Državo Hrvatska, progovori o svojoj djeci, djeci pobijenoj!

Propovijed hvarsko-bračko-viškoga biskupa Slobodana Štambuka

Uzimam dio pjesme pjesnika s otoka Hvara koji ističe da on nije putnik koji bi ovim svijetom putovao – bez karte! On je ima. On ima i svoj brod, na krmi mu piše "Hrvatska", on ima svog Boga, on ima svoj svod pod kojom kapom nebeskom on živi, on ima svoj rod, on nije slijepi putnik, koji se je naslijepo ukrcao i bez jasnog smjera ide stazama života… Nije putnik bez karte.

Putniče, prolazniče, hodočasniče, namjerniče… možda me želiš pitati: Zašto sam ovdje danas? Što me je dovelo na ovo mjesto sjećanja. Dovela me ljubav prema mojem narodu, osobito onom dijelu mojega naroda koji je prošao ovom blajburškom dolinom, ovom "dolinom suza", koji je hodao Križnim putem koji započe ovdje, na Bleiburgu. Dovela me moja Crkva koja je bila, koja jest i koja želi ostati uz svoj narod! Dovela me Crkva koja želi biti sa svojim narodom u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, rečeno jezikom ženidbenog slavlja, rečeno jezikom bračne vjernosti. Jer moj je narod već dugi niz stoljeća vjenčan s ovom mojom Crkvom. Moja Crkva je "udata" za moj narod: "Gospodin je ugovorio s tobom da ćeš biti njegov narod, njegova predraga svojina" (Usp.Pnz 26,18). Dolazimo cijeneći bogoljublje, čovjekoljublje, bratoljublje, domoljublje i rodoljublje. Te prevažne kvalitete, kvalitete tako tražene, skoro kao ljudske naravne stožerne "kreposti", kreposti na koje se pomalo zaboravlja, koje se, čini se tako, sustavno zaobilazi, omalovažava i podcjenjuje. Istodobno, želimo svim drugim narodima i narodnostima prilaziti s potrebnim poštovanjem i ljubavlju.

Ne želim ovdje, nipošto ne želim nepromišljeno govoriti o brojevima, niti je li ovdje na Bleiburgu ubijena "tek šačica ljudi", kako neki tvrde, niti koliki je konačni broj. Da je kojom srećom, gospodine, ubijena samo "šačica ljudi" ovdje na Bleiburgu i da je ovdje zaustavljen "mlin smrti" – tisuće i tisuće vratile bi se kući, a brojne majke ne bi trebale nabavljati crninu. Što ovdje želimo? Želimo, molimo, potičemo one koji znaju gdje su te grobnice, gdje su te jame, tko je naređivao, tko je izvršavao naređenja. Dajte, budite hrabri, kao što ste bili hrabri i puni samouvjerenosti oboružani raznim oružjima, a pred vama su bili žicom vezani, izgladnjeli, umorni ljudi. Hajde, budite hrabri, učinite čin priznanja! Učinite čin pokajanja! Pomognite svi koji nešto znate, svi koji ste sudjelovali, pomognite ovom narodu da konačno dođe do cjelovite istine, istine koja oslobađa, istina koja će pomoći da se "klupko zla" odmrsi! Ima li hrabrih među vama, koji ste za svoja zlodjela bili nagrađivani, unapređivani, ima li onih koji će izreći onu tako potrebnu "Narode, oprosti"! Koji će iskreno izreći: "Majke, ucviljene majke, koje ste zavijene u crno otišle s ovoga svijeta, majke žalosne, oprostite!"

Istraži, Državo moja, sve logore, bilo čije logore, istraži sve "tvornice smrti", istraži svih onih 1300 masovnih grobnica nastalih pri kraju i nakon II. svjetskog rata! Nakon rata, nakon rata! Istraži grobnice još uvijek neprikladno označene, još uvijek zapuštene i u strahu napuštene, grobnice obrasle u prvom redu "raslinjem zaborava"! Istražite speleolozi, istražite sve jame hrvatske! I recite nam što se u njima pronašli! Reci, Državo moja, reci imenom i prezimenom, označi konkretno i jasno, tko, što, kada, koliko, po čijem nalogu! Da, po čijem nalogu, uz čije odobrenje, za vrijeme koje vlasti! Barem je danas dobro nam poznata riječ o "zapovjednoj odgovornosti". Ili to, možda, vrijedi samo za neke? Jesmo jednaki, ali neki su – jednakiji ili barem za sebe neki na to računaju! I reci nam jasno i otvoreno da li je još uvijek "grijeh" biti Hrvat i da li je još uvijek "grijeh" biti katolik?!

Što je to Bleiburg?

Putniče, hodočasniče, zaustavi se, zatvori oči i pokušaj dočarati još jednom ovo polje na kojem se dogodila prva postaja KRIŽNOGA PUTA. Nepregledno mnoštvo, ima i žena, ima djece. Lijepi proljetni mjesec svibanj, Gospin mjesec, kada sve cvate, a ovdje je procvao trnjem, teškim trnjem, procvao je užasom, procvao je – krvlju! A majke? Majke su čekale, molile i plakale.

Budi mi dozvoljeno u ime moje generacije kršćana, a koji smo bili mali četverogodišnjaci, ili tek pučkoškolci kada se je događala ova strašna "pobožnost" Križnoga puta. Kakvo je svjedočanstvo naše, moje? Ono glasi: kao dijete, iz obitelji kojoj je Crkva bila kao drugi dom, išao sam na vjeronauk i to je bio trn u oku nekih mojih nastavnika u osnovnoj školi. Često su izazivali, često ispitivali zašto idem na vjeronauk, ponekad bijesnili zbog toga. Kao mladić, otišavši u sjemenište u Zadar, jer je ono u Splitu bilo nasilno zatvoreno, nisam/nismo imali nikakvu socijalno-medicinsku zaštitu, na svoj način bili smo stavljeni "izvan zakona", doslovno "građani drugoga reda". Pošao sam u ondašnju vojsku JNA nakon velike mature i prvog semestra teologije, ali u vojnoj knjižici je pisalo (još uvijek piše) da sam završio osnovnu školu, jer se naša svećenička gimnazija nije priznavala. U vojsci – koja mi je trajala samo dvije godine! - bio sam tretiran kao neprijatelj naroda, bez obzira što je meni ta formulacija bila smiješna i totalno neistinita. Ja i moj narod, i da ja njegov neprijatelj. Tih godina bilo je montirano suđenje bl. Alojziju Stepincu. I često se spominjem da se i njega spominjalo kao neprijatelja naroda, pa sam se nekako osjećao počašćenim kad bi i meni tu oznaku prišili, i meni i mojim kolegama bogoslovima. Kad sam postao svećenik često sam pozivan na razne vojne vježbe, možda se zbog toga dugo i zadržala. Osobito za neke veće blagdane, pa su moji župljani znali govoriti "a hoće li ovaj blagdan poći netko na logorovanje". Ujedno kao svećenik uz ostalo bio sam pozivan pred suca za prekršaje samo zato, ma zamislite teškoga grijeha, što sam igrao nogomet s mladima. A ako bi u propovijedi spomenuo neki stih ili citat nekog hrvatskog pjesnika ili pisca... moje bi dobre bakice molećivo prilazile meni i preporučale; "Ajme, nemojte govoriti ono hrvatski, zatvorit ćedu vas!"

Marijo, Gospe naša, Kraljice naša, budi i nadalje uz nas, Majko naša! Vodi nas k Isusu! Uči nas i voli, voli svoj narod! A Tebi, Isuse Kriste, nado naših dana, Učitelju naš i snago naša, naše povjerenje. Ti koji si put, istina i život – narodu Hrvata i svim narodima koji Hrvatsku zovu svojom Domovinom – budi milostiv i blagonaklon! Pokazuj nam put, pomogni nam otkriti i zavoljeti istinu i daj da živi moj narod! Tebi naše poštovanje, Isuse Kriste, tebi slava i sada i vazda i u vijeke vjekova! Amen!

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva. Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci. Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Krmičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više ne ćemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala. U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb". Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: "Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže". Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati.

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje". Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo?. "General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. "Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi". Domobranski general Tomašević upada: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)". Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom". Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu". Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen. Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju. Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti. Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor. U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima. Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini. Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta: "O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga". Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila". Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti". Ove su moje riječi ostale bez uzvrata.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem. U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom. Basta je međutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju". General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke. Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali. Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata. Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati.

Pokoj vječni daruj im Gospodine!

POZIVNICA

Ogoljela laž logora Jasenovac

POVIJESNA ULOGA DR. FRANJE TUĐMANA

I NJEGOVA USPOREDBA S DR. ANTOM PAVELIĆEM

Piše: Ivan GABELICA

Naime, dr. fra Karlo Jurišić, franjevac Provincije Presvetoga Odkupitelja, sa sjedištem u Splitu, u razgovoru s Anom Dragičević, objavljenom u "Slobodnoj Dalmaciji" 29. travnja 2001., pretiskanom godine 2004. u listu “Zmijavci", glasilu istoimene župe kod Imotskoga, nazivajući Tuđmana hrvatskim Mojsijem, tvrdi, da je dr. Franjo Tuđman "najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću", da je "utemeljio nakon 888 godina hrvatsku državu", pošavši "srednjim putem, najboljim, što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku, stvoritelju Banovine" Hrvatske. Da ovo nije trenutačni izljev Jurišićeva oduševljenja Tuđmanom, pokazuje njegov govor održan 4. studenoga 2001. u Kozici, kod Vrgorca, na komemoraciji žrtvama partizanskoga zločina, također pretiskan u listu "Zmijavci". U tom govoru on tvrdi, da je "nakon tisuću godina stvorena slobodna demokratska država Republika Hrvatska, pod vodstvom njezina utemeljitelja dr. Franje Tuđmana". Ove tvrdnje ne odgovaraju istini.

Kojim mjerilima valja mjeriti političare?

Fra Jurišićeva nekritičnost dolazi naročito do izražaja u tvrdnji, da je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću. Pri tomu naglašava, da on to kaže odgovorno "kao povjesničar i 40 godina profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji". No, za tako laskavu ocjenu Tuđmana, koji je po njemu veći državnik i od kralja Petra Krešimira IV. i od kralja Dmitra Zvonimira, on ne nudi nikakve dokaze, pa je o takvoj tvrdnji gotovo nemoguće raspravljati. Za valjanu usporedbu bilo bi potrebno poznavati i uzeti u obzir mnoštvo činjenica te ih staviti u odgovarajuće vrijeme i prostor. To je tim teže, što se radi o vremenskoj razlici od preko 900 godina, Ipak, već nekoliko dobro poznatih nam činjenica dovodi u pitanje ozbiljnost fra Jurišićeve tvrdnje. U povelji samostanu svetoga Grizogona, izdanoj u Ninu godine 1069. u nazočnosti više banova, knezova i župana, Petar Krešimir IV. kaže, da je Bog rasprostranio njegovo kraljevstvo na kopnu i moru. Dakle, on je uvećao svoju državu, pripojivši joj do tada bizantsku Dalmaciju i Bosnu do Drine. Tuđmanu je tek uspjelo obraniti okljaštrene granice Hrvatske, koje joj je godine 1945. nametnula jugoslavenska komunistička vlast, oduzimajući joj srednji i istočni Srijem i Boku Kotorsku, s kojima je 1918. ušla u sastav jugoslavenske države. Oduzet joj je i bivši kotar Šid, koji je sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 1939. bio pripao Banovini Hrvatskoj, I ne samo to. Daytonskim sporazumom 1995. Tuđman je pristao, da Bosanska Posavina pripadne Srbima, iako je to područje više od tisuću godina većinski naseljeno Hrvatima.

I dok je teško i nezahvalno praviti usporedbu dr. Franje Tuđmana s hrvatskim kraljevima iz 11. stoljeća, daleko ga je lakše uspoređivati a dr. Antom Pavelićem, jer je vremenska razlika među njima svega 30 do 40 godina. Ali okolnosti, u kojima su djelovala ta dva hrvatska državnika, bitno su različite, što se mora uzeti u obzir pri konačnoj ocjeni njihova djelovanja. Oni imaju nekih sličnosti, ali daleko više razlika. Zajedničko im je, da su obojica obnovitelji hrvatske državne nezavisnosti: Pavelić nakon 839, a Tuđman nakon 46 godina. Zbog toga su jedan i drugi na meti raznih domaćih i inozemnih protuhrvatskih snaga, koje se nikada nisu mogle miriti ili se ne mire s propašću Jugoslavije, pa su o njima širile i još uvijek šire, o Paveliću više nego o Tuđmanu, svakovrsne laži, kako bi time kompromitirale samu ideju hrvatske državne nezavisnosti. Zadaća je hrvatske povijesne znanosti utvrditi istinu i o Paveliću i o Tuđmanu, kako bi se stalo na kraj toj nedostojnoj kampanji -protiv hrvatskoga naroda.

Političke razlike između ovih dvaju hrvatskih državnika mogle bi se svesti na sljedeće:

2. Prije proglašenja šestosiječanjske diktature Pavelić se bori u Domovini legalnim sredstvima za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti, pripremajući ujedno ilegalno sa svojim mladim istomišljenicima oružanu borbu za ostvarenje toga cilja. Kada je 1929. uvedena šestosiječanjska diktatura i onemogućen svaki oblik nacionalnoga političkog djelovanja, on odlazi u emigraciju, odakle kao poglavnik Ustaškoga pokreta svim sredstvima, dakle usmenom i pisanom riječju, atentatima, pa čak i jednim ustankom lokalnoga značaja, otvoreno vodi borbu protiv Kraljevine Jugoslavije za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Pri tome uspostavlja sveze i sklapa saveze s predstavnicima drugih potlačenih naroda u Jugoslaviji (Makedonci, Albanci, Mađari) radi rušenja te velikosrpske tamnice naroda i stvaranja nacionalnih država na njezinim ruševinama. Istodobno se suprotstavlja onim snagama unutar hrvatskoga naroda, kao što je, na primjer, vodstvo Hrvatske seljačke stranke, koje su za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije. Time idejno priprema hrvatski narod za uspostavu državne nezavisnosti. Zbog ove djelatnosti dva puta je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio osuđen na smrt, ali je ostao na životu, jer ga se egzekutori nisu uspjeli dočepati. Stalno su mu bile za petama plaćene ubojice. Umro je od posljedica atentata. No, sve te prijetnje i stradanja nisu ga mogle zastrašiti i natjerati da odustane od borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. U toj borbi pale su mnoge njegove ustaše, završivši život na vješalima. Ali te žrtve nisu bile uzalud. Zahvaljujući njima, stvorena je nakon 839 godina Nezavisna Država Hrvatska. Pavelić je sigurno najveći hrvatski nacionalni revolucionar u povijesti.

Hrvatski narod s oduševljenjem je prihvatio ponovno uskrsnuće, nakon 46 godina, potpuno suverene hrvatske države, iako za nju prethodno s Tuđmanove strane nije vođena nikakva politička promidžba. Ta pojava može se objasniti sljedećim čimbenicima: Nezavisna Država Hrvatska ostavila je duboke tragove u duši hrvatskoga naroda. Nitko nije kao ona unio u najšire slojeve hrvatskoga naroda svijest o potrebi državne nezavisnosti. Godine 1945. moglo se je silom uništiti državu, ali ne i ideju o njoj. Ideja je stalno bila živa i pozivala na otpor Jugoslaviji i komunizmu. Na toj ideji razvio se je u svim hrvatskim pokrajinama gerilski križarski pokret, koji je djelovao otprilike sve do 1952. U ime te ideje nicale su na cijelomu hrvatskomu području neprekidno ilegalne organizacije, koje su u svom programu imale za cilj obnovu hrvatske državne nezavisnosti. Tu ideju držala je i neprekidno, raznim svojim pothvatima, oživljavala hrvatska politička emigracija, koja se je stalno pomlađivala novim snagama iz Domovine. Sve je to pak duhovna baština dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta. Naravno, svemu ovomu je pogodovala velikosrpska hegemonija nad hrvatskim narodom.

4. Država nije samoj sebi svrha. Zadaća joj je unapređivati materijalni i duhovni boljitak naroda. Pod tim se svakako misli i na učvršćivanje narodne samosvijesti i na utvrđivanje istine o dotičnomu narodu. Kuća se ne gradi na pijesku niti hrvatska država na jugoslavenstvu. Josip Broz je masovni ubojica i metafora borbe za Jugoslaviju. Unatoč tomu njegov kult ostao je netaknut i nakon 1991. godine. Ulice i trgovi u Republici Hrvatskoj i dalje se nazivaju njegovim imenom. Groteskno je zadržavati takav odnos prema njemu, s jedne strane, a održavati komemoracije bleiburškim žrtvama, s druge strane. Partizanski i Titov kult, unatoč njihovim strašnim zločinima, podržavao je, nažalost, i dr. Franjo Tuđman. U interviewu "Startu" 13. travnja 1991., analizirajući ulogu Ustaškoga pokreta i Hrvatske seljačke stranke u Drugomu svjetskom ratu, rekao je, da je tada "zaista jedinu pozitivnu ulogu na hrvatskom tlu odigrao partizanski pokret pod vodstvom Tita, uopćeno govoreći, zatim Hebranga". A taj partizanski pokret, kojega on toliko hvali, ne zaboravimo, borio se je za boljševičku Jugoslaviju protiv Ustaškoga pokreta, koji je stvorio i branio hrvatsku državu! Usput budi rečeno, on istodobno o Ustaškomu pokretu iznosi najgore neistine, koje je mogla izmisliti velikosrpska mašta, vrijeđajući time hrvatski narod. On, naime, kaže: "Planovi ustaša za rješenje srpskog pitanja u NDH svodili su se na to da trećinu Srba treba iseliti, trećinu likvidirati, a trećinu prevesti na katoličanstvo". Ovim svojim neistinama nije mimoišao ni bl. Alojzija Stepinca, o kojemu tvrdi, da "je bio protiv fašizma, protiv ustaške NDH, ali i protiv komunizma, a bio je za hrvatsku državu". Da, Stepinac je zaista bio protiv fašizma i bio je za hrvatsku državu. Ali on nije bio samo protiv komunizma, nego je bio protiv ciljeva, metoda i djelatnosti partizanskoga pokreta u cjelini. Međutim, ne samo da je oduševljeno pozdravio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, radio na njezinu učvršćenju i branio njezin opstanak, nego je pozivao i ostalo svećenstvo, da ga u tomu slijedi.

Iako je bila priznata, ni Slovačka nije opstala

Takav zaključak bio bi pogrešan. Nezavisna Država Hrvatska nastala je u najstrašnijemu ratu u povijesti čovječanstva, u blokovski podijeljenomu svijetu. Budući pobjednici u tomu ratu, iako su se zaklinjali na demokraciju i na pravo naroda na samoodređenje, u praksi su sve to zanijekali hrvatskomu narodu i kao jedan od svojih ratnih ciljeva proglasili su obnovu Jugoslavije. U skladu s tim su se i ponašali za cijelo vrijeme rata. Bombardirali su hrvatska sela i gradove, a oružjem, strjeljivom, hranom i odjećom pomagali su četnike i partizane, koji su iznutra rušili hrvatsku državu. Među ovim unutarnjim neprijateljima bilo je i jugoslavenski orijentiranih Hrvata, među četnicima puno manje nego među partizanima. Ali u odnosu na cijeli hrvatski narod oni su bili manjina. Partizani su pobijedili samo zato, što su Amerikanci, Englezi i Rusi pobijedili na svjetskim bojištima. Da nije toga bilo, hrvatska bi država bila obranjena. Ti pobjednici u Drugomu svjetskom ratu nisu priznali ni jednu državnopravnu promjenu u Europi, koja je nastala u svezi sa silama Osovine. Likvidirali su baltičke države (Estoniju, Letoniju i Litvu), pa čak i Slovačku Republiku, s kojom su prije rata te zapadne velesile održavale diplomatske odnose, dakle priznavale su je kao nezavisnu državu.

U potpuno povoljnijim okolnostima nastala je Republika Hrvatska, iako su i njoj svjetske sile u početku bile nesklone. Ona je stvorena nakon propasti svjetskoga komunističkog poretka i raspada mnogih višenacionalnih država, kada je nestalo i blokovske podijeljenosti u svijetu. Iako su se vodili lokalni ratovi, u svjetskim razmjerima vladao je mir. Komunizam i jugoslavenstvo su se toliko bili istrošili i kompromitirali, da nitko od domaćih jugonostalgičara nije bio spreman oružjem se suprotstaviti hrvatskoj državi i braniti Jugoslaviju pogotovo u okolnostima Miloševićeve otvorene agresije, u kojoj su i njihovi životi bili ugroženi. Stoga su zauzeli stajalište lojalne oporbe, a neki su sudjelovali i u Domovinskomu ratu. Zbog svega toga nigdje nije bilo radikalnoga nijekanja opstanka hrvatske države. Štoviše, svjetski moćnici su se ubrzo pomirili s njezinim postojanjem i diplomatski su je priznali. U tomu je posebno pozitivnu ulogu odigrala Njemačka, a naročito karizmatski papa Ivan Pavao II. Prema tomu, kratkotrajnost Nezavisne Države Hrvatske ne znači Pavelićevu kratkovidnost, niti trajnost Republike Hrvatske svjedoči o Tuđmanovoj dalekovidnosti.

TEROR ANTIFAŠISTIČKIH GADOVA

U Dicmu Donjem ubijeno je 250 ljudi. Čak 195 ubili su partizani, preostalih 55 Njemci i Talijani. Ustaše nisu ubili nikoga. Antifašisti gadovi sada imaju obraza prozivati Katoličku crkvu, a ubili su 663 svećenika u Hrvatskoj

U župi Dicmo Donje živjelo je u vrijeme Drugog svjetskog rata manje od 2000 stanovnika. U ratu ih je stradalo oko 250. Partizani su ubili i u jame pobacali 195 osoba, od ustaša i domobrana, pa do civila, žena i djece. Većinu iza rata i bez suda. Preostalih 55, stradalo od Nijemaca i Talijana. Ustaše nisu ubili niti jednoga. Godinama su gadovi sakrivali pravu istinu o žrtvama i krvnicima. Sada je objavljena knjiga sa preciznim popisom imena i opisom smrti svih žrtava. Hoće li itko odgovarati za ove i ostale žrtve komunističkih gadova?

Oni ubojice stotina tisuća nevinih Hrvata kojima je jedini grijeh bio što su voljeli svoj narod i svoj dom, nakon što im je u ime pomirenja oprošteno zlo koje su počinili, drsko se nameću kao moralne veličine, duhovni suci, vitezovi pravde i poštenja i jedini tumači istine.

Fumić jedanaestogodišnji, a Mesić sedmogodišnji partizan

Koliko se Jasenovac preuveličava toliko se Bleiburg, Macelj, Križni putovi umanjuju, iako se svakodnevno otkrivaju rovovi i grobovi prepuni kostiju ubijenih, zaklanih, mučenih hrvatskih rodoljuba koje su gadovi ubijali bez suđenja a nakon završetka rata. Mnoge činjenice su izašle na vidjelo, imena mnogih zločinaca se znaju, podnesene su i kaznene prijave protiv ubojica odreda tzv. narodnih heroja, ali gadovi sprječavaju sudske postupke i znanstvene istrage jer se boje istrage, istine i odgovornosti. Tko su začetnici provokacije? Ivan Fumić Rođen 26. 12. 1930. jedanaestogodišnji partizan a dugogodišnji predsjednik antifašista. Stipe Mesić rođen 24. 12. 1934 godine kao sedmogodišnjak borac «NOB- a» koji trenutno uživa imunitet za sve laži, izdaje i zlo kojima inficira okolinu. Sve u ime gada nad gadovima koji uživa sve posmrtne počasti u Hrvatskoj, jer se po njemu još zovu ulice, trgovi, društva udruge, iako je na listi najvećih krvnika dvadesetog stoljeća.

Kada jedan pokret kao što je komunistički ostavi iza sebe toliko krvi, smrti, logora, progona a zasnovan je na klasnoj borbi, diktaturi, uništenju neprijatelja a posebno Crkve i nacije, onda zaista treba biti luciferski pokvareni gad i podlac pa javno podržavati taj pokret, taj zločin i te nositelje. To je moguće jer u Hrvatskoj nije zabranjena i kažnjiva ideja komunizma, a Tito nije proglašen ratnim zločincem, niti su zabranjene komunističke partije, udruge i društva. Naivno je bilo ostaviti taj metastazirani karcinom u svim porama vlasti i odlučivanja. Zato danas slušamo laži privilegiranih lažnih antifašističkih gadova. Umjesto šutnje i poniznog života u ukradenim vilama i nezasluženim mirovinama, oni svojom mržnjom, vrijeđajući zdrav razum, provociraju i još jednom ponižavaju žrtve i njihove potomke. Do kad ćemo mazohistički slaviti i štititi » osloboditelje» koji su nas 1945.» oslobodili» Hrvatske i slobode?

Luka Podrug

I Pešorda misli o ustašama kao i Jelena Veljača!

Pešorda je u članku ponudio dobru raščlambu ove doista prljave sapunice, ali je u jednomu dijelu, jednom jedinom rečenicom, poništio poantu koju je, pomislih, htio ponuditi. On izražava nezadovoljstvo prikazom likova u sapunici gdje su Ustaše u pravilu negativci a komunisti i partizani neupitni pozitivci. Opisavši detaljnije epitete koji su prišiveni Ustašama, naravno sve negativa, Pešorda i sam podliježe stigmi koja je o Ustašama nametnuta od 1945. pa do danas. To potvrđuje njegova rečenica ¸¸No dobro, pustimo Ustaše, daleko im kuća bila¸¸. Ja bih bio zadovoljniji da je napisao, ma pustimo Partizane, daleko im kuća bila, ali nije. Naime što bih želio poručiti Pešordi i čitateljima HL-a?

Još samo nekoliko riječi, kada Pešorda kaže za Ustaše daleko im kuća, volio bih da mi odgovori na koje je Ustaše mislio. Je li je mislio na Ustaše iz 1929. do 1941. koji su bili jedina organizirana sila i jedini odgovor na jugoslavenski i velikosrpski teror. Je li je mislio na Ustaše od 1941. do 1945. koji su grčevito branili NDH koju su odmah po uspostavi napali i komunisti i četnici i domaći izdajnici, jugofili. Je li je mislio na Ustaše sa Bleiburga i Križnoga puta koje su partizani, razoružane nemilosrdno poubijali, na stotine tisuća? Na žalost nije mislio na te Ustaše, on je također mislio na Ustaše Jelene Veljače, mislio je na sliku koju je jugokomunistička propaganda stvorila o njima, a koliko je ta propaganda bila jaka dokaz je da je čak i Pešorda podlegao tomu.

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a

Ponovno Dujmović?

Izgleda da se i švabski VL koristi istom metodom, pa u vatru baca prekaljenog i notornog «desničara», i Hrvata, Tihomira Dujmovića; valjda, sudeći prema prezimenu, nekakvog Hercegovca, ili «ognjištara iz pasivnih krajeva». Takvi su automatski desničari (valjda su im ujci bili ustaše; zanimljivo komunistu Ljubi Jurčiću su ujci bili ustaše-negativci, a stričevi partizani-pozitivci; nije li to mizoginija: majčina braća-negativci, ćaćina-pozitivci; nije nego!) i njihove riječi «imaju težinu» glede «hrvatskih ratnih zločina».

Pa da pogledamo:

- Dalje mnije naš vrli «desničar», evo nekoliko primjera: «su zločini u Oluji uvjetovani ranijim srpskim zločinima», «zločine nakon Oluje», «zašto se ne traži alibi za Norca», «o ratnim zločinima u Osijeku», «polupismenih srpskih seljaka koji su stali uz Martića ’91.» itd.

Ako je presuda srpske sudkinje u Rijeci, stanovite Jovanke-Ike Šarić, stvarna i prihvatljiva, znači da su svi sudci u komunističkoj Jugoslaviji, koji su od 1945. sudili Hrvatimma i Šiptarima, bili u pravu a da su svi procesuirani Hrvati i Šiptari bili zločinci i u krivu. I za «desničara» Dujmovića previše.

Nu, Vrag nikada ne spava, ili – bolje rečeno – Hrvati su nepredvidljivi (i neponovljivi). Dakle, prošlog tjedna u «Opasnim vezama», koje sam ja nažalost gledao, gosti su odvjetnik Olujić (koji još uvijek «zastupa» hrvatski stav, ali s nešto manje žara) i notorni četopartizan, jugosloven, Nobilo. Emisija je tekla svojim tijekom, to jest, i Dujmović i Olujić su uz pomoć gledatelja, putom telefona razglabali jedno, a četokomunist Nobilo, prema očekivanju, drugo; Nobilo je preo u gusle Save Štrbca, Veritasa, Pontinice, Spomenke Tonković, Ike Šarić, Nenada Stazića i takve bratije.

Čovjek se pita kako to da se odjednom sada (2007.!!) otkriva logor u Vojniću a, recimo, potpuno se šuti o srpskim logorima u Kninu, Drnišu, Gračacu, Korenici, Glini, Bučju, Borovom Selu, Trpinji i mnogim drugim mjestima; a baranjski logori u Jagodnjaku i u JNA-vojarni u Belom Manastiru (koji je bio posebno krvoločan) do danas nije bilo niti riječi.

Čujete li: «Srpska Lora»!

Dakle, sasvim u skladu s notornim tipovima, poput Ljubice Letinić, Tončija Majića, Teršelićke i sličnih. Gosti emisije su dalje govorili o «Srpskoj Lori», što se od Nobila i očekivalo, ali od Dujmovića i Olujića, ne; zar ne?

Jasenovac uvijek pali i uvijek dobro dođe. I nitko ne smije pisnuti, ili apsimo ili u ludnicu!

Josip H. Nikšić

(Otvoreno pismo)

Poštovani g. Dujmoviću!

Najprije bih istaknula da sam sa Vaše strane očekivala više objektivnosti u odnosu na problematiku o kojoj pišete i više hrabrosti za otkrivanje istine, a zapravo vidim da se i kod Vas radi o poslušništvu uređivačkoj politici novine u kojoj pišete, a što je, na žalost, i opće dirigirana politika naših medija.

Prežalosno je da je se tako nastavilo i u tobože samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. I Vi, kao pametan čovjek, prihvaćate te megalomanske laži o "ubijanjima čekićem, batom, plinom i ne znam kako sve". Zašto ste ispustili zabijanje čavala u glavu itd., kad su se tako punile naše glave o ubijenih 700.000, 800.000, milijun i milijun i pol osoba. Sada se svelo na 72.000 i nešto ubijenih, pa mi Hrvati moramo biti sretni da se smanjio taj broj. Kakve Vi imate garancije da je taj smanjeni broj točan, a ni on, iako je taj popis u knjizi u Jasenovcu, ne dospijeva u širu javnost, već se od šire javnosti skriva kao zmija noge. Kakav je danas problem taj popis staviti na internet ili CD, ili knjigu dostaviti, bez obzira koliko je teška, u knjižnice, kad je već izašla i može se dobiti na uvid samo u Jasenovcu? Zaista, ako je netko u stanju tako stravično lagati, zašto bi mu uopće bilo što vjerovali?

Također, kad Vi već obrazlažete uvjetovanost jednih zločina drugima, što naravno nije opravdanje ni za jedan zločin, kao što i Vi kažete, kako ne nađoste prethodne zločine nad Hrvatima, od 1918. i od strane četnika od početka 1941. godine, kao opravdanje i za eventualne zločine u Jasenovcu, te otkud možete uspoređivati montirane zločine hrvatskim braniteljima iza Oluje sa očiglednim i dokazanim zločinima iza Bleiburga, na križnim putevima i diljem hrvatske domovine? Otkud Vam pravo da spominjete generala Norca kao zločinca, kojeg bi samo ipak trebalo amnestirati, kad se već amnestiraju pravi i strašni zločinci nad bleiburškim žrtvama? Zar vjerujete da je general Norac pravedno osuđen u Rijeci na 12 godina robije, iako je ta presuda donesena na temelju dokazano lažnih svjedočenja i dokazano falsificiranih audio kaseta? Zar vjerujete da je jedan general Norac spao na tu razinu da ubija nekakve zarobljene žene i tome slično? Vi izgleda vjerujete, iako biste mogli razgovarati sa njegovim odvjetnikom, koji kaže da mu pri tome suđenju apsolutno ništa nije dokazano.

Isto je stanje i sa suđenjem generalu Glavašu i suoptuženima. Zar će za Vas svi oni biti zločinci kad budu nepravedno i montirano osuđeni? Ako meni ne vjerujete, koja stalno pratim ta suđenja u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog žrtva, onda, ako ste pravi samostalni i slobodni neovisni novinar, dovedite u svoju emisiju "Opasne veze" neke od odvjetnika optuženih u oba ova montirana procesa, pa neka javnost čuje što oni govore.

dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

IMA LI HRVATSTVO BUDUĆNOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI?

Piše: Dr. Vjeko Božo JARAK

I.

Budući je naša prošlost neproučena, a mi nedostatno znamo i ono što je proučeno (a to vrijedi i za najnovija zbivanja!), to nam je pristup istini vrlo mukotrpan, put do nje neprohodan. A sve se to prenosi i unosi i u najosjetljivije uzajamne odnose, pa i oni bivaju otežani, ako ne i više od toga: zatrovani ili posve prekinuti!

I rat je okončan blistavom pobjedom! Sad bi bilo po sebi razumljivo: zahvaljivati Bogu i svima koji su nam tu pobjedu omogućili, posebice onim u inozemstvu. To je uglavnom izostalo, a mi smo preplavljeni sumnjama i optužbama o tzv. pronevjeri i novca i oružja! Govori se: nitko nije kriv dok mu krivnja ne bude dokazana, ali unatoč tomu iz svih se truba trubi o pronevjerama, a o blistavim primjerima nesebične žrtve malo ili nimalo.

U tom sklopu navest ću još jedan "neobičan" primjer i zamoliti Vas: razmislite malo o njemu, a onda pokušajte odgovoriti na dva pitanja što ću ih postaviti!

Na područje naše župe Rama-Šćit kod Prozora provalili su četnici te, 8. i 9. listopada 1942., poubijali oko 500 muškaraca civila!

Prvo: u pretpostavci da je tada na tom području bila samo jedna satnija ustaške vojske (Talijani su bili u Prozoru i nije ih zanimalo što se tada zbivalo s hrvatskim pučanstvom u blizini Prozora!) bi li se tako nešto moglo dogoditi?

Narodu dostupni prikazi zbivanja u doba Drugoga svjetskog rata bijahu svi odreda pisani tzv. crno-bijelom tehnikom: jedne su vojne postrojbe bile poput nebeskih anđela, a druge više ili nešto manje zločinačke! Iz takvih su prikaza proistekle i trajno na djelu bile posve određene posljedice! Nikad se i nigdje nije javno spomenuo bilo koji zločin što ga bijahu počinili partizani, a komunističke vlasti nisu prestajale progoniti pripadnike druge strane ukoliko netko od njih bijaše uopće preživio. Ni nedostatak bilo kakvih dokaza (ako su uopće traženi!) nije mogao pomoći, najčešće ništa nije pomogao!

Nedavno su objavljena dva rada iz neposredne prošlosti. Jedan obrađuje temu jugoslavenstvo, a drugi ustaštvo. Prvi sam rad pročitao i držim kako je dobar. Drugi nisam pročitao, ali sam pročitao prikaz iz kojega se jasno vidi kako je pisan crno-bijelom tehnikom! Bilo bi zanimljivo čuti što bi pisac toga rada odgovorio na moja dva pitanja! A kako je o našoj prošlosti teško pisati, moguće je vidjeti iz sljedeće pripomene: pisac studije o jugoslavenstvu ne postavlja sebi pitanje, je li bilo političkog, tj. "politikantskog" uključivanja u redove tzv. Jugoslavena? Treba uzeti u obzir kako su pri podjeli važnih društvenih položaja uzimani u obzir i oni, Jugoslaveni! Išlo se po ključu: Hrvat, Srbin, Musliman, Jugoslaven. Što je značio Jugoslaven na ključnom položaju, ako je bio "politikantski"predviđen?

Nakon Praškoga proljeća Rusi su u Čehoslovačkoj smijenili i promijenili sve profesore povijesti na srednjim školama i sveučilištima! Možda netko i nije bio zamijenjen ukoliko je i ranije bio u službi njihove ideologije!

Sve ovo što dosad iznesoh ili na što upozorih, samo je uvod što bi ga trebalo odmah savladati kako bismo mogli postaviti ono bitno-kršćansko pitanje: Što mi (pojedinačno i zajednički) možemo i trebamo sad učiniti?

II.

Na području Male Azije, zatim Egipta i Sjeverne Afrike nekoć bijaše cvjetalo kršćanstvo. Danas ga na tim prostorima uopće nema: podleglo je pred najezdom islama!

Sad su pripadnici drugih naroda gledom na civilizaciju i školstvo, a pogotovu gledom na prirodni prirast pučanstva, u nedostižnoj prednosti. Naši se pak ljudi ne mogu više skrivati po nepristupačnim predjelima. Oni su klonuli duhom!

Imajući to u vidu, bilo bi veoma pogibeljno pomišljati kako - zanemarujući uzroke i ispuštajući iz vida vlastitu odgovornost - možemo olako prebaciti krivnju na drugoga i time olakšati brz preporod. Ništa ne bi bilo praznije i poraznije od takva shvaćanja, od takva držanja, stava i raspoloženja!

Kao kratka potvrda toj prosudbi neka posluže sljedeći podatci: prije Drugoga svjetskog rata u Sarajevu nije bilo sveučilišta. Bila je Učiteljska škola, 3 srednje škole (gimnazije) i nekoliko pučkih škola. Na tim je školama djelovalo 9 službenih kateheta (vjeroučitelja). Poslije rata školstvo je (kao i pučanstvo) raslo poput gljiva poslije kiše: 100 srednjih škola, 12 fakulteta, 8 visokih škola... a niti jednoga službenog vjeroučitelja (nije presudno je li taj ili nije mogao djelovati u školskim prostorima). Franjevcima je u samostanu i crkvi sv. Ante na jedvite jade uspijevalo tijekom nekoliko godina održati jednoga katehetu (preprekom ne bijahu komunističke nego crkvene vlasti)!

III.

Pokušat ću to potkrijepiti dvama primjerima.

- Naše školske ustanove! Franjevci su prije Drugoga svjetskog rata shvatili potrebu katoličkog sveučilišta u Sarajevu. Sve su se redodržave ujedinile i postavljeni su zdravi temelji. Provedbu zamisli omeo je rat. Tko to danas brani?!

Pritom bi bilo dobro i potrebno prisjetiti se ugleda naših gimnazija u Visokom i na Širokom Brijegu, posebice nastavničkoga kadra na širokobriješkoj gimnaziji!

To je samo jedan od mnoštva upita koji mnogo toga dotiču, što bi trebalo trajno dodirivati ne bi li se nešto pokrenulo!

IV.

Jedan od zornih primjera je gradnja crkava! Sve jedna gora od druge, samo s pokojim izuzetkom, a i njih se naknadno pokušava unakaziti (=nagrditi) !

Zaključak:

Što nam je činiti?

Njegujemo li rodbinske i svojbinske veze, kumstvo i poznanstvo, prijateljstvo? U tome je snaga. Kad smo, 1941., moja obitelj i mnogi naši ljudi bili izgnanici, nije bilo ni Crvenoga križa ni Caritasa, ali su bili prijatelji!

Nemojmo jadikovati nad onim što se dogodilo! Ni uspjeh ne jamči bolju budućnost kao ni neuspjeh goru. I jedan i drugi ishod stoje pod upitnikom: kako ih ljudi prime - primaju? Uspjeh je, i to lako, moguće proigrati i pretvoriti u poraz, neuspjeh je, s naporom ali vrlo uspješno, moguće preokrenuti u neslućenu pobjedu! To ovisi o hrabrim pojedincima koji su vezani prijateljstvom a poneseni željom raditi za svoj narod!

Sad smo dobro potreseni, to će reći: probuđeni pa možemo razmišljati i smišljati što nam je činiti. Jedno je posve izvjesno: treba se trgnuti i napustiti lagodan, komotan način života. Taj je sam po sebi veoma pogibeljan za pojedinca, za obitelj i za narod. - Jedan od najpoznatijih svjetskih antropologa, Gordon Allport (1897-1967), svoju je djelatnost na sveučilištu završio riječima: "Ne znam da je ikad igdje ikome lagodan žlvot pomogao da bude čovjekom".

To je osobito važno za naše školstvo i potomstvo.

Glavni je razlog javno mnijenje! Dali smo se otrovati javnim mnijenjem! To je zao duh koji je u nas ušao, a koji se samo postom i molitvom izgoni, ali onom molitvom što probija nebesa! Treba zvoniti na sva zvona, trubiti u sve sionske trube! Hrabri pojedinci, mladi roditelji trebaju ponosno i dičeči se svojom djecom nastupati u javnosti! U tome je to!

10. TRAVANJ - DAN ZA SJEĆANJE!

Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Deseti travanj 2008. godine, 67. obljetnica uzpostave NDH!

Naša državnost je kruna toga izgrađenoga nacionalnoga duha, a samo spletom nesretnih okolnosti nismo prije uspijevali, barem trajnije, uzpostaviti samostalnu državu. Zbog svoga značaja u nacionalnoj svijesti, NDH ima nemjerljiv doprinos za uzpostavu nove hrvatske države 1991. godine. Mi ćemo, 10. travanj 1941., taj slavni dan hrvatske povijestnice uvijek slaviti i štovati. Stoga svima čestitamo 10. travanj!

U Zagrebu, 10. travnja 2008. Josip Miljak, predsjednik HČSP-a

Otvoreno pismo

PAKOSNE I ZLOBNE RIJEČI NASLOVNICE JUTARNJEGA LISTA OD 26. OŽUJKA 2008.:

"PALA ŠESTORICA ZBOG ZLOČINA U PAKRACU '91."- Izazov hrvatskim braniteljima i hrvatskoj javnosti

Gospodine glavni uredniče!

Da je to neprijateljska država prema hrvatskim braniteljima i hrvatskome narodu, ni onda, u miru, etički ne bi bilo u redu tako pisati o ljudima koje se uhićuje tek radi početka istrage i sumnje na navodne zločine.

Zapravo se, u ovom slučaju, traži odgovornost, navodno za smrt 17 srpskih civila na pakračkom području, u studenom 1991. godine. Tko drugi treba biti kriv, nego hrvatski branitelji? Sumnja pada na vod vojne policije, 76. samostalnog bataljuna, pakračkoga Zbora narodne garde. Istraga je otvorena na Županijskom sudu u Požegi, još prije mjesec dana, tj. u veljači 2008. godine, kad su pritvoreni zapovjednici voda Davor Šimić i Damir Kufner, a pred Uskrs su uhićena još četvorica pripadnika istog voda, Željko Tutić, Tomislav Poleto, Ante Ivezić i Pavao Vancaš. To im je, dakle, plaća za sve što su dobro učinili i što su dali za Hrvatsku! Njihova se riječ o svemu tome u javnosti ne može čuti. Oni su otpisani i unaprijed zločinci.

Po sličnom je scenariju više hrvatskih branitelja već osuđeno, ili im se sudi. Svi su znaci da će se tako sa hrvatskim braniteljima, kao zločincima, nastaviti postupati diljem Hrvatske, jer sigurno nema mjesta, pogotovo većeg, u Hrvatskoj, gdje tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku, nije slučajno, pod raznim okolnostima, stradao i po koji Srbin!

dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

USKRSNA ČESTITKA

Hrvati, Sretan vam Uskrs!

Uskrs je nada za spas čovječanstva i svakog čovjeka na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja i nacionalne sigurnosti hrvatskog naroda. U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami.

USKRSNA ČESTITKA!

Isusovo uskrsnuće jedini je dogadjaj, koji pripada istodobno povijesti i vječnosti. Tek u svjetlu Uskrsa čovjeku se dariva ova dvostruka pripadnost. Kršćanin kao novo stvorenje pripada potpuno zemlji i nebu. Čovjek ne treba emigrirati iz zemlje da bi postao stanovnik neba. Čovjek putuje jer je putovanje bit rasta, preduvjet susreta, način vjernosti osnovnoj informaciji o prirodi nemira našeg srca – nemirno je srce naše dok ne otpočine u tebi, Gospodine (Sv. Augustin).

Zato za nas Uskrs nije tek pitanje onostranosti, pitanje na kraju puta, uskrs je svrha, cilj i novost našeg putovanja.

- Čestitajuci Uskrs mi se medjusobno hrabrimo na vjeru u Isusa Krista i pobjedu Božje svemoći i ljubavi u Isusu nad svakim oblikom smrti. Svaki put kad čestitamo Uskrs mi svjedočimo da taj najveci kršćanski blagdan svjedoči da život ima u sebi klicu neba, pa je onda smisleno biti kršćanin sve do mučeništva. Neka Vam i ovogodišnji uskrsni blagdani uvijek iznova bude nadu, istinski nadahnjuju i potiču na zajedničke napore u izgradnji bolje i sretnije budućnosti svakog čovjeka i svakog vjernika.

Sretan ti Uskrs, brate i sestro! – uz pozdrav želi

fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar

KAKVO JE ZDRAVSTVENO STANJE GORDANE GETOŠ-MAGDIĆ ZBOG ŠTRAJKA GLAĐU OD 25. VELJAČE 2008. GODINE?

(Apel za spas njezinog zdravlja i života i prosvjed zbog postupaka pravosuđa prema njoj i ignoriranja njezinog stanja od strane medija)

Suđenje je počelo 15. listopada 2007. godine, pred sudskim vijećem kojim predsjedava sudac Željko Horvatović.

To suđenje, otvoreno za javnost, od početka prate novinari i daju izvješća za medije, no ja osobno pratim i ta izvješća, kao i oba postupka suđenja za ratne zločine na Županijskom sudu u Zagrebu, tj. hrvatskim generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, kao i Branimiru Glavašu sa suoptuženima. Mogu reći da su sva ta izvješća dirigirana, neobjektivna i pristrana na štetu optuženih. Naime, sva optužujuća svjedočenja se ističu, a sve što bi bilo u korist optuženih se prešućuje. Tako se stvara raspoloženje u javnosti da oni jesu krivi, te kada stvarno budu osuđeni, kako neprijatelji žele, javnost se ne treba žalostiti niti biti iznenađena.

Štrajk glađu Gordane Getoš-Magdić

Sljedeća rasprava se održala 13. ožujka, kada je svjedočio Vladimir Faber. Gordana Getoš-Magdić, iako slabašna, dovedena iz zatvorske bolnice, nazočila je raspravi. Tu se je uzrujavala zbog ciničnog i lažnog svjedočenja Vladimira Fabera, kojemu je, nakon njegova iskaza, njezin branitelj postavljao pitanja sat vremena. Nastavak rasprave, radi daljnjih pitanja sudionika postupka Vladimiru Faberu, trebao se održati drugi dan, u petak, 14. ožujka, no optuženoj Gordani Getoš-Magdić, u noći između četvrtka i petka bilo je, zbog štrajka glađu i uzrujavanja, jako loše, tako da u petak nije dovedena na raspravu, koja se zbog toga nije ni održala. Sljedeća je zakazana tek za 7. travnja 2008. godine.

Pitam, gdje su sada naši bajni "slobodni, samostalni i neovisni" mediji, koji bi trebali obavještavati javnost, a koja nije bezobzirna i bešćutna prema patnjama i nepravdama koje se nanose toliko zaslužnim hrvatskim braniteljima?

Muka Krista Spasitelja i muka svih supatnika, posebno optuženih hrvatskih branitelja, neka svima odgovornima i vodećima u društvu probudi savjesti i neka im te savjesti ne daju mira ovih Uskrsnih dana. Svima koji trpe i koji s njima suosjećaju i zauzimaju se za pravdu i istinu, želim Sretan Uskrs, uz obilje Božjeg blagoslova, duhovne snage i nade za budućnost!

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

112 obljetnica smrti Oca Domovine dr. Ante Starčevića

Sjetimo se da je vrhovno načelo našeg Oca Domovine bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Bog i Hrvati!

Hrvatska Hrvatom!

Pročitaj:

JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI

Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana

Piše:Josip Jozo SUTON

Radoslava - Slava Ereš, izmasakrirana nedužna žrtva

No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.

Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.

O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.

Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.

Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.

Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.

Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".

Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.

JOSIP KOTNIK: NOVI PRILOZI ZA BIOGRAFIJU JOSIPA BROZA TITA

Najprije citat sa str.159 o sudbini njemačkih vojnika, koji su se bez oružja, sedam dana nakon završetka rata kretali prema Austriji: «...Međutim, taj je prijedlog bio odbijen a i sama odluka presudna za blizu 100.000 razoružanih vojnika koji su se posljednjim snagama, potpuno iscrpljeni zbog danonoćnog usiljenog marša probijali do zapadnih saveznika. Dok su marširali prema Slovenjgradecu cestom koja je za njih poput otrovne zmije vijugala podno zelenih brda – bili su obasuti užasnom mitraljeskom i minobacačkom vatrom otvorenom na razoružane kolone vojnika koji su se u panici ustrčali u podnožja brda sve do potoka da bi iznijeli živu glavu.

Citat sa str.165 odnosi se na sudbinu pripadnika Hrvatskih oružanih snaga: «..Naređenje vrhovnog komandanta JNA bilo je da se po svaku cijenu onemogući i spriječi povlačenje kolona i dolazak u angloameričku zonu Austrije. Te se kolone moraju predati ili uništiti. Ova se naredba naročito odnosi na oko 300.000 pripadnika ustaško-domobranskih formacija koje nisu htjele položiti oružje sve dok nisu bile sigurne da su izvan domašaja jedinica Jugoslavenske armije. Očito oni nisu bili naivni nao Nijemci koji su prihvatili apel naših komandi i odbacili oružje, iako je jedne i druge zadesila ista sudbina.»

Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave.»

Knjiga iz koje sam citirao nekoliko rečenica predstavlja njegova osobna svjedočanstva i doživljaje tijekom okrutnih ratnih i poratnih godina 1941.-1945. godine. S obzirom da se radi o autoru koji u vrijeme pisanja knjige nije želio utjecati na bilo čija politička ili povijesna stajališta, niti je težio bilo kakvim osobnim probicima, mislim da mu se može bez rezerve vjerovati. (A. O.)

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević