Kosovari konačno slobodni!

Naime, Srbija (mala zemljica velikih imperijalnih apetita) u svojem imperijalnom širenju zauzela je Kosovo (uz Kosovo dodaju "Metohija", prema grčki "metohe" - samostansko imanje, kako bi pokazali svoju nazočnost od Srednjeg vijeka na tim prostorima) u Prvom balkanskom ratu 1912. godine. To je onaj rat koji su, nota bene, mnogi Hrvati tada prihvatili i pozdravili s veseljem!!! I poznati agramerski književnik, Frigyes Krlezsa, je kao dobrovoljac pojurio na Kosovo pomoći srpskim imperijalistima. Već te 1912. godine Srbi su počinili strahovita zvjerstva nad albanskim civilnim stanovništvom, što je pokojna Ljubica Štefan dokumentarno (zapisi prvog srpskog socijaliste Dimitrija Tucovića, koji je kao unovačenik sudjelovao u tom prljavom ratu) pokazala u tri knjige "Srbi i Albanci". To je gotovo stoljeće srbijanskog nasilja, ubojstava i progona golorukog albanskog stanovništva. Stoljeće naseljavanje kolona, ne bi li uklonili i protjerali Albance.

Nu, Albanci su se pokazali daleko žilavijim i zdravijim narodom od srpskih agresora, narod koji je uspio sve prepereke prebroditi i doći do toliko željene slobode. Čestitam i želim puno uspjeha Kosovarima u izgradnji njihove nezavisne države.

A Hrvatska je ona koja bi PRVA MORALA PRIZNATI Kosovo, kao žrtva srpskog stoljetnog progona. Priznanjem Kosova pokazala bi Hrvatska da se otarasila Jugoslavije i bratstva i jedinstva.Ali, ne!

Pa da pogledamo:

1. Jezik Albanci imaju vlastiti jezik koji se znatno razlikuje od srpskog jezika i ljubomorno su čuvali svoj jezik. Kod Hrvata je suprotno, Hrvati se odriču svojeg starog jezika i od kraja 19. stoljeća trse se jezik što više izjednačiti sa srpskim. Štrosmajer, u vrijeme dok je gradio Jugoslaviju i u Zagrebu dizao jugoslavenske institucije, doveo je iz Novog Sada Đorđa Popovića (Đuru Daničića) postavio ga za tajnika Jugoslavenske Akademije, i taj Popović je Hrvatima pravio jezik, uz asistenciju mnogih zagrebačkih lingvističara (tzv. Hrvatski vukovci). Kult Vuka Karadžića, srpskog jezikoslovca-amatera, bio je u Zagrebu neupitan i ta spodoba još je počasni građanin grada Zagreba. U komunističkoj Jugoslaviji NIJEDAN HRVATSKI JEZIKOSLOVAC NIJE ODBIO POTPISATI tzv, Novosadski dogovor o uniječenju jezika. Kod Albanaca to ne dolazi u obzir. Dalje.

3. Hrvati, naročito od početka 1944. masovno su ulazili u srpske partizane, rušili su zajedno sa Srbima NDH i stvarali su Jugoslaviju, gdje su (neki) - nota bene - pronašli samo progone i smrt. Albanci postupaju obrnuto, bore se protiv srpskih partizana kao balisti i protiv su svake Jugoslavije. Poslije Drugog svjetskog rata, koji je bio u Jugoslaviji građanski rat, skupo su plaćali, sve do 2000. godine svoju borbu protiv Jugoslavije. Dakle, nisu bili "antifašisti" (što god to značilo) - Hrvati jesu; nisu bili za Jugoslaviju - Hrvati jesu. Albanci su u vrlo maloj mjeri išli u partizane.

5. Novinari i sudovi. Nikada se kod Albanac ne mogu naći takvi novinari, poput "hrvatskih nvinara": Latina, Butkovića, Pavelića, Stankovića, Đikića, Hedla, Kuljiša i stotine i stotine sličnih, da bi demonizirali i denucirali albanske borce protiv srpskog imperijalizma, da su počinili eventualno kakvo nedjelo. Toga kod Albanac nema, niti može biti. "Hrvatski novinari" sada su još uvijek u Drugom svjetskom ratu, više nego komunisti povećavaju broj tzv. ustaških zločina i stvaraju "novoustaše" iz ovoga rata. Ili slučaj pjevača Perkovića, kod Albanaca je to nemoguće. O "nevladinim udrugama", od kojih su većina Štrbčeve filijale, te komunističkim sudovima koji sude hrvatskim borcima za slobodu kao srpski sudci, ne tgreba ni govoriti. To je kod Albanaca nemoguće.

Ako je ova Hrvatska uopće nezavisna država, ili je li uopće država? (Štoviše, zbog "političke korektnosti" izbacili su riječ "nezavisan" i uveli "neovisan" da ne bi asocirala, "nezavisan", na NDH.

Josip Hećimović Nikšić

ŠOKANTNE UPUTE ZA NASTAVNIKE, PREDAVAČE GROZD-ovog ZDRAVSTVENO-SPOLNOG ODGOJA

(Zlurado zgražanje čak i Slobodne Dalmacije)

Taj program će se provoditi u 9 osnovnih škola, za 5. razrede, i u 5 srednjih škola. O tim se programima, već oko dvije godine, puno raspravljalo i pisalo, ali su se na kraju, kao što znamo, iskristalizirala dva, koje je, uz mnoge ispravke i dorade, prihvatilo Ministarstvo obrazovanja kao najbolje među lošima, koji su se pojavili na natječaju dotičnog Ministarstva. To su program udruge GROZD ("Glas roditelja za djecu"), koji se uglavnom zasniva na već dugo poznatom edukacijskom programu za mlade "Teen Star" i drugi, liberalniji program "Foruma za slobodu odgoja", koji se zasniva također na poznatom programu, isto sa zapada, pod nazivom "Memo AIDS".

No, moje je mišljenje, osobno, a i kao predsjednice udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, da je zdravstveni odgoj u obrazovnom sustavu osnovnih i srednjih škola, apsolutno potreban, prema programu primjerenom dobi učenika. U okviru toga zdravstvenog programa, također je potreban i spolni zdravstveni odgoj, koji bi ujedno uključivao sve etičke i psihološke vrijednosti, posebno u odnosima između mladih osoba različitog spola, pouke o svim posljedicama neodgovornog i nerazumnog ponašanja na spolnom području, kao i na emocionalnom području između mladih osoba, a također i o odnosu u obitelji, u školi, na radnom mjestu i općenito u društvu prema svim osobama, posebno nemoćnima, starijima, invalidima, prema okolišu i cijeloj prirodi, u duhovnom i fizičkom smislu.

Gole ljepotice u 5. razredu

Naime, u pripremi nastavnika za provedbu toga eksperimentalnog programa, putem, kao što čitam četverodnevnog seminara, kao edukator sudjeluje i koautor GROZD-ovog programa, Ladislav Ilčić. On, prema novinskim napisima, daje upute nastavnicima, koji će taj program provoditi u 5. razredu osnovne škole, da, kada govore toj jedanaestogodišnjoj djeci o spolnosti, mogu komotno dozvoliti da ti dječaci donose i pokazuju fotografije obnaženih odraslih ljepotica, neka te fotografije stave na pano i neka nastavnici sa tom djecom razgovaraju što njih privlači na tim fotografijama. Ujedno sugerira da ni roditelji ne trebaju dizati paniku ako uhvate da dijete gleda porno-filmove, već da zajedno neko vrijeme pogledaju i sa djetetom o tim porno scenama razgovaraju! Zaista, normalan čovjek ne može vjerovati je li to moguće? Ako je to istina i ako je moguće, te ako edukator misli da je to nešto normalno i dobro, zašto onda nije preporučio da i curice, ne daj Bože, donose i razgledavaju slike golih odraslih muškaraca, pa da bar dečki i curice budu ravnopravni? Edukator to i objašnjava, kao da ne treba gledati na ženu kao na objekt, što bi, naravno, trebalo važiti i za djevojčice, da na muškarce ne trebaju isto tako gledati, ali budući da djevojčice i slike golih muškaraca nije spomenuo, znači, radi se samo o dječacima koji bi, kao, gledali gole ljepotice i u sebi, valjda, prema nekoj velikoj pameti, razvijali heteroseksualnost, a ne homoseksualnost. Po toj nakaradnoj logici da dječaci od 11 godina gledaju odrasle gole ljepotice, neće li djevojčice, gledajući te iste ljepotice, u svojoj psihi razvijati lezbijstvo?

No, ne daj Bože da nastavnici poslušaju takve upute, a odmah bi morali reagirati i roditelji, te spriječiti nesagledive posljedice za svoju djecu. Ujedno, i ne manje važno, to je i kazneno djelo prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, čl. 197. (pokazivanje djeci pornografskog materijala i porno-filmova). Zaista, što će sada reći vjerske zajednice, katolička, pravoslavna i islamska, a mislim da je GROZD-ov program podržala i židovska zajednica, a već se smije i cinično zgraža Slobodna Dalmacija od subote, 16. veljače, u članku "E moj Kaptole...", a čujem kako likuju i svi ostali liberali i protivnici svakoga ćudoređa.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Jedini povratnik u Prisiku nema struju!

Vidiš onu kuću bez krova, govori Anto. Ja sam u njoj proveo jednu zimu kad me iz Jajca deložiralo. Prokišnjavalo brate na sve strane, najlonom sam se pokrivao. Ali eto, već druge zime dobio sam krov nad glavom. Ovdje u Prisiki prije rata živjelo je 35 domaćinstava i to sve katolici. Kako je rat došao sve je to negdje odselilo. Najviše ih je u Hrvatskoj. Tamo primaju socijalu kolika je ovdje plaća. Imaju sve beneficije. Oni koji su otišli u to vrijeme iz BiH nisu se ni vratili. Mi koji smo ostali, evo vidiš kako prolazimo, jada nam se Anto. On je pokušao na obližnjem potoku napraviti mini centralu kako bi imao barem jednu žarulju i struje za televizor. Međutim, nestalo mu i dijelova a i znanja. Tako da se danas lopatice jedne mini turbine uzalud okreću na potoku koji prolazi kroz njegovu livadu.

Srećko STIPOVIĆ

HRVATSKI NACIONALIZAM I EUROPSKE INTEGRACIJE

Hrvatski odnos prema europskim integracijama ili, preciznije, prema današnjoj Europskoj uniji, nesumnjivo je središnje pitanje ne samo hrvatske politike, nego i hrvatske sudbine na početku XXI. stoljeća. Sve druge teme, dvojbe i prijepori, danas su samo izvedenice strategije službenog Zagreba prema Bruxellesu. To vrijedi i za onu, koju iz razumljivih razloga smatramo najbolnijom i najproblematičnijom: temu tzv. regionalnog povezivanja.

Ne bismo tako mazohistički prebirali po vlastitim propustima i grijesima, jer bismo bili svjesni da postoje granice dopustivoga kajanja, i da prekoračenje tih granica dokida mogućnost pozitivnoga, optimističkoga gledanja u budućnost, da prerasta u defetizam, u patologiju. Jer, jedno je priznati vlastite grijehe i zločine radi ozdravljenja i napretka, a drugo je dopustiti da ti grijesi i zločini postanu nužni i nepremostivi okvir našeg postojanja, element koji nas neopozivo definira. Takve zločine nismo počinili i nikomu takav stupanj pokajanja ne dugujemo!

Sofizam kojim se svako propitkivanje smisla i svrhovitosti Europske unije proglašava protueuropskim, podmukla je klopka, jer su mir i suradnja među europskim narodima zamislivi na mnogim drugim i drugačijim osnovama. Radi toga je posve netočno i nepravedno nazivati preispitivanje današnje EU «euroskepticizmom». Još je podmuklije i još odvratnije, kad se taj tzv. euroskepticizam poistovjećuje s izolacionizmom, «ognjištarstvom» i automatski proglašava primitivizmom. Jer, sumnjati zapravo znači misliti; i nije samo pjesnik onaj koji «o svemu dvoji» - to je odlika svakoga intelektualca. Sumnjati, dakle, nije samo pravo, nego i nužno obilježje, pa prema tome i obveza slobodnoga i nesputanog duha.

Europska misao Oca Domovine

Smisao težnje za uspostavom države jesu sloboda i blagostanje, a ne potiskivanje i obespravljenje drugih: «Svačija nam je narodnost najvećom svetinjom. Pod imenom narodnosti razumjevamo, neomedjašeno pravo razvijati duhovnu i tjelesnu snagu naroda, i to bez nepravedne štete drugih».[2] Nema slobodnog naroda bez slobode pojedinaca: «U istinu, sužanjstvo ponižuje čoveka, ubija mu najplemenitije vlastitosti, čini ga skotom. Ali tomu zlu nemože se nikako priučiti narava ljudska. Pravi čovek podnosi sužanjstvo dok mora; nu dok mu se pruži prilika, on je proti njemu, za slobodu».[3] Slijedom toga, Starčević se sablažnjava nad «zanešenosti za Magjarštinu», koja stoji kao «glavna mana, kao versta greha iztočna Magjarah», pa riječi grofa Zaya, «da on voli kao Magjar sužnjem, nego kao Nemagjar slobodnim biti», čime izražava «duh svih zasukanih Magjarah», smatra takvima, da onemogućuju svaki razborit razgovor: «Bez dvojbe, svoju narodnost ljubit i unapredjivat najsvetie je deržanstvo svakoga čovjeka; ali nitko pametan nemože misliti da se narodnost dade silom uzderžati, a kamo razširiti».[4] Država, dakle, nije sama sebi svrhom: «Države grade i razgradjuju ljudi, a ljude vodi sloboda, blagostanje – sreća. Gdje ne ima ove, ni državi ne ima obstanka, pa bila kako mu drago stara i priznana. A državu utemeljiti, ili držati na nesreći državljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom zgodom nestaje obsjene i s njom države».[5] Ideologije i sustavi vladavine samo su instrumenti, a ne ciljevi: «Što se mene tiče, absolutizam, konstitucionalizam, konservatizam, liberalizam, ovi i ovakovi izrazi meni su prazne reči. (...) A svaki obstojeći sustav, bio on kakav mu drago i bio on gdegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda».[6]

Postavljajući samostalnu Hrvatsku kao cilj i ističući da je njegov program «bezuvjetan», tj. «nije osnovan na kakve uvete koji od nas nestoje»,[11] Starčević, dakle, istodobno izriče svijest o tome, da «nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati». Njegov misaoni sustav, u kojem je sublimirana ideologija hrvatskog nacionalizma, sazrijeva u oštroumnom promatranju društvenih i političkih procesa u čitavoj Europi. Kao malo koji od njegovih suvremenika, on prati i analizira društvena kretanja na čitavu starom kontinentu, od Irske do Rusije i od Španjolske do Švedske, Finske i Turske. Njegovo uvjerenje, da budućnost hrvatskomu narodu «nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!»,[12] ne znači slijepo okretanje leđa Europi, nego upravo obrnuto, svijest da režim himbe i neslobode odbija «Europu od sebe i od nas».[13] Njegovo «svehrvatstvo» nije u protimbi s «prosvetljenom Europom», nego je upravo sukladno njegovu divljenju slobodarskoj Francuskoj, njegovim čežnjama za engleskim sustavom vladavine prava (ali istodobno neodobravanjem engleske vanjske, imperijalističke politike), kao i njegovim slamanjem predrasuda o Turskoj i islamu. Drugačije kazano, njegov je hrvatski nacionalizam zapravo sinteza njegovih promišljanja o hrvatskoj i europskoj tradiciji i povijesti. Jer, za nj je Europa misao slobode, jednakosti i prava. U tom smislu je hrvatski nacionalizam ujedno obrana europskih vrijednosti ili, kako se izrazio Starčević, Hrvati svojom borbom za slobodu i neovisnost iskazuju «dobročinstvo» također i «svoj slobodnoj i prosvetljenoj Europi».[14]

Hrvatski nacionalizam u europskom kontekstu

Starčevićeve simpatije prema «prosvetljenoj Europi» i Zapadu nisu, kao što je o 40. obljetnici njegove smrti primijetio Filip Lukas, neki zaokret u hrvatskoj politici, jer su se Hrvati na početku svoje povijesti opredijelili za Zapad, pa «Starčevićevo gledanje ide utrenicima stare hrvatske povijesti».[22] Važno je istaknuti, da se ta europska, zapadna orijentacija Hrvatske ne smije poistovjećivati s vjersko-crkvenom orijentacijom. U hrvatsku su tradiciju utkani i brojni predkršćanski i ranokršćanski elementi, a upravo je pravaštvo – svojim upornim isticanjem da Hrvati nisu samo katolici, nego i muslimani, pravoslavni, protestanti i bezvjerci – modernu hrvatsku naciju definiralo kao viševjersku. No, Starčevićeve simpatije prema islamu i Turskoj, i njegovo uvjerenje da su bosanskohercegovački muslimani ne samo podrijetlom, nego i osjećajem Hrvati, nisu nikakvo okretanje Orijentu, nego upravo dosljedna primjena ideala «prosvetljene Europe». To je logična i nužna konzekvenca uvjerenja, da se budućnost može graditi samo na slobodi i sreći pojedinca u slobodnoj i neovisnoj nacionalnoj državi.

Razmatrajući duhovna kretanja u Europi nakon Prvoga svjetskog rata, španjolski je filozof José Ortega y Gasset (1883.-1955.) podsjetio na riječi poznatoga njemačkog povjesničara Leopolda Rankea (1795.-1886.), koji je primijetio: «Čim u Evropi bilo koje načelo pokuša da apsolutno zagospodari, nailazi uvijek na otpor, koji izbija iz dubina samog života», odnosno «evropski se svijet sastoji iz elemenata različitog po[d]rijetla; u njihovoj suprotnosti i njihovoj borbi razvijaju se upravo promjene različitih epoha». U toj Rankeovoj ocjeni Ortega y Gasset uočava utjecaj francuskoga političara i povjesničara Guillaumea Guizota (1787.-1874.), koji je europsku civilizaciju suprotstavljao svima drugima, ističući «da nije u Evropi nikad pobijedilo kakvo načelo, ideja, kakva skupina, klasa u apsolutnom obliku i da tome imade ona da zahvali svoj trajni razvitak i napredak». Napredak i razvitak plod su, dakle, raznolikosti, a ne unifikacije. Citirajući tu misao, Ortega y Gasset naglašava: «Moramo to pozorno poslušati. Taj čovjek znade što govori».[23] Povijest nas uči, da ove tvrdnje nisu puka filozofska razglabanja. Život stoljećima potvrđuje njihovu točnost: svaki pokušaj ujedinjenja Europe koji teži stapanju i unifikaciji nužno je imperijalistički i neminovno je osuđen na neuspjeh. Posljedice tih imperijalističkih fantazmagorija zapanjujuće su slične: kao što su Arapi i Avari zagospodarili velikim dijelovima Europe na razvalinama Rimskog carstva, tako su Mongoli na ruševinama karolinške i bizantske Europe pokucali na vrata Trogira, a Osmanlije opsjedali Beč; kao što je Napoleonova europska kampanja rezultirala ruskim kopitima na pariškim ulicama, tako je slom Austro-Ugarske i carske Njemačke doveo do boljševičkih revolucija u srcu Europe, a Hitlerov «novi europski poredak» skončao terorom Crvene armije u Beču i orijentalnom despocijom staljinističkoga tipa u Berlinu i u istočnim predgrađima Trsta.

Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se, prema riječima pravaškog ideologa dr. Milana pl. Šufflaya, «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva».[25] Oswald Spengler je smatrao kako je francuski imperijalizam, poduprt činjenicom da je Francuska iz rata izišla kao prva svjetska sila, najveća prijetnja miru i Europi.[26] Svijest o potrebi kolektivne sigurnosti izraze je našla u stvaranju Društva naroda i u brojnim planovima ujedinjenja Europe, pa i čitava svijeta. Neki od njih prožeti su naivnim romantizmom, poput zamisli o Paneuropi Richarda Coudenhove-Kalergija (1894.-1972.), drugi teže osigurati supremaciju jedne države (razmišljanja i planovi Jacquesa Bainvillea, Edouarda Herriota, Aristidea Brianda i sl.), a trećima je do «svjetske revolucije» i svjetske vlade (boljševička Moskva). Različite inačice zaintrigirale su brojne političare, pa su o ujedinjenju Europe pisali i govorili Ignaz Seipel, Tomaš G. Masaryk, Engelbert Dollfuss, Paul Boncour, Winston S. Churchill, Nikolae Titulescu, Paul Löbe, Francesco S. Nitti, Leo Amery, Carlo Sforza i dr. Neki su zagovarali «pan-europsku federaciju», koja bi obuhvaćala europske zemlje bez Velike Britanije i Rusije, drugi su tu zamisao širili na čitav europski kontinent. No, nijedan od tih planova ne polazi od ideje koju će Ivan Oršanić kasnije nazvati «idejom integralne slobode», tj. slobode pojedinca kao jedinke i kao pripadnika slobodnoga kolektiviteta (naroda). Naprotiv, svi se oni temelje na neprirodnim i nasilnim ideologijama i tvorevinama (pa i na očuvanju kolonijalnih carstava), ili ih u najmanju ruku prihvaćaju.

Bez slobode svih narodâ nema slobodne ni ujedinjene Europe

Tadašnja je «demokratska Europa», međutim, po običaju, imala više sluha za diktatorski režim Aleksandra Karađorđevića, nego za prava i zahtjeve nesrpskih naroda. Radi toga su vanjskopolitičke okolnosti i uvjeti za realizaciju ciljeva hrvatskoga nacionalizma bili iznimno teški. No, brzina, odlučnost i skoro kirurška preciznost kojom je u travnju 1941. iskorištena prva mogućnost njihova ostvarenja, nedvoumno svjedoče o tome, da je težnja za državnom neovisnošću duboko prožela najšire narodne slojeve. Nimalo se ne srameći svoje ideološke zaslijepljenosti, zapadni su diplomati s neskrivenim iznenađenjem konstatirali da je u sasvim kratkom roku provedeno «beskrvno» odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, i da je hrvatski narod oduševljen zbog proglašenja vlastite nacionalne države.

Činjenica je, da je u tadašnjoj Hrvatskoj – kao uostalom i u drugim europskim narodima – bilo pojedinaca, pa i skupinâ, koje su ozbiljno razmišljale o negaciji partikularnih hrvatskih interesa njihovim potpunim podvrgavanjem koncepciji «novoga europskog poredka», smatrajući to «povijesnom nužnošću». Pa ipak, središnji i najvažniji politički čimbenici nisu iskoračili iz okvira postavljenoga starčevićanskom ideologijom. Ratne prilike nisu dopuštale nesmetano razvijanje međunarodnih odnosa, ali bogata kulturna razmjena i pokušaji uspostavljanja prijateljskih odnosa s neutralnim državama, te bliskost sa savezničkim zemljama koje nisu pokazivale imperijalističkih ambicija (Slovačka, Bugarska, Rumunjska), ukazuju na moguće smjerove razvitka.

Ova je ocjena više nego puko verbalno pozivanje na Starčevića; ona je ujedno izraz onoga kakvim se – nasljedovanjem pravaške ideologije – hoće biti. A u tom je kontekstu vrijedno napomenuti, da su one Starčevićeve misli o međuovisnosti i sreći svih naroda te o «međunarodnom bratinstvu», pa i o «poprijateljenju svih naroda» i jedinstvu cijelog čovječanstva, koje su citirane u prvome dijelu ovoga teksta, isticane i u doba Nezavisne Države Hrvatske, u (nepotpisanoj) promičbenoj brošuri, koju je 1942. pod naslovom «Otac Domovine Ante Starčević» objavio Glavni ustaški stan, jer – kako o Starčeviću reče pisac te brošure, ključna osoba tadašnje hrvatske propagande i cenzure, Ivo Bogdan – «on nije zamišljao Hrvatsku ograđenu zidom od svih naroda i država, on je dobro znao, da kao što su pojedini ljudi nužno jedan s drugim u vezi, tako moraju biti i države. Neka i Hrvatska uredi odnošaje sa svim državama[,] pogotovo sa susjedima, ali kako je on naglasio 'kao narod s narodom, kao država s državom, a ne kao općina s domovinom, kao sužanj s gospodarom'».[32]

Kad je, pak, hrvatska politička emigracija razmatrala pitanje procesa nadnacionalnog udruživanja i europskog ujedinjavanja, ona se nije suočavala samo s planovima koji su u kasnijoj fazi doveli do stvaranja Europske zajednice odnosno Europske unije, nego i – što se često zaboravlja – s različitim planovima ograničenijeg udruživanja u obliku različitih (podunavskih i sličnih) saveza, (kon)federacija, koje su – uglavnom bez ikakva oslonca u stvarnome životu – kovali predstavnici različitih protukomunističkih emigracija, razasutih po zapadnome svijetu.

Ugrožava li današnja EU demokraciju?

Činjenica da iz Bruxellesa danomice, kao na tekućoj vrpci, izlaze propisi o duljini, težini i stupnju zakrivljenosti krastavca ili o dopustivim oblicima krumpira, u ovome trenutku može na prvi pogled biti zabavna. Međutim, opasno je u njoj previdjeti tendenciju ukidanja različitosti i apsolutne regulacije odnosno unifikacije svih oblika života. Posljedice takvih propisa u doba diktature tržišta i genetskog inženjeringa mogu biti katastrofalne. Jer doista, treba se bojati vrtlara, koji čini sve, da u svome vrtu ima samo jednu vrstu cvijeća! A još više se treba bojati onih, koji nam propovijedaju, da se ljepota vrta sastoji upravo u njegovoj jednoličnosti.

U veljači 2007. sveučilišni profesor ustavnog prava, dugogodišnji sudac i predsjednik njemačkoga Saveznog ustavnog suda te bivši, sedmi po redu (1994.-1999.) predsjednik SR Njemačke, Roman Herzog, u suradnji s ekonomistom Lüderom Gerkenom, direktorom freiburškoga Centra za europsku politiku, u uglednom je Die Weltu objavio opširan članak pod naslovom «Europa razvlašćuje nas i naše predstavnike». U njemu ističe kako ljudi postaju sve nesigurniji i sve skeptičniji prema procesu europskih integracija, budući da se suočavaju sa sve snažnijom i sve netransparentnijom, često nelogičnom centralizacijom europskih ustanova, i nemogućnošću utvrđivanja odgovornosti za pojedine korake. U europskoj se političkoj klasi još uvijek vodi borba između dviju struja: između onih koji žele «Europu domovina», odnosno «savez trajno suverenih država», i onih, koji teže stvaranju federativne europske države, sa svim državnim strukturama. Institucionalna je izgradnja EU, smatraju Herzog i Gerken, kompromis između tih dviju struja. No, podatci Saveznoga ministarstva pravosuđa pokazuju, da je čitavih 84 posto propisa koji su stupili na snagu u Njemačkoj od 1998. do 2004., doneseno u Bruxellesu, a ne u Berlinu. Može se raspravljati o tome, kojoj kategoriji važnosti ti propisi pripadaju, ali je nepobitna činjenica, da su oni «temeljito izmijenili njemački pravni i društveni poredak».

Zaključna razmatranja

U tom smislu nema nikakva načelnoga konflikta između hrvatskog nacionalizma i ideje europskog zbližavanja odnosno stvaranja «Europe domovina». Međutim, hrvatski je nacionalizam bio brana protiv svakoga imperijalističkog nasrtaja na Hrvatsku – i to mora ostati! – bez obzira na to, dolazio taj pokušaj iz Beča, Budimpešte, Beograda ili Bruxellesa. Braneći slobodu Hrvatske i slobodu Hrvata, on se zapravo bori za istinske europske vrijednosti: «Država koja ne afirmira slobodu individua je zločin, a kombinacija koja ne afirmira državu – narod je besmisao».[37]

Jer, svakomu je jasno, da Ivan Pavao II. i Jean Monnet nisu govorili o istoj ujedinjenoj Europi, da ujedinjena Europa u projektima multinacionalnih kompanija nije ujedinjena Europa generala De Gaullea i Konrada Adenauera. I da se tako često potezanom argumentu «EU-foričara», kako nijedna članica Unije nije zatražila izlazak iz nje, može suprotstaviti jednako uvjerljiv protuargument: države koje su ostale izvan EU, poput Švicarske, Islanda ili Norveške, nisu zbog toga osiromašile. Naprotiv, one su svoje odnose sa susjedima uredile nizom bilateralnih ugovora, te su u svakom pogledu napredovale i većina zemalja EU još uvijek im i po stupnju demokratskog razvitka, i po blagostanju građana, gleda u leđa. Prema tome, pitanje hrvatskog odnosa prema europskim integracijama zahtijeva ozbiljan pristup i ne može se riješiti jeftinim doskočicama i verbalnim akrobacijama.

Tomislav JONJIĆ

Prosvjed zbog ubojstva Denisa Mrnjavca

Zbog ubojstva učenika Katoličkog školskog centra "Sv. Josip" u Sarajevu Denisa Mrnjavca danas je u glavnom gradu BiH održan prosvjedni skup koji je započeo pred katedralom u središtu Sarajeva. Na stepeništu katedrale, koja je posvećena Srcu Isusovu – simbolu božanske ljubavi prema čovjeku i svemu stvorenom, stajali su vršnjaci ubijenog Denisa Mrnjavca držeći u rukama fotografije ubijenog Denisa te natpise: "Oprosti nam, Denise", "Koliko još Denisa?", Hrana, ne oružje", "Nasilje nije odgovor", "Mijenjajte zakon, ne čekajte nove žrtve djece ubojica", "Kad nepravda postane zakon, otpor je naša dužnost", "Javno suđenje"…

Prosvjednici su se potom zaustavili pred zgradom Predsjedništva Bosne i Hercegovine uzvikujući: "Hoćemo pravdu", "Mi smo Denis"… Povorka se ponovno vratila pred katedralu pred kojom su tisuće građana prije i nakon skupa potpisivale peticiju. Pojedinci su palili svijeće na ulazu u katedralu dok su se mnogi učenici okupljali i u zgradi Katoličkog školskog centra. Među njima je bila i majka Ana zajedno s najbližima.Ona je potom pohodila učionicu u kojoj je sjedio njezin sin Denis.

KRUG Z A TRG

Građanska inicijativa za povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom zločinca maršala Tita

POZIVAMO VAS

D o đ i t e

u subotu, 9. veljače 2008. u 11. sati pred Hrvatsko narodno kazalište!

Program:

Prekrivanje Zdenca života crnom tkaninom u znak sjećanja na žrtve Titovog režima

Žalobni mimohod oko Kazališta, u osobitoj odjeći, sa svijećama

Čitanje dokumentarnih tekstova

Simbolična zamjena ulične ploče s imenom Trga

Maršal Tito osobno je odgovoran za masovna pogubljenja, pojedinačna ubojstva, zatvaranja ljudi u logore, mučenja i progone, provođenje brojnih političkih procesa te za zabranu svakog pluralizma. Hrvatsko društvo ima civilizacijsku obvezu suočiti se sa zločinima komunističkog režima. Žrtve i njihove obitelji zaslužuju javno suosjećanje i priznavanje patnji. Veličanje zločinca i totalitarnog sustava ozbiljna je zapreka demokratskom napretku hrvatskog društva.

PRAVO NA ŽIVOT OD ZAČEĆA - TEMELJNO LJUDSKO PRAVO

Zgrada bez temelja i svojevrsni "rasni zakoni"

Stoga nije ništa neobično da moćne ideologije komunizma, liberalizma i divljega kapitalizma, sve na temeljima ateizma, koje zagovaraju i provode nemoralne zakone za ubijanje nerođene djece, isto tako, u praksi, nad čitavim narodima nekažnjeno provode gospodarsku nepravdu, pljačku njihovih bogatstava i genocid sa stotinama tisuća i milijunima ubijenih, djece, žena, odraslih zarobljenih ljudi i nemoćnih staraca. Takav je genocid proveden drastično, kao što znamo, nad hrvatskim narodom, u miru, iza Drugog svjetskog rata, a da za te strašne zločine još nitko od počinitelja ili naredbodavaca nije odgovarao, kao ni za pedesetogodišnji teror nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji, od strane zločinaca iste ideologije.

Prosvjedi Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Pored ustavne odredbe, članka 21, o pravu na život svakog ljudskog bića, i pored, u Saboru usvojenog, Nacionalnog programa demografske obnove iz 1996., u kojem se, na početku petog poglavlja, kaže da je ljudski život temeljna vrijednost našega društva, te da se mora od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, mi koji se zalažemo za moralne vrijednosti i zaštitu života od samog začeća, pored mnogobrojnih inicijativa i prijedloga Ustavnom sudu, još od 1990. godine, i pored prosvjedne peticije uz Dan ljudskih prava 1996. godine, ne možemo privoljeti Ustavni sud Republike Hrvatske da raspravi o našim inicijativama i iznese svoj stav glede navedenog "zakona" za umorstva nerođene djece, kao što ni borci za pravdu ne mogu privoljeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da pokrene kaznene postupke protiv počinitelja genocida nad rođenim Hrvatima različite životne dobi, od rođenja do starosti, poslije Drugog svjetskog rata, kao i za druga kaznena djela, sve do 1990, a ni za ratne zločine nad Hrvatskom i hrvatskim narodom tijekom agresije, u vrijeme Domovinskog rata.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

ZASTRAŠUJUĆA TIŠINA

Uzalud sam pokušavao tražiti bilo kakvu reakciju na ukidanje obvezatnoga služenja vojnoga roka u Hrvata ali uz najbolju volju nisam je pronašao. Zemlja koja je jučer izašla iz rata, koja još nije ni razminirana, koja graniči sa Srbijom, sa Srbima iz Republike srpske za koju i sam EU povjerenik Lajčak tvrdi da se tamo situacija neće riješiti bez rata, na Kosovu samo što nije zapucalo a mi slavodobitno ukinusmo vojsku. Službeni vojni krugovi nas uvjeravaju da je to zbog modernizacije, zbog misija u NATO-u, jer tu nekakvi novaci nemaju što tražiti.

Ravnodušnost oko svega, pa i ovoga, koja je zahvatila Hrvatsku je zastrašujuća. Lakoća vladanja tj. izdavanja Hrvatske i samim protagonistima je postala dosadna, nitko se ničemu ne odupire. A kada je zemlju tako lako izdati a da nitko ne trepne, možda je više i nemamo.

U Zagrebu, 23. siječnja 2008. Josip Miljak, predsjednik

Partizanski Pokolji

PARTIZANSKI PRED-BLEIBURŠKI POKOLJI HRVATSKOG NARODA

- J. Ivan Prcela

Osnutak Kraljevine SHS-a, odnosno Jugoslavije, bijaše politički genocid i klica biološkog uništavanja hrvatskog naroda. Pred-bleiburški masakri započeše u Zagrebu 1918., razviše se u Lici i drugim krajevima tridesetih godina prošloga stoljeća a na samome početku NDH-a postadoše prava avalansa, poglavito diljem istočne Bosne i Hercegovine.

U vrijeme likvidacije Dušana Šeparovića i njegovih sumučenika započeše i ubijanja hrvatskih svećenika. Nedaleko moje rodne kuće jugo-partizani ubiše bogoljubnog i domoljubnog don Jozu Culina, župnika Gospe Ružarice u sinjskome selu Vojnić. On je jedna od prvih žrtava Splitsko-makarske biskupije. Fra Pavao Silov, prominski župnik, prvi je od 44 mučenika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa središtem u Splitu. “Krivica” svećenika Culina i Silova i ostalih dušobrižnika takodjer je bila njihova vjernost Bogu i Hrvatskoj. O ovome svjedoče hrvatski biskupi na svome sastanku od 25. ozujka 1945. a godinu i pol dana kasnije na svome povjesnome sudu progovorit će i Nadbiskup zagrebački Stepinac, danas Blazenik i najpoznatiji mučenik pred-bleiburške i bleiburške tragedije hrvatskog naroda.

Medju velike sinjske mučenike, ubrajamo takodjer pukovnika Jakova“Lulicu” Potočnika, zapovjednika Sinja, i fra Stanka Milanovića-Litru, svećenika-satnika hrvatskih postrojbi u Sinju. Pukovnik Potočnik bi obješen u sinjskom parku, dočim svećenik-satnik Milanović bi strijeljan nad rječicom Rudušom u sinjskome Podvarošu. Posljednje riječi bile su im poklici Kristu Kralju, Državi Hrvatskoj i njenom poglavaru. I jame-grobnice u Zagvozdu, Arzanom i na Podima u selu Velići kriju stotine branitelja NDH-a. Na tisuće je naših mučenika u mosorskim, biokovskim, svilajskim, dinarskim i drugim kraškim jamama. Svi oni, kao i mnogobrojni mučenici iz Splita i njegova zaledja, pobijeni kod groblja lovrinac najvećega organiziranog ubijališta u Hrvatskoj ili pobacani u Kevinu jamu povrh Kaštel Starog, jesu žrtve pred-bleiburških pokolja.

Taj isti Vuković istice da je zauzeće Gospića završilo zarobljeništvom od samo 25 ustaša koje objesiše po obližnjim borovima. Moj brat Pavao, tadašnji u partizane mobilizirani pitomac biskupijskog sjemeništa u Splitu, nadodaje da su prije viješanja tim ustašama jugo-partizani u živo meso na prsima nožem bili urezali slovo “U”. Malo ustaša je dospjelo u ruke partizana. Oni zato pohvataše mnogo stotina civila pa ih bez ikakva suda nevine poubijaše. Zatim je uslijedilo fotografiranje izmrcvarenih tjelesa “za dokaz Zapadnim Saveznicima kako su ustaše bili okrutni prema svojim žrtvama”!!

I ja sam svjedok bio takve partizanske “pravde”, dok sam u blizini i u samome Trstu u svibnju i lipnju 1945. služio kao mobilizirani jugoslavenski vojnik. Danju i noću slušao sam štektanje strojnica nad obližnjom fojbom u Bazovici. Ubijalo se ratne zarobljenike i pohvatane civile, Talijane, Nijemce, Hrvate i druge. U blizini Trsta poubijano je 400 zarobljenih hrvatskih mornara i velik broj hrvatskih izbjeglica iz Istre, Like i Hrvatskog Primorja. Kod Trsta ubiše i moga kolegu fra Rudolfa Vučića i, prema krivim vijestima, i mene skupa s njime! Tih pre-krvavih dana ja sam se u samome Trstu kao “bolestan fratar” puna dva tjedna sakrivao u kapucinskome samostanu na Monte Giusto.

Bosna je dala više hrvatskih pred-bleiburških mučenika nego i sama Hercegovina. Dala ih je u samome početku NDH-a u Višegradu i mnogim drugim mjestima istočne Bosne. Dala ih je u Grahovu, Tomislavgradu, Kupresu, Bajoj Luci, Travniku, Sarajevu, itd. Dala ih je oko 5000 (pet tisuća) i u Derventi koju partizani osvojiše točno Desetoga travnja 1945. Golema većina žrtava bili su civili: oko 2500 (dvije tisuće i pet stotina) Hrvata katoličke i isto toliko Hrvata muslimanske vjere. Partizani, vjerni bezbožnom Titu i jos bezbožnijem Staljinu, sve ih od reda proglasiše ustašama, poubijaše ih i pobacaše u 20 km duge njemacke“sančeve” koji tih krvavih dana pretvoreni bijahu u masovne grobnice.

Ovdje posebno naglašavam Viroviticu, u kojoj početkom proljeća 1945. partizani zarobiše 1.700 (tisuću i sedam stotina) tek unovačenih hrvatskih vojnika i sve ih od reda bez ikakva suda poubijaše. “Krivica” im je bila što su pripadali Hrvatskim oružanim snagama. Tako, već prije Bleiburga obistini se ona izjava M. Djilasa: Hrvatska vojska mora umrijeti da Jugoslavija može živjeti!

Dok su uz cestu Velika Gorica-Kravarsko uoči prežalosnog 15. svibnja 1945. hrvatski ranjenici bili ubijani ili u rupe živi bacani, tu jugo-partizanski krvnici kamionom iz internata na Preradićevoj ulici dovedoše čak i 70 premladih djevojaka i bez ikakve samilosti sve ih likvidiraše!

Podatke ovoga referata crpio sam iz svojih iskustava, kupio sam ih u svojoj pismohrani, pabirčio sam ih u mogim objavljenim studijama i o njima sam dugo razmišljao. Zaključujem stoga da je i naša pred-bleiburška tragedija jedan predug niz genocidnih operacija i zaista veliki hrvatksi holokaust.

Nekadašnji i današnji jugo-partizanski teklić Stipe Mesić hrvatske vojnike mojega poklanog naraštaja koljačima naziva. Ja ih cijeli svoj dugi život opisujem kao velike mučenike jer su Bogu i Hrvatskoj uvijek vjerni bili, uzvišene ideale su branili i zbog tih ideala masovno pobijeni. Njihovi smrtni ostatci sistematski bijahu s mnogih ubijališta u blizinu Jasenovca dovažani i u rupe kao dokaz “ustaške genocidnosti” bacani. Srbokomunisti svih boja taj su mit svijetom toliko razvikali da su u samome Yad Yashemu u Jeruzalemu te lazi brojkom od preko 700 000 (sedam stotina tisuća) ustaških zrtava ovjekovječene!! Iz godine u godinu drug Mesić i “antifašistička” vlada R. Hrvatske tu prenapuhanu brojku, na svoju sramotu i na štetu hrvatskog naroda, sve više podržavaju.

Živila Marija Kraljica Hrvata, Kraljica Mučenika! Zivio sv. Josip zaštitnik Države Hrvatske! Živila vječna Hrvatska!

Govor održan na Četvrtom žrtvoslovnom kongresu u Zagrebu 15. lipnja 2007.

Svim Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu koji slave rođenje Isusa Krista, Sina Božjega, Spasitelja Svijeta

Stranka hrvatskog prava

želi

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ

I

SRETNU I USPJEŠNU NOVU 2008. GODINU!

Božić, blagdan Isusova rođenja je nada za spas svakog čovjeka i naroda na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja, slobode i sigurnosti. U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami. Stojimo u uvjerenju da su s nama pošteni Hrvati i Svevišnji u borbi za istinu, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka u našoj Domovini Hrvatskoj koja se danas nalazi u teškoj situaciji, kako u Republici Hrvatskoj u kojoj se progone njeni osloboditelji, tako i u Bosni i Hercegovini u kojoj se zatiru sva moguća prava hrvatskog naroda!

Tin Ujević

Nemojte više o domoljublju

Četiri godine hrvatski su se domoljubi mogli tješiti da ih je Sanader prevario, da je obećavao jedno a radio drugo. Mogli su se pokriti preko glave i tvrditi svima, a ponajprije sebi, kako nikada ne bi dali glas HDZ-u da su znali da će svoju vladavinu obilježiti bezbrojnim progonima i zatvaranjima hrvatskih branitelja, da će nam dovesti Srbe i na vlast i natrag u Hrvatsku u tolikom broju.

Ali ono što nema, to je skrivati se iza maske domoljublja kada je u pitanju ono što ta stranka zastupa i što radi.

Ukoliko je netko glasovao za stranku koja vodi hrpu postupaka protiv hrvatskih branitelja, koja dopušta da general Glavaš umire od gladi u zatvorskoj bolnici dok se četnici istovremeno šetaju na slobodi, znači da zastupa mišljenje kako se hrvatski branitelji trebaju zatvarati, general Glavaš treba umrijeti, a četnici se trebaju slobodno šetati.

To je napravljeno za vrijeme vladavine HDZ-a. Znači, podupirući HDZ, podupire se i ovo sramotno sudjenje.

Radite sve to, ali nemojte, nemojte više nikada, govoriti o domoljublju.

Diana Majhen

PROPAST TVOJA IZ TEBE, HRVATSKA!

(Perditio tua ex te, Croatia)

No, upitajmo se zašto je toliko zaslužna i nekad časna politička stranka HDZ došla u takvo stanje da jedva postigne toliko malu prednost, pa da im se ta prednost raznim intrigama može dovesti u pitanje? Također je pitanje za analizu zašto je čestita povijesna stranka HSP na ovim izborima doživjela totalni debakl, iako je razlog sasvim jasan, a treba postaviti i vrlo značajno pitanje zašto se ostale takozvane rodoljubne i državotvorne stranke i takvi istaknuti pojedinci nikako ne uspijevaju ujediniti na zajedničkoj platformi, u interesu naroda i države, nego su se i na ovim izborima ponašali kao rogovi u vreći?

No, hrvatski narod se u cjelini ponaša kao svaki drugi narod. Vrlo dobro osjeća i zna što je za njega dobro i tko od istaknutih pojedinaca stvarno voli ljude i narod, tko mu želi dobro i tko se žrtvuje za druge. Promidžba može utjecati na ljude, ali većinu u bitnim stvarima ne može zavesti, jer većina ljudi u duši čezne za ljubavlju, pravom slobodom i ljudskim dostojanstvom. Za to je upravo primjer dugotrajni, nasilni i nemoralni komunistički režim u zemljama u kojima je djelovao. Vidjeli smo i u Hrvatskoj s koliko želje i entuzijazma su potrgani njegovi lanci.

U naše vrijeme, dok se istinski branila, obnavljala i stvarala hrvatska država Republika Hrvatska na platformi ljudskog i narodnog dostojanstva, nije bilo problema sa izlaskom na izbore i premoćnom pobjedom onih koji su radili i živjeli za interes i svako dobro hrvatskoga naroda i svih dobronamjernih građana Republike Hrvatske.

Zbog toga zaborava i bijednog poslušništva vlasti i odobravanja ili šutnje moralnih autoriteta u Hrvatskoj, a i u nepravednom svijetu, mi gledamo tolike junake obrambenog Domovinskog rata, pravednike po zatvorima Haaga, Bosne i Hercegovine i diljem Hrvatske, pa na žalost i u Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata. Zar to zaista nije zločin nad zločinima?

Ja svaki put, prije takvih suđenja, odem na svetu misu u zagrebačku katedralu i posebno na grob mučenika i njihova supatnika, koji ih najbolje razumije, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, i ostalih mučenika za Hrvatsku, da izmolim snagu i mir za njih, nepravedno optužene, ali vidim da moram moliti i za sebe, da ne padnem u nemoćni očaj i depresiju. Kako i ne bih, dok slušam snažne riječi obrane, fizički iscrpljenog, od dugotrajnog štrajka glađu koji je i dalje u tijeku, generala Branimira Glavaša, koji mora braniti svoju nedužnost. U ovom tako očigledno montiranom političkom procesu, ili dok slušam životni i ratni put pukovnika Ivana Krnjaka dok iznosi svoju obranu, zapovjednika Samostalne uskočke bojne, koja je branila istočnu Slavoniju i Baranju. On je proveo 12 godina u zatvoru bivše Jugoslavije, dok je prethodno bio oficir JNA. U Domovinskom ratu je činio sa svojom bojnom silne pothvate na svim ratištima, a sada dolazi sa lisicama na rukama i brani se od prozaičnih izmišljenih optužbi za navodne zločine nad Srbima u Osijeku, gdje uopće nije djelovao ni on ni njegovi suborci, niti su imali kada tamo biti.

Potrebna intervencija majke Crkve i intelektualnih elita

Također pitam sve koji će ovo pročitati, da li je moralno dozvoljeno žrtvovati bilo kojeg čovjeka, pa i zadnjeg beskućnika, za bilo kakve ciljeve, a osobito samovoljno, ili po volji takozvanih moćnika svijeta, žrtvovati najzaslužnije i najbolje ljude, ili pak ljudi pak trebaju biti ciljevi, a nikada sredstva. Logično je i ispravno da svatko ima pravo, iz ljubavi, žrtvovati sam sebe za neke ideale ili ciljeve, kao što je i Isus dragovoljno žrtvovao sebe za sve ljude, ali nikoga ne smije žrtvovati netko drugi, za bilo koji interes ili za svoje ciljeve, kako ih on vidi!

Stoga nije čudo da pošteni i nemoćni branitelji odabiru, na najveću žalost, suicid, a da većina naroda, razočarana, nema povjerenja u vodeće čimbenike u društvu, te da ne izlazi na izbore.

No, sljedbenici takvih su izašli na izbore i omogućili intrigatoru Mesiću da stvara kaos u državi. Mi, koji nismo glasovali ni za manje ni za veće zlo, nego za ono što mislimo da je dobro, ipak, nakon izbora, molimo Boga da se zavrzlama nakon izbora razriješi tako da nas ipak ne pritisne veća, nego manja kamena ploča. Vjerojatno još nismo zaslužili pravu slobodu, pa se još moramo pročišćavati kroz poteškoće i pustinju, i učiti se pameti, dok većina nas ne shvati, a posebno vodeći ljudi, da trebamo početi živjeti u skladu sa Božjim zapovijedima.

Neka nam svima Novorođeni Spasitelj donese obilje radosti, mira, zdravlja i svakog blagoslova u budućnosti. Neka je svim Hrvatima i Hrvaticama, sa obiteljima, u domovini i izvan domovine, kao i svim kršćanima, sretan i blagoslovljen Božić i sretna Nova 2008. godina.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

ZVONKO BUŠIĆ: MOJ IZVJEŠTAJ HRVATIMA

Svoj izvještaj šaljem gosp. Rullmannu, nadajući se da će ga on tiskati u "Hrvatskoj Domovini" ili, pak, u vidu posebnog priloga u toj istinski profesionalno uređivanoj i vrlo informativnoj publikaciji. Iako je, kako čujem, gosp. Rullmann organizirao solidnu mrežu razdjeljivača tog mjesečnika, vjerujem da ipak ima dosta hrvatskih iseljeničkih zajednica u koje "Hrvatska Domovina" još uvijek ne dolazi. Zato prepuštam volji svih uredništava hrvatskih rodoljubnih listova, da, prema vlastitim željama i namjerama, ovaj moj izvještaj objave i u svojim glasilima. Čitatelj će lako moći zaključiti, da moj izvještaj nije nikakva javna izjava, nego samo moja iskrena i otvorena ispovijed prijateljima i svim rodoljubima koje zanima moja sudbina.

Odluka za bijeg - zašto?

Uz odluku Glavne komisije, da će njih trojica biti nakon 12 godina puštena na slobodu, postojala je i nada da se to za još koju godinu skrati. Ja sam računao, da će, ako puste Julie na slobodu, i njima trojici smanjiti dvije godine kazne, a mene zadržati 2-3 godine duže - i mirna Bosna. Mi smo se nadali da će ovoga puta Glavna komisija u Washingtonu i formalno potvrditi obećanje dvojice svojih izaslanika, koji su posjetili Julie u tamnici i s njome o svemu tome temeljno razgovarali. Međutim, nakon više od tri mjeseca nestrpljivog čekanja (u svim drugim slučajevima odgovor dođe za mjesec dana), Julie je primila umjesto odgovora nekakvu doznaku. U toj doznaci stoji, da se za vrijeme zadnjeg saslušanja o nekim stvarima nije vodilo dovoljno pažnje, pa da će ju zato komesari ponovno posjetiti. I tako prođoše opet 3-4 mjeseca čekanja, kad su - nešto oko desete obljetnice našeg robovanja - došla ponovno ona dva izaslanika. Oni su manje-više ponovili istu priču i otvoreno joj rekli da bi je oni odmah pustili na slobodu, ali se njihov šef ne bi s time složio. Zato su joj puštanje iz tamnice odgodili za dvije godine, naglašavajući da će to i u Washingtonu biti potvrđeno.

Vijest da Julie ostaje još pet godina u tamnici više me je potresla i uzbudila, nego što me je šokirala. Postalo mi je kristalno jasno, da unatoč sudčevih preporuka i mog dugogodišnjeg uzornog vladanja u tamnici, zakulisne snage u Washingtonu mene ni ne namjeravaju pustiti na slobodu prije nego me potpuno skrše. Ta spoznaja je moje brižno čuvane nade u jednom mahu rasplinula u prozirne iluzije. Osjećajući se samim i zaboravljenim, skupio sam sve svoje' unutarnje snage i suočio se s nemilom i krutom realnošću.

Priprema i bijeg

Nalazeći se u smrtnim opasnostima ja sam duboko zavirio u život i dobro ga upoznao, te mogu s izvjesnim autoritetom tvrditi, da čovjek najintenzivnije živi i osjeća najveću životnu sreću baš u trenutku kada, Božjom providnošću i vlastitom odvažnošću, iznese živu glavu iz smrtne opasnosti. Razmišljajući danas o onoj noći kad sam odlučio bježati iz tamnice, moram priznati da sam se čvrsto odlučio na bijeg još prije nego što sam uzeo u obzir sve opasnosti i ozbiljno analizirao njegovu mogućnost. Vjerojatno sam - u smislu spomenute poslovice - instinktivno znao da će se uz moju jaku volju naći također i načina, a da se s opasnostima treba obračunati tek kad ih susretnem. S posebnim elanom sam idućih nekoliko dana odlazio u izvidnice, tražeći možebitne slabosti tamnice. Gledao sam i tražio greške graditelja tamnice; pokušavao pronaći neku nezačepljenu rupu.

Četiri do pet metara udaljena od vanjske ograde nalazi se jedna asfaltna cesta, po kojoj cijelu noć kruže dvoja kola s automatskim puškama, koje najčešće drže povratnici iz Vijetnama. Kružeća kola naprave oko tamnice puni krug - u prosjeku tri do tri i pol minute. Oko blokova i po unutarnjem dvorištu povremeno obilazi jedan stražar s radiom i svjetiljkom, koji je zadužen za ispravnost alarmnih uređaja i pregled unutarnjeg terena. Oko cijele tamnice postavljena je jaka rasvjeta, tako da se za vedra neba ovdje bolje vidi po noći, nego po danu.

Ne bijaše problem prikupiti potrebne stvari, ali sam morao čekati na proljetne magle i pronaći vani nekoliko dobrih skloništa, dok se sredim i pripremim za daljnje korake. Nadao sam se u međuvremenu stupiti u vezu s nekim hrvatskim prognanikom-neimarom, koji bi bio spreman i sposoban krenuti u hajduke i uskoke. S tim u vidu raspitivao sam se o brojnim hrvatskim rodoljubima i mojim nekadašnjim poznanicima, te pipao pulseve onima s kojima sam imao prigodu razgovarati. Ubrzo mi postade jasno da je vrijeme učinilo svoje i da se je, za dugo vrijeme mojega tamnovanja, mnogo toga napolju izmijenilo. Stare su staze zarasle travom. Saznadoh da se od onih, za koje sam se raspitivao, većina njih poženila, djecu dobila i da imaju punu kapu svojih osobnih briga i obveza, dok se neki pak - ustrašeni ili razočarani - prokockaše i propiše. Pa ni ona nekolicina, za koje smatrah da bi, nakon što pobjegnem iz tamnice, došli po mene i sklonili me u sklonište, nisu me oduševili. Nakon opipavanja pulseva, nisam u njihovim očima vidio vjere u Hrvatsku, a ni spremnosti izvrgavanja bilo kakvoj opasnosti. (Nakon što sam jednome samo s par riječi nabacio o čemu se radi i rekao mu da nema za njega nikakve opasnosti, on je izrazio spremnost pomoći mi, ne vjerujući da je bijeg uopće moguć; on se vjerojatno osjećao kao čovjek koga poslaše da u brdu lovi ribu). Istini za volju, moram priznati da bijaše nekoliko mojih starih prijatelja koji bijahu spremni učiniti sve što bih od njih zatražio, ali ja načelno nisam nikada za osjetljive akcije uzimao obiteljske ljude s velikim obvezama. Da sam bio samo malo sigurniji u uspjeh svog bijega, napravio bih ovoga puta najvjerojatnije iznimku glede toga.

Bijaše mi jako žao što se na 10. travnja nije spustila magla, jer sam na taj način htio obradovati i preživjele hrvatske ratnike i rodoljube, koji su osobno preživjeli taj najznačajniji i najslavniji dan u novijoj povijesti hrvatskog naroda, u danima kada se Država Hrvatska zajedno s Europom borila protiv internacionale i njezinih lakaja. Mojim bijegom na taj dan htjedoh upravo oživjeti nadu tim danas već ostarjelim hrvatskim junacima i prognanicima i poručiti im da još uvijek ima hrvatskih sinova koji nisu klonuli duhom niti zaboravili da je hrvatski narod još uvijek bez svoje države, osuđen na sigurnu propast, te da nema države Hrvatske bez krvavih gaća.

Te je večeri zadnje slobodno kretanje zatočenika oglašeno u osam sati (preko zvučnika). Zatočenici, naime, imaju slobodu kretanja i mogu odlaziti u knjižnicu ili u prostorije za zabavu i tjelovježbe deset minuta svakog sata.

Tek nakon dva sata, nešto oko tridesetak minuta prije ponoći, završiše stražari svoje vježbe i odoše. Iako mi je svaka minuta bila dragocjena, nisam smio previše žuriti. Znao sam da sada moram dobro odmjeriti svaki svoj korak, onako kao vojnik koji prelazi preko minskog polja. Ponovno se spustih s uređaja, uzeh prikupljene stvari i, nakon desetak minuta budnog prisluškivanja, probih pregradu i zajedno sa svojim stvarima nađoh se između krova i stropa.

Sa zapaljenom sporogorećom uzicom puzao sam između žica i željeznih šipki koje drže strop i brzo pronašao mjesto gdje trebam probiti taj strop. Prvo sam nekoliko minuta osluškivao, budući da nisam smio odmah početi s lupanjem, prije nego što saznam, je li šetajući stražar u blizini ili ne. Taj stražar, naime, nakon što u dvorištu prodrma na desetak mjesta žičanu ogradu s elektronskim uređajima i od kontrolnog centra primi potvrdu o funkcioniranju alarma, mora proći kroz vrata iznad kojih sam se ja našao, da bi nastavio svoju obveznu šetnju oko blokova. Zadovoljan postojećom tišinom, naglo lupih nogom po stropu i začudih se da sam jednim jedinim udarcem napravio pola metra široku i skoro jedan metar dugačku rupu. Izbijeni komad stropa ostade visjeti uz zid zgrade. Naglavačke viseći promotrio sam okolni teren i uvjerio se da moj udarac nije privukao ničju pozornost. Tada se spustih u vanjsko dvorište. Na moju sreću i radost bijaše vidljivost tako loša, da se nije moglo primijetiti čovjeka ni na tridesetak metara udaljenosti. Padala je kiša, zbog čega sam nevidljivost tumačio spuštenim oblacima, a ne maglom. Kao lovac, poguren i napet, krenuh prema žičanoj ogradi. Budući da je rasvjeta oko žice jača, pa prema tome i vidljivost bolja, bacih se na zemlju i puzah zadnjih trideset metara. Puzao sam ispod nekih željeznih tribina i, osjetivši potrebu za točnom ocjenom stanja, zaustavih se na njihovom kraju. Bio sam udaljen od žice svega desetak metara.

Ja bih već davno bio u šumi, da me nije iznenadila grupa stražara "športaša". Kazaljka na satu je pokazivala deset minuta prije ponoći. U ponoć je, kako već rekoh, vršeno prebrojavanje zatočenika. Budući da mjesto gdje namjeravah prokopati svoj prolaz nije bilo daleko od parkirališta i glavnog ulaza u tamnicu, mogao sam dakle vidjeti kola s noćnim čuvarima. Ne htijući se izložiti opasnosti da me neki izlazeći stražar možda slučajno primijeti, odlučio sam pričekati dok se stanje ne smiri i dok prođe ponoćno prebrojavanje zatočenika.

Počela je padati susnježica i vidljivost je postajala sve slabijom. Kad su pored mene prošla prva kola, moram priznati da sam se osjećao dosta nelagodno i uplašeno. Pošteno ni ne odahnuvši, ponovno čuh šetajućeg stražara i dobro se stresoh od muke. Nisam ga mogao vidjeti, ali mi se činilo da je od mene udaljen najviše pedeset metara. Zahvaljujući dobrom sluhu, a još više sreći koja me je služila (naime, da je stražar došao desetak minuta kasnije, morao bi me opaziti između dvije ograde), brzo se povukoh natrag ispod tribine.

Jednako kao već nekoliko puta u prošlosti, kad se nađoh u stisci, uspio sam i ovog puta riješiti dilemu u nekoliko sekundi. Stajala su mi, naime, na raspolaganju dva izbora. Prvi: ostaviti svoje stvari i pratiti stražara, te, ako on pozove na uzbunu (mogućnost da me ne opazi procijenio sam na 30 %), munjevitom brzinom zaletjeti se prema ogradama i pokušati popeti se preko njih. Jasno da bi me bodljikava žica povrijedila makar na desetak mjesta. Postojala je, dakako, i mogućnost zapletanja u žicu. Tada bih, sputan i ranjen, bio pogodan cilj puščanim nabojima, budući da bi nakon uzbune stražarska kola došla na određeno mjesto već za dvije minute.

Oni koji su u svom životu doživjeli slično, znaju da čovjek u tim trenucima dobije neku tajanstvenu snagu i da je u stanju učiniti neusporedivo više nego što bi inače mogao učiniti u normalnom stanju, pa da mu za nagradu dadnu i cijeli svijet. Kad sam po zveckanju ključa primijetio blizini stražara i shvatio da sada nemam vremena tražiti podmetač za noge, nadahnut tom tajanstvenom snagom vinuh se u zrak i dohvatih ploču vrhovima prstiju, te se popeh gore. Viseći komad stropa bijaše lako privući natrag i držati ga. Nakon nekoliko sekundi približio se stražar, tromo koračajući. Kroz malu pukotinu sam ga gledao kako s džepnom svjetiljkom u ruci prebire po snopu ključeva i traži odgovarajući za ta vrata. Prije nego što je otvorio vrata, javio je kontrolnom centru i kružećim kolima da je u vanjskom dvorištu sve u redu, da njegov sat pokazuje 48 minuta poslije ponoći, te da se sada vraća u unutarnje dvorište. Nakon što je stražar otišao, ja sam, viseći jednom rukom, namjestio odvaljeni komad stropa kao poklopac i spustio se u dvorište. Nakon nekoliko kritičnih i izuzetno napornih minuta zadovoljno sam odahnuo i sigurnim koracima se uputio prema mjestu gdje prije toga ostavih svoje stvari. Više nisam morao puzati; ako bih čuo kola koja se primiču, mogao sam se jednostavno baciti na zemlju i čekati dok prođu. Uzeo sam svoje stvari i približio se ogradi, te počeo kopati na određenom mjestu. Nosio sam dobre kožne rukavice i kopao više rukama nego grabljama, jer one ne bijahu najprikladniji alat za kopanje pješčanokamenitog tla. Iskopanu zemlju razbacivah naokolo, da ne bi gomila te zemlje kasnije privukla pažnju stražara. Iako je žičana ograda ukopana desetak centimetara u zemlju, uspio sam za desetak minuta iskopati rupu kroz koju bih se mogao provući ispod žice. Bio sam izmazan blatom i od padajuće kiše, uz dodatak znoja, mokar kao čepina. Grablje i konop - koji bi mi poslužio za vezanje alarmne ograde i prebacivanje preko nje, ako mi ne bi uspjelo iskopati prolaz - bacih na stranu, a ostale stvari prebacih preko ograde. Puzajući na leđima i pazeći da ne dodirnem i zadrmam žicu ili elektronske kablove, provukoh se na drugu stranu žičane ograde i nađoh se na brisanom prostoru.

U potpunosti svjestan svog stanja brzo pronađoh kljuke i poredah ih oko pasa i pažljivo pretrčah nekih pedesetak metara do mjesta koje sam smatrao najpogodnijim za prelazak preko druge ograde. Čovjeku se iz daljine sve stvari čine manjim nego što jesu. Ta mi je činjenica bila dobro poznata, ali me je ipak jako iznenadilo i zaprepastilo stvarno mnoštvo isprepletenih obruča, postavljenih na podnožju ograde. Budući da bijaše nemoguće sve ih prekoračiti (što sam inače planirao), morao sam ugaziti u njih, da bih mogao dohvatiti ogradu. Znajući da stražarska kola neće doći u slijedeće dvije minute, zagazih u te obruče i nastavih kljukama povezivati redove obruča postavljenih na ogradi. Međutim, kad mi ostadoše gornja tri reda koja ne mogoh dohvatiti, pokušavao sam izvući noge iz obruča - ali uzalud. Zapleo sam se kao čičak u vuni, a pri svakom trzaju tijela oštrice ograde su se sve dublje zabadale u mene. Morao sam se povući natrag, što me je stajalo dvadesetak sekundi vremena. Tek tada uspjeh osloboditi noge i pri brati se.

Nakon što lijevom rukom uspjeh prebaciti u desnu što je moguće više obruča i stežući ih, nagazio sam ih desnom nogom. Tako sam uspio objesiti se za ogradu i osloboditi noge. Preostala tri reda obruča uspio sam povezati bez ikakvih komplikacija i onda se prebacih preko ograde te se nađoh na slobodi.

(Za detaljnije opisivanje zgoda i nezgoda u idućih 28 sati mojeg izleta u slobodu nemam za sada inspiracije, niti smatram da je to u ovoj prilici poželjno i potrebno. Možda s vremenom dobijem volju za opširnije opisivanje svoje odisejade, koja bi sigurno inspirirala jednog današnjeg Preradovića da spjeva pjesmu putniku, jer novog i zalutalog hrvatskog putnika tjerahu, pored svih njegovih jada, još psima i helikopterima udruženi odredi američke policije. U ovoj prigodi iznijet ću samo neke stvari, da bi mogli dobiti makar površnu sliku moje drame i donekle shvatiti njezin tragični svršetak.)

Zastao sam iscrpljen na vrhu jednog brda i u tom me stanju dočeka svanuće hladnog i kišovitog Velikog petka. Umorno i promrzlo tijelo počele su ozljede sada i peći. Pod takvim okolnostima malaksava i volja i odlučnost. Čovjek postane ravnodušan, zbunjen i do te mjere opsjednut trenutnim problemima, da ga počne jedino zanimati gdje će se ugrijati i odmoriti.

Znajući da je potjera za mnom u punom jeku, bijaše mi jasno da je policija posjetila sve Hrvate u tom predjelu, prije svega one koji su bili sa mnom u bilo kakvoj vezi posljednjih nekoliko mjeseci. Nakon razgovora s nekim od tih Hrvata, saznao sam da je moja pretpostavka bila točna. Obzirom da potjera nije imala pojma gdje se nalazim, u slijedećih dvanaest sati nazvao sam neke svoje poznanike i, ukoliko su se javili na telefon, objasnio im svoje stanje, nadajući se da će nekoga poslati s ciljem da izbave sa fronte iznemoglog ranjenika. Jedan od njih mi je obećao doći po mene, tako da nisam tražio slijedeća rješenja.

Posljedice i nekoliko napomena o nekadašnjoj i sadašnjoj obrani

Dopuštam si na ovom mjestu spomenuti nekoliko stvari u svezi sa svojevremenim fondom za našu obranu. Meni su, naime, s vremena na vrijeme u proteklih deset godina neki prijatelji predbacivali moj propust što se nisam javno zahvalio hrvatskim rodoljubima diljem svijeta na uistinu nevjerojatno širokogrudnoj moralnoj i materijalnoj potpori prigodom našeg sudskog postupka. Priznajem da su ti prigovori opravdani i da mi je žao što to radi reda i običaja nisam učinio, tim više što je akcija za našu obranu jedinstven slučaj zajedničkog nastupa cijele iseljene Hrvatske.

Glede mojeg sadašnjeg stanja i nadolazećeg postupka, ne treba se nitko uznemiravati ili brinuti. Ja sam se svojevoljno pokušao vratiti u prve redove, ali nisam u tome uspio, nego sam silom vraćen u pozadinu i hladovinu. Na sudu ću se sam braniti, pa makar mi ponudili najboljeg odvjetnika u Americi. Budući da će to biti jedan kratak i jednostavan sudski postupak, smatram da ću moći sam sebe najuvjerljivije predstaviti. Suđenje, koje će po proračunu trajati najviše jedan do dva dana, održat će se negdje u drugoj polovici srpnja ili u početku kolovoza. Nije, dakle, potrebno sakupljati sredstva za moju obranu. Ukoliko u svrhu prikupljanja potpisa ili slanja pisama bude ustrebala pomoć hrvatske javnosti, ja ću se pravovremeno javiti.

Još par odgovora i neka razmišljanja o Hrvatskoj

Obzirom da su se svi moji prijatelji, s kojima sam ovih dana razgovarao, zgrozili da sam ostavljen na cjedilu, smatram da je i o tome potrebno kazati nekoliko riječi. Od šest telefonskih brojeva koje sam tog nesretnog Velikog petka po nekoliko puta okretao, dobio sam vezu samo s trojicom. Treba imati u vidu da je te ljude pet-šest sati prije tog posjetila grupa naoružanih maršala i agenata i prijetnjama im utjerala strah u kosti. Dakako da krivicu snosi dijelom i moja iscrpljenost i zbunjenost, zbog čega ne znadoh nazvati nekog drugog, iako sam u svom adresaru imao telefonske brojeve od preko 50 ljudi koji su živjeli u okolini. Kriva su također i dvojica Hrvata; oni su mi, nakon mojeg upornog inzistiranja, obećali sigurnu pomoć, da bi na kraju iznevjerili. Ja vjerujem da su oni ipak krenuli na put, ali im se u strahu svaka kola učiniše puna agenata u civilnom odijelu, koji ih prate i nadgledaju. Računam da oni svoje povlačenje nisu smatrali kukavičlukom, nego su ga opravdavali oprezom, ne želeći policiju dovesti do mene. Tu se, dakle, nikako ne radi o izdaji, nego o običnom strahu, nesnalažljivosti i neodlučnosti, što ih ne može učiniti lošim Hrvatima ili slabićima. Ja sam sada uvjeren, da se oni neugodno osjećaju nakon svega i vjerojatno me u sebi preklinju što sam od toliko Hrvata upravo njih izabrao i doveo u tu nepriliku.

Budući da internacionalna mašinerija pobjednika već 40 godina širi laži o zadnjem veleratu i da se iz istih izvora i na hrvatsko ime neprestano baca blato, te o Hrvatima šire kojekakve crne legende, uvjeren sam da se naši javni radnici i rodoljubi uzalud brane i peru, jer hrvatska narodna borba ne može imati stvarne koristi od toga što će nekoliko novinara (potaknutih masovnošću hrvatskih prosvjeda ili krajnjim primjerom samopožrtvovanja) u nekim bulevarskim novinama ponekad napisati koji članak naklonjen Hrvatima. Ne želeći umanjiti trud i žrtve hrvatskih javnih radnika, koji. na taj način pokušavaju svratiti pozornost svijeta na hrvatski narodni problem, moram izraziti ipak sumnju u stvarnu korist činjenice, da poneki ogranak Međunarodne amnestije ili nekakav Komitet za ljudska prava uvrsti u svoj popis i pokojeg Hrvata. Ne mogu vjerovati ni u njihove časne namjere; i to sve do tada, dok ne počnu izvještavati o genocidu koji se provodi nad Hrvatima već pune 42 godine, i ne počnu isticati prava naroda, umjesto smišljenu krilaticu "o ljudskim pravima".

Tu sam urotu morao makar uzgred napomenuti, da bi mogli shvatiti neke moje prigovore i poglede. Budući da nad svim popularnim sredstvima javnog izvještavanja i kojekakvim humanitarnim udruženjima upravlja upravo ta klika financijskih lordova, koji preko svojih zajmova (novaca dobivenih legalnom pljačkom) upravljaju unutarnjom i vanjskom politikom gotovo svih država, duboko sam uvjeren, da je svako kucanje od strane hrvatskih rodoljuba na ta vrata potpuno uzaludno, sve dok se taj političko-gospodarski pravac ne izmijeni. U današnjem svijetu kompjutera i satelita nije problem u tome što svijet ne bi bio dovoljno obaviješten, nego u tome što je on potpuno krivo obaviješten. Ja zato u zadnje vrijeme s velikim zanimanjem pratim revizionističko pisanje europske i američke rodoljubne inteligencije, te i jačanje nacionalnih frontova u nekim europskim državama.

Činjenica, da su u zadnjih dvadesetak godina neprijatelji probrali najbolje plodove s hrvatskog narodnog stabla i otrgnuli ih prije nego što su sazrijeli, ne može služiti na čast hrvatskim javnim radnicima. Jer, da su oni složnije i brižljivije njegovali to stablo, ono bi urodilo brojnim takvim plodovima. Tada bi se, dakako, pjevala sasvim druga pjesma. Kao što već rekoh. na vrata Hrvata uskoro će zakucati velike opasnosti, a ako se bude oklijevalo, bojim se da se današnje hrvatske generacije neće pokazati dosljednim sljedbenicima svojih junačkih očeva i dostojnim potomcima naših ratničkih predaka.

U današnjem materijalističkom i degeneriranom svijetu, u kojem se utrkuje tko će više prigrabiti materijalnih dobara i nasladiti se tjelesnih užitaka, vlada zaprepašćujuće siromaštvo duha. Nakon što izgubi vjeru u Boga i ljubav za vlastiti narod, današnji čovjek uzalud traži sreću u tjelesnim ugodnostima a smisao života u materijalnom bogatstvu.

Ako poznajemo misao Dostojevskog, da su "patnje i stradanja jedini pravi izvori znanja i vlastitih spoznaja", nameće se pitanje, što će biti od svijeta u kojem čovjek po svaku cijenu zaobilazi najmanje napore i izbjegava bilo kakve patnje? Taj životni paradoks dobro je poznat i Schoppenhaueru. On je svoje studente često podsjećao na prastaru mudrost; naime, da svakim povećanjem znanja u čovjeku raste i bol. On bi na to, u svom pesimističkom stilu, uvijek nadodavao, da su na ovome svijetu samo neznalice uvijek sretni, ali im se na toj njihovoj sreći ne može zavidjeti. Ne znam da li je Yeats imao pravo kad je rekao: "Mi ne počinjemo živjeti dok ne spoznamo da je život tragedija." Ali se slažem sa spoznajom Dostojevskog, da "tajna ljudskoga života nije u tome da se živi, nego da se ima nešto zašto se živi".

Julijine patnje me mnogo bole. Iako prije nisam namjeravao svoj plod sijati u tuđini, danas mi je, i to najviše zbog nje, žao što propustismo dobiti potomke. Ipak, po onoj da u svakom zlu ima i nešto dobroga, uvjeren sam da naše patnje neće biti uzaludne.

Ja sam još od rane mladosti sa stanovitim čuđenjem promatrao oko sebe svijet i život, i nije mi bila jasna ni žalost ni strah, koji su u onim teškim poslijeratnim godinama pritiskali posebno one ustaške krajeve hercegovačko-dalmatinskog kamenjara. Nakon što sam kao gimnazijalac bio nekoliko puta kažnjavan samo zato što se usudih izgovoriti ime svog naroda, postajala mi je u tijeku vremena jasna sva tragedija hrvatskog naroda. Obzirom da je svaki čovjek po svom narodu ono što jest, razumljiv je i nastanak krize mojeg osobnog identiteta, a time i pitanje: koji cilj i kakav smisao života može imati čovjek, čiji je narod osuđen na propast? Nisam se mogao varati, budući da je stvar bila kristalno jasna. Zato sam čvrsto odlučio - neovisno o opasnostima i porazima - sve svoje umne i tjelesne snage posvetiti hrvatskoj narodnoj stvari. Time su budućnost i sreća mog naroda postali cilj i smisao mojega života - rekoh svom prijatelju, završavajući time odgovore na njegova pitanja. Međutim, prije nego što promijenismo temu razgovora, primijetih iskrenu sućut u očima prijatelja. Postalo mi je jasno da me on, i pored mog iscrpnog obrazlaganja, još uvijek nije potpuno shvatio.

Neka mi stihovi velikog Tina iz pjesme "Hrvatski velikani" pomognu završiti ova moja razmišljanja o Hrvatskoj:

Kao što sam uvjeren da će se u slijedećih deset godina sigurno krojiti sudbina Hrvatskoj, jednako tako vjerujem da će Tinova iskra zapaliti vatru koja će zasvijetliti puteve u sretnu budućnost hrvatskog naroda. Da bi današnja generacija bila dorasla tom u čitavoj povijesti Hrvata najtežem zadatku, moramo vjerovati čak i onda kad nema nikakve nade, slušati, ako to znači sigurnu smrt, te se do zadnjega boriti, ali nikako pokoriti. Neka nas tješi spoznaja, da herojski duh ne može nadvladati nikakva materijalna sila. Znam da će mnogi morati patiti a neki i poginuti, ali ne pitajmo zašto, jer je to neobjašnjiva tajna života.

Grli vas i pozdravlja Hrvatskoj uvijek odani Zvonko Bušić.

(Tekst Zvonka Bušića izvorno je objavljen u br. 8/1987, str. 21.-44. časopisa Hrvatska domovina, koji je uređivao Hans Peter Rullman)

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević