom Džepu, za vrijeme vojno-redarstvene osloboditeljske akcije Džep '93 u rujnu 1993. godine.

Novinarka također kaže: "Prije prvoga suđenja, 2001., na Norčevoj strani bili su mnogi. Danas od histerije 'Svi smo mi Mirko Norac' nema ni traga." Zaista, tako nešto može reći samo manipulacijom indoktriniran ili mržnjom zaslijepljen duh. Svaki čovjek zdravoga i slobodnoga razuma i osjećaja je mogao baš toga dana vidjeti i osjetiti raspoloženje i opredijeljenost zdrave mladosti hrvatskoga naroda.

No, jasno nam je da ta novinarka, naravno, ne piše tako sama po sebi, niti na svoju izopačenu ruku, kao ni drugi novinarski slabići, nego prema uputama i nalogu svojih iz centara moći dirigiranih urednika, kako bi osigurali svoju ponižavajući egzistenciju.

Bijedni poslušnici koji sudjeluju u toj farsi progona, bivaju nakon obavljenog prljavog posla promaknuti na više položaje i dobivaju nagrade od gospodara. Sigurno ih takvo ponašanje neće učiniti sretnima. Pošteni ljudi ni po koju cijenu ne bi htjeli biti na njihovom mjestu. Možemo ih samo žaliti, a vjerujem da će doći vrijeme kada će za svoja nedjela i odgovarati, dok sa Božje strane zaista sigurno neće ostati nekažnjeni!

To dostojanstvo je u najvećoj mjeri pokazao i dokazao mladi, hrabri i slavni general Mirko Norac, bez obzira na sve montirane optužbe, sudske postupke i dirigirane presude. Na isti način se, hvala Bogu, drže i ostali naši generali i drugi časnici i branitelji u Haagu i u Hrvatskoj, čiji montirani postupci su u tijeku.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

"ČESTITKA" SUCA ŽUPANIJSKOG SUDA U ZAGREBU, MARINA MRČELE, HRVATSKOME NARODU I HRVATSKIM BRANITELJIMA ZA DAN 30. SVIBNJA 2008. GODINE

(Uz prvostupanjsku presudu hrvatskim generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu)

Naime, suđenje je započelo 18. lipnja 2007. godine, a optuženi su po zapovjednoj odgovornosti za navodne monstruozne ratne zločine Hrvatske vojske nad srpskim civilima i zarobljenicima, te pretjerano i nasumično granatiranje srpskih civilnih objekata u selima Medačkoga Džepa tijekom osloboditeljske vojno-redarstvene akcije Medački Džep '93, od 9. do 16. rujna 1993. godine. Postupak je preuzet od Haaškog tribunala, čije je tužiteljstvo pripremilo optužnicu na temelju materijala iz knjige Save Štrpca iz Beograda "Krvavi septembar u Medačkom Džepu" i njegovih 50-ak pripremljenih i prepariranih svjedoka. Ta optužnica se najprije pripremala protiv ponosnog i dostojanstvenog stožernog generala Hrvatske vojske Janka Bobetka, načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske u to vrijeme. No, kako se general Bobetko najodlučnije i najhrabrije usprotivio takvoj izmišljenoj optužnici, te zbog psihičkih i fizičkih frustracija, pogubnih u njegovim godinama, prijevremeno preminuo i otišao u besmrtnu vječnost, optužnica je preinačena i namijenjena za zamjenika zapovjednika Zbornog područja Gospić i u to vrijeme operativnog zapovjednika akcije Džep '93, generala Rahima Ademija.

Tragična pozicija hrvatske države

Pobjedničku, visoko profesionalnu i vjerujem najhumaniju vojsku u povijesti ratovanja, kao najsumnjiviju i optuženu za zločine nad najstrašnijim agresorom, ponižava se i secira svaka njezina zapovijed i svaki pokret na terenu, i to pred pravosudnim čimbenicima koji nemaju pojma ni što je, ni kakvo je ratovanje na život i smrt i koji su sigurno bili u mišjim rupama kada se od sudionika proživljavala najteža drama obrane od zločina. Jedino smo se mi, koji smo bili nazočni na tome sramotnom suđenju, sa žalošću nad tom tragedijom od suđenja, mogli diviti ustrojstvu te naše nove mlade vojske, časnicima koji su je stvarali i vodili, junaštvu i spremnosti na žrtve naših junačkih sinova. Spoznali smo da je ta vojska vodila brigu o svim elementima vojnoga umijeća i humanitarnog prava, te svim formalnim administrativnim elementima, iako naravno nisu znali da im se nakon pobjede može dogoditi sve ovo čega smo, na žalost, svjedoci. Razlika između Hrvatske vojske i pijane rulje četničkoga agresora i zločinačke jugoarmije, što smo mogli vidjeti na njihovim vlastitim VHS snimkama, je kao između neba i pakla. Ipak, danas nitko ne pita za njihove zločine nad Hrvatima i hrvatskom zemljom, nego, ako se slučajno nešto i započne, brzo ih se oslobađa svakog procesuiranja i odgovornosti za zločine... U takvoj situaciji, jedino što preostaje žrtvama, u ovom slučaju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, kako bi se od žrtve vinuli u visine moralnih heroja, budući da na drugi način ne mogu sebi pomoći, bilo bi osobno nesudjelovanje u prljavim igrama koje su im nametnute, nego maksimalno očuvanje svoga osobnog ljudskog, časničkog, dostojanstva Hrvatske vojske i hrvatskog narodnog dostojanstva.

Pripremljeni plan

Tako sam slušala više svjedoka, bivših oficira JNA, visokih časnika Hrvatske vojske, koji su govorili slično kao jaje jajetu, sve u istim planiranim klišejima, manje ili više zbunjeno. No, bilo je više svjedoka, bivših oficira JNA, također visokih časnika Hrvatske vojske, koji nisu podlegli pritiscima, i govorili su istinu, te demantirali plan Rahima Ademija i njegovih odvjetnika. Tu nema nikakve logike, jer je normalno da je akcija morala biti osmišljena u Glavnom stožeru, u najužem krugu, da je morala biti tajna, a da nisu imali povjerenja u brigadira Rahima Ademija, zar ga je bilo teško smijeniti i postaviti na drugu dužnost, a na njegovo mjesto postaviti drugoga povjerljivoga časnika, a ne praviti dvostruku liniju zapovijedanja? Bilo je dosta svjedoka, zapovjednika i političkih dužnosnika iz toga vremena, koji su također bili osumnjičenici pred haaškim istražiteljima, ali su ostali uspravni. Prema planu, trebalo je naći razloge počinjenja zločina od strane Hrvatske vojske, To je, po njima, nastalo zbog toga što se vojska trebala povlačiti nakon i po njima briljantne i brze pobjedničke akcije i dostignutih položaja, koje je trebalo napustiti.

UNPROFOR nije prihvatio zajedničku komisiju za istragu

Ta sva njihova naknadna izvješća i osobna svjedočenja o počinjenim zločinima Hrvatske vojske, sudac Mrčela je sa velikim uvažavanjem prihvaćao, čitao, slušao i prihvaćao kao vjerodostojne dokaze. Također je sa velikim uvažavanjem i razumijevanjem slušao sva osobna ili putem video-linka svjedočenja sa neprijateljske strane, iz Srbije ili nekih zemalja svijeta, čak i onih koji su u Hrvatskoj osuđeni u odsutnosti za teške ratne zločine, uz sve garancije da neće biti uhićeni. Koliko mogu biti vjerodostojne njihove monstruozne priče, kao ono nabijanje starije žene na kolac i sl., neka svatko procijeni sam. Svi ti svjedoci su prije iskaza na ovom suđenju po par puta razgovarali sa haaškim istražiteljima ili u beogradskom "Veritasu" Save Štrpca. Isto su sve te pripreme prolazili i svjedoci, časnici UNPROFOR-a. Koliko je to sve vjerodostojno, vidi se i po "lovačkim pričama", na žalost stvarnom izvješću kanadskoga bataljona na području Medačkoga Džepa u to vrijeme, gdje se govori o najvećoj njihovoj bitci iza Drugog svjetskog rata, koju su vodili protiv Hrvatske vojske, te čak ubili 26 Hrvata. Njih 800 u Kanadi je službeno dobilo najveća vojna odličja zbog vođenja te bitke, a da baš nije bilo ni trunka istine u tome, niti baš nikakvom incidenta. Među tim kanadskim vojnicima bilo ih je više podrijetlom Srba. Na žalost, hrvatska diplomacija nije reagirala na te laži, kao što je tijekom svjedočenja i od strane naših svjedoka bilo puno očiglednih montiranih laži i jasnih krivotvorina dokumenata, što za suca Mrčelu ništa nije značilo, a o čemu bi se mogla napisati opširna knjiga.

Završne riječi obrane optuženih i presuda

Odvjetnici generala Norca, Željko Olujić i Vlatko Nuić, kao i sam general Norac, govorili su da sud nije dokazao ni jedan zločin koji bi počinio vojnik pukovnika Norca, niti da bi drugooptuženi general Norac znao za bilo koji zločin njemu podređenih, te da nije bilo nikakve pravne osnove za vođenje ovoga postupka, zbog čega oni predlažu oslobađajuću presudu za svoga branjenika.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

PRAVNA DRŽAVA PO RECEPTU UREDA PREDSJEDNIKA

Ističe ovo između ostaloga, urednik Glasa Koncila u svom komentaru od 11. svibnja 2008. godine. Teško je shvatiti zašto šute vjernici dok se napada Crkva, zašto šute branitelji dok se napada Domovinski rat, zašto šute rodoljubi dok se napada Franjo Tuđman, zašto šuti većina pred orkestriranim lavežom, organizirane i drske manjine.

Devedeset posto deklariranih katolika svojom pasivnošću, dopušta šačici moćnika svakodnevno vrijeđanje Crkve, rastakanje svih moralnih vrijednosti društva i nametanje kvaziliberalnih, izopačenih, prečesto protuprirodnih ideja i zakona. Kako je moguće da mnoštvo vjernika koji sa oduševljenjem slušaju svoje biskupe i svećenike, izlaskom iz prostora crkve podanički šuti i povlači se pred agresivnom nekršćanskom manjinom.

Doista, jedna mala organizirana grupica ljevičarskih medijskih terorista godinama maltretira cijelu javnost, cijelo društvo i uporno nameće stavove protivne raspoloženju većine. Ovih dana je obljetnica rođenja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Čovjeka kojega kao utemeljitelja neovisnosti iznimno poštuje ogromna većina hrvatskog naroda i čija popularnost u narodu sve više raste. Usprkos stava većine, jedan medijski ljigavac i dvorski poltron piše kako Franjo Tuđman ne zaslužuje rehabilitaciju. Od koga i zašto bi bio rehabilitiran? Vjerojatno zbog uspostave neovisne Hrvatske.

Zato se slavi i obilježava izmišljeni rođendan najvećeg krvnika u povijesti hrvatskog naroda, čovjeka lažnih imena i lažnih biografija, ali stvarnih zločina, jugoslavenskog diktatora na čijem pogrebu su se istina okupili mnogi svjetski državnici, diktatori a i po koji ljudožder.

Luka Podrug

GODINAMA SE LJUDIMA GOVORI DA JE KEMOTERAPIJA JEDINI NAČIN DA SE POKUŠA ( "POKUŠATI" JE PRAVI IZRAZ) ELIMINACIJA RAKA.

JOHN HOPHINS GOVORI DA POSTOJI I DRUGI NAČIN.

Kako se nositi sa rakom prema Johnu Hophinsu?

a. Šećer hrani stanice raka. Izbacite šećer i time ćete odstraniti vrlo značajnu hranu stanicama raka. Zamijene za šećer su takođe štetne. Bolje su prirodne zamijene u vidu meda ili melase, ali u vrlo malim količinama. Kuhinjska sol posjeduje štetne dodatke koji joj daju bijelu boju. Umjesto nje preporučuju se Bragove amino-kiseline ili morska sol.

Dioksin je visoko toksičan

John Hophins je ovo napisao u svojim novijim člancima. Ovo je također dostavljeno i Vojnom medicinskom centru Valter Rid.

Prevjeravanje bosanskih katolika

( Istinita pripovjest )

Osmansko carstvo je bilo ustrojeno u tzv. "miletski" sustav (tur. milet - narod) tako da je svaki (priznati) nemuslimanski narod imao svoju unutarnju autonomiju, a prema islamskom pravu, kao zimije-štićeni, imali su sultanovu "zaštitu". Bosanski katolici (Hrvati) nisu imali nikakvu zaštitu, jer nisu imali druge države (i bolje da nisu, danas se vidi koliko ih "štiti" njihova matična država - Hrvatska), s tim, gore po njih, da im je vjerski poglavar bio rimski biskup. Naime, rimski biskup - Papa - imao je vojsku i aktivno je ratovao protiv osmanske države. Tim gore po bosanske katolike.

Omiljeni posao pravoslavnih vladika je bilo da tuže katolike lokalnom kadiji, da je to ista vjera (katolička i ortodoksna) i, budući da je ista vjera, dužni su prema miletskom sustavu plaćati vjerski porez lokalnom vladiki. Još su tvrdili da su oni, katolici, tek otpadnuti od pravoslavalja.

Saslušao kadija vladiku i pozvao fratre iz obližnjeg čuvenog samostana, na čelu s poglavarom. Razlika između katoličke i pravoslavne vjere je u nekim dogmatskim sitnicama i tek teolozi mogu shvatiti i objasniti razliku. Jedna od najveći je što kod katolika Duh sveti prelazi i na oca i na sina, dok kod ortodoksa Duh sveti prelazi prvo na oca te s oca na sina. Nu, tko će u paklenoj Bosni misliti na "prijelaze" Duha svetog.

Fratri, sve sami doktori rimski upinju se dokazati kako to nije ista vjera, isti narod. Jok! Kako se parnica giba kraju, vladika je sve življi, već mu "latinski" dukati zveče u kesi.

Oko stola ih dvori jedan laik, neki Petar, izbjeglica iz Like. Valjda je tamo neko nedjelo učinio, zbog čega je morao bježati. U samostan su ga primili i svoje poslove laika obavljao je poslušno i smjerno. Uvijek je bio tih i šutljiv.

Kada je Petar odnio posuđe s jelom, uredio blagovaonicu, evo ti ga opet. Naravno, on je sve slušao i sve je znao. On će:

Eno ih ujutro u Travniku, na šerijatskom sudu, i vode i Petra, obučenog po fratarsku. Vladika ulazi u sudnicu, gleda s visoka, sav naprndačen, naduven kao sultanov paun i ne vidi u svojoj oholosti novog "fratra".

Kadija otvori parnicu pitanjem, ima li tko što primjetiti prije nego donese presudu. Vladika odmah veselo kaže da nema. Samostanski prior iziđe pred kadiju i reče:

Iziđe pred kadiju laik i okrenu se vladiki i ovako ga upita:

Kadija se pretvorio u uho. Zaptije su već na nogama, njuše krv. Vladika zaslijepljen latinskim dukatima, zaboravi namah gdje i pred kim se nalazi. Te osorno nastavi:

Kad to ču kadija travnički, skače na noge, zove zaptije. Udare vladiki dvadeset udaraca na svaki taban, osude ga na globu sa sto dukata i bace ga u tamnicu dok ne donesu dukate. Fratre otpravi u samostan.

Jusuf Ali Hećimović

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević