B O L N O S J E Ć A N J E

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Štovatelji

Kako su nas ubijali...

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

VRLO PROZIRAN SCENARIJ SUĐENJA GENERALIMA RAHIMU ADEMIJU I MIRKU NORCU

Scenarij suđenja

Za izvršenje plana, trebalo im je pronaći slabu točku

Lažni svjedoci i dirigirani mediji, kakvi su svi utjecajni, na istom zadatku

Svjedočenje generala Stipetića

I gospođa Ademi ima svoju ulogu

Svjedočenje admirala Davora Domazeta

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Komunizam kao sotonska ideologija

Posredovanjem Glasa koncila (27. svibnja) doznajemo da je austrijski Kathpress javio da su u Rumunjskoj prvi put objavili popis žrtava komunizma. Navodi se "Knjiga mučenika" s popisom 125 pravoslavnih, katoličkih i protestanskih kršćana koji su ubijeni zbog vjere, nakon uspostave komunističke vlasti. Rumunjski komunizam, koji se inače smatrao najokrutnijim i najpogubnijim režimom bivšega "crvenog" istoka Europe, bilježi dakle 125 žrtava zbog kršćanske vjere. A prikupljeni podaci o hrvatskim svećenicima, bogoslovima, redovnicima i redovnicama, kao žrtvama komunizma, pet puta su veći od rumunjskih! Poznat je poimenični podatak o preko 600 ubijenih hrvatskih katoličkih svećenika i časnih sestara iz vremena komunističkog režima. Ako je dakle u Rumunjskoj za vrijeme najokrutnijeg i najpogubnijeg komunizma u ime vjere stradalo 125 osoba, a kod nas stradalo više od 600 hrvatskih svećenika i redovnica, trebali bi se upitati, kakav je to bio Titov komunistički režim? Još dan-danas Titova se vladavina želi prikazati kao neki humani oblik komunističke ideologije, što naprosto ne odgovara istini. Treba napomenuti da su komunisti u Jugoslaviji bezdušno ubijali i dugo vremena poslije rata, a među mučeničkim žrtvama našlo se i tridesetak časnih sestara. Ubijalo se pod parolom "smrt fašizmu – sloboda narodu". Znači li to da su časne sestre bili fašisti i da je narod nakon njihovih pogubljenja postao slobodan?

U ime komunističke ideologije na prostorima bivše jugotvorevine, poslije tzv. "oslobođenja" 15. svibnja 1945., računa se da je stradalo više stotina tisuća Hrvata. Bio je to genocid nad hrvatskim narodom! Komunisti i njihovi slijednici osporavaju sve to do danas. No stručna slovenska komisija poručuje da je u Sloveniji pogubljeno oko 180 tisuća Hrvata. Zato su nakon sjajno izrečene istine o komunističkim zločinima na Bleiburgu, kardinala Bozanića ponovno napali oni koji ne vjeruju u Boga ni imaju Duha u sebi! Prepozali su to Hrvatski vojni invalidi Domovinskog rata (HVIDR-a) Grada Zagreba pa su 23. svibnja izdali priopćenje kojim osuđuju "besprizornu hajku na njegovu uzoritost kardinala Josipa Bozanića, koja se ne stišava još od njegove propovijedi na Bleiburškom polju." U prioćenju se kaže: "Nažalost i kardinal će se morati susresti s prastarom mudrošću da ništa nije tako opasno kao govoriti istinu. Usprkos činjenici što su njegove riječi, koje je izgovorio na najvećem stratištu hrvatskoga naroda, u ogromnoj većini pučanstva primljene s velikim odobravanjem, na njega se danomice obrušavaju strjelice male, ali bučne sekte kriptokomunističkih sljedbenika. Nipošto ne mislimo da bi gospodin Bozanić trebao biti izuzet od javne društvene kritike, napose onda kad se upušta u razmatranje pitanja od općeg društvenog značaja. Međutim, nedopustivo je da se kritika i napadi na kardinala Bozanića prikazuju kao tobožnja skrb za ugled i dostojanstvo same Crkve. Njegovi kritičari, koji mahom ne pripadaju instituciji koju kardinal predstavlja, bezočno dociraju gdje bi kardinal i Crkva trebali misiti, gdje i kako se moliti, komu se pokloniti i koje duhovne i društvene vrijednosti zastupati."

Izbori u RH:

Roblje u raljama političkih rasista ili žrtve protuhrvatskih udbaških «elita»

«Riba smrdi od glave» - pokazuju nebrojene afere samog predsjednika Mesića i premijera Sanadera. Naprosto je Sizifov posao zbrajati ih jer oni mogu uvijek povikati «drž'te lopova» na jednom ili drugom putu kojim idu javno – kad sad imamo i «mainstream» političke stranke HDZ i SDP –, tobože oporbu, a galopiraju trećim putem svi skupa, uključujući i HNS i svakoga tko želi biti «main», u raznim naprednim projektima razgrabljivanja Hrvatske, svaki puta kao da im je to zadnji puta.

Ako se tko i uživi u kampanju i preozbiljno shvati rivalstvo, šefovi su uvijek sve unaprijed odlučili, nema izbora, nema alternative, brzo sve pometu pod tepih. Svi osim njih su ekstremisti, ustaše, lopovi, kriminalci, šverceri... – ima cijeli repertoar pasivizacije na kojem marljivo rade provokatori. Idioti uvijek mogu naći ili platiti sebi sličnu budalu koja će sve i dokazati. Ili barem zgaditi život svakomu tko se začudi njihovoj borbi «protiv korupcije» ili nedajBože veličini i nezamjenjivosti u političkom javnom životu.

Tako se predsjednik Mesić može istovremeno rugati zdravoj pameti i sve svoje postupke opravdati lovom na «velike ribe» a potom baciti istu mrežu za nekim ipak manjim od njega, koje traže svoje «sitne interese» napadajući njega.

Svi se dali u lov na velike ribe, jedni protiv drugih, i Čačić bi volio biti premijer, bacio se na korupciju! Ali kad se radi o političarima, HDZ, SDP i HNS su zajedno s ostalim «main» u svim ulaganjima tamo gdje su sigurni kao Tito. Ove stranke, među inim «main», zajedno su osmislile krupan projekt na Brijunima, i kao najkrupnije ribe u velikim pothvatima grupiraju se uvijek organizirano, a uostalom, i Carlu Del Ponte su tu pozvali na odmor. Samo dotle, još je ona u "radnim posjetima" – nije još sve spremno za «mainstream».

Pa će nam još otvoriti i škole, ako im politika ne ide, ili ako su je prerasli kao Žužul, sve su to «sitne ribe» koje nas imaju naučiti o nečemu «zapadnom» - kako postati lopov brzopotezno, brže od bilo kojeg Amerikanca na Zapadu, a ostati čist k'o suza.

Svi političari su nevini, kad im se dokaže krivnja, a branitelji i heroji u zatvorima, nevini, čekaju da im političari nekako smjeste krivnju. U pravdi je pogotovo sve unaprijed odlučeno.

Ni hrvatski narod ne vjeruje baš lako, ali organizirani kriminalni network za «jugoistočnu Europu» vodi «najsposobniji političar u hrvatskoj povjesti» (to mu i Banac priznaje) – Ivo Sanader.

Evo, to su manje-više naši političari, treba izabrati, pa nek bira tko može. Možda iskrsne još kakav «main».

Ali Sanader «ne odlučuje» - sve će odlučiti «haaški istražitelji», za političare Domovinskog rata realno više niti nema. I Sanader i Milanović promoviraju ulazak Srbije u NATO, valjda će tu tražiti buduće zapovjednike.

Možda netko ipak u toj katoličkoj zemlji, ako je to još uvijek dopušteno reći bez popratne represije, i upali svijeću, osvijetli neku žrtvu, neku tamnicu, zahvali se Bogu i svojim herojima što je živ i što može nešto učiniti. Jer ipak nam ovi politički štakori pojedoše najbolje i najčasnije što imamo, kao što su uvijek radili svi protuhrvatski i udbaški znalci, sve znaju, da bi ljepši i veći bili sami sebi i nama svima u našem nazovi-hrvatskom ogledalu. Jer kako bi se mjerili s hrvatskim herojima da su oni tu negdje u blizini.

Nek bira tko može. Ali obvezno ponesite poslovnu karticu «udbaš», «kosovac», «oznaš» i sl., jer druge ne pomažu probitku u hrvatskoj politici. Možda u zemlji s tolikom hipotekom represije i prisluškivanja još od jugoslavenskih dana, do dana današnjeg kad su nam i strane (britanske) službe uveli u Hrvatsku, možete barem nekoga naći oko vas s kim se možete pohvaliti iz tih krugova, drugačije ne prolazite.

Političari se uvijek mogu dogovoriti kad će doći do incidenta (kao u Piranskom zaljevu), odvratiti pažnju od svojih afera, i tražiti krivce, tko ih je otkrio, a za počinitelje nikom ništa. Ili pozvati opoziciju da se očituje o njihovim vlastitim skandalima (kao Sanader). Sve je dopušteno u njihovoj «demokraciji», sve je to realnost politike, kakvu nigdje u svijetu ne možete naći.

Ivana Arapović

MONTIRANI SUDSKI PROCES HRVATSKIM GENERALIMA RAHIMU ADEMIJU I MIRKU NORCU

Optužuje ih se za izmišljene ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti, prema srpskim civilima i zarobljenicima, te pretjerano granatiranje i razaranje civilnih objekata u selima Medačkoga džepa tijekom osloboditeljske akcije "Medački džep" izvedene u rujnu 1993. godine.

Područje Medačkoga džepa u blizina grada Gospića, kao i trećina hrvatskoga teritorija, bila je pod vlašću terorističke i zločinačke tvorevine, takozvane srpske krajine, iz koje je bilo ubijanjem zastrašeno i protjerano skoro cjelokupno hrvatsko stanovništvo, a i za vrijeme UNPROFOR-a ubijeno je preko 1.000 još u svojim kućama ostalih starijih osoba hrvatske nacionalnosti.

Linije obrane na Velebitu, pod izuzetno teškim vremenskim prilikama, držali su od 1992. godine dobro uvježbani pripadnici hrvatskih specijalnih vojnih i policijskih postrojbi. Četnički teroristi su željeli osvojiti Gospić i potpuno presjeći komunikaciju između sjeverne i južne Hrvatske. Snage UNPROFOR-a ih nisu ni najmanje u toj nakani i tome terorizmu sprječavale.

Budući da je vojno-redarstvena akcija i pored vrlo snažnog otpora neprijatelja vrlo uspješno i za nekoliko dana završena, te Gospić održan i teroristi protjerani, oni se zajedno sa lokalnim snagama UNPROFOR-a i tajnim, nama neprijateljskim, službama, nisu mirili sa činjenicom svoga poraza, te su odmah počeli smišljati kako da se osvete hrvatskoj državi i Hrvatskoj vojsci.

Optuženi generali su se odmah, prvoga dana, izjasnili da nisu krivi i da nije bilo nikakvih zločina tijekom akcije, a nakon akcije, po dogovoru sa UNPROFOR-om, sve hrvatske snage su se povukle sa od neprijatelja očišćenog terena. Tijekom akcije sve vojne službe su besprijekorno funkcionirale i pregledale oslobođeni teren. Nađeno je 51 mrtvo tijelo, sa neprijateljske strane, zarobljeno je 7 neprijateljskih vojnika, te zbrinuto 15 starijih nemoćnih osoba. Sve vrijedne materijalne stvari su popisane i spremljene, kao i zbrinuta zaostala stoka. Tijela su prevezena na patologiju u Rijeci, gdje su točno opisane smrtne ozljede od vatrenoga oružja iz daljine ili od topničkih projektila, a zarobljeni su bez ikakva zlostavljanja predani nadležnim vojnim organima na daljnji postupak. Mrtva tijela su i fotografirana. Sve je obavljeno uz kontrolu Međunarodnoga Crvenog križa. Zarobljenici su vraćeni protivničkoj strani, a mrtva tijela su razmijenjena. Ovo su sve potvrdili svjedoci na suđenju, visoki dužnosnici hrvatske vlasti, u to vrijeme i danas, te vojni stručnjaci i generali Ivan Jarnjak, Mladen Markač, Željko Sačić, Mate Laušić, Josip Turkalj, zapovjednik topničkoga djelovanja, i Ante Gugić, stručnjak kriminalist.

Također prateći novinska izvješća i vijesti sa ovoga ničim utemeljenog suđenja, vidi se da tu nema objektivnosti, nego se prave intrige i pokušava zavaditi optužene, a ne stavlja se težište na istinu. Iako mladi sudac, predsjednik sudskog vijeća, Marin Mrčela, vrlo stručno, autoritativno, objektivno i staloženo vodi postupak, ne dozvoljavajući nikakva ometanja, a policijsko i pomoćno osoblje vrlo ljubazno komunicira sa sudionicima i slušateljima sudske rasprave, ipak je više nego žalosno da država Hrvatska prihvaća vođenje ovakvih neutemeljenih postupaka i dopušta na ovaj način progon i maltretiranje svojih za slobodu i stvaranje države najzaslužnijih junaka. Neki u Hrvatskoj smatraju prednošću i olakšicom da se takvi postupci vode u Hrvatskoj, a ne u Haagu, dok ja smatram da je to još daleko veće poniženje za hrvatsku državu i hrvatski narod, jer se po naređenju prihvaćaju izmišljene optužbe neprijatelja i uvažavaju se svjedoci sa neprijateljske strane, bez ikakve ljudske i pravne vjerodostojnosti. Sve mi to zaista sliči na postupke četnika u njihovim logorima za Hrvate, kada su natjerivali oca da tuče sina, sin oca ili brat brata!

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

«ZNANSTVENO» O BLEIBURGU

Zbornik radova pod nazivom Bleiburg i Križni put 1945. objavio je Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, a sadrži radove s istoimenoga znanstvenog skupa održanog u travnju 2006. Nisam još pročitao spomenuti Zbornik iz prostog razloga, jer ga nisam uspio pribaviti. Stoga se u ovom osvrtu ne namjeravam baviti sadržajem Zbornika, već samo njegovom pojavom i svitom koja je zbornik promovirala.

Zamislite perfidne kostatacije na promociji, znanstveni skup proizašao je iz želje SAB-a i s ciljem, da se o Bleiburgu i Križnom putu progovori sa znanstvenog, a ne samo političkog gledišta; to je naime kao tradicionalni pristup svim temema još iz vremena SUBNOR-a, čiji je pravni sljednik upravo SAB.

Pojava Zbornika o temi Bleiburg i Križni put u izdanju SAB-a, školski je primjer hipokrizije, kao što su i promotori licemjeri, jer igraju ulogu kao da je tema Bleiburg nekakvom slučajnošću isplivala ovih dana na površinu kao jedna od aktualnih povijesnih tema, koju bi trebalo rasvjetliti sa znanstvenog stajališta.

U osnovnoj školi jedanput godišnje dolazio je na sat povijesti oficir JNA održati nam «čas istorije». Sjećam se, da me se najviše dojmilo njegovo svjedočanstvo, kako su za vrijema NOB-a streljali vlastitog borca za ukradenu «koru leba». Goldsteini, Bilandžići i ostali njima slični znanstvenici, odlučite se nakon šezdeset godina koja vam istina više odgovara. Nedopustivo je, da ste raspravu o tome prenijeli u 21. stoljeće.

Alfred OBRANIĆ, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika

«A ĐE JE MILORAD DODIK – MIŠA?»

Malobrojni hrvatski povratnici ovaj su zločin shvatili kao jasnu poruku, kakva ih sudbina čeka u bratskoj i nesvrstanoj Republici Srpskoj.

A, eto, nije se oglasio ni Milorad Dodik – Miša, kojega su – u tobožnjoj anketi jednoga zagrebačkog petparačkog dnevnog lista – Hrvati u BiH nedavno proglasili političarem godine. Kakve novine, takav predsjednik i takva država... (T. J.)

ANTIFAŠISTI ILI ANTIHUMANISTI?

No, najveći problem je u tome ako većina čestitih i uglavnom normalnih ljudi, zloj manjini dopusti, putem loše vlasti u društvu ili možda zbog straha od njezina terorizma, da zavlada u društvu i nameće svima svoje patološko ponašanje. Upravo je takav slučaj u današnjoj Republici Hrvatskoj, a dobrim dijelom i u svijetu. Zli ljudi su se, uz pomoć zlih medija, dohvatili kormila vlasti u mnogim državama. Oni, udruženi u zločinačke organizacije, manje ili više prikrivene, pomažu jedni druge protiv svakoga dobra, jer je poznato da se zli ljudi, iako se i međusobno mrze, ipak lakše i bez velika truda udružuju, nego što to čine pošteni i dobri.

Pored svih stravičnih zločina genocida koji su oni i njihovi ideološki sudrugovi, a sličnim mlađima i biološki prednici, počinili nad više od pola milijuna Hrvata, i to najviše u miru, nakon stravičnoga Drugog svjetskog rata, oni se još uvijek, potpomognuti hrvatskim neprijateljima iz svijeta, usude optuživati žrtve svoje ideologije i svojih zločina, te izazivati i vrijeđati većinu ožalošćenog hrvatskog naroda. Sigurno nema hrvatske obitelji diljem hrvatske domovine u kojoj nije ubijeno i zlostavljano čak i više članova.

Jedno od takvih strašnih stratišta je i preko 150 metara duboka jama Jazovka, na Žumberku, kraj Sošica, gdje je najvjerojatnije živo pobacano nekoliko stotina ranjenika iz zagrebačkih bolnica i sa karlovačkog područja, zajedno sa zdravstvenim osobljem, časnim sestrama i liječnicima, koji su pratili ranjenike, ne znajući kuda ih krvnici voze. Prethodno su u tu jamu, još 1943. godine, bacili oko 250 zarobljenih hrvatskih vojnika i ranjenika, nakon bitke kod Krašića, te se još u izvješću pohvalili svojim "hrabrim" činom. Svakom imalo normalnom čovjeku naravno pamet staje od silne tuge, veličine zla i najveće boli. Nakon Drugog svjetskog rata su službeno također učinili zločin, poravnavši sva vojnička groblja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koja, na žalost, ni danas nisu obnovljena.

Današnji još živi, takozvani antifašisti, koji su Hrvatsku u crno zavili, umjesto da se bar pokaju za svoje i svojih istomišljenika zločine, kad već ne odgovaraju pred ljudskom pravdom, oni se u svome ludilu još usude prozivati i vrijeđati potomke žrtava, zato što obnavljaju sjećanja i slave svetu misu na tim stratištima. Oni sve nas vrijeđaju slavljenjem svoga najvećeg zločinca Tita, te vrijeđaju cijelu Europu, priređujući mu panegiričke predstave na Eurokazu u Zagrebu i 2007. godine, od 27. lipnja do 4. srpnja. Oni vrijeđaju nas i hrvatsku kulturu time što je najljepši trg u Zagrebu, Kazališni trg, nazvan zločinačkim imenom takozvanog maršala Tita. Svaki put kada u tramvaju automatski ženski glas izgovara službeno ime toga trga, svim čestitim ljudima se koža naježi, a meni osobno kao da nož probode srce, slično kao kad čujem da netko opsuje Boga.

Usude se prozivati i Crkvu i njezinu hijerarhiju, jer dopušta da svećenici slave svete mise na stratištima žrtava. Prozivaju i Vladu za toleranciju, po njima mržnje, dok im stvarno smetaju pjesme o ljubavi prema hrvatskome narodu, obitelji, vjeri i domovini. Oni bi, naravno, htjeli i željeli da se ponovo vrati njihovo vrijeme totalitarizma, šutnje i zločina.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Mučenicima Jazovke

Mučenicima u spomen Mate Ćavar

ANTIFAŠISTI I ANTIKOMUNISTI

U modernoj Europi fašizma nema već više od 60 godina, a komunizam se urušio prije petnaestak godina, dakle nema objektivnog razloga, da bilo tko u javnosti nastupa s pozicije nekakvog antifašizma odnosno antikomunizma, pošto bi pripadnici takvih pokreta imali protutežu u potpuno izmišljenim neprijateljima, utvarama. I dok se antikomunizam gotovo potpuno ugasio, antifašizam je i dalje na dnevnom redu osobito na našim prostorima, gdje pripadnici te sekte neprekidno izmišljaju opasnosti od nečega što je mrtvo već više od pola stoljeća.

Objašnjenje je veoma prozaično. Organizirani «antifašisti» u Hrvatskoj de facto su ostatak ostataka ortodoksnih komunista s ovih naših prostora. Protiv nas nastupaju, jer su nas u vrijeme komunističkog režima hapsili, optuživali i terorizirali u zatvorima i kaznionicama. Nas mrze, jer postavljamo pitanje odgovornosti za tisuće pobijenih Hrvata nakon završetka II. svjetskog rata, po stratištima Bleiburga, Maribora, Macelja i stotinama drugih grobišta razasutih na prostoru bivše Jugoslavije.

Mjesec svibanj, lipanj 1945. godine svakako je vrijeme najvećeg stradanja hrvatskog naroda u njegovoj povijesti, koje ima razmjere genocida. S lica zemlje nestalo je stotinjak tisuća ljudi, pobijeni su - saznali smo upravo ovih dana temeljem zapovijedi koju je Tito naslovio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica u ožujku 1945. godine: «Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti.»

MISTIFICIRANJA ODGOVORNOSTI ZA BLEIBURŠKI ZLOČIN

Piše: Tomislav JONJIĆ

Da bi se zločin relativizirao, a odgovornost izručitelja i koljača umanjila, poduzet je psihološko-propagandni pothvat, koji je morao naći krivca i na hrvatskoj strani. Bilo je posve razumljivo, da će desetkovana nacija – nakon političkog poraza i poniženja – nasjesti i na tu klopku, tražeći ključne krivce među nama samima. Samo su malobrojni shvaćali, da je jedan od ciljeva tog pothvata kompromitacija onih, koji su na svojevrstan način personificirali hrvatsku borbu za slobodu i državnu neovisnost.

Nakon svibanjskoga sloma, Hrvati su bili politički obezglavljeni. Ustaški je pokret doživio povijesni poraz, te je – kompromitiran vojnopolitičkim savezništvom s Osovinom – nepovratno sišao s povijesne pozornice. Predratni «vođa hrvatskog naroda» i neprijeporni prvak Hrvatske seljačke stranke, dr. Vladko Maček, kojemu je Pavelić pred odlazak iz Zagreba osigurao oružanu pratnju i nužna financijska sredstva, predavši u njegove ruke sudbinu hrvatskog naroda, ni nakon rata se nije mogao osloboditi svojih južnoslavenskih i – ako one ne bi bile ostvarene - podunavskih magluština, pa je do smrti koketirao i s kraljom Petrom II. Karađorđevićem i s američkim i britanskim službama i plaćenicima, sve u nadi da će kad-tad tuđom milošću biti vraćen na vlast. Njegovi suradnici, poput Šubašića i Šuteja, svjesno su poslužili kao korisne budale pri učvršćenju komunističkog režima, a Gažijev HRSS ionako nikad nije bio više od prirepka Komunističke partije. Katolička crkva, kao jedina organizirana oporba, bila je izložena nezapamćenim progonima i ponovno stjerana u katakombe.

Kako se i bivši državni poglavar, dr. A. Pavelić, pozivao na svoj «legitimitet» te se – povratkom u emigrantsku politiku – i dalje smatrao neupitnim stožerom, bilo je posve jasno, da će se postaviti i pitanje njegove odgovornosti za svibanjsku katastrofu. To se i dogodilo. Dakle, to pitanje potegnuto je s političkim motivima i u političkoj borbi jednoga malog i ugnjetenog naroda, a ne sa stranica historiografskih časopisa. Potegli su ga sami Hrvati, pače hrvatski nacionalisti. No, s vremenom se ta tema, upravo na način na koji su je postavili Pavelićevi hrvatski politički protunošci i oponenti, uvukla i u historiografiju, pa se bez velika pretjerivanja može kazati kako ona danas vrijedi kao dokazana stvar.

«...Povlačenje ugroženog hrvatskog pučanstva u tudjinu i predaja hrvatske vojske angloameričkim jedinicama, koje će tražiti hrvatske puške, ali ne hrvatske glave, bila je jedina razumna alternativa, koju nam je ostavio genocidni srbsko-partizanski pohod na život hrvatskog naroda.

Posljednjih tjedana NDH hrvatska se vojska u težkim borbama pod trajnim neprijateljskim pritiskom povlačila prema Zagrebu. Da li su postojale ikakve mogućnosti, da se bez katastrofalnih gubitaka prekine dodir s neprijateljem, napusti organiziranu frontu, razprši četvrt milijuna vojnika na što većem prostoru dobrim dielom već u partizanskim rukama, nanovo postroje sve jedinice za novi način borbe, uzpostave veze, osigura ratna stega, postroji zapovjedničtvo?

Basna o pozitivnoj reakciji demokratskih velesila na taj 'hrvatski rat' ne zaslužuje ni komentara. Zar nisu upravo demokratske velesile bezdušno žrtvovale Poljsku, svog najlojalnijeg prijatelja, za volju svog himbenog saveznika Staljina Groznog? Zar nisu mirno, ne maknuvši prstom, prepustile krvniku svog suborca Dražu Mihajlovića, stup i štit srbske kraljevske kuće Karadjordjevića, čije uzke rodbinske veze s englezkom kraljevskom kućom nisu ni malo ganule londonsku vladu u časovima velikih odluka? (...)

Borba u Zagrebu nakon obće kapitulacije bila bi smatrana ludjačkim nastavkom rata 'ostataka poraženog fašizma'... (...) Ne bi li Hrvati lojalni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ustali, da oružjem u ruci sprieče to fantazmagorično kolektivno samoubojstvo?

Zagreb i okolica, preplavljeni u ono doba morem izbjeglica sa svih strana Hrvatske, imali su milijun i pol do dva milijuna duša. Ne može se ni zamisliti broj žrtava totalnog rata na tako malom području...»

Ovomu se strasnome i energičnom Crljenovu plaidoyeru zapravo malo što dade dodati; on je izrečen jezikom polemike, a ne jezikom znanosti, ali se čini da će mu i znanost (koja nije politički korektno priklanjanje ideološkim Potemkinovim selima) teško pero odbiti.

Tvrdnja o kukavičkom bijegu također ignorira neminovnu dvojbu, kakve bi političke posljedice imalo Pavelićevo uhićenje, istraga i eventualno «suđenje» u Hrvatskoj. Ne treba smetnuti s uma, da se režim desetljećima hranio «ustaštvom» i «fašizmom» nadbiskupa Stepinca, i da su se i zapadni diplomati, koji su iz prve ruke znali da su optužbe na njegov račun apsolutno neistinite, radije priklanjali vlastima, nego istini.

Politička je povijest čovječanstva svojevrsna povijest emigracije.

Albanski predsjednik Ahmet Muhtar Bey Zogolli okrunio se 1. rujna 1928. za kralja svih Albanaca, te je uzeo ime Zogu I. Nakon što su se talijanske snage u travnju 1939. iskrcale u Albaniji, Zogu je otišao u izbjeglištvo u Francusku, a potom u Egipat, pa u London. Umro je 1961., nikad se više ne vrativši u domovinu.

Francuski se pukovnik Charles de Gaulle u svibnju 1940. pokazao hrabrim i umješnim vojnim zapovjednikom. Premijer Paul Reynaud promaknuo ga je u čin brigadnoga generala, te ga 6. lipnja imenovao podtajnikom u ministarstvu obrane. Kad se izjalovila zamisao o anglofrancuskoj političkoj uniji, koju je novopečeni general zdušno zagovarao, a novi premijer, maršal Phillipe Pétain nagovijestio kapitulaciju pred Nijemcima, de Gaulle nije ostao dijeliti dobro i zlo s Francuzima, nego je – uzevši prethodno 100.000 zlatnih franaka – 17. lipnja 1940. odletio u London. Francuzi se, dakako, ostali u Francuskoj. U domovinu se de Gaulle vratio četiri godine kasnije, nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Nitko ga ne optužuje zbog uzmaka 1940., nego ga svi slave zbog povratka 1944.

Naprotiv, ni u doba kad je mogao računati na međunarodne promatrače i Amnesty International (što je povlastica koju Hrvati u svibnju 1945., očito, nisu imali!), on nije kanio pasti u zarobljeništvo u kojemu bi se u tome hipotetskom slučaju našla većina njegove vojske, nego je htio nastaviti borbu iz emigracije, svjestan da je to prava odgovornost državnog poglavara.

Ali, treba imati na umu još nešto. U trenutku kad su napuštali svoju zemlju bježeći pred okupatorom, srpski kralj, etiopski car, albanski kralj, nizozemska kraljica i francuski general imali su pred sobom krajnje neizvjesnu sudbinu. Malo je bilo onih, koji su im ozbiljno mogli proreći brzi povratak u domovinu, pa je, objektivno, njihov odlazak prije bio bijeg, nego uzmak. Unatoč tomu, oni su odlučili nastaviti borbu, a njihovi ih narodi i danas časte kao dalekovidne političare. Jer, svi su – osim Zogua – dočekali pobjedu. Nikomu od njih bijeg se ne spočitava kao kukavička izdaja, nego kao promišljeni uzmak.

No, kao da još dugo ne ćemo uočiti, da se – uz dlaku spomenutome degolovskom poučku - kao kukavice i izdajice obilježava one koji su htjeli neovisnu Hrvatsku. Mačeka, koji je bio i ostao za Jugoslaviju, nitko ne optužuje ni za kukavičluk, ni za izdaju, iako je pobjegao, sa zlatnicima ušivenim u podstavu haljetka. O Mačeku se šuti, jer njegovim optuživanjem ništa ne bi dobili ni Britanci ni «antifašisti». Ovako, pak, oni mogu biti zadovoljni: Hrvati su sami skrivili svoju tragediju, baš kao što je – po istoj logici - muslimansko političko vodstvo 1995. suodgovorno za genocid u Srebrenici.

MEGAZLOČINAC I MEGAVARALICA TITO I HRVATSKA PRAVNA DRŽAVA

Današnji promućurni Kumrovčani glede te zagonetke opet šute, jer im dobro dođe turistička zarada utemeljena na lažima. Zaboravljaju na onu narodnu "Neka večere s Bogom stečene".

S obzirom da je takozvani maršal Tito bio doživotni predsjednik zločinačke i totalitarne države Jugoslavije, tamnice nesrpskih naroda, i da je bio vođa zloglasne Komunističke partije Jugoslavije i glavni komandant vojske koja je počinila stravične zločine genocida nad hrvatskom vojskom NDH od oko 250.000 vojnika, koji su se u dobroj vjeri na Bleiburškom polju predali Englezima, te protivno Ženevskim konvencijama bili izručeni svojim krvnicima, Titovim partizanima, kao i oko pola milijuna Hrvata civila, žena, djece i staraca, koji su se povlačili sa svojom vojskom, i to genocida u vrijeme mira, po završetku Drugoga svjetskog rata, s obzirom da je bio na čelu vlasti koja je provodila teror i pljačku nad hrvatskim narodom sve do 1990. godine, logično je da je za sve počinjene ratne i poratne zločine po njegovu naređenju i odobrenju, upravo odgovoran Tito i njegova totalitarna komunistička vlast, te da se Članak 151a Kaznenoga zakona upravo odnosi na Tita i njegovu zločinačku ideologiju.

Znamo da je i Hrvatski sabor 3. srpnja 2006. godine donio jednu mlaku izjavu pod nazivom "Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990.", iako konkretno ništa nije učinjeno, pa čak još uvijek najljepši trg u Zagrebu, Kazališni trg, nosi ime maršala Tita, nositelja toga u Deklaraciji tobože osuđenog zločinačkog komunističkog sustava.

Kakvi su to bijedni ljudi i destruktivni duhovi, koji nemaju nikakvog ljudskog osjećaja ni razumijevanja za tolike stravične žrtve zloglasnoga zločinca, kojega veličaju i slave. Zašto hrvatska vlast ne štiti dostojanstvo istine, pravde, pravosuđa i pravne države, dostojanstvo žrtava i dostojanstvo patničkoga hrvatskoga naroda? Zašto se ne primjenjuje članak 151a postojećeg Kaznenoga zakona? Drže se sigurno Titove sugestije iz 1971. godine, kako se ne treba držati zakona kao pijan plota. Takvo ponašanje vlasti i stanje pravosuđa u Hrvatskoj, kada su u pitanju prava hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja, ništa ne smeta ni moćnicima Europske unije, ni moćnicima svijeta. Dapače, oni na to potiču sebi poslušničku vlast u Hrvatskoj. Nije im bitna ni rezolucija Vijeća Europe br. 1481. Sviđa im se komunizam jedino u Hrvatskoj, pa ga i pomažu, uz medije i svim drugim sredstvima. Što bi inače značila ta bijedna manjina prema većini poštenoga naroda, samo kada bismo imali pravu vlast. Takva licemjerna antipravedna i antikršćanska Europa dugoročno sigurno nema budućnost. Zaista, tko s đavlom tikve sadi dopodne, popodne mu svakako pucaju o glavu.

Razmjeri i užas genocida - rodilja i tek rođeno dijete u koloni smrti pokošeni rafalom

Što je se događalo i kakav masakr nakon izručenja hrvatske vojske i naroda od strane Engleza Titovim partizanima, manje više je poznato. Spomenut ću samo tridesetak tisuća krvnički pobijenih u Kočevskom Rogu kraj Maribora i strpanih u kilometrima duge tenkovske rovove, od strane Sime Dubajića, koji je tu bio komandant, i Milke Planinc, koja je bila komesar 11. dalmatinske brigade i određivala najbolje SKOJ-evce za krvnike, kako je javno govorio Simo Dubajić. On to otvoreno priznaje i hvali se u raznim intervjuima za novine, a o tome je napisao i knjigu "Život, greh i kajanje (Od Kistanja do Kočevskoga Roga)". Knjiga je izdana u Beogradu 2006. godine i bila je izložena na srbijanskom štandu na međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu 2006. godine.

Samo na Maceljskom gorju u Hrvatskoj, blizu Slovenske granice, je oko 170 grobišta, sa oko 15.000 žrtava. Ekshumirane su žrtve iz 23 grobišta, te je 1.163 kostura, među kojima 21 svećenika i oko 400 časnika hrvatske vojske, dostojno pokopano u novu grobnicu, uz novu spomen crkvu u selu Fruki. Blagoslov grobnice je bio za blagdan Svih Svetih 2005. godine. Žrtve su većinom ubijane tupim predmetima, da pucnjeve ne bi čulo okolno pučanstvo.

Nakon desetak dana naređenog masakra nedužnih žrtava, zločinac Tito već se pohvalio na mitingu u Ljubljani, 26. svibnja 1945. godine, riječima: "... Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu...".

Koje su ljudske vrste te osobe, da se još poput Saše Broz, navodne Titove unuke, još i ponose sa zločincima? Ona, kao, voli svoga djeda, pa čak glumi i suze, a dobro ju je upitao Milan Ivkošić u Večernjem listu od 26. svibnja 2007. godine, a koliki zbog njezina djeda nikada nisu vidjeli svoga djeda, a ja dodajem, ni oca, ni strica, ni ujaka, ni tolike druge najbliže.

Bleiburg i Jasenovac se ne mogu uspoređivati

Poznato je da Tito nikada nije posjetio Jasenovac. Svjesno je znao da su i na tom mjestu njegove žrtve, pa podsvjesno nije imao snage doći na mjesto svoga zločina.

Pošteni ljudi imaju potpuno pravo da ni najmanje ne vjeruju u stare laži o milijun i četiristo tisuća ili sedamsto tisuća žrtava u Jasenovcu, a niti u najnovije o 80.000 žrtava, što ništa nema veze sa istinom.

Komemoracija Bleiburških žrtava 2007. godine, ustaške odore i don Živko Kustić

Ta velika propovijed uznemirila je mnoge duhove u nas i u svijetu. Predsjednik Republike Hrvatske, odmah je, za vrijeme svoga posjeta, prozvao Austriju što njezina policija nije intervenirala protiv par ljudi u ustaškim odorama, iako nije bilo baš nikakvog incidenta ni uznemiravanja.

Par ustaških odora proziva i Živko Kustić u svojoj kolumnici "Jutarnja propovijed" u Jutarnjem listu od 18. svibnja, pod naslovom "Tko vreba na hrvatski ponos?", gdje misaono kombinira kakvu "strašnu" štetu te odore, posebno na mladim osobama, nanose ponosu hrvatskoga naroda.

Ustaše, povijesno i objektivno gledajući, nisu bili nikakvi fašisti ni nacisti. Bili su samo branitelji svoje države, koju su čekali, kao i mi svi, 839 godina i najveće su žrtve jer su voljeli svoj narod i svoju zemlju.

Sam nadbiskup Stepinac je u to vrijeme, 20. studenog 1941. godine, pisao pismo poglavniku Paveliću: "Ne želimo prikazati ove pogreške kao sustav, nego kao čine neodgovornih činitelja, koji nisu bili svjesni svoje velike odgovornosti i posljedica... jer ste i Vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja raznih nazovi-ustaša, štoviše, dali ih i strijeljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost da u zemlji vlada pravda i red...", ali u kaosu građanskoga rada do pravde, reda i mira nije bilo četnicima i partizanima, koji su rušili hrvatsku državu, pa se oblačili i u ustaške odore, te činili zločine kako bi optužili ustaše i pridobili jadni narod na svoju stranu.

Mi, pošteni Hrvati, kakvih nas je najviše, to sigurno nećemo! Bit ćemo ponosni na svoje branitelje kroz cijelu povijest, posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata i ovog Domovinskog rata, i uvijek, jer su najviše zaslužni i najveće su žrtve.

Dr. Ružica Ćavar

184 godišnjica rođenja Oca Domovine, dr. Ante Starčevića

Sjetimo se da je vrhovno načelo našeg Oca Domovine bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

Otac Domovine nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, i zasluga je Njegova genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Bog i Hrvati!

Hrvatska Hrvatom!

NALIČJE HRVATSKE POBJEDE 1990-2007

To je bio taj privid slobode u srbokomunističkom raju u kojem je hrvatska vojska morala umrijeti da bi tamnica i klaonica mogla živjeti.

I kada se mislilo da barem u mjesecu svibnju srbokomunistička aždaja uzmakne da se naivni Hrvati isplaču i umisle da mogu govoriti o svojim palim kada hoće i kako hoće onda surova antihrvatska stvarnost pokaže svoje pravo lice.

Dakle, poslije svega HTV naivnim Hrvatima daje privid slobode jer će im 15.svibnja 2007. opet prikazati svoj uradak iz ¨91 i tako rasvijetliti naličje srbokomunističke pobjede.

Naravno nemamo je dokle god na HTV-u ne mognemo vidjeti i čuti u udarnom terminu hrvatsku riječ i hrvatsku istinu bez intervencija raznih sutlijaša, jovanovića, stankovića, družijanića, bagića, makovića i nazovi latiničara kojih se ne bi posramio ni izrod Jakov Blažević i krvnik Tito.

PROPOVIJED ZAGREBAČKOG NADBISKUPA KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA

Draga braćo i sestre!

2. Odakle smo došli? Dođosmo iz svoje zemaljske domovine Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz raznih krajeva Europe i svijeta, sretni što na ovome polju danas mirno možemo reći da je iz hrvatskih žrtava krvavoga nasilja iznikao ponos i da su stvoreni preduvjeti da se ovim poljem prolomi istina o Bogu i čovjeku, istina koja ne smije biti predana u ruke ljudskim manipulacijama. Došli smo ovamo onim istim putovima kojima su prije šezdeset i dvije godine, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kolone vojnika i civila tražile put koji bi ih poštedio od zatorne ruke jugoslavenskih i inih ratnih pobjednika. Na tome smo putu ponovno čuli glas žrtava koji se desetljećima nije smio čuti; u mislima smo nailazili na njih, susretali ih, premda do danas nisu obilježena mjesta njihovih stratišta, niti otkrivena imena izvršitelja djela nedostojnih ljudskoga imena. Iz šumaraka i jama, iz rovova i dvorišta dosiže nas šapat koji se nada da će biti dovoljno jak da ga mi čujemo i da ga glasno izgovorimo kao istinu koja je sposobna ponovno roditi život, dati smisao njihovu umiranju, stvoriti temelje za izgradnju društva u kojemu je najmanje što možemo učiniti poštovanje nedužnih žrtava.

4. Nažalost, mnoga naša okupljanja – protkana poglavito molitvom i pročišćenjem spomena – ljudi koji su pripadali komunističkomu režimu, ili ostali zaslijepljeni njegovom propagandom, i koji ne žele biti oslobođeni istinom, promatraju još uvijek očima svoje ideologije. Prozivaju Katoličku Crkvu, njezine pastire i vjernike na sličan način na koji su to činili i u ono doba. Prozivat će, vjerujem, i moje današnje riječi, a ja u njih ne stavljam ništa osim ljubavi. A upravo to ih smeta: ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire. Danas sam među vama kao čovjek koji hodom želi počastiti mukotrpni hod ispunjen nadom prema slobodi; među vama sam kao vjernik koji je došao pohoditi jednu dolinu o kojoj su mnogi bili primorani šutjeti, da bi ušutkali istinu o svome zločinu; među vama sam – u poniznosti Božjega izabranja – kao pastir koji je došao ispovjediti vjeru i zajedno je s vama učvrstiti; među vama sam kao Hrvat koji je došao s ljubavlju promotriti zemaljsku tragediju svoga naroda i moliti za njegove žrtve, ali i za žrtve svih kojima je ova dolina u mislima, u sjećanjima i u životu ostavila spomen na neizrecivu ljudsku okrutnost. S puno pijeteta spominjem danas osobito pripadnike islamske vjeroispovijesti koji su dijelili patnju s kršćanskim vjernicima.

6. Isus u današnjemu evanđelju govori o svome odlasku Ocu. Njegova osuda na smrt već je bila 'napisana'. Dobro zna da učenike pogađaju njegove riječi i da im uznemiruju srce. Utješne riječi o miru vjerojatno su im zazvučale poput iluzije, baš onako kako ljudima našega vremena zvuče svetopisamske riječi koje obećaju sigurnost i spokoj u svijetu razdiranom nemirima. Mir o kojemu govori Isus jest mir koji razumije ljudski krik: Bože moj, zašto si me ostavio?, ali jednako tako zna da je samo u Bogu konačni dom u kojemu se krik očaja preobražava u mir srca. "Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši". Dajući svoj mir, Isus to govori jer zna da je granica dobra i zla u našemu srcu te da prva i prava pomirba mora nastati u ljudskoj unutarnjosti; da se pomirba ne može uspostaviti nikakvim političkim dogovorima i sredstvima prisile, jer se u tom slučaju pretvara u još veću neistinu. Isusov mir nije mir koji daje svijet, nije kupljeni mir ili pak mir koji se želi nametnuti ratom. To nije mir koji se postiže gospodarskim blagostanjem, potrošačkim prividima, stavljanjem vlastite osobnosti u središte svijeta. Za nas kršćane Kristov mir je zahtjev. On ne pripada konačnomu spokoju mrtvih. Prvi dar uskrsnuloga Krista prestrašenim učenicima jest mir. Smireno srce je čvrsto srce, ono se ne koleba i ne gubi pouzdanje u protivštinama; ne gubi se u očaju, niti obeshrabruje u trpljenjima. Otkriće Boga u vlastitu životu, radosni susret s njim, uranjanje u njegovu ljepotu, obraćanje Isusu Kristu koji je prepoznat kao Bog, razlozi su radosti i mira u ljudskome srcu.

8. Na ovome mjestu, kao biskup Crkve u hrvatskom narodu, ne smijem šutjeti. Štoviše, valja mi postavljati pitanja koja si postavlja svaki čestit čovjek prosvijetljen istinom: Kako to da šezdeset godina nakon stravičnoga zločina, bez obzira na to što još uvijek postoji dovoljan broj svjedoka i prikupljenih svjedočanstava, te bez obzira na to što je iz mnoštva činjenica vidljivo o čemu se radilo, nitko nije odgovarao? Kako to da su još uvijek nepoznata imena nalogodavaca i izvršitelja tih djela? Kako to da se još uvijek ne može, barem na načelnoj ako već ne i na konkretnoj razini, čuti jasna osuda svega što vapi zbog gaženja božanskih i ljudskih prava, a učinjeno je protiv hrvatskoga naroda? Zar mislimo da je moguće graditi zdravo hrvatsko i bilo koje društvo sa sviješću da se naraštaje naše djece i mladih hranilo i danas hrani neistinama? Kako to da nije napravljen popis žrtava i da nisu obilježena mjesta masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leže kosti poznatih i nepoznatih ljudi? Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu. Molimo za njih, da im Bog dadne snagu obraćenja, priznanja i prihvaćanja slobode u istini. Ali kao vjernici, kao državljani suverene i nezavisne Hrvatske s pravom očekujemo da državne institucije učine ono što su zakonom dužne učiniti: da istraže ove zločine i obznane krivce za njih. Očekujemo da će se mjerodavne institucije države Hrvatske jasnije očitovati o komunističkome režimu i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na temelju istine promicati one vrijednosti koje nisu sukladne s komunističkim krivotvorinama, kako u povijesnome tako i u svjetonazornome smislu. Očekujemo da će hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Skupštine Europskog parlamenta broj: 1481, od 25. siječnja 2006., o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima. Više sam puta pitao, pozivao mjerodavne da poduzmu korake u rasvjetljavanju istine, a taj poziv ponavljam i danas: zakonitim i pravičnim putem tražite i poštujte istinu i o žrtvama i o krvnicima. Neka ne postoji nikakav politički razlog radi kojega bi istina ostala pokopana i odgurnuta s pozornice razvoja zdravoga hrvatskog društva. Zbog naše sadašnjosti i zdrave budućnosti, zbog naše odgovornosti prema mladim naraštajima potrebno je osnovati nadstranačku i nezavisnu državnu instituciju koja će znanstvenim metodama rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima dvadesetoga stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Prošlost je dio našega života i jasno pokazuje svoju snagu u sadašnjosti, a ono što se olako naziva poviješću u nas često pišu isti, ili sljedbenici onih koji su nedužnom krvlju i stvorili te događaje. Zar nije odviše upadljivo da se neka povijesna istraživanja uopće ne čuju ili prešućuju?

10. Govorim kao katolički biskup koji može biti ponosan na djelovanje Crkve u najtežim vremenima totalitarizama. I nas su htjeli svrstati u ideologije protučovještva; do današnjega dana optužuju nas da smo za nešto krivi, a Crkva je pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom, ni pod komunizmom nije zastupala ideologije i da su katolici trpjeli i umirali od neljudskosti s raznim predznacima te da su ih bili puni zatvori, koncentracijski logori i masovne grobnice. To je potrebno znati i ne prihvaćati naivno klevete onih koji žele nametnuti krivnju Crkvi, da bi i danas provodili "svoju istinu". Mi smo svakoga dana pozvani preispitivati svoju grješnost i kajati se za počinjene grijehe. U svakome liturgijskom slavlju ispovijedamo potrebu Božjega milosrđa u raznim oblicima pokajanja. Stoga je krajnji cinizam i besramno je Katoličku Crkvu svrstavati u promicatelja bilo kojega političkog sustava, a osobito stavljati je uz bok onih pod kojima je Crkva najviše trpjela, jer trpio je čovjek, bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnost ili stalešku pripadnost. Dok danas ovdje komemoriramo strašnu Bleiburšku tragediju s grozom mislim i na jasenovački ustaški logor. Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom. U tom duhu ponavljam riječi blaženog Alojzija Stepinca koji je bez ikakve dvoznačnosti javno usred rata, u veljači 1943. godine, jasenovački logor nazvao "sramotnom ljagom", a za ubojice u njemu izjavio da su "najveća nesreća Hrvatske". Ali hrvatsko društvo zaslužuje svima dosežnu i koliko je više moguće cjelovitu istinu! Kao kršćanin i kao Hrvat bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena, kada bih i u primisli nosio opravdavanje nečijega zločina. Ta zar netko uistinu misli da boli nedužnih koje su prouzročili pripadnici hrvatskoga naroda nisu i moje boli? No, jednako tako bio bih nedostojan čovještva, kad ne bih prokazivao laž i nepravdu nanesenu hrvatskomu narodu. Iz poštovanja prema svim žrtvama, kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti. Zato mi je drago što se posljednjih godina učinio pomak u stavovima koji ublažavaju propagandnu zaglušnost pristranosti i povijesne nekorektnosti. Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i nakon što je prestao biti ustaškim logorom. Žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo na tom strašnom gubilištu i mjestu nečovječnosti, kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzročili mrzitelji čovjeka. Gdje god se nalazili mi kršćanski vjernici ne okupljamo se da bismo zajedno mrzili, nego pronalazili snagu za zajedništvo u Ljubavi. Zato još jedanput navodim riječi iz pisma hrvatskih biskupa: "U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo, a nije se smjelo dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci. No sadržaju našega povijesnog pamćenja pripada i sve ono što su činili ljudi Crkve kada su osuđivali zločine te svesrdno zaštićivali i pomagali ugrožene u vrijeme dok je bjesnio Drugi svjetski rat. Ta kršćanska odlučnost i požrtvovnost, posebno katoličkih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuće je i poticaj današnjem naraštaju" (Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, 1. svibnja 1995.).

12. Ovdje smo gdje je odmah nakon Drugoga svjetskoga rata u srcu Europe na najgrublji način pogaženo dostojanstvo čovjeka, da zahvalimo za žrtve onih čija su tijela doduše prekrivena, ali istina koja ne može ostati pokrivenom i dalje vodi u život, glasnije, vjerodostojnije, s pouzdanjem u vječni život svih koji u Krista vjeruju. Jer povijest je za nas kršćane u svjetlu Božje sveprisutnosti memoria futuri – spomen budućega. U toj vjeri koja ljubavlju pobjeđuje smrt naše pokojne vidimo u gradu koji opisuje Knjiga Otkrivenja, u gradu kojemu "ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala, i svjetiljka mu Jaganjac!... Ali, u nj neće unići ništa nečisto i nijedan koji čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života" (Otk 21,23.27). Bože, učini da Bleiburško polje bude dovoljno široko za sve koji tuđu patnju osjećaju kao svoju vlastitu; da bude dovoljno plodno, da iz njega ne niče mržnja, nego stabla ljubavi i mira. Blažena Djevica Marija, Majka boli i nade; blaženi Alojzije Stepinac, mučenik i branitelj istine, svi sveti mučenici hrvatskoga naroda neka nas zagovaraju kod Boga i pomognu živjeti Evanđelje Božje ljubavi. A ti nam, sveti, silni i besmrtni Bože, podari blagost i mir. Amen.

Jedan od najzaslužnijih za organizaciju održavanja Znanstvenoga skupa, poručnik u miru Petar Vulić, kazao je kako skup nema zadaću raspirivati mržnju prema nikome pa tako ni prema onima koji su još svjedoci, ako ne i sudionici, spomenutih nedjela.

Petar Bezina podsjetio je na istraživanja francuskih i engleskih znanstvenika o 39 milijuna ubijenih i nestalih od strane komunističkoga nasilja, ali i na činjenicu da u taj broj nisu uneseni ubijeni ili nestali ljudi s prostora Jugoslavije, među kojima je bilo 650 ubijenih svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara, i to bez svećenika iz Slovenije. Ubijanja svećenika vršena su bez sudskoga postupka, strijeljanjem, vješanjem, bacanjem živih u jamu i mučenjem na razne načine.

Na skupu se govorilo da je sredstvo komunista bio teror. Ljude su uvjeravali u njemačko i talijansko neprijateljstvo prema hrvatskome narodu i svatko tko je podržavao NDH, bio je neprijatelj naroda. Komunisti su svim mogućim sredstvima pokušavali uvjeriti narod da su svećenici najveći neprijatelji hrvatskoga naroda i da ih treba iskorijeniti. Služili su se lažima i optuživali biskupe i svećenike Rimu...

ZAGREBAČKI NADBISKUP NAPOKON U BLEIBURGU!

Makar na Križnome putu u ime Hrvatske i za Hrvatsku nisu stradavali samo katolici, takav se sofizam mogao i morao iščitavati na samo jedan način, na način koji nije sokolio ni hrvatske katolike, ni nekatolike Hrvate: ono što im se htjelo prikazati kao mudrost, redovito su shvaćali kao kukavičluk. U svakom slučaju, jugoslavenski su antifašisti i u tome nalazili potvrdu, da bleiburške žrtve ne zaslužuju pijetet, jer se – kako reče Darko Bekić – «narodne izdajice i prezrene zločince» ne može izdati, pa vjerojatno ni nepravedno kazniti.

Uostalom, u Bleiburgu je već bio i žrtvama se javno poklonio i Ivica Račan. Ne smije zagrebački nadbiskup za njim previše zaostajati, zar ne? (T. J.)

ZA STOLOM ILI POD NJIM?

No, sjedenje za stolom, pa bio on i «europski», ništa ne jamči; važno je misliti hrvatski i misliti o Hrvatskoj, a nije važno sjediti za stolom.

Laktove su na tuđim stolovima derali naši nagodbenjaci, koji su Starčeviću i njegovim pristašama predbacivali da nemaju dara za «praktičnu politiku». Vratili su se s hrvatsko-ugarskom nagodbom, riječkom krpicom, Khuenovom srpštinom i željezničkom pragmatikom. I početkom XX. stoljeća koalicionaši su za mađarskim i srpskim stolovima kovali okove vlastitu narodu. Misleći, očito, da uvijek moramo biti za nekim i nečijim stolom, u Rim su desetljeće kasnije odmaglili Supilo i Trumbić, a potonji je požurio na Krf, kako bi za tamošnjim stolom svojim ćiriličkim potpisom zapečatio hrvatski ulazak u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. I tu smo – i prije Rapalla i nakon njega - bili «za stolom», oličeni u zubaru Paveliću, Benjaminu Šuperini, Mati Drinkoviću, Grgi Anđelinoviću i brojnim sličnim smodlakama i stodlakama. Za tim nam je stolom skrojen Vidovdanski ustav, skupštinski atentat i šestosiječanjska diktatura. Pa je potom Maček odlučio opet – uz dlaku vlastitom narodu - biti za stolom, ne bi li u kolovozu 1939. i u ožujku 1941. učinio krajnji napor za spašavanje Jugoslavije (a kad se u travnju ukazala prigoda, da za stolom dobije «Veliku Hrvatsku», poslovičnom je dalekovidnošću zaključio kako tada treba biti – pod stolom, jer se veliki tuku).

No, jesmo li time bili ravnopravni? Jesmo li time osigurali nacionalnu slobodu, gospodarski, politički i kulturni napredak? Ili smo samo nazadovali, dovodeći se uvijek iznova u situaciju da bijemo iste bitke? I nisu li oni u kojima smo tobože bili zastupljeni, iz naraštaja u naraštaj, iz režima u režim, bili sve manje hrvatski i sve više tuđi: dok je u Pešti, Požunu i Beču još bilo onih spremnih na žrtvu za Hrvatsku, u Beogradu – onomu prvom i onomu drugom – listom su bili oni koji su vlastitu domovinu izdavali i bez posebne plaće!

Tomislav JONJIĆ

PREDSJEDNIKU

HRVATSKOG KATOLIČKOG DOBROTVORNOG DRUŠTVA

DON ANTI JELIĆU – GRADITELJU STUDENTSKOG DOMA

SARAJEVO

Velečasni don Ante,

Započeli ste dalekosežan pothvat. Hrvatski narod i katolički puk Vas neće zaboraviti, jer ste kao rijetko tko drugi, s pravom, ustali u zaštitu potiskivanog hrvatskog naroda i katoličkog puka u Sarajevu, čiji se broj, iz više razloga, uvelike smanjio. Nemojte ni u buduće biti kao oni popuzani, koji su se, iz sebičnih razloga, minulih dana, povukli u medvjeđe rupe.

- Zvuči crkveno – dvotisućljetno svjedočko naslijeđe, ali je životno, da je samo svjestan čovjek ljubav i blagoslov čovječanstva, čime se treba boriti protiv novih osvajača. To je jedina kultura. Druge nema. I to je vrhovna filozofija. Više nema. - Zvuči crkveno, ali je dokazano, životno i proročki, da je naš subrat po vjeri, bližnji uvijek pred vratima našeg srca, ali nam je potrebno zajedništvo da proširimo horizonte ljubavi i sačuvamo ljudsko bivstvovanje.

A djelotvorna svećenička i vjernička ljubav živi, smetana, udarana, progonjena, ali s božanskim sjajem u očima, s zagrijanim, udruženim ljudskim nesebičnim srcima. Sarajevo na početku 21. stoljeća s poimeničnim Hrvatima i katolicima govori o našem životu i smrti, postojanju i nestajanju, minulosti i budućnosti. Nadam se, da će Tompson sa svojim suradnicima ubrzati gradnju Studentskog doma u Sarajevu. To zasigurno znači produljiti opstanak naše mladeži na tim prostorima. Čestitam Vam na divovskoj upornosti!

Prof. dr. fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar

Napomena:

Imena svih dobročinitelja bit će upisana u prigodnu Spomenicu.

HRVATSKA JE STALNO ŽRTVA...

Zato je, posebno u ovim teškim vremenima u nas i u svijetu, naša i općeljudska jedina nada i budućnost u naravnim moralnim vrijednostima i načelima, osobnim i društvenim, u suradnji i zajedništvu poštenih i sposobnih, te, u prvome redu, kroz molitvu i rad, u suradnji s Bogom. Samo je pitanje kada ćemo to shvatiti, osobito vodeći među nama, i koliko dugo ćemo još morati prolaziti kroz pustinju do sanjane nam države Hrvatske!

Kao što znamo, nova garnitura se uz pomoć svjetskih psiholoških stožera zakulisno pripremala još za vrijeme bolesti prvoga predsjednika, te manipulacijama i prevarom zasjela na vlast, na radost svih neprijatelja Hrvatske.

Hrvatski državni sabor nije više smio biti državni, nego samo tobože Hrvatski sabor, dok se Županijski dom Hrvatskog državnog sabora, po dekretu, ukida, a ukida se i Tuđmanovo djelo - Oltar Domovine na Medvedgradu, kao i hrvatska lenta, predsjednikova insignia suvereniteta. Ubrzo nestaje i ime Trga hrvatskih velikana, i pored prosvjeda mnogih udruga i pedesetak tisuća građana Zagreba koji su potpisali peticiju za ostanak imena toga znamenitog trga.

Krajem 2002. godine, ista vlast, na čelu sa Račanom, sklapa ponižavajući Sporazum o privremenom režimu na Prevlaci i rtu Oštro sa Srbijom i Crnom Gorom, po kojem se Hrvatska odriče svoga, po međunarodnom pravu, teritorijalnog mora u Bokokotorskom zaljevu, uz svoj teritorij Prevlake i rta Oštro, tako da na svojim eventualnim plovilima obvezno treba imati kontrolu crnogorske policije, dok se hrvatska trobojnica ne smije vijoriti na rtu Oštro, da ne bi iritirala susjede, kao da smo mi izvršili agresiju na njih, a ne oni na nas.

Teror nad hrvatskim braniteljima

No, nikad se nije dogodilo da bi u svojoj državi bili drastično progonjeni hrvatski branitelji - pobjednici, kao nakon tobože demokratske promjene vlasti u Republici Hrvatskoj, 3. siječnja 2000. godine. Već se polovicom te godine iz policijske službe bespravno otpušta 3.700 policajaca, dragovoljaca Domovinskog rata, kako bi se lakše proveo planirani lov na hrvatske generale i najhrabrije časnike i branitelje. Na njih i njihove obitelji spektakularno nasrću, već 12. rujna 2000. godine, specijalne postrojbe i mnogi se uhićuju. Među njima je ubrzo uhićen i legendarni najmlađi general Hrvatske vojske Mirko Norac, alkarski vojvoda.

Ponovnim dolaskom na vlast HDZ-a, krajem 2003. godine, ništa se bitno ne događa. Ista politika, sa istim ljudima na istim pozicijama, se nastavlja, još u gorem smislu. U Europsku uniju ta vlast želi gurati narod po svaku cijenu, a predsjednik Vlade to i otvoreno izjavljuje. Hrvatske generale i političke dužnosnike nekadašnje Herceg-Bosne, kao sudionike "zločinačkog pothvata" hrvatskoga naroda i hrvatske države, otprema se u Haag, tobože po njihovoj odluci, dragovoljno. Formira se sramotni stožer i provodi akcijski plan za hvatanje generala Gotovine, na najveću žalost hrvatskoga naroda i sramotu sudionika, uz suglasnost svih parlamentarnih stranaka, pa i HSP-a. Na kraju, i general Gotovina se krajem 2005. godine predaje španjolskoj policiji na Kanarskim otocima, jer je vidio da nema potporu nigdje u svijetu i biva otpremljen u Haag. Vlast od 2000. godine je namjerno prekinula sve veze sa SAD-om i svima onima koji bi nam trebali i mogli pomoći.

Za branitelje optuženih generala Markača i Čermaka, namještaju one koji su, poput Čede Prodanovića, u okviru takozvanog HHO-a i "Veritasa" Save Štrpca, radili na prikupljanju lažnih materijala za optužnice, kao i Igora Mikuličića, koji je slično radio kao voditelj takozvanog Hrvatskog pravnog centra, dok se odvjetnik Miroslav Šeparović vjerojatno već ucjenjuje, jer bi mogao i sam biti optužen za "zločinački pothvat" u vrijeme kad je bio ministar pravosuđa. Stoga je jasno da ni jednom od njih nije stalo do optuženih, nego samo do zlatne koke - statusa odvjetnika na Haaškom sudu. Tamo se najlakše gnijezde milijuni, kao Anti Nobilu, tužitelju u totalitarnom jugoslavenskom sustavu, gdje mu se, kao haaškom odvjetniku, izleglo desetak milijuna kuna za Blaškićevih 45 godina robije. I to sa zaradama odvjetnika je svakako namjerno namješteno, kako bi više mislili na svoju zaradu, negoli na obranu optuženih. Da je njima stalo do obrane optuženih, onda se sigurno ne bi svađali sa braniteljima generala Gotovine, koji su pokrenuli pitanje sukoba interesa odvjetnika Miroslava Šeparovića samo zato jer su željeli razdvojiti postupke protiv hrvatskih generala.

Zaključak

Ipak, hrvatski narod je u većini pošten narod i sigurno želi na vlasti imati poštene i sposobne ljude i političara, ali ne može do takvih doći, iako ih naravno ima, zbog medija koje u svojim rukama drže nepošteni, umišljeni i nesposobni.

Tako je 29. travnja 2007. godine u teškim mukama svoj život završio bivši visoki dužnosnik vladajućeg komunističkog režima do 1990. godine, čelnik i sukreator svih najpogubnijih promjena u Republici Hrvatskoj od 2000. godine, koji je 1990. osnovao tobože novu stranku, takozvanu Socijaldemokratsku partiju, bez hrvatskoga naziva, koji je sa svojim pristašama bespravno preuzeo sve opljačkano bogatstvo bivše zločinačke komunističke partije u Hrvatskoj, koji je Hrvatsku demokratsku zajednicu predsjednika Tuđmana nazvao strankom opasnih namjera, koji je 25. lipnja 1991. godine, kod proglašenja samostalnosti Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru, sa svojim pristašama napustio sabornicu, koji je sa svojima za vrijeme Domovinskog rata bio u mišjoj rupi, koji je došavši na vlast prevarom 2000. godine HDZ pred svijetom nazvao zločinačkom organizacijom, te izvršio sve u ovome tekstu rečene veleizdajničke promjene.

Zato je, posebno u ovim teškim vremenima u nas i u svijetu, naša i općeljudska jedina nada i budućnost u naravnim moralnim vrijednostima i načelima, osobnim i društvenim, u suradnji i zajedništvu poštenih i sposobnih, te, u prvome redu, kroz molitvu i rad, u suradnji s Bogom. Samo je pitanje kada ćemo to shvatiti, osobito vodeći među nama, i koliko dugo ćemo još morati prolaziti kroz pustinju do sanjane nam države Hrvatske!

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

SRETAN 10. TRAVNJA - DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!

10. travnja 1941. godine je nakon punih 839 godina uspostavljena samostalna hrvatska država. Hrvatski je narod bez oklijevanja iskoristio sve nedaće najnepovoljnijeg razdoblja u povijesti čovječanstva, razbuktali pakao Drugog svjetskog rata, te obnovio Državu Hrvatsku u svoj svojoj veličanstvenosti.

10. travnja 1941. je zet pravaškog vođe Josipa Franka, hrvatski vitez i vojskovođa Slavko Kvaternik u ime poglavnika, ustaškog pokreta i hrvatskog naroda proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Bio je to ostvareni san o vlastitoj državi koji su Hrvati sanjali gotovo tisuću godina i ostvarenje pobjede za koju su se borili svi hrvatski velikani kroz slavnu povijest hrvatsku. Hrvatski narod mora progovoriti istinu o sebi i svojoj povijesti, u kojoj je borba za državnu nezavisnost glavni cilj u borbi za njegovo održavanje. Zbog toga se pravaši ne stide ni dijelića svoje povijesti, ponajmanje Nezavisne Države Hrvatske, već se naprotiv ponose i ustaškim pokretom i dr. Antom Pavelićem, koji su 10. IV. 1941. obnovili hrvatsku državu i ostvarili hrvatsku nezavisnost. Suprotno tome, tzv. antifašisti, partizani i komunisti sa najvećim žarom tijekom godina žele "dokazati" kako je hrvatska država za vrijeme Drugog svjetskog rata zločinačka, naci - fašistička, ubilačka i rasističko antihrvatska tvorevina.

Tih kobnih dana prije 66 godina dok se Hrvat mučio kako bi najbolje učvrstio svoju državu, skupio se ološ po šumama nazivajući se AVNOJ, rušeći i minirajući mostove i tvornice, napadajući tisućugodišnji san hrvatskog naroda. Komunisti, partizani i četnici huškaju pravoslavca na katolika i muslimana. Danas ti isti "hrabri borci" proglašavaju Hrvata muslimanske vjeroispovijesti tuđinom, a srce hrvatskog područja u Bosni proglašavaju tuđim teritorijem. Čega se dakle boje ti dojučerašnji komesari, odnosno današnji džepotvorni kroboljševici? Ante Pavelića? Nezavisne Države Hrvatske? Ustaša? Ante Pavelića više nema, Nezavisna Država Hrvatska je nestala 1945. godine, dok u ovo naše vrijeme i posljednji ustaša umire u tuđini. Odgovor je kratak i jasan: njihova prošlost, njihov izdajnička uloga koju su igrali kao slugani boljševičko - srpskih gospodara! Otupili su u laži i podvalama, ogrezli su u krvi brata svoga Hrvata u ratnim godinama, a još više su okrvavili svoje ruke krvlju nedužnih Hrvata u poslijeratnim godinama.

Mi pravaši slavimo deseti travanj jer se ne odričemo boraca za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Pravaš danas slavi Trpimirovu, Branimirovu, Tomislavovu, Krešimirovu, Zvonimirovu i Pavelićevu Hrvatsku i dokle god ne bude ove Hrvatske, neće biti mira u pravaškim srcima.

Hrvatskim bojovnicima, ratnicima i braniteljima hrvatske državne misli i nezavisnosti slava, čast, i hvala!

Bog i Hrvati ! Za Dom spremni !

Goran Rohaček

USKRSNA ČESTITKA

Hrvati, Sretan vam Uskrs!

Uskrs je nada za spas čovječanstva i svakog čovjeka na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja i nacionalne sigurnosti hrvatskog naroda. U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami.

ČUVARIMA KULTURNE BAŠTINE

Posredstvom Radio Herceg-Bosne tu vijest sam proširio na sve do kojih dopire njihova poruka, to jest stanovništvu cijele Herceg-Bosne i ljubiteljima hrvatske kulturne baštine. U dopisu, ovdje malo prošireni, sam spomenuo:

Tu nekropolu je evidentirao Šefik Bešlagić, Stećci Kataloško-topografski popis 1971. – Grude br. 9 (str. 303) i na ukrašenom križu prepoznao ljudske osobe, polumjesec i kružni vijenac. Nekropola koja je nadživjela povijesne vihore u trajanju od, vjerojatno, kojih sedam-osam stoljeća i ubilježila se u pamćenje domaćeg stanovništva pred našim očima se bez ičijeg prosvjeda mirno uništava i to na temelju Rješenja tog Ministarstva br. 07-01-637/06. od 14. rujna 2006. godine. Premda je Šefik Bešlagić u svom popisu, iz njemu poznatih razloga, uvelike osiromašio hrvatsku srednjovjekovnu kulturnu baštinu, ipak mi je žao što u uništavanju rijetke ali vrijedne naše kulturne baštine sudjeluje to Ministarstvo.

Molim širu javnost da mi pomogne pronaći taj križ. Ako se ne pronađe, bez ikakve sumnje znanstveno predstavljeni Šefik Bešlagić, uništavanjem spomenutog križa, koji se može datirati u posljednja desetljeća 15. stoljeća, postao je rušiteljem srednjovjekovne katoličke, sakralne i kulturne baštine posljednjih desetljeća 20 stoljeća.. Odvoženje križa s Bilog Greba u prvom desetljeću 21. stoljeća, točnije 16.ožujka 2007., ide prema njegovoj zabrinjavajućoj i nepoznatoj sudbini.

Najnovije uništavanje nekropole Bili Greb doziva mi u pamet vandalizam koji se protivi otpornosti naših pređa koji su se u kamenu opirali Zakonu o raji (1237.-38) da se kršćanska groblja preoravaju, i križočuvarenju nadgrobnih spomenika kao otpor brojnim naredbama turskih osvajača – od 1516. pa dalje - da se križevi poruše. Naši davni pređi su stećcima i križevima omeđili Herceg-Bosnu kao kršćansku i hrvatsku zemlju. Na svojim spomenicima su, između ostalih, ostaviloi i slijedeće poruke: A taj greb učinih i izvukoh za svoga života – budućemu. Bolno se osjećam što su križevi „na svom plemenitom“ i „molju vi se, bratjo i gospodo, nemojte mi kosti pretresati“, „Molju vas, gospodo ne nastupajte na nj. Jere ćete vi biti kako on, a on ne more biti kako vi…“. Stećke i križeve su podizali po Herceg-Bosni i na širem području uz velike velike izdatke i pomoć rodbine, da se odupru propasti –„S pomoću roda moga izidah mnogočasnu grobnicu i postavih si kamen na grobnici mojoj i ugotovih si vični dom za života svojega…“, „Va ime Oca i Sina… novi kamen postavih, i da viste da ćete umrti vsi vi… Sije leži dobri… sin voivode Stipana, na svojoj baštini… Si bilig' postavi na me brat' moj vojvoda Petar…“ Da bi zaštitili kršćanska počivališta davno su poručili: Tko bi to potral, da je proklet Otcem i Sinom i Svetim Duhom. Potreba uklanjanja križa s Bilog Greba, umjesto da se on dostojno ukusno zaštiti, podsjeća me i na Izedbegovićev zahtjev za dokidanje Sinjske alke. Potonji u svom zahtjevu u Hrvatskoj nije uspio, a evo, malo kasnije, drugi je uspio, u hrvatskim Grudama, ukloniti dragocjeni križ katoličkog svjedočenja. Čudo, ali istinito!

Stoga u ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar, koje se brine za očuvanje i prezentiranje naše kulturne baštine, prosvjedujem protiv uklanjanja križa s Bilog Greba i uništavanja odmorišta svetih katoličkih pređa – na posvećenoj nekropoli.

U ČIJEM INTERESU JE MONS. ANTUN ŠKVORČEVIĆ, POŽEŠKI BISKUP, VODIO SVEĆENIKE POŽEŠKE BISKUPIJE U POSJET MEMORIJALNOM MUZEJU SPOMEN PODRUČJA JASENOVAC?

Za taj posjet, očito i logično, nije se mogao odlučiti samoinicijativno sam biskup Škvorčević, nego je svakako imao i odobrenje, odnosno blagoslov, vrha hijerarhije Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj. Pri tome hodočašću, u Staroj Gradišci održano je predavanje i mons. dr. Stjepana Kožula, zagrebačkog kanonika, o mučeničkom stradanju oko 300 svećenika iza rata, u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, od strane partizana i komunističkog režima, a predavanje o mitu logora Jasenovca u Jasenovcu je održao i povjesničar dr. sc. Josip Jurčević. On je na upit jednoga svećenika, slušatelja predavanja, rekao da je u Jasenovcu stradalo više nedužnih žrtava iza Drugog svjetskog rata, od strane partizana, negoli je žrtava bilo u Jasenovcu tijekom rata.

Ova brojka, od sadašnjih 59.000 i nešto ubijenih u Jasenovcu, je također višestruko napuhana. Naime, dobro se sjećam, 1971. godine, kada je ta brojka bila objavljena u Hrvatskom tjedniku, autora Brune Bušića, na temelju istraživanja dr. Franje Tuđmana, koji je u to vrijeme radio u Institutu za povijest radničkog pokreta u Zagrebu. Tu je bilo rečeno da je to broj stradalih stanovnika sa područja zemalja prve Jugoslavije u svim logorima na području tih zemalja za vrijeme nacističke ili fašističke kontrole, a najvažnije i logorima Njemačke, dakle, ne samo u NDH, a pogotovo ne samo u Jasenovcu. Znači, svi stradali u svim logorima odjednom su se našli na popisu Memorijalnog muzeja Jasenovac, kao ubijeni u Jasenovcu.

Medijske manipulacije

Također, u Jutarnjem listu od 13. ožujka, na 7. stranici, u nadnaslovu članka piše: "Prvi put u povijesti svećenici, predvođeni biskupom, mons. Škvorčevićem, hodočastili na mjesta zločina", a u naslovu piše: "Crkva stala uz žrtve Gradiške i Jasenovca". Time se bezobzirno insinuira da svećenici i biskupi, a time i svi vjernici, nemaju osjećaj poštovanja za žrtve zločina i kao da je to Crkva prvi put stala uz žrtve. Svakom dobronamjernom je jasno da je Katolička Crkva u hrvatskome narodu uvijek bila uz sve ugrožene, nemoćne i nedužne i uvijek uz sve žrtve svih zločina, što je bezbroj puta i praktično pokazala, jer joj je u temeljima Kristova ljubav, podjednaka za sve ljude i u svim uvjetima njihova života i stradanja, bez obzira na sve nebitne razlike, ako se radi o bitnim ljudskim pravima. No, Crkva ponekad zaboravlja da je i Krist rekao: "Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!". Ja bih još posebno dodala:"Ne dajte se manipulirati od strane sinova svijeta!"

Mi se svi doista trebamo i moramo boriti za pravdu i pravu istinu, jer istina će nas jedino osloboditi i osposobiti da gradimo sretniju budućnost.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

ZAR ĆEMO JOŠ BITI I ZAHVALNI ...?

Legendarni i najmlađi general Hrvatske vojske iz obrambenog Domovinskog rata i alkarski vojvoda Mirko Norac, a i haaški osumnjičenik, kojeg ubrzo očekuje proces u Hrvatskoj, bio je, kao što znamo, 3. i 4. ožujka, na slobodnom vikendu, prvi put nakon 6 godina robije, u svome rodnom mjestu i mjestu stalnog prebivališta Otoku kod Sinja, gdje mu žive roditelji i rodbina.

Inverzija istine

Također je isti Žarko Puhovski, i u emisiji "Kontraplan" na Prvome programu HTV-a, javno iznio najgnusniju laž protiv jednoga hrvatskoga generala, kojega nije imenovao, ali je rekao da je pravomoćno osuđen, jer da je ubio srpsko dijete lupajući mu glavom o zid. Budući da je jedini hrvatski general pravomoćno osuđen Mirko Norac, znači da se te monstruozne optužbe upravo na njega odnose, iako se ni u njemu montiranim optužbama nigdje ne spominju takve gnusne i užasne objede. Stoga bi odvjetnik generala Mirka Norca trebao također dići tužbu protiv klevetnika Žarka Puhovskog, kako bi bar zatražio da bude osuđen zbog te strašne laži. No, sigurno je da Žarko Puhovski i njemu slični ne smiju biti osuđeni, jer imaju snažnu potporu moćnika svijeta koji ne vole Hrvatsku. Oni to ne rade slučajno, nego je to samo vid daljnjega rata protiv Hrvatske, na način beogradske tvornice laži i globalne ofenzive pokvarenih čimbenika u svijetu, čiji je očito i Žarko Puhovski umreženi plaćeni sastavni dio.

No, najgore u svemu je to da još, na nevolji čestitih ljudi, vlastodršci pokušavaju steći političke poene za opstanak na vlasti, sa sitnim i minornim ustupcima onima koje u cjelini upropašćuju, kao primjerice u slučaju slobodnoga vikenda generalu Norcu.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Na haaškom ispraćaju

Na tome ispraćaju vidimo Domagoja dosta iscrpljenoga od trinaestodnevnoga štrajkanja glađu, sa štapom u ruci koji mu pomaže pri hodu kada mu dođe zlo od gladovanja. A uz njega je i njegova gospođa sa potomkom na putu od par mjeseci. I samo da novo stvorenje zna kuda mu, zbog čega i kojemu Sudu ide njegov tata valjda bi i u utrobi majke prosvjedovalo.

Mate Ćavar

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević